Jokešinski fašejnek na 20. Znanstvenom kajkavskom skupu u Krapini

Jokešinski fašejnek tema je izlaganja Božice Brkan potkrijepljenja sve rjeđim, a time i sve vrednijim sjećanjima i brojnim starim fotografijama od sredine do kraja 20. stoljeća u Moslavini. Samo je jedna na jubilarnom 20. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, kojim je u ponedjeljak 6. rujna 2021. u Krapini započeo Tjedan kajkavske kulture. Pokrovitelji skupa su Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH,  Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, a organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca Zabok i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina.

Sudionici Znanstvenoga skupa ispred krapinskoga Pučkog otvorenog učilišta / Foto Miljenko Brezak
Znanstveni skup u epidemiološkim uvjetima / Foto Miljenko Brezak

Dakako, po običaju je na skupu predstavljen niz zanimljivih izlaganja. Dr. sc. Alojz Jembrih, prof. emer. govorio je o Horvatskom književnom i kulturnom nasljeđu znamenitih pl. Patačića(uz 300. obljetnicu rođenja Katarine Patačić i 30. prvotiskaPesem horvatskeh, 1781.); dr. sc. Marijana Borić o Prosvjetiteljskim prinosima Tomaša Mikloušića (uz 200. obljetnicu njegova Izbora dugovanj vsakoverstneh); mr. sc. Ivan Zvonar o Hrvatskom značaju Martjanske pjesmarice starije; a Danica Leštek vrlo dojmljivo o temi Kajkavski u osnovnoškolskoj nastavi danas. 

U pauzi za dugo i lijepo prijateljsko sjećanje: Marijana Borić, Martina Horvat, Rajko Fureš i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Na početku još jednoga Tjedna kajkavske kulture Jasna Petek i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Kristina Slunjski predstavila je Kanižajev dječji kaj: kajkavska poezija za djecu Paje Kanižaja, a prof. dr. sc. Sanja Nikčević o Netopiru Denisa Peričića ili kako je Batman spasio Katarinu Patačić; Sanja Benković-Marković predstavila je Leksik vivodinskoga govora; dr. sc. doc. Ivana Kresnik iznijela je Nova promišljanja o Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche (1783.); mr. sc. Martina Horvat iznijela je Lingvostilističku raščlambu pjesama Marice Planinšek pisanih na kajkavskoj ikavici; Krunoslav Puškar predstavio je Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana osobnim imenom, a Vera Grgac Nadimke Novaka Bistranskih.  

Predsjednik Organizacijskog odbora prof. dr. sc. emeritus Alojz Jembrih / Foto Miljenko Brezak
Ivan Zvonar ne odustaje od potisnute, a vrijedne povijesti hrvatske kajkavske književnosti / Foto Miljenko Brezak
Fra Juro Šimić sa zbornikom posvećenom kapucinu Štefanu Zagrebecu / Foto Miljenko Brezak

Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med. Iznio je temu Važnost medicinske stručne izvorne literature na kajkavskom književnom jeziku u hrvatskoj kulturi i povijesti medicine.

Danica Leštek, vrijedna školska knjižničarka iz Donje Stubice izlaže temu o kajkavskom u školama / Foto Miljenko Brezak

Predstavljene su također i knjige Štefan Zagrebec i njegovo djelo, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 350. obljetnice rođenja (1669. – 1742.). izd. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 2020., o kojem su govorili urednik Alojz Jembrih i fra Juro Šimić te znanstvene slikovnice Priča o jednom kaju, izdanje Srednje Europe za mlade,autorice teksta dr. Bojane Schubert i autora ilustracija Grgo Petrov.

Božica Brkan govori o zaboravljenim moslavačkim običajima sačuvanima u sjećanjima i starim fotografijama / Foto Miljenko Brezak

Na idućem skupu dogodine očekuje se zbornik radova predstavljenih na nekoliko prošlih skupova.

20210907

Predstavljena dvojezična antologija suvremenog hrvatskog i bugarskog pjesništva

Ovogodišnji Međunarodni pjesnički festival „Slavenski zagrljaj“ u organizaciji Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, u skladu s pandemijskim mjerama održan je u online verziji, kao i 2019. godine, kada je na stranicama Akademije predstavljena antologija „D – kao Domovina“ u kojoj je objavljena poezija dvadesetak hrvatskih pjesnika na bugarskom jeziku. Ove godine dio Festivala održan je i uživo u Varni, 27. i 28. kolovoza pred brojnom publikom, u skladu s važećim mjerama zaštite od covid-19.
U programskom središtu jubilarnog, XV. Međunarodnog festivala poezije „Slavenski zagrljaj“, u Varni je 27. kolovoza 2021. predstavljena dvojezična pjesnička antologija „Ljubav – sol života“, (izd. Slavenska akademija za književnost i umjetnost, Varna, 2021.), u kojoj su  zastupljena 22 hrvatska i 22 bugarska pjesnika. 

Predstavljanju ove jedinstvene antologije hrvatske i bugarske poezije na festivalu su prisustvovale i sudjelovale pjesnikinje iz Hrvatske Enerika Bijač i Sonja Zubović, članice Društva hrvatskih književnika koje surađuje sa Slavenskom akademijom od njena osnivanja.

Tijekom te suradnje, Akademija je izdala više knjiga naših pjesnika u prijevodu na bugarski i druge slavenske jezike (zbirke pjesama Diane Burazer, Ružice Cindori, Maje Gjerek, Enerike Bijač…) kao i cijele rukoveti pjesama naših pjesnika u Akademijinu časopisu „Znaci“ i raznim književnim časopisima na drugim slavenskim  jezicima (Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Stepan Šešelj, Enerika Bijač, Marko Gregur, Milan Frčko Ljerka Car Matutinović, Luko Paljetak, Pero Pavlović, Davor Šalat, Borben Vladović, Lana Derkač…).

Nakon niza antologija („13 zvijezda na slavenskom pjesničkom nebu“, „Rijeka i njene obale“, „Prinošenje riječi“, „Kruh naš svagdanji“…), antologijom „Ljubav – sol života“ nastavljena je višegodišnja plodna suradnja prevođenja hrvatske poezije. U ovoj vrijednoj, po mnogočemu jedinstvenoj knjizi tematizirana je ljubav u svim aspektima, ljubav – to vrelo života koja je i uvjet opstanka čovjeka na ovom našem planetu što ga imenujemo Zemlja.

Izbor pjesnika sastavile su Enerika Bijač i Elka Njagolova; prijevod s hrvatskog na bugarski: Elka Njagolova; prijevod s bugarskog na hrvatski: Enerika Bijač i Ivana Primorac; knjiga je opremljena slikama umjetnika Stoimena Stoilova, dizajn knjige: Valery Poshtarov.

U knjizi su zastupljeni hrvatski pjesnici: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Domagoj Boris Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Kušenić Gjerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat,  Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović, Sonja Zubović.

Čestitamo svim zastupljenim pjesnicima! Hvala Slavenskoj akademiji što tako značajno prinosi promociji hrvatskog jezika i suvremenog hrvatskog pjesništva u svijetu! Hvala Ministarstvu kulture RH na potpori i ove Akademijine antologije!

Naslovnica dvojezične pjesničke antologije hrvatsko-bugarske
Hrvatske i bugarske poetese s predstavljanja antologije

Enerika Bijač i Sonja Zubović

B. Brkan u Hrvatskom slovu o rječniku običajniku Maje Matković

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o  najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Početak teksta u Hrvatskom slovu

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Cijelu stranicu Hrvatsko slovo posvećuje vrijednoj knjizi M.Matković

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna  rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Maja Matković sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnikiz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.  

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.

O Slavici Moslavac u Reviji 55. Đakovačkih vezova

Poslije Zbornika Moslavine XVII, i Revija 55. Đakovačkih vezova objavila je upravo uz održavanje tradicionalne priredbe tekst o etnologinji Slavici Moslavac Dugogodišnji stručni rad objedinjen u monografiji Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, izašloj 2020.

Naslovnica Revije

Uz drugo, donosi izvatke iz svih pet recenzija: Josipa Forjana, Tvrtka Zebeca, Božice Brkan, Ivica Ivankovića i Tatjane Brlek.

20210714

Tin 2021. od rekordne 83 zbirke Smiljku Eveline Rudan!

Na rođendan velikoga pjesnika 5. srpnja u Vrgorcu tradicionalno je na svečanosti uz čitanje poezije uručena Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. Obrazloženje Nagrade pročitala je Božica Brkan, objavljeno i na web stranici Društva hrvatskih književnika.

Božica Brkan čita Obrazloženje prosudbenoga povjerenstva / Foto Jure Divić

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev, jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) (Faktura, Zagreb, 2020.).

Prvi sastanak Povjerenstva za Tina 2021 u DHK 9. lipnja 2021.: Dunja detoni Dujmić, Božica Brkan, predsjednik DHK Zlatko Krilić, Tajniok DHK Marko Gregur i Ivan Rogić Nehajev / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Za Nagradu su prijavljene rekordne 83 knjige. Prosudbeno povjerenstvo procjenjuje kako su one reprezentativni uzorak ukupne produkcije hrvatskih pjesnika prošle godine te da bi bilo korisno podsjetiti da je suvremeno hrvatsko pjesništvo, barem statistički, autorski vrlo plodno te da se uspješno opire labirintskim klopkama tzv. oskudna vremena i uvijek prisutnim društvenim sklonostima zanemarivanju pjesničkih uvida i djela. Uočava također da su usuvremenom hrvatskom pjesništvu prisutne različite moderne/postmoderne autorske intencije. Pluralnost produkcije može se držati njegovim općim obilježjem, izraženijim nego u prethodnim razdobljima, ali i njegovom vrijednošću: svojevrsnim jamcem mladosti suvremenih hrvatskih pjesničkih radionica. Uočili smo također i da su knjige poslane na natječaj objavili vrlo različiti izdavači, počevši od samih autora pa sve do uspješnijih izdavačkih kuća s novim specijaliziranim bibliotekama te nam se čini ohrabrujućim i pohvalnim što u izdavačkim programima pjesničke knjige nisu uobičajeno manje važne u usporedbi s drugim žanrovima, ponajprije proznim. 

Gradonačelnik Vrgorca Mile Herceg, Žana Pervan Odak iz vrgoračkoga Centra za kulturu i Baštinu, Evelina Rudan, Božica Brkan i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Jure Divić

U potrazi za dobitnicom/dobitnikom Nagrade „Tin Ujević“ prosudbeno povjerenstvo priklonilo se svojevrsnom trokoraku. Do konačnog imena stigli smo odabirom i objavom najprije užeg izbora knjiga desetero pjesnika čije se autorske poetike međusobno bitno razlikuju, ali su srodne po natprosječnoj izvedbenoj kakvoći pjesničkog teksta tetemama nerijetko društveno aktualnima(npr. korona, potres i sl.):

Pune ruke Tina: Evelina Rudan s Božicom Brkan i Zlatkom Krilićem / Foto Jure Divić
  • Marija Dejanović: Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, Zagreb, svibanj 2021.)
  • Lana Derkač: Hotel za mrtve (VBZ, Zagreb, studeni 2020.)
  • Monika Herceg: Vrijeme prije jezika (Fraktura, Zagreb, studeni 2020.)
  • Senko Karuza: Nestajanje (Meandar Media, Zagreb, studeni 2020.)
  • Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić: Zarazna zona (Fraktura, Zagreb, travanj 2021.)
  • Irena Matijašević: Početak zrelosti (VBZ, Zagreb, listopad 2020.)
  • Ivica Prtenjača: Tišina i njezine olovke (VBZ, Zagreb, rujan 2020.)
  • Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, Zagreb, ožujak 2021.)
  • Milorad Stojević: Hladni pogon (HDP, Zagreb, svibanj 2020.)
  • Marko Tomaš: Skratimo priču za glavu (VBZ, Zagreb, ožujak 2021.)

Izbor smo zatim suzili na pet pjesničkih knjiga, i to one Marije Dejanović, Lane Derkač, Senka Karuze, Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića te Eveline Rudan, poslije čega je prevladalo jedinstveno mišljenje članova Povjerenstva kako nagradu treba dodijeliti knjizi Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo.

Uoči svečanosti dodjele Tina: Evelina Rudan na crvenom tepihu / Foto Božica Brkan

Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu, gdje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje i istražuje veze usmene i pismene književnosti te oblike nove usmenosti. Prije Smiljka objavila je knjige: Sve ča mi rabi ovega prolića, 2000.; Posljednja topla noć, 2002.; Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku), 2003.; Breki i ćuki, 2008.; Pristojne ptice, 2008. Objavila je i slikovnicu Kraljevićev san (s ilustratorom S. Nemetom), 2010.  Za stručnu knjigu Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja, 2016., nagrađena je na matičnom, Filozofskom fakultetu, iduće, 2017. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), nagrađena je s više književnih nagrada (HAZU, Fran Galović i Ivan Goran Kovačić), ali to nije presuđivalo pri odlučivanju, iako se slučajno sretno poklopilo s odlukom Povjerenstva.

Naslovnica četverostruko nagrađene knjige već u drugom izdanju

Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teškobi se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju – prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, balade na mahove, stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.

Posveta pjesnikinje pjesnikinji, čakavke kajkavki

Evelina Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno, zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore. 

Laureatkinja zahvaljuje / Foto Božica Brkan

Drugo nezanemarivo obilježje teksta ove knjige očituje se u dubinskom otporu statičnosti teksta. Premda je tekst napisan, dakle, prinuđen je na svojevrsnu statiku koliko je biti napisan = biti slikom, on se tomu opire vraćajući se ustrajno protočnoj usmenosti, točnije, ritmovima svojih početaka i osjetilnosti imaginarnih govornikovih usta. Veza s njihovom tjelesnošću jamči tekstu navlastiti spoj vedrine i protočnosti kakve se, po pravilu, dopisuju događajima koji se događaju samo i isključivo prvi put. Nije u čakavskoj tradiciji to uvijek očito ali se zna kako u njoj glagol teći natkriljuje i gospodari, pa i zamjenjuje, glagol trčati i njemu bliske. Ne veli se: trči, nego: teci. Jednom nogama, drugi put baladom na mahove.

Evelina Rudan čita Smiljko i ja si mahnemo / Foto Božica Brkan

Tekst knjige je, dakako, tekstom sjećanja. Sjećanje nije jednako pamćenju, a u knjizi Rudanove sjećanje djeluje kao nevidljivi autor različitih mikroatlasa, u rasponu od istarskih ploča do zagrebačkih fakultetskih susjedstava, sredozemnih modrina do njujorških usputnica… Sjećanje polaže pravo na sav prostor svijeta kojega njegova živost čini valjanim kandidatom za sjećanje. No sve to nomadsko vrludanje sjećanja centrirano je, na drugoj strani oko jednog vremena/mjesta kada su/gdje susvi naši još živi. Njihova prisutnost povezuje u zajedničko i prisno komunikacijsko polje sve one koji (lirski) mahnu jedni na drugima: Smiljka, Vedrana, Evelinu… kao prve i posljednje baštinike djetinjstva. Među raznolikim pjesničkim uporabama (a i zlouporabama) sjećanja tekst Eveline Rudan djeluje kao svojevrsni podsjetnik na sve ono što priječi klizanju sjećanja u banalnost.

U knjizi Smiljko i ja si mahnemo nema velike povijesti, ali je od nje preuzeta narativna, pripovjedna metoda. Pa se 40 stavaka balade na mahove mogu čitati i kao 40 samostalnih, a međusobno povezanih, zapisa o onoj vrsti povijesti koja uživa povlašteno mjesto kandidata za zaborav. I ovdje je uočiti tragove otpora konvencionalnoj nadmoći velikih priča. Nema u toj drugoj povijesti čak puno ni same povijesti. Ali se u njoj smrt bližnjih, mrtvih kao amen, trajno odmiče od nestanka u apstrakciji. Povijest je najprije povijest onih koji su preživjeli. I koji u malim pričama, na mahove o tome govore.

Tinova kula u svečanim bojama / Foto Božica Brkan

            Mnoge čitatelje zbunjuje, a mnoge i zainteresira i naslovni, i opetovani početni stih svake od 40 balada na mahove u zbirci Smiljko i ja si mahnemo. U zbirci ističemo ritmičnost i primjetnu ritmiziranu izmjenu razgovornosti i narativnosti. Različite figure ponavljanja pridonose dinamici kazivanja kao i izrazitoj jezičnoj zaigranosti (istarska čakavština). Tematizira se prijateljstvo i različiti oblici međuljudskih komunikacija i to u različitim životnim dobima i disparatnim spoznajnim dosezima. Lirski je subjekt naklonjen detaljizmima i konkretnosti u prostoru i vremenu što napose dolazi do izražaja na bogatom leksičkom planu, a povremeno je sklon humoru i (auto)ironiji. Ritmiziranost se u tekstu primjećuje na više razina. Ponajprije na kombinaciji kolektivnih iskustava i individualnoga glasa, odnosno, jedan lik (glavni ženski subjekt) govori i iznosi svoje iskustvo, drugi lik (muški) povremeno sudjeluje i replicira. Zatim u pozadini su u širokom rasponu apostrofirani treći slušatelj te razni drugi sudionici u toj baladnoj priči. Potom na sustavnoj prepletenosti umjetničke i usmeno-književne tradicije te na prostornoj razvedenosti u rasponu od uže zavičajnosti (ruralna Istra i Zagreb) do čitava svijeta (npr.Sibir, Sueski kanal, Amerika i šire). Vremenska razvedenost primjećuje se u stalnim skokovima od naivnosti i jednostavnosti u djetinjstvu do sofisticirane spoznajne zrelosti koja uključuje različite oblike intertekstualnosti, kombinaciju visoke i niske kulture, citatnost, poznavanje književnosti, filozofije, znanosti i sl.  

Uoči svečanosti cvijeće i svijeće velikom Tinu: Joško Ševo, Božica Brkan, Zlatko Krilić, Evelina Rudan i Mile Herceg

Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke.

Za Prosudbeno povjerenstvo
Božica Brkan, predsjednica

Zagreb – Vrgorac, 5. srpnja 2021.

20210707

Nemoj mi to govoriti i Generalov sin, Srbin a Hrvat promovirane u Vrbovcu

Prva promocija knjigâ uživo ponovno nakon umalo godinu dana! Samo u listopadu odgodili smo ih pet. Da nije bilo online predstavljanja, tribina i razgovora, umalo bih zaboravila doživljaj vlastite nove knjige. Utoliko više zahvaljujem kritičarima Denisu Derku, Željki Lovrenčić, Ladi Žigo Španić, Strahimiru Primorcu i Marinku Krmpotiću na dojmljivim kritikama prošle godine objavljena romana Generalov sin, Srbina a Hrvat (Acumen, 2020.) te Željki Lovrenčić i Ljerki Car Matutović, Ladi Žigo Španić i Đuri Vidmaroviću, koji su pisali o zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.), koja je prošle godine bila u užem izboru za Tina, a ove predložena i za Nagradu Miroslav Krleža, i koje ćemo vjerojatno morati ponoviti izdanje, jer smo ostali na nekoliko autorskih primjeraka. Oni su posredovali s čitateljima preporukama i podsjećanjima da su novi naslovi uopće stigli. 

Prije promocije sa Zagorkom Božica Brkan i Katarina Zadrija / Foto Miljenko Brezak
S promocije / Foto Miljenko Brezak

Promocija dviju toliko različitih knjiga odjednom održana je u srijedu 30. lipnja 2021. u jednom od najvrelijih dana navodno drugoga toplinskog vala. Pribojavaš se: hoće li uopće itko doći, je li kome stvarno toliko stalo do lijepe književnosti i mojega teksta? Zahvaljujem hrabrima, što su došli, neki kolege čak iz Varaždina, a napose članovima Udruge Osebunjek, koja je organizirala predstavljanje, te Narodnoj knjižnici Vrbovec, domaćinu (knjižničarka Mateja Hrgovan), koja mojih knjiga ima kao da sam im zavičajna književnica.

Publika epidemiološki / Foto Miljenko Brezak
Dio knjiga B. Brkan iz Narodne knjižnice Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Dio gastronomskih knjiga B. Brkan vrbovečkoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Pa tko se ne bi osjećao lijepo u rodnom kraju Marije Jurić Zagorke, novinarke i književnice, moje slavne prethodnice i kolegice po peru!? Pogotovo kad vas načitana i odlično pripremljena voditeljica promocije Katarina Zadrija, koja i sama piše, ambiciozno usporedi s njom! Možda smo previše odužili, ali nekako nitko nije odlazio, dok sam čitala i pjesme koje nikad nisam čitala uživo, te  za čitanje i za slušanje zahtjevnu prozu, govorila o jeziku, nastajanju pojedinih naslova, pisanju i čitanju uopće, odgovarala na pitanja. Lijepo je kad čovjek ima poticaj i može poticati. Kad je kultura i u manjim mjestima još živa i kad publiku ne otmu lagane TV priče.

Uoči snimanja emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Ton pod kontrolom Dražena Petraka / Foto Miljenko Brezak

Dio ozračja pokušali smo zadržati i prenijeti i za posebnu emisiju Radio Vrbovca (urednica Katarina Zadrija, snimio Dražen Petrak), koja će biti emitirana 30. srpnja 2021. u 18 sati.

Zahvaljujem na svemu, osobito na slušanju i čitanju onoga što sam napisala.

Plakat za promociju

Božica Brkan

20210701

Predstavljen Zbornik Moslavine XVII.

Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.

Naslovnicu je oslikao Želimir Šiško
S predstavljanja: Jelena Batinić, Jasmina uroda Kutlić i Silvija Kantolić / Foto Muzej Moslavine Kutina

Na gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka u srednjovjekovnoj Slavoniji.

Slavica Moslavac i Želimir Šiško / Foto Muzej Moslavine Kutina
S predstavljanja: dio suradnika najnovijega broja Zbornika Moslavine / Foto Muzej Moslavine Kutina

Potom Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934., a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.

Dio publike prema epidemiološkim mjerama / Foto Muzej Moslavine Kutina
Iz Zbornika Moslavine tekst Božice Brkan o knjizi Slavice Moslavac u izdanju Muzeja Moslavine Kutina

Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.

20210629

Vrbovečki smisao Poezije – Umjesto kave 29. lipnja 2021.

Unatoč brojnim mjesnim pjesničkim, osobito kajkavskim recitalima, jedan od najmlađih, vrbovečki Stara lipa, treći, održan u petak 11. lipnja 2021. među prvih priredbama poslije otvaranja – drugi je održan kao jedan od posljednjih prošle godine prije zatvaranja, pisala sam Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.Ponovno zanimljiv. Meni možda i zato što sam mimo natjecanja imala priliku pročitati svoju vetrenicu i izreći nekoliko lijepih prigodnih riječi, ono što se danas obično zove motivacijskim govorom.

Katarina Zadrija u ime organizatora Udruge Osebunjek i pobjednica recitala Davorka Plukavec iz Krapine / Foto Miljenko Brezak
S nagrađenima / Foto Miljenko Brezak

Razmišljala sam: o čemu? Koje bi to bile riječi? Umalo sam rekla što i prošle godine. O kajkavskom, i o pisanju na kajkavskom i o jeziku, dijalektu, narječju, zavičajnom govoru, kako god. Ali promijenila sam ideju. Stjecajem prilika prethodnog dana bila sam na 5. Danima A. G. Matoša u Tovarniku i Vinkovcima, književnika koji je sam cijela književnost i koji je, iako nije kajkavac, napisao antologijsku kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno (Kaj da počmem, moja draga mati,: Smrt i betek — to je sinek tvoj…). Ponukani Matošem, kojem je domovina i krajolik i jezik, nas nešto književnika razgovarali smo i o književnosti i jeziku kao važnom dijelu nacionalnoga, pa smo razgovarali o događajima u Subotici vezanima uz tzv. bunjevački jezik, hrvatsku ikavicu koji je postala srpska ikavica i koja se govornicima, Bunjevcima, ne i drugim srbijanskim Hrvatima koji govore hrvatski, jednostavno – isplati.

Lijepa riječ: Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Ne mislim da bismo možda i mi, kajkavski ekavci, progovorili srpskim kajkavskim, ali s obzirom na projekcije koje govore kako bi do 2080. Hrvati kao narod mogli izumrijeti, onda bi možda mogao izumrijeti i naš jezik. Hrvatski. I standardni i ma koji ča-kaj-što. Tko će njime, tim mrtvim našim jezikom onda govoriti? Vjerojatno nitko. Tko će ga slušati? Rijetki. Ali možda će ono što je zapisano ipak, makar ponekad, netko i pročitati. 

Je li ovo iskaz nečiste savjesti prema kajkavskom? Ne! Govorim o kajkavskom, ma kojem od naših zavičajnih govora, kao našem osviještenom razlikovnom elementu. I tu dolazimo do pitanja, pogotovo na još jednom vrbovečkom pjesničkom okupljanju: zašto onda uopće pišemo kajkavski? Da se okupimo? Za nagradu?
Ne bi li bilo jednostavnije da pustimo post na bilo kojoj od društvenih mreža, jer bismo doprli do većega kruga ljudi, osvojili više lajkova, šeranja i emotikona?

Obrazlaganje nagrada: u publici uglavnom pjesnici / Foto Miljenko Brezak

Pišemo li, međutim, da održimo jezik živim? Da održimo sebe živim?
Da iskažemo nešto dobro iz ove naše nedobre svakodnevice? Da iskažemo ljepotu? Sudeći prema tekstovima koje sam imala čuti u Vrbovcu i pročitati u njihovu zborniku, zbog svega toga pomalo, da iz svoga malog kruga velikih ljudi dotaknemo Poezijom, da Riječju pridonesemo Dobrom, Lijepom.
Da sve to pomalo održimo ne samo u svome, nego, nesebično, široke ruke, i u životu onih koji nisu darivani takvim talentom! U svome prolaznom životu, ali i kad nas ne bude, kad možda nitko ne bude govorio tako kako mi govorimo odnosno kako smo mi govorili. Smisao je Riječi, Poezije, po mojem, da sve to nadraste i da podijelimo taj osjećaj neusporediv s bilo kojim drugim.
Hvala vam svima, pjesnici i pisci, na tome silnom trudu!

Naslovnica trećega Zbornika kajkavskoga recitala Stara lipa

20210610 – 20210611 – 20210628

Jokešinski vrčak na 15. Domaćoj riči u Zadru

Ni odgađanja zbog epidemijskih uvjeta nisu spriječila da se ove godine održi bienalni, izuzetno zanimljiv i sadržajan Međunarodni jezikoslovno-književni skup Domaća rič 15. Ogranak Matice hrvatske u Zadru organizirao ga je na tamošnjem sveučilišnom kampusu 25. i 26. lipnja 2021. sa zanimljivim što znanstvenim, a što pjesničkim prinosima više od šezdeset sudionika. Ove je godine čak 21 sudionik gostovao prvi puta, od čega i pet iz inozemstva, od Crne Gore do Sjeverne Amerike i Australije.

Dio sudionika Domaće riči 15 prvoga dana / Foto Miljenko Brezak
Ugledni profesor Josip Lisac predsjeda znnstvenim dijelom skupa / Foto Miljenko Brezak /Foto Miljenko Brezak

Naglašena međunarodna suradnja odražava tijesnu suradnju zadarskih matičara s iseljeništvom te su se svojim temama predstavili primjerice i Hrvati iz Molisea (Francesca Sammartino i Antonio Sammartino temom Usri mora je jena put o usmenim pjesmama u moliških Hrvata) i austrijskoga Gradišća (Ana Schoretits temom Hrvati u Gradišću – krumpirište ili cvjetna gredica? Književni pokus tumačenja ili zabluda velikog Carusa), Bosne i Hercegovine itd.

Odličan niz prezentacija otvorila je jezikoslovka Ivana Kurtović Budja / Foto Miljenko Brezak
Krunoslav Puškar iz Križevaca govorio je o prezimenima / Foto Miljenko Brezak
Kajkavka Lidija Bajuk iznosi etno-antroloološku temu Svjetla i sjene iz Krive kale u Sv. Filipu i Jakovu / Foto Miljenko Brezak
Anton Šuljić predstavio je pjesništvo Andriane Škunce / Foto Miljenko Brezak

Kako je istakao Ivan Paštar, predsjednik Organizacijskoga odbora, više je bilo i mlađih sudionika, a uz domaće, štokavske i čakavske teme (primjerice Govori Makarskoga primorja u odnosu na kliški mjesni govor Ivane Kurtović Budja), osobito otočke od najbližih zadarskih do bračkih (uz jezične, valja spomenuti primjerice Sukošanski govor u poeziji Dinka Zlatka Pavića Josipa Lisca ili Zamah od riječi u pjesništvu Andrijane Škunce Antona Šuljića) uočljivo više kajkajkavskih priloga i prvoga (Đuro Blažeka govorio je o temi Pseudoanalogonimija između replogškoe skupine međimurskog dijalketa i prekomurskog književnog govora, Željko Bajza izlagao je temu Kajkavski humor nekad i sad, Krunoslav Puškar Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana nadimkom…) i drugog dana (Vera Grgac, Lidija Bajuk i drugi).

Božica Brkan izlaže Jokešinski vrčak na zavičajnoj kekavici / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan u znanstvenom dijelu jezično i običajno oslikala je Jokešinski vrčak, tradicionalni mali cvjetni predvrt koji nestaje s moslavačkih okućnica, a osobito vrste i nazive bilja otprije pola stoljeća, dok se u pjesničkom dijelu predstavila trima pjesmama na kekavici, zavičajnom govoru rodnoga sela Okešinca: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma.

Prema dobroj tradiciji Domaće riči, svi će radovi biti i tiskani u zborniku.

Zanimljiv pjesnik Zvonimir Sutlović predstavio se s čakavskom monodramom Žile i korenja / Foto Miljenko Brezak
Ana Schoretits iz austrijskoga Gradišća govori svoje pjesme / foto Miljenko Brezak
Ivan Paštar predlaže zaključke skupa / Foto Miljenko Brezak
Radomir Jurić, predsjednik Matice hrvatske Ogranak Zadar, zadovoljno zaključuje skup / Foto Miljenko Brezak

Manifestacijama kao što je Domaća rič čuvamo svoje korijene, istakao je Paštar dodajući kako mi njegujemo mjesne govore, idiome, jer je upravo na temelju takvih govora nastao i naš standardni jezik. Prema njemu, njegov je početak  upravo – domaća rič. Zaključujući radni dio skupa, spomenuo je posezanja u hrvatsku, pa i jezičnu baštinu kao što je najnoviji primjer s bunjevačkim govorom.Radomir Jurić, predsjednik Ogranka matice hrvatske u Zadru, podsjetio je na kraju na 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća, u kojem su Zadrani odigrali važnu ulogu.

Žustre rasprave nisu prestajale ni u stanci za objed: Božica Brkan i Josip Lisac / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno zanimljive bile su i kave / Foto Miljenko Brezak
Nije moglo proći niti bez razmjene knjiga: Francesca i Antonio Samartino iz Molisea i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

20210628

S 32. Vrazove Ljubice – dva zbornika ljubavnih pjesama

Žena je životu/ najveći imetak./ I ukras. I Majka./I vječni početak. – stihovi su Enesa Kiševića uklesani u mramor na zid u Prolazu hrvatskih pjesnika i nadjenuli naslov Žena je životu najveći imetak 32. Večeri hrvatske ljubavne poezije, krasnom završetku 32. Vrazove Ljubice.

Naslovnice zbornika ljubavnih pjesama čitanih na 30. i 31. Vrazovoj Ljubici
Ljubavna pjesma B. Brkan čitana na recitalu 2019.
Dio pjesme B. Brkan čitane na recitalu 2020.
Enes Kišević s pločom sa svojim stihovima / Foto Miljenko Brezak

Samoborci su uspjeli održati kontinuitet priredbe, a o uvjetima unatrag dvije godine – prošle  pod maskama! – svjedoče sinoć odmah dva predstavljena godišnja zbornika recitala za 2020. i 2021. Objavljene su u njima i pjesme Božice Brkan, u prvoj ljubavni triptih: pjesma druga, rebra, a u drugoj reč kej je ne.

Skupina pjesnika kraj Ljubičina groba / Foto Miljenko Brezak
Dio publike na otvorenu sluša recital ljubavne poezije hrvatskih književnika / Foto Miljenko Brezak

Koliko se pjesnici u Samoboru dobro osjećaju, govori i brojnost sudionika. Božica Brkan čitala je najnoviju ljubavnu – ako napišem ljubavnu pjesmu.

Božica Brkan čita pjesmu na 32. Vrazovoj Ljubici / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan

ako napišem ljubavnu pjesmu

ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav

ako napišem ljubavnu pjesmu

hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći

hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsa
i zaum i um

ako napišem ljubavnu pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi

ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života

20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612

20210615 – 20210616

https://youtu.be/RcxhklsDXMk