Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.
Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…
Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.
Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?
Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.
Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.
Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.
Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!
20170728
linkovi
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/