Čuvši da je u njoj i tekst o mojoj knjizi, jedva sam se dokopala knjige Međujezična razlaganja Zvonka Kovača, jer, kako sam napokon doznala, nakladnik Grad Čakovec otisne svakog naslova 500 primjeraka, pa dio ide autoru, a dio dijele kao reprezentativni gradski promodar. Lijepa kulturna promocija Međimurja je Biblioteka Insula, koja od 2003. godine objavljuje na natječaju odabrane knjige, a ova Kovačeva je već 47.
Kovačeva Međujezična razlaganja – meni nisu strana ni manje akademska razglabanja – mogao bi objaviti bilo koji metropolski, a ne umanjujući mu značaj, samo njegov zavičajni, koji mu 2018. objavljuje i treću knjigu, poslije Domovinskih eseja 2009. i zbirke pjesama Zvona u kiši 2015. Međimurci su objavili i po nekoliko naslova svojih Stanislava Petrovića, Emilije Kovač, Ivana Kutnjaka, ali i 2005. Obješene, prvi roman također svoga Kristiana Novaka.
Gotovo da zavidim i izdavaču i objavljenima na međusobnoj posvećenosti i potporama dobrom tekstu i počašćena sam što je i svoj pogovor iz moje zbirke Života večnoga, knjige kajkavskih priča, Acumen 2017., nazvavši ih Kajkavske ženske priče Božice Brkan, Kovač uvrstio među dvadesetak stilski različitih, u različitim vremenima i različitim povodima nastalih i na različitim mjestima objavljenih pa odabranih radova predstavljenih u posljednjoj cjelini Razlaganja kajkavska, kritika, u kojoj se bavi i poetikom kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga, Božidarom Bagolom kao međuknjiževnim pjesnikom, Lirsko-proznim figurama ljubavi i Črnom zemlom Kristiana Novaka.
Toj cjelini prethode cjeline Prethodnici, utemeljenjao slovenskoj starijoj književnosti, zatim Međuknjiževna razlaganja o slovenskoj novijoj književnosti, Sustručnjaci, baština o Bartoliću, Skoku, Galoviću, Pažurovoj (plus Zavičaj kao program i metoda!) te meni sjajan uvod pisan hrvatsko-slovenski Riječ unaprijed, ljudje blage volje, ljude blage ćudi, u kojem prof. dr. sc. Zvonko Kovač slijedom svojih znanstvenih i književnih zanimanja donosi teme iz slovenske i hrvatske kajkavske književnosti, o kojima je tu, kako i sam kaže, ovdje pretežno riječ.
Ukratko, slažem se s autorom kako su ta razlaganja– on, doduše, piše knjižica, a ja bih ipak bih rekla knjiga, samo za ljude dobre volje– je li ono filmski Kekec pjevao: dobra volja je najbolja? – s obje strane granice slovenskoga i hrvatskoga jezika. Dobre ćudi i radoznale, ponajprije. A knjiga kreće geslom-zapisom Domača beseda, grič nastao u Ljubljani, a objavljen u Vjesnikovoj Panorami subotom 1989.
Jer kako bih se inače, da se nisam usredotočila na Kovačeva razlaganja-razglabanja, bacila i na Semantiku ljubavi vođena podnaslovom i pjesmama s naslovom Ljubavu južnoslavenskom pjesništvu (Alfirević, Zlobec, Crnjanski, Šimić, Cesarić, Zajc, Pavlović, Paljetak, Kos, Ivanišević…) ili se poslije Kovačeva teksta o Baselu neočekivano temeljito zainteresirala, recimo, za njegova autora Lojzeta Kovačiča (ej: Slovencima prvi na listi 20. stoljeća, a u nas gotovo nepoznat!) i njegove proze neodređene žanrovske strukture te njegove Prišleke u Bagolinu prijevodu Pridošlice (Alfa, 2018.), i uopće za svojekot tuje odnosno za svoje kao strano, za…?
20181126 – 20190111
Linkovi
Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.