Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na prvi dan proljeća i Međunarodni dan poezije (kada se i kava promotivno plaća stihom), na Goranovo proljeće prema Goranovu rođendanu, uz čestitke na Goranovu vijencu, neka mi bude dopušten citat stihova – jer na papiru se sve vidi – drage pjesnikinje Sonje Manojlović:

TRIJUMF PROSJEČNOSTI
(Dobri za sve, 2016.)

Odjeću u ledenoj vodi noću hladi,
njene jabučice zapljuskuju hladni vali,
voli svoju ispravnost,
voli nesreću, igle pobodene
u hladne poglede,
u muškarce lijepe poput žena,
u cvrkut, sitno zapomaganje

A nema kamo,
ne zna kuda,
njene oči prikupljaju više svjetlosti,
uzela bi samo bljesak, skok
iz ničega u nešto,
pa makar samo kao dobar dan
ili odmah Doviđenja

Sve svoje živote živi istovremeno
u časnim i nečasnim vrmenima,
a sa sobom mora pješice,
i prizor joj je taj još jasan i običan,
Iz njega uzme sve što joj treba

 

Uvijek se ražalostim kad se odnekud iz provincije kasno navečer vraćam s nekojeg događaja ispunjena, a znajući da sutradan o tome uglavnom neću nigdje moći pročitati ili pogledati vjesticu. Ma ni rječcu! Kako se često smucam uokolo gdje obično nema crvenog tepiha pa ni red carpeta, sve sam uvjerenija kako gradska prepotencija propušta a da toga nije ni svjesna, da si u manjim mjestima ljudi umiju kvalitetnije organizirati život unatoč izboru skučenijem od zagrebačke ponude svega i svačega, elitnoga i masovki. Male mile stvari koje bih ponajmanje strpala u konzumerističku kulturu.

Potkraj veljače, organizacijski meni baš u nevrijeme kad ti se sve preklapa, pozvaše me u Sveti Križ Začretje. Bijah ondje, govorila sam nekad nekim povodom i pjesme, pisala o dvorcu i izlazu na tek zamišljenu autocestu, ali sam svejedno morala provjeriti na kojem izlazu trebamo sići. Cestovni sam pravac znala. Kolegica pjesnikinja, jedna od sestara Jačmenica, Nada, poziva pismom na recital ljubavne poezije. Nekoliko godina unazad njihova Udruga za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja Djedovina, kojoj je dopredsjednica, i Općinska knjižnica i čitaonica organiziraju interpretaciju tridesetak pjesama iz zbornika Recitala Željka Boc iz Marije Bistrice «Hod se nastavlja». U 13 godina 1000 pjesnika prijavilo je 4000 svojih pjesama. Među njim je i moja pjesma. Potvrdih da dolazim iz poštovanja prema zamisli i trudu domaćina te mladoj talentiranoj rano preminuloj pjesnikinji te svima koji su mi, poput Mire Pižir iz marijabistričke knjižnice, već organizirali književne večeri, susrete, obilaske.

U Svetom Križu Začretju osim dvorca i krasnoga malenog trga, čak su dvije galerije, jedna Stipova, mojega kolege karikaturista Rudija Stipkovića iz Sportskih novosti, tu rođenoga, a druga je Žitnica, obnovljena nekadašnja gospodarska zgrada, ne samo s koncertnim klavirom, koji se tu i koristi, nego i s meni omiljenim Lovenčićima obješenima okolo naokolo da se sav ozariš od majstorovih poteza.

A onda Gordana Kamenečki – Puclin govori poeziju više od sata, svira dvojac mladih gitarista, dvojica Antonia, Kapusta i Arih, prateći lijep vokal Lane Petrovečki u engleskim ljubavnim baladama i evergrinima. Mlada i očito ambiciozna frizerska majstorica Dubravka Mišak Skočaj morala je utrošiti cijeli dan za desetak na svoj način interpretiranih etnofrizura koje su ponijeli mladi mjesni modeli, katkad još i nesigurni u hodu, ali toliko šarmantni da ih morate ohrabriti pljeskom. Usto, daruju nama, svojim dragim gostima, fantastično oblikovane tulipane od krep papira, da nam, kako rekoše, traju do idućega recitala. Usput nas podsjetiše na Puškina: “Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli.”

Ništa ni pretenciozno ni blazirano, ni domjenak ni razgovori. Tu gotovo da i nema rampe između izvođača i publike, koje i nije bilo malo i kojoj nije bilo žao tog petka odreći se «Midsamera» ili neke turske sapunice. Oni su se jednostavno potrudili sami proširiti kulturnu ponudu. Svatko je došao zbog nečega, svatko se potrudio u nečemu za druge. Počastio ostale svojim vlastitim kreativnim doprinosom. Citiraše nam te večeri i Ericha Fromma: „Kada ga dotakne ljubav, svatko će postati poeta.“

I ne računajući, susrela sam nekoliko dragih ljudi, utanačila još nekoliko sličnih novih susreta. I jedva sam prepoznala svoju ljubavnu pjesmu otprije nekoliko godina. Gotovo haiku. Je li se kilometraža isplatila? Jest. I hod se nastavlja.

Nehotice

Sudarismo se rukama hodajući
ulicom.
Nehotice.
Podsjeti me to:
otkad se nismo držali za ruke?

20111124

Na kraju je, usput, uz kratku medicinsku intervenciju doma, dr. Mira Mošnička, dugogodišnja kriška pedijatrica, iz kućne knjižnice donijela raritetnoga Jesenjina na ruskom kao odgovor na šlagvort Vlade Mesarića Cobre, koji je uz “buketić” prigodnih pjesama na gitari (Ruže su crvene, tajne su skrivene…) izdeklamirao i Serjožino “Pismo majci” svih naših mladosti i zaključila kako je ta kriška osmomartovska bila baš uzbudljiva večer. Sve nas je ponio poziv mjesnoga Foruma žena SDP-a na malu proslavu Međunarodnoga dana žena – neki su je nazvali Babinjakom, a ja sam je nazvala Čehanom – na kojoj smo trebali pročitati i moju pjesmu ili dvije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz pića hladna i topla koja su nudili muškarci, nad lončićima maćuhica i stručcima ljubica (mirišu mi na stolu više od na ljubice pretjerano namirisanih Violetinih papirnatih rupčića!), koje je glavna organizatorica i voditeljica gospođa Jasenka Gotić ubrala u svome vrtu, cvjećarica Nevenka Pavišić govorila je o cvjetnome bontonu te su se, ako se ne varam prvi put javno, čitali stihovi Jagice Pavišić i Ljubice Čambale, dama u zlatnoj dobi toliko da i nisu mogle ni nazočiti, pa su njihove pjesme čitale Jasenka Gotić, Marica Kukor i Slađana Vasiljević, inače članice AK Josip Badalić.

Sjajan je bio Želimir Novak, inače kriški, zemljopisno preciznije velikohrastilnički zet kod mojih Minčira, čitajući toliko mojih kajkavskih/kekavskih pjesama koliko se i ne sjećam kad smo ih toliko čitali. Uvijek smo pripravni za svaki slučaj, ništa baš prigodno, ali kad je vidio reagiranje dama na naš zavičajni jezik, fraze, ritam, toponime, imena, događaje, sjećanja… Sve od treme do ganuća i suza. Znam sa sigurnošću da sam ja čitala pjesme, kajkavsku ta moja kej pesma i štkavsku dipovci ah dipovci, da sam govorila o Misiji za Moslavinu što je ustrajno gazimo kolega Đuro Vidmarović i ja, o tekstovima pisanim za Društvo naša djeca Vladimir Nazor i Kajkavijadu (s dr. Mošničkom i s Ivanom Posavec Krivec) od pjesama do Selfija na kipec – ta prisutne su bile mame talentiranih malih recitatora i glumaca! – o međusobnome nadahnuću, zahvalnosti za to… Ali sam morala provjeriti niz pjesama iz različitih zbirki, motiva, atmosfere, životne dobi žene, svojevrsne ženske retrospektive od djetinjstva do zrelosti, očigledno ne samo moje: žufko, čikačoka, kajuce, musolini, molitva, vetrenica, slika, pevcov korak, darovnica, spovet, dva bori, najžalneše, fašejnek…
Za objavu, međutim, kao uzdarje za lijepi susret s lijepom riječju, odabirem između njezinih više od 200 pjesama napisanih od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pjesmu Ljubice Čambale (rođena 1935.) iz Novoselca, napisanu, kako joj stoji uz naslov, 4. siječnja 2004.:

Četiri zida

U četiri zida puno nas ima.
Ja i oni četiri. Tu smo svi.
Ja i četiri zida.
Oni šute, a ja pričam s njima.
Ja s njima, s tim zidovima.
Oni šute, a ja se svađam s njima.
S njima, sa svojim zidovima.
A oni i dalje samo šute.
I valjda se na mene ljute.
Zato i šute.

 

Poveznica:

https://www.facebook.com/miljenko.brezak /VEČER POEZIJE I CVIJEĆA / Križ, 8. ožujka 2016.

“Nemam lepe reči”, rekao bi naš jedan sjajan profesor stilistike citirajući istočne nam susjede, a ja posežem za ni izdaleka joj ravnom, mlađom ali baš olinjalom žargonskom “nemrem bilivit” ili tv-fraznim čuđenjem “ne mogu vjerovati”. Da nisam navratila u vrapčanski (nekadašnji) dom zdravlja i vidjela plakat, odakle bih znala da su u tijeku upisi u prvu osnovnu školu za djevojčice? Kinder, Kirche und Küche ili nešto kreativnije, recimo šoping, šminka (ruž=poljubac!) i dijete? Surfam i mislim baš začuđena na sve to, jer meni emancipacija podrazumijeva zajedništvo i žena i muškaraca, kako to da djevojčice još uopće moraju u školu, pa još i po napokon novome državnome kurikulumu? Tko ima para, ima svoj kurikulum, svoju školu, svoj odgoj i svoje obrazovanje. A čovječanstvo…?

Mogu shvatiti da bi lustraciju, da bi evoluciju, da bi ovo i ono, ali opet curice u samo ženski tor? Zato što će ih tretirati ondje kao posebne? Jedva da sam shvatila feministice, Ženske studije, premalu žensku kvotu u Saboru (o tome da ima premalo zastupnica pretežnoga biračkog tijela govori se manje nego o “novome” imenu hrvatskoga parlamenta, a ni lijevi ni desni ne pridržavaju se čak ni zakona o kaznama za tu brojčanu podcijenjenost!), ali da djecu ponovno odvajaju po spolu? Pa kad već to čine po naciji… Zapravo, trebalo bi klince vjerojatno odvojiti već u vrtiću ili još bolje i prije, odmah u rodilištu, i povremeno samo pripuščati jedne drugima. Valja na kontrolirano parenje. Tek da namjenski povećaju natalitet. To da je nama demokracija dala? Glupost stvarno ne mogu podnijeti.

Pogotovo kad pomislim da su u mojoj Vojnoj krajini, u Križu, gdje je trivijalna škola startala navodno još 1790., još u 19. stoljeću s dječacima učile i (ne sve!) djevojčice, one iste koje su u svojim obiteljskim zadrugama baštinile svoj osebušek kakav nemaju ni sve današnje tobože emancipirane žene… Pa gdje nam je, žene i muškarci, taj naš civilizacijski osebušek? Povijest da je “učiteljica života”? Ma nije ni onaj prvi kriški učitelj, gefreiter odnosno kaplar marijaterezijanske krajiške vojske! Očito nije kad smo se osudili da je (opet!) ponavljamo.

20160221 – 20160222 – 20160223 – 20160228

Zvonko Kovač upravo malo po malo predstavlja svoju knjigu “Zvon u kiši”, Insula Čakovec, 2015. Čituckan. Baš paše, ne samo u dan kišni. Odabirem naslovnu pjesmu. Jer, bar katkad, “ugodno je biti normalan”.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legendu, u zatvore, na svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

Uz predstavljanje knjige Željka Krušelja “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.”, Adamić, Rijeka 2015. (ovitak Milko Ilić)

Najprije je napisao doktorat, znanstveni rad s mnogo fusnota, a onda ga, po riječima izdavača Dragana Ogurlića, pretvorio u “publicističko-politički triler” na 700 stranica te sinoć, u srijedu, 24. veljače 2016., predstavio u Zagrebu, 26 godina od prestanka izlaženja napunivši veliku dvoranu Novinarskoga doma.

U susjedstvu Savske 5, jedne od adresa redakcije, baš gdje sam i ja (urednik mi je tada bio Željko Ivanjek, a glavni urednik Ninoslav Pavić) kao jedna od ukupno 2100 suradnika Poleta, dolazila od 1976. do 1978., kada sam s fakultetske prakse ostala honorarčiti u Vjesniku.

Klancir, danas glavna urednica portala T-com reče kako se danas, čak ni  s fakultetom, ne može doći u neku redakciju samo tako, “ja bih nešto radio”, a ona je navratila sa 19 godina i već drugi dan bila na terenu. Fascinantno je, a i ja se toga sjećam, kako su se svi međusobno poštovali, od urednika, poput u njezino vrijeme glavnoga Zorana Simića, neposredne urednice Jasne Babić, fotografa…

Mnogo je sjajnih kolega novinara, fotoreportera, strip crtača, ilustratora i drugih započinjalo u tim omladinskim novinama kojih je nekoliko desetaka brojeva (kao dizajnerskih dosega) u naše vrijeme završilo i u njujorškoj MOMA-i. Vjerujem u važno Poletovo mjesto i ako se u nas otvori najavljeni Muzej medija.

Iako običavam reći kako mi koji smo bili i poletni poletovski šljakeri, šljakali i šljakamo cijeli život, a da su urednici postajali urednicima, političarima, poduzetnicima, pa i izdavačkim tajkunima, nisam posve iskrena, jer, a vidi se to i iz teksta u knjizi o tome što je bilo poslije Poleta, bilo je tu izuzetno zanimljivih, možda i najzanimljivijim ljudi iz cijele generacije. Posebice upravo u novinarstvu potkraj socijalizma, potkraj osamdesetih, te u početku samostalnosti i demokra(tiz)acije. Kada se i tekstovima, po difoltu (default) da je optimizam ugrađen u socijalističku filozofiju i življenje – odatle listu i me Polet – ipak neprestano težilo promjenama. Ni danas nedosegnutima. I još s geslom “uvijek na ivici, nikag u marici.” Usporedbe s današnjicom, uznositim izravnim citatima, samo su nas kao publiku nasmijale.

Nije bez vraga Krušelj kao geslo citirao prvoga urednika Peru Kvesića iz “Pjesme roza”, zbirka “Perorez” 1980.:

“Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
naivni lapani u velikoj podvali,
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci protiv figura.”

Ali, baš kako reče art director Ivan Doroghy – tek jedan od sjajnoga niza, koji ističe edukacijsku ulogu Poleta i često svojim studentima objašnjava kako je uopće bilo moguće napraviti novine u prekompjutorsko vrijem – tko god je u to vrijeme mislio da ima što reći, navratio je u Polet. Makar od Zvečke do Savske. Krušelj je kopajući po arhivama stvorio temelj i za samostalne doprinose, memoarske. Voljela bih nešto i pripisati, ali i čitati, to prije što mi se upravo sinoć otkrila još jedna osobna nedvojbena bliskost s najvažnijim medijem s vlastitih novinarskih (pa i književnih) početaka – jezik. Drugačiji. Pa i tematski: supkulturne reportaže o seoskom rock-bandu, knjižnicama u tvorničkoj hali, životu pevaljki i sl.
Mislim da Polet i pomisao o njemu nikad nisu bili okruženi s toliko sentimenta kao na tome predstavljanju gdje su se našli mnogi od suradnika iz nekoliko naraštaja, a svi uglavnom različito držeći starčeki i starice, po Krušeljevim riječima, najkreativnija generacija hrvatskoga novinarstva, pa čak i sada, kako je izdavač citirao svog brata Ogija Gorana Ogurlića, sad glavnoga urednika Jutarnjega lista – a prije toga Večernjeg lista, pa onda i moga – koji je vidjevši u velikoj dvorani nagužvane poletovce ustvrdio: koliko bi se moglo napraviti dobrih redakcija… Nekad bilo!

Željko Krušelj u posveti mi je napisao. “Dragoj Božici, svojoj kolegici iz poletovskih, vjesnikovskih i večernjakovskih dana”. Kako vrijeme leti.
Zagreb, 20160225

Božica Brkan