„Ellas“ ili „Jedanaest veličanstvenih“ Željke Lovrenčić – Umjesto kave 21. veljače 2026.

Željele mi to priznati ili ne, (i) u svijetu poezije vladaju muškarci. Glasniji su i prodorniji od žena. I poznatiji. Piše tako Željka Lovrenčić u svome eseju, koji uvodi u najnoviju njezinu knjigu, još jednu pjesničku panoramu, vrlo neobičnu, žensku. Nazvala ju je ELLAS, ONE. Odabrala i prepjevala za španjolsku izdavačku kuću Katelani 2000. – urednik Jordi Garcia Jacas, vrlo zanimljiv dizajn, omot Raúl Grabau  a tekst Sheila Malla – a dogovara i kosovski prijevod na albanski te na portugalski. Možda ONE svjetlo dana ugledaju i na hrvatskome? Za biblioteku Poiesis Forum odabrala je jedanaest hrvatskih pjesnikinja, koje su predstavljene sa po deset pjesama, kratkom biobibliografijom i portretom.

Odličan i nadahnut dizajn Raúla Grabaua 

Lovrenčić Piše dalje:

Ako govorimo o poeziji na španjolskom jeziku, u našoj zemlji mnogi ljudi, ne samo oni iz određenih krugova, znaju za Pabla Nerudu i Federica Garcíju Lorku. Manji broj njih za Antonija Machada i Juana Ramóna Jiméneza, ali rijetki za pjesnikinje kao što su Gabriela Mistral ili Alfonsina Storni. Da o izvrsnim suvremenim španjolskim pjesnikinjama Patriciji Benito i Luni Miguel niti ne govorimo. 

Kao mala zemlja, Hrvatska se iznimno trudi predstaviti svoju književnost svijetu. Rekla bih da i u ovom slučaju pjesnici i prozaici zauzimaju više medijskog prostora od svojih kolegica.

Zbog toga, kao poznavateljica i obožavateljica poezije, ovom prigodom u panorami One španjolskim govornicima nudim odabir od deset pjesama jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Smatram da je tih jedanaest snažnih, izvornih i inovativnih ženskih pjesničkih glasova obilježilo današnju hrvatsku pjesničku scenu. Svaka je ovdje zastupljena pjesnikinja na svoj način rušila granice i stereotipe, slavila život i divila se prirodi, zapažala male stvari koje nas okružuju poput lišća koje šušti, guštera na zidu ili ljepote bijele boje, iznosila svoje poglede na život, razmišljala o našoj svakodnevici, pisala o ljubavi. 

Tko su ONE, žene moćna glasa, pripadnice različitih naraštaja koje pišu toliko različito, a opet slično i čitatelju blisko? Profesionalno, one su novinarke, matematičarke, profesorice, pedagoginje, umjetnice, pravnice, knjižničarke…     

Neke od njih autorice su ponekad sjetnih i nostalgičnih, a ponekad vedrih i duhovitih pjesama, lakih za razumjeti i prihvatiti poput Božice Brkan. U njenim se pjesmama razabire ljubav prema prirodi i bojama, a rado se bavi i jezičnim temama budući da piše i na svome rodnom narječju. Omiljene teme Diane Burazer su prolaznost vremena i svakodnevica, a njezine pjesme krase misaonost i iznimna osjećajnost dok Ljerka Car Matutinović rado govori o ljubavi i moru te sjećanjima na dane djetinjstva. Česta joj je tema i jezik. Njezinu poeziju odlikuju prpošnost, lagani humor i blaga ironija. Lana Derkač je postmodernistička pjesnikinja zaokupljena prije svega ljudskom kulturom i aktualnim svjetskim zbivanjima. Također, zanimaju je okoliš, svemir, Zemlja, a česta tema su joj i svakodnevni događaji. Stanka Gjurić je pjesnikinja posebnog senzibiliteta. Njezina je poezija vrlo iskrena i odraz je njenih duševnih stanja. Često opisuje svoj i život drugih ljudi na način na koji ga ona vidi i doživljava.

Biserka Goleš Glasnović svojom poezijom odaje počast životu; slavi ga. Njezine su pjesme ode svjetlosti, radosti, ljubavi, vrtovima, cvijeću, suncu, snovima, mitologiji… U njima uspješno isprepliće prošlost i sadašnjost. Kroz stihove Ane Horvat koji nastaju u jednom dahu protječu silna energija i životnost. Pjesme su joj lišene pretjeranih jezičnih ukrasa, jednostavne i mudre, pune ljubavi za ljude, prirodu i životinje. (Ne nužno tim redom). Božica Jelušić u svojoj pak poeziji među ostalim temama spominje prolaznost života, smrt, zavičaj i naše okruženje, ali i ženstvenost, odnosno moć i ljepotu žene te nužnost slobode. Diana Rosandić Živković najradije piše o muško-ženskim odnosima, o ljubavi i prirodi te potrebi povratka u nju. I njoj su česta tema svakodnevni životni događaji i pojave. Marina Šur Puhlovski nas na blago ludički i ponekad humorističan način, mudro i nenametljivo, pročišćenim jezikom i filozofskim razmišljanjima upućuje na pomisli o ozbiljnosti i misiji našega postojanja SADA i u ovom vremenu dok Sonja Zubović toplo i blago govori o čovjeku i okolišu, o ljubavi i ljudskim osjećajima. Njeni su stihovi umirujući i nježni pa u našoj duši dugo odjekuju; baš poput jeke.

Ovo su samo naznake onoga što potencijalnog čitatelja čeka na stranicama ove knjige. Svjesna sam da je svaki izbor subjektivan, ali i sigurna da je ovo odabir u kojemu će ljubitelji poezije pronaći nešto za sebe i uživati u  stihovima „mojih jedanaest veličanstvenih“ suvremenih hrvatskih pjesnikinja. 

Željka Lovrenčić, predana i vrijedna promotorica hrvatske književnosti u svijetu (Foto Mladen Budimir)

Književnica zaljubljenica u poeziju, koju sama inače ne piše, prevoditeljica, znanstvenic i svjetska putnica u svojoj bogatoj bibliografiji, uz prevedene i uređene, bilježi brojne autorske knjige slične ELLAS: Bajo la ceniza del antiguo fuego. Poesía croata. Guadalajara: La Zonámbula, 2010.; Dulce Libertad. Madrid; Salamanca: Editorial Verbum; Trilce Ediciones, 2012.; Encuentros. Poesía croata contempóranea. Bogota: En busca de poetas; Editorial Escarabajo, 2018.; Literatura Contempóranea Croata. Contato em três linguas. Porto Alegre: Editora Zouk, 2023. (S Milanom Puhom i Tomislavom Deurom); Mlada čileanska lirika. (S Jordanom Jelićem). Zagreb: DSM grafika, 2003. ; Odlazak u stihove. Panorama savremene crnogorske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); Poesía Croata Contemporánea. (S Andrésom Moralesom Milohnićem). Santiago: RIL editores, 1997.; Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. Podgorica: JU Centar za očuvanje i razvoj kulture Crne Gore, 2023. (S Božidarom Proročićem).; Puentes. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb; La Paz: Društvo hrvatskih književnika; Correveydile, 2007.; Razlog za pjesmu. Panorama suvremene hrvatske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); El roce de la mariposa. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010.; Šapat Drave (devet pjesnika iz Podravine). El murmullo de Drava (nueve poetas de Podravina). Murmurul Dravei (noua poeti din Podravina). Iasi: PIM, 2018. (S Monicom Dragomirescu). Uredila je:  Croacia-Chile 2024. Antología poética bilingüe. Santiago de Chile: RIL editores, 2024.; Dok oblaci prolaze. Suvremena kubanska poezija. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2020.  i  Zvijezda modroga neba. Suvremena kubanska priča. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2019.

Ne treba zaboraviti, knjigu ELLAS poduprlo je i Ministarstvo kulture i medija RH.

Post scriptum:
Ne mogu u ovakvim, meni duboko dojmljivim, prilikama ne zapitati se: A zašto među tim veličanstvenim pjesnikinjama i ja? Od mojih objavljene su pjesme: Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Nijanse bijeloga, Vrata se sama otvaraju, Tvoj brod, Postava X: Vjerovanje; krivica, Bukve i Haljina za snove. Hvala Ti, Željka, ambasadorice hrvatske književnosti.

21. tribina Poezija to go i na Youtubu

Dvadeset i prva tribina Poezija to go – druženje s pjesnicima održana je u ponedjeljak 8. travnja u Kulturno informativnom centru u Zagrebu. Svoje su pjesme čitali:Alojz Majetić, Božica Brkan, Biserka Goleš Glasnović, Marina Čapalija, Branislav Glumac i Sonja Zubović.

Božica Brkan čita pjesme, a uzor iz mladosti Alojz Majetić poslije čitanja pridržava mikrofon (Foto Poezija to go)

 Glazbeni gosti su Zlatko Majsec i Ivan Vidović. Voditeljica programa i autorica projekta je Sonja Zubović.

Svi izvođači na sceni (Foto Miljenko Brezak)
Biserka Goleš Glasnović i Branislav Glumac (Foto Poezija to go)

Poezija to go je projekt poticanja čitanja poezije. Pokrenula ga je književnica i pjesnikinja Sonja Zubović iz ljubavi prema hrvatskom jeziku, pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. O tome više na blogu Božice Brkan Umjesto kave te u istoimenoj knjizi.

Sonja Zubović preg logom svoga uspjelog projekta (Foto Miljenko Brezak)

Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine, otad bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i popularnosti.

U okviru projekta organizirani su zapaženi programi Poezija u gradu 2019. i 2020. godine populariziranja poezije putem city light plakata, snimljene su brojne interpretacije dramskih umjetnika vrijednih poetskih tekstova suvremenih hrvatskih pjesnika te su organizirane radioemisije Druženja s pjesnicima za internetski radio 808 itd.

Alojz Majetić (Foto Miljenko Brezak)
Branislav Glumac (Foto Miljenko Brezak)

Poezija to go kontinuirano od 2015. g. organizira i tribine – druženja s pjesnicima.
Tribine podržavaju prisutnost umjetnički vrijedne poezije u suvremenoj recepciji u živom susretu s publikom. Sve tribine se snimaju, trajno su na internetu dostupne su široj publici na Youtubu.

Božica Brkan čitala je pjesme: meč sa serenom williams, cveti kej se nikak ne zoveju, mater dolorosa jel suze majke bože, bukve i molitva.

20240519

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

 

Joško Sindik, nepoznat mi «rijedak blizak čovjek» – umjesto kave 21. lipnja 2017.

Knjigu Put ratnika i druge pripovijesti (nakladnik Ogranak matice hrvatske u Kutini, urednik Dražen Kovačević) zapravo nije dočekao: objavljena dva dana prije njegove smrti 3. svibnja 2017., pa tako u bilješci o autoru stoji samo da je Joško Sindik rođen 9. ožujka 1965. u Dubrovniku, a po završetku studija stalno živi u Zagrebu. Doktor znanosti s područja kineziologije kineziologije, a po temeljnoj struci profesor psihologije, povezao je te svoje dvije prve ljubavi: kineziologiju i psihologiju. Dobitnik je više priznanja za postignuća na području primijenjene psihologije (Marulić, Hrvatsko psihološko društvo, 2003.), i predškolskog odgoja i obrazovanja (godišnja Nagrada Ivan Filipović, 2006.). Objavio je više od 350 znanstvenih i stručnih radova.  Uz različite sportove bavio se i književnošću. Pisao je kratke priče, pjesme, eseje i drame objavljujući ih u časopisima, zbornicima i antologijama. Dobitnik je i nekoliko nagrada. Objavio je šest samostalnih knjiga pripovijesti, aforizama, drama i pjesama: Proza (1986.), Nad provalijom (1991.), Preokret (1993.), Kruhovanje i kamenovanje (1994.), Još jedan put (2008.), Lik iz drugog filma (2009). i Put ratnika i druge pripovijesti (2017.). 

Naslovnica posljednje Sindikove knjige
Naslovnica posljednje Sindikove knjige

Uz Biserku Goleš Glasnović i Ivu Lučića imala sam priliku preko urednika Dražena Kovačevića potkraj veljače recenzirati rukopis nastao 2016. Uz naknadnu spoznaju da je nastao u neizlječivoj bolesti još dobiva na snazi. Tada sam radno pribilježila kako mi 71 tekst iz rukopisa Put Ratnika nisu priče, kao što su mi najavljene, nego više kratka proza, čak bliskije pjesmi u prozi nego priči. Poetske su i filozofske.

Osobito mi se svidio Ratnik, toliko da sam čak predlagala da se izdvoje 63 kratke proze u posve samostalnu knjigu. Jer iako izgleda omanja, sadržajem je velika, snažna, zabilježila sam, misleći kako drugi dio odmaže Ratniku, koji je sadržajno i stilski zaokružen. Izuzetno zreo. Te male proze, poetske su filozofske, za citirati negdje (čak i na bočici vode!), traktati, razglabanja, pričanje, ali ne i priče, oblikom modernistički, sadržajem tako drevni (doživljaj!).

Recenzija objavljena u knjizi
Recenzija objavljena u knjizi

Tko je Ratnik? Nadratnik ili Čovjek kakvi su danas izuzetno rijetki, kojem je ljudskost, junaštvo i čojstvo namisli, posve drugačije osobine od danas ooćeprihvaćenih. Valjačo bi se udubiti u njegovu Bitku i Borbu, strategiju i taktiku.

Nije teško pratiti govor visok, uznosit, pomalo starinski, taman da se čitatelj uljulja u to, da razmisli, pa se ponovno vrati na niži, stilistički gledano, kao podmetnut. Lepeza osjećaja koji u današnjici nisu u modi, koji su prezreni, omalovažani (Ratnik duboko osjeća, premda izgleda hladan (O pokazivanju osjećaja)), dvojbeno koliko je mačistički (kao i svaki pravi muškarac, Ratnik pokazuje osjećaje u četiri oka i četiri zida. (O pokazivanju osjećaja)).

Snažniji je ako ga čitam bespolno, iako se ne može mimoići čitanje s pogledom na način ratovanja pruskoga generala Carla von Clausewitza, O ratu/ Vom Kriege, ali je moćnija i primjerenija usporedba s kineskim strategom, ali i filozofom otprije gotovo tri tisućljeća Sun Tzuom i njegovim Umijećem ratovanja. Razmišljanja Sindikova Ratnika primjenjivija su šire od rata, baš kao i Sun Tzuova i vrijedi ih očitavati i kao svaku plemenitu borbu vrijednu isto takvoga cilja, pogotovo u 21. stoljeću, te iščitavati kao svakidašnje duhovno poticajne, iscjeljujuće literarne mantre.

Kako ne znam što bih odabrala za čitanje, izvlačim tek nešto. S napomenom da ako kad naiđete na tekst Joška Sindika, obratite pozor. I, da, proguglajte ga – Joško još živi.

JOŠKO SINDIK
O NEMINOVNOSTI RATOVANJA

   Rat je neminovan, čak i kad užasno nastojimo živjeti u najvećem miru. Premda zvuči paradoksalno, Ratnik ne voli ratove. Ne voli sijati zlo, kad može sijati dobro. Ali kad na putu dobra treba pobijediti mračne sile, nema mjesta za sentimentalnost.

JOŠKO SINDIK
O POBJEDAMA I PORAZIMA

   Pobjeda ili poraz?! Ratniku je gotovo posve svejedno. Pobjede raduju, i nedvojbeno govore o dobru oružju, dobroj borbenoj taktici, dobroj tehnici borbe ali možda i o zbiru sretnih okolnosti. Porazi donekle ostavljaju osjećaj praznine: ali i oni mogu biti produkt snage i opreme protivnika, ili nenaklonjenosti Fortune. Zato Ratnik u biti ne brine za goli rezultat bitke, nego za samu borbu. Boriti se znači pobijediti, a boriti se smanjenom žestinom ili odustati predstavljaju pravi poraz.

   Ratnik zna gubiti i ne pokušava umanjiti važnost poraza. Jer poraz može biti suočenje s vlastitim granicama, ali i poticaj za pobjede. I što je najvažnije, nakon vidanja rana i erupcije produktivnog bijesa, Ratnik se uvijek odmah vraća u borbu.

JOŠKO SINDIK
JEDNOM OD RIJETKIH BLISKIH LJUDI (čitano na ispraćaju) 

Kao i obično
Rijetko
Upoznajem
Rijetke bliske ljude

Još rjeđe
Oni imaju i slično
Područje zanimanja
Primjerice umjetnost

Naravno s različitim
Ishodištem  i stremljenjima
Iskustvima i poukama
Ali bliskom etikom

Raduje me pomisao
Da još netko
Zna s lakoćom razlučiti
Umjetnost od imitacije
Umjetnika od umjetnosti

Ali i prepoznati
Neposrednu povezanost djela
I čovjeka bez odijela
U opet rijetkim koincidencijama
Kao što je moja
Veličanstvena malenkost

 I zato se nadam
(Premda na to nemam pravo)
Da će razumjeti o meni
Također rijetko shvatljive činjenice 

Da ne pripadam
umjetničkim krugovima
Premda volim pisati
I voljeh čitati
To znam i ja i oni

Nemam puno zajedničkog
Ni sa sportašima
Premda i na ovaj način
Uživam provjeravati
Realitet mog fizičkog bivstva 

U okružju znanstvenika
Posjedujem uvredljivu ležernost
I slobodu promišljanja
Što ne može skriti
Ni pedantna sistematičnost
Niti jasnoća zaključivanja

Svaki mladalački pokušaj
Pretjeranog pripadanja
Bilo kojoj od opisanih
I neopisanih zajednica
Završavao je
Nekad strašno tužno 

Međutim sada je već u startu
Gazirano jasno
I meni i njima
Da sam ja lik
Iz jednog drugog filma
S nepoznatim redateljem
I posljedično neizvjesnim scenarijem

Makar sam siguran da bi ljudi
Koji rado piju vina na promocijama
Domjencima i otvorenjima
Te primjerice grickaju fritule

Bitno drugačije reagirali
U odnosu na nekoć
Zbog odijela, izbrijanosti
ili visoke znanstvene titule

Budući da je cijena već plaćena
Meni je osobno
Iznimno važno
Ostati onaj dječak
Kojem nikad nije bilo
Ni previše mokro ni dovoljno vruće
Za igrati se loptom ispred kuće

I koji je pisanjem
Pronašao nepogrešiv način
Da stavi točku
Na osobni kenozoik
(A za nekog posve
Običan trenutak) 

Godinama je tuge sve manje
A bijesa sve više
I sve me manje zbivanja
Iznenađuje, raduje i čudi 

Stoga izražavam posve suzdržano
Realno i iskreno zadovoljstvo
Što upoznah malo bolje
Jednog od rijetkih
Bliskih ljudi

20170620 – 20170621