Oznaka: Božica Brkan / Umjesto kave

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.