Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

Kritika Ž. Lovrenčić romana Privremeno neuporabljivo B. Brkan u Kolu

Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu (gl. urednik Ernest Fišer), broj 3/2022. u cjelini Kritike na stranicama od 234. do 239. donosi prikaz romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan iz pera Željke Lovrenčić:

Početak kritike Željke Lovrenčić u Kolu

Roman o Zagrebu

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.)

Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako, primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko, Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu itd. 

Novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o Zagrebu.

Naslovnica kola broj 3/2022

Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne teme primjerice, u onome naslovljenome Rez: Leica – roman u 36 slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u njemuBrkan govori o Zagrebu u posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje pandemije Covida 19.

Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan način opisuje događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva i književnosti. 

To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o suvremenom Zagrebu i zgodama  vezanim uz glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj. 

Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što je zaposlena na najslušanijem radiju, bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga „ima na dlanu“; izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča… Pa Krvavi most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata… Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva…

 U doba Covida također šeće opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne. Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez sna. Grad bez snova (Str. 16).

Završna stranica kritike u Kolu s naslovnicom romana

 U liku vrsne novinarke Dore koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom.

Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana provedenih u lockdownu. Zbog groznog virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju, mora odraditi svoju šihtu u emisiji koja ujutro ide uživo i zove se Dobro jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak

Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera koja je nekoliko puta bila kandidatkinjom za članstvo u Akademiji. 

Dora je Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala knjige…. (Str. 18).     

Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira Milčeca, Branislava Glumca…

Književnica, znanstvenica, prevoditeljica i književna kritičarka Željka Lovrenčić u DHK 15. svibnja 2022. / Foto Miljenko Brezak

Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava (i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatiče svoga zakonitoga in flagranti sa susjedom Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres. 

Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik. Oduvijek je zaljubljen u Doru.

Dorin i Vincov stan je privremeno neuporabljiv što znači da ima „umjerena oštećenja bez opasnosti od urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu“. Obitelji treba privremeni smještaj.

Bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se isprepliću…

Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.

Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije… 

U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice, umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja… No, usprkos činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija. Ne voli ga. 

Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom!

Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička, i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom! (Str. 146).      

Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada… 

Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako) obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad) ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterparty-ja u vikendici gdje se okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.  

No, ovo je i ljubavni roman „začinjen“ prevarom zbog koje je neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.

U njemu nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom za tortu nazvanu Potres čime se otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše.  

U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept za savršen roman.

20221027

Crnogorski književnici gosti DHK-a u Zagrebu i Sisku

U Državnome arhivu u Sisku u petak, 7. listopada 2022., u predstavljene su panorame hrvatske i crnogorske poezije Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. Uz priređivače, panorame je predstavio i profesor Veljko Đukanović. Moderator je bio predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka DHK-a Siniša Matasović koji je, kao jedan od 40 zastupljenih pjesnika u hrvatskoj panorami, pročitao jednu svoju pjesmu. Svoje je pjesme pred iznimno zainteresiranom publikom čitala i članica Upravnog odbora DHK-a Božica BrkanVermut i sve passent. Također, prvi put iz crnogorske panorame predstavljene u inozemstvu, pročitane su pjesme od ukupno 20 i dvoje crnogorskih pjesnika Rebeke Čilović i Miraša Martinovića te hrvatskih Enerike Bijač i Slavka Jendrička.  

Sudionici sisačkoga predstavljanja crnogorske i hrvatske pjesničke panorame: (sjede slijeva nadesno) Veljko Đukanović, Željka Lovrenčić, Božidar Proročić, Siniša Matasović, (stoje slijeva nadesno) Sanja Domenuš, Božica Brkan, Veselin Živanović i Daria Lisenko / Foto Miljenko Brezak

Predstavljanje je održano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, u Zagrebu su od 5. do 8. listopada gostovali crnogorski književnici Božidar Proročić, Veljko Đukanović i Veselin Živanović. Sudjelovali su na 43. Zagrebačkim razgovorima gdje je Živanović imao izlaganje na temu Hrvatska – spona između Srednje Europe i Balkana.

Veselin Živanović izlaže na 43. Zagrebačkim književnim razgovorima / Foto Božica Brkan

Dolazak crnogorskih književnika u našu zemlju dio je projekta kulturne suradnje između Hrvatske i Crne Gore, čiji su pokrovitelji Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Hrvatsko veleposlanstvo u Crnoj Gori kojemu je na čelu veleposlanik Veselko Grubišić.

Gosti iz Crne Gore Božidar Proročić, Vejko Djukanović i Veselin Živanović s domaćinima predsjednikom DHK Zlatkom Krilićem, Željkom Lovrenčić, voditeljicom međunarodne suradnje DHK te čšlanicom Uprave DHK kao i Božica Brkan

U Crnoj Gori su u rujnu 2021. godine gostovale književnice Božica Brkan i Željka Lovrenčić.

Na svečanome otvorenju ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora crnogorski su književnici razgovarali s ministricom kulture dr. sc. Ninom Obuljen Koržinek te s predsjednicom odbora za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskome saboru prof. dr. Vesnom Bedeković. Ona ih je zajedno s predsjednicom Povjerenstva za književne veze DHK-a dr. sc. Željkom Lovrenčić pozvala u Hrvatski sabor. Usprkos svome pretrpanom rasporedu, gđa Bedeković koja njeguje uspješne veze s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori, posvetila je svojim gostima sat vremena i provela ih Saborom.

Crnogorski književnici s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek i predsjednicom saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Vesnom Bedeković
U posjetu Hrvatskom saboru

U Sisku se predstavila i ukrajinska književnica Daria Lisenko koja je pročitala vrlo aktualnu pjesmu napisanu prije pet godina, posvećenu Musku te ukratko obrazložila svoju temu izlaganja na ZKR-u Hrvatski i ukrajinski književni huligani – Međunarodne poveznice i utjecaji hrvatske i ukrajinske alternativne književnosti.  

Božica Brkan čita svoje pjesme i dio publike / Foto Miljenko Brezak

20221010

O romanu Privremeno neuporabljivo na Radio Vrbovcu

U subotu 1. listopada 2022. u 18 sati i u nedjelju 2. listopada 2022. u 16 sati Radio Vrbovec emitirao je emisiju Stara lipa u kojoj Katarina Zadrija, predsjednica Udruge Osebunjek, razgovara s Božicom Brkan o njezinu najnovijem roman Privemeno neuporabljivo. Emisija je snimljena prilikom predstavljanja knjige u Narodnoj knjižnici Vrbovec.

Na snimanje emisije na Radio Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak

Vijenac o Privremeno neuporabljivo: “Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?”

Vijenac broj 745. od 22. rujna na str 20. objavljuje kritiku romana Božice BrkanPrivremeno neuporabljivo iz pera Ljerke Car Matutinović Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Prenosimo s veseljem i zahvalnošću.

Kritika Ljerke Car Matutinović

Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Stranica iz Vijenca

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštrijuautoričine nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“

Tribina Hrvatskoga PEN-a Tumači poezije: KAJ i ČA – poetski međuprostori

Teško je prepričati izuzetno bogatu i zanimljivu tribinu iz serije tribina Hrvatskoga PEN-a Tumači poezije, održanu u utorak 20. rujna 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Marija Jurić Zagorka na Krvavom mostu naslovljenu KAJ i ČA – poetski međuprostori, posvećenu dijalektalnoj poeziji.

S tribine: Diana Burazer, Božica Brkan, Evelina Rudan i Nada Galant / Foto Knjižnica Marija Jurić Zagorka

Moderatorica Diana Burazer ugostila je Božicu Brkan, književnicu i novinarku, Maria Kolara, književnoga povjesničara i kritičara, Evelinu Rudan, književnicu, pjesnikinju, književnu teoretičarku i kritičarku i Nadu Galant, pjesnikinju. Otvorene su mnoge nove teme.

S tribine: Diana Burazer, Mario Kolar, Božica Brkan i Evelina Rudan / Foto Knjižnica Marija Jurić Zagorka
Dio publike / Foto Knjižnica Marija Jurić Zagorka

Preporučujem događaj snimljen kamerom Hrvoja Grgića.

Posve nedogovoren, a meni vrlo drag finale: čitam svoju kajkavsku “ginekološku” pjesmu TA MOJA KEJ PESMA, a potom je u prepjevu Vlaste Vrandečić Lebarić na čakavski ‘VO MOJA TOBOŽE PISMA na prvo viđenje čita – Evelina Rudan!

KAJ i ČA – poetski međuprostori, na tribini Hrvatskoga PEN centra

U sklopu ciklusa tribina Tumači poezije Hrvatskog PEN centra, održat će se tribina posvećena hrvatskoj dijalektalnoj poeziji.

Pozivnica na tribinu

Na tribini će sudjelovati Božica Brkan, književnica i novinarka, Evelina Rudan, književnica, pjesnikinja, književna povjesničarka i kritičarka, Mario Kolar, književni povjesničar i kritičar, Nada Galant, pjesnikinja i Diana Burazer, moderatorica.

Utorak, 20. rujna 2022. u 19 sati, Knjižnica Marije Jurić Zagorke, Krvavi most 2.

Predstavljanje romana Privremeno neuporabljivo u Vrbovcu

Prenosimo s Faceboka Božice Brkan 15. rujna 2022.:

Vrbovec sinoć. Treće predstavljanje romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan protiv utakmice Milan-Dinamo. Pobjeda književnost nad nogometom. Hvala Vrbovčanima na uvijek srdačnom gostoprimstvu. Narodnoj knjižnici Vrbovec i knjižničarki Mateji Hrgan te organizatorima Udruzi Osebunjek Vrbovec i Katarini Zadriji, koja je i vodila (i meni zanimljivu!) večer te uz Želimira Novaka i mene čitala odlomke „najzagrebačkijega romana“. Gostovala sam u Vrbovcu predstavljajući roman Generalov sin, Srbin a Hrvat i zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti prije petnaest mjeseci. Bila je prva od dogovorenih deset promocija, a odmah poslije Vrbovca ostalih devet zbog korone smo morali odgoditi. Korona i potres nadahnuli su me za najnoviji roman, pa se nadam i njegovoj drugačijoj sudbini. Hvala i Radio Vrbovcu, naknadno javljam vrijeme emitiranje razgovora.

Gostovanje na Radio Vrbovcu, u emisiji Katarine Zadrije / Foto Miljenko Brezak
U Narodnoj knjižnici Vrbovec Katarina Zadrija predstavila je autoricu i njezino novo djelo / Foto Miljenko Brezak
Čitanje romana naglas / Foto Miljenko Brezak
Želimir Novak: čitanje na prvo viđenje – odlično / Foto Miljenko Brezak
Pogledom zainteresirane publike / Foto Miljenko Brezak

Predstavljanje romana “Privremeno neuporabljivo” B. Brkan u Vrbovcu

Dizajn Marina Hržić Basar iz Tiskare I.T.M. Vrbovec

Udruga Osebunjek iz Vrbovca u Narodnoj knjižnici Vrbovec u srijedu, 14. rujna 2022. u 19 sati organizira predstavljanje romana Privremeno neuporaljivo Božice Brkan. Vodi Katarina Zadrija. Plakat i pozivnicu dizajnirala je Marina Hržić Basar iz Tiskare I.T.M. Vrbovec.

U Vijencu B. Brkan razgovara s A. Jembrihom, najvećim živućim kajkavologom

Iz Vijenca Matice hrvatske broj 743 – 744 od 8. rujna 2022., str, 27., prenosimo razgovor s filologom Alojzom Jembrihom.

Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Razgovarala BOŽICA BRKAN

Stranica iz Vijenca s intervjuom Alojza Jembriha

Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Naslovnica Vijenca s intervjuom A. Jembriha

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.

Alojz Jembrih snimljen na krapinskome 21. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, knjižvnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, koji mu je bio i posvećen kao jubilarcu, osnivačku i jednom od važnih organizatora / Foto Miljeko Brezak

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte

Objavljeno 13. rujna 2022.