Prenosimo uz autorovo dopuštenje: Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018
KNJIŽEVNA KRONIKA
Strahimir Primorac
SAMOĆA UMREŽENIH, ZATVORENOST RURALNIH
Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.
Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.
Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.
Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.
Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“
Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:
Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.
Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.
Bila je posve prazna.
Bila je posve sama.
Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.
– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…
O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.
U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.
Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.
U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.
Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.
Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.
Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“
Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)
Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“
Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“
Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.
U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:
Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?
Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.
Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila
zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)
Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)
Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.
Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.
Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.