Nova knjiga Božice Brkan “Nemoj mi to govoriti” u rubrici Knjige / U knjižarama Jutarnjeg lista

Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:

Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:

BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)

Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

I Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja sudjeluje u Noći knjige 2019. – 23. travnja. U 19 sati književnik Siniša Matasović moderator je gostovanja Božice Brkan. Kako je ovo dvoje književnika već treći cjeloverečernji razgovor, prvi izvan Siska, bit će zanimljivo vidjeti i čuti što publici imaju novo reći te što im novo od svojih književnih radova imaju predstaviti.

Božica Brkan i Siniša Matasović prošle 29. siječnja 2018. u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovacu Sisku / Fotografija Miljenko Brezak

Atrakcije nikako neće nedostajati, budući da je cijela ovogodišnja Noć knjige posvećena stripu. Imaju li i o tome reći mladi lav i lavica u najboljim godinama, koja se našalila najavom uz alanfordovsku najavu kako napokon ima priliku postati – Broj jedan! Što uz svoje Oblizeke ima reći na Petrinjske oblizeke, a što o kajkavskome u okolici Petrinje, o književnosti danas i o drugim temama koje može predložiti i sama publika – na susretu u Noći knjige.

20190422

Link

http://www.bozicabrkan.com/tag/narodna-knjiznica-i-citaonica-vlado-gotovac-sisak/

Božica Brkan 29. siječnja na književnoj tribini Siniše Matasovića u Sisku

Prenosimo sa fejsa Knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak:

SINIŠA MATASOVIĆ VAM PREDSTAVLJA – BOŽICU BRKAN
29. 1. 2019. /18:00-20:00/Odjel za odrasle/

U idućem izdanju nedavno pokrenute književne tribine Siniša Matasović vam predstavlja, ugostit ćemo nagrađivanu književnicu i novinarku Božicu Brkan. Naglasak okupljanja bit će na dvije najnovije prozne knjige ove produktivne autorice rodom iz Okešinca pored Križa. Zbirka priča „Umrežena“ pisana je na standardnome hrvatskom jeziku i pretežito govori o ljudskom otuđenju u takozvanoj virtualnoj stvarnosti u kojoj čovjek ima osjećaj da mu je sve lako dostupno, ali istodobno živi u svijetu samoće, u svijetu koji nestaje. Druga zbirka priča „Život večni“ pisana je na kajkavskome narječju, preciznije na moslavačkoj kekavici, a bavi se svakodnevnim problemima i anegdotama žitelja toga kraja.

Najljepše je pisati pjesme u Riječima

Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.

Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak

 

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

U časopisa Kaj, broj 1-2/2018. , na stranicama od 38. do 40. objavljena je priča «Pax aeternum», koju je Božica Brkan napisana na svojoj moslavačkoj kekavici.

Uz priču «Pax aeternum» Božice Brkan u ovom broju Kaja kao «prvi dio izabranih radova s 13. natječaja za kratku kajkavsku prozu – koji su 2017. u sklopu programa Jezična kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišće i časopis Kaj» objavljeni su i tekstovi Denisa Peričića: Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin (Faction fiction); Željke Cvetković: Milej za zutrešnjicu; Božice Jelušić: Prepisivači i popevači. (...) Svrha je natječaja sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski književni kotinuitet i proznu vrstu.»

Priča «Pax aeternum» je inače objavljena i u knjizi kajkavskih priča Božice Brkan «Život večni», Acumen, 2017.

20190704

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zivotu-vecnom-rodnoj-kekavici-i-drugim-svojim-knjigama-u-kajkaviani/

http://www.bozicabrkan.com/vecernji-list-kultura-njene-su-pricepravi-spomenik-malom-covjeku/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

Pjesma «Musolini» u antologiji «Najljepše su oči moje majke»



Pjesma musolini Božice Brkan sa još sedamdesetak pjesama i pjesnika uvrštena je u antologiju Najljepše su oči moje majke, podnaslovljenu antologija izabranih pjesama o hrvatskim majkama predstavljenu nedavno u Zagrebu. Nekoliko je godina trebalo Mladenu Pavković od zamisli do dovršetka knjige, koju je odlično dizajnirao Danijel Popović, a koju izdavač, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 1991., posvećuje simbolično heroini Kati Šoljić, majci četvorice sinova poginulih u Domovinskome ratu.

Autor se opredijelio na 160 stranica za već osvjedočeno antologijske autore i pjesme poput A. G. Matoša i Majke Marije, Miroslava Krleže i Riječi mati čina, S. S. Kranjčevića i Hrvatskoj majci, Dragutina Tadijanovića i Dugo u noć, u zimsku gluhu noć, Dragutina Domjanića i Bele rože, Vesne Parun i Mati čovjekova, Vladimira Nazora i Seh-duš-dan, Đure Sudete i Utrni, Zvonimir Golob i Spavaj oče, spavaj mati, Ivana Goluba i Zapali svijeću, majko, Božice Jelušić i Hižne duhe, Vesne Krmpotić i Djeteta u utrobi, Tomislava Marijana Bilosnića i Vrt moje majke

Mladen Pavković, Božica Brkan i Josip Palada / Fotografija Miljenko Brezak

U antologiju su uvrštene i neke manje poznate, ali ne manje zanimljive, te također i pjesme, često uglazbljene, koje poznajemo ponajprije kao vrlo popularne hitove, primjerice Majčine oči Dee Volarić, Marija Majka Arsena Dedića, Najljepše su oči moje majke Đorđa Novkovića, Majko, nemoj plakati Milana Miše Doležala, Pjevat će Slavonija Miroslava Slavka Mađera, Mojoj majci (Ružo hrvatska) Jasenka Houre… S razlogom, se, između ostaloga, u uvodu kaže i:

U ovim stihovima ukazat će nam se majka čarobnica, majka proročica, majka Božja vazda djevica, majka silna kao nebo, kao more, kao planina.

Mladen Pavković / Fotografija Miljenko Brezak

20180427

Kekavica Božice Brkan u BILJEŠKAMA O JEZIKU

Prilog urednice emisije BILJEŠKE O JEZIKU Marije Vuković Siriščević na HRT3 Kekavica Božice Brkan emitiran je 26. travnja 2018 u 21,20 sati.

Za eventualno naknadno gledanje ovdje prenosimo link:

https://hrti.hrt.hr/video/show/4627486/biljeske-o-jeziku-kekavica-bozice-brkan

Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

 

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

Prenosimo http://hrtprikazuje.hrt.hr/359197/biljeske-o-jeziku

Bilješke o jeziku / 26. travnja na HRT3 u 21.20

Kekavica Božice Brkan

Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama

Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.

Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.

Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan

Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak BrkanMarica KukorNada PosavecIvana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.

Dio eksterijera snimljen u Križu

Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević
Redateljica: Tihana Kopsa
Snimatelj: Dražen Petrač
Montažerka: Irena Korpes

Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan

Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
*     *     *     *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.

Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan

Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak