Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista o “Generalovom sinu, Srbinu a Hrvatu” Božice Brkan

U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”

Denis Derk o “Generalovom sinu, Srbinu a Hrvatu” Božice Brkan”

U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”

Panorama suvremene hrvatske poezije sa 40 autora objavljena u Crnoj Gori

Razlog za pjesmu naslov je upravo objavljene panorame suvremene hrvatske poezijeu izdanju Crnogorskog kulturnog foruma s Cetinja. Sastavili su je zagrebačka književnica, kritičarka, hispanistica i istraživačica iseljeništva dr. sc. Željka Lovrenčić te cetinjski književnik i prevoditelj Božidar Proročić. Ta knjiga, kao i knjiga suvremene crnogorske poezije koja će uskoro biti tiskana, važan su pothvat i dokaz da se kulturom mogu graditi čvrsti mostovi između Hrvatske i Crne Gore čime se samo nastavljaju iznimno uspješne i višestoljetne kulture veze između dviju zemalja

Naslovnica panorame suvremenoga hrvatskoga pjesništva

Dr. sc. Željka Lovrenčić kaže:

Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu. (…)

Ova je panorama moj odabir pa je stoga subjektivna. Sigurno će se naći onih koji njome neće biti zadovoljni, ali ovdje su zaista zastupljeni suvremeni hrvatski pjesnici vrhunske kvalitete. Oni su sami odabirali svojih po pet pjesama koje su željeli predstaviti crnogorskim čitateljima. Ti pjesnici pripadaju raznim pjesničkim školama, tematski pišu raznovrsnu poeziju, dobitnici su nagrada, prevođeni na strane jezike… Dakle, cilj mi je bio kvaliteta i raznolikost. 

Abecednim redom svojRazlog za pjesmu dobili su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tito Bilopavlović, Tomislav Marijan Bilosnić, BožicaBrkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jednričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo – Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić (Slavić), Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović i Anka Žagar.

Predstavljanje knjige uz sastavljače i troje istaknutih hrvatskih književnika najavljeno je za početak svibnja – zbog koronevirusa zasad je odgođeno – kao početak novih oblika suradnje čiji su pokretači upravo Lovrenčić i Proročić uz podršku veleposlanika Hrvatske u Crnoj Gori Veselka Grubišića te kao dio projekta kulturne promidžbe i javne diplomacije Ministarstva vanjskih poslova RH. 

20200325

Željka Lovrenčić i Stav o knjizi Gujaša-Đuretina

Željka Lovrenčić na Stavu 24. siječnja 2020. objavila je kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj / Josip Gujaš-Đuretin o knjizi koju je pripremio Đuro Vidmarović, a godine 2019. objavio Acumen, uz podršku Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika.

Ponosno prenosimo. Osobito uvodnu rečenicu: Zahvaljujući zanimljivim naslovima, nakladnička kuća „Acumen“ uspješno kroči izdavačkim stazama.

Naslovnica Gujaševe monografije

20200126

Vankuši i bele kobase u 24sata, 26. siječnja 2020.

Vankuši i bele kobase iz projekta Zajamčeno tradicijski proizvodi, što ga pod vodstvom Marice Svetlečić vodi Grad Ivanić Grad, predstavljen početkom prosinca 2019., predstavljen je u nedjeljnom 24 sata 26. siječnja 2020. Citirana je i Božica Brkan, koja u projektu svojim omiljenim zavičajnim jelima sudjeluje istraživanjem, tekstovima, recepturama i fotografijama.
24sata prenosi fotografije Oblizeka.

Duplerica iz 24 ata

Ikar / Ljubavni let u zbirci ljubavne poezije 24. Vrazove ljubice

U Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2013. uz 23. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište Samobor, urednica Vesna Burić), Samobor 2018. na str. 12. objavljena je pjesma Ikar / Ljubavni let Božice Brkan, o čemu i autorica doznaje na jubilarnoj 30. Vrazovoj ljubici s veseljem se prisjećajući svojega prvoga gostovanja na toj samoborskoj pjesničkoj priredbi posvećenoj neumrloj Vrazovoj ljubavi i pjesmama iz Đulabija, koje je posvetio Juliji Cantilii.

Uvod u knjigu napisao je Joža Prudeus, jedan od začenika priredbe, a uz druge pjesnike, objavljene su i pjesme Acije Alfirević, Lidije Dujić, Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Ljerke Car Matutinović, Lane Derkač, Davora Šalata, Paje Kanižaja, Nikole Đuretića, Stanke Gjurić, Esad Jogića, Siniše Matasovića, Sanje Pilić, Josipa Palade, Gorana Gatalice, Stijepe Mijovića Kočana, Sonje Manojlović, Stjepana Šešelja, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Davorina Žitnika i drugih.

Božica Brkan

Ikar/ Ljubavni let

Prvo pružim lijevu ruku.
Onda raširim i desnu.
Koliko god mogu.
Mislim: letjet ću!
Mislim: hoću li poletjeti napokon?
Mislim: gdje li si ti da me vidiš u ljubavnom lijetu!?
Kad već ne možeš poletjeti sa mnom.

20111124 – 20111215 – 20111219 – 20120112

Pjesma je objavljena u Novoj Istri, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, gl. urednik Boris Domagoj Biletić), br. 3/2018., u cjelini Pesme, pjesme, str.-18—37., pjesma na str. 36.

Link:

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

http://www.bozicabrkan.com/30-vrazova-ljubica-u-samoboru-u-cast-pjesnika-i-njegove-muze/

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017. uz 29. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište samobor, urednica Vanda Bartulica), Samobor 2018. na str. 38. i 39. objavljena je pjesma u prozi Ljubavni tekst o zelenim šljivama Božice Brkan.

Uz druge, objavljene su i pjesme Lidije Dujić i Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Zlate Bujan Kovačević, Željka Buklijaša, Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori, Lane Derkač, Paje Kanižaja, Nikole Kristića, Acije Alfirević, Sonje Manojlović, Josipa Palade, Sanje Pilić, Josipa Prudeusa, Davora Šalata, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Sonje Zubović, Davorina Žitnika i drugih.

Duplerica
Duplerica s Ljubavnim tekstom o zelenim šljivama

Božica Brkan

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Iz moje torbetine, takozvane ženske torbice, ispada zgužvan tvrd suh smotuljak. Kao da sam kolodvorskim šibicarima ispod jedne od tri kutije ščapila lopticu staniola, samo nije srebrna.

Da si kraj mene, ti bi rekao: što si to opet strpala?

Nisi kraj mene, negdje si, ali se svejedno smijuljim kao da sam nešto skrivila. Jer ubrala sam, usput, zelenih šljiva. Onih oblih, sitnih, sjajnih od klorofila i kiseline. Duže bi im trebalo da dozore nego što im je trebalo da se smežuraju krišom urbane pa zaboravljene u malom preklopu u podstavi torbe. S posjetnicama i zetovim kartama. Da si kraj mene, ti bi se samo s neodobravanjem snebivao mojem oblizeku od kojeg ću se, uvijek mi govoriš, razboljeti kad-tad. Mojoj djetinjastoj zagledanosti u usputnu krošnju, u zabranjeno voće.

Kao i mom Tekstu.

Kao kad kažem: nešto mi se opet događa u Tekstu.

Ne nužno ljubavnom. Ali od kojega dobivam i ockomine i oskomine, jednom nešto lijepo, a drugi put nešto neugodno. Kao i od same ljubavi.

Kao i od samoga pogleda na ringlo – što su mogle dozoriti i crveno i žuto, nikako plavo kao petrovke – na te rane šljive pune divljine, trnova začudnih do opasnih bodlji, kakvih misliš da sam i ja puna, dok mi, mimo svih svojih stavova, u jarunskoj šetnji, usput, s drvetâšto još rastu na odavno iščezlim okućnicama darujući uzaludnu hladovinu i plod, kradeš malu okruglu zelenu šljivu kakva se ni za kakav novac nigdje kupiti ne može.

Ni u jednome od razglašenih trgovačkih centara što se uokolo blještećim neonom ljeskaju u vodi rastjerujući tamu i bakače.

Iz ljubavi samo, kažeš više kao da mi prijetiš.

A ja se smiješim trpajući njima zelenima i Tekst i džepove i usta.


20140909 – 20140915 – 20140917 – 20140919 – 20140920 

Linkovi

30. Vrazova Ljubica u Samoboru u čast pjesnika i njegove muze

Vrazova Ljubica

Samobor se kroz Vrazovu Ljubicu ponovno potvrdio kao grad pjesnika!

http://zgprsten.hr/dogadanja/susretom-pjesnika-zavrsila-je-30-vrazova-ljubica/

Svojih tijela gospodari

Prva nagrada na natječaju za kratku priču satiru “Slavko Kolar” u Čazmi 2012. godine

Božica Brkan

Svojih tijela gospodari

Sve se promijenilo, ali i kad se put do Glavnoga kolodvora od pola dana skratio na pola sata, Selo je i dalje velikim proštenjem slavilo svoga sveca.

Patron ih je čuvao ma gdje bili, podjednako one koji su ostali doma i one što su se idući trbuhom za kruhom i boljim životom odselili samo do prve ceste, u Grad ili čak u Njemačku.

Zaradivši mirovinu mnogi su se i vratili u lijepe kuće što su ih godinama podizali dolazeći na godišnje ili vikende, a sad su već i one samujući ostarile poput mnogih ovdašnjih žena. Ukinulo potom i njihovu malu željezničku stanicu, a Kati je, kako su i godine išle, u autobusu kojim su zamijenili vlak, bila muka, pa bi sve rjeđe odlazila u Zagreb svojima noseći zaklanu mladu pilenku ili guščicu ili pak tek osušenu kračicu, podimljenu u pušnici baš kako njezin Ivica voli, pa malo rezanaca i mlinaca, domaćeg grincajga za juhu.

Zna ona da domaće je domaće, iako imaju oni svega što im srce poželi. Otkako je Ivica postao Ivan, pa se učlanio u Stranku, pa postao potpredsjednik Stranke i rezerva saborskog zastupnika za njihov kraj te se vinuo do zamjenika ministra, i posao mu krenuo nikad bolje. Od diplomiranoga ekonomista i pripravnika postao je kadrovski direktor pa generalni direktor te, po napucima poduzetnih vremena, i vlasnik Firme u kojoj je radio. Bilo je to za vrijeme rata, nije se Kata pačala u to, Bože sačuvaj da bi što i pitala. Mater ne može ni zamjeriti poput drugih.

Žalila je samo što sve rjeđe navraćaju u selo, osim kad je Stranka Ivana poslala da joj o izborima osigura koje mjesto više. Nikad vremena, žalili bi se govoreći kako jedva čekaju zeta, kad im već Bog nije dao sina. Snaha Katina, Marija, pomagala mu u firmi voditi papire, moraš tu imati čovjeka od povjerenja, a unuku Katinu, Marylin, nazvanu po onoj glumici, dali su u škole. Ako je Kata Ivicu mogla izškolovati filarenjem, što ne bi on svoju malu za što god poželi? Htio Ivan da postane dobra ta nekakva menadžerica, platio bi on njoj te jako visoke stranjske škole, ali neće ljepota babina nego kako hoće, pa kao nešto studirala jezike i taj neki što kažu dizajn po tim Europama, pa joj na kraju negdje u centru Grada otvorili butik. Kako ga otvoriše, tako ga ubrzo i zatvoriše, a Merici dodijeliše direktorsko mjesto u tatinoj Firmi. Ionako će biti njezina. Kad se ima, lako je odabrati.

A lijepa djevojka, ko nacrtana, nema što. Ko i ja, kad sam bila mlada, misli Kata nikome ne govoreći da ne pomisle da se razbahatila ili da ne urekne. Ponosna što svako malo drago njezino slikaju za televiziju ili za novine pa Kata gleda i reprize, izrezuje stranice na kojima pišelife, lifestyle, celebrity. Ne zna Kata što je to, ali izgleda jako pametno, pa izrezuje slike i napise i slaže ih u korice s imenom Ivanove Firme što ih je jednom ostavio kod nje. I odlaže uz papire iz gruntovnice.

I tako čuje Kata da će cijela njezina familija doći na patronovo proštenje. Rekla joj susjeda Anka dok je zalijevala cvijeće. Firma njezina muža Antuna i sina Vedrana poslovno surađuje s Ivanovom, njih dvojica bili vršnjaci i prijatelji od malih nogu, a Vedran i Merica, kako Kata zove svoju unuku, također se igrali dok je djevojčica dolazila baki na ferje. Samo što su Ankini jedva završili zanat, a Katini svi velike škole, samo što je jedan bio u jednoj a drugi u drugoj stranci i samo što su Ankini proizvodili nešto plastično, a Katini nešto papirnato. Pa se opet, eto, našli zajedno i u biznisu. I sad se dogovorili da će svaki sponzorirati po dva reflektora seoskome nogometnom timu, jer bez toga ne može u zonu, a dečki igraju da im u okolici nema ravna svake godine penjući se u viši razred. Igrali su i Antun i Ivan kad su bili mladi, ali nije onda nitko spominjao ni tuševe ni reflektore.

Bilo bi Kati milije da je o dolasku doznala od svojega Ivice, Marije, a još više da joj se koji put javi i Merica, srce babino. Ali kad nije drugačije dobro je i da tako dolaze. Sva sreća da su joj uveli i telefon, a ima i mobitel, i dok se ona javila njima, već je pristala i na Ivanovu odluku da nogometašima za novo igralište dadne i krčevinu. Krčevina se još piše na Katu, ali ionako će kad tad biti njegova, ta ima samo njega, pa nije njoj teško potpisati, pogotovo jer su joj bilježnika poslali doma. A i sjećala se koliko se samo naprala dresova i štrucni dok je Ivica njezin trčao za loptom po seoskome gmajnju iz kojega su samo virili kolci kao oznake za golove.

I brzo to dobrovoljnim radom momci urediše, čak im je ispekla štrukle i skuhala kavu, a takoreći cijelo selo prihvatilo se pripremanja patronove proslave. Vatrogasci su bili zaduženi za ceradu za natkrivanje cijeloga dvorišta u slučaju kiše, iako su neki predlagali da se za takav događaj ne treba štedjeti i da bi najbolje bila unajmiti šator za svadbe. Udruga žena zadužena je za pečenje kolača, baš kao za svadbu, i po internetu su traženi novi recepti. A lovci su obećali najprije lov za goste, a poslije lovački gulaš i janjce i odojke na ražnju, tko što voli. Ako im se lov za koji su podigli i nove čeke ne posreći ili gosti neće imati vremena za hodanje po gaterima – a pokazalo se da vremena stvarno nisu imali – ima divljači u dubokom zamrzavanju.

Omladina je bila zadužena za predstavu i za glazbu. Odabraše adaptaciju Svoga tijela gospodar, jer je Kolar službovao i kod njih u općini, a rođen je nedaleko i nemaju pisca bliskijega i većega od njega. Kata se još sjećala kako je plakala kad je film igrao u njihovu davno zatvorenome kinu u seoskom domu, koji su za ovu priliku također uredili, a plakala je i kad su ga davali na televiziji. I Katu, naime, slično udadoše, samo što ju njezin pokojni, kojega su priženili za njezino imanje, nije ni jednom udario a ubrzo je po Ivanovu rođenju umro i ona je, ostavši udovicom s malenim Ivicom, sama nakanila uređivati život kako je htjela i kako je mogla.

Nije se žalila, za svoje godine nije bolovala, a kako je govorila, imala je svega na svijetu što joj srce poželi, samo da su njezini bili malo bliže i da ih češće viđa. Susjedi su joj bili dobri, ali svoj je ipak svoj. Da prikrati vrijeme mladim je glumcima šivala odjeću za predstavu – i Mericu je svoju naučila šivati na svoju bagaticu što su joj je kupili za miraz – pa su dolazeći na probe, kod nje i vježbali, od čitanja do glume. Nekad je i ona bila glumica u seoskom domu, čak su predstave davali po zabavama i u drugim selima. Mislila je i kako bi se našla uloga za njezinu Mericu, možda čak i same sirote Rože, samo nije znala kako bi se njezina gradska mala uklopila u starinsku seosku temu i bi li htjela ošepaviti makar i samo u predstavi.

Susjedin Vedran jako je dobro glumio Ivu. I sam bi poput dečka iz teksta došao iz vojske, da je u međuvremenu nisu ukinuli, i sigurno bi mu tražili curu za ženidbu ako si je već ne bi sam našao. A nije bilo cure koja njega ne bi htjela! Kad bi se s njime šalila kao i kad je bio dječak, Kati bi rekao kako se nema vremena ženiti, jer ima puno posla u Firmi, po očevoj se želji aktivirao i u njegovoj Stranci, vatrogascima, omladini, a i glavni je golgeter poput oca u mladosti.

Na njihovim svakojutarnjim kavama Anka se Kati u susjedskome i uzajamnome povjerenju dugogodišnjega prijateljstva žalila da ih je kriza dokusurila, nitko ne plaća, država pritišće, a i nešto njezini nisu pametno investirali, samo što ona nije znala što. Vedran se svejednako odvažao i dovažao svojim novim autom na lizing, a čak bi i pomalo nagluha Kata povremeno čula žestoke muške rasprave iz susjedova dvorišta, gdje su, pošto su staju pretvorili u proizvodnu halu, u nekadašnjoj ljetnoj kuhinji uredili direktorski ured. Povremeno je pomišljala na to gnjete li kriza i firmu njezinih i bila sretna što, ako ih gnjete, ona i selo ne moraju slušati glasne poslovne analize.

Znala je ona svog sina. Ako nešto nije bilo po njegovu, sve bi zvonilo. Prepuštao je samo ljubimici Merici, tvrdoglavici koja je karakterom bila njegova slika i prilika. Kata se nadala da će njezini možda ovaj put predstaviti kakva Meričina ozbiljna dečka. Već je i njoj bilo vrijeme za udaju i po novinama su je stalno udavali, svaki put s drugim. Nije Kata ništa pitala unuku – kao da bi joj itko išta i rekao !? – nije se s njom niti šalila kao sa susjedićem Vedranom, nije to tema za šalu, ali se sve nekako nadala da će biti svadba i da će je možda prirediti u Selu.

Zna ona da njezini imaju novca i za najluksuzniji hotel, ali imaju puno rodbine od kojih bi se rijetki otputili na takvu svadbu, jer moraš kupiti veliki dar, moraš kupiti za odjenuti i za obuti i eto, zaključivala bi razgovor sa samom sobom dok bi se pred njom vrtjeli bogtepitaj koji nastavci ove ili one televizijske sapunice. Samo da z tim vražjim reflektorima ne prejde ko z onima v Đelekovcu i da njezin Ivica ne zide na sud ko onaj bivši minister . Sve ti je to ista Stranka.

Mislila je Kata lijepo, ko dok su njezini dolazili prije negoli što su se obogatili, zaklati pevčeka i malo ga opkuhati za juhu s domaćim rezancima, a onda ga ispeći pa uz njega pofuriti mlince, domaće dakako, pa malo zelene salate, pa malo paradajza i još kiseline, tko što voli. Čak je mislila razvući štrukle od jabuka i sira, istina dućanskoga, a i domaći kruh ispeći, ali poručio joj je Ivan da se ne treba gnjaviti te da će i ona s njima u seoski dom na svečani objed za sponzore, po protokolu. Kati je bilo lakše kad je čula da će ondje biti i susjeda Anka, također sponzorica, da ima s kime progovoriti koju riječ za stolom. Načula je od Marije da mala ionako neće ništa jesti jer da trenutačno jede samo z vrta.

Vidjela je Kata da je djevojka vrlo šlank, više nego u novinama ili na televiziji. Još je imala i štikle na visokom đonu pa je izgledala još vitkija. Ljepša je bila i od pjevačice koja će, navodno čak za nekoliko tisuća eura, zatvoriti njihovu veliku svečanost, ali svakome je njegov najljepši. Imao ne imao raspuštenu dugu plavu kosu sa ekstenzijama i duge blješteće nokte.

Muški su odmah otišli u počasnu ložu na nogometnu utakmicu, a žene su, kako to već je, otišle u kuhinju. Merica je navratila pozdraviti glumce. S većinom se od njih kao dijete kupala na bajeru, a s većinom momaka, to baka – ali valjda u cijelome selu samo baka – nije znala, po sjenicima se igrala mame i tate. Doprla je seksualna revolucija i k njima odavno, ali samo teoretski, sve dok nije ušetala lelujajućim sisicama i bokovima Katine male. Otkrivali su svijet zajedno sve dok maloj iz Grada nisu dosadili, kako je rekla, neuki i nemaštoviti seljačići.

No sad se nevoljko, iz kurtoazije i po preporuci i oca i majke uputila u bekstejdž pozdraviti poslovnog partnera Vedrana. Iznenadila se, toliko je naime izbivala, da joj se umjesto visokog žgoljavčića kakva je pamtila otprije šest-sedam godina, na putu s pozornice prepriječio momak nabildan kao da je iz njezine teretane. Upravo su ga – pomislila je odmah: kako nevješto! – šminkali za ulogu seljačića Ive.
– A tu je svoga tela gospodar? Ne bih te ni prepoznala… – pruži mu ruku.
Unatoč njezinim visokim cipelama, bio je viši od nje. Izljubi je srdačno kroz koprenu skupoga parfema – morala bi se složiti da ni njegov nije bio loš – dok je ona slala poljupce u zrak s jedne pa s druge strane.
– A čujem da si i ti svoga tela gospodarica… – nasmije se on.
Gotovo je pocrvenjela gnječeći plastičnu bočicu vode od koje se nije odvajala kao da u selu vladaju najveća suša i žeđ. Valjda je sad takva bila moda. Kao da nema svoje vode u zdencu.
– Neću vas dekoncentrirati, vidimo se poslije… – reče ona.

Kata se čudila kako njezina unuka ne prigovara ni soku iz obližnjega autleta koji su konobari unajmljeni od lokalnoga keteringa nudili u plastičnim čašama, ni seljačkim kolačima (čak ih je i kušala i još pohvalila!), ni odojčetini i janjetini nakramarenima na tanjure pred njih. Samo se zagonetno smiješila za prvoga čina poslavši tucet esemesova, za drugoga samo dva-tri, a za trećega više niti jedan. Zdušno je pljeskala predstavi i glumcima i onda otišla, kako je rekla, čestitati Vedranu i ekipi.

Kata je uokolo malo popričala sa ženama koje su imale zaduženja, a vrativši se za stol, zatekla je tišinu kao pred buru. Kako je mogla i pomisliti da je susjed Antun – za nju je on, što može, i dalje bio Tonček – upravo od Ivana zatražio da, uz «svoje», plati i «njegova» dva reflektora, jer je u užasnim kreditima, kamate su mu sve pojele i da ga ubiješ baš sad nema i nema.
– Nismo se tak dogovorili, nismo se tak dogovorili – samo je ponavljao Katin Ivan. Njegova mu je Marija, sjedeći mu zdesna, samo redala positno da mu je ona stalno govorila da je najbolje da, kad već kupuju, sami kupe sve reflektore, da uostalom što oni imaju s tim vražjim nogometom, ne treba njima reklama pa ni da na dresovima uz sve te logotipe poslagane ko kolajne nose i logotip njihove Firme.
– Mogu ti dati jamstva… – guslao je susjed dalje kao da nije Antun nego još Tonček, ne znaš je li glumi blokadu ili je stvarno blokiran.
– Kakva jamstva? Da postanem i suvlasnik tvoje Firme?
– E, to baš ne bi moglo, jer bismo ostali i bez kuće? Hoćeš nas izbaciti iz doma, ti naš prvi susjed? Pa mi smo, Ivice, bili ko braća!
A kad je Ivan čuo da ga netko zove «Ivicom»…

Na sreću, neka je dama, glasnogovornica Stranke ili šefica nečijega kabineta ili nečija tajnica, uskočila s uputama što bi Ivan trebao reći. Ne dugačko, nego protokolarno da pohvali lokalne poduzetnike koji su izrasli u nacionalne, na rast gospodarstva, na…
– Da sada prerežem tu vrpcu? – jedva dočeka Ivan odsutno samo da izmigolji iz neugodne teme.
– Nećete ništa rezati, samo ćete upaliti reflektore. Neka to bude iznenađenje! – potiho će dama iz protokola. Bila je sigurna da su idući izbori njihovi.
– Jedan po jedan? – upita Ivan.
– Ne! Sva četiri odjednom!
– Sva četiri? – zagleda se Ivan u nju.

Već su otvorili vrata novoga seoskog stadiona odnosno uz rub nekoliko stepeničasto posloženih klupa da počnu publiku puštati na travnjak na donedavnoj Katinoj krčevini, a pjevačka je zvijezda još jednom sjajilom prelazila preko usnica. Pojačala su isprobana još prije večeri, kad i reflektori, pa zazveči tuš.

I Ivan je pritisnuo.

Svi su se zagledali, neki odmah i zgledali zabljesnuti snažnim svjetlima. Požalio je Ivan odmah što, iako kratkovid, nije poslušao okulista da nosi nego je poslušao medijskoga savjetnika da ipak ne nosi naočale. Kata je odlično vidjela. Večeras je ni njihov patron nije čuvao. Na samome centru, kao da će baš započeti utakmicu, pod svjetlom reflektora bili su osvijetljeni susjedić Vedran i njezina Merica. Kata ju je odmah prepoznala po cipelama odbačenima postrance. Valjda su je nažuljale. Poslije se po Selu pripovijedalo toliko da se nije znalo tko je i je li bio gol ili razgolićen, hoće li svadba biti odmah ili poslije proljetnih izbora ili je uopće neće biti, hoće li šulkolege sretno oženiti samo djecu ili i svoje firme i tko je tu uopće koga oženil.

Netko je ubrzano u tišini, pod reflektorima koje se nitko nije sjetio ugasiti, počeo tvitati: u selu i drugi put večeras svoga tijela… Razmisli trenom da li da napiše gospodar ili gospodarica.