Da su se mediji toliko bavili knjigom uopće koliko se posljednjih dana bave padom Algoritma, gdje bi izdavačima i izdavaštvu, da ne idem dalje, bio kraj? Da su ma i upola prikazivali i analizirali knjige i objavljivali kritike, makar tek s prezrenim savjetom čitati – ne čitati, bi li situacija bila imalo bolja? Ne želim pisati o tome kako su se na ne tako davnim zaradama na knjigama širili regijom, baš poput Ivice Todorića, ili licitirali tko će imati više knjižara, više kvadrata, više tiskara, više bestselera, više ovoga ili onoga. Kao da je to ratni ili nacionalnointelektualno zasluženi plijen od pretvorbe i privatizacije, raznoraznih statusa, vlasništva sve do profit moj, dugovi vaši. U kulturi se, pokazuje se, vrti mnogo veća lova od mizerije što se za nju budžetski odvaja, ali je sve nedovoljno pregledno, baš kako odgovara moćni(ji)ma.
Čitam i u nemoći si mislim svoje o toj groznoj hrvatskoj abecedi i s Agrokorom i Algoritnom te kako će se i kojim još gospodarskim granama – tekstilce sam, recimo, opjevala u Obrubljivanju Veronikina rupca / Muka 2013. – i slovima ona nastaviti, jer abeceda ima još nastavak sve do Ž (iako su neki pristali i na Z).
Navodim se u biografiji kao književnica, kao novinarka, kao urednica, kao nakladnica (pa nisam bez razloga postala sama svoj majstor!). Cijeli život živim od pisanja i (ne samo) mirovinu sam na tome zaradila. Pamtim iskustvo kreacije, odličnih timova, odurnih gadova, krasnih naklada, i zadovoljstva i neplaćanja, a ništa me toliko ne ljuti kao to što se samo neprestano iznova čudimo k’o picek glisti (jedna od omiljenih izreka moje prijateljice Ivanke Biluš). Kao da stvarno nismo znali što se zbiva i s Agrokorom i Algoritnom, pa… Kao da tu temeljitu inventuru konačno nije trebalo napraviti?
Ako nemate što čitati, javite se!
20170514