Svi izvođači na sceni (Foto Miljenko Brezak)Biserka Goleš Glasnović i Branislav Glumac (Foto Poezija to go)
Poezija to go je projekt poticanja čitanja poezije. Pokrenula ga je književnica i pjesnikinja Sonja Zubović iz ljubavi prema hrvatskom jeziku, pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. O tome više na blogu Božice Brkan Umjesto kave te u istoimenoj knjizi.
Sonja Zubović preg logom svoga uspjelog projekta (Foto Miljenko Brezak)
Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine, otad
bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i
popularnosti.
U okviru projekta organizirani su zapaženi programi Poezija u gradu 2019. i 2020. godine populariziranja poezije putem city light
plakata, snimljene su brojne interpretacije dramskih umjetnika
vrijednih poetskih tekstova suvremenih hrvatskih pjesnika te su
organizirane radioemisije Druženja s pjesnicima za internetski radio 808
itd.
Alojz Majetić (Foto Miljenko Brezak)Branislav Glumac (Foto Miljenko Brezak)
Poezija to go kontinuirano od 2015. g. organizira i tribine – druženja s pjesnicima. Tribine podržavaju prisutnost umjetnički vrijedne poezije u suvremenoj recepciji u živom susretu s publikom. Sve tribine se snimaju, trajno su na internetu dostupne su široj publici na Youtubu.
Božica Brkan čitala je pjesme: meč sa serenom williams, cveti kej se nikak ne zoveju, mater dolorosa jel suze majke bože, bukve i molitva.
Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak
Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.
Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak
Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granomjorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:
Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!
Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.
Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak
Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.
U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju),Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, ZvjezdanuJembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).
Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak
Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.
Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.
Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.
Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).
Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor: svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja, globalnom njegovom mjerom svijeta.
20171008 – 20171009
Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak
Knjigu Put ratnika i druge pripovijesti (nakladnik Ogranak matice hrvatske u Kutini, urednik Dražen Kovačević) zapravo nije dočekao: objavljena dva dana prije njegove smrti 3. svibnja 2017., pa tako u bilješci o autoru stoji samo da je Joško Sindik rođen 9. ožujka 1965. u Dubrovniku, a po završetku studija stalno živi u Zagrebu. Doktor znanosti s područja kineziologije kineziologije, a po temeljnoj struci profesor psihologije, povezao je te svoje dvije prve ljubavi: kineziologiju i psihologiju. Dobitnik je više priznanja za postignuća na području primijenjene psihologije (Marulić, Hrvatsko psihološko društvo, 2003.), i predškolskog odgoja i obrazovanja (godišnja Nagrada Ivan Filipović, 2006.). Objavio je više od 350 znanstvenih i stručnih radova. Uz različite sportove bavio se i književnošću. Pisao je kratke priče, pjesme, eseje i drame objavljujući ih u časopisima, zbornicima i antologijama. Dobitnik je i nekoliko nagrada. Objavio je šest samostalnih knjiga pripovijesti, aforizama, drama i pjesama: Proza (1986.), Nad provalijom (1991.), Preokret (1993.), Kruhovanje i kamenovanje (1994.), Još jedan put (2008.), Lik iz drugog filma (2009). i Put ratnika i druge pripovijesti (2017.).
Naslovnica posljednje Sindikove knjige
Uz Biserku Goleš Glasnović i Ivu Lučića imala sam priliku preko urednika Dražena Kovačevića potkraj veljače recenzirati rukopis nastao 2016. Uz naknadnu spoznaju da je nastao u neizlječivoj bolesti još dobiva na snazi. Tada sam radno pribilježila kako mi 71 tekst iz rukopisa Put Ratnika nisu priče, kao što su mi najavljene, nego više kratka proza, čak bliskije pjesmi u prozi nego priči. Poetske su i filozofske.
Osobito mi se svidio Ratnik, toliko da sam čak predlagala da se izdvoje 63 kratke proze u posve samostalnu knjigu. Jer iako izgleda omanja, sadržajem je velika, snažna, zabilježila sam, misleći kako drugi dio odmaže Ratniku, koji je sadržajno i stilski zaokružen. Izuzetno zreo. Te male proze, poetske su filozofske, za citirati negdje (čak i na bočici vode!), traktati, razglabanja, pričanje, ali ne i priče, oblikom modernistički, sadržajem tako drevni (doživljaj!).
Recenzija objavljena u knjizi
Tko je Ratnik? Nadratnik ili Čovjek kakvi su danas izuzetno rijetki, kojem je ljudskost, junaštvo i čojstvo namisli, posve drugačije osobine od danas ooćeprihvaćenih. Valjačo bi se udubiti u njegovu Bitku i Borbu, strategiju i taktiku.
Nije teško pratiti govor visok, uznosit, pomalo starinski, taman da se čitatelj uljulja u to, da razmisli, pa se ponovno vrati na niži, stilistički gledano, kao podmetnut. Lepeza osjećaja koji u današnjici nisu u modi, koji su prezreni, omalovažani (Ratnik duboko osjeća, premda izgleda hladan (O pokazivanju osjećaja)), dvojbeno koliko je mačistički (kao i svaki pravi muškarac, Ratnik pokazuje osjećaje u četiri oka i četiri zida. (O pokazivanju osjećaja)).
Snažniji je ako ga čitam bespolno, iako se ne može mimoići čitanje s pogledom na način ratovanja pruskoga generala Carla von Clausewitza, O ratu/ Vom Kriege, ali je moćnija i primjerenija usporedba s kineskim strategom, ali i filozofom otprije gotovo tri tisućljeća Sun Tzuom i njegovim Umijećem ratovanja. Razmišljanja Sindikova Ratnika primjenjivija su šire od rata, baš kao i Sun Tzuova i vrijedi ih očitavati i kao svaku plemenitu borbu vrijednu isto takvoga cilja, pogotovo u 21. stoljeću, te iščitavati kao svakidašnje duhovno poticajne, iscjeljujuće literarne mantre.
Kako ne znam što bih odabrala za čitanje, izvlačim tek nešto. S napomenom da ako kad naiđete na tekst Joška Sindika, obratite pozor. I, da, proguglajte ga – Joško još živi.
JOŠKO SINDIK
O NEMINOVNOSTI RATOVANJA
Rat je neminovan, čak i kad užasno nastojimo živjeti u najvećem miru. Premda zvuči paradoksalno, Ratnik ne voli ratove. Ne voli sijati zlo, kad može sijati dobro. Ali kad na putu dobra treba pobijediti mračne sile, nema mjesta za sentimentalnost.
JOŠKO SINDIK
O POBJEDAMA I PORAZIMA
Pobjeda ili poraz?! Ratniku je gotovo posve svejedno. Pobjede raduju, i nedvojbeno govore o dobru oružju, dobroj borbenoj taktici, dobroj tehnici borbe ali možda i o zbiru sretnih okolnosti. Porazi donekle ostavljaju osjećaj praznine: ali i oni mogu biti produkt snage i opreme protivnika, ili nenaklonjenosti Fortune. Zato Ratnik u biti ne brine za goli rezultat bitke, nego za samu borbu. Boriti se znači pobijediti, a boriti se smanjenom žestinom ili odustati predstavljaju pravi poraz.
Ratnik zna gubiti i ne pokušava umanjiti važnost poraza. Jer poraz može biti suočenje s vlastitim granicama, ali i poticaj za pobjede. I što je najvažnije, nakon vidanja rana i erupcije produktivnog bijesa, Ratnik se uvijek odmah vraća u borbu.
JOŠKO SINDIK
JEDNOM OD RIJETKIH BLISKIH LJUDI (čitano na ispraćaju)
Kao i obično Rijetko Upoznajem Rijetke bliske ljude
Još rjeđe Oni imaju i slično Područje zanimanja Primjerice umjetnost
Naravno s različitim Ishodištem i stremljenjima Iskustvima i poukama Ali bliskom etikom
Raduje me pomisao Da još netko Zna s lakoćom razlučiti Umjetnost od imitacije Umjetnika od umjetnosti
Ali i prepoznati Neposrednu povezanost djela I čovjeka bez odijela U opet rijetkim koincidencijama Kao što je moja Veličanstvena malenkost
I zato se nadam (Premda na to nemam pravo) Da će razumjeti o meni Također rijetko shvatljive činjenice
Da ne pripadam umjetničkim krugovima Premda volim pisati I voljeh čitati To znam i ja i oni
Nemam puno zajedničkog Ni sa sportašima Premda i na ovaj način Uživam provjeravati Realitet mog fizičkog bivstva
U okružju znanstvenika Posjedujem uvredljivu ležernost I slobodu promišljanja Što ne može skriti Ni pedantna sistematičnost Niti jasnoća zaključivanja
Svaki mladalački pokušaj Pretjeranog pripadanja Bilo kojoj od opisanih I neopisanih zajednica Završavao je Nekad strašno tužno
Međutim sada je već u startu Gazirano jasno I meni i njima Da sam ja lik Iz jednog drugog filma S nepoznatim redateljem I posljedično neizvjesnim scenarijem
Makar sam siguran da bi ljudi Koji rado piju vina na promocijama Domjencima i otvorenjima Te primjerice grickaju fritule
Bitno drugačije reagirali U odnosu na nekoć Zbog odijela, izbrijanosti ili visoke znanstvene titule
Budući da je cijena već plaćena Meni je osobno Iznimno važno Ostati onaj dječak Kojem nikad nije bilo Ni previše mokro ni dovoljno vruće Za igrati se loptom ispred kuće
I koji je pisanjem Pronašao nepogrešiv način Da stavi točku Na osobni kenozoik (A za nekog posve Običan trenutak)
Godinama je tuge sve manje A bijesa sve više I sve me manje zbivanja Iznenađuje, raduje i čudi
Stoga izražavam posve suzdržano Realno i iskreno zadovoljstvo Što upoznah malo bolje Jednog od rijetkih Bliskih ljudi
