Umjesto kave 16. rujna 2016: “Post s onoga svijeta” u zborniku “20 + 1 priča za ljeto 2016.”

600-naslovnicaBrod knjižara – Brod kulture već se poslije ovoljetne plovidbe odavno usidrio, izbljeile su nam uspomene i sa slavljeničkoga crvenoga tepiha, a tek sam sad imala priliku prolistati zbornik priča s ovogodišnjeg natječaja. Preporučujem bez dvojbe knjigu “20 + 1 priča za ljeto 2016.”

Baš sam zadovoljna njome, ne samo zbog toga što je ocjenjivački sud sastavljen od organizatora i uglednih književnika – među kojima su i pobjednici iz prijatlejih godina Igor Gerenčer, Ludwig Bauer, Dubravko Torjanac i Stjepo Martinović – od brojnih priča uvrstio i moju “Post s onoga svijeta”, nego što se tu ima što pročitati. I to ne samo jednoga ljeta! Ovoljetna je pobjednica priča “Otok” Marije Rakić-Mimica.

600-bb-stranica-prica

20160915

Umjesto kave 31. kolovoza 2016: Ispratili smo Nidžu

U velikoj dvorani zagrebačkoga Krematorija oprostili smo se danas od Ive Nižetića, dugogodišnjega profesora Gimnazije Križ. Supruzi Mireni, kćerima Nataši i Ivani i ostaloj rodbini u tuzi te poštovateljima obratila se prigodnim riječima sućuti i zahvale Đurđa Arbanas:

1IMG_1729 600 Đurđa čita
Đurđa Arbanas čita oproštajni govor / Fotografija Miljenko Brezak

Dragi naš profesore, dragi Nidžo,

želim se uime generacije učenika Gimnazije Križ upisane 1965., prve kojoj ste bili razrednik, a koja je danas uglavnom dosegla i mirovinu, oprostiti s vama. Želim se oprostiti s Vama i uime svih naraštaja mladića i djevojaka koje ste odgajali predavajući im tjelesni, igrajući različite utakmice u rukometnom klubu Gimnazijalac ili nogomet u Slogi itd., plešući s nama u KUD-u Graničar i postavši nam i prijatelj.

2IMG_1789 600 na sprovodu, svi
Ispraćaj u velikoj dvorani zagrebačkog Krematorija / Fotografija Miljenko Brezak

Toliko prijatelj, da ste za nas ostali samo Razrednikom i Profesorom. Toliko da ste redovito s imenikom pod rukom, posljednjih godina i podupirući se štapom, dolazili na naša obilježavanja mature, prozivali nas i podsjećali na prošla vremena i s nama se radovali našim uspjesima, žalostili se zbog naših problema i životnih poraza.

3IMG_4534 600 Ivica Nižetić, portret
Godišnjica mature generacije kriških gimnazijalaca upisane 1965.: razrenik na šetnji “Moslavačkom pričom” u Velikoj Ludini 7. lipnja 2014. / Fotografija Miljenko Brezak

Sve do prije kojeg mjeseca, fakinski zasukanih rukava, dolazili ste i na obilježavanje obljetnica mature i razredima koji više nisu imali svoje razrednike, kao što sada više nemamo ni mi. Više nas nećete prozivati, ali mi ćemo se sigurno prisjetiti Vas, ne samo u takvim trenucima.

Jer, na vijest o Vašoj smrti na fejsbuku od prekjučer čitamo brojne poruke i među njima i:

“Hvala mom profesoru na školskom i sportskom druženju, te veselim trenucima koje smo zajednički proveli na rukometnom terenu….sućut njegovoj obitelji.”

“Zahvalni smo mu, njegovi učenici brojnih generacija u njegovu drugom, moslavačkom zavičaju.”

Zaista, Križ i Moslavina postali su Vaš dom, Vaš drugi zavičaj, ali ste nas, svoje učenike, kad ste imali priliku, rado ugostili i u svojim rodnim Selcima na Braču i potočili nam s ponosom ne neki brački plavac nego Ivinu Rečičku rosu uzgojenu na obroncima Moslavačke gore hvaleći se da ste je odnjegovali sa zetovima. Ondje ste na Croatii redivivi ohrabrivali svoje učenike pjesnike čudeći se što niste znali da netko piše i pjesme.

4IMG_5489 600 NizeticsaZetovima
Ivica Nižetić u rodnim Selcima na Braču sa zetovima i svojim moslavačkim vinom 9. kolovoza 2014. / Fotografija Miljenko Brezak
5 600 14184431_10206787387314555_6550159382447633633_n
Profesor i razrednik i njegovi učenici na pjesničkoj manifestaciji”Croatia rediviva”: Božica Brkan, Ivica Nižetić i Miljenko Brezak / Selca na Braču 9. kolovoza 2014.

Neumorno, kako ste nas učili driblingu s loptom na sportskim igralištima i koracima bunjevca u hladnoj dvorani u staroj školi na predsatu, učili ste nas i koracima života i driblingu sa životom, pobjedama, da se život ne sastoji samo od njih te kako se nositi s porazima. Svojim ste nas primjerom odgajali za život kao trci na duge pruge. Zahvaljujemo Vam na tome!

Ivica Nižetić počivat će u svojim Selcima na Braču.
20160831

Umjesto kave 19. kolovoza 2016.: Hrvatski jezik nismo zaštitili ni od hrvatskoga premijera

Kako oduvijek, a pogotovo posljednjih godina čitam mnogo više nego što pijem kavu, i kolumnu prof. dr. sc. Mirjane Kasapović objavljenu u Globusu 19. kolovoza 2016. pročitala sam danas te je preporučujem, dakako, uz kavu, a kao navlakušu koja mi sjela ko kec na devetku (ili, možda, desetku?) izvlačim jezični citat po mjeri moje nedavne jezične kave Hrapoćuša, vitalac i Zlatna formula ča-kaj-što i kao fusnotu. Uza sve drugo u našemu polit faktoru kaosa analizira i tehničkoga premijera (da, da, onoga kojem se majka fotkala na naslovnici i duplerici Večernjaka s mojom knjigom Hrvatska za stolom). Kaže:

…Nije razumio ni što se od njega očekuje. Orešković će u hrvatskoj politici ostati upamćen ponajprije kao kulturološki fenomen – premijer koji nije pristojno znao jezik države kojom je vladao i koji građanima nije mogao izložiti svoje političke nakane na njima razumljivu jeziku. Javnost je svakodnevno zasipao nakupinama riječi, od kojih je pravilno izgovarao samo veznike, iz kojih je svatko morao rekonstruirati suvisle iskaze. Za zajednicu koja je svoj nacionalni identitet toliko gradila na vlastitom jeziku, to je doista bilo ponižavajuće. A kako je bilo HDZ-u čiji su zastupnici desetljećima javno “lektorirali” govore saborskih zastupnika, upozoravali ih na “pogrešne” riječi i naglaske, iščitavali iz njih političku i nacionalnu pripadnost pojedinaca? Premijer je bio jezično i politički nepismen, a ni stručno nismo vidjeli gotovo ništa…

20160819

link:

http://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

Umjesto kave 18. kolovoza 2016.: Do Ivana Milčetića Matine preko – marketa!

U susjedstvu crkve Svetoga Apolinara u Bogovićima, zaštitnika župe Dubašnica, potražili smo spomenik Ivanu Milčetiću Matini (1853 – 1921), otkriven 20. srpnja na Polinarovu, koja se tu proslavlja od davnina, a od 1997. i kao Dan Općine Malinska-Dubašnica.

matina02
Fotografija Božica Brkan

Obećala sam to kolegi Ernestu Fišeru, koji je kao dugogodišnji predsjednik tamošnjega Ogranka Matice hrvatske Varaždin s mr. Marijem Šoštarićem, ravnateljem knjižnice i izaslanikom gradonačelnika, javnosti predstavio spomenik koji je lijepi barokni grad Malinskoj darivao još prije 15 godina, kada je dvodnevni znastveni skup posvećen uglednome slavistu započeo u Malinskoj gdje je rođen, a drugi dan završio u Varaždinu, gdje je umro.

matina1
Fotografija Miljenko Brezak

Akademski kipar Ratko Petrić oblikovao ga je i ovjekovječio u bronci i otad je sve dosad čekao da bude predstavljen javnosti uz tipičnu otočku kuću koju su obnovili čuvari dubašljanske baštine.

matina03on 2
Fotografija Božica Brkan

Jedini prigovor: nigdje ništa ne piše pa smo Matinu jedva našli zahvaljujući ljubaznoj i upućenoj prodavačici obližnjega marketa.
20160818

Hrapoćuša, vitalac i Zlatna formula ča-kaj-što

Nadam se da su gosti Brača, za razliku od mene, uspjeli dohvatiti okus i tajnu vitalca i hrapoćuše. Prvome jelu od janjećih iznutrica na tragu sam već drugu godinu, a u potragu za kolačem iz Dola ozbiljno sam se umašila ove godine. Više od karameliziranih polovica oraha na biskvitu fasciniralo me što za tortu za 4-7 osoba traže i 100 eura. Doduše, vidjela sam u karti i porciju za 30 kn, ali nitko ne priprema ni jedno od ovih jela bez prethodne narudžbe. A meni i nije do jela, koliko do fotkanja tih bračkih specijaliteta s nacionalnoga popisa zaštićene nematerijalne baštine. Različiti oblici zaštite od “običnoga” brendiranja do europske zaštite izvornosti i zemljopisnoga podrijetka omiljena su mi priča već godinama, od kulena do svih hrvatskih pršuta i maslinova ulja, do očekivanja žive zaštite rudarske greblice, na primjer.

mbselcakava_10plakatnajavacakajsto
Croatia rediviva u programu Selačkoga lita / Fotografija Miljenko Brezak
mbselcakava_06BBselackolito
Za uspomenu iza selakče katedrale / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo zato što je na UNESCO-vu popisu reprezentativne svjetske baštine od 130 tema čak 13 iz Hrvatske, najviše na kontinentu, a i to prije ovogodišnjega prihvaćanja fascinantnih stećaka sa tla Hrvatske i još tri susjedne zemlje. Dubrovačka Festa sv. Vlaha, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskoga primorja, umijeće izrade dječjih drvenih igračaka iz Hrvatskoga zagorja iliti moje čikačoke, gorjanske ljelje, hvarska Procesija za križem, kastavski zvončari, licitar, slavonski bećarac, čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar i Lepoglava) zaista su dojmljivi.

mbselcakava_15terasapoadSelacaNizeticeva
Na terasi ljubaznih domaćina obitelji Nižetić ponad Selaca / Fotografija Miljenko Brezak

Jedinstvena trojednost hrvatskoga jezika ča-kaj-što

Dvojbeno je kako jedinstvena trojednost hrvatskoga jezika ča-kaj-što ne prolazi u to društvo. U Ministarstvu kulture odgovor upravo čeka aplikacija za to već treći put, a i ta s neizvjesnošću, jer tehnički ministar ni nakon dodatnoga dugog razgovora s predlagačem Dragom Štambukom, ne samo liječnikom i pjesnikom nego i zaslužnim hrvatskim diplomatom, nema potvrdnog odgovora. Valjda hrvatski jezik baš i nije u njegovu užem interesu ili temu jednostavno ne razumiju ni on ni njegova birokracija unatoč nedvojbenoj potpori HAZU, Drušva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i povijesno dojmljivoga tumačenja akademika Radoslava Katičića. Ako je formalno što propušteno, pa nisu li birokrati tu da pomognu?

Predlagaču Štambuku posavjetovaše neki u kulturnoj administraciji da zaštiti neki stari brački govor, a on se čudi, jer je takvih na otoku – petnaestak! Zašto je bolje i lakše štititi usitnjeno? Od 139 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je desetak: bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt.

mbselcakava_16BB&zvonkosutlovicsizapreko&CR
Autogram čakavca Zvonimira Sutlovića meni kajkavki / Fotografija Miljenko Brezak

Croatia rediviva ča-kaj-što

Kako “zaštita” traje, najprije se pripovijedalo kako majstor pjesnik želi zaštititi kao “svoj brend” Croatiu redivivu, koju je ne samo pokrenuo nego je i mukotrpno, čak i kada je službovao u prekomorskim zemljama, održavao uporno – ove godine 26. put –dokazujuću svoju tezu o zlatnoj formuli ča-kaj-što njome i pjesničkom živom riječju izgovorenom na selačkom trgu od bijeloga bračkoga kamena, trajnijom i od njega, ča-kaj-što hrvatskoga jezikaTakođer ove se godine 26. put slična priredba Večer na Brižićevin dvuorima održala i u Preku na Ugljanu. 

Pozitivnom diskriminacijom govorim pjesme obično na svojoj kekavici, moslavačkom idiomu kajkavskoga mojega rodnog Okešinca, ističući pri tome kako ona danomice umire, doslovce sa svakim svojim govornikom i kako se nadam da je moji tekstovi održavaju živom, kao što uopće dobri tekstovi živom održavaju Riječ, jer dio našega jezika nema sreću da ga živim održavaju znanstvena istraživanja ili rječnici.

Oblizeki i (kajkavski) osebušek za EU

Zapravo, dok analiziraju kako nam se akcelerirano smanjuje prirast stanovništva odnosno za koliko će nas, kada zahvaljujući većem umiranju od rađanja i iseljavanju, biti i koliko manje, doslovce mjerim kako izumire i sam hrvatski, takoreći tek nedavno priznat i za samostalni međunarodni jezik i za 24 službeni jezik Europske unije. Uskoro će se, htio ne htio, vjerojatno pridružiti u 50 ugroženih, dakle jezicima u izumiranju. Osupnulo me to bjelodano kada sam boravila u Gradišću i shvatila tu tugu koja me je nadahnula i za Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku pjesama (dobila je i nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te, 2012. godine), prilog našem kulturnom baštinskom pinklecu, mirazu pri udaji, kulturnom identitetu. Heritage, rekli bi neki.

Nažalost, čim se u nas spomene i j od jezika, postane to odmah političko pitanje i umjesto struke, ponovno se čerupamo kao i stoljeće i pol i dva unatrag, zahvaljujući jezičnim politikama Beča i Beograda, Bruxellesa, a bogme i Zagreba. I ne čudimo se što nam jezik polagano, ali sigurno izumire. Poput moje zavičajne kekavice.

mbselcakava_16trgBBdjuroZoranBoskovic
Ispred selačke katedrale Đuro Vidmarović, rođeni selčanin Zoran Bošnjak i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podcjenjivačke ogradice

Možemo li jezik koji govorimo održavati živim samo dobrim tekstovima, ako ih sve manje pišemo, slušamo, čitamo, govorimo? Možda bi dobro došao usporedni rječnik, kad već i antologije hrvatske poezije uglavnom odabiru štokavske pjesme, a čakavske i kajkavske nerijetko ostaju u svojim podcjenjivačkim ogradicama. Osjećam se glupavo, kao u basni o rodi i lisici, pred natječajima, uopće ne rijetkima, za tekstove na štokavici kako bi se proširilo tržište i na okolne zemlje, a ne mogu ih pisati na kajkavskom i čakavskom. Onda je u međuvremenu i kajkavski književni jezik ishodio dobiti i međunarodni kod ISO 639-3. I o tome smo malo razgovarali, a i onda isključivo ili štitimo li time kajkavski ili rastačemo li (ukupni) hrvatski.

mbselcakava_06BBDragoStambuk&DelimirResicki
Dogovor uoči književne večeri: Drago Štambuk, Božica Brkan i Delimir Rešicki / Fotografija Miljenko Brezak

Lijepo je čuti, kako mi reče prije nekoliko dana poslije pjesničke večeri u Preku jedan barba iz publike, kako je bilo puno lipo i kako je sve razumija i nije zna da imamo puno istih riči mi gore i oni dolje.

Posljednji je čas da se suočimo s nebrigom. Ne pripadam onima koji bi jezik štitili zakonom, ali pomnijom, osmišljenijom brigom svakako. Njegom onoga što još imamo. Da smo barem na to utrošili vremena koliko na polemike o stavovima pojedinih jezikoslovaca, pritome uglavnom miješajući kruške i jabuke, ili da smo sredili i pojednostavili pravopis umjesto da smo množili nekima unosna izdanja. Da smo barem razmišljali i uspoređivali umjesto da hametice lijeno, zbog modernosti, unosimo global language, pa glupavo puristički trijebimo anglizme i druge globalizme sve manje se i pokušavajući razumjeti.

mbselcakava_13BB&Vera&StankaGjuric
U očekivanju da se izgovori vlastiti tekst na vlastitu jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Identitet na Balkanu
Ne ukazujem na ča-kaj-što da bih se pravila pametnom, nego da ne bismo pametovali naknadno, U tekstu Kajkavska čitanka Božice Brkan ili novi užitak čitanja, zapravo pogovoru istoimene knjige, Maja Matković podsjeća na važnost dijalekata u hrvatskome odnosno na hrvatske dijalekte, pa citira uglednoga američkog lingvista Roberta D. Greenberga koji u knjizi Jezik i identitet na Balkanu (raspad srpsko-hrvatskoga) tvrdi kako je za Hrvate položaj kajkavskoga i čakavskoga ostao oblik određivanja budućega identiteta hrvatskoga standardnog jezika. Da skratim: premalo ih je u standardu, jer kad nam ponestane riječ, radije posežemo za engleskim negoli za čakavskim ili kajkavskim. Rado navodim primjere vlastitih riječi koje sam, nadam se, uspjela ustandardizirati oblizek i osebušek, zapravo neprevedivim na štokavski.

mbselcakava_14DragoovjenčavaMaslinovimvijencemResickog
Ovogodišnje ovjenčavanje maslinovim vijencem / Fotografija Miljenko Brezak

O tome se, osim za potrebe ograničenodometnih političkih pametovanja, i ne razgovara, ali se srećom ipak, zahvaljujući ljudima poput Drage Štambuka na Braču i Roberta Bacalje na Ugljanu, održavaju pjesničke večeri više od četvrt stoljeća, zahvaljujući pjesnicima susreću riječi ča-kaj-što. Administracija to očito ne razumije, pa rekoh majstoru Dragi Štambuku da se, uporan poput bračkih kamenoklesara, pripremi i za četvrtu aplikaciju.

mbselcakava_05zidodpoezije
U kamen uklesane riječi prošlogodišnjega oliveata Veselka Koromana / Fotografija Miljenko Brezak

Ela sa selačkog na bolski

I pozove mjerodavne da ideju čuju uživo, kad papiri nisu dovoljni. Jednostavno mora biti uporan, moramo biti uporni, ako ni zbog čega onda zbog onih koji dolaze. Poput Ele Pavišić, četvrtašice iz Bola, koju sam upoznala kod bake u Selcima, a koja mi se pohvalila kako je njezina pjesma Ča ti je bila medu 10 radova svih uzrasta školaraca na šoltanskoj priredbi Ča more, judi, ako sam dobro shvatila, nešto poput čakavkoga Lidrana. Pitam djevojčicu: “I na kojem ti pišeš?” “Na selačkom”, govori, “ali mi onda učiteljica promijeni na bolski”. Ima ona još pjesmaa, jedna je Šporka posla, a njezin mlađi brat Toni uskače odmah kako je i on napisao pjesmu. Veselim se tome, pogotovo jer mala kaže kako će i ona – vidim u njoj malu radoznalu Božicu – jednoga dana čitati svoje pjesme na selačkome trgu pred katedralom na Croatii redivivi. Čitati pjesme na nekom od svojih “jezika” i pri tome se razumjeti i, dakako, imati slušača.

mbselcakava_11kajkavscaicaavcici-BBelaiToni
S Tonijem i Elom te, dakako, knjigama / Fotografija Miljenko Brezak

I da ne zaboravim dodati kako, eto, i slatka hrapoćuša ili hrapaćuša, kako je neki zovu, ima dodira s jezikom ne samo dok je jedu i degustiraju: ime je preuzela od jedinstvenoga crvenog, hrapavog kamena iz špilja u Dolu, tome drugom po starosti mjestu na Braču, odmah do Škripa. Neću uspoređivati vrijednost torte ni onoga jela od janjećih iznutrica i Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, ali ne zaslužuje li barem da se o tome češće i argumentiranije govori i to ne samo u nevrijeme tehničke vlade? Je li nam za identitet važnija s popisa nematerijalne baštine torta makarana, starogrojski paprenjak, soparnik, zagorski štrukli, sinjski arambašića nego li komadić jezika i ima li to veze, nažalost, samo s time što ne znam kako bismo jezik poput torte naplatili 100 eura. Istina, u vodiču All the Best of Brač In One Place stoji i:

Večeri poezije pod zvijezdama

Ova večer poezije (nazvana Croatia Rediviva) neka je vrsta ljubavne priče. Održava se 9. kolovoza svake godine. To je datum kada su davne 1943. Talijani spalili Selca ne ostavivši išta iza sebe. Dakle, ova je ljubavna priča između ljudi i mjesta. Ali, to je ujedno i ljubavna priča između ljudi i njihovog jezika koji je zapravo glavni razlog zbog kojeg se ova manifestacija odvija. Na ovaj datum, pjesnici iz cijele Hrvatske okupljaju se čitati i recitirati poeziju pisanu na tri hrvatska narječja. Ti dijalekti pokazuju raznolikost hrvatskog naroda, različitost njihove povijesti i kulture. No, večer poezije u Selcima pokazuje jedinstvo svih njih. Može se reči, iako to nije večer ljubavne poezije, da je zaista posebna vrsta ljubavne priče.
Selca, Brač i Zagreb, 20160808 – 20160809

selca_03svi 600
Sudionici 26. Croatie redivive 5. kolovoza 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/na-26-croatiji-redivivi-u-selcima-na-bracu/

https://www.youtube.com/watch?v=nrIxQ7wkRfg

http://www.hrt.hr/enz/vijesti-iz-kulture/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/26.-croatia-rediviva

http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=71613

http://www.matica.hr/kolo/424/Zlatna%20formula%20hrvatskoga%20jezika%3A%20%C4%8Da-kaj-%C5%A1to1/

Umjesto kave 26. srpnja 2016.: Slavica Moslavac ili ime je znamen

Imala sam u planu, ali mi je jednostavno promaklo, kad sam radila u tada velikom dnevnom listu, predstavljati takozvane male, obične ljude koji nisu nimalo obični, jer su u svojim, malim sredinama napravili kojekva prava čuda i da njih nije, svijet bi nam svima bio mnogo siromašniji. Zamišljala sam kako bih predstavila jedan njihov dan, cijeli. Zapravo kako bih opisala kad stignu napraviti sve to što su napravili.

Jedna od takvih osoba u mome neiskazanom izboru – provlači se to povremeno kroz različite medije uglavnom s popularnim facama koji se susreću s drugim popularnim facama, kroz puno slika, čak i samo uz kratke potpisiće, ali slika tu ne govori tisuću riječi – bila bi, vidim po bilješkama, etnologinja Slavica Moslavac, koja je ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina. I nije Moslavčanka, rođena, ali je za taj cijeli kraj učinila mnogo više od većine ondje rođenih. Ne bi im palo ni na pamet, a i ne bi im se dalo.

zidnjaci_02slavicaizlkruha
I sama poput izloška na svojoj izložbi. (Fotografija Božica Brkan)

Ne idem namjerno kopati po internetu, polici njezinih knjiga, nego nabrajam kako mi prvo padne na pamet. Ne šeta, ne zapisuje i ne skuplja samo građu po selima Moslavine, Posavine itd., nego, kad je pitaju, savjetuje kako da (pre)urede stare drvene građevine ili nošnje, a onda vježba lokalne plesače i pjevače (sve do svojih Rusalki!) čuvajući narodne plesove i napjeve te kreirajući nove, s kćeri brine i o narodnim glazbalima, a uz to organizira izložbe od ozbiljnih, poput čudesnih pregača (iz Croatine, sada đurđevačke zbirke!), ruži kao motivu na narodnome ruhu do izložaba-dosjetki kao što je bila ona s igrama i igračkama (drugačija od velebne zagrebačke, na koju je, nažalost, nisu pozvali) ili one nedavne u kutinskoj Galeriji izložbe vinorela, koji su nastajali unatrag pet godina na rubu kutinskog vinskog sajma, gdje je također vrlo aktivna, također prema njezinoj ideji. A dok se sjetim kako je samo teško u vinara se domoći vinskoga taloga…

vetrenicaSlavicaMoslavac&bozicabrkan 600IMG_4769
Vetrenica iz moje pjesme na Slavičinoj izložbi. (Fotografija Miljenko Brezak)

Ne mogu ne sjetiti se predstavljanja moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom, kojoj je bila jedna od sedmoro recenzenata. Ne mogu zaobići ni Zbornik Moslavine, iako preskačem obilan popis knjiga, kataloga i drugih tiskovina iz njezina pera i računala. Sama čak ih i prelama. A ne mogu ne ispripovijediti kako joj nije bilo teško u kombiju voziti i dio izuzetne izložbe kruha otprije nekoliko godina u Katolički školski centar Don Bosco u Žepču na samo jedan dan, Dan kruha, kako bismo zajedno predstavili baštinu i Moslavinu. Naporno, ali nas je veselilo i više nego što smo mislile.

Njezin je tempo mnogima to much, nije ni svakome draga kao što je meni, ali njezin duh koji i vuče i gura vrijedan je poštovanja i valja joj skinuti kapu. Kad bih birala koju, neku lijepu, raskošnu halbicu punu svile i srme da se krasno drma kad, kao klincima posred Bosne, kao predvodnica, pokazuje moslavačko žetelačko kolo ili kakav drmeš. U svojem je kolu za sobom povela mnoge kojima i nije bilo do plesa ili im ples nije bio ni na kraj pameti.

20160526 – 20160726

linkovi

http://oblizeki.com/vinorel-ili-bouquet-vina-iz-crteza-10716

http://www.bozicabrkan.com/predstavljanje-knjige-oblizeki-moslavina-za-stolom/

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://www.volimivanic.info/vrtanji-i-kovrtanji-na-blagoslov-o-uskrsu

Uz kavu 19. srpnja 2016.: Igra s Barbie

Voljela bih biti baka da produžim i ja svoju vrstu. Da osjetim kako je to kad se nastaviš u drugom, u novom koljenu. (Iskusni tvrde da je ljepše biti baka nego i mama, djed nego i tata.) Voljela bih da nam izrode i dječaka i djevojčicu, možda još bolje malu ženu, makar nosila hlače. Kupila bih joj bistričku licitarsku bebu i meblin, osim crvenoga imaju sad i Barbie-rozasti. Čikačoke već sam nakupovala. Kupila bih joj svakako barbiku. Originalnu. (Čujem da su napokon i okrugle u modi, baš kao što je naš obiteljski oblik niski, okrugli, slavenski.) Bude li željela, i kuću i Kena i svakakve druge accessorye i gluposti. Što košta da košta. Bude li odabrala ne Mattelovu nego plagijat, neka joj bude i on!

IMG_2820.JPGBB&Cikacoka+++++ 600 dorada za FB
Božica Brkan s čikačokom opjevanom u njezinoj istoimenoj pjesmi “čikačoka” (Kajkavska čitanka Božice Brkan, str.89) u Mariji Bistrici 26. lipnja 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Pregrizla bih (kao baka, jer kao mama već jesam!) i to što sam davno, kad još nisam bila ni mama, prije nego što smo se strasno zaljubili u sinovljeve muške legiće (sad valjda ima i ženskih legića!), pisala protiv barbikâ i uopće skupih brendiranih igračaka. Beba ionako ili je ili nije beba. A baš kanim potražiti negdje u ostavi ili garaži pospremljenu i svoju gumenu bebu Vesnu, proizvodnja slavne Biserke, jednu od moje samo dvije lutke u životu. Prva je bila Biserka od ljepljena kartona, koju san nazvala po svojoj miljenici, djevojci kojoj je mama šivala. Tko je Barbie kriv što je stara gotovo koliko i ja, a nije se, zahvaljujući neprobojnim membranama od društvenih uređenja, imovinskih neprilagođenosti, tradicije i osobnih ukusa dospjela probiti do mene ni djeteta ni odrasle žene?

Voljela bih biti baka napokon da unučad povedem u prirodu i učim ih kako plodove dature, kestena… pretvoriti u barbike i ine igračke te kako im u tek zametnutim klipovima, hibridnima, plesti Barbikine plavušaste kečke.

P.S. Nemam fotku, jer nemam barbiku. Tko ima, neka pofotka, pa doda uz ovaj tekst.

20160201 – 20160713 – 20160717 – 20160718 – 20160719

Umjesto kave 17. srpnja 2016.: Šumica, hrastić, pogled na more

More i ja se pak nalukavamo kroz moju šumicu, oazu preostalu i iza apartmanizacije Malinske. Meni je dovoljno da znam da je more ondje, ponekad ga čujem kako šumi, udara u obalu, navlači se s galebima i kupačima. Malo plavoga i malo zelenoga meni je tu dovoljno. Izjutra se, zavaljena na balkonu, u hladovini, pitam koje bi ptice mogle danas navratiti. Posve sitne, one nalik kosovima i one šarene raskošno šarena repa. Neke kriče, neke pjevaju bajkovito. Moja Cirila birdwatcherica zacijelo bi se oduševila mojim pernatim šumskim blagom, a ja poznajem uglavnom vrapce i lastavice. Otjera ih sunce. Čak i galebovi šute. I naš psić Snupi volio ih je promatrati i osluškivati ležeći uza me.
sumica01Ovoga ljeta prvi put neprestano zagledam hrastić, mediteranski, medunac. Neprestano ga odmjeravam s našim panonskim lužnjacima. Protegnuo se toliko da ima i osušenih grana. Prvi mi je put preselio pogled s mojega drveta, ne znam mu ni ime, u zagrljaju bršljana. Kad ga je već bršljan posve obuhvatio, netko ga je pri samome dnu presjekao – kad smo stigli pred našu šumicu, on je već umirao – i on se eto više od deset godina suši i svako ljeto slikam ga kojekakvim bojama – preselila sam i pastele i tempere i vodene – snimam ga, opisujem. U hropcu. A on je trebao biti zagrljaj smrti! Jako mi je bio zanimljiv. Kudgod idemo, gdjegod naiđemo, otad gledam kako bršljan isisava život i najstarijem stablu.

Prisjećam je se ne znajući raste li još ondje u zavičaju, gdje smo je ostavili, moja šumica, posred M. širinečke očevine, podivljala živica s vrbama, bagremima, grabovima, s flancima graba, lijeskom, kupinama i malinama, divljim jagodama…

Svojih drveta cijeli život nisam nakupila ni za dobar šumarak.

sumica01aborPrije širinečke šumice posadila sam još kao dijete marelicu u vrtu, bacila košticu od voćke koju sam jela pa je izrasla. Svojatala sam Balenovu (srušenu) agaciju i rušku koja valjda još rodi, pa ostavila mojem M., kao za sjeme, prastaru krušku medenu, a kad smo oko nje sve iskrčili, samo se prevrnula jer joj se u međuvremenu zdošlo korijenje. Sad se svaki put, kao za svagda, pozdravljam sa svojim borom na šetnici uz more prema Haludovu, jer mi se svaki put sve više učini nagnutim nad more. Protestirala sam kolumnistički što su u nekad u ulici Pere Cara, a sada Marijana Haberlea uz igrališta Kineziološkog fakulteta zapustili okoliš i drveta su izđikala u pravu zapuštenu šumu, u koju su počeli navoziti smeće, a sad vidim kako su lijepo očistili okoliš i samonikla drveta izgledaju kao isplanirana krasna mlada šuma.

sumica02mojhrasticA ova se naša otočka šumica zeleni ovoga ljeta kao nikad. Tko zna piše li itko bar e-mail o njoj Amerikancu čije je navodno vlasništvo, pupkovina s prekoocenskom starom domajom, i koji je nije htio prodati tako da nam je ostala kao malen zeleni otočić, ostatak cijele nekad raskošne mediteranske iskrčene šume na čijim su dubovima i šumskim duhovima podigli niz naših zgrada da su nam morali dati i vlastitu ulicu. Isprva smo viđali samo sve manje i manje stabala, nisu ostavili ni jedno.

Ako bismo naišli kasnoujesen, zimi ili rano u proljeće, imali bismo pogled na more, kroz gole grane, a onda po tlu sag od ciklama. Kao da je netko isplanirao park. Čak sam se bavila djetinjom mišlju da otkupimo šumicu kako je ne bi iskrčili i sagradili još apartmana. Najradije tu i pišem s pogledom na šumicu, na hrastić.

sumica02amojhrasticOnda je prije nekoliko godina susjed, domaći, pred svojom kućom s apartmanima za iznajmljivanje, i bez bršljana nekako, ali uspješno osušio najviše stablo – najviša stable uvijek i najviše smetaju – da bi probio ljepši pogled na more. Otad je svake godine nestajalo stablo po stablo, suši se kao slučajno. Valjda sve dok ne ostane samo goli pogled na more.

Malinska, 20160713 – 20160715 20160717

Umjesto kave 8. srpnja 2016.: Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi

Šalabajzajući s kolegama po Kopačkome ritu, da sam mogla, najradije bih dotaknula svaki lopoč, lokvanj, šaš, bat.. I zagazila u baru. Voda je bila baš lijepo visoka. A nekoliko tjedana prije po Lonjskome polju, da sam mogla, pofotkala bih cijelu čredu, svaku kravu, svakog konja, tele, cujzeka… Ah, Panonka!

DjuroVidmarovicBundek01Takav je bio mojTrebez!

Između toga po zagrebačkom smo Bundeku kolega Đuro Vidmarović i ja štrapacirali po Floraartu sve do staroga rukavca ostavljena po strani kakav je nekad bio. Pobojala sam se da će moj Panonac upasti u žabokrečinom pokrivenu vodu u koju su se spuštale krošnje. Rođen u Piljenicama uz čudesnu Pakru i odrastao u Ilovi uz Ilovu, koja dijeli Slavoniju od Moslavine, fotografirao je do iznemoglosti i samo ponavljao: Takav je bio moj Trebež! Takav je bio moj Trebež! Nije imao pojma da mu je u susjedstvu i u uređenu Bundeku ostavljen komadić savskoga krajolika koji je odavno ustuknuo pred gradom. Tko ne zna, bračni par Wenzl ostavio je nešto šumaraka, topola i vrba i na mom Jarunu. Zimi se čine poput živih Kirinovih ilustracija za Priče iz davnine.

DjuroVidmarovicBundek02KrajVodeIspodvelikihStabala

Trebež je prije nekoliko desetljeća, kada je socijalizam na Jelaspolju ambiciozno sijao i rižu, trebao postati plovni kanal od Petrokemije do Save. Ali nije. U najnovijoj knjizi Mojom Moslavinom, koju dijeli s kolegicom Katarinom Brkić, drugom proširenom izdanju zapravo, već sam pisala o najdojmljivijem Vdmarovićevu zavičajnom primjeru Trebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.

Ali iz Rekvijema za Trebež – Trebež je bio utočište i pribježište, dolina snova zelenih. Bijasmo vječne ljudske paprati, nedostižna i trajna rijeka i njezine podatne obale. – ne mogu odabrati gdje je tuga najveća. Morat ću zagaziti u Trebež:

3. 

Kad je ugledao prvi pomor – koprenu od mrtvih ljusaka što su prekrile vodu Trebeža – djed je pao u žitko blato obale. Bio je pijan tjednima, sve dok kolona bijelih leševa nije tiho isčezla, a miris njihova umiranja nije savladao dah mlade vrbe u prvom macanju.

 Kada je krenuo drugi pomor, djed je prokleo tehniku, tvornicu i državu. Razbio je radio – jedinu vezu sa svijetom. Zaklao je kokoši i legao u svoju staru postelju. Nije se više trijeznio.

Treći pomor nije vidio. Odnijeli su ga tihog na samrti u grad trulim cestama. 

Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma.

 U noći strašnog vihora munja je liznula stari krov. I danas na staništu mojih predaka raste visoka kupina, a tamo gdje gazih bosim nogama vide se zmijski tragovi.

20160708

 

Umjesto kave 4. srpnja 2016.: Krležini ženski likovi iz fundusa NSK – izložba jednoga dana

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu danas su, nažalost, zbog osjetljivosti materijala samo na jedan dan, predstavljeni Krležini autografi, strojopisi s ispravcima te prva izdanja njegovih proznih i dramskih djela iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u kojima lik žene redovito zauzima znakovit sadržajni i simbolički prostor. Bilo je izloženo i nekoliko fotografija Krleže te karikature Mirka Uzorinca iz fonda Grafičke zbirke NSK.

IMG_9678 600 BB i fotići fotkaju
U centru pažnje: Krležini autografi,…(Fotografija Miljenko Brezak)
IMG_0527600 rukopis
Krlažin autograf Banketa na Blitvi (Fotografija Miljenko Brezak)

Točno u podne okupili su se poštovatelji velikoga pisca na događaju koji je i dio programa 5. festivala Miroslav Krleža, ove godine posvećenoga Krležinim stvarnim i imaginarnim ženama. Točno u podne govorili su dr. sc. Ivan Kosić, voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dr. sc. Lada Čale Feldman o Beli Krleži, a dr. sc. Irena Lukšić o Irini Aleksander.

IMG_0569 600 Irena govori
Irena Lukšić, Ivan Kosić i Lada Čale Feldman (Fotografija Miljenko Brezak)
IMG_0542 600 publika
Poštovatelji Krleže u NSB-u (Fotografija Miljenko Brezak)

Uz citiranje već objavljenih, najpredanija u nas istraživačica ruske emigracije ispripovijedila je niz još neobjavljenih, izuzetno zanimljivih podataka iz arhivskih i književnih materijala o ljevičarki 20-tih i 30-tih godina u Hrvatskoj prošloga stoljeća, blagajnici HKP, novinarki, špijunki Fajnbergovoj, Kunjinoj, Aleksander od Rusije do SAD. Što je irina bila Krleži, više ona njemu nego on njoj, nesuđena urednica, a i nesuđena gejša, kako je naziva gospon Krleža. Jedva čekam sustavnije objavljen tekst o Irini iz Irenina računala.

Goran Matović, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža u programskoj knjižici, uz drugo, piše:

IMG_0592 IL i BB ispred NSB
Prilika za susret: književnice Božica Brkan i Irena Lukšić ispred NSB-a (Fotografija Miljenko Brezak)

Nova čitanja Krleže, dakako, na temelju postojećih interpretacijskih predložaka, potaknula su Festival Miroslav Krleža da svoje peto izdanje posveti Krležinim ženskim likovima gdje ćemo nastojati propitati zaključak Stanka Lasića o tome da se u središtu Krležine paradigme nalazi protagonist koji će tragati za smislom, apsolutom i pritom će se kretati od nekog autoriteta (od Pretpostavljenog, npr.Oca – obiteljskog, nacionalnog, vjerskog) k nekoj ljubljenoj osobi (Ženi): transgresija homo politicusa u homo eroticusa.

A poslije smo s mojom sjajnom Irenom i Matovićem popili kavu.

20160704