Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvu prof. dr. sc. Vinko Brešić lista Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).
Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.
Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan Bošnjak Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; Jelena Lužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.
Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.
Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:
Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.
Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.
Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.
20180531 – 20180601