Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.
Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak
…u ovome zborniku (15. Sesvetski pjesnički maraton) virtualno se sastao 71 pjesnik, svaki zastupljen sa samo jednom pjesmom. Nakon svih ovih godina višedimenzionalnosti, tj. maratonā na kojima se čitala poezija, slušala glazba, gledali filmovi, video uradci, fotografije i mnoge prigodne izložbe, sada smo sve sveli samo na tekst, na golu golcatu pjesmu (…) I tako, dok topovi grme, poezija se i dalje piše, pjeva i čita. Jer, što inače pjesniku preostaje osim pjevanja i pjesme. Topovi
pjesmu mogu prigušiti, ali ugušiti neće nikada
U e-zborniku na str. 71. i 71. je i pjesma ruski rulet Božice Brkan.
BOŽICA BRKAN ruski rulet
televizije novine portali društvene mreže žmiču formatiraju šeraju breaking news crna kronika luxury apartmans mladić upucan u glavu navodno spašen ali u teškom stanju na odjelu intenzivne je li mu metak još u glavi provjeravaju kalibar neslužbeno se doznaje je li pucao sam je li ga netko prisilio da upre u sljepoočnicu u čelo u prazninu ne prvi put sedmorica osmorica igraše noćas ruski rulet dečki nisu iz kvarta ni iz grada ni iz zemlje ali doznaje se svi otprije poznati policiji sve specijalisti s dugom pretpoviješću šaketanje krađe pljačke ucjene dilanja naprčeni nakurčeni s prijetećim arsenalom navodno je posrijedi dug s multipliciranim kamatama a kartalo se procurilo je u nama nepojmljive svote ili je posrijedi tek obijest dokolica svakidašnja jalovost besmisao psiholozi psihijatri kriminalisti sudski vještaci svakojaki već se bacaju na analize prolaznik izišao iz zgrade s događajem smijulji se u isukane mikrofone samo tu stanuje spavao je ne ništa nije čuo ne njega nisu zvali a da jesu bi li zaigrao samo časkom dvoji prije nego što će nakesivši se otići zamišljam kako pištolj kruži uokolo stola od glave do glave kako se bubanj okreće kao rulet prije negoli uperiš cijev naciljaš mozak prosviraš svaku misao kako pucanj prazan prazan pa odjekne je li pucaču na ciljniku zadrhtala ruka nesigurna u metak u glasno navijanje odbrojavanje ostalih u smisao dvoboja sa samim sobom ni mudrosti ni junaštva ni čojstva ničega do bijega od straha od života samo ništavilo samo mnoštvo otisaka mnoštva prolaznika kroz luxury apartmans prije poziva 112 inscenirali su scenu istraga u tijeku ni potvrde ni demantija biće u lockdownu nockdownu gdjesibionigdje štosiradioništa kao da i nisi bio kao da u međuvremenu nismo pretekli svjetlost koraknuli na mjesec razbili atom promatrači dokoličare što su došli baš ovamo samo ruše nam cijene nekretnina što nisu otišli gresti u ukrajinsku stepu proljetnu raspudicu govore dnjepar navodno ima oči jadrana i plave i zelene i sive nitko ne vidi ali ondje tjednima već kao što smo donedavno žrtve od korone broje milijune izbjeglih stotine i tisuće poginulih i ubijenih u tome ruskom ruletu u kojem smo by the book svi mete jer dokoni veliki vođe ruski rulet igraju s ukupnim arsenalom ciljajući zvučno i nadzvučno u glavu ne sebi nego čovječanstvu u glavu po glavu novo normalno staro normalno nenormalno sklupčani poput fetusa čekamo boom breaking news kao da život i bez luxury apartmansa nije milina božja
Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.
Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je
oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je
susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu
odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.
Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan
Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske
kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami
i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama
došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima.
Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se
susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje:
plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…
Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac
Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak
nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije
htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.
Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga
ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le.
Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!
Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke
I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je
zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju
pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za
kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za
papigice i kanarince.
Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po
zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.
Adrian je hihotao: Pipi-pipi.
Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.
Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile
Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti
u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima
kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo
pile u malo jato.
I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili
manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje
je da jedino nije bilo posve crno.
Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i
tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom
kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo
za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili
lukovinom i krasno šarali.
Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je
pilenka, smiješila se baka.
Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.
Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac
Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac
Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.
Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac
Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i
rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo
opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.
Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.
Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan
Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi:
vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli,
zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da
prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak
nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.
20220205 – 20220206
*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.
manje poznate riječi čera – jučer naregani – nareckan, valovit, ruglav radič – maslačak sît, sitek, sitak – zukva, sitina, močvarnabiljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.) nakelene – nalijepljenje lupine – ljuske špičice – čipkica spravlati – spremati prstejne – prstenje, zlatnina gusino – gusje potere – razbije se šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje samo opsebe – samo spuvati – ispuhvati napuvala – napuhati pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste zajeno – zajedno sporazišli – razišli se zišli – dotrajali primetnemo – dodamo spominati se – razgovarati
Pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu Nova Istra (glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) Istarskoga ogranka DHK u četvorobroju 1.-4. (proljeće-ljeto-jesen-zima) za 2021., godište 26, zbog pandemijskih uvjeta i pomanjkanja novca, na umalo 600 stranica objavljuje brojne izuzetno zanimljive teme.
Naslovnica Nove Istre
Uz posvetu Goranu Filipiju(1954. – 2021.) i Dragi Orliću (1948. – 2021.) nove pjesme Gorana rema, Slavka jendrička i Diane Rosandić Živković. Slijede 16. pulski dani eseja o temi 1918. – 2018.: Stoljeće raspada Monarhije. Izdvajam teme Stjepan Radić – u povodu 90. obljetnice smrti Dubravke Brezak – Stamać, Drama Srednje Europe onda (1918.) i danas (2018.) Slavena Letice, 1918. iliti, Zbogom, oružje! Jelene Lužine, Miteleuropsko naslijeđe u svijesti mog plemena Jovana Nikolaidisa i Raspad Monarhije: psihoanaliza epohe Sibile Petlevski. Tema 24. Šoljanovi dani posvećena životu i djelu Jure Kaštelana donosi niz zanimljivih tema: “Tifusari”. U riječi i u slici (Kaštelan – Mimica) Macieja Czerwinskoga, Svjedoci rata – čovjek i drvo. “Mrtvi jablan” Jure Kaštelana i “Drvo” Tadeusza Różewicza Magdalene Dyras, usporedbu Jure Kaštelan i Federico García Lorca – sličnosti i razlike Željke Lovrenčić i Jure Kaštelan – hrvatski Lorca Dubravke Stamać, a Božidar Petrač piše Šoljan, Kaštelan i zagrebačka Biblija. Slijedi posveta Marije Roščić Paro uz 80 godina Antonija Skármete. Zatim nekoliko novih prijevoda, ogleda, studija i zapisaka tepredstavljanje hrvatske pjesničke mladosti Vojvodine. Filozofija je zastupljena tekstom Žarka Paića U vrtoglavici znakova: Deleuzeovo čitanje Prousta te slijedi niz kritičkih pristupa i osvrta o tekstovima Katarine Hler, Eveline Rudan, Monike Herceg, Milorada Stojevića, Ivice Prtenjače, Sanje Baković, Wisławe Szymborske itd. Sada se čini oporo prigodnim, tekst Jevgenija Paščenka o “Kijevskim dnevnicima 2014./2015.” Đure Vidmarovića naslovljen je Jedini hrvatski objektivan putopis o Ukrajini.
Početak kritike Željke Lovrenčić o najnovijem romanu Božice Brkan s naslovnicom romana
Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,
Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji
Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.
Knjiga Gastrolatrija
(poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“,
Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama,
doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i
to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i
popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam
ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno
lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s
mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna
znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“,
također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički
bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u
„asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu
književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.
Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić
Djetinjstvo i hrana
Knjiga Gastrolatrija
važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme
odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu
vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem
je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična
prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene
uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari.
Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet,
prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama,
opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim
nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji
probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna
emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i
stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu,
ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz
vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog
biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za
ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje,
vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva
bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako
„udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim
receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od
vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na
kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor
„svečarskih“ užitaka.
Danas sve
hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao
da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se
unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas
čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest
duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u
trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer
hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja
u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i
smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku
potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji,
prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno
„sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa,
recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo
sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni
aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom
ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do
usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim,
pustolovnim i književnim žarom.
Božica
Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u
zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju
im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i
čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako
opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.
Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija
I još
nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću
u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama
promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a
ostati zavidno vitki!
Eseji
o gastronomiji iz pera dviju „božica“
U knjizi
Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju
Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept
zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi
magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih
novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno
literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio
Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim
rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo
prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za
razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni
svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su
istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po
štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala
kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom
kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput
uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi
zaspalo dijete.
Sve se to
lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo,
svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o
hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela,
živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i
šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno
lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz
rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i
sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih
„tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek
je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S
obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova,
bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.
Božica
Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije
špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih
drugih.
U uvodnom
tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:
„Ova je
knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu
u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se
na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju,
knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru
zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura,
dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu
pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo
dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica,
motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri
imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove
– ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom,
o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?
I ja,
spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako
strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju
imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš
kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu,
mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok
ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad
sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak
i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško
prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice,
uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)
Pa dok
drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i
misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći
odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i
deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in;
na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao
nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh.
Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol.
Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili
bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih,
zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće
mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno
znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima.
Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i
gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski,
vestalski, održimo vatru.“
Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan
Evo kako
Božica Brkan u tekstu „Oblizek!Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:
(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej
fino. Nekej kej baš i
ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je
gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu
priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli
cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek
je i jezična
poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata,
moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti,
griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako
odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još
zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom
koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper
z table, kao i pohani
picek mejmešnak od
ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.
Oblizek
je asocijacija na
zavičaj, na materinsko.“
Jako će
nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:
„Zbog čega tako često o mirisima
mislimo, razgovaramo i o njimasnatrimo? Što je to u njima, da u
našoj svijesti bude gomilu asocijacija,uspomena i slika? Na koji način za
nama putuju, slijede nas i opominju,kako nas zavode i očaravaju, kojom
tehnikom vraćaju biće krozvrijeme i prostor, poričući zakone fizike?
Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša
glazbu!), nepce pustolovni otkrivačdelicija, dok nos
spominju samo
sporadično, premda nas upravoon uvodi u edenska stanja, budući da
na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili,
upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.
Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović
Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!
Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)
Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni
agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u
rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih
podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom
dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati
ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima
nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu
najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik
Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje,
jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s
prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov,
prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I
kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’,
već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa,
neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“
Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija
U knjizi Život
kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da
objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena
podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud,
nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.
Jeziku
Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi
čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne,
magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni
poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad
nama imaju vlast“, kako reče Milosz.
Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan
Upravo
takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom
Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na
glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea),
pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i
drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog
i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica
Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u
kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa,
okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim
stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom
prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci,
friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze,
sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u
tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna
skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“.
Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine,
kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja
šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas
opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je
sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no
svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek
prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji
(koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako
mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama
Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su
opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje
stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“)
Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog,
i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore,
stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi
pred nama.
Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja
Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od
ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V
komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po
ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, /
štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z
rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i
peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i
rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S
tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“
Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od
krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu
od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge
i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za
mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi
drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. //
Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i
tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna
dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi
i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se
više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i
cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač
juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“
Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija
Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić,
Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a
gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna
„struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema
„kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su
ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i
konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i
čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica
Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali
„film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“,
napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama
poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća
kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha /
tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po
čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi
pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na
Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme
imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“
nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i
sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom
hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju
„kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki mole: „dej mi liz dej mi liz…
Tako
Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu situaciju:
„bila
sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a
baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i
onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko
obrala /joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne
sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec /
koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je
imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete
mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem
zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri
goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“
Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj
stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“:
„rebro po rebro
čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne
izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno /
globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je
crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim
pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /
rebro / već to što moram razmišljati
diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li
suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje /
povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na
rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka /
samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena /
samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“
I u
pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su
ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…
Dok Božica
Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u
vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine
imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.
Zaključno,
knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi
nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i
uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj
koji miriše… miriše za sva vremena!
U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.
Nalovnica dvobroja KajaPočetak teksta Lafre u Kaju
Na više od 150 stranica Kaj (gl. i odg. urednica Božica Pažur) donosi i cjeline Kajkavske korelacije, Kajkavske jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske književne baštine, Kaj & ča, Hrvatski književni putopis te Osvrti i prikazi.
KGZ – Knjižnica Božidara Adžije 17. prosinca 2021. u blagdanskom serijalu preporuke knjiga objavila je videozapis u kojem Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, ali i, kako sama kaže, čitateljica, govori o svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom.
Uredništvo: Marija Žurić i Iva Džambaski;
Snimatelj Miljenko Brezak; Montaža iva Džambaski i Jure Žilić. Na svome
Facebooku najavljuju:
Autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica. Dugi je
niz godina ostavljala svoj scenaristički pečat u emisiji „Male tajne velikih
majstora kuhinje“, a urednički u prilogu Večernjeg lista „Vrt“. Saznajte što su
to oblizeki i zašto je baš tako nazvala svoju „osobnu vizitku“ tiskanu u
nakladi od 15 000 primjeraka te internetski magazin. Knjiga „Oblizeki :
Moslavina za stolom“ pohranjena je u vremenski trezor jedne banke, ali
upozorite svoje potomke koji će prisustvovati otvaranju kapsule 2114. godine da
ovu knjigu ne otvaraju ako im se tak’ žuri. A vi u ovim blagdanskim danima
prije spavanja na „vanjkuš“ ponesite beletrističke ili publicističke oblizeke
Božice Brkan koje možete posuditi ili rezervirati na pozveznici https://bit.ly/3ynAniD.
Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do pedesetih godina 20. stoljeća u nedjelju 12. prosinca 2021. bila je jedna od tema u emisiji Bakina škrinjicaurednice i voditeljice Karmen Valente na Radio Quirinusu. O projektu je govorila dr. sc. Irena Miholić, etnomuzikologinja sa zagrebačkoga Instituta za etnologiju i fokloristiku. O glazbenim vrstama, žanrovima tradicijske, popularne i umjetničke glazbe, notnom izdavaštvu…
U drugom dijelu emisije književnica Božica Brkan, s Miroslavom Mićanovićem članica stručnoga ocjenjivačkog suda, upoznala je slušatelje s ovogodišnjim dobitnicima priznanja 3. Književni pleter Sisačko-moslavačke županije.
Književni kolokvij Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva održan 5. studenoga, drugoga dana III. sedmodnevne Književne manifestacije Tadijine jeseni, ove je godine potpuno održan i objavljen online na mrežnim stranicama Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Pod moderatorskom palicom prof. dr. sc. Vinka Brešića na kolokviju je svojim esejima sudjelovalo 11 istaknutih pisaca, profesora, književnika i novinara koji su pričali o Tadijanovićevom pjesništvu kroz svoja osobna iskustva i poznanstva sa samim pjesnikom kao i kroz analize odabranih pjesama velikog Tadije. Kako se ističe na stranici Galerije umjetnina Grada Slavonskoga Broda, ovaj kolokvij je dokaz interesa znanstvene i kulturne zajednice za književno djelo Dragutina Tadijanovića, a obzirom da je pokretač inicijative Spomen – dom Dragutina Tadijanovića, dokaz je koliko je sama institucija važna u kontekstu hrvatske književnosti i kulture.
Plakat Tadijinih jeseni 2021.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić na početku kolokvija podsjeća kako je 2020. pozvan da ponovno vodi kolokvij o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću te se sredinom listopada obratio potencijalnim sudionicima pozivom te se njih nekolicina odazvala, a objavljeni su tekstovi Božice Jelušić, Ivana J. Boškovića, Božice Brkan, Perine Meić, Ane Batinić, Ivane Žužul, Tvrtka Vukovića i Mirka Ćurića.
Ilustracija sa stranice Galerije umjetnina Grada slavonskoga Broda
Slijedi još jedna
Božica – sada književnica i novinarka Božica Brkan koja bi “za Tadijine jeseni
2020. odabrala temu Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije“
pojasnivši svoj izbor ovako: – Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića
tijekom desetljeća, ovisno ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda koje
su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života, išle su od intimističkih do
dokumentaristički. Modernost Tadijine poezije danas pokušat ću sagledati očima
svojih suvremenika a njegovih vršnjaka cijeli vijek kasnije, ponajprije –
ekološki. „Onako usput“ posla mi Božica i Ogrlicu –„svoju pjesmu iz davnine“
kao impresivni postmodernistički odjek Tadijine kultne pjesme Prsten. Ne mogu
da je ne objavim, ali bez tumača pojedinih pojmova na kraju pjesme:
Ogrlica
Dragutinu Tadijanoviću
(Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten javorov…).
A ja imam ogrlicu
novu.
Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj
Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica,
zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao
što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.
Tadija ima prsten
Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li
produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam
ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam
ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne
pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.
Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini
moga rođenja: I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako ćeona sa mnom leći u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj bude pepeo i prah. Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da
pjesma o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol,
još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?
Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja
2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010.
(Iz ciklusa Pisci)