Božica Brkan: Novinarska trilogija o propasti hrvatskog novinarstva

Prenosimo s portala FAMA

Početak teksta na FAMA News (presnimljeno)

18 studenoga, 2026

‘Novinarska trilogija’ ima društveni značaj, istaknuo je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, na predstavljanju trilogije koju čine tri romana Božice Brkan – ‘Lift’, ‘Rez’ i ‘Privremeno neuporabljivo’.

Nakon što je srušen Vjesnikov neboder, romani ostaju svjedočanstvo o novinarskom profesionalizmu i nekadašnjim odnosima u redakcijama kakvi danas više ne postoje, napomenuo je Zovko na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu. Božica Brkan književnica je, novinarka, urednica, blogerica i kolumnistica, autorica slavne ‘Enciklopedije špeceraja’, jedine kolumne koja je započela u Vjesniku, a nastavila se u Večernjem listu i na internetu. ‘Novinarska trilogija’ obuhvaća romane objavljene tijekom protekla tri desetljeća, kojima je zajednička tema novinarstvo.

Lada Žigo Španić, također književnica i nekadašnja novinarka, opisala je ‘Novinarsku trilogiju’ kao dobru književnost o našem iskvarenom novinarstvu, napisanu istodobno novinarski i književnički, psihološki i panoramski, fiktivno i autentično, pripovjedno i ugođajno. Kako je istaknula, Božica Brkan izdržala je do (prijevremene) mirovine za novinarskim deskom, u izvana neurotičnom, a iznutra bešćutnom ozračju. Nakon toga, odmorena i preobražena, posvetila se pisanju brojnih knjiga koje dobivaju sve veću medijsku pozornost. U sva tri romana glavna junakinja zove se Dora, čime je autorica, možda i nesvjesno, povezala djela još tijekom njihova nastajanja.

Denis Derk pozdravio je ideju da se romani o novinarstvu ponovno objave kao trilogija te primijetio da je Božica Brkan napisala svojevrsnu literarnu kronologiju propasti novinarstva u Hrvatskoj. Božica Brkan osebujna je pojava u hrvatskom književnom životu koja se ne uklapa u okvire književnog establišmenta, rekao je Derk, podsjetivši i na druge ugledne pisce-novinare iz Večernjeg lista, u kojem je autorica provela velik dio radnog vijeka. Među njima su, osim Božice Brkan, Renato Baretić, Branka Primorac, Damir Karakaš, Goran Gerovac, Dražen Ilinčić, Korana Serdarević, Lada Žigo Španić, Želimir Ciglar, Stipe Čuić i Zvonimir Milčec.

Na predstavljanje ‘Novinarske trilogije’ Božica Brkan donijela je prva izdanja svojih romana. U novom izdanju sva tri romana popraćena su medijskim prilozima koji su pratili njihova prva izdanja, kao i QR kodovima s poveznicama na radijske emisije i intervjue. To je bio poseban izazov za dizajnera Jenija Vukelića.

Roman ‘Lift’, s podnaslovom ‘Politička melodrama’, objavljen je 1993. godine, a bavi se demokratskim promjenama i pomicanjem pozicija redakcijskih šefova. Radnja se odvija u liftu Vjesnikova nebodera, koji je nedavno srušen. O romanu su pisali Igor Mandić, Ana Lendvaj i Mirjana Dugandžija, a njegovo prvo izdanje uredio je Veljko Krulčić, također prisutan na predstavljanju trilogije.

‘Rez – Leica roman u 36 slika’, objavljen 2012. godine, započinje ubojstvom, a govori o ratnom novinarstvu i svjedočenju ratnim zločinima. Roman je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu VBZ-a, a prvo izdanje uredio je Marko Pogačar.

Roman ‘Privremeno neuporabljivo’, objavljen 2022. godine, opisuje događaje neposredno prije i nakon zagrebačkog potresa 2020. godine. Glavna junakinja Dora novinarka je koja do iznemoglosti radi za gradski portal čija je vlasnica vrlo zahtjevna. Prvo izdanje uredio je Miljenko Brezak, koji s Božicom Brkan vodi izdavačku kuću Acumen i kao izdavač potpisuje ‘Novinarsku trilogiju’. Sva tri romana imaju snažne ženske likove, što je jedno od obilježja proze Božice Brkan.

‘Novinarsku trilogiju’ pozdravili su kolege književnici i novinari svih generacija, ispunivši dvoranu Hrvatskog novinarskog društva. Na jednom mjestu okupila se i rijetko viđena ekipa novinarskih selebritija, među kojima su bili nekadašnji glavni urednici Milivoj Pašiček i Branko Tuđen, danas aktivni blogeri i urednici portala, koji pokazuju da novinarska znatiželja, kondicija i kvaliteta nimalo ne ovise o dobi.

‘Novinarska trilogija’ Božice Brkan premijerno je predstavljena na Fra Ma Fu festivalu reportaže, novinarstva i stripa, u sklopu kojeg je predstavljeno i izdanje ‘Strip i stripologija’ Zlatka Posavca. O knjizi su govorili Veljko Krulčić i Vid Jeraj.

Vrhunac ovogodišnjeg, jednodnevnog festivala bila je tradicionalna dodjela nagrada za najbolje reportaže u svim medijima. Osmero mladih nagrađenih reportera zahvalilo je organizatorima i istaknulo koliko im znači priznanje iskusnijih kolega.

S. M. / Foto: Miljenko Brezak

Novinarska trilogija u Novinarskom domu – pozivnice u odličnom dizajnu

Za predstavljanje knjige Novinarska trilogija Božice Brkan u Novinarskome domu, Perkovčeva 2, u petak, 13. studenoga 2026. u 13 sati poziv je osobito srdačan. Kako tim događajem otvaramo 12. FraMaFu Festival reportaže i reportera, organizator je prepustio grafičko oblikovanje pozivnice Davoru Schunku, koji otpočetka daje prepoznatljiv izgled festivala nadahnutoga slavnim reporterom rođenim Virovitičaninom Franjom Martinom Fuisom. A za svaki slučaj i Jenio Vukelić, koji otpočetka oblikuje sva Acumenova izdanja, pa je dizajnirao i ovu knjigu, a i prepoznatljivu pozivnicu.

Pozivnica Davora Schunka
Pozivnica Jenia Vukelića

Uvodni esej Novinarske trilogije Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) Božice Brkan objavljen u časopisu Republika

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/ Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama 128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.

Naslovnica Republike 7-8 2026.

Božica Brkan

Zauvijek neuporabljivo
Nad razvalinama Vjesnika

POčetak eseja u republici

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri desetljeća

Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio. Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom, socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih? Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja. I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.

Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja, rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor, nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.

Početak eseja u Novinarskoj trilogiji Božice Brkan u grafičkom oblikovanju jenia Vukelića

Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine. Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv, ljubav i strast.

Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputu za upotrebu triju romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.  Moram podsjetiti na najvažnije, na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam   zanimanja nestala preko noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga, korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je Pajićevom)…
  
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica. Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj, papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!) svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom. Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala (i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi, ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.

I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu, slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.

Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove. Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski – u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv postao licht, a fett bold – pripremalo se i do 80, katkad i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti) naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove, primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u Liftu, sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta, neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija – internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon, diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite, on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.

Posve neplanski, Novinarska trilogija ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez / Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.). Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno smeće iz vlastitog lista.

Naslovnica Novinrske trilogije djelo je majstora Jenia Vukelića

Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je na autoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku.
Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.

Ilustracija Jenia Vukelića uz uvodni esej Božice Brkan u Novinarskoj trilogiji

Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam  propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnji list i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?

Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.

Kad sam na početku 2010. s valjda četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara, još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala… 

U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene, vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također, prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera. 

Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.

Samoubojstvo prijateljičina sina, međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela   napisati roman o recentnom, ratnom i poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom, fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu. Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve ti se vrati na USB sticku!), tako da to digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne – ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka, rez), zatim Karoline Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu), Olge Vujović (intervju s autoricom romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za plažu), Maria Harapina (Emisija Priče ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim, kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka, objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću, bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću pokazala se proaktivnost.

Roman Privremeno neuporabljivo (2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini, udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše, dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je  dno je na vrhu. U jednome monologu uz fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde, dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske i Slavonske, jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.

Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari Denis Derk (u Obzoru Večernje lista  „Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić (u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman 2016. – 2023.: Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd. 

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100 godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih  i naslova postova i prije nego što je građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga, gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva, Tri s Trnja ili Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite nas!



Suvremenik.hr : Između portreta i teksta

Prenosimo uz zahvalu za objavu sa stranice Suvremenik.hr :

Izvor. Suvremenik.hr

Kritike

Između portreta i teksta

Željka Lovrenčić

–

29.08.2026

Božica Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić:
Hrvatski književnici / Fotoantologija,
Acumen, Zagreb 2025.

Knjiga Hrvatski književnici / Fotoantologija može se čitati kao reprezentativan primjer intermedijalno koncipirane publikacije u kojoj se dokumentarna funkcija fotografije povezuje s interpretativnim potencijalom književnoga teksta. Objavljena uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, ona nadilazi okvir prigodnoga izdanja te se uspostavlja kao vrijedan prilog vizualnoj i kulturnoj povijesti suvremene hrvatske književnosti, ali i kao promišljen pokušaj arhiviranja jednoga književnog polja u njegovoj ljudskoj i javnoj pojavnosti.

Njezina je posebnost u trostruko strukturiranome autorstvu: fotografski korpus oblikuje Miljenko Brezak, izbor tekstualnih dionica i uvodni esej potpisuje Božica Brkan, a grafičku artikulaciju izdanja ostvaruje Jenio Vukelić. Takva koncepcija proizvodi oblik knjige koji se ne može bez ostatka svesti ni na antologiju, ni na monografiju, ni na katalog, jer počiva na funkcionalnoj međuovisnosti slike, riječi i vizualnoga oblikovanja.

U teorijskom smislu knjiga polazi od pretpostavke da fotografija nije neutralan mehanički zapis, nego medij kulturnoga pamćenja. Portret stoga ne funkcionira samo kao identifikacijski znak, nego kao nositelj javne prisutnosti, autorske samopercepcije i konteksta književnoga djelovanja. U tom je smislu ova fotoantologija i arhiv susreta, nastupa, književnih mreža i kulturnih situacija koje standardne povijesti književnosti nerijetko ostavljaju na rubu interesa.

U koncepcijskom i interpretativnom pogledu osobito je važan prilog Božice Brkan, autorice koja se i u vlastitu opusu učestalo vraća odnosu vizualnoga i verbalnoga zapisa. Njezin uvodni tekst Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije usmjerava čitanje knjige prema razumijevanju slike i riječi kao dvaju ravnopravnih semiotičkih sustava, pri čemu ni jedan nije svediv na puku ilustrativnost drugoga, nego se smisao proizvodi upravo u njihovoj uzajamnoj napetosti i dopunjavanju.

Publikacija je nastala iz višegodišnjega fotografskog rada i niza izložbenih prezentacija Brezakovih portreta hrvatskih književnika, što joj daje dodatnu dokumentarnu težinu. Riječ je o dugotrajno oblikovanome korpusu koji nije rezultat jednokratne uredničke selekcije, nego kontinuiteta promatranja književne scene. Brezakovi portreti pritom izbjegavaju efekt insceniranosti te se oslanjaju na mjeru, koncentraciju i osjetljivost za individualni izraz portretiranih.

Osobita vrijednost knjige proizlazi iz načina na koji su portreti povezani s odabranim ulomcima iz tekstova samih književnika. Ti ulomci ne služe kao informativni dodatak ni kao deskriptivni komentar fotografije, nego kao komplementaran autorski glas koji portretu pridružuje i sam tekstualni trag autora. Time se uspostavlja dvostruka reprezentacija književnoga subjekta: vizualna, koja zahvaća fizičku prisutnost i gestu, te tekstualna, koja u okvir portreta upisuje poetiku, stil i autorsku samosvijest.

Dokumentarna vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i mikrokontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti, nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u interpretativni horizont suvremene književne kulture.

Kompozicija izdanja pokazuje visoku razinu uredničke promišljenosti. Uvodni esej uspostavlja metodološki i interpretativni okvir, središnji dio knjige donosi portrete u sprezi s tekstualnim ulomcima, a biografski prilozi pri njenom kraju zaokružuju njezinu dokumentarnu funkciju. Takva struktura omogućuje višerazinsko čitanje: kao pregleda suvremene književne scene, kao arhiva jednoga kulturnog trenutka i kao intermedijalno oblikovanoga memorijskog prostora.

I izbor portretiranih autora potvrđuje ambiciju toga izdanja da obuhvati heterogenost suvremene hrvatske književnosti. Zastupljeni su različiti naraštaji, poetike i stupnjevi kanonizacije, pa ono ne uspostavlja zatvoren panteon, nego nudi dinamičan presjek književnoga polja. Time vrijednost ove knjige nije samo reprezentativna nego i dokumentarna, jer pokazuje književnost kao živu mrežu susreta, kontinuiteta i razlika.

Djelo Hrvatski književnici / Fotoantologija stoga je moguće vrednovati kao relevantan kulturni i intermedijalni projekt koji uspješno spaja arhivsku funkciju, estetsku disciplinu i interpretativnu otvorenost. Važnost mu je u tome što suvremenu hrvatsku književnost ne prikazuje samo kroz tekstove i imena, nego i kroz lica, geste, situacije i tragove javne prisutnosti, a njegov se smisao dodatno potvrđuje i kroz recepcijske upise koji ga prate. U vremenu u kojemu kulturna memorija sve češće ostaje raspršena i kratkoga daha, ova knjiga pokazuje da književna scena postaje doista vidljivom tek onda kada se njezini tekstovi, njezina lica i njezino vrijeme sačuvaju u obliku trajnoga i uvjerljivoga svjedočanstva.

Zbog toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da sam i sama uključena u njezin obzor.

Autor: Željka Lovrenčić

Vuzput B. Brkan nagrađena na 45. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina

Božica Brkan na svom Facebooku danas je objavila:

Zahvaljujem 45. Recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina i njegovu ocjenjivačkom sudu (dr. sc. Božica Pažur, predsjednica, dr. med. Štefica Kamenarić-Filipović i Valentina Šinjori) na odabiru za objavu u zborniku mojih pjesama Kameni babec i Vuzput. Vuzput je dramska umjetnica HNK Varaždin Ljiljana Bogojević pročitala i nagrađena je Nagradom Ministarstva kulture i medija. To je dio mojega novog kajkavskoga ciklusa pjesama u prozi.
S obzirom da nisam mogla biti na recitalu, zahvaljujem također na fotografiji Zdenki Kozić te na fotografiji i videu Katarini Zadriji, inače i zelinskoj prvonagrađenici.

Fotografija Katarina Zadrija

Božica Brkan
Vuzput

Nagrađeni na 45 zelinskom kajkavskom recitalu (Foto Zdenka Kozić)

Se delam vuzput. Da pem v dučan kupiti kruv, niš drugo, se drugo imam, a vuzput odnesem smetje i donesem, kojekej kulko mi god stane. Čistim mrkvu, celer i peršun jel režem crlenec za obed, pak vuzput premečem celi frižider. Da se samo pem vmiti, vuzput pogledim jel mašina zvrtela, jel se veš opral, osušil da ga mam zvadim. Gledim svoju seriju pak da ne dangubim, vuzput složim gače i čarape, a da i ne znam gda. Gledim vesti tobož i vuzput spresurfam sms i kej ima najnoveše v svetu. Nemrem spati i vuzput si pogledim i fejs i instagram i zmislim se kej bum zutra kuvala. A če spim,  vuzput na drugom i trejtom kanalu si mislim i pribiležim dve-tri misli, vmraku. Pem zbaviti nekej kej moram i vuzput pem pogledeti muzej kej su otprli potle kak se se zdrmalo i pomladelo. Vozim se v tramvaju i dotam i nazaj, v sedamnajstice, a mogla sem i v nekojem drugom, i vuzput gledim kak se se spremenilo, celi svet, i kak to nes vidla. Kam sem gledela? Mi se čini da sem i nekak vuzput živela.

20260214 – 20260225 – 20260227 – 20260314 

Kamen babec

Nemrem ti to ni povedati a kamoli spovedati kak bi štela. A baš bi štela. Sfalelo mi je reči. Reči sem i gladna i žedžna. Lepe reči sem gladna i pregladna. Stojiju mi v grlu špičaste. Ni sim ni tam. Nemrem je pregutnuti da je zaboravem, da prestanem misliti jel bi to kej bi zgovorila moglo biti lepo jel grdo, jel bi reči se jena po jena mogle biti slatke, kisele, slane, grke. Ne mi ni od pomisli ni to lepo, ne mi lepo. Ležeše bi mi bilo da barem morem jel splunuti jel zbluvati to kej mi se to mesto v sonet v gvalu prehitilo. Kej nikak za zlečiti, prek smrtna betega. Kakve god, ni ne dojdu mi reči do zube. Tušiju me v prsa kej da sem mesto na zelje v kacu na pluča i mej rebra teški kamen na se dela. Kej da ne, da ga za novo gaženje ne iščem de je, kamen babec friško opran i odmetnut veno kre hiže.

20260306 – 20260309 – 20260314 

kamen babec, kamen babac – veliki rječni kamen koji se u uglove drvenih moslavačkih hiža i trijemova postavljao kao temeljac

LINKOVI:

Željka Lovrenčić predstavila suvremenu hrvatsku književnost na Lanzaroteu

Uz financijsku potporu Gradskoga ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić boravila je od 6. do 11. svibnja 2026. na Lanzaroteu, gdje je predstavila suvremeno hrvatsko književno stvaralaštvo u vlastitim prijevodima na španjolski jezik, pridonoseći daljnjem učvršćivanju kulturnih veza između Hrvatske i španjolskoga govornog područja.


Predstavljanje u Madridu s Andresom Moralesom Milohnićem, kanarskim pjesnicima i bugarskom pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom Zhivkom Baltadzhievom

Na poziv nakladničke kuće Katelani 2000 iz Barcelone i njezina urednika Jordija Garcíje Jacasa sudjelovala je na Sajmu knjiga u Arrecifeu, glavnom gradu Lanzarotea. Okupljenoj je publici predstavila izdanja hrvatskih autora Branke Primorac, Dunje Detoni-Dujmić, Stjepana Šešelja, Tihane Petrac Matijević, Pere Pavlovića, Dražena Katunarića i Stanka Krnjića, objavljena u toj izdavačkoj kući. Posebno je mjesto u programu zauzelo najnovije izdanje, Ellas, panorama poezije jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja.


S kanarskim pjesnicima Héctorom Joséom Rodríguezom Riverolom i Juanom Calerom Rodríguezom u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva u glavnom gradu otoka La Palma, Santa Cruzu de La Palma

Predstavljanje u knjižnici Kuće-muzeja Joséa Saramaga

Knjiga Ellas predstavljena je 9. svibnja u Gradskoj knjižnici u Haríji, u ozračju koje je istaknulo važnost književnosti kao prostora susreta, razumijevanja i kulturne razmjene. Uz Željku Lovrenčić, koja je tom prigodom interpretirala po jednu pjesmu svake od zastupljenih autorica, o izdanju je govorila i pročelnica za kulturu grada Haríje Evelia García Fuentes, čime je događaju dana dodatna institucionalna i međunarodna dimenzija. Hrvatska je književnica i prevoditeljica gostovala i na televiziji Biosfera TV, u emisiji voditelja Dominga Rivere, gdje je predstavila panoramu i svoj prevoditeljski rad.


Razgovor s Domingom Riverom na televiziji Biosfera TV

Panorama Ellas predstavljena je i u Tíasu, u knjižnici Kuće-muzeja portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga. Tom je prigodom predstavljeno i nedavno objavljeno izdanje Aves de Piedra/Kamene ptice, koje okuplja poeziju kanarskih pjesnika Héctora Joséa Rodrígueza Riverola i Juana Calera Rodrígueza te hrvatskoga pjesnika Davora Grgurića.


Predstavljanje u Haríji

Obje su knjige predstavljene i u Santa Cruzu de La Palma te u Madridu, i to u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva i u uglednoj madridskoj knjižari Centra moderne umjetnosti. Uz Željku Lovrenčić i kanarske autore, u glavnom gradu Španjolske predstavio ih je i čileanski akademik hrvatskoga podrijetla Andrés Morales Milohnic.


Na sajmu knjiga s kanarskim književnikom Ernestom Garcíjom Pérezom.

Prigorski.hr: Katarina Zadrija i Branko Čegec u fotoanalogiji “Hrvatski književnici”

Portal Prigorski.hr iz pera novinara Dragana Vickovića objavio je 30. prosinca 2025. informaciju:

Književnica Božica Brkan izdala je zajedno sa suprugom Miljenkom Brezakom fotoantologiju pod imenom „Hrvatski književnici”.

Naslovnica dvojne knjige i po autorima i po fotografijama i tekstovima

U uvodu ove zanimljive knjige, autorica postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te kakav je uopće odnos fotografije i riječi?

Duplerica Katarine Zadrije u Fotoantologiji

Fotografije je snimio Miljenko Brezak. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika.

Čegecova duplerica u Fotoantologiji

Među 67 književnika u knjigu su uvršteni i Vrbovčani Branko Čegec i Katarina Zadrija.

Hrvatski književnici / Fotoantologija – zapisa Katarine Zadrije

O knjizi Hrvatski književnici / Fotoantologija Božice Brkan i Miljenka Brezaka na svom Facebooku 29. prosinca Katarina Zadrija objavila je:

Kad bi me netko pitao koje i kakve filmove volim, morala bih dobro razmisliti. Skoro u svakom žanru postoji djelo ili više njih koji mi se sviđaju. Ali, ako me pitate koji film volim, bez razmišljanja ću reći, bez obzira na kritike, „Words and pictures“ iz 2013. godine, Režija: Fred Schepisi Scenarij: Gerald Di Pego. U filmu je prikazano rivalstvo između profesora književnosti, koji je pisac i profesorice likovnog odgoja koja je i slikarica. Filmom prevlada romantika i vječna pitanja: „Što bolje opisuje ljude i događaje riječ ili slika? Govori li slika zaista tisuću riječi?“

Slična pitanja si postavlja i suautorica knjige pod imenom „Hrvatski književnici Fotoantologija“, Božica Brkan, za fotografije i riječi, koja sa svojim suprugom Miljenkom Brezakom supotpisuje knjigu. Po profesiji novinarka i urednica časopisa, radila je s fotografijama i fotografima. Osim toga izvrsna je prozaistica, pjesnikinja, novinarka sada na webu, čuvarica baštine, kulture stola. Fotografije prate tekstove. Često je tekst bez fotografije suhoparan i nedorečen i obrnuto. U uvodu u svoju novu knjigu postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te uopće kakav je odnos fotografije i riječi?“.

Ne znam hoće li itko ikad naći odgovor na to pitanje. Rekla bih da idu ruku pod ruku. Ne laže li fotografija? U današnje ubrzano vrijeme, gdje je vanjština sve, upotrebom novih tehnologija, fotografija često laže. Može je se čak nazvati svjetskim prvakom u laganju. Ali, to je kako i suautorica sama navodi: „sintetika“. Uljepšavanje na traci. Malo je fotografa koji si daju truda pa kroje fotografiju na starinski način, sa svjetlom koje mu je na raspolaganju, s tehnologijom koja je oslonjena na čovjeka, a ne obratno, čine čuda.

Autori Fotoantologije Božica Brkan i Miljenko Brezak (Foto Jura Gašparac)

Upravo takav fotograf je drugi suautor knjige, gospodin Miljenko Brezak. Osim toga što fotografira ono što mu privuče pažnju, ono što voli, redovno prati fotografski i videouradcima svoju suprugu. Za profesionalni i privatni arhiv, za blogove (Umjesto kave, Oblizeki) snima njene nastupe, promocije. Član je Fotokluba Zagreb. Osim u fotografiju zaljubljenik je u književnost i književnike. Njegovi portreti književnika nisu nastali slučajno. Prije fotografiranja dobro je upoznao rad svakog književnika. Fotografirajući ih izvukao je emociju svakog modela.

Kad sam već spomenula blogove, osvrnula bih se na blog „Umjesto kave“. Tu autorica objavljuje blogove o književnim zbivanjima koji najčešće prolaze ispod radara. Prošle godine je objavila tiskanu zbirku blogova pod nazivom „Umjesto kave – blogovi o netemama 2016. – 2023. godine“. Uza sve što radi, radi na tome da nitko od književnika i onih koji rade u kulturi, poglavito u književnosti, ne ostane zapostavljen.

Kako se interesi autora isprepliću, razvila se ideja o stvaranju zajedničke fotoantologije „Hrvatski književnici fotoantologija“. Stvarajući knjigu, gospodin Miljenko je vrijedno fotografirao književnike i u međuvremenu do objave knjige postavio nekoliko izložbi fotografija hrvatskih književnika. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. godine, uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika. Čast mi je i zahvaljujem na tome što su i mene uvrstili među 67 književnika koji su uvršteni u fotoantologiju.

Predstavljanje dvojezične pjesničke antologije Chile-Croacia 2024 u Santiagu de Chile

Velika promotorica hrvatske književnosti i prevoditeljica na španjolski, a i s njega, Željka Lovrenčić, inče i dopredsjednika Društva hrvatske književnosti, u okviru međunarodne suradnje DHK od 17. do 27. studenog 2025. boravit će u Santiagu. Tamo će biti predstavljana dvojezična pjesnička antologija Chile-Croacia 2024 u kojoj je zastupljeno 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Hrvatsku će književnicu primiti i čileanski predsjednik Gabriel Borić kojemu će biti uručene dvije antologije.

Naslovnica čileansko-hrvatske panorame sa 15 plus 15 pjesnika

Uz Lovrenčić, koja je knjigu prevela,  Chile-Croacia 2024  potpisuju i čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso. Knjiga je objavljena u uglednoj nakladničkoj kući RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija RH. Autorice uvodnih tekstova su spomenute književnice dok je recenzent antologije čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika te dobitnik ovogodišnje Nacionalne nagrade Ramón Díaz Eterovic.

Od hrvatskih autora, s po dvije su pjesme zastupljeni Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović.   

Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra, Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht.

U knjigu su uvrštene i kratke biografije pjesnika.

Njezin je cilj izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje. 

Duplerica Željke Lovrenčić s portretom i njezinim tekstom u knjizi “Hrvatski književnici / Fotoantologija” Božica Brkan i Miljenka Brezaka

Knjiga će biti predstavljena u Društvu čileanskih književnika, u Muzeju dekorativnih Palača Rioja u Valparaísu, u Iberoameričkoj zakladi te u Hrvatskome klubu u Santiagu gdje će se istovremeno   predstaviti i knjiga Puentes sobre el mar: antología de poemas, cuentos y relatos de autores chilenos de ascendencia croata (Mostovi iznad mora: Antologija pjesama, kronika i priča čileanskih autora hrvatskog podrijetla) koju je objavila Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskih korijena za koju je Lovrenčić napisala predgovor. Na predstavljanju će uz nju  govoriti čileanski književnik hrvatskih korijena i predsjednik Udruge Guillermo Mimica, čileanska književnica Carmen Troncoso i hrvatska diplomatkinja Marta Tomić.

Željka Lovrenčić će također održati predavanje o svojoj prevoditeljskoj djelatnosti na Katoličkom sveučilištu te predstaviti knjigu Borisa Domagoja Biletića Espuma de nubes veloces (Pjena brzih oblaka) koju je u njenom prijevodu objavila nakladnička kuća Editorial Mago iz Santiaga. 

Objavljeno 13. studenoga 2025.

U Sao Paolu predstavljena knjiga “Literatura contemporânea croata: contato em três línguas”

Hrvatske književnice Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković u kolovozu su boravile  u Sao Paolu i sudjelovale u predstavljanju knjige Literatura contemporânea croata: contato em três línguas (Suvremena hrvatska književnost: kontakt na tri jezika).Radi se o panorami na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku u kojoj je zastupljeno sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika sa 119 pjesama. Objavila ju je 2023. nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Allegrea, a urednica je Tatiana Tanaka. Odabrani autori su: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Dunja Detoni Dujmić, Lana Derkač, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk. Stihove su na portugalski preveli Milan Puh i Tomislav Correia-Deur, a na španjolski Željka Lovrenčić. Cilj ovoga projekta bio je predstaviti hrvatsku književnost na području Južne i Srednje Amerike – na portugalskome i španjolskom jeziku, a kako bi se mnogobrojni potomci Hrvata prisjetili jezika svojih predaka pjesme su objavljene i na izvorniku. Ovo je prva knjiga suvremenoga hrvatskog pjesništva objavljena u Brazilu, zemlji u kojoj živi između 80 i 100 tisuća ljudi hrvatskih korijena. Ove se godine slavi 100-godišnjica masovnog useljavanja Korčulana u Brazil.

Željka Lovrenčić predstavlja knjigu i kao jedna izbornica i kao uspješna prevoditeljica hrvatskih pjesnika na španjolski u ovoj trojezičnoj panorami
Naslovnica knjige

Panorama suvremene hrvatske poezije u nas je dobro prihvaćena, među ostalim i pohvalnom kritikom u Vijencu, a svečano je predstavljena u najstarijoj hrvatskoj udruzi u Brazilu – Croatia Sacra Paulistani 23. kolovoza 2025. Pred brojnom publikom o njoj su govorili prevoditelji Tomislav Correia-Deur koji je ujedno i predsjednik Udruge, Milan Puh, profesor na Sveučilištu u Sao Paolu te dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, pokretačica ovoga projekta. Diana Rosandić Živković, jedna od zastupljenih autora, čitala je svoju poeziju i govorila o svome stvaralaštvu. Učenici profesora Puha čitali su svoje uratke nadahnute pjesmom Stjepana Šešelja Hrvatska koja je na hrvatskome i portugalskom jeziku istaknuta na velikom panou u Društvu prijatelja Dalmacije. Ono je osnovano 1959., a na čelu mu je agilna Katia Gavranich.

Gostovanje i kod potomaka Korčulana koji su u Brazil uselili prije sto godina

Dana 26. kolovoza Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković su zajedno s Tomislavom Correia-Deurom i Milanom Puhom sudjelovale u trosatnom programu organiziranom na Sveučilištu u Sao Paolu gdje je uz predstavljanje knjige održana i jezična radionica na kojoj su sudionici prevodili jednu pjesmu Diane Rosandić Živković i zajedno s njom pravili kolaž. Tomislav Correia Deur, prevoditelj i profesor portugalske i brazilske književnosti govorio je o izazovima s kojima su se on i Milan Puh susretali tijekom prevođenja, posebno istaknuvši pjesme Hrvatski tunat Drage Štambuka i Postaja XV: molitva matere Kristušove Božice Brkan. Kolumbijski književnik Selnich Vivas Hurtado iz Medellina upravo je ovu Božičinu pjesmu istaknuo kao izvrsno prevedenu na španjolski.         

Zanimljiva pjesnička i jezična višejezična radionica

Željka Lovrenčić održala je predavanje o suvremenoj hrvatskoj književnosti i svojim prijevodima. Posjetila je i kulturnu udrugu Casa Das Rosas gdje se 27. kolovoza sastala se s brazilskim pjesnikom Reynaldom Damásiom koji joj je na čelu. S njim i s kolumbijskim književnikom Selnichem Vivasom Hurtadom dogovorila je književnu suradnju.

Željka Lovrenčić je zaključujući jedan međunarodni projekt DHK sigurno odmah dogovorila i idući

Osim Sao Paola, hrvatske su književnice posjetile i grad Santos gdje su obišle Muzej kave i Muzej posvećen glasovitom brazilskom nogometašu Peléu.

Informacije iz prve ruke

Ovo predstavljanje hrvatske književnosti uživo uspješno je organizirano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te Grada Rijeke.