Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.
Naslovnica Bilosnićeve knjige
Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.
S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure Vidmarovićao Jurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.
Jedna od duplerica
Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta Gassnerai Doroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017.
Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici
Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem.
Poslije predstavljanja projekta Zajamčeno tradicionalni specijaliteti početkom prosinca u Ivanić Gradu za Obiteljski radio Ivanić Božica Brkan snimila je za emisiju O baštini s prijateljima baštines Vesnom Gregčević Jelicom razgovor o beloj kobasi i vankušima. Emitirana je 9. siječnja 2020., a polusatnu radijsku emisiju O baštini s prijateljima baštine – Božica Brkan (bele kobase i moslavački vankuši) možete potražiti na podcastu Obiteljskoga radija Ivanić.
Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjiguK(2018).
Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.
U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze. Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Kao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije.
Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje.
Sve niče iz priče, kajkavski – odličan naslov teksta Ljerke Car Matutinović
Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.
Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta.
Naslovnica najnovije knjige Car Matutinović
Željka Lovrenčić piše također:
„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana.
Književne rasprave: Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…) Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)
U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)
I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“).
I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).
Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „
Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga novinarskog društva – ogranak umirovljnika, pa je predsjednica Branka Starčević tom prilikom, uz drugo, organizarala i da novinari predstave svoje knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzero iskustvima supruge diplomata u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju novinarsku biografiju. Treći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka i diplomatkinja Neda Ritz.
Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti, primjerice vrata se sama raspiraju.Osobito dojmljivo govorila je o Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.
U temi Pišete li prvo naslov ili tekst? u kojoj u nastavcima govore o tome kako za tekst odabrati pravi naslov, što je obrnuta piramida i drugim tajnama dobroga pisanja, 7. siječnja 2020. gostovala je i Božica Brkangovoreći o tome kako je, kao čovjek iz tiska, počela pisati za internet i po čemu se to razlikovalo od pisanja za print, kako se suočava s kreativnom blokadom te o korisnim savjetima za one koji tek kreću s ozbiljnijim pisanjem za Internet. Na pitanje vidi li da bi neki medij mogao zamijeniti pisanu riječ u budućnosti, predvidjela je – kombinaciju.
Mia Bibrović i Ivan Brezak Brkan u Netokracijinu podcastu
U pripremi za Zagrebačke književne razgovore uredništvo časopisa Društva hrvatskih književnika pozvalo je književnike da napišu Što je književnost danas? Kako sam na Upravnom odboru DHK grintala upravo o natječaju/natječajima, osjećala sam moralnu obvezu da i ja napišem koju, a kako pripremam više od pola godine jednu drugu, sličnu temu, odabrala sam odrediti se o Pop-književnosti. Zadovoljna sam tekstom.
I, eto, u Republici, u dvobroju za studeni i prosinac 2019. od 133. do 140. stranice u temi broja i moj je prilog raspravi u kojoj meni više ili manje zanimljivim tekstovima i podtemama sudjeluju i: Božidar Brezinščak Bagola, Danica Bartulović, Jadranka Klepac, Ljiljana Domić, Biserka Goleš Glasnović, Božica Jelušć, Marina Katinić, Emilija Kovač, Ružica Martinović-Vlahović i Luka Tripalo.
Ali, uz druge teme tu su odlični poetski i prozni prilozi Darije Žilić, Slavka Jendrička i drugih. Prema mojem ukusu, ne zato što je i moj tekst tu niti zbog čak 250 stranica, to je u posljednje vrijeme jedan od zanimljivijih brojeva toga književnog časopisa. Uredništvo Tin Lemac i Božidar Petrač, lektura i korektura Livija Reškovac, grafička oprema Neven Osojnik. (BB)
U dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. od 22:03 do 22:29 sati (urednik Boris B. Hrovat) pročitane su dvije priče suvremene hrvatske književnice Božice Brkan Retrospektiva i Mačak. Interpretirala ih je dramska umjetnica Dunja Sepčić.
U svome Izlogu knjigaHrvatsko slovo6. prosinca 2019., str. 11, objavljuje i informaciju o najnovijoj zbirci poezije Božice Brkan Nemoj mi to govoriti:
Nova poetska knjiga Božice Brkan ukoričuje pjesme napisane na standardnoj štokavštini i na zavičajnoj moslavačkoj kajkavštini (kekavici). Knjigu je recenzirala Željka Lovrenčić koja naglašuje: „Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjoj majci. Pjesnikinja je i ranije imala pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je da je ovom knjigom željela razjasniti neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom.“ Autorica pak ističe: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem imeđu oca i majke, pjesnički podijelim.“
U emisiji Kajkavijana Hrvatskoga Radio Sljeme12. prosinca 2019 u 20,30 Ana Lacković Varga ugostila je ekipu koja već nekoliko godina organizira Božićni recital u Krapinipredvođenu Radovanom i Damirom Novinom. Veseljaci iz z Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo doveli su i glumce Biserku Ipšu i Ronalda Žlabura da govore prigodne kajkavske tekstove, a pjevačicu Gordanu Ivanjek Tušek na gitari je pratio Tomislav Presečki.
Najava Kajkavijane
Uz druge je tekstove dramska umjetnica Biserka Ipšainterpretirala i jednu od deset BožičnicaBožice Brkan– Božičnica zajna: Si na vrpe. Ta je kekavska kratka poetska proza iz Kajkavske čitanke Božice Brkantakođer čitana i na jednome od Božićnih recitala. Dogovor o toj Božičnicidviju dugogodišnjih suradnica Ipše i Brkove prethodio je u Palainovki.
Dogovor u Palainovki: pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Božičnica* zajna: Si na vrpe Kak su pri Brkanom na Badnjak v hižu nosili slamu, Moj donese veliku našu božičnu škatulu z podruma. Vujne su naše moderne velike svetleče kuglice. Nebrojene. Skorom sako leto prikupimo de koju. Jene i trepčeju, a druge se paliju gasneju, paliju gasneju, paliju… I puno je male licitarov z Bistrice. Sako leto isto dokupimo. Srčeka crlena. I drvene i crlene i zlatne kojnekov kej sem Iveku svojemu, gda je mali još bil, nosila z Nemačke, Austrije, Francuske i kojekakve druge državi. Imam i z Polske nekej kej ne znam ni kej je, od slame. Halina mi je to negda poslala. V čestitke dla Božego narodzenia. Bogzna je l još i živa. Z Jokešinca imam zelene i roze i crlene sitneše kuglic. Gde gde su stučene a gda gda, niko jih ni ne pipne, se samo v prašek rasipaju. I z Potoka od Babe Potočke je de koja, mi se vidi. I z Širinca od negve celo čudo: nemreju se obesiti, al nam ji je šteta hititi. Neg još postojiju. Tak smo za Božič pak si na vrpe. Ne znamo ni čija je špica za na vrh. Morti i ovo leto dokupimo koju, če bu se snehe štelo kititi. Če se zmislimo nekakvu felu kakvu još v škatule naše nemamo. (20101213 – 20100314)
* Ciklus Božičnice nastao jeod 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću. Fra Tomislav Božiček, mladi gvardijan tamošnjega samostana Red male braće i predsjednik ogranka Matica hrvatske, i Đuro Vidmarović zamolili su me da za priredbu Kluba prijatelja Kloštra, uz izložbu jaslica, na kojoj su govorili Đuro o povijesti jaslica (nisam pojma imala da se zna točno da su prve napravljene 1223. godine!) a Dragutin Pasarić o izložbi jaslica u Kutini te KUD Obreška, odaberem i božićne moslavačke kajkavske pjesme. Ne da nisam mogla odabrati najljepšu, nego ih uopće nije bilo. Božić moslavački kajkavski pjesnici spominju tek uzgred. Preko Facebooka, preko Ujedinjnih kajkavskih emirata, zamolila sam najljepše kajkavske uopće te sam na kraju od više pročitala dvije – Božična molitva Jezušu Božice Jelušić i Kalnovečki razgovoriIvana Goloba, te svoje dvije. Kao Božičnicu prvu: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom i kao Božičnicu zajnu: Si na vrpe. Zamislila sam ih kao svojevrsne prviče i zajniče, vezane uz drugo veselje, svadbu. Prisjećanja su me odvela u djetinjstvo, u lijepe i tužne misli i bilo mi je žao što nisam imala priliku pročitati ih više. To prije što su u Klošter, moslavačku Atenu kako je opisuje D. Pasarić, na moju veliku radost i ganuće kak se to negdar božičuvalo v Okešinuc došli čuti čak i neki moji Okešinčani. Ljudi su me jako lijepo primili. Puna dvorana, čak i koruš, balkon. To bi oni tak rekli kad i znali, reče mi M. posle Kloštra. Mnogi su tražili da im pjesme pošaljem e-mailom da bi njima nekome svome mogli – čestitati. Jesam.
Božičnicama prema Božiću / Fotografija Miljenko Brezak
Na 36. tribini na temu inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici26. studenoga 2019. Božica Brkangovorila je o svom književnom i novinarskom radu. Voditeljica tribine dr. sc. Željka Lovrenčićdetaljnije se zanimala o studiju komparativne književnosti i polonistike, pisanju na standardnome hrvatskom jeziku te na kajkavskome, odnosno moslavačkoj kekavici. Bilo je također riječi o i njezinu uredničkome i autorskome radu povezanom s mrežnim magazinima, kulinarstvu, nagradama, prijevodima njezinih djela na strane jezike, novim knjigama, putovanjima, planovima i dr. Na prigodnoj izložbi bile su izložene i knjige Božice Brkan, neke koje autorica dosad i nije imala priliku uopće vidjeti!
Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavina, kekavica
Autorica tribine dr. sc. Željka Lovrenčić detaljnije se zanimala o autoričinu zavičaju, Moslavini, koji je, Brkanovu često nadahnjuje u pisanju, te o kekavici, moslavačkom kajkavskom narječju, kojim piše uz standardni hrvatski jezik, a često i miješajući ih. Istakla je kako se ne smatra dijalektalnom književnicom.
Govorila je također o studijima komparativne književnosti i polonistike te kasnije novinarstva, zatim o tri desetljeća rada kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica ponajprije u Vjesniku i Večernjem listu te njegovu prilogu Vrt za koji je nagrađena nagradom HND Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog u 2000. Zatim je govorila o temama koje su je osobito zanimale u novinarskom pisanju i uređivanju te profesuri na komunikologiji Hrvatskih studija, gdje je predavala stilistiku u medijskoj komunikaciji. B. Brkan je također govorila i o razlozima osnivanja te radu na internetskim magazinima www.ziviselo.com, www.oblizeki.comwww.bozicabrkan.com rekavši: Kad mi je nedostajao medij, stvorila sam si ga!
Čuvarica baštine
Također je dobila zadatak protumačiti zašto je zovu čuvaricom baštine. Naglasivši kako je i u kuhinju dospjela preko knjižnice te svojih novinarskih sektora i kolumni, spomenula je niz visokonakladnih nacionalnih, baštinskih kuharica koje i nisu kuharice nego i zavičajna čitanka, već kultni Oblizeki – Moslavina za stolom, zatim istraživačke kolumne Enciklopedija špecerajate, sjecajem prilika, pri uređivanju Vrta, rad na prvoj zaštiti, brendiranje različitih proizvoda, sve do najnovijih zavičajnihzajamčeno tradicionalnih specijaliteta– vankušima i belim kobasama. Pišući na zavičajnom idiomu kajkavskoga, stigla je i do njegova rječnika u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i jako je veseli što njezine dijalektalne riječi, primjerice oblizeki, osebušek, jer su neprevedive, ne može više zaobići ni standard.
Dr. sc. Željka Lovrenčić i Božica Brkan uz prigodnu izložbu knjiga B. Brkan, od kojih je neke autorica vidjela prvi put! / Fotografija Miljenko Brezak
Književnost
Na pitanje koje bi svoje književneknjige istaknula, B. Brkan rekla je kako bi automatski prvo istaknula posljednju, ovaj put zbirku Nemoj mi to govoriti(Acumen, 2019.), posvećenu majci, kako svaku knjigu piše kao da joj je posljednja. Književnosti, svojoj mladalačkoj ljubavi, vratila se neplanirano, pa tako je unatrag desetljeća posvećenosti pisanju lijepe literature i nastala mala biblioteka vrlo različitih desetak knjiga, od zbirki pjesama, kratkih priča, romana, feljtona, eseja, izbora… i na standardu i na kajkavskom.
Vetrenicaili obiteljska arheologija, objavljenja 1990. uz očevu smrt, na porodiljskom, danas slovi antologijskom. Pevcov korak/ kajkavski osebušek za EU nastao je učas, a nagrađen je Katarinom Patačićna najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Roman Rez ili leica-roman u 36 slika nastao je u 31 dan za natječaj VBZ-a, a nastajao je godinama. Kajkavska čitanka Božice Brkan izborila je da postane pomoćnim sredstvom u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole, koje bi, dakako, mogla zanimati.
Roman Ledinatakođer je nastajao godinama i tko zna bi li bio gotov da nije bilo poticajnih rokova Ministarstva kulture. Nešto je slično i najnovijim romanom u rukopisu. Pa zbirke priča ili pjesama, s Orubljivanjem Veronikina rupca ili Muke 2013. nagrađenoj nagradom Pasionske baštine, iako govori o šnajdericama u postsocijalističkim vremenima i novoj Kristovoj muci, u izdanju DHK… Nikome se ne žuri, pa smo zato i stjecajem prilika postali mali obiteljski izdavač bez kalkulacija, kak bog zapoveda. Kad napišem i kad procijenimo da je za objaviti, objavimo knjigu uz nezamjenjivu podršku stalne sjajne ekipe, dizajnera Jenia Vukelića i lektorice Maje Matković.
Uz to, dodala je Brkan, prvi put imam rukopisa takoreći i gotovih za objavu, nakupilo se: roman, igrokazi za djecu na kekavici za cjelovečernji program, ljubići, tematska zbirka s imenjakinjom Božicom Jelušić o hrani, o hižnim duhama.
Pisati poeziju ili prozu?
Na pitanje Je li ti lakše pisati poeziju ili prozu?nije se mogla odlučiti. Mnogo je istine u tome, rekla je, da se knjiga piša sama, da ideju nosiš godinama, od nekakve osnovne inspiracije, ali kako sve određuje zicfrajš, kako sadržaj nekako odredi i vrstu i jezik, kako jedno vozi drugome. Kao vrlo mlada djevojka, B. Brkan pisala je samo pjesme na standardu i tek je u zrelim godinama ozbiljno zagazila i u prozu – roman, kratke priče. I ne planirajući, nego iz potrebe, po narudžbi, piše i igrokaze za djecu. Često i na rok, u čemu joj pomaže npvinarsko iskustvo s deadlineom. Otkrila je i zanimljivu ideju kako planira knjigu o pisanju ljubića. Svojedobno je, naime pisala i ljubiće pod pseudonimom. Kako su je izvještaji o nestašicama doveli kolumnama o hrani, a one tome da postane scenaristicom Vegetina TV-serijala Male tajne velikih majstora kuhinje odnosno tekster te se s veseljem prisjeća Native Marketinga kad se to još nije tako ni zvalo.
S vrlo uspjele tribine NSK / Fotografija Miljenko Brezak
Ponosi se, kako je rekla, i visokonakladnim kuharicama u kojima je sudjelovala kao dio ekipe Vegete i Ivanke Biluš, koje nikad nisu bile ni na jednoj listi bestselera, iako to nedvojbeno jesu, jer su, iako monografske knjige, otisnute u desetinama tisuća primjeraka na više jezika:hHrvatska za stolom, Slastice u Hrvata, Mala škola kuhanja, Mediteran za stolom, Vegetina kuharica, Hrvatska jela na suvremeni način itd. Dodaje tome svakako i serijal velikih monografijaprof. dr. sc. Nikole Miroševićao izvornim sortama vinove loze i vinima, Agrokorvino, kataloge za svjetska predstavlja Hrvatske te posebne priloge za novinske kioske kojima ne zna im broja.
Životna putovanja
Dio publike na tribini u NSK / Fotografija Miljenko Brezak
I na kraju, od mnogih zemalja u koje je putovala, kao posebno zanimljive izdvojila je one u koje je išla službeno, bilo kao nagrađena srednjoškolka u Rusiju, studentica polonistike, polonistica i novinarka u Poljsku, bilo zbog sajmova hrane i vina od Kölna, Pariza do Barcelone, u švedski ledeni hotel na promociju novog hladnjaka Electroluxa, po Mediteranu zbog Vegetina TV serijala i knjige Mediteran za stolom s Ivankom Biluš.
Osobito su joj draga putovanja motivirana književnošću, bilo u Gradišće (Austrija i Mađarska) – upravo se pripremamo na predstavljanje knjige Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je pripremio Đuro Vidmarović, a koju je objavio njezin obiteljski Acumen.
Sve su to, govori Brkan, moja životna putovanja, prije posljednjega životnog putovanja, kad sam u ožujku sa sinom Ivanom Brezakom Brkanomi suprugom Miljenkom Brezakom obiteljski putovala u New York, na što nas je ponukao ponajprije moj roman Ledina, objavljen 2014., i jedan od likova Američka baba, prebaba Mara Brkan koja je emigrirala u SAD, izmišljena literarna kći Ket i slavnazavičajka u Metropolitanu Milka Trnina. E, sad, dodala je, to treba sve i opisati. 20191119 – 20191120 – 20191121 – 20191123 – 20191125 – 20191126 – 20191204
