Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Slavica Moslavac

Na svojem profilu na Facebooku Božica Brkan je uz objavu razgovora o Moslavini sa Slavicom Mosavac 3. svibnja 2022.piše: Nastavljamo Razgovore o Moslavini. Drugi. Poslije Đure Vidmarovića – Slavica Moslavac. Scenarij Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak. Produkcija Acumen.
a uz prvi prilog ovih ragovora (sa Đurom Vidmarovićem) Božica Brkan uvodno je napisala:
Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče…

Slavica Moslavac tijekom razgovora / foto Miljenko Brezak

Link:

https://www.youtube.com/watch?v=sVXklwJUdVU

Razgovor Božice Brkan i Sadre Pocrnić o ljubićima u Svijetu

Prenosimo sa:

2https://svijet.com.hr/bozica-brkan-mjesto-ljubica-je-u-knjizevnosti/

BOŽICA BRKAN: AUTORICA KOJOJ SU LJUBIĆI TISKANI U 180 000 PRIMJERAKA…

Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako,  svoje iskustvo s ljubićima i medijima…

Razgovarala: Sandra Pocrnić

Božica Brkan u svom radnom prostoru 

Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu,  uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.   

S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.

*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?

– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu.
Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a HrvataLift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…

*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto?
– Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.

„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“


*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali?
– Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to.
Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište.
Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.

*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?

– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak.
Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.

*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće?
– Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli,  odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole.
Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak.
I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.

Objavljeno 19. svibnja 2022.

20220523

Novi roman Božice Brkan “Privremeno neuporabljivo”

Prenosimo sa fejsa Božice Brkan:

17. svibnja 2022. / Ne znam pere li me više sreća ili viroza dok prvome svom prijatelju i dizajneru Jeniju Vukeliću javljam da je danas iz Tiskare Zelina upravo stigao moj novi, peti roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO, koji je grafički oblikovao. Baš sjajno! Hvala Jeniju, hvala Maji Matković i mome Miljenku Brezaku (koji me je munjenu lupil na kipec! Širi popis slijedi u samome romanu!) te, dakako, izdavaču Acumenu i Ministarstvu kulture i medija na potpori.

19. svibnja 2022./

19. svibnja 2022./ Onima koji su pitali gdje mogu nabaviti moj novi zagrebački roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u izdanju Acumena: od jučer je u zagrebačkim knjižarama „Ljevak“ (Dobra knjiga) na Trgu bana Josipa Jelačića i „Dominović“ u zgradi Nacionale i sveučilišne knjižnice. Za izvan Zagreba pouzećem možete svoju adresu poslati u moj inbox. Grafičko oblikovanje: Jenio Vukelić.

Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmarović

Na svome profilu na Facebooku Božica Brkan danas je objavila:

Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.

Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak

https://youtu.be/mPWHCk4BEK8

20220502

B. Brkan u e-zborniku 15. Sesvetski pjesnički maraton

Uoči Noći knjige Knjižnica Sesvete objavila je e-zbornik 15. Sesvetski pjesnički maraton. U Riječi urednika — a urednici su Ivan Babić i Mihael Bili, grafički urednik Mihael Bily — stoji:

…u ovome zborniku (15. Sesvetski pjesnički maraton) virtualno se sastao 71 pjesnik, svaki zastupljen sa samo jednom pjesmom. Nakon svih ovih godina višedimenzionalnosti, tj. maratonā na kojima se čitala poezija, slušala glazba, gledali filmovi, video uradci, fotografije i mnoge prigodne izložbe, sada smo sve sveli samo na tekst, na golu golcatu pjesmu (…) I tako, dok topovi grme, poezija se i dalje piše, pjeva i čita. Jer, što inače pjesniku preostaje osim pjevanja i pjesme. Topovi pjesmu mogu prigušiti, ali ugušiti neće nikada

U e-zborniku na str. 71. i 71. je i pjesma ruski rulet Božice Brkan.

BOŽICA BRKAN
ruski rulet

televizije novine portali društvene mreže žmiču formatiraju šeraju breaking news crna kronika luxury apartmans
mladić upucan u glavu
navodno spašen ali u teškom stanju na odjelu intenzivne
je li mu metak još u glavi
provjeravaju kalibar neslužbeno se doznaje
je li pucao sam je li ga netko prisilio da upre u sljepoočnicu u čelo u prazninu
ne prvi put sedmorica osmorica igraše noćas ruski rulet
dečki nisu iz kvarta ni iz grada ni iz zemlje
ali doznaje se svi otprije poznati policiji
sve specijalisti s dugom pretpoviješću
šaketanje krađe pljačke ucjene dilanja
naprčeni nakurčeni s prijetećim arsenalom
navodno je posrijedi dug s multipliciranim kamatama
a kartalo se procurilo je u nama nepojmljive svote
ili je posrijedi tek obijest dokolica svakidašnja jalovost besmisao
psiholozi psihijatri kriminalisti sudski vještaci svakojaki već se bacaju na analize prolaznik izišao iz zgrade s događajem smijulji se u isukane mikrofone
samo tu stanuje spavao je ne ništa nije čuo ne njega nisu zvali
a da jesu bi li zaigrao samo časkom dvoji prije nego što će nakesivši se otići zamišljam kako pištolj kruži uokolo stola od glave do glave
kako se bubanj okreće kao rulet prije negoli uperiš cijev
naciljaš mozak prosviraš svaku misao
kako pucanj prazan prazan pa odjekne
je li pucaču na ciljniku zadrhtala ruka nesigurna u metak
u glasno navijanje odbrojavanje ostalih
u smisao dvoboja sa samim sobom
ni mudrosti ni junaštva ni čojstva ničega do bijega od straha od života
samo ništavilo samo mnoštvo otisaka mnoštva prolaznika kroz luxury apartmans prije poziva 112 inscenirali su scenu istraga u tijeku
ni potvrde ni demantija
biće u lockdownu nockdownu gdjesibionigdje štosiradioništa kao da i nisi bio kao da u međuvremenu nismo pretekli svjetlost koraknuli na mjesec razbili atom promatrači dokoličare što su došli baš ovamo samo ruše nam cijene nekretnina što nisu otišli gresti u ukrajinsku stepu proljetnu raspudicu govore
dnjepar navodno ima oči jadrana i plave i zelene i sive nitko ne vidi
ali ondje tjednima već kao što smo donedavno žrtve od korone broje milijune izbjeglih stotine i tisuće poginulih i ubijenih u tome ruskom ruletu
u kojem smo by the book svi mete jer dokoni veliki vođe ruski rulet igraju s ukupnim arsenalom ciljajući zvučno i nadzvučno
u glavu ne sebi nego čovječanstvu
u glavu po glavu
novo normalno staro normalno nenormalno
sklupčani poput fetusa čekamo boom breaking news
kao da život i bez luxury apartmansa nije milina božja

20220317 – 20220325 – 20220328 – 20220329 – 20220330 – 20220411 – 20220412 – 20220414

.

Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan

Uz tekst Pisanci na zavičajnoj okešinskoj kekavici u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski ukrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022. objavljena je i priča Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile:

Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.

Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.

Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan

Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima. Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu? 
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje: plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…

Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac

Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.

Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le. Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!

Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke

I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za papigice i kanarince.

Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.

Adrian je hihotao: Pipi-pipi.

Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.

Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile

Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo pile u malo jato.

I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje je da jedino nije bilo posve crno.   

Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili lukovinom i krasno šarali.

Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je pilenka, smiješila se baka.

Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao. 

Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac

20220203 – 20220205 – 20220206

Časopis „Nova Istra“ o romanu „Generalov sin, Srbin A Hrvat“

Pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu Nova Istra (glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) Istarskoga ogranka DHK u četvorobroju 1.-4. (proljeće-ljeto-jesen-zima) za 2021., godište 26, zbog pandemijskih uvjeta i pomanjkanja novca, na umalo 600 stranica objavljuje brojne izuzetno zanimljive teme.

Naslovnica Nove Istre

 Uz posvetu Goranu Filipiju(1954. – 2021.) i Dragi Orliću (1948. – 2021.) nove pjesme Gorana rema, Slavka jendrička i Diane Rosandić Živković. Slijede 16. pulski dani eseja o temi 1918. – 2018.: Stoljeće raspada Monarhije. Izdvajam teme Stjepan Radić – u povodu 90. obljetnice smrti Dubravke Brezak – Stamać, Drama Srednje Europe onda (1918.) i danas (2018.) Slavena Letice, 1918. iliti, Zbogom, oružje! Jelene Lužine, Miteleuropsko naslijeđe u svijesti mog plemena Jovana Nikolaidisa i Raspad Monarhije: psihoanaliza epohe Sibile Petlevski. Tema 24. Šoljanovi dani posvećena životu i djelu Jure Kaštelana  donosi niz zanimljivih tema: “Tifusari”. U riječi i u slici (Kaštelan – Mimica) Macieja Czerwinskoga, Svjedoci rata – čovjek i drvo. “Mrtvi jablan” Jure Kaštelana i “Drvo” Tadeusza Różewicza Magdalene Dyras, usporedbu Jure Kaštelan i Federico García Lorca – sličnosti i razlike Željke Lovrenčić i Jure Kaštelan – hrvatski Lorca Dubravke Stamać, a Božidar Petrač piše Šoljan, Kaštelan i zagrebačka Biblija. Slijedi posveta Marije Roščić Paro uz 80 godina Antonija Skármete. Zatim nekoliko novih prijevoda, ogleda, studija i zapisaka tepredstavljanje hrvatske pjesničke mladosti Vojvodine. Filozofija je zastupljena tekstom Žarka Paića U vrtoglavici znakova: Deleuzeovo čitanje Prousta te slijedi niz kritičkih pristupa i osvrta o tekstovima Katarine Hler, Eveline Rudan, Monike Herceg, Milorada Stojevića, Ivice Prtenjače, Sanje Baković, Wisławe Szymborske itd. Sada se čini oporo prigodnim, tekst Jevgenija Paščenka o “Kijevskim dnevnicima 2014./2015.” Đure Vidmarovića naslovljen je Jedini hrvatski objektivan putopis o Ukrajini.

Početak kritike Željke Lovrenčić o najnovijem romanu Božice Brkan s naslovnicom romana

Uz drugo, od str. 548. do 550. objavljuje i kritiku Željke Lovrenčić Intrigantan roman o traganju za identitetom romana Božice Brkan Generalov sin, Srbin a Hrvat, koju je zagrebački Acumen objavio 2020.

20220328

Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Lafre u časopisu Kaj

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.

Nalovnica dvobroja Kaja
Početak teksta Lafre u Kaju

Na više od 150 stranica Kaj (gl. i odg. urednica Božica Pažur) donosi i cjeline Kajkavske korelacije, Kajkavske jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske književne baštine, Kaj & ča, Hrvatski književni putopis te Osvrti i prikazi.

20220111

Božica Brkan i Oblizeki na videozapisu Knjiženice Božidara Adžije

KGZ – Knjižnica Božidara Adžije 17. prosinca 2021. u blagdanskom serijalu preporuke knjiga objavila je videozapis u kojem Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, ali i, kako sama kaže, čitateljica, govori o svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom.

Uredništvo: Marija Žurić i Iva Džambaski; Snimatelj Miljenko Brezak; Montaža iva Džambaski i Jure Žilić. Na svome Facebooku najavljuju:

Autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica. Dugi je niz godina ostavljala svoj scenaristički pečat u emisiji „Male tajne velikih majstora kuhinje“, a urednički u prilogu Večernjeg lista „Vrt“. Saznajte što su to oblizeki i zašto je baš tako nazvala svoju „osobnu vizitku“ tiskanu u nakladi od 15 000 primjeraka te internetski magazin. Knjiga „Oblizeki : Moslavina za stolom“ pohranjena je u vremenski trezor jedne banke, ali upozorite svoje potomke koji će prisustvovati otvaranju kapsule 2114. godine da ovu knjigu ne otvaraju ako im se tak’ žuri. A vi u ovim blagdanskim danima prije spavanja na „vanjkuš“ ponesite beletrističke ili publicističke oblizeke Božice Brkan koje možete posuditi ili rezervirati na pozveznici 
https://bit.ly/3ynAniD.

#godinacitanja #kgzRadnicka #BožicaBrkan #SretanBožić #kuhajmoičitajnozajedno

https://www.facebook.com/kgzRadnicka/videos/218438637106624

20211218