Pismo uz ostavku Borisa Biletića u DHK – Umjesto kave 3. ožujka 2024.

Dragi Boris,

Dragi kolege u UO, predsjednice, potpredsjednici, tajniče i svi ostali, vidjevši post najprije na Facebooku Istarskoga ogranka DHK, zatim i e-mail Upravnoga odbora DHK, kojega sam član, ne mogu reći da sam se iznenadila. Ražalostila sam se što neopozivu ostavku daje jedan od i tekstom i aktivnošću vodećih naših ljudi te jedan od onih rijetkih koje bih rado vidjela i na samome čelu DHK.

S Facebooka Istarskoga ogranka DHK

Nije da i sama nisam razmišljala o ostavci u UO u bivšem, a nažalost i u sadašnjem sazivu, o čemu dodajem pismo koje sam poslala UO i pročitala ga na prosinačkoj sjednici (u prilogu) te je ono, kao i Borisovo u četvrtak, priloženo zapisniku odnosno arhivirano. Smatram kako na ostavku nemam pravo zbog onih koji su mi dali svoj glas, to prije što nisam bila na izbornoj listi ni bivšega predsjednika ni aktualne predsjednice. Žao mi je što se osjećam sve bespomoćnije i sve usamljenije.

I Borisovo i moje pismo – a u međuvremenu smo se počeli dopisivati i uz pismo kolege Davora Šalata vezano uz predizborni stranački spot, kao da se o temi HDZ u DHK nismo dopisivali i uoči samoga događaja – ukazuje na loše trendove koji se nastavljaju i bojim se da ih nećemo zaustaviti unatoč prošlogodišnjoj izvanrednoj Izbornoj skupštini. Primjerice, jedan od njezinih, po mojoj ocjeni i (prema mom izravnom prijedlogu) utvrđenih skupštinskih zaključaka o redovitom unutrašnjem i vanjskom informiranju (ne PR-u!) članova i dalje se ne provodi. Članstvo nema pojma ni što se, ni kako, a ni zašto događa, primjerice s prostorom DHK, o tome da ministrica od prošlogodišnjega lipnja nema vremena primiti ni na kavu novoizabranu predsjednicu nacionalnoga društva koje iduće godine puni 125 godina, o kršenjima Statuta, o prijašnjem tajniku i njegovim neknjiževnim potezima, o nereagiranju na objede članova koji su iz raznih razloga  istupali iz Društva pa govorili i o Skupštini na kojoj uopće nisu bili, o pomlađivanju članstva, o distribuciji naših knjiga i časopisa itd. Zaključke Upravnoga odbora ne objavljujemo ni probrane ni najkraće, a kamoli polugodišnji izvještaj, nasuprot objavljenome izvještaju o aktivnostima predsjednice.

Žao mi je što je Boris, jedan od najaktivnijih članova i vodstva i predsjednik najaktivnijega ogranka odustao, to prije što smo upravo na predstavljanju njegove knjige u MH svojedobno i razgovarali o nužnosti izvanredne Izborne, skrativši time – podsjećam – i vlastite mandate.

I sama sam razmišljala, kako sam napisala, o ostavci osjećajući se, uz unatoč puno uložena truda, bespomoćno i usamljeno. Željela sam i želim i dalje da stvari dogovorno rješavamo unutar našega DHK, ali mi zapravo i ne vodimo dijalog, a kad i razgovaramo opet se radi kako se hoće. Ne bih i u moje ime

Kako i napisah u svom prosinačkom pismu od jedne kartice, ukoliko se ništa ne promijeni,  uza sve poštovanje, ubuduće si uzimam pravo javno objaviti što mislim da je tekuće presudno za funkcioniranje DHK. Pismo šaljem vama kao e-mail te ga kanim objaviti na svom webu i FB te na FB Pulskoga ogranka DHK, gdje sam, nažalost, i doznala za ostavku. Jer smo FB frendovi. Kršim li time Statut i sramotim DHK, prepuštam vašoj prosudbi.

Dragi Boris, zahvaljujem Ti na trudu uloženome u rad UO i cijeloga DHK, a posebno na Tvom doprinosu hrvatskoj lijepoj književnosti, pa i na tome što si pristao da podijelimo našu kajkavsko-čakavsku zbirku „Breberika & Eklektika“ (Kajkavsko spravišče, 2022.). Nadam se da nam nije zadnja suradnja. Grli Te BB!

Poz svima, BB

Pismo Upravnom odboru u prosincu 2023.

Zgb 20240303

Kajkavsko-čakavska stihozbirka Breberika & Eklektika predstavljena u Vrbovcu

U Narodnoj knjižnici Vrbovec Udruga Osebunjek predstavila je u ponedjeljak, 15. svibnja 2023. godine novu kajkavsko-čakavsku zbirku poezije Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskog spravišča, inače devetu knjigu u biblioteci Kaj & Ča: Susreti.  

Pozivnica za vrbovečko predstavljanje

Na početku se voditeljica promocije Katarina Zadrija zapitala:

Što je Breberika? Breberika je vazdazeleni niski grm koji je nekad bio rasprostranjen po našim šumama. Postoje uskolisna i širokolisna Breberika. Breberika ili lat. Ruscus aculeatus L. ukrasni je grm, koji je nekad, prije poplave kineskih plastika i svile bio zanimljiv cvjećarima za pletenje vijenaca. Također se breberika brala zbog ljekovitosti korijena i ploda. Zato i je skoro pred izumiranjem. Uskolisne se još nađe po našim šumama. Pred par godina sam malo istraživala, širokolisne još ima samo na pojedinim lokacijama planine Papuk. Zbog svega navedenoga Breberika je zakonom zaštićena biljka. Breberika ovdje, u ovoj zbirci poezije predstavlja i dugovječnost i neuništivost, kako kulture, tako prvenstveno jezika, našeg materinjeg, zavičajnog, koji se razvija, prihvaća novo, ali ostaje i dalje svoj gramatikom i očuvanim riječima.

S predstavljanja: Katarina Zadrija i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Potom je predstavila i dio pogovora recenzentice i urednice knjige dr. sc. Božice Pažur:

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastitog jezičnog standarda. Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti: pojednini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se ili produžuje, hvata se vitice drugog stiha istim principom slikovnosti.

S predstavljanja u vrbovečkoj Narodnoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

O toj stihozbirki pisala je književnica Ljerka Car Matutinović u Vijencu Matice Hrvatske, gdje između ostalog navodi:  Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše

Snimanje emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Čovjek koji valjda od svih iz književne branše najbolje poznaje vrbovečku gošću   hrvatski književnik, povjesničar i književni kritičar Đuro Vidmarović, o Breberiki je, među ostalim, napisao:

Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. 

Neke od knjiga B. Brkan koje ima Narodna knjižnica Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan čitala je pjesme breberika, bršan, agacija, bukve, grebriči, cveti kej se nikak ne zoveju i druge, a predstavila je i čakavski dio zbirke, Eklektika, Zajika Janus Jazika i pročitala iz nje pjesmu Žlahtan bit Borisa Domagoja Biletića.

Na Facebooku je voditeljica predstavljanja i predsjednica Udruge Osebunjek Katarina Zadrija napisala također:

Na predstavljanju smo okupili lijepi broj ljudi koji su uživali u poeziji, a nakon predstavljanja zbirke u razgovoru o jeziku, prvenstveno kajkavskom te odnosu dijalekata i standarda, sličnostima i razlikama kajkavskih idioma, zaboravljenim riječima koje mi koji pišemo ponovo otkrivamo, o važnosti prenošenja naših govora na djecu i čuvanju jezika kao baštine i dio identiteta. Jer, ako se ovako nastavi ne samo da ćemo uskoro ostati bez kajkavskog i čakavskog dijalekta, nego i bez hrvatskoga kao jednoga od malih jezika. U naš se jezik udomaćuju tuđice, dok naše dijalektalne riječi nestaju. Zahvaljujući autorima kao što su književnica Brkan i književnik Biletić postoji nada da se to ipak u skoroj budućnosti neće dogoditi. Književnica Brkan ima volju, marljivost i snagu lokomotive, urođenu moslavačkim graničarima koja pokreće, koja ide naprijed. Vjerujemo da će svojim radom i marljivošću povući za sobom poštovatelje vlastita jezika, a posebno ljubitelje kajkavskog jezika i kulture. Zahvaljujemo joj na neumornom radu i predanju tome cilju.

Božica Brkan i Josip Jambrač – međusobne posvete / Foto Miljenko Brezak

Za Radio Vrbovec snimljena je i posebna tematska emisija Udruge Osebunjek.

Breberika & Eklektika predstavljena u Čakavskoj kući u Žminju

Žminj. Čakavska kuća, petak, 5. svibnja 2023. Predsjednik Čakavskoga sabora Josip Šiklić i pjesnikinja Nada Galant te zanimljivi i dragi ljudi kulturne Istre bili su domaćini prvoga predstavljanja kaj & ča pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika u izdanju Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, 2022. Pjesmom kajkavskom i čakavskom večer su začinili Marija i Milan Kranjčić.

S predstavljanja u Čakavskom saboru u Žminju: Marija Roščić Paro, Josip Šiklić, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

U ime Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, koje ove godine obilježava višestruke obljetnice, među kojima  50. obljetnicu djelovanja i 55. obljetnicu redovitog izlaženja časopisa Kaj kojemu je nakladnik, pozdravila je  Marija Roščić Paro, voditeljica Galerije Kaj, uz dopredsjednike koautoricu zbirke B. Brkan i Franu Para, akad. slikara grafičara i znanstvenika te znalca ranoga knjigotiskarstva pogotovo tiskarskoga znaka Blaža Baromića, među ostalim, autora knjiga o glagoljskoj tipografiji i autora projekta, nacrta i replike Gutenbergove preše postavljene u Glagoljaškoj tiskari Juri Žakan Roč.

Marija Roščić Paro prenijela je ponos majstorice Kajkavskoga spravišča i urednice dr. sc. Božice Pažur i 50. obljetnicom kulturološke, suradnje s Čakavskim saborom – počevši od  broja 6/73.  časopisa Kaj Srce Zagorja u srcu Istre – nastavljene  kasnije s brojnim mu katedrama, osobito ročkom, iz koje su promociji prisustvovali predsjednica Katedre Roč Mirjani Pavletić i književnik Vladimir Pernić. Marija Roščić Paro Istakla je i riječi Božice Pažur kako je Breberika & Eklektika u nakladi Kajkavskoga spravišča, deveta u njegovoj biblioteci Kaj & Ča: Susreti, također je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture, znanosti, jezika i suvremenosti. Autor likovne opreme i naslovnica svih devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.

Zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak

Osim prve, „manifestne“ knjige 2004. te dopunjenoga, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je šest pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Načinović/Pažur, 2006., Kalinski/Pernić 2007., Božanić/Kovač 2009., Petrović/Sinčić 2012., Jelušić/Car Matutinović 2016., te, s ponosom ističemo, Nada Galant i Ivan Kutnjak u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj  Prva sreda na mesecu, 2018., predstavljenoj na Janešovom vidikovcu u Roču 2019.).

Po čakavsku i kajkavsku i pjevanjem / Foto Miljenko Brezak

Praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više spaja!),  na prepoznavanje književnih sukladnosti: svjetopoglednih sličnosti, poetičkih -izama  ali s polazištem u zavičajnom idiomu, s nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija – kao što je to slučaj u spomenutoj Prvoj sredi na Mesecu i zasebnoj zbirci unutar nje Nade Galant na žminjskoj/vidulinskoj čakavici Potle vigona. Uputno je podsjetiti, s mogućom  referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su oboje pjesnika, i Galant i Kutnjak, u novotvorbi svijeta pjesme kretali od  svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski sporednog, dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke filozofičnosti.  

Čakavska kuća u Žminju / Foto Božica Brkan

Božica Pažur urednica Breberike & Eklektike posredno je govorila o poetičkim suglasjima oboje autora  Brkan/Biletić u novoj knjizi:

Breberika & Eklektika – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i čakavske  poezije, postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.

Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.)  raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u propitivanju  univerzalnih vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od 3, tj. 4 desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.

Uočena poetička suglasja dviju samostalnih zbirki iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema vlastitom jeziku (u Biletićevoj sinteznoj čakavštini i podnaslovno: Zajika Janus Jazika, u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao /vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili neophodnI.

Boris Domagoj Biletić čakavicom… / Foto Miljenko Brezak

O Biletićevoj poeziji i samostalnoj njegovoj zbirkci Eklektika u zajedničkoj knjizi dr. sc. Božica Pažur napisala je:

Svojedobno je na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika. Sličnu je ideju, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad. Milan Moguš, itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima, 1934.).

Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ (termin C. Milanje) senzacije – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…

Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. H. Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu  valja prizvati i kritičke naglaske Milorada Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu  bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“. 

Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom nekronološkom nutarnjem principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić „osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“… itd.  

… a Božica Brkan kajkavski / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Božica Pažur autorica je i pogovora kajkavske polovice zbirke te je uz Breberiku Božice Brkan imala za dodati:

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj je simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: [celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.] Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Nada Galant ugostila je Božicu Brkan i u “svojoj” žminjskoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki, na primjer.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima. Dokumentarnost i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao konstante u 6 pjesničkih zbirki, 5 romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (preporučenoj  kao pomoćno  sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), sve do Breberike.  

Plakat za žnminjsku promociju, zajedničku suradnju Čakavskoga sabora i Kajkavskoga spravišča / foto Miljenko Brezak

Na kraju je Božica Pažur zaključila:

Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom [u Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil:  u Brkanove, izdvojimo: i ne znam  zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala („slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).] 

Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom [(u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).]

Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma

Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.

Breberika, biljka i knjiga / Foto Božica Brkan

Nije čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan jer ima i jasne izvanliterarne dosege.

Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“ (1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).

Boris Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je 1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.

Oboje pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.

Božica Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova, boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.

Uvodna pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici, odnosno njezin svjetonazor.

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a
veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena
negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
(…)
gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne
morti ko i najde stuk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju skorenili če i preveč pika   
ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z
drukeri
(…)

Na sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao.

Boris Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

… črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine,
velo čine… ‘Fellini njim samim’.
Ma ke film, make this film! 

Pisac ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:

Krun(ic)a Tvoja
neka mi je prvo dana,
prvo libra i prvo sna.

Brojanje, (s)trpljenje.

U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove:
Ko ne, Bog je veli i pravi
kako čovik na sliku,
samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.

Oba ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.

Đuro Vidmarović

Kako poeta Boris Domagoj Biletić hvata zrak – Umjesto kave 1. ožujka 2023.

Izabrane pjesme obično sugeriraju najbolje od, izlog pjesama nekog autora i to predvidljiv, kronološki. Sve dok se Miroslav Mićanović ne dohvati Borisa Domagoja Biletića (1957.), koji je od 1983. do 2021. objavio 25 knjiga (sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora djela pojedinih pisaca i zbornika!), nagrađene važnim nagradama i prevođene, već na hrvatskome ima dva izbora, Stojevićev i Bremeričin otprije petnaestak godina. Na jučerašnjem predstavljanju Biletićeva Hvatanja zraka u Knjižnici Matice hrvatske – Matica hrvatska je i izdavač – ocijenjeno je kako je upućeni i nadahnuti priređivač posegnuo tako temeljito i duboko da je umalo napravio novu autorovu zbirku. Žalim jedino što pjesme nisu datirane, jer su neovisno o vremenu nastanka i objave te stilu podijeljene u nove tematske cjeline naslovljene prema pjesnikovim stihovima – Doseći baš ono tamo na vrhu, Kamo se god okrenuo, Čisti umor, Kristali dobrih namjera, Opiši me kako pišem Bilbao, Sve oko naših riječi, Uspon…

Boris Domagoj Biletić čita / Foto Miljenko Brezak

Uz citate izabranih kritika (Bilosnić, Bošnjak, Božićević, Batulić, Bremer, Car Matutinović, Ćurić, Kliman, Knežević, Krajač, Lovrenčić, Mađer, Marchig, Maroević, Mihalić, Milanja, Načiović, Nikolaidis, Paljetak, Rakovac, Sorel, Stamać, Stojević, Šalat) i gotovo 150 izabranih pjesama, Mićanović u opsežnom pogovoru Riječ je splav, barka, brod… piše o vladanju poezijom. Rekla bih: majstorskom.

Promotori Miroslav Mićanović, Sibila Petlevski, Boris Domagoj Biletić, Hrvojka Mihanović-Salopek i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak
Miroslav Mićanović maestralno izbor načinio kao novu zbirku / Foto Miljenko Brezak

Predstavljači su Biletića, prema Matica.hr i Culturnet,hr predstavili zaista izuzetno nadahnuto:

“Književna povjesničarka Hrvojka Mihanović-Salopek ocijenila je da je Biletić pjesnik koji se ne da svesti na zajednički nazivnik. Kritičari Biletićeve poetike usuglasili su se tek u tome da je on nesvodiv na jedinstven književni pravac. U njegovu su pjesništvu otkrili polifone utjecaje i hermetizme, napomenula je.

U njegovu pjesništvu, dodala je, pronalazi se jezični konstruktivizam, nadrealističke aluzivnosti, ekspresionizma, mediteranizma, neomanirističnosti, neomitologizacije i potpuno emonijskoga razobličavanja.

Po riječima književnog kritičara Davora Šalata Biletićeva heterogenost mučila je kritičare sa smještajem njegove poetike. Najčešće su nalazili nekakve međuprostore, napomenuo je dodavši kako mu prostor pronalaze između scene označitelja i scene označenoga.

Biletić je s jedne strane, smatra akademkinja Sibila Petlevski, poeta doctus, a s druge strane razigrani dječak. Knjiga je neobičan žanrovski odabir koji je donio na dlanu ovoga autora, napomenula je dodavši kako je uz to provela poetozovski uron u pjesništvo te ga utemeljio u vlastitom čitanju poezije.

Ocijenila je da knjiga pokazuje Biletićevu razigranost, ali i ukotvljenost u tradiciju kao bitna obilježja njegova pjesništva u kojem su “hvatanje zraka” uvijek između te dvije spojenice.

Priređivač Miroslav Mićanović istaknuo je kako knjiga izbora iz Biletićeve poezija “Hvatanje zraka” prikuplja teret uglavnom objavljivane poezije, njezino prošlo i sadašnje vrijeme, koje se za ovu priliku čita i očitava u suvremenosti, za koju bismo, dvojeći je li savršena, pouzdano mogli reći da joj je rasulo nosiva stvarnosna i simbolična odrednica.

Ono što nestaje i nastaje, što se gubi, što pristiže i mijenja se, čini Biletićevu pjesničku knjigu sretnih i nesretnih razlika, mapu u kojoj se slažu i zamjenjuju: zavičaj i jezik, ironija i samopouzdanje, prostori za ‘ča’ i za ‘što’, intimno i gubitničko, poraz i potraga, suvremenost i prošlost, povijest i prostor, ocijenio je.

Biletićev se tematsko-predmetni instrumentarij, naglasio je, mijenja i preoblikuje u figure smrti i ljubavi, u buđenja u drugom jeziku, traženja tradicionalnog u trenutnom, opsesivnom i buntovnom.”

Naslovnica Biletićeva Hvatanja Zraka

Hvatanje zraka Borisa Domagoja Biletića u izboru Miroslava Mićanovića završava sa ŠTO MOGU, a  započinje sa FELLINI, ZVANE; DID & KING:

Buga i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

ŠTO MOGU
zarzati
rzom

zarezati
rezom

zarezom
,

FELLINI, ZVANE; DID & KING

Da se ne zabi uno ča je bi zavapi
žienso mojega dida, uni černi Kralj
‘merikanski ča su ga z pištuolon,
I had and I still have a dream:
sprid miljun črnih – dati jisti lačnen,
golega ubući, čovika uzjubiti, svit cili
(za potribu pisme vržmo čakavci)
– črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bibilo jeno čine,
velo čine…“Fellini njim samim“:
Ma ke film, make this film!

I vi’š, dite moje: to ti se zuove i tako se reče
Imati besidu i riječ i rič, pris
ėgu za samo,
samo jedan minji, ma čovikoljubni san.

Uoči predstavljanja s autorom Borisom Domagojem Biletićem Vinko Brešan, Božica Brkan, Marija Roščić Paro i Božidar Petrač / Foto Miljenko Brezak
Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Miroslav Mićanović / Foto Miljenko Brezak

Prije sam spavala sa Slamnigom na nahtkaslu, a sad ću sa Hvatanjem zraka. Baš sam počašćena što, uz Hvatanje zraka objavljeno u 2021. najnoviju knjigu kajkavsko-čakavsku Brebrerika & Eklektika iz 2022. Boris Domagoj Biletić dijeli sa mnom.

Vijenac o zbirci “Breberika & Eklektika”

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, br. 754, 26. siječnja 2023., na str. 19., Književnost, objavio je kritiku Ljerke Car Matutinović Poetika kajkavske i čakavske riječi knjige Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika.

Prenosimo:

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić,
Breberika & eklektika

Poetika kajkavske i čakavske riječi

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu

U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec… Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).

Naslovnica zbirke pjesama kajkavskih B. Brkan i čakavskih B. D. Biletić

Inspirativna imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala „zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda, kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože). Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše: „i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene zagrli“ (Bukve).

U zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik, „osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i „utjecaj pulskoga gradskog žargona“.

Naslovnica Vijenca br. 754

Boris Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu „igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE / gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si / moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji, neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“

Na kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“

„Eklektika“ Borisa Domagoja Biletića – Umjesto kave 18. siječnja 2023.

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma

čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih

u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen
.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamenaBlato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“

Stav.com.hr donosi pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.

Vanesa Begić u Glasu Istre recenzira zbirku pjesama “Breberika & Eklektika”

Glas Istre, Kultura, str. 31., 6. siječnja 2023. objavio je recenziju Vanese Begić i u tiskanom i u e-izdanju. Prenosimo je u cijelosti:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim- sferama-839058

Stranica s recenzijom u Glasu Istre

BREBERIKA & EKLEKTIKA Zajednička pjesnička zbirka Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletiča

Poetska promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama

Naslovnica kajkavsko-čakavske zbirke

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju

“Breberika & eklektika” naziv je pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića koja je objavljena u izdanju biblioteke “Kaj & Ča: susreti, knjiga 9” u izdanju Kajkavskog spravišča.

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju.

Inačice čakavskih govora

– “Moj” čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnovi(c)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan “vlaškim”, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom (“bez/j/ačkom”) govoru, a gdjegdje koristim i “mješavinu” ovih dvaju govora: usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona”, zapisao je Biletić.

Pjesme su vrlo sugestivne, u znaku promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama, uz posvete raznim osobama s kojima je surađivao, ima tu ironije, introspekcije, društvenih tema, metaknjiževnih i poetskih tema, stihova koje valja opetovano čitati za percipiranje suptilnog humora između redaka, književnih uzora, grafičkih igara i eksperimenta, lirskih priča. Prisutan je i nekadašnji pulski žargon, a danas u biti i nema nekog tipičnog gradskog žargona, koji je svojstven za Pulu.

“Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po “merikansku”), se fida zatući nos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti”, zapisao je u svom stilu Milan Rakovac za stvaralaštvo Borisa Domagoja Biletića u ovoj zbirci.

Odnos vječnih parova

Zbirka Božice Brkan nastala je iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, “poput naslovne breberike, vazdazelenog šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane”, navela je Brkan.

Njezine su pjesme narativne, poput priča o prirodi, životu, prepune asocijacija, metaforike, mudrosti pune muzikalnosti i ritma.

– Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), filozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnog, zapisala je Božica Brkan u uvodu.

Ova autorica je književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica koja piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Boris Domagoj Biletić je književnik i znanstvenik, koji je objavio 28 knjiga, sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornika. Osnovnu školu, gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Predsjednik je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, dopredsjednik Društva hrvatskih knji-ževnika, te ravnatelj Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju.

Vanesa BEGIĆ

Glas Istre o zajedničkoj zbirci pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića “Breberika & Eklektika”

U rubrici Kultura Glas Istre 6. siječnja 2023., str. 31., iz pera Vanese Begić donosi recenziju “Poetska promišljanja o raznim tematskim interesnim sferama” zajedničke kajkavsko-čakavske zbirke pjesama “Breberika & Eklektika” Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića.

Objavljuje to na svojem Facebooku Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Link na tekst u Glasu istre:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim-sferama-839058