Božica Brkan

U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad „Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.

Prenosimo iz Nove Istre:

Božica Brkan
Lova kao piščev ideal

19. Pulski Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021.
Pisac, demokracija i ideologija

S demokracijom 21. stoljeća i globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera, Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove, pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među njima.

Je li vrijeme za pisanje nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima, biblijskoj zlatnoj teladi?

Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera, selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka – kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower? Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?

U povodu dodijeljene joj regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:

…otkad sam objavila svoj prvi roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od projekta do projekta.

Jedan od takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća za čitanje!? ( https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog Marqueza, pokrenula je aukciju Ormar Garcije Marqueza – prodaje 400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.

Na književnoj večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati. Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam, recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih sapunica, i turskih i meksičkih.

Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene, pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.

Zašto nismo, primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno? Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane, nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i dodatno se  kapitaliziralo?

Pisano je i čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim, koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov ego, makar to bila obmana… 

Teško je ostvariv ideal imati startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati (ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo, desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka, urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova, postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’ za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom… Ili s novcem, s lovom.   

Uz svoju novu pjesničku knjigu Tin Lemac na Facebooku 11. listopada u 20:13  piše gorki post (zasladivši ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu, poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.

Kako bi rekao gospodarstvenik i znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio – primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! – isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno, stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne, svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije, svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.

Zagreb i Pula, 20210730 – 20210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028