Stav objavio kritiku B. Brkan o knjizi Teška ljeta B. Jelušić

O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:

Naslovnica

Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.

Božica Brkan

Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?

U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.

Razgovor na kiši: Božica Brkan i Božica Jelušić, 24. ožujka 2015. / Foto Miljenko Brezak

U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja nikako ne voli priče o lijepoj i ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama, poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb, daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno njihove svetinje prodala gadžama

U tekstu ne iščitavam roman (Valjda ću sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego  kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura, zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.

Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi a s iskrenim žalom za neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez svrhovitosti,  ponavljanje životnih grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.

Uostalom, reći će: Plitki gaz i kratka dionica, to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo razbješnjela Golijata.

No, ipak, Jelušićeva si sama zadaje ograničenja poput ostanka u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!, svoju gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.

Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst, ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom. Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako priželjkuje, čitateljski prsti zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori. Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
 

Osim što je posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si, primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje, samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.

Jelušićka zacijelo Teška ljeta nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjati šarene, fantastične snove, kao da ih je na azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu neusporedive.

A pisci u pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! – samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu, kreaciji.

No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. 

Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite jeseni, pozne dobi.

A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača? Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže. Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo, koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu, premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto nalik na univerzalni san o letenju. Kad zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti) ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo  nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima, kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima: zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki bjesovi?

Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.

Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju (i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.

.