17. svibnja 2022. / Ne znam pere li me više sreća ili viroza dok prvome svom prijatelju i dizajneru Jeniju Vukeliću javljam da je danas iz Tiskare Zelina upravo stigao moj novi, peti roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO, koji je grafički oblikovao. Baš sjajno! Hvala Jeniju, hvala Maji Matković i mome Miljenku Brezaku (koji me je munjenu lupil na kipec! Širi popis slijedi u samome romanu!) te, dakako, izdavaču Acumenu i Ministarstvu kulture i medija na potpori.
19. svibnja 2022./
19. svibnja 2022./ Onima koji su pitali gdje mogu nabaviti moj novi zagrebački roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u izdanju Acumena: od jučer je u zagrebačkim knjižarama „Ljevak“ (Dobra knjiga) na Trgu bana Josipa Jelačića i „Dominović“ u zgradi Nacionale i sveučilišne knjižnice. Za izvan Zagreba pouzećem možete svoju adresu poslati u moj inbox. Grafičko oblikovanje: Jenio Vukelić.
U okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika i uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori, u toj su zemlji od 20. do 24. rujna gostovale književnice Željka Lovrenčić i Božica Brkan. One su s crnogorskim književnikom Božidarom Proročićem te s profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem predstavile panoramu suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu i panoramu suvremenoga crnogorskog pjesništva Odlazak u stihove koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. U utorak 21. rujna u 18 sati u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju, održan je Razgovor s književnicama. Moderator razgovora bio je Božidar Proročić, a Željka Lovrenčić i Božica Brkan odgovarale su na pitanja vezana uz njihov život i književno djelovanje. Uz ravnateljicu Knjižnice Irenu Nenadović, na predstavljanju hrvatskih autorica među mnogobrojnom publikom bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Nj. E. Veselko Grubišić, svjetski poznati šahist i bivši ministar sporta velemajstor Božidar Ivanović Bonja, književnik i publicist Boro Cimeša, članica Savjeta knjižnice Olivera Martinović te drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori gđa Iva Ivanić-Pavković. U srijedu 22. rujna naše su književnice posjetile Njegošev mauzolej na Lovćenu, a u 18 sati održano je predstavljanje spomenutih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Predstavili su ih Željka Lovrenčić, Božidar Proročić i Veljko Đukanović, a Božica Brkan je čitala svoje stihove. Među pročitanim pjesmama bile su i „Haljina za snove“, nagrađena na festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ te „Vermut“ koji je oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, uglavnom onih koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar. U četvrtak 23. rujna u 19 sati, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je predstavljanje knjiga u Hrvatskoj knjižnici „Ljudevit Gaj“ u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, Tivat. Predstavljanje je moderirao Božidar Proročić, o panoramama su govorili Veljko Đukanović i Željka Lovrenčić dok je Božica Brkan čitala svoju poeziju. Među nazočnima, uz predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća gospodina Zvonimira Dekovića, bili su i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru gđa Jasminka Lončarević, predsjednik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček. Panorame suvremenoga hrvatskog i crnogorskog pjesništva nastale su s ciljem da se osnaži kulturno povezivanje Hrvatske i Crne Gore, zemalja koje njeguju višestoljetne kulturne i književne veze.
Članak Marinka Krmpotića o novom romanu Božice Brkan prenosimo sa stranice https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost, objavljen 31. ožujka 2021.:
Marinko Krmpotić / Roman probvokativna naslova i neobične radnje: Čitali smo knjigu “Generalov sin, Srbin a Hrvat
Već od naslova novi je roman hrvatske književnice Božice Brkan zanimljiv i provokativan, a te naslovom naslućene odrednice svoju potvrdu dobivaju i tijekom čitanja pri čemu će, ovisno o osobnim stavovima i pogledima na život, za jedne ovaj roman biti suvremena bajka, za druge nerealan prikaz stvarnosti, za treće recept o mogućem suživotu Hrvata i Srba… U svakom slučaju, teško će tko ostati ravnodušan, pa je već i to dobra preporuka za ovo djelo.
Središnju priču autorica je osmislila oko lika Zorana, sina nekadašnjeg generala JNA. Čuveni general, inače jako cijenjen u tom pograničnom dijelu Hrvatske i Srbije gdje je s obitelji živio, umro je prije početka rata, a njegov je sin Zoran odabrao vojsku svog oca te za Domovinskog rata sudjelovao u aktivnostima protiv hrvatske strane da bi po pobjedi hrvatskih snaga otišao s bratom, sestrom i majkom Hrvaticom živjeti u Beograd. No, u Hrvatskoj je ostalo njihovo veliko imanje. Vila, kako je zovu u tom kraju, budi veliko zanimanje potencijalnih ulagača pa Zoran iz Beograda kreće prema svom nekadašnjem zavičaju, riješen prodati sve i steći od davne prošlosti barem neku korist za sebe, sestru i brata.
Novootkriveni brat
Prema Hrvatskoj Zoran putuje mučen spoznajom koju mu je desetak dana ranije na samrti povjerila majka. Riječ je o njegovom podrijetlu jer mu general, rekla mu je majka, nije pravi otac. Njegov je biološki otac, također već pokojni, Stipa, muž njihove susjede Janje s kojom su ostali u odličnim odnosima, ujedno i otac dvaju mladića koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan poginuo, a drugi – Tomislav – istaknuo se kao jedan od najhrabrijih ratnika s hrvatske strane.
Zoran se, dakle, u Hrvatsku vraća sa spoznajom da je i sam Hrvat (koliko god tog trenutka bio uvjeren kako je po očevoj strani Srbin te se Srbinom i osjećao) te da mu je brat čovjek koji mu je na ratištu bio s druge, »ustaške« strane. Baš zbog toga, tijekom puta Zoran se predomisli te odluči imovinu ne prodati, već je obnoviti i pokrenuti neki posao.
Po dolasku u Hrvatsku Zoran o svemu obavijesti Janju i Tomislava, a njihove su reakcije, usprkos početnoj Tomislavovoj šokiranosti jer mu je brat »četnik«, pozitivne. Dapače, Tomislav odlučuje pomoći svom novootkrivenom bratu te, svjestan da se Zoran u ratu ponašao profesionalno, ne samo da zaustavlja eventualne napade, kritike i prigovore, već sa skupinom svojih suboraca okupljenih u braniteljskoj udruzi, pomaže Zoranu u obnovi Vile u kojoj će, planiraju, zajedno pokrenuti poslove vezane za turizam, kulturu, poljoprivredu, stočarstvo…
U toj im se ideji pridružuje i Zoranova unuka, tinejdžerica Hana, koja rado dolazi na ljetne praznike iz Beograda te odlučuje ostati i pomoći djedu. Pomoći će i Goga, nekadašnja Zoranova ljubav iz tog kraja, kao i njena kći, a takvo priklanjanje ideji zajedničkog rada dvoje novopronađene braće bez riječi ostavlja i onaj nasilni, agresivni i pretjerano nacionalistički nastrojeni dio branitelja pa roman završava svojevrsnim happyendom jer dva dojučerašnja protivnika i smrtna neprijatelja zajedno grade bolju i ljepšu budućnost.
Uvjerljivi likovi
Priča je originalna i zanimljiva te dobro ispričana pa tjera čitatelja da sazna »što je bilo dalje«. Koliko je realna i moguća, sasvim je drugo pitanje. Odnos prema bivšem časniku JNA kakav je opisan u ovom romanu možda je moguć u nekim dijelovima Hrvatske, ali teško u pograničnim dijelovima gdje je mržnje još uvijek jako puno. No, umjetničko je pravo i sloboda stvoriti ovakve okvire priče koja, što je možda i njen najbolji dio, donosi vrlo uvjerljive i životne likove.
Tako je u Zoranu vrlo dobro iskazana dvojba čovjeka koji je cijeli život do tog trenutka bio uvjeren kako je jedne nacionalnosti, a sad saznaje potpuno suprotno pri čemu tu drugu nacionalnost, najblaže rečeno, nije volio. Dvojbe, istina druge vrste, muče i Tomislava koji je svjestan da mu je Zoran brat po ocu, ali puno napora treba uložiti da bi prihvatio kako mu je rođeni brat bio s druge strane bojišnice i borio se na strani omrznutih mu Srba. Vrlo je dobro izgrađen lik i jednostavne Janje, kao i mlade Hane, a isto umijeće koje iskazuje u gradnji pozitivnih likova Božica Brkan pokazuje i kod negativaca pri čemu je, primjerice, lik Truta klasičan primjer »velikog« hrvatskog rodoljuba koji mašući zastavama, vješajući krunice i križeve na retrovizor u automobilu i urlikanjem domoljubnih pjesama uspješno prikriva svoju temeljnu želju da na tome – dobro zaradi!
Isto tako, iako je riječ o sporednim likovima, sjajno su oslikani likovi Zoranovog brata i sestre, koji zaluđeni srpskim nacionalizmom nikako ne mogu prihvatiti da im je brat po majci – Hrvat. Roman je dobar i u prikazu suvremene hrvatske stvarnosti, posebno onog njenog dijela vezanog za ulaganja sumnjivih pojedinaca u različite »projekte« pri čemu im je uvijek cilj samo prijevara naivnih i vlastita što veća zarada. Dobro su uočeni i brojni pokušaji i mešetarenja s najrazličitijim poslovima od turizma i ekologije preko odlaganja otpada do nazovi poljoprivrede i stočarstva, pri čemu sve te raznolike poslove uvijek vode jedni te isti ljudi kojima, očigledno, struka nije bitna, ali novac jest. Sve u svemu, roman provokativna naslova i neobične radnje istodobno je i dobra drama i društveni roman kroz koji su dobro uočene određene društvene negativnosti i jasno upućeno na način kojim ih se može mijenjati i poboljšavati stanje. Nažalost, sve je to, bar za sada, samo fikcija. Knjigu je objavio Acumen d.o.o. iz Zagreba.
Božica Brkan na virtualnoj tribini DHK / Fotografija Miljenko Brezak
O vječnoj vezi književnosti i hranevoditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić 13. siječnja 2021. razgovarala je s književnicom, novinarkom te osnivačicom i urednicom internetskog magazina “Oblizeki” Božicom Brkan. Izbor iz djela čitao je dramski umjetnik Joško Ševo.
Nakon ljetne stanke krećemo s novim tribinama “online”. Prva rujanska tribina rezervirana je za svestranu književnicu Božicu Brkan i njen novi roman “Generalov sin, Srbin a Hrvat” u izdanju Acumena iz Zagreba.”Može li se umaknuti prošlosti, vlastitim djelima i mislima? Može li se prošlost promijeniti? Može li se promjenom samo jednoga, ali presudnoga podatka u vlastitu kodu, promijeniti prošlost? Hoće li i samo taj podatak promijeniti odnose tako da oni promijene i sadašnjost i budućnost glavnoga lika te ljudi i sredine oko njega? To je tema i istraživanje najnovijega romana Božice Brkan.”(Iz recenzije Irene Lukšić)
Hrvatsko slovo, broj. 1311, godište XXVI., 14. kolovoza 2020., str. 11 u Izlogu knjiga: ROMAN, Intrigantna tema, Generalov sin, Srbin a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020.:
Izlog knjiga Hrvatskoga slova na str. 11., 14 kolovoza 2020.
Božica Brkan (Okešinec, Moslavina,1955.) autorica je brojnih književnih naslova, proznih i pjesničkih. U romanu Generalov sin, Srbin a Hrvatbavi se intrigantnom temom identiteta: „…zbog maslinaste i maskirne uniforme koju je nosio za JNA, pa za Krajinu, pa ni za koga, izdajnik i sumnjivac bio je novoj hrvatskoj državi, a kako se povukao kad je HV osvajao hrvatski teritorij“ sumnjiv je i srpskoj, srbijanskoj strani. No, u ovaj društveni kontekst i koloplete upleće se i osobna, intimna priča ispričana vješto i dinamično.
Naslovnica br. 1311.
U recenziji Irena Lukšić piše kako se autorica oslonila na još jednu stvarnu hrvatsko-srpsku odnosno jugoslavensku tajenu priču dugu osam desetljeća, a Maja Matković da je vrijednost romana sama tema, potraga za identitetom, kojoj se, unatoč izuzetnoj aktualnosti ni hrvatska ni srpska književnost nisu mnogo bavile.
U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”
U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”
