Na Jutru poezije na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora i DHP, kod Žnidaršića, 27. siječnja 2018. uručena je skromna nagrada za najbolju pjesmu za prosinac, natječaju FRIKK-a, Organizacije u kulturi inspirativnoga Roberta Roklicera – Željku Buklijašu za pjesmu Sofija.
Najboljom je odabrao ocjenjivački sud Diana Burazer, Rober Roklicer i ja. Imala sam uz to prije obvezu nego čast, reći koju prigodnu. Nisam odabrala nabrajanje žirijeva, a ni svoga osobnog užeg izbora, iako je bilo stvarno dobrih pjesama, čak i za dvojbu: koga nagraditi?
Mnogi misle, osobito oni kojima nije blisko razmišljanje o modernoj medijskoj vidljivosti – kako poeziju ne bi uopće trebalo ocjenjivati, pogotovo na natječajima. Po mojemu, (i) to je relativno, pogotovo za početnike koji nemaju još osjećaj ni, što bi rekli moji kekavci, jel kej k čemu to što pišu. Odnekud treba početi. Ne mora se uvijek ili neprestano ili uopće čak ni pobjeđivati, jer ocjenjivači, ma koliko stručni i objektivni, baš kao i u ocjenjivanju knjiga, kratke proze, dječjih uradaka ili čak slastica, kulena i drugoga (u čemu, hvala Ti Bože, također imam iskustva!) imaju i osobne kriterije, ukus, sklonost nekom stilu, poetici, a da se i ne govori o trendovima i paraliterarnim stvarima (sve do simpatije i antipatije autora!).
Po meni, mnogo je važnije da vas, vaš tekst naime, različiti ocjenjivački sudovi ne mogu zaobići i izostaviti iz užega izbora. Učiti se, jednako je važno, i od boljih i od lošijih, i od onih koji vam se osobno dopadaju i od onih koji vam se uopće ne dopadaju. Kriteriji mnogo govore i o zadanome, i o onima koji donose odluke, ali i radovima pristiglim na natječaj. Padaju mi napamet nagrade za knjige: jedne godine konkurencija žestoka, druge pak najbolje da se nagrada možda i ne dodijeli.
Po mojem iskustvu, uglavnom nenagrađeni i ne znaju, a rijetke i zanima, što je sve i kakvo pristiglo na natječaj, jedino osjećaju nepravdu ako nisu nagrađeni. Neki taje sastav sudaca, jer bi drugi možda pisali ciljano za takav žiri! Svašta, ali i to je – život. Poput nema boljega kulena od mojega i moja je pjesma najbolje/najljepša!
Natječaji su, po mojemu životnom iskustvu i spisateljskom načinu, osobito važni zbog rokova, jer vas, imate li tekstove neprestano u radu, natjeraju da prekinete sve dvojbe i donesete odluku: dovršeno.
Ocjenjujem li poeziju, meni je najteže odlučiti o izbacivanju iz konkurencije, iz kruga u krug, a kako meni pjesma i ne može biti dobra ako je nepismena, rado to istaknem, makar se tko i ne složio. Nepismenost kao stil, kažem na to, može prigrabiti Tanja Torbarina, ali ne može svaka nepismenost biti unaprijeđena u stil. Također ne mogu progutati imitatore, čak ni vlastite, imitirali li svjesno ili nesvjesno. Ne znaš što je gore!
Ako pišete i pišete, svakako čitajte i čitajte…
Željko Buklijaš: SOFIJA
Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime
20180128
linkovi
https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/
https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/
http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/