Sinoć smo nehotice zabrazdili na premijernu izvedbu Glumačke družine Histriona Kći Lotroščaka. Htjeli smo vidjeti Zagorku i predstavu prema njezinu tekstu koju smo, posve moguće, gledali i u prvoj izvedbi 1990. Ali kako ne volim otvorenja izožbi, tako ne volim premijere: ne uspijevam ništa vidjeti. Najupečatljivija mi je u toj predstavi o, kako kažu, dobroti, vjernosti i ljubavi, ukratko – Arsenova glazba.
Ne znam što bi rekla Zagorka da je trebala poput mojih kolega izvijestiti s predstave. Ili napisati i kritiku. Još su mi se više smilili kolege fotići koji su očigledno morali pohvatati poznate face i izgledali su mi pomalo izgubljeno jer ili poznati nisu nalikovali na poznate ili ih objektivi svih fela nekako nisu prepoznavali.
Gradonačelnik im je ispao najveća faca. Da je bar dočekao kraj predstave. Ljetna večer na otvorenome na Opatovini je sigurno bila sadržajnija nego u susjedstvu, mnoštvenijoj i glasnijoj Tkalči. Same reprize.
20170709