Članak Marinka Krmpotića u Novom listu o romanu Božice Brkan “Generalov sin, Srbin a Hrvat”

Tekst Marinka Krmpotića o novom romanu Božice Brkan prenosimo sa stranice https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost, objavljen 31. ožujka 2021.:

Marinko Krmpotić / Roman probvokativna naslova i neobične radnje: Čitali smo knjigu “Generalov sin, Srbin a Hrvat

Već od naslova novi je roman hrvatske književnice Božice Brkan zanimljiv i provokativan, a te naslovom naslućene odrednice svoju potvrdu dobivaju i tijekom čitanja pri čemu će, ovisno o osobnim stavovima i pogledima na život, za jedne ovaj roman biti suvremena bajka, za druge nerealan prikaz stvarnosti, za treće recept o mogućem suživotu Hrvata i Srba… U svakom slučaju, teško će tko ostati ravnodušan, pa je već i to dobra preporuka za ovo djelo.

Središnju priču autorica je osmislila oko lika Zorana, sina nekadašnjeg generala JNA. Čuveni general, inače jako cijenjen u tom pograničnom dijelu Hrvatske i Srbije gdje je s obitelji živio, umro je prije početka rata, a njegov je sin Zoran odabrao vojsku svog oca te za Domovinskog rata sudjelovao u aktivnostima protiv hrvatske strane da bi po pobjedi hrvatskih snaga otišao s bratom, sestrom i majkom Hrvaticom živjeti u Beograd. No, u Hrvatskoj je ostalo njihovo veliko imanje. Vila, kako je zovu u tom kraju, budi veliko zanimanje potencijalnih ulagača pa Zoran iz Beograda kreće prema svom nekadašnjem zavičaju, riješen prodati sve i steći od davne prošlosti barem neku korist za sebe, sestru i brata.

Novootkriveni brat

Prema Hrvatskoj Zoran putuje mučen spoznajom koju mu je desetak dana ranije na samrti povjerila majka. Riječ je o njegovom podrijetlu jer mu general, rekla mu je majka, nije pravi otac. Njegov je biološki otac, također već pokojni, Stipa, muž njihove susjede Janje s kojom su ostali u odličnim odnosima, ujedno i otac dvaju mladića koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan poginuo, a drugi – Tomislav – istaknuo se kao jedan od najhrabrijih ratnika s hrvatske strane.

Zoran se, dakle, u Hrvatsku vraća sa spoznajom da je i sam Hrvat (koliko god tog trenutka bio uvjeren kako je po očevoj strani Srbin te se Srbinom i osjećao) te da mu je brat čovjek koji mu je na ratištu bio s druge, »ustaške« strane. Baš zbog toga, tijekom puta Zoran se predomisli te odluči imovinu ne prodati, već je obnoviti i pokrenuti neki posao.

Po dolasku u Hrvatsku Zoran o svemu obavijesti Janju i Tomislava, a njihove su reakcije, usprkos početnoj Tomislavovoj šokiranosti jer mu je brat »četnik«, pozitivne. Dapače, Tomislav odlučuje pomoći svom novootkrivenom bratu te, svjestan da se Zoran u ratu ponašao profesionalno, ne samo da zaustavlja eventualne napade, kritike i prigovore, već sa skupinom svojih suboraca okupljenih u braniteljskoj udruzi, pomaže Zoranu u obnovi Vile u kojoj će, planiraju, zajedno pokrenuti poslove vezane za turizam, kulturu, poljoprivredu, stočarstvo…

U toj im se ideji pridružuje i Zoranova unuka, tinejdžerica Hana, koja rado dolazi na ljetne praznike iz Beograda te odlučuje ostati i pomoći djedu. Pomoći će i Goga, nekadašnja Zoranova ljubav iz tog kraja, kao i njena kći, a takvo priklanjanje ideji zajedničkog rada dvoje novopronađene braće bez riječi ostavlja i onaj nasilni, agresivni i pretjerano nacionalistički nastrojeni dio branitelja pa roman završava svojevrsnim happyendom jer dva dojučerašnja protivnika i smrtna neprijatelja zajedno grade bolju i ljepšu budućnost.

Uvjerljivi likovi

Priča je originalna i zanimljiva te dobro ispričana pa tjera čitatelja da sazna »što je bilo dalje«. Koliko je realna i moguća, sasvim je drugo pitanje. Odnos prema bivšem časniku JNA kakav je opisan u ovom romanu možda je moguć u nekim dijelovima Hrvatske, ali teško u pograničnim dijelovima gdje je mržnje još uvijek jako puno. No, umjetničko je pravo i sloboda stvoriti ovakve okvire priče koja, što je možda i njen najbolji dio, donosi vrlo uvjerljive i životne likove.

Tako je u Zoranu vrlo dobro iskazana dvojba čovjeka koji je cijeli život do tog trenutka bio uvjeren kako je jedne nacionalnosti, a sad saznaje potpuno suprotno pri čemu tu drugu nacionalnost, najblaže rečeno, nije volio. Dvojbe, istina druge vrste, muče i Tomislava koji je svjestan da mu je Zoran brat po ocu, ali puno napora treba uložiti da bi prihvatio kako mu je rođeni brat bio s druge strane bojišnice i borio se na strani omrznutih mu Srba. Vrlo je dobro izgrađen lik i jednostavne Janje, kao i mlade Hane, a isto umijeće koje iskazuje u gradnji pozitivnih likova Božica Brkan pokazuje i kod negativaca pri čemu je, primjerice, lik Truta klasičan primjer »velikog« hrvatskog rodoljuba koji mašući zastavama, vješajući krunice i križeve na retrovizor u automobilu i urlikanjem domoljubnih pjesama uspješno prikriva svoju temeljnu želju da na tome – dobro zaradi!

Isto tako, iako je riječ o sporednim likovima, sjajno su oslikani likovi Zoranovog brata i sestre, koji zaluđeni srpskim nacionalizmom nikako ne mogu prihvatiti da im je brat po majci – Hrvat. Roman je dobar i u prikazu suvremene hrvatske stvarnosti, posebno onog njenog dijela vezanog za ulaganja sumnjivih pojedinaca u različite »projekte« pri čemu im je uvijek cilj samo prijevara naivnih i vlastita što veća zarada. Dobro su uočeni i brojni pokušaji i mešetarenja s najrazličitijim poslovima od turizma i ekologije preko odlaganja otpada do nazovi poljoprivrede i stočarstva, pri čemu sve te raznolike poslove uvijek vode jedni te isti ljudi kojima, očigledno, struka nije bitna, ali novac jest. Sve u svemu, roman provokativna naslova i neobične radnje istodobno je i dobra drama i društveni roman kroz koji su dobro uočene određene društvene negativnosti i jasno upućeno na način kojim ih se može mijenjati i poboljšavati stanje. Nažalost, sve je to, bar za sada, samo fikcija. Knjigu je objavio Acumen d.o.o. iz Zagreba.

Lada Žigo Španić u Kolu: „Traganje za identitetom u političkoj kaši“

Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer),  broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_6453.JPG_KOLO-TEKST-2-STR.-1024x575.jpg
Početak kritike Lade Žigo Španić u Kolu
Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je KOLO-NASLOVNICA-681x1024.jpg
Naslovnica Kola

„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima. 

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je GeneralovSinNASL-699x1024.jpg
Naslovnica romana

Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.

Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.  

U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovioninašivaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimaovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.

Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihonih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.  

Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.  

Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.

Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:, 

(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

  Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…) 

Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“

20201208

Denis Derk o “Generalovom sinu, Srbinu a Hrvatu” Božice Brkan”

U svojoj rubrici Knjiga na stolu Denis Derk u Obzoru Večernjeg lista u subotu 18. srpnja 2020. pod naslovom “Generalov sin, Srbin a Hrvat” ili ima li nade za ljude kojima se obiteljska povijest bolno poigrala? piše o novom romanu Božice Brkan, a tekst zaključuje: “Pročitavši taj uzbudljiv i intrigantan roman koji bi, kako nam sugerira njegova danas pokojna recenzetica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da mu je poruka optimistična iako je njegova posljednja riječ Arkadija. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironičan prizvuk.”

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Željko Belinić, Facebook
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10206369026980285&set=a.1035607386201&type=3&theater

21. lipnja 2019. 

Presnimljen dio posta Željka Belinića

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo? Nit se je dete delo na kojna nit je briguvalo z sobu. V škole su ga navek dirali za to zdručeno mesto da buju bole prešli i da neju obetežali. Ne znam ko jim je to povedal, da to kej znači kej ne bi mene prvu kej žnim spim prvu zapalo sreče najvekši del? A gda bi ga pipali, on ne več ni bežal, tak je samo stal, smejal se je i govoril sem kak su bedasti. I više se je šalil z nami curami neg z dečkmi, kej ne mogel ni na rušku ni na štalu spuzati kam su oni išli. A jesem i ja bome. Morti se je bojal da bu pak opal z visokoga kej z toga kojna. Al je bil pameten, pametneši neg Ivec i si mi žnem skup, mam je znal pesmicu napamet navčiti kej niko. Pošilali su ga i pesme donašat prek z druge sel. I fele za nošne vuzput, kej je dobro risal. A nekoje je i sam zmišlaval, isto jako lepe. I pesme i fele. I čitati je volel. Kak je negvi posel pri hiži bil na pašu iti, al ne jašil na kojne neg je vuz blago hodil, navek je, kej da ga i sad vidim, sedel na medže jel v živice, v ladu, i čital. I mene je navčil čitati bole neg v škole. A navečer je, gda je struja v selo došla, sem nam čital na glas kej je po danu sebe prečital i kej bi mu se svidlo. I ded i sveker teško bi novac davali, al nemu za knigu nigdar jim ne bilo teško dati. Valda jim je tak bilo ležeše gda mu več nesu pomogli gda su bole mogli. Od nega su knige išle po celomu selu, gdagda i po drugomu, i saki ko je koju prečital na korice se znutra potpisal. “Marijan i Merima”, “Zrinsko-Frankopanska urota”, “Gospođa Sabina”, “Osman”, “Priče iz davnine”… Puno su se čitale “Teodora”, “Kći Lotršćaka” i tak kej je bilo v svescima. Samo kej se je moj bojal da bu koji nastavak negde nestal i da kak bu se onda čitalo.
Dali su me zajnega gda ga još nes ni prerasla. A potle, gda jes, navčila sem se na to, kej bum, gda smo se slikali, negda je to retko bilo, na svadba jel tak negde, on bi se krej mene navek stal na nekej višeše da bi si bili par. A Ivca je navek, vidla sem ja kulko put, bilo toga svojega brata kej sram i dobro da je v školu išel potle kak je moj Pepika žne več zišel. V selu je onda još bila škola z puno dece. Mene je zavjel, kej sem samo malo stareša, više kej da smo si jargani. Tu i tam sem si mislila da bi morti bilo bole da su me za Ivca dali, morti bi bar dete imela pak bi se imela z čem baviti, ne bi tulko mislila o svoje nesreče. 

Komentari

Tihana Ledićkakav dijalektolog! pripada li gušće tom kraju? btw, ona tvoja priča, ne znam dal’ ‘kokošinjac’ ili koja druga (s knjigomata?), isto je pisana na jednom od (štokavskih?) narječja.

Željko Belinićne, “ukleti kokošinjac” je na nekom mom izmišljenom, izmaštanom slavonsko-bosanskom, graničarskom 😀 . gušće je u sisačkom dijelu SM županije, ali i tamo se slično govori, aha. siščani ih ništa ne razumiju 🙂

Tihana Ledićkakvo ste vi mrijestilište govora, gotovo kao da izlazite iz neke maštovite igre.

Željko Belinićhttps://magazin.hrt.hr/441217/kekavica-bozice-brkanmagazin.hrt.hr Kekavica Božice BrkanKekavica Božice Brkan

Željko Belinić baš si to lijepo sročila, hvala ti 

Marija LamotOdgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko👍

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Kaj o zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 5.-6./2019. na str. 144.-147. objavljuje prikaz zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj ni to govoriti, Zagreb, 2019. iz pera Đure Vidmarovića – Moslavački kajkavski govori kao literarno štivo Božice Brkan. Prenosimo ga:

Božica Brkan je svojim moslavačkim kajkavskim (kekavskim) opusom pridonijela obnavljanju pokrajinske kulturne samobitnosti u ovom dijelu Hrvatske. Uvijek treba istaći, kako je ova marljiva književnica i novinarka uspjela jedan gotovo nestali lokalni idiom pretvoriti u književni standard. To je fenomen koji se rijetko susreće u područjima gdje su narječja zbog niza razloga nestala ili su pred nestajanjem. Njezina kajkavijana počinje 1990. godine sjajnom zbirkom stihova „Vetrenica ili obiteljska arheologija“. U ovoj zbirci na čudesan način uspjela je kroz opise obiteljskih odnosa i obiteljskih individualnosti afirmirati materinski idiom, ali, što je mnogo bitnije, taj idiom pretvoriti u književni subjekt i pokazati kako se na narječju mogu stvarati vrijedna književna djela. Podsjećam: bila je to 1990. godine, dakle, vrijeme početka hrvatske samostalnosti kada se odbacio dotadašnji jezični unitaristički koncept po kojem su narječja tretirana kao slijepi kolosijeci u jezičnoj struji, a njihovo rječničko blago kao arhaizmi. Nakon „Vetrenice“ Božica Brkan prestaje s književnim radom na rodnom idiomu sve do 2012. godine kada objavljuje zbirku pjesama „Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU“. Ova je zbirka skrenula pozornost književne javnosti poglavito one u kajkavskome arealu hrvatskoga etničkoga prostora što potvrđuje i nagrada Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom narječju. Iste godine naša autorica objavljuje obimno, gotovo enciklopedijsko djelo „Kajkavska čitanka Božice Brkan“, 2014. slijedi „Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka“ za koju je nagrađena drugom nagradom na Pasionskoj baštini. Slijedi vrhunac njezine kajkavijane: roman „Ledina“ objavljen 2014. Smatramo ga vrhuncem zbog toga što je riječ o proznom djelu, čini se prvim kajkavskim romanom u suvremenoj hrvatskoj dijalektalnoj književnosti. Zbog toga je ovaj roman književna prekretnica, jer je autorica dokazala kako se na jednom odumirajućem lokalnom idiomu može napisati roman visoke estetske razine, složene literarne građe i širokog povijesnog raspona. 

Nakon romana Božica Brkan objavljuje zbirku kratkih priča „Umrežena“ 2017. te zbirku kajkavskih priča „Život večni“ iste 2017. godine. Nepune dvije godine nakon ova dva djela Božica Brkan se javlja vrlo velikom zbirkom kajkavskih stihova s dijelovima na književnom standardu pod naslovom „Nemoj mi to govoriti“. Predmetno tematski ova se zbirka nadograđuje na autoričine prethodne knjige, poglavito na „Vetrenicu“ i „Ledinu“. Moglo bi se kazati, slijedom sadržaja većine pjesama, kako je ova zbirka zapravo roman sastavljen od poetskih cjelina, dakle nastavak tema koje su obrađene u prethodnim proznim tekstovima. Autorici je i dalje važno uspostaviti komunikaciju s čitateljima i učiniti ih sudionicima svoje životne priče. Pri tome u predgovoru tu priču stavlja u cjeloživotni kontekst upozoravajući na uzore iz mladosti, književnike i novinare, autore specifičnog literarnog diskursa i odnosa prema životu, svijetu, duhovnosti i samobitnosti.

„Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri, pa i majke i sinovi – to mi je  tema! – pa i očevi i kćeri.

Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i drugi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi mogao završiti u literaturi“

  Ponovno je u ovoj zbirci za Božicu Brkan obitelj u prvom planu, zatim jezični idiom, ali i nov emocionalni uzlet kojim razgovara sa svojom pokojnom majkom. Taj razgovor sam po sebi, kao i slika njezine majke, imaju simbolično značenje. Bez te simbolike i metajezičnih sadržaja ne mogu se razumjeti djela Božice Brkan. Razgovor je ljudski iskren i topao, bez imalo eshatoloških primjesa, čak kada se majci bližio kraj. S voljenom majkom razgovara uglavnom, što je i prirodno, na domaćem jezičnom idiomu, jer se na taj način iskazuje i pokazuje jezična, ali i ljudska intimnost i plemenitost odnosa roditeljke i kćeri. U to je uključena i žalost zbog toga što se nije kazalo sve što se trebalo, ili se kazalo nepotrebno, u afektu zbog određenih životnih situacija. Zbog toga i imperativan naslov knjige preuzet iz često ponavljanog majčinog upozorenja.   

Premda piše, uglavnom, na lokalnome idiomu, Brkanova s lakoćom, ali nekom čudesnom unutarnjom nedohvatljivom ironijom i samoironijom opisuje, pa i grubo secira društvo u kojem živi u svim aspektima njegove pojavnosti, u povijesnom kontekstu sa svim psihološkim nijansama i etničkim karakteristikama.

Knjiga koju predstavljamo sastoji se od tri poglavlja kao samostalne predmetno – tematske cjeline. To su: „Haljina za snove“; „Nemoj mi to govoriti“ i „Doveka“. Je li brojka tri slučajna, simbolična, numerološka, ili eshatološka teško je otkriti.

Pisac pogovora ovoj knjizi je poznata prevoditeljica i književna kritičarka, dr. sc. Željka Lovrenčić. Ona u svome pogovoru ističe, odnosno uočava, jednu od karakteristika književnosti Božice Brkanice: „Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkan ništa ne prepušta slučaju – zbog toga u uvodima svojih knjiga često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Tako i u ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom kojoj su stihovi posvećeni. Ovdje prikupljene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno preispitivanje njihova odnosa kojim se Božica u manjoj mjeri bavila i u ranijim zbirkama“. 

U ovom trenutku pisac ovih redaka nešto drugačije doživljava Božičine stihove: Nije riječ isključivo o privatnom zapisu ili osobnom registriranju nekih emocionalnih stanja majke i kćeri već je paralelno s tom nježnom obiteljskom pričom u prvi plan stavljen jezik kojim se ta priča izgovara, a to je okešinečki kekavski idiom. Upravo taj jezik omogućava pjesnikinji postići zavidnu razinu u isticanju obiteljske topline i neponovljive intime koju se može izreći isključivo na materinskom govoru. To je na neki način apoteoza zavičajnom idiomu kojega su, ako se smije generalizirati, prije tri desetljeća odbacivali kao nepotreban, arhaičan i seljački u pogrdnome smislu. 

Autorica B. Brkan u svome zanimljivom predgovoru ističe slijedeće: 

„Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojene knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mijenjamo ponašanje i odnose da bi smo ili pojednostavili ili učinili boljim“. 

Primjer koji nadilazi strogo omeđenu obiteljsku situaciju, odnosno odnos majke i  kćeri, je uvodna pjesma „Haljina za snove“. Naslov je naglašeno višeznačan, pjesnički širok i literarno izazovan. U stihovima koji slijede nakon naslova autorica kroz haljinu koju je dobila u mladosti, prati, zapravo, svoj život i svoja sjećanja. Vrijeme je učinilo svoje i ta „haljina iz snova“ postaje haljina iz stvarnosti:

moja haljina za snove

porozna brižna nježna

sad najbolje čisti prozore na jugozapad

zagledane u oblake

i nebo kad ostakli u predvečerje

i tvoj dah 

i punu mjesečinu

Navedena kitica otkriva autoričinu na momente samoironiju ali i nježno suočavanje s vlastitim životnim putom, jer snovi se ne gase bez obzira što je haljina postala tekstil za čišćenje prozora. Kroz te prozore zrcali se predvečerje i dah drage osobe i puna mjesečina koja sve kazuje snagom svoje semantike. 

Slijedeća pjesma u prvom ciklusu poduža je i nosi naslov „Zelena“. Ponovno je riječ o odjevnom predmetu kao simbolu. To je sada lijepa haljina sašivena za maturalni ples: „Osim za maturalnu zabavu nisam je nikada više odjenula / zauvijek je ostala zelena i mlada“. 

Vrlo je zanimljiva Božičina pjesma „Stube u nebo“. Te stube su pokretne i presporo se uspinju. Zaključak: „Neki idu u kontrasmjer / i stignu“. Naravno ti koji idu „u kontrasmjer“ stignu u prostor koji je suprotan od neba. 

Navodim pjesmu „Zdalkoga“ u kojoj autorica vrlo efektno pokazuje kako se na dijalektu mogu stvarati i filozofski stihovi:

„bole je gledeti zdalkoga

kej ti fali

mejne toga moreš videti

a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali

mejne si onda i misliš

a navek i sebe samomu moreš povedati da nesi dobro zagledal 

a niko te nebu ni pital kam si kvragu gledel“

Iz navedene pjesme uočljiva je autoričina nakana osloniti se na narodnu mudrost svoga sela jer ta mudrost nosi i neporecive univerzalne vrijednosti. 

Drugi ciklus „Nemoj mi to govoriti“ počinje istoimenom pjesmom. Pjesnikinja sjeća se svoje majke u vrlo potresnim stihovima. Početak pjesme donosi pomalo glazbene stihove: „zagledane smo nas dvije nizbrdo / horizont horizont horizont“. 

U pjesmi „Večnost“ može se isčitati i mogući književni kredo Božice Brkan:

koju tu večnost 

iščeš

kam to očeš sprtiti te beli teški sneg

Na kajkavskom narječju napisana je vrlo mudra pjesma „Lafre“. Lafre su maske. 

Treći ciklus pod nazivom „Doveka“ donosi kao podnaslov ili vodeću misao, odnosno moto, riječi Arsena Dedića „Jezik ti je jedina domovina“. Upravo ovaj moto, po mome mišljenju prožima cijelu ovu knjigu. Stoga i prva pjesma u ciklusu, pod naslovom „Doveka“, snažnim pjesničkim govorom stavlja materinski jezik u prvi plan:

če bum jezik svoj odmetnula proč 

igda

če na hip 

kak bum se z zemlu svoju

spominala i dospomenula

gda bum doveka vujne ležala 

Po mome mišljenju istu tematiku obrađuje i pjesma „Nadelena“. U njoj su stihovi:

a čem ga više davam čem ga si više imaju

nekak ga više imam i ja

više se morem spominati 

više morem se dospomenuti

više i samu sebe morem razmeti

a da ni zube ne moram ni raspirati

O svakoj pjesmi u ovoj zbirci moglo bi se govoriti kao zasebnoj cjelini što je osobina vrijedne poezije. 

Slažem se s Željkom Lovrenčić kada piše kako je završna pjesma u ovoj knjizi „Kej da jes“ dirljiv oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu“. Kako Božica Brkan, po svojoj prirodi ne spada u pesimistične ljude knjigu završava pjesmom pod naslovom „Najljepše je pisati pjesme“. Doista, njezin život se ostvaruje i potvrđuje kroz književnost. Jer kako sama piše za pjesmu je dovoljna samo misao „ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata / sočna / dovoljno kisela dovoljno slatka“. Zbirka „Nemoj mi to govoriti“ ma koliko se vezivala na „Vetrenicu“, novi je korak u pjesnikinjinom književnom stvaralaštvu. Autorica pokazuje zrelost srednjih godina, njezina misaonost obogaćena je prijeđenim životnim iskustvom, stihovi postaju brušeni, ekonomični, suzdržani i ironični. Ovako ne bi pisala prije 30 godine. Odlika dobrog književnika krije se i u tome što mu je svaka knjiga novo, samostalno i samosvojno literarno ostvarenje. 

6. studeni 2019.

Poezija s novinarskim nervom

Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)

Naslovnica zbirke

Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovezelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.   

S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko. 

Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješna vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“

U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.

I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to! 

potkraj studenoga 2019.

Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božica Brkan

 U Kloštru Ivaniću na  2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:

Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.

     U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.

     Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:

„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“

„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“

     Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo. 

„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“

„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“

„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“

     I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.

    Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.

     Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često  pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH  kaže doslovce samo ovo:

„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“

To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.

U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog  govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:

„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš.  Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:

„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“

     Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.

     Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla.     I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj. 

Strahimir Primorac: Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih

Prenosimo uz autorovo dopuštenje: Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018

KNJIŽEVNA KRONIKA

Strahimir Primorac

SAMOĆA UMREŽENIH, ZATVORENOST RURALNIH

Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.

Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.

Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.

Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.

Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“

Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:

Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.

Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.

Bila je posve prazna.

Bila je posve sama.

Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.

– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…

O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.

U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.

Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.

U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.

Forum

Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.

Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.

Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“

Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)

Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“

Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“

Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.

U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:

Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?

Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.

Strahimir Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila

zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)

Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)

Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.

Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.

Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.

Zbirke pripovjedaka “Umrežena” i “Život večni” u Novinaru

Naslovnica Novinara br. 1-2 / siječanj – ožujak 2018. od 19. travnja 2018.

Novinar, glasilo Hrvatskoga novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, broj 1-2 siječanj – ožujak 2018., – moguće i uopće posljednji tiskani broj! – na stranici 44. u rubrici NOVE KNJIGE – SVIJET MEDIJA objavljuje kritiku VLADIMIRA MATEKA zbirki pripovjedaka Umrežena i Život večni Božica Brkan, Acumen d.o.o. , Zagreb 2017.:

Gotovo da i nema godine da nas Božica Brkan otkako se je iz dnevnih redakcija otišla u mirovinu i hrabro prešla u nakladnike Božica Brkan ne obraduje nekom novom knjigom u izdanju obiteljske tvrtke, ali koja je u njenom većinskom vlasništvu. Potkraj 2017. godine objavila ih je čak dvije. I jedna i druga su zbirke kratkih priča (ukupno ih je 55) objavljivanih tijekom posljednjih dvadesetak godina u raznim listovima i časopisima, a dobrim dijelom i nagrađivanih na raznim natječajima. No, iako se obično kaže da pisci cijeloga života na različite načine pišu jednu te istu knjigu, ovdje to nije slučaj.

Razlika nije samo u jeziku kojeg autorica koristi: „Umrežena“ je napisana na štokavštini za koju bismo mogli nazvati i službenom da se u nju, s obzirom na tematiku o kojoj govori, nije umiješala i masa izraza koji pripadaju jeziku novih tehnologija i digitalnih proizvoda i profesionalnom žargonu onih koji ih koriste. S druge je strane „Život večni“, kako već i sam podnaslov kaže, „knjiga kajkavskih priča“. No, nije to bilo kakva kajkavština, to je danas već gotovo ugasla „kekavština“ autoričinog djetinjstva u Moslavini, pa je i zbog toga to vrijedan doprinos našoj (ne samo) dijalektalnoj književnosti.

Jezik u velikoj mjeri govori i o tematici. U „Umreženoj“, kako u predgovoru ističe sama autorica – sakupljene su „urbane kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o usamljenosti, otuđenosti, isključivosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome i sve više virtualnome globalnme svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad“.

Tome nasuprot u „Životu večnom“ stoji svijet maloga sela izgubljenog u vremenu i prostoru, u kojem zbog mentaliteta, običaja i teških karaktera pate i ljudi i životinje, u kojem se nekoga može umlatiti zbog pijane svađe oko zastave. Svijet u kojem se može stradati ni zbog čega i koji je po tome na neki način i „paradigmatična hrvatska priča o sudbini mnogih mjesta i njihovih stanovnika potkraj II. svjetskog rata i nakon njega“, kako je žiri uz ostalo obrazložio Nagradu Dubravko Horvatić za prozu, dodijeljenu 2015. priči „Crna trava“, koja se – zasluženo – našla i u ovoj knjizi.

Moglo bi se, naravno, o objema knjigama govoriti i kroz prizmu tzv. „ženskog pisma“. Činjenica da se događaji u većini priča opisuju kroz ženske likove ili barem iz njihove perspektive mogla bi opravdati i takav pristup. No, s obzirom na sve što su te priče zahvatile – u „Umreženoj“ su u pozadini, čak i tamo gdje ih se u početku ne očekuje – problemi tranzicije i recesije, društveno raslojavanje, ljubavni trokuti i razni oblici pomodarstva, dok se u „Životu večnom“ osim odraza prošlih vremena neprekidno isprepliću Eros i Tanatos – bilo bi krajnje nepravdeno ove dvije knjige Božice Brkan zatvoriti u isključivo u taj pretinac.

Na samom kraju, poruka potencijalnim čitateljima „Života večnog“: ne treba se bojati priča pisanih dijalektom. Da bi ih se razumjelo i uživalo u njima, potrebno je samo malo truda, kojeg će k tome olakšati na kraju svake priče priloženi rječnik manje poznatih izraza.

Objavljeno 19. travnja 2018.