Nadam se da su gosti Brača, za razliku od mene, uspjeli dohvatiti okus i tajnu vitalca i hrapoćuše. Prvome jelu od janjećih iznutrica na tragu sam već drugu godinu, a u potragu za kolačem iz Dola ozbiljno sam se umašila ove godine. Više od karameliziranih polovica oraha na biskvitu fasciniralo me što za tortu za 4-7 osoba traže i 100 eura. Doduše, vidjela sam u karti i porciju za 30 kn, ali nitko ne priprema ni jedno od ovih jela bez prethodne narudžbe. A meni i nije do jela, koliko do fotkanja tih bračkih specijaliteta s nacionalnoga popisa zaštićene nematerijalne baštine. Različiti oblici zaštite od “običnoga” brendiranja do europske zaštite izvornosti i zemljopisnoga podrijetka omiljena su mi priča već godinama, od kulena do svih hrvatskih pršuta i maslinova ulja, do očekivanja žive zaštite rudarske greblice, na primjer.
Pogotovo zato što je na UNESCO-vu popisu reprezentativne svjetske baštine od 130 tema čak 13 iz Hrvatske, najviše na kontinentu, a i to prije ovogodišnjega prihvaćanja fascinantnih stećaka sa tla Hrvatske i još tri susjedne zemlje. Dubrovačka Festa sv. Vlaha, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskoga primorja, umijeće izrade dječjih drvenih igračaka iz Hrvatskoga zagorja iliti moje čikačoke, gorjanske ljelje, hvarska Procesija za križem, kastavski zvončari, licitar, slavonski bećarac, čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar i Lepoglava) zaista su dojmljivi.
Jedinstvena trojednost hrvatskoga jezika ča-kaj-što
Dvojbeno je kako jedinstvena trojednost hrvatskoga jezika ča-kaj-što ne prolazi u to društvo. U Ministarstvu kulture odgovor upravo čeka aplikacija za to već treći put, a i ta s neizvjesnošću, jer tehnički ministar ni nakon dodatnoga dugog razgovora s predlagačem Dragom Štambukom, ne samo liječnikom i pjesnikom nego i zaslužnim hrvatskim diplomatom, nema potvrdnog odgovora. Valjda hrvatski jezik baš i nije u njegovu užem interesu ili temu jednostavno ne razumiju ni on ni njegova birokracija unatoč nedvojbenoj potpori HAZU, Drušva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i povijesno dojmljivoga tumačenja akademika Radoslava Katičića. Ako je formalno što propušteno, pa nisu li birokrati tu da pomognu?
Predlagaču Štambuku posavjetovaše neki u kulturnoj administraciji da zaštiti neki stari brački govor, a on se čudi, jer je takvih na otoku – petnaestak! Zašto je bolje i lakše štititi usitnjeno? Od 139 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je desetak: bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt.
Croatia rediviva ča-kaj-što
Kako “zaštita” traje, najprije se pripovijedalo kako majstor pjesnik želi zaštititi kao “svoj brend” Croatiu redivivu, koju je ne samo pokrenuo nego je i mukotrpno, čak i kada je službovao u prekomorskim zemljama, održavao uporno – ove godine 26. put –dokazujuću svoju tezu o zlatnoj formuli ča-kaj-što njome i pjesničkom živom riječju izgovorenom na selačkom trgu od bijeloga bračkoga kamena, trajnijom i od njega, ča-kaj-što hrvatskoga jezika. Također ove se godine 26. put slična priredba Večer na Brižićevin dvuorima održala i u Preku na Ugljanu.
Pozitivnom diskriminacijom govorim pjesme obično na svojoj kekavici, moslavačkom idiomu kajkavskoga mojega rodnog Okešinca, ističući pri tome kako ona danomice umire, doslovce sa svakim svojim govornikom i kako se nadam da je moji tekstovi održavaju živom, kao što uopće dobri tekstovi živom održavaju Riječ, jer dio našega jezika nema sreću da ga živim održavaju znanstvena istraživanja ili rječnici.
Oblizeki i (kajkavski) osebušek za EU
Zapravo, dok analiziraju kako nam se akcelerirano smanjuje prirast stanovništva odnosno za koliko će nas, kada zahvaljujući većem umiranju od rađanja i iseljavanju, biti i koliko manje, doslovce mjerim kako izumire i sam hrvatski, takoreći tek nedavno priznat i za samostalni međunarodni jezik i za 24 službeni jezik Europske unije. Uskoro će se, htio ne htio, vjerojatno pridružiti u 50 ugroženih, dakle jezicima u izumiranju. Osupnulo me to bjelodano kada sam boravila u Gradišću i shvatila tu tugu koja me je nadahnula i za Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku pjesama (dobila je i nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te, 2012. godine), prilog našem kulturnom baštinskom pinklecu, mirazu pri udaji, kulturnom identitetu. Heritage, rekli bi neki.
Nažalost, čim se u nas spomene i j od jezika, postane to odmah političko pitanje i umjesto struke, ponovno se čerupamo kao i stoljeće i pol i dva unatrag, zahvaljujući jezičnim politikama Beča i Beograda, Bruxellesa, a bogme i Zagreba. I ne čudimo se što nam jezik polagano, ali sigurno izumire. Poput moje zavičajne kekavice.
Podcjenjivačke ogradice
Možemo li jezik koji govorimo održavati živim samo dobrim tekstovima, ako ih sve manje pišemo, slušamo, čitamo, govorimo? Možda bi dobro došao usporedni rječnik, kad već i antologije hrvatske poezije uglavnom odabiru štokavske pjesme, a čakavske i kajkavske nerijetko ostaju u svojim podcjenjivačkim ogradicama. Osjećam se glupavo, kao u basni o rodi i lisici, pred natječajima, uopće ne rijetkima, za tekstove na štokavici kako bi se proširilo tržište i na okolne zemlje, a ne mogu ih pisati na kajkavskom i čakavskom. Onda je u međuvremenu i kajkavski književni jezik ishodio dobiti i međunarodni kod ISO 639-3. I o tome smo malo razgovarali, a i onda isključivo ili štitimo li time kajkavski ili rastačemo li (ukupni) hrvatski.
Lijepo je čuti, kako mi reče prije nekoliko dana poslije pjesničke večeri u Preku jedan barba iz publike, kako je bilo puno lipo i kako je sve razumija i nije zna da imamo puno istih riči mi gore i oni dolje.
Posljednji je čas da se suočimo s nebrigom. Ne pripadam onima koji bi jezik štitili zakonom, ali pomnijom, osmišljenijom brigom svakako. Njegom onoga što još imamo. Da smo barem na to utrošili vremena koliko na polemike o stavovima pojedinih jezikoslovaca, pritome uglavnom miješajući kruške i jabuke, ili da smo sredili i pojednostavili pravopis umjesto da smo množili nekima unosna izdanja. Da smo barem razmišljali i uspoređivali umjesto da hametice lijeno, zbog modernosti, unosimo global language, pa glupavo puristički trijebimo anglizme i druge globalizme sve manje se i pokušavajući razumjeti.
Identitet na Balkanu
Ne ukazujem na ča-kaj-što da bih se pravila pametnom, nego da ne bismo pametovali naknadno, U tekstu Kajkavska čitanka Božice Brkan ili novi užitak čitanja, zapravo pogovoru istoimene knjige, Maja Matković podsjeća na važnost dijalekata u hrvatskome odnosno na hrvatske dijalekte, pa citira uglednoga američkog lingvista Roberta D. Greenberga koji u knjizi Jezik i identitet na Balkanu (raspad srpsko-hrvatskoga) tvrdi kako je za Hrvate položaj kajkavskoga i čakavskoga ostao oblik određivanja budućega identiteta hrvatskoga standardnog jezika. Da skratim: premalo ih je u standardu, jer kad nam ponestane riječ, radije posežemo za engleskim negoli za čakavskim ili kajkavskim. Rado navodim primjere vlastitih riječi koje sam, nadam se, uspjela ustandardizirati oblizek i osebušek, zapravo neprevedivim na štokavski.
O tome se, osim za potrebe ograničenodometnih političkih pametovanja, i ne razgovara, ali se srećom ipak, zahvaljujući ljudima poput Drage Štambuka na Braču i Roberta Bacalje na Ugljanu, održavaju pjesničke večeri više od četvrt stoljeća, zahvaljujući pjesnicima susreću riječi ča-kaj-što. Administracija to očito ne razumije, pa rekoh majstoru Dragi Štambuku da se, uporan poput bračkih kamenoklesara, pripremi i za četvrtu aplikaciju.
Ela sa selačkog na bolski
I pozove mjerodavne da ideju čuju uživo, kad papiri nisu dovoljni. Jednostavno mora biti uporan, moramo biti uporni, ako ni zbog čega onda zbog onih koji dolaze. Poput Ele Pavišić, četvrtašice iz Bola, koju sam upoznala kod bake u Selcima, a koja mi se pohvalila kako je njezina pjesma Ča ti je bila medu 10 radova svih uzrasta školaraca na šoltanskoj priredbi Ča more, judi, ako sam dobro shvatila, nešto poput čakavkoga Lidrana. Pitam djevojčicu: “I na kojem ti pišeš?” “Na selačkom”, govori, “ali mi onda učiteljica promijeni na bolski”. Ima ona još pjesmaa, jedna je Šporka posla, a njezin mlađi brat Toni uskače odmah kako je i on napisao pjesmu. Veselim se tome, pogotovo jer mala kaže kako će i ona – vidim u njoj malu radoznalu Božicu – jednoga dana čitati svoje pjesme na selačkome trgu pred katedralom na Croatii redivivi. Čitati pjesme na nekom od svojih “jezika” i pri tome se razumjeti i, dakako, imati slušača.
I da ne zaboravim dodati kako, eto, i slatka hrapoćuša ili hrapaćuša, kako je neki zovu, ima dodira s jezikom ne samo dok je jedu i degustiraju: ime je preuzela od jedinstvenoga crvenog, hrapavog kamena iz špilja u Dolu, tome drugom po starosti mjestu na Braču, odmah do Škripa. Neću uspoređivati vrijednost torte ni onoga jela od janjećih iznutrica i Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, ali ne zaslužuje li barem da se o tome češće i argumentiranije govori i to ne samo u nevrijeme tehničke vlade? Je li nam za identitet važnija s popisa nematerijalne baštine torta makarana, starogrojski paprenjak, soparnik, zagorski štrukli, sinjski arambašića nego li komadić jezika i ima li to veze, nažalost, samo s time što ne znam kako bismo jezik poput torte naplatili 100 eura. Istina, u vodiču All the Best of Brač In One Place stoji i:
Večeri poezije pod zvijezdama
Ova večer poezije (nazvana Croatia Rediviva) neka je vrsta ljubavne priče. Održava se 9. kolovoza svake godine. To je datum kada su davne 1943. Talijani spalili Selca ne ostavivši išta iza sebe. Dakle, ova je ljubavna priča između ljudi i mjesta. Ali, to je ujedno i ljubavna priča između ljudi i njihovog jezika koji je zapravo glavni razlog zbog kojeg se ova manifestacija odvija. Na ovaj datum, pjesnici iz cijele Hrvatske okupljaju se čitati i recitirati poeziju pisanu na tri hrvatska narječja. Ti dijalekti pokazuju raznolikost hrvatskog naroda, različitost njihove povijesti i kulture. No, večer poezije u Selcima pokazuje jedinstvo svih njih. Može se reči, iako to nije večer ljubavne poezije, da je zaista posebna vrsta ljubavne priče.
Selca, Brač i Zagreb, 20160808 – 20160809
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/na-26-croatiji-redivivi-u-selcima-na-bracu/
https://www.youtube.com/watch?v=nrIxQ7wkRfg
http://www.hrt.hr/enz/vijesti-iz-kulture/
http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/26.-croatia-rediviva
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=71613
http://www.matica.hr/kolo/424/Zlatna%20formula%20hrvatskoga%20jezika%3A%20%C4%8Da-kaj-%C5%A1to1/