U Vijencu B. Brkan razgovara s A. Jembrihom, najvećim živućim kajkavologom

Iz Vijenca Matice hrvatske broj 743 – 744 od 8. rujna 2022., str, 27., prenosimo razgovor s filologom Alojzom Jembrihom.

Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Razgovarala BOŽICA BRKAN

Stranica iz Vijenca s intervjuom Alojza Jembriha

Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Naslovnica Vijenca s intervjuom A. Jembriha

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.

Alojz Jembrih snimljen na krapinskome 21. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, knjižvnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, koji mu je bio i posvećen kao jubilarcu, osnivačku i jednom od važnih organizatora / Foto Miljeko Brezak

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte

Objavljeno 13. rujna 2022.

O romanu “Privremeno neuporabljivo” Denis Derk u Večernjem listu

U kolumni “Knjiga na stolu” u Obzoru, političkom magazinu Večernjega lista, 10. rujna 2022., na str. 59. Denis Derk objavljuje kritiku “Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa… ” romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan.

20220910

Privremeno neuporabljivo B. Brkan predstavljen u Đakovu

Na samoj završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022., u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.

S predstavljanja: Vesna Kaselj, Božica Brkan i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.

Božica brkan uspoređuje svoj prvi roman Lift, politička melodrama i peti Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak

B. Brkan dodala je i kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u „visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom kritikom.

Govori Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Prije dvije godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a Hrvat B. Brkan.  

Publika u Kući Reichsmann / Foto Miljenko Brezak
Na grobu Luke Botića / Foto Miljenko Brezak
U žustrom razgovoru Đ. Vidmarović, B. Brkan i T. M. Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

Organizatori 13. Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb. Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH, Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.

Za uspomenu iz Đakova: B. Brkan uz Luku Botića / Foto Đuro Vidmarović

Zahvaljujemo Mirku Ćuriću.

Link na video Đakovo

20220824

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke

B. Brkan u Kaju o knjizi Zagreb u versima i kipecima

Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Početak osvrta Božice Brkan u Kaju
Naslovnica Kaj

Božica Brkan

Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021. 

Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.

Naslovnica Beletrine knjige

Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je  dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.

S predstavljanja knjige Zagreb u versima i kipecima u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića / Foto Miljenko Brezak

Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb? Ona ima osobno i književno isksustvo  s brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul, Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj rubrici Zašto volim Zagreb?
Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj, cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama.  Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama, promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke. No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim svoje (U zimsku večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima? 

Božica Brkan predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni, pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka večer listopadska), lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola, Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’ ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov buket u vazi,/ Što cijelu priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.// Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja su dvorišta središta svijeta!

Izdavačica i urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave, prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel. 

Autorica versa Božica jelušić / Foto Miljenko Brezak

Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić, koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao. Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000 snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15 godina, a dio je snimao  i dosnimavao mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi, boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb!  Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu. Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan, a uobičajio je snimati quer/položen. 

Autor kipeca Nikola Šolić / Foto Miljenko Brezak

Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i sufinancijermogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu, takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma, a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice, sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu, fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu – a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za grad i za dvojac?

Nikola Šolić ni na predstavljanju nije odsutajao od kipeca / Foto Miljenko Brezak

20211231 – 20220104 –  20220113 – 20220128  – 20220129 – 20220414 – 20220415  – 20220418 – 20220428 – 20220429 – 20220501 – 20220503 – 20220504 – 20220505 – 20220514 

Tekstovi i B. Brkan iz tiskane “Književne riječi” odnedavno i online

Prošlogodišnji dvobroj časopisa Književna riječ 1-2/2021 (izdavač DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, urednici Franjo Nagulov i Vlasta Markasović) odnedavno je dostupan za čitanje i na mrežnoj stranici Društva hrvatskih književnika. Tako će nesumnjivo steći i više čitatelja.

Naslovnica Književne riječi 1-2/2021

Kako smo objavili potkraj prošle godine kad je objavljena tiskana Književna riječ u cjelini odnos književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti), a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. (str. 42.-50.), a Proza donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana Zrinušića, Darka Pernjaka i Božice Brkan, ulomak iz tada još neobjavljenog roana Privremeno neuporabljivo (str. 78.-86.)

Sadržaj Književne riječi 1-2/2021

Podsjećamo i da je Književna riječ 2017. uz drugo, objavila i izbor iz poezije Božice Brkan.

Čestitke redakciji na upornosti na dobrobit kvalitetne recentne hrvatske književnosti.

20220719

Božica Brkan o romanu “Privremeno neuporabljivo” govorila u intervjuu Sandri Pocrnić Mlakar

Prenosimo objavu u časopisu KVAKA / utorak, 12. srpnja 2022.

Božica Brkan | Život između privremenoga i neprocjenjivoga

Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Bračna nevjera, potplaćenost unatoč prezauzetosti na poslu kojoj se ne vidi kraj, briga za dijetekoji odrasta kod bake i djeda, uz sve to potres, strah, neizvjesnost i naljepnica “privremeno neuporabljivo” koju bi glavna junakinja, senzibilna Dora, najradije nalijepila i na vlastiti život – u svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ Božica Brkan ugradila je vrijednosti kojima se bavila tijekom svoje novinarske i književničke karijere, a to su zagrebačke legende, kajkavski dijalekt, gastronomija i vrt oko obiteljske vikendice. Stilski raskošan, roman „Privremeno neuporabljivo“ ima šarm filmova Petra Krelje, toplinu jednostavnog obiteljskog života koji se čini sigurnim i predvidivim, da bi se u krizi pokazalo koliko je krhka njegova ravnoteža. Kriza je istodobno i test vitalnosti jer se obiteljska povezanost pokazuje kao vrijednost za koju će se založiti stariji članovi kako bi se, dok sve propada, familija očuvala. U šetnjama Zagrebom Božica Brkan u romanu “Privremeno neuporabljivo” podsjeća i na njegove vedute i legende, Šenou, Zagorku i Milčeca, na povijesne vrijednosti i nacionalno blago. A na kraju romana, dosljedna gastronomskom dijelu svog raskošnog novinarskog opusa, objavljuje i recept za Potresnu tortu, koju su prvi degustirali čitatelji na promociji romana u Kutini.

S Božicom Brkan razgovaramo o potresu i privremenoj neuporabljivosti koja je mnoge zatekla, o autorskom žanrovskom neposluhu, o ljubavi u Hrvatskoj i povjerenju u muške likove, o kajkavskom i standardu te o suradnji s dizajnerom Jenijem Vukelićem koji prati sve njezine projekte. 

Glavna junakinja Dora u Vašem novomromanu “Privremeno neuporabljivo” zamalo doživi ljubavnu priču, ali njezin emotivni život potpuno je zasjenjen egzistencijalnim pitanjima – muž joj je nevjeran, ali ona ga ipak voli;radi dan i noć, ali za svoje šefove nedovoljno; stanuje u stanu koji ne može adaptirati svojim primanjima;generalno, život joj je u zastoju za koji ne vidi rješenje. Zašto niste dopustili Dori da unatoč svemudoživi ljubavnu priču? 

Nije Dora moja prva junakinja uvjerena da je u ljubavnoj priči s hepiendom, pa se, stjecajem okolnosti osvijesti kada supruga Vinca nađe inflagranti, u usputnom klinču sa susjedom. Oni se vole i oboje se zapravo čude što im se to dogodilo, što im se događa. Ona je razočarana, puna dvojbi, čak i ne odustaje od svoje ljubavne priče, ali nikako ne uspijeva riješiti to što je muči, fizička prijevara o kojoj ne uspijevaju razgovarati, kao i niz svakidašnjih egzistencijalnih muka koje ne umiju ili ne uspijevajuprivesti kraju, jer predugo traju, jer se neprestano, unatoč velikom trudu, vrte oko vlastita repa. Stvar se usložnjava utoliko što nju materijalnim dobrima i bezuvjetnom ljubavlju obasipa Endži, imućni susjed koji joj je od djetinjstva više prijatelj i brat, kojega pomalo sažalijeva i koji bi joj, samo da ona to prihvati, mogao biti sigurnost i moguće rješenje svih njezinih životnih briga. Ali ona odbija njegovu ljubav, nije joj ni u primisli, jer ona voli svog Vinca, kakav je da je. Ona odbija tajkuna poput sushija kojinaručujespecijalno za nju i ne vodeći brigu da ona sushi, ma koliko bio in, uopće ne jede. Biva tako u životu. I kad imaš baš sve, samo ono što ti još nedostaje ne možeš ničim kupiti. Ma koliko bili uvjereni da sve ima svoju cijenu, pa čak i kad živimo tako, a neki baš tako i žive, pokaže se da neke stvari jednostavno nemaju cijenu i da su zaista neprocjenjive. Čime da kupiš ljubav? Katkad, pokazujem, ne možeš ni ljubavlju. Zato ovu ne samo zagrebačku priču nisam ni vodila ljubavnoj nego nekim drugim pričama.

Naslov “Privremeno neuporabljivo” odnosi se na zgrade oštećene u potresu, ali i na živote koji su privremeno zastali i čekaju da ih pomaknu vanjske okolnosti. Srednja generacija ima privremeno neuporabljive živote zbog nesređenih poslova i emotivnih blokada, ali istodobno generacija njihovih roditelja uživas unucima i u vikendicama. Je li uživanje u životu posljedica godina ili životnog stava? Može li se i Dora nadati hedonizmu zrele dobi, kad prebrodi svoje sredovječne krize? Koliko su Dorine krize objektivne, a koliko subjektivne? 

Što li je uopće „uživanje u životu“? Mislim da to ne ovisi o životnoj dobi, čak ne toliko ni o materijalnoj situaciji, nego više o ljudima kojima si se okružio, s kojima dijeliš to što imaš. Život!Rekla bih da „uživanje u životu“ prijeovisi o stavu. O postavljenim životnim ciljevima. Starci u romanu, zatekavši se u sklepanoj seoskoj vikendičici, kao pred kugom pred koronom i potresompovukavši se iz grada više da im djeca imaju gdje i bolje živjeti, iz odricanja a ne zbog vlastita užitka. Oni su si jednostavno skromno zaokružili ostatak života, ostatak želja i u tome uživaju prema ocjeni ovih u gradu i u stresu, imaju sve što njima nedostaje – vremena koliko žele, čistu prirodu i zdrav život počevši od hrane koju uzgoje do ljubavi potomaka… Nisam bez razloga cijelu zgradu iz centra Zagreba odvela na afterpartypenzićima na selo.Ironija? Satira? Hedonizam je danas propisan, nametnut, zadan. Kao i sreća, radost. Pogledajte po društvenim mrežama samo selfije s kreveljenjima: toliko je radosti i sreće da o istinskoj radosti i sreći, tomešto nam je u životu najpreče, i ne dospijevamo ni razmisliti. Dorin problem i jest što, za razliku od većine oko sebe, razmišlja o svemu oko sebe, što se pokušava nositi ne samo sa svojim problemima nego i sa svojim mislima. 

Dorin nevjerni partner ne dobiva šansu objasniti što mu se desilo i zašto mu se svidjela susjeda. Istodobno, ispostavlja se da poduzetni susjed koji je preuzeocijelu zgradu mora svoje poslove objasniti policiji. Muškarci su u krizi, ali njihove krize ne rješavate i prepuštate im da se sami izvuku. Je li otvoreno muško pitanje znak povjerenja ili nepovjerenja u muški rod? 

Svatko ima svoju šansu, pa i za objašnjenje, samo je pitanje prepozna li je, iskoristi li je u pravo vrijeme ili čak i ne shvaća da mu je prešla baba z kolačima. Vinc, Dorin suprug, shvaća svoju avanturu sa stubišta površno, kako i jest, i uopće ne može shvatiti zašto to i Dora ne shvaća takvim, zašto od toga radi problem. Ne može to shvatiti ni Muza, druga sudionica usputnoga seksa. Možda je stvar jednostavno životnoga opredjeljenja, ali se valja umjeti nositi s posljedicama i takva vlastita opredjeljenja i takva trenutačnog ponašanja. Da se i časkom prije nego ih učinimo pomisli o posljedicama, zacijelo bismo mnoge stvari u životu drugačije napravili. Ne osuđujem, ja samo pričam priču. I svakoga prepuštam njegovu izboru: i Doru, suzdržaniju, promišljeniju, koja se ubija poslovima, i primjerice Muzu, površniju, koja se bez krzmanja drugačije uzdržava. Svatko živi sa svojim izborima i njihovim posljedicama. U krizi bilo srednjih ili bilo kojih godina, kako ja to gledam, nisu samo muškarci nego muškarci i žene dijele krizu – lako je dijeliti dobro! –isvatko se nastoji po svome nositi s njom. U stvarnosti je jedino moguće zajedno. Ali sve zahtijeva silan trud, koji može ostati i neuzvraćen. I na to katkad treba računati. U romanu ne rješavam ni krizu ni međusobno (ne)povjerenje, pa neki sude da sam ostavila roman nedovršenim. Ako i jesam, namjerno sam.

U svom romanu ste posjetili zagrebačke vedute, poput Kamenitih vrata i Dore Krupićeve, s posebnom posvetom Šenoi, koji je nastradao popisujući stradale u potresu 1880. Kako ste došli na ideju romanom skrenuti pažnju na zagrebačke starine i uspomene, među kojima je i Kuća Šenoa? 

Kolega Siniša Matasović govoreći o „Privremeno neuporabljivo“, uz drugo, rekao je i kako bi turisti prema njemu mogli šetati gradom. Osim što je novinarka najslušanijega gradskoga radija, moja glavna likinja Dora vodi turiste, kostimirana, piše gastroblog o gradskim restoranima i priprema doktorat o zagrebačkom romanu. Zato i imate i Zagorku i Šenou, imate citate i usporedbe prošloga i sadašnjega. Zašto? Mogu preboljeti što su mi zatvorili i preobrazili i Malu kavanu, ali nije se nikome baš lako nositi s time da uzor za požrtvovnost u obnovi Zagreba oštećenoga potresom, moramo tražiti u potresu 1880. kad je Šenoa, najzagrebačkiji književnik i gradski odbornik toliko pomagao i popisivao štete da se razbolio i ubrzo i umro, prije toga još iz smrtne postelje još i diktirajući tekstove o tome. S kime ga usporediti danas, kad ni nakon toliko vremena obnova nije ni počela. Sramotno! Ovi naši moderni „obnavljivači“ posve su preskočili i osnovnu lektiru i promašili i svoj i mnoge živote. Kad sam pisala roman, nisam ni pomišljala da bi se tako nešto moglo zbiti. Samo sam proživljavala oštećenja i obnovu u Društvu hrvatskih književnika, pa u Kući Šenoa, koja nije obnovljena, kao i brojna druga važna mi mjesta.Čovjek osjeća nemoć i gorčinu, pa i ja, iako nisam postradala u potresu – ne računajući knjige urušene u radnoj sobi, koje sam objavila na Facebooku – osjećalasam nečistu savjest ne mogavši pomoći ni natjerati vlast da pomogne Zagrepčanima i Banijcima. Zato sam pisala.

Epizodama o napuklim dimnjacima i sporoj obnovi pozivate čitatelje da još jednom prožive 20. ožujka 2020. Jeste li bili u Zagrebu na dan potresa? Kako ste proživjeli taj dan?Zašto roman o posljedicama potresa? 

Naravno da sam bila u Zagrebu na dan potresa. I ne samo na dan potresa. Mjesecima zbog korone uglavnom nisam izlazila zbog drugih dijagnoza. Ni potres nas nije istjerao van. Kakav  izbor: ili potres ili korona!? Ne žalim se. Nisam bila sama, međusobno smo si priskakali, i, gledajući unatrag, nosili smo se zapravo vrlo dobro. Radila sam što i obično: pisala sam, čitala sam, gledala TV, telefonirala i  razmišljala, više i temeljitije nego inače:što sam ja na ovome svijetu? Nije nedostajalo ni tuge ni radosti, jer rodio nam se unuk, a nisam bez razloga Dorina nevjernog supruga Dalmatinca Vinca okrstila nadimkom mladoga prijatelja i kolege kojega je korona pokosila. Bilo je to još prije nego što je stiglo cjepivo, a stiglo je nakon završetka romana i nakon što je napisan.

Na jednom mjestu u romanu postavljate pitanje „može li neuporabljivo postati neupotrebljivo“, aludirajući na ograničenja standardnog jezika. Veliku pažnju posvećujete stilu i izražavanju emocija u književnosti, pa u poeziji i prozi posežete za dijalektom. Koliko snažni stilisti, poput Vas, mogu skrenuti pažnju na ograničenja standardnog jezika?

Još se nadam da uopće pisanjem možemo nešto mijenjati. Nešto što je važno, do čega mije stalo.Ako ništa drugo, sami sebe. Zbog toga pišući pomno odabiremi teme – obično kažem da svakim tekstom pokušavam riješiti neki svoj problem – ali i mnogo pažnje posvećujem stilu priželjkujući da bude moj i prepoznatljiv.  Standard ne bih opisala ograničenjem, jer nam konvencija, pravila, kao prometni znaci u prometu, pomažu da se međusobno bolje razumijemo. Ali meni nikako nije dovoljan samo standard, ma prema kojem od pravopisa, i kad god mi zatreba, rado pišem i svojim materinskim kajkavskim i žargonima, što se osobito vidi i romanu „Privremeno neuporabljivo“. Sam naslov citat je administrativne, zakonom propisane naljepnice, ali i, pogotovo iz perspektive poslije romana u događanjima s neorganiziranom i zakašnjelom, zapravo neostvarenomobnovom, postaje odraz državno-birokratskoga ponašanja i više od stilističke oznake, najmanje – satira. Zapravo teška ironija sama sebi, kakvu, zavidna sam joj, stvarnost može „napisati“ i bolje od najvještijega pisca. Vele kolege kako čitajući pomisle da sam negdje pretjerala, volim ja to, pa onda zaključe da ipak nisam, da čudnih događajačudnih postupakaima u stvarnom životu. I krivicu prigodno svaljuju na pandemiju korone i na potres. Kao da toga i inače u životu nema! Kao da baš ništa ne ovisi o nama samima. U ovome svom romanu zato sam se poigrala tobože usputno i prigodno, tobože površno i s lakoćom, ne samo purgerskim kajkavizmima i anglizmima, novinarskim i IT-jevskim žargonizmima imnogo čime, nastojeći da ipak ostane protočan i čitak i da se upravo to „privremeno neuporabljivo“ otkrije pomalo mučno i kao „privremeno“ i kao „neuporabljivo/neupotrebljivo“, kao svojevrsni „let u mjestu“, da posegnem za Unkovskim i Stefanovskim.

Na nedavnom festivalu žanrova Dvotočka, na kojem ste predstavili roman „Privremeno neuporabljivo“ , bilo je dosta govora o tome može li se ljubavna priča dogoditi u Hrvatskoj. Kakav je Vaš odgovor na to pitanje, s obzirom na novi roman „Privremeno neuporabljivo“, koji nije ljubić, a i na to da ste pisali ljubavne romane pod pseudonimomBiancaBrandon? 

Prava se ljubavna priča može dogoditi bilo gdje. Čitatelji klasičnih ljubića preferiraju oduvijek egzotično okruženje, ali stanje kod nas, pogotovo sada, pogotovo opisano u mojem romanu, vodi svakamo, ali ponajmanje ljubavi, barem ljubavi s hepiendom, bez koje pravoga ljubića žanrovski nema. No, činjenica je da sam cijele serijale ljetnih ljubića za dnevne novine, potpisane istina Bianca Brandon, pisala upravo s radnjom kod nas na raznoraznim egzotičnim mjestima, od Haludova u privatizaciji do peljeških vinograda s vinarijom dingača, a likovi su mi bili primjerice i ekološka aktivistica i novi bogataš, tajkunska kći, posvuduša i sponzoruša kojoj je rublje kroz prozor bačeno na omiljeni metropolski trg…, te da su bili vrlo čitani. Zbog zadanoga hepienda. Svi volimo i voljeti i biti voljeni, ali i kad imamo i jedno i drugo, ništa bez sretnoga kraja, makar samo kratkotrajnoga, makar samo u laganome ljetnom štivu da nam taj fiktivni optimizam olakša svakodnevicu u kojoj čekamo konstrukcijsku obnovu, otplaćujemo dugoročni zajam, nosimo se s inflacijom, besposlicom, šefovima koji znaju manje od nas, nasrtljivim kolegama, prijetvornim prijateljicama, partnerima i muževima, kroničnim bolestima, depresijom i strahom od budućnosti. Valja nam se nositi s pomisli da je,barem za nas, „bolje već bilo“, a pri tome, da se okrznem o Hitreca, ne ostati samo „zagledani u vlastiti pupak“. 

Naslovnicu je dizajnirao Jenio Vukelić, dizajner s kojim ste surađivali na nekoliko svojih najtiražnijih i grafički najatraktivnijih izdanja. Kako je nastala naslovnica”Privremeno neuporabljivo”, skromne koloristike, ali snažne simbolike? Gdje je Jenio Vukelić pronašao fotografiju i kako se odlučio za interpretaciju s “prostim prstom”? 

Kad sama biram, uvijek radim s najboljima.S Jenijem Vukelićem surađujem još od Vjesnika, kad je on bio mladi grafički urednik, a ja mlada novinarka. On je u međuvremenu dizajnirao najnakladnije hrvatske magazine od Šoškića do Pavića i dizajnirao je, primjerice, i mnoge važne hrvatske brandove. a surađivali smo zatim na posebnim izdanjima Arene i Večernjeg lista, posebice o hrani, za Podravku itd. Kad je naš obiteljski Acumen krenuo izdavati knjige, najprije smo napravili antologijsku „Oblizeki – Moslavina za stolom”, a onda i sva izdanja Acumena, dakako i sve moje književne knjige, pa i one ilustrirane kompjutorskom grafikom, izuzevši one koje su tiskali drugi izdavači. Njegovo je grafičko oblikovanje po mojem ukusu, lijepo, više od dizajna. I već prepoznatljivo. Ma koliko ja osmislila kako bi moj neki tekst trebao izgledati, on će me saslušati, pročitati ga, razmisliti i predložiti nekoliko varijanti.Toliko dobrih da je teško odlučiti. Katkad i kad je sve gotovo kaže: „Al ja imam sad bolju ideju!“ I onda krenemo ispočetka. I za „Privremeno neuporabljivo“ ja sam imala nekakvu ideju sa žutom naljepnicom, onim zidom iz Petrinjske sa školjkom, s kustošijskim srušenim Ciglaninim dimnjakom… I fotkali smo po gradu, možda mu posluži. Opet je napravio po svome u tri varijante. Odabrali smo srednje pristojnu. Ona oslikava moj tekst i govori o njemu. Problem je što je Jenio toliko skroman da teško govori o sebi i ne znam kako sam ga svojevremeno uspjela nagovoriti da njegov umjetnički rad predstavimo uz dvije moje promocije, jednu u Kajkavskom spravišču, a drugu u Knjižnici Vladimir Nazor Špansko.

Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica („Vjesnik“, „Večernji list“) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare “Zvonimir Kristl” za reportažu (1980.) te godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. – “Vrt” “Večernjeg lista”, nagrade „Marko Polo“ za najbolju reportažu 2018. 

Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.comwww.ziviselo.com). Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača. 

Posljednjih jedanaest godina intenzivno se posvetila književnim tekstovima (romani, pjesme, pripovijetke, patchwork, blogovi) i objavila je petnaestak knjiga. Radovi su joj u više antologija pjesama i priča te  prevedeni na više jezika, a, uz drugo, dobitnica je i nagrade „Katarina Patačić“ za najbolju objavljenu kajkavsku knjigu u 2012. (Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU) i nagrade „Vesna Parun“ 2020. Romani i zbirke pjesama bili su joj višekratno uvršteni u uže izbore za najprestižnije nacionalne nagrade.

Objavio Časopis Kvaka – urednik at utorak, srpnja 12, 2022 

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Prvo predstavljanje novoga romana Božice Brkan PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini

Božica Brkan je na svojem fejsu uz plakat poziva na predstavljanje napisala:

Planirate li tjedan, upišite pozivnicu na prvo predstavljanje mojega novog romana PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini, u ponedjeljak, 27. lipnja u 18 sati. U klubu Arcus govorit ćemo Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i ja, a dodatne poslastice su Vokalna skupina Rusalke Kutina i Đuli torta bez brašna ili torta 22.3.2020. Hvala Pučkome otvorenom uličištu. Nadamo se bez potresa, osim ako vas uspije p(r)otresti roman.