Zvonko Kovač u “Kolu” o romanu “Rez, Leica roman u 36 slika” Božice Brkan

Prenosimo: Kolo, 3-4 2013.

Zvonko Kovač: Noćne more tranzicije

(Božica Brkan: Rez. Leica – roman u 36 slika, V.B.Z., Zagreb 2012.)

Oslonimo li se samo na naslov i podnaslov romana dugogodišnje novinarke i kajkavske pjesnikinje Božice Brkan (koju sam pobliže upoznao kao pjesnikinju tek kada su joj pjesme bile objavljene u Kolu, i nisam požalio što smo ih objavili), možemo svoje čitanje orijentirati u krivom pravcu, prema možebitnom fragmentarnom romanu, sastavljenom od nekoliko rezova-fleševa bez snažnije kompozicijske povezanosti. Naime, zavirivanje ili prelistavanje, odnosno pročitavanje po poglavljima ne može nas daleko odvesti, jer je zapravo priča ispričana višestruko i za aspekt koji želim naglasiti u svom tumačenju – na dva jezika, ali i dva jezika u više stilskih varijeteta.

Kritika je već naglasila da je riječ o ratnom i tranzicijskom romanu, koji je kod nas, kao i u Bosni, u najviše slučajeva povezan. »Ratna zbivanja«, kako se u boljem društvu i danas često naziva niz ratova koje je vodila Srbija zajedno s JNA na raznim područjima i s raznim narodima, kao i raznim povodima i razlozima, na prostoru bivše zajedničke države, istočnoeuropsku tranzicijsku stvarnost učinila su njezinu jugoistočno-europsku, balkansku inačicu još težom i još traumatičnijom. Ponekad pomislim da je književnost, kao i druge umjetnosti, ovdje opet na poslu zacjeljivanja rana, koje u životima i dušama naših ljudi ostavljaju ratne traume i noćne more tranzicije.

Suočite li se danas s kajkavštinom u proznom tekstu, navlastito u romanu (imali smo u novije doba dva uspjela pokušaja pisanja romana na kajkavskom – Ljudeki Željka Funde i Netopir i črni ljudi Denisa Peričića), upitat ćete se prije svega zašto je uopće potrebno pisati na kajkavskom kad se sve može reći i na našem književnom hrvatskom jeziku, a onda i – kakva je stilska funkcija, odnosno kakva je svrha napisanih poglavlja na kajkavskom. Ostavimo li odnos kajkavskoga i književnog jezika po strani ili za diskusiju, ostaje pitanje kakav je to kajkavski, radi li se o humorističnom ili satiričnom, sarkastičnom jeziku tranzicije ili se kajkavski javlja s nekom drugom motivacijom. Moram odmah reći da je riječ o drugom slučaju koji je prilično nov i zato možda zanimljiv da se posebno problematizira i istakne.

Naime, u luku kojim se na kajkavskom otvara i zatvara ovaj roman, dva-tri središnja poglavlja, uglavnom monološki koncipirana kao propovijedanje uz pomoć likova, kao i nešto kajkavštine u dijalozima, pokazuje se da kajkavski jezik u ovom romanu nije isti. Riječ je o kajkavskom najbližem zagrebačkom slengu, o kajkavskom starije generacije i kajkavskom srednje generacije (Božica Brkan govori da se radi o njezinom, očevom i bakinom kajkavskom, koje je i sama istraživala sastavljajući rječnik svom pjesničkom jeziku), ali svi se oni javljaju u – blizini smrti: kroz govor vlasnika kafića i svjedoka Ivanove smrti, i posebno u ispovijedima »dečka iz kvarta«, ratnog invalida u kolicima Thomsona, u ključnim Terinim svjedočenjima o ubojstvu civila koje je snimio Ivan i u samopriznanju – da je naime ubila svoga supruga, suučesnika u pokolju sumještana; a takav je i Letva, dječak iz Terina sela s Rijeke, sa svojim svjedočenjem iz infantilne perspektive.

U svim se spomenutim slučajevima kajkavski javlja kao reakcija na traumu koju proizvede događaj što se teško može do kraja iskazati, osim ponavljanjem iskaza i novim vraćanjem u situaciju traume. »Kajkavski narativ«, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, tako se javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara – od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima-iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnoga govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova.

Uzmimo dva upečatljiva primjera:

Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledala kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla! Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. Samo kej je on ne poznal. Morti bi na slike. Zato je to tak i zišlo (str. 75).

I ja sem mu bogme i presudila. Kej bi mu negvi sudili? Nigdar! A ko bi mu drugi? Ti tam negde daleko? A kaj je nim do nas? Bilo mi je te film dati jel ne dati, jel se bu se to zaboravelo kak da nigdar ne niš bilo, jel se ne. I sem mislila: ne buš bogme! I jesem ja nega, jesem ga, z čem mi je bilo pri ruke. Z balticu sem ga drapila. Jesem, kej pred Bogom vam velim (str. 173).

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala unutar ruralne štokavske epske tradicije (u svojoj novelistici o tome svjedoči i Borivoj Radaković), Božica Brkan kao autorica s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, morala je biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Krležinim Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik mislim da ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnom rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakodnevici tranzicijske noćne more, sa višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakodnevice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, s koje strane nas može stići osveta?

A kakvi su ostali jezici likova-pripovjedača Božice Brkan u romanu Rez? Moram priznati da me ugodno iznenadila njihova raznolikost, kao i sva tračerska pozadina našeg tranzicijskog doba: i samoprikazivanje i govorenje o drugom kao da se najbolje izražava jezikom rekla-kazala, nikada do kraja pouzdanim ali utoliko povjerljivijim i »pouzdanijim« pričama. Ni o kome se ne zna danas ono što bi se o njemu moglo objektivno znati, nego samo ono što se o nekome neprovjereno priča.

Međutim, nije me ugodno iznenadila samo različitost nego i dinamika pripovijedanja u oba jezika, nešto razigraniji književni, s mnoštvom kratkih rečenica, elipsi, očekivanih i neočekivanih asocijacija, često na rubu smijeha ili zajedljivosti, skoro osvete. Iz akademske sredine gledano, koja također nije imuna od sličnih tranzicijskih situacija, mora se priznati da je u novinarskom svijetu puno životnije i strašnije, a ono što iznenađuje jest – gotovo izjednačena slika insajdera i nas čitatelja o kvaliteti i izgledu samih novina, koje nisu samo izgubili dobri novinari nego i svi mi čitatelji. Kojima onda književnost bivših novinara, kao u slučaju dugogodišnje novinarke Večernjeg lista Božice Brkan, može biti u zamjenu; uostalom kao i njima samima.

Evo i jedne slika iz toga svijeta, možda najbliže autorskom naratoru, iskazano Žužom, Suzanom N., dugogodišnjom urednicom Dnevnika:

A ja sam prestala pušiti i obične cigarete, jer su nam tu sve zabranili, pa bil mi je to još jedini porok. Išla sam na brzinsko odvikavanje kod Đorđevića. I o tome sam pisala. Skupo je, ne možeš si danas ni pošteni porok priuštiti. Ni ševe, draga moja, tu odavno nema. Osim u zdrav mozak. A nema ni mozgova. Uostalom, otkad je bilo ono kravlje ludilo – a ono kod nas traje, eto, do danas – više nema ni pohanog mozga s tartarom (str. 145).

Razigrano asocijativan, upravo novinarski pronicav, otkačen jezik pojedinih likova, navode nas na pomisao da potražimo one situacije koje bi autorici romana bile osobno najbliže, ali nećemo je zaskočiti. Draž, pa i svo umijeće pripovijedanja Božice Brkan nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama »viđenja stvarnosti«, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakodnevici, ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana: starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći, kao da netko nevidljiv upravlja našim životima, romanom Rez Božice Brkan dani su sasvim određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom. Bez kraja i konca, sa sve neizvjesnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A odgovorom kao odazivom, strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.

Strahimir Primorac u “Vijencu” o romanu “Rez” Božice Brkan

Prenosimo: VIJENAC 482, 6. lipnja 2013.

UBIJANJE RIJEČI, SLIKE I SJEĆANJA

Čvrst zagrljaj rata i tranzicije

vijenac482

Strahimir Primorac

Božica Brkan, koja je velik dio radnog vijeka provela kao novinarka i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, u književnosti se najprije afirmirala kao pjesnikinja, autorica nekoliko zbirki kajkavskih i štokavskih stihova. Istina, početkom devedesetih tiskan joj je roman Lift (1993), no sve do danas ona se u najvećoj proznoj formi više nije ogledala, a ni kratke priče koje je objavljivala u novinama i periodici još nije sabrala u knjigu. Tako je roman Rez, njezin tek drugi izlet u književnu prozu.

Novine i novinarska sredina ono je što je Božici Brkan blisko i čije mehanizme funkcioniranja najbolje poznaje, pa nije čudno što je to vidljiva poveznica njezina novog romana s već davnom „političkom melodramom“ Lift. Kad govorimo o Rezu, valja reći da je autorica napravila žestok spoj priče u čijem je središtu ratni zločin i male povijesti srozavanja novina u hrvatskim tranzicijskim okolnostima. Roman počinje ubojstvom glavnoga junaka Ivana, nekadašnjega fotoreportera Dnevnika, kojeg je netko usmrtio snajperskom puškom dok je u kafiću pio jutarnju kavu. U Napomeni, kako je naslovljeno posljednje, 36. poglavlje, u nekoj vrsti okvirne priče, čitatelj doznaje da je prethodni tekst novinarka konkurentskog lista sastavila od prikupljenih podataka i ugrubo „skinutih“ intervjua osoba za koje je smatrala da joj mogu iz prve ruke pomoći da sastavi Ivanov portret. Realna radnja tog žanrovskog mješanca (triler, trač-proza i specifični krimić u kojemu ulogu „istražitelja“ preuzima novinarka, a policijski istražitelj tek je jedan od mnogih likova) traje otprilike dva tjedna u lipnju 2010, ali se u retrospekcijama ona vraća dvadeset i više godina unatrag.

STG19943

Premda se u prvi mah čini da bi moglo biti velikih problema s usklađivanjem fragmentarne strukture teksta, uvjetovane velikim brojem likova, spisateljica je roman posložila vrlo promišljeno i precizno. Ta se njezina brižljivost može uočiti već na prvom koraku, u susretu s naslovom i podnaslovom knjige. Izborom naslova od samo jedne riječi, i to jednosložne, autorica postiže naglašenu ekspresivnost – i kad je posrijedi njezino doslovno značenje: „mjesto zarezano oštrim predmetom“, i kad je posrijedi preneseno značenje: „oštar prekid s čime“, „dramatična promjena“. A oba ta značenja proistječu iz sama teksta: ono prvo iz središnje teme, ratnog zločina u nekom selu kad je zaklano dvanaest nevinih civila, a drugo iz važnih životnih zaokreta koje doživljavaju pojedini likovi (Rajna, Thompson). Podnaslov romana glasi Leica-roman u 36 slika, pa bi ovdje možda trebalo podsjetiti da je Leica vrsta vrlo precizna fotografskog aparata, u koji se umetao film kojim se moglo snimiti 36 fotografija. Čitatelju se, dakle, sugerira neka bliskost romana sa svijetom fotografije, ali i način na koji je tekst strukturiran.

Prema iskazima više od dvadeset osoba koje je novinarka intervjuirala rekonstruiraju se i stalno dopunjuju novim detaljima dvije osnovne priče. Jedna je o tome kako su nastale i kakvu su potom sudbinu imale Ivanove fotografije zločina snimljene na terenu na kojem kao susjedi stoljećima žive pripadnici dvaju sada zaraćenih naroda. Druga je priča o silnim turbulencijama – uređivačkim, financijskim, moralnim i dr. – u tiskanim medijima, a reprezentativni je uzorak Dnevnik, najtiražniji hrvatski list, koji je prešao u ruke jedne strane korporacije. Pritom je autorica, premda na ograničenu prostoru, uspjela neke od tih likova izdići iznad osnovne funkcije koju im je namijenila (da „portretiraju“ Ivana) i udahnuti im životnost, individualizirati ih. Jedan je od takvih likova i samozatajna seljanka Tera, koja se sprijateljila s Ivanom dok je bio na ratištu. Kao svjedokinja iz prve ruke, ona opisuje ključni događaj, a uvjerljivost joj osobito daje njezin kajkavsko-kekavski govor:

„Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledela kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla. Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. (…)

Druga priča ovog romana, ona o novinama u dva posljednja desetljeća, insajderski je pogled u strmoglavu metamorfozu tiskanih medija i cijele jedne profesije od goleme društvene važnosti. U tekstu defiliraju novinari, urednici, članovi uprave, tehničko osoblje, a pojedini među njima ne samo da sugeriraju crnu sliku branše nego se i sami legitimiraju kao profesionalno nedorasli izazovima struke, kao moralno problematičan svijet, socijalno neosjetljiv, lako potkupljiv, bez kičme i bez solidarnosti prema kolegama koji su pali u nemilost. Rukovodeći ljudi vuku često nerazumne poteze, provode svoju volju i maltretiraju zaposlenike. Krše hrvatske zakone, na što u svojoj zemlji ne bi smjeli ni pomisliti, masovno otpuštaju novinare, oduzimaju im stečena prava, određuju sve više posla za sve manje novca, na važna mjesta u listu dovode svoje favorite koji su najčešće nesposobni. Listu stalno pada naklada, pretvorili su ga u slikovnicu u kojoj više nema mjesta za tekst, potjerali su najistaknutije novinare, oglasi i oglašivači određuju izgled stranica, novinarstvo je na razini copy–paste. Sve je estradizirano, sve vrvi od lakoće i zabave, najvažnija rubrika nekad političkog dnevnika sada je Lifestyle. Vrhunac je te velike „rekonstrukcije novina“ uredničko prekrajanje tekstova i proizvoljno napuhavanje naslova i druge opreme, a kad autor zbog toga dobije po glavi (i doslovno), redakcija ne štiti novinara („tvoja privatna stvar“).

Novi roman Božice Brkan potvrđuje da u suvremenoj prozi različiti aspekti ratne tematike, ali i tranzicijske stvarnosti kao njegove izravne posljedice, još nisu iscrpljeni. Sjetimo se da su se samo u posljednju godinu-dvije time bavili S. Šnajder, I. Đikić, N. Lujanović, R. Međurečan, M. Koščec, N. Nekić, T. Mujičić, da spomenem samo neke. Dobro je da književnost govori o tim traumama, da se ne libi otvarati bolesna mjesta i ulaziti u tamne prostore kolektivnoga zaborava, da iznosi nedoumice i postavlja pitanja. Rez ne nudi nikakvu svoju instant-istinu, nego ostaje otvoren „za svaku sugestiju i svaku informaciju“ kako bi mogao pouzdano složiti cjelovitu sliku svijeta. Naravno, svijet književnog djela nije isto što i svijet povijesne zbilje, i od njega se ne očekuju pravorijeci i odgovori. Barem ne ona vrsta odgovora koje su nam dužni dati političari i neke druge društvene elite.

Obrazloženje Programskog odbora uz dodjelu nagrada za kratku priču satiru za 2012. godinu

Prva nagrada za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara u Čazmi za 2012. godinu Božici Brkan, obrazloženje Programskog odbora uz dodjelu nagrada

Prenosimo: www.gradska-knjižnica-cazma

Na natječaj za kratku priču satiru Gradske knjižnice Slavka Kolara u Čazmi, raspisan i objavljen početkom srpnja 2012, s rokom za prijave 30. rujna 2012, pristiglo je 86 radova iz Hrvatske i inozemstva. Projekt koji su financijski podržali Ministarstvo kulture RH, Grad Čazma i Bjelovarsko- bilogorska županija tako je na uspješan način spojio tradiciju i suvremenost, odnosno prisjećanje na djelo Slavka Kolara i recentnu književnu proizvodnju, istovremeno promovirajući Čazmu kao malo, ali nezaobilazno i važno kulturno sjedište.

Satira kao književna vrsta, osim kao podsjetnica na navedenog književnika i njegovo specifično mjesto u odnosu na suvremenike, pokazala se kao iznimno pogodna i privlačna autoricama i autorima koji su se javili na natječaj, čime su se ispunila očekivanja članova Organizacijskog odbora manifestacije Dani Slavka Kolara, da je ta književna vrsta nedovoljno zastupljena u recentnoj književnoj produkciji, da nam satira i humor itekako nedostaju u ovom preozbiljnom i prilično tmurnom vremenu, kad za važne stvari poput književnosti i umjetnosti općenito vremena i ne nalazimo, a o nedostatku zdravog smijeha da se i ne govori. Upravo o takvom vremenu i takvim situacijama i govore gotovo sve priče pristigle na natječaj, pri čemu je većina njih svoje satirične žalce uprla u politiku: suvremenu politiku općenito, sa svim svojim devijacijama, politiku i političarenje kao modus ponašanja, a neke od njih obrađuju aktualne političke događaje i neslavne političke ličnosti. Druga tematska preokupacija prisutna u pričama jest konzumerizam, potrošačko društvo i korporacijski mentalitet koji od nas čine nezajažljive kupce u trci za novim stvarima i, naravno, za novcem, čineći nas otuđenijima nego što smo spremni priznati, dok neke od priča uspješno sve to, i politiku i konzumerizam, kombiniraju s groteskom i apsurdom.Iz tolike, za prvi natječaj itekako obimne količine pristiglih radova, žiri u sastavu: Miroslav Mićanović, Branislav Oblučar, Hrvoje Kovačević, Vinka Jelić Balta i Slađan Lipovec pomnom i minucioznom analizom izdvojio je deset najuspjelijih priča koje su objavljene web stranici Gradske knjižnice Slavka Kolara, čiji su autori pozvani na književnu manifestaciju Dani Slavka Kolara na kojoj su 1. prosinca 2012. godine u Gradskoj knjižnici Slavka Kolara u Čazmi proglašeni pobjednici.

Treću nagradu, plaketu i iznos od 700 kn, osvojila je Ivana Dvorski Lacković pričom Najsretniji dan u životu, u kojoj se „dosta uspjelo karikira vjenčanje kao središnji doživljaj ženskoga života, u kojemu međutim ritual opstoji radi samoga sebe i konkurencije s tuđim vjenčanjima. Siže priče (sati i minute) te prvo lice daju pomalo “filmski dojam” odnosno dojam filmova s vjenčanja“, kako je to sažeo Branislav Oblučar. Drugi član žirija, Hrvoje Kovačević, naveo je da je „autorica opisom planiranja vjenčanja uspjela najsnažnije oslikati svu besmislenost potrošačkog društva koje nas je zadesilo i koje masovni mediji svakodnevno dograđuju. Zabavna priča u trenucima kada se najsretniji dan u životu pretvara u katastrofu postaje urnebesno smiješna. Ne samo da sam se smijao dok sam čitao te stranice nego sam ih poslije prepričavao prijateljima“.

Drugu nagradu, plaketu i iznos od 1000 kn, osvojio je Radovan Dožudić pričom Dvoboj, odličnim izvrgavanjem ruglu muškog mentaliteta, ali isto tako i cjelokupnog svijeta u kojem junaci djeluju, s diskretno uperenim kritičkim strelicama spram povijesti, društva etc. To je stilski vrlo dotjerana priča, s mnoštvom uspjelih i domišljatih vizualnih i eufonijskih slika, književnih i vanknjiževnih referenci, utkanih u urnebesno humornu situaciju, priča kojom autor „šarmantno uspijeva plasirati svoje vedro promišljanje svijeta i života“ (H. Kovačević).

Prvu nagradu, plaketu i iznos od 1500 kn, osvojila je Božica Brkan pričom Svojih tijela gospodari, kojom se „dovitljivo karikira i ironizira niz signala iz društvene svakodnevice (selo i grad, tržišno natjecanje i strančarenje, recesija i kriminal itd.), zgodno koristeći finesu pripovjedačice starice koja je tobože neupućena u društveno-političke stvari, pa sve pripovijeda iz naoko nevine obiteljske vizure, dok je čitatelju posve jasno o čemu je riječ. Također, poveznice na Kolara neupadljivo su, a vrlo domišljato upletene. Neočekivani finale izvrstan“, kako je obrazložio Branislav Oblučar.

Organizacijski odbor Kolarovih dana zahvaljuje svim autoricama i autorima na sudjelovanju u natječaju i čestita najuspješnijima, očekujući isti odaziv i sljedeće godine.

Slađan Lipovec