17 hrvatskih pjesnika u Brazilu trojezično na portugalskom, španjolskom i hrvatskom

U Brazilu je uz potporu Ministarstva kulture i medija RH objavljena knjiga Literatura Contemporanea Croata: Contacto em trés línguas. Djelo na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku objelodanila je nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Alegrea, urednica je Tatiana Tanaka, a prevoditelji Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Zahvaljem im svima.

Naslovnica trojezične panorame hrvatskih pjesnika

Zastupljeno je 17 suvremenih hrvatskih autora: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Diana Rosandić-Živković, Ivan Rogić, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk.

Ovo je prvi prijevod ove vrste dostupan široj brazilskoj publici. Knjiga je predstavljena 20. i 22. listopada 2023. u sklopu prvog Sajma hrvatske knjige u Sao Paolu, prvo u prostorima Sveučilišta, a zatim u Društvu prijatelja Dalmacije. Planira se još niz predstavljanja s prevoditeljicom na španjolski i nekima od uvrštenih autora. 

Božica Brkan na Stihovnici u Sisku

Zahvaljujem Siniši Matasoviću i Ogranku Matice hrvatske u Sisku s Đurđicom Vuković i Tomislavom Škrbićem na čelu te Ivici Valentu, ravnatelju Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije i njegovoj ekipi te svima koji su došli na Stihovnicu u četvrtak 12. listopada 2023. godine.

Dio domaćina i gostiju sisačke Stihovnice

Na Stihovnici su me Siščani prvi put vrlo gostoljubivo ugostili 2018. Ovaj smo se put uz moje pjesme iz različitih faza družili i uz izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Sa ljetošnje zagrebačke istoimene izložbe sa 45 portreta predstavljeno je dio 24 odabranih, od kojih je većina nastupila na Stihovnici Siska ili su dobitnici prestižne Kvirinove nagrade za poeziju: Andriana Škunca, Arsen Dedić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Branko Čegec, Damir Karakaš, Davor Šalat, Denis Vidović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Irena Lukšić, Joja Ricov, Lada Žigo Španić, Lana Derkač, Ljerka Car Matutinović, Marija Lamot, Mate Maras, Milko Valent, Mirko Ćurić, Robert Roklicer, Sanja Domenuš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Željka Lovrenčić. Govorio je Đuro Vidmarović.

20231024

Kajkavska čitanka Božice Brkan u križaljci u Kvizorami

Na Facebooku 23. listopada 2023. Božica Brkan je objavila:

KAJKAVSKA ČITANKA U KVIZORAMI
Zahvaljujem Borisu Nazanskom i Kvizorami. U broju 1643. objavljenom 21. listopada 2023. jedna od tema križaljke je i moja Kajkavska čitanka. Počašćena sam! Nadam se da vam rješenja neće biti teška.

Križaljka iz Kvizorame

Prepisujem:
„U ovome broju predstavljamo vam, poštovani čitatelji, kultnu i kapitalnu Kajkavsku čitanku (naslovna krnja premetaljka) Božice Brkan, knjigu koju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim razredima svih srednjih škola. Vaš je zadatak da kupon s ove stranice nalijepite na dopisnicu, dopišete točne odgonetke barem triju tematskih pojmova (od ukupno pet posebno označenih!), dodate svoje ime, prezime i točnu adresu te dopisnicu pošaljete najkasnije do 28. listopada 2023. na adresu Kvizorama, Veslačka 2, 10000 Zagreb.
Za troje čitatelja pripremljeni su primjerci predstavljene čitanke.“

20231023

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković, novinar

U serijali na Youtubu Razgovaramo o Moslavini, Miljenko Brezak i ja predstavljamo kutinskoga novinara Nikolu Blažekovića.

Uoči snimanja Miljenko Brezak i Božica Brkan s Nikolom Blažekovižem
Sa snimanja Razgovora o Moslavini: dogovor Nikole Blažekovića i Božice Brkan / Foto Miljenko Brezak
Izvan kadra: Marija Slota i Vladimir Ilijaš / Foto Miljenko Brezak

Na Facebooku 22. listopada 2023. objavila sam o tome informaciju:

Razgovori o Moslavini: Božica Brkan pita kutinskog novinara Nikolu Blažekovića zašto misli da je novinarstvo virus od kojega se ne možeš izliječiti, da lokalni mediji imaju budućnost, a Facebook medij svih medija; čime je na profilu KuTina Info stekao 25.000 pratitelja; zašto nije nasljednik moslavačkoga spiritusa movensa Dragutina Pasarića te zašto u Kutini sve nosi ime Moslavina te koliko danas Moslavina znači kao regija… Njegov je prvi posao 1990. bio izvještaj s promocije moje zapravo prve knjige Enciklopedija špeceraja u kutinskoj robnoj kući!

Nikola Blažeković na zadatku: snima Slavicu Moslavac na promociji njezine knjige Priče iz Kutine / Foto Miljenko Brezak

Nikola Blažeković, novinar – iz biografije:

– rođen u Kutini 18. travnja 1966.
– osnovnu i srednju školu završio u Kutini
– počeo studirao elektrotehniku, ali nastavlja studij politologije zbog novinarstva
– novinarstvom se počeo baviti kao gimnazijalac u emisiji Nulti sat na Radio Moslavini
– 1989. postaje službeni vanjski suradnik, a 1994. i zaposlenik Radio Moslavine i Moslavačkoga lista
– 1993. uspješno prolazi audiciju na HTV te radi kao novinar u Mozaičnom i Informativnom programu
– 1995. dopisnik HTV-a iz Kutine i Sisačko-moslavačke županije
– 2001. s Andrijom Rudićem pokreće www.kutina.hr , jedan od prvih gradskih portala u Hrvatskoj
– surađivao i s Petrinjskim radijem, Portalom 52, časopisom Hrvatska vodoprivreda, Gospodarskim listom i Vatrogasnim vjesnikom
– 2015. pokreće na Facebooku vlastiti profil KuTina Info, koji stječe 25.000 pratitelja

LINK

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković

20231022


„Domaća rič 15“: „Jokešinski vrčak“ ili kajkavski cvjetnjak Božice Brkan

Upravo mi je iz Ogranka Matice hrvatske iz Zadra prispjela poveća knjiga na gotovo 550 stranica Domaća rič 15, Zbornik, Zadar 2023. (urednik Ivan Paštar). To je Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa Domaća rič 15 održanoga 25. i 26. lipnja 2021. u Zadrupod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zadra. Još pod epidmijskim koronskim maskama. Odmah dodajem kako pripremaju zbornik s ovogodišnje Domaće riči 16 i odmah pozivaju na Domaću rič 17 u svibnju 2025. godine!

Naslovnica zadarskoga zbornika sa 550 stranica!

Zaista sam ponosna svojim, u usporedbi s brojnim drugim kako znanstvenim tako i književnim radovima nevelikim, sudjelovanjem. Meni vrlo poticajnim. Iako sam u međuvremenu objavila i s Borisom Domagojem Biletićem u Kajkavskom spravišču kajkavsko-čakavsku botaničku knjigu Breberika i Eklektika, u Zadru sam predstavila temu biljaka i cvijeća. Tri pjesme na kekavici, govoru Okešinca mojega rodnog sela: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma (str. 475.-479.).

Tekst o cvjetnjaku i okućnici u moslavačkom zavičaju Božice Brkan

Za znanstveni dio, esejistički, odabrala sam temu Jokešinski vrčak https://www.bozicabrkan.com/jokesinski-vrcak-na-15-domacoj-rici-u-zadru/ (str.151-159.), s popisom literature i sažetkom na engleskome. Nadam se da će se možda tko zainteresirati za temu bilo s prirodnjačke bilo s jezične ili koje druge perspektive. Iako će neki pomisliti da se radi o in ekološkoj i klimatološkoj temi, nakanila sam samo sačuvati i prenijeti sjećanje spojivši iskustvo u uređivanju novinarskog priloga Vrt u Večernjem listu, za koji me je Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo i Marijom Jurić Zagorskom za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine, iskustvo u ocjenjivanju najljepših vrtova i osobito u praćenju hrvatskoga tradicijskog vrta, zaljubljenost od djetinjstva u prirodu i zavičaj te žal zbog promjena i nestajanja bioraznolikosti unatoč množenju industrijskih vrsta. Pokušala sam opisati odnosno usporediti vrste na okućnici otprije pola stoljeća, kontinentalnom kajkavskom/kekavskom vrčaku od sjetve i sadnje do prikupljanja sjemena i plodova, uopće razmnožavanja i širenja, zatim povezanost bilja sa svakidašnjim životom kako biljaka nužnih za preživljavanje te onih samo za ljepotu, bilo lončanica bilo vrtnih, cvjetnica, drveća i grmlja, sve do prenošenja na odjeću, u imena te što je od svega toga još ostao u rječnicima.

Vrčak opjevan u kekavskim stihovima B. Brkan

20230921

Odličan Kolokvij “Slavko Kolar i njegovo vrijeme” u Čazmi

Uz 60. obljetnicu smrti u petak 15. rujna 2023. najhrvatskijem hrvatskom piscu, kako je rekla Vinka Jelić-Balta, moderatorica i organizatorica, ravnateljica Gradske knjižnice koja nosi njegovo uime, u Čazmi je uz potporu Ministarstva kulture I medija te Grada Čazme, organiziran nepretenciozan, ali izuzetno zanimljiv i poticajan kolokvij Slavko Kolar i njegovo vrijeme.

Sudionici kolokvija uz Kolarov kip, rad Stipe Sikirice, kraj istoimene knjižnice u Čazmu / Foto Miljenko Brezak
Izlagači i organizatori na kolokviju uz Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak

O različitim, još nedovoljno obrađivanim ili uopće neobrađivanim aspektima života istaknutoga hrvatskog književnika Slavka Kolara (1891. – 1963.) govorili su doc. dr. sc. Domagoj Brozović s Hrvatskih studija o Kolarovoj poslijeratnoj dječjoj književnosti, doc. dr. sc. Mario Kolar s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci o inozemnoj recepciji njegova stvaralaštva, a Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja Čazma o Memorijalnoj zbirci Slavka Kolara te o čazmanskim motivima u opusu pisca koji je dio života proživio u Čazmi, čazmanskih je korijena i o Čazmancima je, primjerice, pisao kao o Čamparcima.

Vinka Jelić.Balta vodi skup / Foto Božica Brkan
Domagoj Brozović govorio je o nedovoljno poznatoj Kolarovoj poslijeratnoj književnosti za djecu / Foto Miljenko Brezak
Kolarov prezimenjak Mario ovaj je put govorio o njegovoj inozemnoj recepciji / Foto Božica Brkan

Uz rođendan 1. prosinca od 2002. Gradska knjižnica Čazma organizira Dane Slavka Kolara, a od 2012. unutar njih i natječaj za kratku priču-satiru. Na dosadašnjih 12, kako je rekao jedan od idejnih začetnika i ocjenjivača književnik Slađan Lipovec, prispjelo je oko 1000 kratkih priča-satira na standardu i dijalektima, autora iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Austrije, Irske…

Slađan Lipovec predstavio je dvanaest natječaja za kratku-priču satiru do ovogodišnjega 13. / Foto Miljneko Brezak
Božica Brkan govori o svojoj prvoj prvonagrađenoj čazmanskoj kratkoj priči-satiri Svojih tijela gospodari nadahnutoj Kolarovom Svoga tela gospodar / Foto Miljenko Brezak

Pobjednica prvoga natječaja književnica Božica Brkan usporedila je svoju priču-satiru Svojih tijela gospodari s Kolarovom dramom Svoga tela gospodar, koja ju je nadahnula te kako Kolarova satira neposredno i posredno utječe na recentne autore. Govorila je o Kolaru i kao zapravo malo poznatome zavičajnome moslavačkom piscu u okviru nacionalne književnosti, o temama i jeziku koji je koristio a koji nisu prepoznati kao moslavački te kako sami su Moslavčani o njemu doznavali više preko odličnih filmova Hanžekovićeva Svoga tela gospodar i Babajine Breze (prema pričama Ženidba Imbre Futača i Breza), negoli preko lektire. Uostalom, u njoj je danas valjda još samo Breza za osmi razred osnovne i za prvi razred srednje škole te za trećaše Jurnjava na motoru.

Iva Kovačević predstavila je projekt s novim, vrlo uspjelim načinom prezentacije Kolara osnovcima u Kravarskom / Foto Miljenko Brezak
Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja čazma, predstavila je Kolarovu zavičajnu zbirku, njegove tekstove o Čazmi, a gostima i čazmanske znamenitosti i Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak
Obnovljena katedrala sa dva zvonika izvana / Foto Miljenko Brezak

Istaknuto je kako Kolar nije iščitan u svim apsketima (ruralni, urbani, humoristički, satirički, dječji…) i kako bi ga valjalo ponovno otkrivati, možda i na način kako su to učinili prošle godine u Kravarskome, koje je Kolara (koji je (i) ondje radio kao agronom!) nadahnuo za Bikovski vrh. Udruga Pet plus iz Zagreba i tamošnja osnovna škola provodili su projekt Novi Kolarovi junaci. Prema riječima Ivane Kovačević, profesorice pedagogije i informatike, na 21 radionici djeca su čitala, prepričavala i ilustrirala sedam Kolarovih pripovijetki, a sudjelovala je gotovo polovica od 160 đaka Osnovne škole Slavko Kolar, jedine koja nosi piščevo ime uz Osnovnu Školu Hercegovac kraj Garešnice i Kolarova rodnoga sela Palešnika te čazmanske knjižnice.

Suzana Coha recenzentica je Kolarovih Izabranih djela u izdanju Matice hrvatske / Foto Miljenko Brezak
U publici su, uz druge, bili i čazmanski gimnazijlaci / Foto Miljenko Brezak

Na kolokviju su također predstavljena i Kolarova Izabrana djela, koja je kao 153. knjigu u Stoljećima hrvatske književnosti Matica hrvatska (urednik Božidar Petrač, priređivač Mario Kolar) objavila ove godine. Recenzentica doc. sr. sc. Suzana Coha sa zagrebačkoga Filofoskog fakulteta podsjetila je i kako su Kolarova Sabrana djela objavljena 1971. te prije toga u Pet stoljeća hrvatske književnosti 1964., odmah po smrti i afere K&K, polemike s Krležom, zbog koje je taj vječiti oporbenjak, kako je govorio o sebi, izbačen iz Društva književnika Hrvatske. I iako je roman, primjerice, tada bio na mnogo višoj cijeni negoli pripovjetke. Gradska knjižnica Čazma objavila je 2021. vrijedan Divan užas, Izabrane radove o Slavku Kolaru (1917.-2021.) (priredio Mario Kolar).

Gostima su predstavljene i prirodne ljepote čazmanskoga kraja kao novi turistički ciljevi / Foto Miljenko Brezak

Čazmanski gosti obišli su grad obnovljen poslije prošlogodišnje razorne oluje, a osobito ih se dojmila Crkva sv. Marije Magdalene sa dva zvonika, u kojoj su nakon mnogih godina ponovno prosvirale orgulje, a još se resauriraju većina od sedam oltara i propovjedaonica.

Na Kolarov grob na Mirogoju cvijeće su položile Vinka Jelić-Balta, ravnateljica Gradske knjižnice Slavko Kolar Čazma, Marina Junger iz Gradskoga muzeja Čazma i Božica Brkan iz DHK / Foto Miljenko Brezak

Čazmanci su također položili cvijeće na Kolarov grob na zagrebačkom Mirogoju.

20230918

Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?

U Vrbovcu, u Osnovnoj školi Marija Jurić Zagorka, u petak, 2. lipnja 2023. Udruga Osebunjek organizirala je 5. Recital Stara lipa. Među 132 pjesme 56 autora pristiglih na natječaj ocjenjivački sud(Božica Brkan, prof., književnica i novinarka, predsjednica povjerenstva, te članice Vesna Švarc, prof. i Nikolina Crnčić, dipl. uč.) prema  propozicijama procijenio je: dvije ravnopravne prve nagradeNa Gubaševe stanice je fučkal Snježane Budanec i Rat Ljubice Ribić; dvije ravnopravne druge nagrade – Krug Laure Jagić i Huod Božice Črljenec Sljepčević; dvije ravnopravne treće nagrade Nebeska lojtra Magdalene Blagec i Džemper Anice Bukovec. Još je deset priznanja otišlo pjesmama Teta Micika i babica čistiju mahune Tomislava Ribića, Gnezdo Tatjane Kobije, Črljena jabuka Dragice Reinholtz, Siromak JuraMarice Urošević, Smierukazi Terezije Flegar, Na akcije Snežane Novotny, Nihalka Štefice Vanjek, Zelena domovina Sare Hižman, Do sudnjega dana Nade Starčević Lopac i Naša močka  Ivana Grahovca. Za čitanje je odabrano 30, a za objavu u zborniku 54 pjesme.

Božica Brkan predstavlja zbornik 5. Recitala Stara lipa u Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak

Najzanimljivija, najpoticajnija od svega na recitalu bila mi je kratka rasprava o različitim predstavljenim ne samo pjesmama i njihovoj umjetničkoj vrijednosti nego i različitim izričajima (autori iz svih kajkavskih krajeva) te, zatim, o kajkavskom kao dijalektu ili jeziku te treba li na njemu pisati. Jedna od zanimljivijih teza je kolege Željka Funde koji misli da sa svakim recitalom kajkavski ide dolje, među ostalim i zato što su pjesme nedovoljno lektorirane (lektorirali su ih sami autori!), a konferansa recitala i uvodnici u zbornike napisani na standardu. I moj je uvodnik na standardu, pisan da bude polemičan, pa mi nije bilo teško, doduše u manjim krugovima, žustro razmjenjivati često oprečna mišljenja, kao što o sličnim temama raspravljamo (imam iskustvo upravo s Fundom!) na tradicionalnome krapinskom Znanstvenom međunarodnom skupu o kajkavskoj književnosti i kulturi. Dok god raspravljamo, ne prihvaćam zasad da je uzaludno.

Za sjećanje: nagrađenici, ocjenjivači i domaćini / Foto Miljenko Brezak
Vrbovečka mirisna lipa uživo / Foto Miljenko Brezak

Prenosim stoga s pozivom na daljnu razmjenu mišljenja svoj uvodni esej iz zbornika 5. kajkavskoga recitala Stara lipa (nakladnik Udruga Osebunjek, urednica Katarina Zadrija), str. 6.-10.

Urednica Katarina Zadrija predstavlja zbornik / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu

Korice zbornika s kulom i starom lipom kako ih vidi Ivana Žerovnik / presnimljeno

Što je dobra pjesma? Što je dobra kajkavska pjesma 2023. godine? Na ta me je pitanja potaklo zanimljivo žiriranje za najbolje kajkavske pjesme, u kojem smo se nas tri članice ocjenjivačkoga suda osnovnim obrazovanjem profesorice, ali očigledno s različitim životnim i različitim iskustvom čitanja i pisanja te očigledno različitim književnim stavovima i ukusom, također i uvidom u recentnu književnu, ponajprije poetsku scenu (što se piše i objavljuje u časopisima i samostalnim zbirkama te izborima, panoramama i antologijama, zatim na društvenim mrežama, nagrađuje na drugim natječajima…). Bili posrijedi literarni ili paraliterarni razlozi, i tekstovi i ocjenjivačice bili su podjednako zaštićeni šiframa.

Dio uvodnoga eseja Božice Brkan u zborniku / presnimljeno

Jedinstveno smo se otprve složile samo oko dviju pjesama, prvonagrađenih: Na Gubaševe stanice je fučkal  Snežane Budanec i Rat Ljubice Ribić. Unatoč tome, pa i sa sviješću koliko je teško biti drugačiji, originalan, svoj, dok umalo svaka ambicioznija kajkavska općina ima natječaj za najbolju kajkavsku liriku, ocjenjujem ovogodišnju Staru lipu kreativnim iskorakom, što je posebice, neovisno o razlikama jesu li amateri ili ozbiljniji i iskusniji pjesnici, uočljivo u poetskoj zrelosti, meštriji nekih autora u odnosu na same sebe. Nadam se da će nekima izdvajanje biti poticajno i za budući rad.

Prvonagrađena Snježana Budanec čita pjesmu Na Gubaševe stanice je fučkal / Foto Miljenko Brezak

Kako ne možeš nego šivati od donesena materijala,sve ostale nagrade naknadni su dogovor, odvagivanje, kompromis, procjene nas dvije po dvije, ne uvijek iste članice žirija. No, ostaje otvorenim nisu li jednakovrijedni rima i slobodan stih, posmodernistički i stil priznatih kajkavskih kanona, zatim teme povijesne, domoljubne, religijske, ljubavne i banalije svakidašnje? Ne možeš ne osjetiti dobar ritam, ne vidjeti zaokruženu osmišljenu sliku izrečenu bilo u četiri ili u četrdeset stihova. Najbolje su, neovisno o anarhiji ukusa i orijentira

Prvonagrađena Ljubica Ribić čita pjesmu Rat / Foto Miljenko Brezak

prošle pjesme-motivi poput Kruga, Huoda, Nebeske lojtre, Gnezda, Nihalke… i pjesme-metafore umetnute u svakidašnje poslove poput Džempera ili čišćenja mahuna. Neprobojne, skladne, zaokružene te pjesme dojmljiva ritma kao izuzetno zanimljiva, u pjesmi Dobrota, potpisana šifrom Čisto srce, Đurđa Vukelić Rožić ponavlja: Jer vsaki od nas na pleči nosi svoju Golgotu.

Mladi kajkavci dolaze: drugonagrađena Laura Jagić čita pjesmu Krug / Miljenko Brezak

O ocjenjivanju/ocjenjivanjima mogla bih napisati ne samo esej, nego i cijelu, vrlo duhovitu, pa i ciničku knjigu o knjigama pjesama, priča ili romanima za nacionalne nagrade, usporedivši ih s ocjenjivanja kulena, salama, vina, slastica… Jedino me, srećom, za razliku od recimo kulena, knjigom još nisi gađali. Teško je dok ne osvijestiš kako je, kao u postavljanju pitanja i očekivanju odgovora, pola toga zadano postavljenim kriterijima, raspisanim natječajem.

Mlade kajkavke dolaze: trećenagrađena Magdalena Blagec / Miljenko Brezak

Prigodno bi bilo, zacijelo misle neki, da esej o kajkavskim pjesmama i napišem na kajkavskom, na kojem sam eseje, čak kad je to bilo i ciljano i o ciljanim temama, pisala samo djelomično i vrlo rijetko, primjerice za blog ili krapinski Znanstveni skup o kajkavkom jeziku i kulturi. No, ova je tema, neovisno o jeziku pisanja opća i uopće vrijedna razmišljanja u vrijeme rekla bih prekomjerne produkcije svakojakih pjesama, postova na društvenim mrežama i zbirki poezije, pisanja mnogo opsežnijeg od čitanja (ma koliko bili brojni, iskamčene lajkove i klikanost ne računam!), a bez kojega, prema mojem ne profesorskom nego pjesničkom i književničkom iskustvu, nema ili rijetko ima dobroga Teksta.

Tomislav Ribić čita pohvaljenu pjesmu Teta micika i babica ćistiju mahune / Foto Miljenko Brezak

Uočila sam zanimljive šifre/lozinke, jer pjesnici, pogotovo koji redovito pjesme šalju na natječaje, znaju kako i ta začudnost skreće pozor na autora, primjerice: Vesmir, Vjerogonja, Džemper (kao i pjesma), Krampus 23, Malerica, Limun i limeta, Kira, Dobrava, Kipec v geldtašlinu, Ceker… do navlakuša kao što su Vrbovec i Vrbovec 13. Još su važniji naslovi pjesama, a meni su se osobito, ne samo zbog toga, učinili zanimljivima atipični za kajkavske: Na Gubaševe stanice je fučkal (Snežana Budanec), Teta Micika i babica čistiju mahune (Tomislav Ribić), Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est (Vladimir Šuk), Kmični fasbinderofski kipec (Vladimir Šuk), Selska na trejču (Darko Foder), Reči si zstetoveral budem (Željko Funda), Lajk zavičajni (Davorka Crnčec)

Da nisam žirirala u ovome natječaju propustila bih njegov zanimljiv jezični dio, meni nove riječi, od kojih–neke za svoj kajkavski rječnik, a neke i za kakav tekst možda – ispisujem ne iz sadašnjice nego iz tuđih prošli vremena, kao svojevrsno konzerviranje vremena i jezika (zato su važna tumačenja, kao i navodi iz kojega idioma potječu!) poput: šteči, špehaš, vudienka, najraj, brščas, samer, rušica, vuletje, otplentavam vuzle… U nekim tekstovima uočljiv je i utjecaj modernoga žargona, poput izraza kak je šljiva. Da ne spominjem učestali, nadam se lapus calami, koliko mi je poznato, nepostojeći u kajkavskom ć. Naišla sam i ne jednom na nekadašnjineologizam Branke Jagić čkomina, vrlo otporan i rasadžen (mogla bi mu se brojiti čestotnost!), jer je zaista lijep, tenaneke nove, poput samina, krasnost…, kojima želim sličnu sudbinu.  

Marica Urošević čita pohvaljenu pjesmu Siromak Jura / Foto Miljenko Brezak

S obzirom na teritorijalnu i dobnu raznolikost pristiglih 132 pjesme 56 autora od Biograda na moru do krajnjeg sjevera i od Delnica do Virovitice veseli u pjesničkim tekstovima iskazana raznovrsnost kajkavskih idioma. Zato i jest važan navod o kojem se zavičajnome govoru radi (imamo i primjer žargona, ne jedan: šljiva mi je!). Moglo bi to postati važno za kakav usporedni rječnik (?) s tumačenjem manje poznatih riječi ili pak kajkavski rimarij.
Važno je i autorsko pomlađivanje, koje smo osvijestili tek iza podjele nagrada, otključavši šifre, jer nemamo, kao neki drugi natječaji, nagradu za najmlađega  i najstarijega sudionika/sudionicu niti je ona nužna jer, kako se vidi, dob rijetko određuje i kreativnost, ljepotu pjesme. Ali, provjerite u tekstovima: utječu na teme, rječnik, pa i rimarij.

Predlažem organizatoru da razmisli o nagradi, možda i glavnoj, svojevrsnom grad prixu, osim za pjesmu, i za kolekciju pjesmama. Uočila sam, naime, kako su neki autori stjecajem prilika različitim pjesmama sami sebi konkurirali te su ih podijeljene ocjene ocjenjivača na neki način zakinule. Primjer Zviezda Grde v žila i Črljena jabuka; Malerica Pe demači i Na akcije; Krampus 23 Tetka Micika i babica čistiju mahune, Željka preverče senje vu figurice i Hemungi se luftaju na vejami jutra; Souza Smierukazi i Ud rieči se ne živi; Baba Klara Jen den moje babice i Siromak Jura; Dobrava Negda je bila i Naša močka

Za kajkavski uvijek spreman za polemiku: Željko Funda / Foto Miljenko Brezak

Iako su svi očekivali da kao predsjednica ocjenjivačkoga suda neke naizgled nerješive dvojbe presiječem, nisam to činila – radije se priklanjajući kompromisu. U nekom sam se trenutku osjetila usamljenom shvativši da – da sam i sama slala pjesme na ovaj natječaj, vjerojatno ne bi prošle – samo da je pjesama na ocjenjivanju bilo više, čak i bez uvrštavanja u zbornik ostale bi neke egzotičnije, eksperimentalne, po mojoj prosudbi odlične, te sam posegla za izdvojenim mišljenjem. Nema potrebe spominjati držanje štange bliskom mi stilu, stvarnosnoj poeziji, prepoznatljivim izgrađenim autorima, napose nekakvim ljubimcima, u kajkavskoj poeziji nesvakidašnjim postmodernističkim temama i iskazu, krležijanstvu naspram Domjanića ili Galovića itd.:Kipec v geldtašlinu, Vladimir Šuk: Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est i Kmični fasbinderofski kipec; Načičkane senje, Darko Foder: Selska na trejču; Vrbovec, Željko Funda: Reči si zstetoveralbudem; Ceker, Davorka Crnčec: lajk zavičajni…  

Ivan Grahovec sve je, pa i ocjenjivački sud, raznježio pjesmo Naša močka / Foto Miljenko Brezak

Potaknuta iskustvom, koristim priliku blagotvorno utjecati, posavjetovati potencijalne lovce  nagrada na natječajima – od nagrada je katkad važnije i samo sudjelovati! – neka se ne raspituju tko je u žiriju te da ne pišu za ocjenjivače, neka već na idućoj Staroj lipi, primjerice, ne planiraju kako da svoj stil prilagode ovdje spomenutima, voditelju radionice pisanja, uopće bilo kojoj modi i hitu, broju tropa i figura… Neka radije, strogom selekcijom, izgrađuju vlastiti stil. I kad ne vole takve pjesme, objektivni ocjenjivači, koliko je u umjetnosti uopće moguća objektivnost, skinut će kapu dobrim pjesnicima i kad im njihove pjesme nisu bliske, kad nisu po njihovoj mjeri.

Mnogima je, ne uvijek samo amaterima, ozbiljno poraditi i na osnovnoj pismenosti. Ne bih u nepismenosti (ć u kajkavskom!?) uopće tražila estetiku i oslanjala se na još manje pismene čitatelje, a razlikovanje pjesnika i po tome pišu li fonetski ili etimološki (f kleti, v kleti), recimo, mogao bi biti povod za zanimljivu, ne nužno i jalovu raspravu o općim i važnim kajkavskim temama, pa i pravopisu.

Neke takve, sportskim rječnikom rečeno, uspjele su se doskočiti bolje, ali je bitno da potencijalni čitači mogu pročitati i te pjesme, ponajprije dobre i – raznovrsne. Uči se i iz dobre, ali i iz loše literature i uputno je čitati tolerantno. Uostalom, ne kažu li da i iza ponajboljih poeta ostaje tek nekoliko pjesama? Ne mora vam se na prvu svidjeti, ali je vrijedno čitanja. A pogledajte recentne hrvatske antologije: ako nisu kajkavske, uglavnom i ne progovore dijalektom!

Dobra pjesma jednostavno je dobra pjesma.

Ali, zašto je onda važno da pišemo kajkavski? Važno je pisati na kajkavskom da nam jezik, dijalekt, zavičajni govor, idiom – ostane živ. Važno je pisati na kajkavskom i važno je na kajkavskom pisati i pismeno i lijepo, jer užitak koji pruža ljepota, posebice materinskoga jezika, nemjerljiv je. A da bismo i na kajkavskom lijepo pisali, više nam je čitati dobre književnike, ne samo kajkavske. Za pjesme, dakako, pjesnike.  

V sebe son vdahnela / Korene drva / Svojega roda, pjeva u pjesmi Drvu potpisana istoimenom šifrom Slavica Grgurić Pajnić iz Delnica. Zato je važno pisati na kajkavskom! Da nam ne izumre skupa s babicama, dedekima, japicama, mamekima; da nam se ne uruši s hižicama, kuvarnicama, plotekima, kukuružnjakima, zdenčekima… Čak je i današnja stara močka Ivana Grahovca, kao da gleda i moderne TV-reklame, rojši mela krekere.

Ako za majstore poput Mladena Kerstnera stručnjaci govore da je pisao na nepostojećem kajkavskom, a uz Krležu vezuju njegov koine oslonjen na prijeilirski kajkavski, od Belostenca i Ivanuša Pergošića do bake Terezije Goričanec, što se ne bismo i mi otisnuli u svoje gruntovečke, kerempuhovske i druge nove još neistražene kajkavske ljepote?

Od tradicije, od zadanih kanona poput Domjanića, Galovića ili Krleže, jer i oni su nam već i vijek unatrag, valja koraknuti dalje, i tematski i stilski. Jedini je to način da i svoj jezik kajkavski održavamo i održimo živim. Pleti kotac k’o i otac ne ide ni u svakidašnjici 21. stoljeća, a kamoli u književnosti suočenoj Chatom GPT. Ako je pak kome samo do poetskoga etnozapisa, da se ne zaboravi, umjesto silovane rime, uvijek se može posegnuti za bezazlenijom pjesmom u prozi, makar i samo sa sentimentalnim popisom nepotrebnih predmeta i njihovih potisnutih naziva. Kao s popisom za štacun. Nezaboravljena ljubav isjeniku, senje, djetinjstvo, gorčine… mogu biti opisani i ovako i onako, ali ne mora zemlica navek biti trda, a kaj samo naš mili. I nisu kajkavski samo ciklame i pušleki, stare, lipe, kerv kervava, trsje, trnaci, hosta i breberike… Nije kajkavski samo prošlost i sentiment u deminutivčićima. Kao u kakvu starinskom vrčaku, hrvatskom (a ne kineskom!) obiteljskom tradicijskom vrtu, neka cvjetaju svi cvjetovi. Neka se najljepši zelene najbolje!

Antologije bez narječja B. Brkan u Republici

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, godište 79, broj 3-4/2023., za cjelinu Knjiga u fokusu odabrala je Tomislava Brleka i Od Matoša do Maleša. O toj i drugim antologijama od 57. do 97. stranice pišu Krešimir Bagić (Antologija ii izbor?), Andrea Milanko (Na eliotsku ruu skupljeno društvance), Pavao Pavličić (Kita cvitja razlikova), a u cjelini Što je Antologija? pišu Ivana Sabljak (Zašto su antologije važne?), Ana-Marija Posavec (Antologija: subjektivan i ovjeren izbor književnih tekstova mozaičke strukture), Andreja Šagud (Antologije kao poticaj za daljne čitanje), Diana Rosandić Živković (ŠČ!) i Božica Brkan (Antologije bez narječja, od str. 74. do str. 96.).

Časopis Republika

Drago mi je da mi je tekst objavljen u posljednjem broju Republike koji su prije ostavke uredili Julijana Matanović i Mario Kolar te da u tome dobrome časopisu nismo surađivali više. Zahvaljujem.

Prenosim iz Republike.

Početak teksta B. Brkan u Republici

Božica Brkan

Antologije bez narječja

Neke pjesme i pjesnike vjerojatno nikad ne bih čitala da ih nisam otkrila u nekoj od antologija. Kada sam prije više od pola stoljeća ulazila u svijet knjige i čitanja uz 100 djela ili zlatne knjige, antologije tekstova prema temi, razdoblju, književnoj vrsti…, neke od njih doista su bile prekretnice, razmeđa u povijesti književnosti, i bile su, kako im ime govori, pomno izabrano cvijeće, cvjetnjaci. Mogli smo vjerovati u upućenost i ukus antolo- gičara te se prema njima izgrađivati izoštravanjem vlastitih umjetničkih kri- terija, stila, jer nije bilo dvojbe o klasicima, bardovima, kanonima, a kamoli anarhije kriterija i totalne dezorijentiranosti u (ne)sviđanju.

I dalje se antologičari na sve mile fele, ali rijetko na razini kao što to čini, recimo, Tomislav Brlek u Od Matoša do Maleša, s čijim se izborom možete (ne)slagati, ali ne možete ne vidjeti antologiju moderne poezije i – čitati je s uzbuđenjem. Antologičari, čini se, sve manje i čitaju i čak nije neugodno to javno istaknuti kao osobitost, valjda kreativnu. Ništa zato što su često zamjetniji ispušteni od uvrštenih. Dokidaju li to antologije same sebe? O tome nema ni kompetentnih rasprava (ma kakva estetika!), a kamoli pole- mika, osim obično paraliterarnih, sklepanih na nekoj od društvenih mre- ža s pokojim furioznim hejtom u korist kruga i plemena odnosno ovoga ili onoga društva, udruge, izdavača, mjesta okupljanja, zavičaja… Nikako motivirajuće da se bude i u umjetnički poticajnom društvu.

Presnimljena duplerica iz Republike

Ma kako zanimljivi, skroviti ostaju bitni primjeri. Svojom bibliotekom za Disput Na tragu klasika Irena Lukšić stvorila je za hrvatske čitatelje i izni- mno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antolo- gijskim, iako to jest znatno više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači. Znanstvenica, književna kritičarka, prevoditeljica i zaljubljenica u poeziju – a da sama nije pjesnikinja – Željka Lovrenčić tijekom dva desetljeća priredila je što u časopisima, što kao tiska- ne ili e-knjige na hrvatskom, a što na španjolskom, desetak vrsnih izbora/ panorama, i bez priljepka antologijski, od po samo nekoliko do čak pede- setak recentnih pjesnika po svom ukusu i dobro prihvaćenih u čitatelja od Španjolske, Čilea, Kolumbije, Crne Gore, Rumunjske… Pjesnikinja Ana Horvat uz više tiskanih antologija poezije o životinjama, o stablu i šumi, o moru i o ljubavi osmislila je, odabrala i uglavnom sama i financirala inter- netski portal – antologija hrvatske ljubavne lirike od 19. do 21. stoljeća Hrvatska ljubavna lirika: www.pjesnici-ane-horvat.net. U pojedinačnim digitalnim knjigama uvršten je već 221 autor, svaki s petnaestak pjesama.

Kao autorici mi je osobito zanimljivo kako su – obično ne isti – i najupućeniji izrijekom protiv naznake da su bilo kajkavski bilo čakavski ma i samo književni jezici, nego tek dijalekti hrvatskoga jezika, ali je vrlo zanimljivo da posljednjih ne godinâ nego desetljećâ, kad nam nacionalni jezik zapravo nitko ne tlači osim nas samih, i u najsveobuhvatnijim antologijama hrvatske poezije najuglednijih i priznatih antologičara nema niti jedne dijalektalne pjesme. Čak su i autori koji pišu i na standardu i na dijalektu zastupljeni isključivo tekstom na standardu, s  obrazloženjem koji ne mogu smatrati utemeljenim, ili da pjesme na dijalektu izlaze iz drugoga jezičnog sustava (valjda za razliku, primjerice, od žargona) ili po mome profesionalno sramnim kako antologičar to ne prati (ne zaslužuju ni da ih pobrojim, iako pratim!). Oko jedne od takvih, Svjetlaca (2019.), inače uglednoga i odličnoga i pjesnika Tonka Maroevića, nabujala je vrlo zanimljiva polemika i u časopisu Artikulacije, u kojoj su mnogi, koji bi trebali biti mjerodavni, odbili sudjelovati također jer ne prate ili ne htijući se zamjerati kako ih nekom novom prilikom možda ne bi zaobišle neke druge antologičarske milosti i taštine.

Svojevremeno je upućeni Mario Kolar (i knjigom!) ustvrdio kako bez kajkavske nema suvremene hrvatske proze, ali suvremene hrvatske poezije i u izrijekom hrvatskim antologijama očito mora biti bez kajkavske, jer se nije našao netko tko bi poput mladoga i očito ambicioznoga znanstvenika i književnog kritičara to ustvrdio i potkrijepio za poeziju, osim ako se ne računa što je baš on uzvitlao ustajale vode spomenutom anketom. Pa da barem pisci antologija povremeno zagledaju u dobre dijalektalne.

Naslovnica Republike koju su dosad uređivali Julijana Matanović i Mario Kolar

Svoju nakanu odavno je prerasla zavičajna Kajkavska lirika Moslavine (2009.) Dražena Kovačevića sa šestoro pjesnika, predstavljena na petnaestak mjesta, uglavnom sela, u sve tri moslavačke županije, i nije samo mene potakla da se vratim ozbiljnom književnom pisanje.Da na spominjem antologiju kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka (1999.) Jože Skoka i antologiju recentne hrvatske kajkavske poezije Ernesta Fišera, Moderne kroatische kajkavische Lyrik (2015.) u prijevodu Borisa Perića na Hochdeutsch poput Krležinih Balada Petrice Kerepuha! Ma što kajkavcima predstavljali Domjanić, Galović i Krleža, ne mogu recentne antologije završavati zadanim pjesnicima otprije stoljeća! Nagrađivana za priče na standardu osobito se ponosim kajkavskom pričom Kak su trojica pesmu nosili, koju je Miroslav Šicel, među rijetkima dijalektalnima, uvrstio u Antologiju hrvatske kratke priče (2001.) izabravši je iz časopisa Kaj. Zahvaljujući potom maestralnoj snimci Hrvatskoga radija i ustrajnim reprizama uspjela se probiti i do šireg čitateljstva/slušateljstva i usporedbe s Andrićevom Askom i vukom o smislu i zavodljivosti umjetničkoga djela. Ako je nešto dobro, neovisno je o jeziku i dijalektu te antologičarima. 

Nemam ambiciju postati antologičarkom, držim se još nedoraslom tome, ali budem li ikad antologizirala i preporučivala možda svoju životnu lektiru, tekstove koje procjenjujem bitnim da ih se i čita i u njima uživa, naglasit ću kako to činim prema svom ukusu i prema svojoj odgovornosti, ne sugerirajući ikome svoje (ne)praćenje za njegovu mjeru. Ali nemojte se iznenaditi nazovem li s dobrom dozom ironije koju od idući svojih ma kakvih pjesničkih zbirki autoantologijski – Antologijom!

Božica Brkan gost Tribine DHK Lade Žigo Španić


Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:

Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu

„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.

Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“

S tribine / Foto Miljenko Brezak
Sat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak

Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:

SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7

Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.

Dio publike na tribini / Foto MIljenko Brezak
S kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak

Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:

  1. Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?
Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
  • Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
  • Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
  • Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
  • Na kojim se  manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
  • Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
  • Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
  •  Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu  li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
  • Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
  • U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
  • U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
  • Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
  • Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor  štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
  •  „Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
  • Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?
Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak

Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.

20230525

Kajkavsko-čakavska stihozbirka Breberika & Eklektika predstavljena u Vrbovcu

U Narodnoj knjižnici Vrbovec Udruga Osebunjek predstavila je u ponedjeljak, 15. svibnja 2023. godine novu kajkavsko-čakavsku zbirku poezije Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskog spravišča, inače devetu knjigu u biblioteci Kaj & Ča: Susreti.  

Pozivnica za vrbovečko predstavljanje

Na početku se voditeljica promocije Katarina Zadrija zapitala:

Što je Breberika? Breberika je vazdazeleni niski grm koji je nekad bio rasprostranjen po našim šumama. Postoje uskolisna i širokolisna Breberika. Breberika ili lat. Ruscus aculeatus L. ukrasni je grm, koji je nekad, prije poplave kineskih plastika i svile bio zanimljiv cvjećarima za pletenje vijenaca. Također se breberika brala zbog ljekovitosti korijena i ploda. Zato i je skoro pred izumiranjem. Uskolisne se još nađe po našim šumama. Pred par godina sam malo istraživala, širokolisne još ima samo na pojedinim lokacijama planine Papuk. Zbog svega navedenoga Breberika je zakonom zaštićena biljka. Breberika ovdje, u ovoj zbirci poezije predstavlja i dugovječnost i neuništivost, kako kulture, tako prvenstveno jezika, našeg materinjeg, zavičajnog, koji se razvija, prihvaća novo, ali ostaje i dalje svoj gramatikom i očuvanim riječima.

S predstavljanja: Katarina Zadrija i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Potom je predstavila i dio pogovora recenzentice i urednice knjige dr. sc. Božice Pažur:

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastitog jezičnog standarda. Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti: pojednini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se ili produžuje, hvata se vitice drugog stiha istim principom slikovnosti.

S predstavljanja u vrbovečkoj Narodnoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

O toj stihozbirki pisala je književnica Ljerka Car Matutinović u Vijencu Matice Hrvatske, gdje između ostalog navodi:  Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše

Snimanje emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Čovjek koji valjda od svih iz književne branše najbolje poznaje vrbovečku gošću   hrvatski književnik, povjesničar i književni kritičar Đuro Vidmarović, o Breberiki je, među ostalim, napisao:

Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. 

Neke od knjiga B. Brkan koje ima Narodna knjižnica Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan čitala je pjesme breberika, bršan, agacija, bukve, grebriči, cveti kej se nikak ne zoveju i druge, a predstavila je i čakavski dio zbirke, Eklektika, Zajika Janus Jazika i pročitala iz nje pjesmu Žlahtan bit Borisa Domagoja Biletića.

Na Facebooku je voditeljica predstavljanja i predsjednica Udruge Osebunjek Katarina Zadrija napisala također:

Na predstavljanju smo okupili lijepi broj ljudi koji su uživali u poeziji, a nakon predstavljanja zbirke u razgovoru o jeziku, prvenstveno kajkavskom te odnosu dijalekata i standarda, sličnostima i razlikama kajkavskih idioma, zaboravljenim riječima koje mi koji pišemo ponovo otkrivamo, o važnosti prenošenja naših govora na djecu i čuvanju jezika kao baštine i dio identiteta. Jer, ako se ovako nastavi ne samo da ćemo uskoro ostati bez kajkavskog i čakavskog dijalekta, nego i bez hrvatskoga kao jednoga od malih jezika. U naš se jezik udomaćuju tuđice, dok naše dijalektalne riječi nestaju. Zahvaljujući autorima kao što su književnica Brkan i književnik Biletić postoji nada da se to ipak u skoroj budućnosti neće dogoditi. Književnica Brkan ima volju, marljivost i snagu lokomotive, urođenu moslavačkim graničarima koja pokreće, koja ide naprijed. Vjerujemo da će svojim radom i marljivošću povući za sobom poštovatelje vlastita jezika, a posebno ljubitelje kajkavskog jezika i kulture. Zahvaljujemo joj na neumornom radu i predanju tome cilju.

Božica Brkan i Josip Jambrač – međusobne posvete / Foto Miljenko Brezak

Za Radio Vrbovec snimljena je i posebna tematska emisija Udruge Osebunjek.