‘Novinarska trilogija’ ima društveni značaj, istaknuo
je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, na
predstavljanju trilogije koju čine tri romana Božice Brkan – ‘Lift’,
‘Rez’ i ‘Privremeno neuporabljivo’.
Nakon što je srušen Vjesnikov neboder, romani ostaju svjedočanstvo o
novinarskom profesionalizmu i nekadašnjim odnosima u redakcijama kakvi
danas više ne postoje, napomenuo je Zovko na predstavljanju knjige u
Novinarskom domu u Zagrebu. Božica Brkan književnica je, novinarka,
urednica, blogerica i kolumnistica, autorica slavne ‘Enciklopedije
špeceraja’, jedine kolumne koja je započela u Vjesniku, a nastavila se u
Večernjem listu i na internetu. ‘Novinarska trilogija’ obuhvaća romane
objavljene tijekom protekla tri desetljeća, kojima je zajednička tema
novinarstvo.
Lada Žigo Španić, također književnica i nekadašnja novinarka, opisala
je ‘Novinarsku trilogiju’ kao dobru književnost o našem iskvarenom
novinarstvu, napisanu istodobno novinarski i književnički, psihološki i
panoramski, fiktivno i autentično, pripovjedno i ugođajno. Kako je
istaknula, Božica Brkan izdržala je do (prijevremene) mirovine za
novinarskim deskom, u izvana neurotičnom, a iznutra bešćutnom ozračju.
Nakon toga, odmorena i preobražena, posvetila se pisanju brojnih knjiga
koje dobivaju sve veću medijsku pozornost. U sva tri romana glavna
junakinja zove se Dora, čime je autorica, možda i nesvjesno, povezala
djela još tijekom njihova nastajanja.
Denis Derk pozdravio je ideju da se romani o novinarstvu ponovno
objave kao trilogija te primijetio da je Božica Brkan napisala
svojevrsnu literarnu kronologiju propasti novinarstva u Hrvatskoj.
Božica Brkan osebujna je pojava u hrvatskom književnom životu koja se ne
uklapa u okvire književnog establišmenta, rekao je Derk, podsjetivši i
na druge ugledne pisce-novinare iz Večernjeg lista, u kojem je autorica
provela velik dio radnog vijeka. Među njima su, osim Božice Brkan,
Renato Baretić, Branka Primorac, Damir Karakaš, Goran Gerovac, Dražen
Ilinčić, Korana Serdarević, Lada Žigo Španić, Želimir Ciglar, Stipe Čuić
i Zvonimir Milčec.
Na predstavljanje ‘Novinarske trilogije’ Božica Brkan donijela je
prva izdanja svojih romana. U novom izdanju sva tri romana popraćena su
medijskim prilozima koji su pratili njihova prva izdanja, kao i QR
kodovima s poveznicama na radijske emisije i intervjue. To je bio
poseban izazov za dizajnera Jenija Vukelića.
Roman ‘Lift’, s podnaslovom ‘Politička melodrama’, objavljen je 1993.
godine, a bavi se demokratskim promjenama i pomicanjem pozicija
redakcijskih šefova. Radnja se odvija u liftu Vjesnikova nebodera, koji
je nedavno srušen. O romanu su pisali Igor Mandić, Ana Lendvaj i Mirjana
Dugandžija, a njegovo prvo izdanje uredio je Veljko Krulčić, također
prisutan na predstavljanju trilogije.
‘Rez – Leica roman u 36 slika’, objavljen 2012. godine, započinje
ubojstvom, a govori o ratnom novinarstvu i svjedočenju ratnim zločinima.
Roman je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu VBZ-a, a prvo izdanje
uredio je Marko Pogačar.
Roman ‘Privremeno neuporabljivo’, objavljen 2022. godine, opisuje
događaje neposredno prije i nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
Glavna junakinja Dora novinarka je koja do iznemoglosti radi za gradski
portal čija je vlasnica vrlo zahtjevna. Prvo izdanje uredio je Miljenko
Brezak, koji s Božicom Brkan vodi izdavačku kuću Acumen i kao izdavač
potpisuje ‘Novinarsku trilogiju’. Sva tri romana imaju snažne ženske
likove, što je jedno od obilježja proze Božice Brkan.
‘Novinarsku trilogiju’ pozdravili su kolege književnici i novinari
svih generacija, ispunivši dvoranu Hrvatskog novinarskog društva. Na
jednom mjestu okupila se i rijetko viđena ekipa novinarskih selebritija,
među kojima su bili nekadašnji glavni urednici Milivoj Pašiček i Branko
Tuđen, danas aktivni blogeri i urednici portala, koji pokazuju da
novinarska znatiželja, kondicija i kvaliteta nimalo ne ovise o dobi.
‘Novinarska trilogija’ Božice Brkan premijerno je predstavljena na
Fra Ma Fu festivalu reportaže, novinarstva i stripa, u sklopu kojeg je
predstavljeno i izdanje ‘Strip i stripologija’ Zlatka Posavca. O knjizi
su govorili Veljko Krulčić i Vid Jeraj.
Vrhunac ovogodišnjeg, jednodnevnog festivala bila je tradicionalna
dodjela nagrada za najbolje reportaže u svim medijima. Osmero mladih
nagrađenih reportera zahvalilo je organizatorima i istaknulo koliko im
znači priznanje iskusnijih kolega.
Za predstavljanje knjige Novinarska trilogija Božice Brkan u Novinarskome domu, Perkovčeva 2, u petak, 13. studenoga 2026. u 13 sati poziv je osobito srdačan. Kako tim događajem otvaramo 12. FraMaFu Festival reportaže i reportera, organizator je prepustio grafičko oblikovanje pozivnice Davoru Schunku, koji otpočetka daje prepoznatljiv izgled festivala nadahnutoga slavnim reporterom rođenim Virovitičaninom Franjom Martinom Fuisom. A za svaki slučaj i Jenio Vukelić, koji otpočetka oblikuje sva Acumenova izdanja, pa je dizajnirao i ovu knjigu, a i prepoznatljivu pozivnicu.
Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo
Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama
128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu
knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad
razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te
prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.
Naslovnica Republike 7-8 2026.
Božica Brkan
Zauvijek neuporabljivo Nad razvalinama Vjesnika
POčetak eseja u republici
Esej, moj mali prilog
povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske
trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri
desetljeća
Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad
će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo
redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog
sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne
mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene
posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa
zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili
na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska
ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih
trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u
grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio.
Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova
tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i
što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom,
socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih?
Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni
ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja.
I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja
knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.
Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja,rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da
bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor,
nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito
iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam
u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u
gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim
novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.
Početak eseja u Novinarskoj trilogiji Božice Brkan u grafičkom oblikovanju jenia Vukelića
Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je
postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer
sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana
posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine.
Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv,
ljubav i strast.
Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola
stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputuza upotrebu triju
romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Moram podsjetiti na najvažnije,
na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga
stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju
radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže
generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi
govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o
medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam zanimanja nestala preko
noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga,
korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te
birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je
Pajićevom)…
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj
koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica.
Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj,
papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!)
svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično
i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom.
Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala
(i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku
iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve
opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi,
ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u
ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za
više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako
nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.
I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će
se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu
i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu
ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom
opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama
ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme
nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu,
slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove
radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi
novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.
Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam
dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove.
Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih
magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se
kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema
tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko
puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U
Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već
četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali
su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko
stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari
vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski
– u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv
postao licht, a fettbold – pripremalo se i do 80, katkad
i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i
više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima
od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada
najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne
redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti)
naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov
računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove,
primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu
ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u
Liftu,sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i
fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i
tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je
devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali
je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji
magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i
ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi
vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja
da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do
kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta,
neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme
jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i
zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su
se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko
brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali
posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu
ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija –
internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i
telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon,
diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega
zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne
višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja
zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i
jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi
sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking
news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite,
on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.
Posve neplanski, Novinarska trilogija
ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam
kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično
percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o
hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i
tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez
/ Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.).
Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne
primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno
smeće iz vlastitog lista.
Naslovnica Novinrske trilogije djelo je majstora Jenia Vukelića
Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je naautoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku. Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.
Ilustracija Jenia Vukelića uz uvodni esej Božice Brkan u Novinarskoj trilogiji
Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnjilist i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?
Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.
Kad sam na početku 2010. s valjda
četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u
prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila
članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga
poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima
i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo
novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom
je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki
– Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta
kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara,
još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan
društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim
ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez
stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog
vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi
moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim
obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize
čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno
ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih
radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala…
U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih
studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene,
vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili
da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o
stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva
faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni
za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao
da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također,
prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i
Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno
zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske
dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera.
Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.
Samoubojstvo prijateljičina sina,
međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što
smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja
koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši
umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za
ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati
knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo
željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je
posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene
mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale
štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku
kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.)
(nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na
kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno
sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela napisati roman o recentnom, ratnom i
poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa
šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran
Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim
je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom
na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula
moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom,
fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga
zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je
tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika
(2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj
podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu.
Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet
godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam
preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao
potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan
Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne
izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i
televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla
u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na
kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj
tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao
u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve
ti se vrati na USB sticku!), tako da to
digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne –
ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje
riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka
Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje
Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka,rez), zatim Karoline
Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na
Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu),
Olge Vujović (intervju s autoricom
romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za
plažu), Maria Harapina (Emisija Priče
ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim,
kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice
kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka,
objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost
zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo
zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može
drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske
telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez
algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat
fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat
i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut
demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu
prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću,
bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću
pokazala se proaktivnost.
Roman Privremeno neuporabljivo
(2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda
gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje
Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu
papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini,
udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim
najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše,
dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni
lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti
mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne
računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna
novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja
nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno
neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je dno je na vrhu. U jednome monologu uz
fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde,
dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske
i Slavonske,jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.
Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija
mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i
Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari
Denis Derk (u Obzoru Večernje
lista „Zagrepčanki Dori, radijskoj
novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo
lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić
(u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman2016. – 2023.:
Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi
Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao
i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između
privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj
Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog
novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd.
Esej, moj mali prilog povijesti
hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100
godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao
uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon
paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u
Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih i naslova postova i prije nego što je
građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već
uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog
adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača
je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja
redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga,
gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva,Tri s Trnja ili
Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post
mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše
onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do
toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film
Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga
dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave
tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat
da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na
svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti
na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom
povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju
recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem
lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite
nas!
Božica
Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić: Hrvatski književnici / Fotoantologija,
Acumen, Zagreb 2025.
Knjiga
Hrvatski književnici / Fotoantologija može se čitati kao reprezentativan
primjer intermedijalno koncipirane publikacije u kojoj se dokumentarna funkcija
fotografije povezuje s interpretativnim potencijalom književnoga teksta.
Objavljena uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, ona nadilazi okvir
prigodnoga izdanja te se uspostavlja kao vrijedan prilog vizualnoj i kulturnoj
povijesti suvremene hrvatske književnosti, ali i kao promišljen pokušaj
arhiviranja jednoga književnog polja u njegovoj ljudskoj i javnoj pojavnosti.
Njezina
je posebnost u trostruko strukturiranome autorstvu: fotografski korpus oblikuje
Miljenko Brezak, izbor tekstualnih dionica i uvodni esej potpisuje Božica
Brkan, a grafičku artikulaciju izdanja ostvaruje Jenio Vukelić. Takva
koncepcija proizvodi oblik knjige koji se ne može bez ostatka svesti ni na
antologiju, ni na monografiju, ni na katalog, jer počiva na funkcionalnoj
međuovisnosti slike, riječi i vizualnoga oblikovanja.
U
teorijskom smislu knjiga polazi od pretpostavke da fotografija nije neutralan
mehanički zapis, nego medij kulturnoga pamćenja. Portret stoga ne funkcionira
samo kao identifikacijski znak, nego kao nositelj javne prisutnosti, autorske
samopercepcije i konteksta književnoga djelovanja. U tom je smislu ova
fotoantologija i arhiv susreta, nastupa, književnih mreža i kulturnih situacija
koje standardne povijesti književnosti nerijetko ostavljaju na rubu interesa.
U
koncepcijskom i interpretativnom pogledu osobito je važan prilog Božice Brkan,
autorice koja se i u vlastitu opusu učestalo vraća odnosu vizualnoga i
verbalnoga zapisa. Njezin uvodni tekst Fotografija više od riječi, riječ
više od fotografije usmjerava čitanje knjige prema razumijevanju slike i
riječi kao dvaju ravnopravnih semiotičkih sustava, pri čemu ni jedan nije
svediv na puku ilustrativnost drugoga, nego se smisao proizvodi upravo u
njihovoj uzajamnoj napetosti i dopunjavanju.
Publikacija
je nastala iz višegodišnjega fotografskog rada i niza izložbenih prezentacija
Brezakovih portreta hrvatskih književnika, što joj daje dodatnu dokumentarnu
težinu. Riječ je o dugotrajno oblikovanome korpusu koji nije rezultat
jednokratne uredničke selekcije, nego kontinuiteta promatranja književne scene.
Brezakovi portreti pritom izbjegavaju efekt insceniranosti te se oslanjaju na
mjeru, koncentraciju i osjetljivost za individualni izraz portretiranih.
Osobita
vrijednost knjige proizlazi iz načina na koji su portreti povezani s odabranim
ulomcima iz tekstova samih književnika. Ti ulomci ne služe kao informativni
dodatak ni kao deskriptivni komentar fotografije, nego kao komplementaran
autorski glas koji portretu pridružuje i sam tekstualni trag autora. Time se
uspostavlja dvostruka reprezentacija književnoga subjekta: vizualna, koja
zahvaća fizičku prisutnost i gestu, te tekstualna, koja u okvir portreta
upisuje poetiku, stil i autorsku samosvijest.
Dokumentarna
vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i
lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i
mikrokontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni
iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji
portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti,
nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i
širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog
rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u
interpretativni horizont suvremene književne kulture.
Kompozicija
izdanja pokazuje visoku razinu uredničke promišljenosti. Uvodni esej
uspostavlja metodološki i interpretativni okvir, središnji dio knjige donosi
portrete u sprezi s tekstualnim ulomcima, a biografski prilozi pri njenom kraju
zaokružuju njezinu dokumentarnu funkciju. Takva struktura omogućuje višerazinsko
čitanje: kao pregleda suvremene književne scene, kao arhiva jednoga kulturnog
trenutka i kao intermedijalno oblikovanoga memorijskog prostora.
I
izbor portretiranih autora potvrđuje ambiciju toga izdanja da obuhvati
heterogenost suvremene hrvatske književnosti. Zastupljeni su različiti
naraštaji, poetike i stupnjevi kanonizacije, pa ono ne uspostavlja zatvoren
panteon, nego nudi dinamičan presjek književnoga polja. Time vrijednost ove
knjige nije samo reprezentativna nego i dokumentarna, jer pokazuje književnost
kao živu mrežu susreta, kontinuiteta i razlika.
Djelo
Hrvatski književnici / Fotoantologija stoga je moguće vrednovati kao
relevantan kulturni i intermedijalni projekt koji uspješno spaja arhivsku
funkciju, estetsku disciplinu i interpretativnu otvorenost. Važnost mu je u
tome što suvremenu hrvatsku književnost ne prikazuje samo kroz tekstove i
imena, nego i kroz lica, geste, situacije i tragove javne prisutnosti, a njegov
se smisao dodatno potvrđuje i kroz recepcijske upise koji ga prate. U vremenu u
kojemu kulturna memorija sve češće ostaje raspršena i kratkoga daha, ova knjiga
pokazuje da književna scena postaje doista vidljivom tek onda kada se njezini
tekstovi, njezina lica i njezino vrijeme sačuvaju u obliku trajnoga i
uvjerljivoga svjedočanstva.
Zbog
toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da
sam i sama uključena u njezin obzor.
Zahvaljujem 45. Recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina i njegovu ocjenjivačkom sudu (dr. sc. Božica Pažur, predsjednica, dr. med. Štefica Kamenarić-Filipović i Valentina Šinjori) na odabiru za objavu u zborniku mojih pjesama Kameni babec i Vuzput. Vuzput je dramska umjetnica HNK Varaždin Ljiljana Bogojević pročitala i nagrađena je Nagradom Ministarstva kulture i medija. To je dio mojega novog kajkavskoga ciklusa pjesama u prozi. S obzirom da nisam mogla biti na recitalu, zahvaljujem također na fotografiji Zdenki Kozić te na fotografiji i videu Katarini Zadriji, inače i zelinskoj prvonagrađenici.
Fotografija Katarina Zadrija
Božica Brkan Vuzput
Nagrađeni na 45 zelinskom kajkavskom recitalu (Foto Zdenka Kozić)
Se delam vuzput. Da pem v
dučan kupiti kruv, niš drugo, se drugo imam, a vuzput odnesem smetje i donesem,
kojekej kulko mi god stane. Čistim mrkvu, celer i peršun jel režem crlenec za
obed, pak vuzput premečem celi frižider. Da se samo pem vmiti, vuzput pogledim
jel mašina zvrtela, jel se veš opral, osušil da ga mam zvadim. Gledim svoju
seriju pak da ne dangubim, vuzput složim gače i čarape, a da i ne znam gda.
Gledim vesti tobož i vuzput spresurfam sms i kej ima najnoveše v svetu. Nemrem
spati i vuzput si pogledim i fejs i instagram i zmislim se kej bum zutra
kuvala. A če spim, vuzput na drugom i
trejtom kanalu si mislim i pribiležim dve-tri misli, vmraku. Pem zbaviti nekej
kej moram i vuzput pem pogledeti muzej kej su otprli potle kak se se zdrmalo i
pomladelo. Vozim se v tramvaju i dotam i nazaj, v sedamnajstice, a mogla sem i
v nekojem drugom, i vuzput gledim kak se se spremenilo, celi svet, i kak to nes
vidla. Kam sem gledela? Mi se čini da sem i nekak vuzput živela.
20260214 – 20260225 – 20260227 – 20260314
Kamen babec
Nemrem ti to ni povedati a
kamoli spovedati kak bi štela. A baš bi štela. Sfalelo mi je reči. Reči sem i
gladna i žedžna. Lepe reči sem gladna i pregladna. Stojiju mi v grlu špičaste.
Ni sim ni tam. Nemrem je pregutnuti da je zaboravem, da prestanem misliti jel
bi to kej bi zgovorila moglo biti lepo jel grdo, jel bi reči se jena po jena
mogle biti slatke, kisele, slane, grke. Ne mi ni od pomisli ni to lepo, ne mi
lepo. Ležeše bi mi bilo da barem morem jel splunuti jel zbluvati to kej mi se
to mesto v sonet v gvalu prehitilo. Kej nikak za zlečiti, prek smrtna betega.
Kakve god, ni ne dojdu mi reči do zube. Tušiju me v prsa kej da sem mesto na
zelje v kacu na pluča i mej rebra teški kamen na se dela. Kej da ne, da ga za
novo gaženje ne iščem de je, kamen babec friško opran i odmetnut veno kre hiže.
20260306 – 20260309 – 20260314
kamen babec, kamen babac – veliki rječni kamen koji
se u uglove drvenih moslavačkih hiža i trijemova postavljao kao temeljac
Uz financijsku potporu Gradskoga ureda za kulturu i civilno
društvo Grada Zagreba te u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih
književnika, književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić boravila je od 6. do
11. svibnja 2026. na Lanzaroteu, gdje je predstavila suvremeno hrvatsko
književno stvaralaštvo u vlastitim prijevodima na španjolski jezik, pridonoseći
daljnjem učvršćivanju kulturnih veza između Hrvatske i španjolskoga govornog
područja.
Predstavljanje u Madridu s Andresom Moralesom Milohnićem, kanarskim pjesnicima i bugarskom pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom Zhivkom Baltadzhievom
Na poziv nakladničke kuće Katelani 2000 iz Barcelone i
njezina urednika Jordija Garcíje Jacasa sudjelovala je na Sajmu knjiga u
Arrecifeu, glavnom gradu Lanzarotea. Okupljenoj je publici predstavila izdanja
hrvatskih autora Branke Primorac, Dunje Detoni-Dujmić, Stjepana Šešelja, Tihane
Petrac Matijević, Pere Pavlovića, Dražena Katunarića i Stanka Krnjića,
objavljena u toj izdavačkoj kući. Posebno je mjesto u programu zauzelo
najnovije izdanje, Ellas, panorama poezije jedanaest suvremenih hrvatskih
pjesnikinja.
S kanarskim pjesnicima Héctorom Joséom Rodríguezom Riverolom i Juanom Calerom Rodríguezom u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva u glavnom gradu otoka La Palma, Santa Cruzu de La Palma Predstavljanje u knjižnici Kuće-muzeja Joséa Saramaga
Knjiga Ellas predstavljena je 9. svibnja u Gradskoj
knjižnici u Haríji, u ozračju koje je istaknulo važnost književnosti kao
prostora susreta, razumijevanja i kulturne razmjene. Uz Željku Lovrenčić, koja
je tom prigodom interpretirala po jednu pjesmu svake od zastupljenih autorica,
o izdanju je govorila i pročelnica za kulturu grada Haríje Evelia García
Fuentes, čime je događaju dana dodatna institucionalna i međunarodna dimenzija.
Hrvatska je književnica i prevoditeljica gostovala i na televiziji Biosfera TV,
u emisiji voditelja Dominga Rivere, gdje je predstavila panoramu i svoj
prevoditeljski rad.
Razgovor s Domingom Riverom na televiziji Biosfera TV
Panorama Ellas predstavljena je i u Tíasu, u knjižnici
Kuće-muzeja portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga. Tom je prigodom
predstavljeno i nedavno objavljeno izdanje Aves de Piedra/Kamene ptice, koje
okuplja poeziju kanarskih pjesnika Héctora Joséa Rodrígueza Riverola i Juana
Calera Rodrígueza te hrvatskoga pjesnika Davora Grgurića.
Predstavljanje u Haríji
Obje su knjige predstavljene i u Santa Cruzu de La Palma te
u Madridu, i to u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva i u uglednoj
madridskoj knjižari Centra moderne umjetnosti. Uz Željku Lovrenčić i kanarske
autore, u glavnom gradu Španjolske predstavio ih je i čileanski akademik
hrvatskoga podrijetla Andrés Morales Milohnic.
Na sajmu knjiga s kanarskim književnikom Ernestom Garcíjom Pérezom.
Književnica Božica Brkan izdala je zajedno sa suprugom
Miljenkom Brezakom fotoantologiju pod imenom „Hrvatski književnici”.
Naslovnica dvojne knjige i po autorima i po fotografijama i tekstovima
U uvodu ove zanimljive knjige, autorica postavlja pitanje:
„Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija
nikad, te kakav je uopće odnos fotografije i riječi?
Duplerica Katarine Zadrije u Fotoantologiji
Fotografije je snimio Miljenko Brezak. Fotoantologija je
objavljena u drugoj polovici 2025. uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih
književnika.
Čegecova duplerica u Fotoantologiji
Među 67 književnika u knjigu su uvršteni i Vrbovčani Branko Čegec i Katarina Zadrija.
Kad bi me netko pitao koje i kakve filmove volim, morala bih dobro razmisliti. Skoro u svakom žanru postoji djelo ili više njih koji mi se sviđaju. Ali, ako me pitate koji film volim, bez razmišljanja ću reći, bez obzira na kritike, „Words and pictures“ iz 2013. godine, Režija: Fred Schepisi Scenarij: Gerald Di Pego. U filmu je prikazano rivalstvo između profesora književnosti, koji je pisac i profesorice likovnog odgoja koja je i slikarica. Filmom prevlada romantika i vječna pitanja: „Što bolje opisuje ljude i događaje riječ ili slika? Govori li slika zaista tisuću riječi?“
Slična pitanja si postavlja i suautorica knjige pod imenom „Hrvatski književnici Fotoantologija“, Božica Brkan, za fotografije i riječi, koja sa svojim suprugom Miljenkom Brezakom supotpisuje knjigu. Po profesiji novinarka i urednica časopisa, radila je s fotografijama i fotografima. Osim toga izvrsna je prozaistica, pjesnikinja, novinarka sada na webu, čuvarica baštine, kulture stola. Fotografije prate tekstove. Često je tekst bez fotografije suhoparan i nedorečen i obrnuto. U uvodu u svoju novu knjigu postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te uopće kakav je odnos fotografije i riječi?“.
Ne znam hoće li itko ikad naći odgovor na to pitanje. Rekla bih da idu ruku pod ruku. Ne laže li fotografija? U današnje ubrzano vrijeme, gdje je vanjština sve, upotrebom novih tehnologija, fotografija često laže. Može je se čak nazvati svjetskim prvakom u laganju. Ali, to je kako i suautorica sama navodi: „sintetika“. Uljepšavanje na traci. Malo je fotografa koji si daju truda pa kroje fotografiju na starinski način, sa svjetlom koje mu je na raspolaganju, s tehnologijom koja je oslonjena na čovjeka, a ne obratno, čine čuda.
Autori Fotoantologije Božica Brkan i Miljenko Brezak (Foto Jura Gašparac)
Upravo takav fotograf je drugi suautor knjige, gospodin Miljenko Brezak. Osim toga što fotografira ono što mu privuče pažnju, ono što voli, redovno prati fotografski i videouradcima svoju suprugu. Za profesionalni i privatni arhiv, za blogove (Umjesto kave, Oblizeki) snima njene nastupe, promocije. Član je Fotokluba Zagreb. Osim u fotografiju zaljubljenik je u književnost i književnike. Njegovi portreti književnika nisu nastali slučajno. Prije fotografiranja dobro je upoznao rad svakog književnika. Fotografirajući ih izvukao je emociju svakog modela.
Kad sam već spomenula blogove, osvrnula bih se na blog „Umjesto kave“. Tu autorica objavljuje blogove o književnim zbivanjima koji najčešće prolaze ispod radara. Prošle godine je objavila tiskanu zbirku blogova pod nazivom „Umjesto kave – blogovi o netemama 2016. – 2023. godine“. Uza sve što radi, radi na tome da nitko od književnika i onih koji rade u kulturi, poglavito u književnosti, ne ostane zapostavljen.
Kako se interesi autora isprepliću, razvila se ideja o stvaranju zajedničke fotoantologije „Hrvatski književnici fotoantologija“. Stvarajući knjigu, gospodin Miljenko je vrijedno fotografirao književnike i u međuvremenu do objave knjige postavio nekoliko izložbi fotografija hrvatskih književnika. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. godine, uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika. Čast mi je i zahvaljujem na tome što su i mene uvrstili među 67 književnika koji su uvršteni u fotoantologiju.
Velika promotorica hrvatske književnosti i prevoditeljica na španjolski, a i s njega, Željka Lovrenčić, inče i dopredsjednika Društva hrvatske književnosti, u okviru međunarodne suradnje DHK od 17. do 27. studenog 2025. boravit će u Santiagu. Tamo će biti predstavljana dvojezična pjesnička antologija Chile-Croacia 2024u kojoj jezastupljeno 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Hrvatsku će književnicu primiti i čileanski predsjednik Gabriel Borić kojemu će biti uručene dvije antologije.
Naslovnica čileansko-hrvatske panorame sa 15 plus 15 pjesnika
Uz Lovrenčić, koja je knjigu prevela, Chile-Croacia
2024 potpisuju i čileanske
književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso. Knjiga je objavljena
u uglednoj nakladničkoj kući RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo
Ministarstvo kulture i medija RH. Autorice uvodnih tekstova su spomenute
književnice dok je recenzent antologije čileanski književnik hrvatskih korijena
i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika te dobitnik ovogodišnje
Nacionalne nagrade Ramón Díaz Eterovic.
Od hrvatskih autora, s po dvije su pjesme zastupljeni Krešimir Bagić, Boris Domagoj
Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni
Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović,
Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben
Vladović.
Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan
Cameron, Andrea Campos Parra, Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge
Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos
Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i
Alejandra Ziebrecht.
U knjigu su uvrštene i kratke biografije pjesnika.
Njezin je cilj izgradnja pjesničkih mostova između dvije
zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.
Duplerica Željke Lovrenčić s portretom i njezinim tekstom u knjizi “Hrvatski književnici / Fotoantologija” Božica Brkan i Miljenka Brezaka
Knjiga će biti predstavljena u Društvu čileanskih
književnika, u Muzeju dekorativnih Palača Rioja u Valparaísu, u Iberoameričkoj
zakladi te u Hrvatskome klubu u Santiagu gdje će se istovremeno predstaviti i knjiga Puentes sobre el
mar: antología de poemas, cuentos y relatos de autores chilenos de ascendencia
croata (Mostovi iznad mora: Antologija
pjesama, kronika i priča čileanskih autora hrvatskog podrijetla) koju je
objavila Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskih korijena za koju je
Lovrenčić napisala predgovor. Na predstavljanju će uz nju govoriti čileanski književnik hrvatskih
korijena i predsjednik Udruge Guillermo Mimica, čileanska književnica Carmen
Troncoso i hrvatska diplomatkinja Marta Tomić.
Željka Lovrenčić će također održati predavanje o svojoj prevoditeljskoj djelatnosti na Katoličkom sveučilištu te predstaviti knjigu Borisa Domagoja Biletića Espuma de nubes veloces (Pjena brzih oblaka) koju je u njenom prijevodu objavila nakladnička kuća Editorial Mago iz Santiaga.
Željka Lovrenčić predstavlja knjigu i kao jedna izbornica i kao uspješna prevoditeljica hrvatskih pjesnika na španjolski u ovoj trojezičnoj panorami Naslovnica knjige
Panorama suvremene hrvatske poezije u nas je dobro prihvaćena, među ostalim i pohvalnom kritikom u Vijencu, a svečano je predstavljena u najstarijoj hrvatskoj udruzi u Brazilu – Croatia Sacra Paulistani 23. kolovoza 2025. Pred brojnom publikom o njoj su govorili prevoditelji Tomislav Correia-Deur koji je ujedno i predsjednik Udruge, Milan Puh, profesor na Sveučilištu u Sao Paolu te dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, pokretačica ovoga projekta. Diana Rosandić Živković, jedna od zastupljenih autora, čitala je svoju poeziju i govorila o svome stvaralaštvu. Učenici profesora Puha čitali su svoje uratke nadahnute pjesmom Stjepana Šešelja Hrvatska koja je na hrvatskome i portugalskom jeziku istaknuta na velikom panou u Društvu prijatelja Dalmacije. Ono je osnovano 1959., a na čelu mu je agilna Katia Gavranich.
Gostovanje i kod potomaka Korčulana koji su u Brazil uselili prije sto godina
Dana 26. kolovoza Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković su
zajedno s Tomislavom Correia-Deurom i Milanom Puhom sudjelovale u trosatnom
programu organiziranom na Sveučilištu u Sao Paolu gdje je uz predstavljanje
knjige održana i jezična radionica na kojoj su sudionici prevodili jednu pjesmu
Diane Rosandić Živković i zajedno s njom pravili kolaž. Tomislav Correia Deur,
prevoditelj i profesor portugalske i brazilske književnosti govorio je o izazovima
s kojima su se on i Milan Puh susretali tijekom prevođenja, posebno istaknuvši
pjesme Hrvatski tunat Drage Štambuka i Postaja XV: molitva matere
Kristušove Božice Brkan. Kolumbijski književnik Selnich Vivas Hurtado iz
Medellina upravo je ovu Božičinu pjesmu istaknuo kao izvrsno prevedenu na španjolski.
Zanimljiva pjesnička i jezična višejezična radionica
Željka Lovrenčić održala je predavanje o suvremenoj hrvatskoj
književnosti i svojim prijevodima. Posjetila je i kulturnu udrugu Casa Das
Rosas gdje se 27. kolovoza sastala se s brazilskim pjesnikom Reynaldom Damásiom
koji joj je na čelu. S njim i s kolumbijskim književnikom Selnichem Vivasom
Hurtadom dogovorila je književnu suradnju.
Željka Lovrenčić je zaključujući jedan međunarodni projekt DHK sigurno odmah dogovorila i idući
Osim Sao Paola, hrvatske su književnice posjetile i grad Santos gdje
su obišle Muzej kave i Muzej posvećen glasovitom brazilskom nogometašu Peléu.
Informacije iz prve ruke
Ovo predstavljanje hrvatske književnosti uživo uspješno je organizirano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te Grada Rijeke.