Poezija to go online, zoom! – Umjesto kave 3. lipnja 2020.

Kak si se usudila?Simptomatično mi je to pitanje poslije 31. Poezije to go Druženje s pjesnicima, prvo online. Iako me je Sonja Zubović, tata-mata projekta, već ugostila i u pjesničkim druženjima u birtiji i na radiju, počastila me je i tim prvim nesvakidašnjim, koji je izrastao iz nametnute ne baš kratke epidemijske zatvorenosti, prostorne distance. Prvi dogovor, moj uopće prvi izlazak u svijet u koronskom popuštanju, frizerki i Sonji usput, fotografija svjedoči početkom svibnja, kad se još nije znalo ni koliko će potrajati ni kako će se odvijati. I Sonja i ja još smo maskirane. 

Javno u privatnome, s emitiranja Poezije to go / Fotografija Miljenko Brezak

Pogledavši unatrag, pogotovo nakon sve brojnijih sličnih pjesničkih ončine nastupa, počašćena sam odličnim kolegicama Darijom Žilić, Lanom Derkač, Irenom MatijaševićSonjomte novotarijom, iskorakom u novi medij. To prije što pripremajući više od godine tekst o hrvatskoj književnosti, uvjetno rečeno, na internetu, baš sam Poeziju to gouzimala kao rijedak primjer multimedijalnosti, iskoraka preko vlastitih i granica različitih medija. Lako je poslije masovnog online-iskoraka Covida-19 biti pametan!

Tko je sve na liniji / Fotografija Božica Brkan
S ekrana: Sonja Zubović, Screenshot

Iako imam i TV, i radijskog iskustva, a upravo iz korone za Noć knjigei uključivanja preko društvenih mreža – još sam k vragu i nekakva novinarka i predavačica stila u medijskoj komunikaciji i sin mi jedan od vodećih ljudi u IT industriji u najjačem regionalnom mediju Netokraciji – stvar profesionalne časti je odazvati se i prilagoditi se, skočiti i zaplivati, kad je marljiva i ambiciozna Sonja rekla da je odabrala Zoom. Ako je tu aplikaciju u nevrijeme prema procjenama koristilo više od 200 milijuna Zemljana, tko sam ja da ne naučim i to? Ako sam mogla Skype uključiti kad mi je trebala međunarodna komunikacija, sad sam dovoljno motivirana, ne samo da budem pionirka nego da baš vidim iz prve ruke kako je to. 

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan za vrijeme probe / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam da mi potomak, netokrat Ivan Brezak Brkan, kako I obično, kaže sve imaš na internetu, ali mi je, htijući majku ohrabriti, sve postavio i pripremio već za zvučnu probu dan ranije, kad smo isprobavali povezivanje mejlom i linkom, provjeravali sliku i ton, obavili zadnji dogovor. I na probi i za pravog emitiranja sjedio je uza me za svaki slučaj, a Miljenko Brezak još je snimao te fotoaparatom te s dvije kamere (!?) i dijelova stavljao na svoje medije. Bilo je i problema, ali je Gordan Antić, uz praktično znanje, imao beskonačno strpljenja. Mladci, poznanici s Radija 808, sve i bez mene, odmah su se o svemu dogovorili, gotovo da im nisam trebala. IBB mi je stavio svoje odlične slušalice (nisam ni znala da bi mi mogle trebati!), ionako bi stalno htio podcast Oblizeka ovoga i onoga, Youtube, web, fejs… Kolegice pjesnikinje koje su gledale prigovorile su mi jedino da su mi pokvarile frizuru.

Božica Brkan: koncentracija što se događa na ekranu i u slušalicama / Fotografija Miljenko Brezak

Na dan uključivanja trebali smo se početi uključivati ponovno gotovo sat ranije, a i IBB je došao još i sat ranije. U moj kućni kreativni rusvaj, uobičajeni život, dodao je svjetlo posred stola u dnevnoj sobi, da ne izgledam vampirski, podigao mi laptop, da mi kamera bude u ravnini očiju, ukorio me zbog pretrpane pozadine. Bilo mi je glupo da i ja, poput svih koji su se po različitim TV-ima javljali od kuće, #ostanidoma, imam iza sebe krasno složene knjige. Kao da nemam knjigama zatrpan život, izuzevši kupanica i toaleta, sve prostorije u stanu do šupice i garaže. Loše bih se osjećala. Moji su mi dečki, moji podupiratelji, samo donosili čaj, limunadu, pastilu protiv kašlja.

Pjesnikinja Darija Žilić / Fotografija Božica Brkan

Prvi sam put pomislila kej mi je to trebalo?kad je u jednom trenutku pukla veza. Nisam dospjela ni zajaukati, već se vratila. Mogu mislili koliko je puta što mi je to trebalo?pomislila Sonja Zubović sa svom silom kvrckanja i nama svojim neupućenim gostima, pa joj zahvaljujem na strpljenju i hrabrosti. Pomalo i ludosti.

Sve za poeziju, kako već napisah, odreći se privatnosti vlastita doma i povezati je s javnošću. Rekla bih da mi je jedino nedostajala publika. Ako smo u nekoj radijskoj emisiji, volim povratnu informaciju, izravno javljanje slušalaca, jer onda imam dojam kao da čitam i govorim javno, u nekoj dvorani, živoj publici. Trajale smo umalo dva sata. Sonja je, uz glazbene goste, predstavila i nas i sebe, a mi svoju poeziju. Pročitala sam valjda desetak dogovorenih pjesama. 

Krenulo je još pod maskama: Sonja Zubović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo se isključili, bila sam sva u znoju, što od svjetiljke, a što od odgovornosti i okončane neizvjesnosti: što će biti s tom poezijom online?Čestitke Sonji Zubović! Poezija to go preko Zooma položila je ispit. Još jedan! I ima mnogo širi domet od čitanja u uskom krugu u kafiću, pa i preko internetskog radija, jer se i naknadno može pratiti, poslušati i pogledati na više kanala na Youtubu i na Facebooku. I pratitelja ima više negoli što bismo svih pet nas zajedno imale čitatelja nama ipak još najmilije knjige.

Pozivnica klasična, izvedba avangardna

Odlično novinarstvo u kratkim hlačama – Umjesto kave 1. lipnja 2020.

U vrijeme kad se mediji i bez pandemije i potresa utrkuju u otpuštanju novinara ili barem smanjivanja prava, plaća i honorara te kad jedan od ministara u Vladi RH i javno izjavljuje znakovito svi mi znamo te novinare,kako uopće pomladiti novinarski zanat? Kako uopće odgajati i odgojiti mlade novinare? Čak je ove kljaste školske godine i LiDraNo odgođen. Srećom je Jutarnji list zadržao tradicionalni natječaj za najbolji školski list godine promovirajućioriginalnost, marljivost, poduzetnost i medijske vještine hrvatskih učenika i njihovih profesora.Da to nije lako znam s lidranskih i drugih ocjenjivanja i iz pozicije đaka i iz pozicije mentora i iz pozicije ocjenjivača. 

Naslovica 61. broja Zlatarskih iskrica

Nadam se da će se na njemu ponovno iskazati i Zlatarske iskrice, već višestruko na nacionalnoj razini nagrađivan školski list učenika OŠ Ante Kovačića Zlatar i područnih škola u Donjoj Batini i Martinščini. Osim tiskanoga, ove godine natjecat će se, čujem, i novim online izdanjem. Nadam se da će unatoč nevremenu imati dostojnu konkurenciju kako bi u nemalu krizu zagazili mainstreammediji imali i za budućnosti vidjeti da novinarstvo, ono pravo, profesionalno, multimedijalno neće propasti, da će samo dobivati na vrijednosti. Usporedo, naime, iščitavam i i Zlatarske iskrice iz rujna 2019. i monografiju mojega nekadašnjeg Večernjeg lista Šezdeset godina s vama(proslavili prošle godine!). 

Izlog broja – impresum, sadržaj i uvodnik glavnog urednika

A uspješne školske novine mentorira moj nekadašnji kolega Denis Vincek, dopisnik i urednik regionalnog izdanja iz Večernjaka, a sad školski bibliotekar i voditelj brojnih edukativnih, pa i međunarodnih multimedijalnih projekata. Još se jednom potvrđuje da boj ne bije svijetlo oružje ni pare već boj bije srce u junaka. Kad se zna, jednostavno se zna, dostaje samo – iskrica. Ona koja pridonosi održavanju vječne vatre novinarstva kao javnoga dobra, moćne Riječi svejedno je li pisana ili izgovorena, a protiv nehumane digitalizacije, zaglupljivanja masovnim medijima, društvenim mrežicama i drugim besmislenim deminutivčićima. Za novinarstvo s mudima nisu nužne duge, posve dostaju već i kratke hlače.

Fejkanje ilustracije zbog odličnog i točnog naslova

Ne hvalim mlade kolege  – već sam o njima i našim susretima oduševljeno pisala – samo zato što sam imala čast gostovati na njihovim stranicama, zapravo biti temom u temi broja o zdravoj prehrani, valjda im je bilo zanimljivo, jer sam završila na dvostrukoj duplerici. Moram govoriti o mladim kolegama i tome mladom, a zrelom novinarstvu sa stavom. Koliko truda i njihova slobodnog vremena, otrgnutoga od igre ili poistovjećivanja s igrom posvetili su samo toj jednoj temi! Nekoliko njih pripremili su pitanja za poduži razgovor, koji su i snimili, pa su ga skinuli u tekst, pa kratili svu silu kartica, pa zaokružili koncepcije, pa autorizirali (što danas rijetki rade!), pa onda nekoliko tjedana kasnije za ilustraciju usred ljeta ponovno su došli u Zagreb i nije im bilo teško snimiti po zvizdanu i jari u jakni s kapuljačom zamišljenu ilustraciju – fejk metaforičke tučnjave. 

Božica Brkan, duplerica prva

Rekoh sumnjičavo: Deca, ni za koga drugog to ne bih učinila niti sam činila!Naravno da su se kesili i zezali na moj račun, ali pristojno, dobro odgojeni. Ali, rekoh sebi, kad se djeca toliko iskreno, predano trude, kako im nećeš pomoći!? Čak i u priči o njihovim zagorskim štruklima. Na kraju mi je samo žao, znam ja sebe, što smo se zadržali na kulenovoj seki, koja baš nalikuje pendreku, a ne dograbili neki razvikani slavonski domaći kulen. Doduše, proizvodnja tekućega godišta nije uspjela ni dozreti, a nije baš ni uzorno zdravo.  

Božica Brkan, duplerica druga

A to je samo jedna od tema, samo četiri od čak 92 kolorirane stranice koje kao glavni urednik potpisuje Matija Mikulec, onda 7.a. Uz jubilarni 60. broj Iskrica Karlo Sviben, 8.b, analizira:  Na Državnom LiDraNu za Iskrice rečeno da su superiorne a okitile se i broncom Jutarnjega lista.Trebao je kolegij od 2. do 8. razreda smisliti toliko tema, pronaći ljude, razgovarati, napisati, pofotkati, prelomiti, provjeriti. Odlična oprema, posebice naslovi. Naslućujem u učenicima koji su po potrebi novinari, literati, ilustratori, fotoreporteri… buduće profesionalce, obrtnike i kreativce. Očekujem od njih svašta do uzbudljivih filmova o životu oko sebe kakav je da jest i kako bi se mogao mijenjati. 

Kuhar i TV zvijezda Tomislav Špiček jedna je od zvijezda i školskih novina

Za svoje su osnovnoškolske novine prepoznali i ostvarili kao preventivnu i važnu, noseću, nipošto samo generacijsku temu Hraniš li se zdravo?i unutar nje, osim one moje, da u njihovoj školi čak 24 učenika ribu nije ni probalo te da su neki učenici u adolescentskoj dobi postali vegetarijanci. Anketirali su srednjoškolce i roditelje o prehrani, razgovarali sa školskom kuharicom, opegejkom, nutricionistom, zagorskim chefomTomislavom Špičekom (koji žali što u njegovu selu još rijetko osim njegova oca goje pajceke!), istražili su kuhanje na youtubu, a i 4.b pokazao je kako u 10 koraka ispeći kajzerice. Našli su i osmaša koji Rubikovu kocku složi za minutu, vrlo uspješnu mažoretkinju, učiteljicu-bajkericu koja puca iz topa, za čitatelje pripremili iskričavu kemijsku. 

Predstavljaju i starijega kolegu, Zlatarščanina Željka Slunjskog, koji slavi 50 godina rada u medijima, a i potpredsjednik je Školskoga odbora njihove škole. Opisuju tekstom i fotkama svoja razmišljanja o različitim temama i nisu u tome ništa lošiji od razglašenih kolumnista i influencera, a otkrivaju i ponešto tajni s boravka u Poljskoj, Litvi, po Hrvatskoj… Predstavljaju i četvoro irskih knjižničara u svojoj školi. Ustanovili su čak, baš kao i Charles Darwin, da biljke mesožderke – ne jedu špek. Imaju i horoskop za tekuću školsku godinu, ali tko bi mogao predvidjeti markiranje zbog štrajka, pa onda i zbog korone? Baš me zanima što će i kako o tome napisati u novome broju Zlatarskih iskrica. Neka krasno rastu ta mlada zlatarska stabla! Bravo, Vinc, odličan (5)!

20200531

Kak se ježi ježiju – Umjesto kave 27. travnja 2020.

Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.  

Ježek iz Studetskog grada / Fotografija Antonia Hohnjec

Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.

I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice mekekako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu ŠtambukaFranju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.

Jarunski jež u noćnoj šetnji / Fotografija Miljenko Brezak

Drago Štambuk
*

Mladi jež sa Sustipana
pristupa mi s mračne strane
crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom 
travom k mojim cipelama, njuškom ih draška, 
dok govorim stihove prispodobne ukopištu.
„Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati
rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće
oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu
pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode
spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina
priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom
palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon,
skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica
donosi smrt.

(iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)

Franjo Nagulov
Recept za dug i zdrav život

Filmskom redatelju iz Mađarske

Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca, 
često se hranila kuhanim ježevima.
Nedavno je tako pregazila devedesetu.

Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi.
Ustvari, nije govorila ništa.
Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom
predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci, 
nisu imali šanse.
Niti će imati.
Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro,
kada preostali umirovljenici spavaju, loviti
bodljikave sisavce.
A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina
Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja
proždirala zmije.
Narod je bio gladan.
Baš kao danas.
Jesti se mora.
Zato je baba Ika u mladosti bila mungos.
Zato je sada terijer.
(iz zbirke Služba riječi)

Branko Ćopić
Ježeva kućica
Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta 
Ježurka Ježić povazdan luta. 
Lovom se bavi često ga vide, 
s trista kopalja na juriš ide. 
I vuk i medo, pa čak i – ovca, 
poznaju ježa, slavnoga lovca. 
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, 
zmija ga šarka po svu noć sanja. 
Pred njim dan hoda, širi se strava, 
njegovim tragom putuje slava. 

2020406 – 2020415 – 20200526  



Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020.

Sudeći prema središnjim informativnim emisijama nacionalnih televizija cijela Hrvatska u niskom startu čeka da u ponedjeljak posjeda na capuccino i machiato, kratak ili dugi, s hladnim ili toplim mlijekom ili bez njega, s ovakvim ili onakvim dodacima… I ja sam već danas pitala priprema li naš Vivas bar na jarunskom placu aparate za kavu, sve s mišlju kako će se valjda naći koje mjesto, bilo vani bilo unutra, ma makar i u prostoru za pušače, neću biti izbirljiva. Zapravo, moram nazvati prijateljicu. Ona mi, naši razgovori zapravo, nedostaju više od same kave. Kava nam je samo metafora, cilj. Idemo li prije u šetnju, možda navratimo i Medi. Izostane li kiša, bude li toplije negoli na moru, kako najavljuju, možda pootvaraju i krov. A možda bude koje slobodno mjesto za nas i uz jezero…  I ne sjećam se kad smo bili na kavi, možda 22. veljače? Fotkali smo se u zimskoj jakni s kapuljačom.  

Kava je Hrvatima doživljaj! / Fotografija Franck & 404

Baš mi je ko kec na desetku sjela subotnja objava o svibanjskom istraživanju agencije Hendala i Francka o tome kako Hrvati jedva čekaju ponovno otvaranje kafića i terasa.

Kažu kako je izvanredna situacija u zemlji donijela mnoge promjene, ali i da se ljubav prema omiljenom crnom napitku nije se promijenila. (…) Epidemija koronavirusa negativno je utjecala na značajan broj građana (87%), ponajviše na stanovnike Dalmacije, ali i na njihov emotivni život, pa tako većina u posljednjim mjesecima od kada traje epidemija zbog novonastale situacije osjeća nezadovoljstvo (53%) te ljutnju (29%) i žalost (29%). 

Miriše kao duša... / Fotografija Franck & 404
Miriše kao duša… / Fotografija Franck & 404

Zanimljivo je da čak 34 posto građana, ponajprije muškarci, navodi da su epidemija i restrikcije koje su došle s njom izazvali dosadu u njihovom svakodnevnom životu, dok se 28 posto osjećalo usamljeno, ali i tužno, što posebno ističu žene. S druge strane, oko trećine građana (34%) nastoji zadržati pozitivan stav i gaje nadu da će se život brzo vratiti u normalu. Ističu da im najviše nedostaje druženje s dragim ljudima (78%), izleti i putovanja (48%) te ispijanje kave u kafićima (44%). 

Da Hrvati s veseljem iščekuju ponovno otvaranje kafića i terasa, govori podatak da će ih 47 posto već u prvom tjednu otvaranja posjetiti kafić kako bi popili svoju omiljenu kavu, dok trećina (32%) navodi kako će ipak pričekati s odlaskom dok se situacija ne stabilizira. Kada se otvore, u kafićima će se najviše pripremati kava. Naime, napitak koji će većina (71%) prvo naručiti bit će upravo kava, a 57 posto njih voljelo bi ju popiti s prijateljima te s partnerom ili partnericom (32%), naravno uz strogo pridržavanje mjera i uputa Stožera. Ispijanju kave u kafićima vesele se stanovnici svih regija Hrvatske, a posebice stanovnici Dalmacije. 

Kriza izazvana koronavirusom nije imala značajnog utjecaja na navike 63 posto hrvatskih građana kada su rituali ispijanja kave u pitanju, o čemu svjedoči podatak da će 66 posto građana, koji inače imaju naviku posjećivanja kafića, nastaviti s tom navikom u podjednakoj mjeri kao i prije epidemije. Tijekom restrikcija za 47 posto ljubitelja kave promijenilo se samo mjesto ispijanja kave. 

Iz Franka ističu: „Ova situacija nas je naučila mnogočemu, a ono najbitnije je da budemo jedni uz druge. Zadnja istraživanja pokazuju da se kava pije u gotovo svim prilikama, a na nama je da to i omogućimo, naravno uz sve mjere opreza. Svakodnevno radimo na tome da olakšamo novonastale okolnosti našim kupcima i potrošačima pa smo osigurali kavu za van na dodatnim lokacijama, a sada kada se ugostiteljstvo pokreće imamo sve spremne kapacitete za podršku ugostiteljima.“ 

Ranije Hendalovo istraživanje, u suradnji također s Franckom, iz listopada 2019. pokazalo je da je Hrvatska zaista zemlja kavopija te je idemo na kavu i dalje daleko najčešći (87,5%) poziv na druženje u Hrvata

Najpopularnije vrste kave su mljevena (turska) kava i espresso u kafiću koje pije gotovo 70 posto ispitanih građana, a kada se spomene kava 28 posto građana kao prvu asocijaciju navodi jutro, 16 posto buđenje, 15 posto miris, dok 14 posto njih spominje Franck.

Kava se ispijala i za vrijeme epidemije, samo su privremeno zamijenjena mjesta ispijanja / Fotografija Franck & 404

Upravo Franck. kao vodeća hrvatska kompanija u proizvodnji kave, ima spremne sve kapacitete poput servisnog centra, brojnih profesionalnih aparata i opreme za ugostitelje, dostave te edukacije ugostitelja, a pripreme na terenu su u punom jeku kako bi svojim partnerima pružio punu podršku u narednom periodu kada, s ublažavanjem epidemioloških mjera, dolazi do reaktivacije ugostiteljstva. 

Podsjećam i kako su tijekom posebnim mjera potkraj travnja na više od 1000. mjesta osigurali dodatne aparate za svoju kavu za van, ali i čaj i druge napitke.

Kako god, idemo na kavu!

20200509 

Brendirani apostrof – Umjesto kave 29. travnja 2020.

Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje  apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?

Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)

O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu. 

Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)

Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.

20200419 – 20200420 – 20200428   

HTV, reprizirajte dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj! – Umjesto kave 25. travnja 2020.

Danas su puna dva mjeseca od prvoga zaraženog Coronom 19 u Hrvatskoj. Ne sumnjam da će raznorazni naći raznorazne bombastične načine da to prigodno obilježe, a ja molim HTV da samo ponovno emitira dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj. Znam, znam da je tek prikazan, jedva prekjučer, u četvrtak, 23. kolovoza 2002. u 21 sat, ali je, kako se to danas obično kaže, stvarno predobar da bi ostao, kao što jest, ispod radara, jer ga mnogi nisu ni pogledali ili ga nisu pogledali koncentrirano kako zaslužuje taj u nas rijetko dobar i zanimljiv novinarski rad, koji nije izravno TV javljanje ispred nečega za nekoga, nego je, da bude još zanimljivije, načinjen uz redovita takva dnevna javljanja.

Božji pogled s istočnoga prozora našega stana na čekače pred dućanom jutros, 25. travnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Znala sam da ne može biti o njemu u kolumni Emisije tjednamojega omiljenog Tomislava Čadeža odmah jučer: ako je i gledao, kad bi napisao, jer je Studiovjerojatno već bio u tisku. (Ima ispričnicu, jer je piše o drugoj mojoj ljubimici Mojmiri Pastorčić iz RTL Direkta, talentiranijoj i boljoj od slavnijega kolege!). Da nisam u Nacionalučitala odličan intervju, opet moje miljenice Kristine Olujić, s vječno mladom novinarkom HTV-a, ne bih imala pojma ni da će dokumentarac biti emitiran, jer ga redovite tjedne najave i pregledi TV programa nigdje i nisu spominjali. (To bi, valjda, trebao biti kompliment, budući da nisu spominjali, nego jednako uzgred sami najavili, ni dan ranije prigodno emitiran odličan, bezvremeni film Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević iz drugih nevremena.) Novinarski portret su joj naslovili jednostavno: Nema boljeg trenutka za dokumentarac o borbi protiv korone.

Ružu Ištuk ne nazivaju zvijezdom, valjda zato što je nisu skupo kupili kao neku vanjsku čitačicu o kojima udaraju PR na sva zvona, a valjda i jer je i lijepa i prepametna i talentirana i marljiva 1981. rođena Livanjka kućni proizvod, izvorni kadar od 2005. strpljivo odgajan radom u brojnim HTV-ovim projektima, što se kao podrazumijeva. Neka joj bude, po vlastitu je izboru na fakultetsku praksu na Prisavlju krenula kod (ne samo svog!) uzora Joška Martinovića Globalno sijelo

Propustila sam nepretenciozan naslov dokumentarca, ali nisam upamtila ni one što su ih u specijalima i ekskluzivima Provjerenogna Novoj TVemitirali iz tjedna u tjedan iz Kine, Italije Španjolske autora s BBC-ai što ti ja znam. Međutim, i novinarski i gledateljski ponosna sam toliko da bih se svaki čas mogla rasplakati, jer (još!) imamo profesionalaca koji i u nevrijeme zanatski, do umjetnosti, i ne spominjući tobožnju kreativnu industriju, umiju svome gledatelju znalački i s poštovanjem prenijeti human storyo – Ljudima. 

Znam da Ruža Ištuk vjerojatnokaže da je samo radila svoj posao i da tako sigurno govore i ljudi koje je gotovo usput pratila puna dva mjeseca od prvoga pacijenta koji je, dakako, završio u Zaraznoj, Kužnoj, bolnici nekad na kraju grada, bolnici Dr. Fran Mihaljević maestralne ravnateljice i znanstvenice epidemiologinje Doktorice Markotić iz Stožera; pratila je borbu doslovce kako se svi sad vole busati na prvoj crti, baš borbu za život. Ništa zapravo nećete tu doznati što već niste u svakidašnjim izvješćima različitih novinara i različitih medija pročitali, čuli i vidjeli, ali ovdje će vas do ganuća dovesti pogled božjeg oka, kadrovi snimljeni valjda dronom, ponekad gotovo okomito, i akrofobima i bogobojažljivima i onima koji ne daju da su svi ljudi jednaki užasno mučno, iznad niza desetljećima krpanih i dograđivanih objekata na Zvijezdi, posebice onih, posve po strani, u hitnji postavljenih kontejnera i šatora za prijavu potencijalno zaraženih.

Nijedna muzika ne bi bolje ozvučila opori kontrapunkt proljetnoga bujnog zelenila, rascvjetalih forzicija i magnolija s tehničkim detaljima medicine od naizgled ravnodušnoga danonoćnog, brižnog praćenja monitorima svake sobe i komunikacije osoblja unutra i vani preko stakla, navlačenja skafandera s maskama, naočalama i vizirom do, uza sve, i dodatno primitivno polijepljenih traka na vrata odjela sa zaraženima da se aerosol ne raširi. 

A onda priča o tome kako četiri sata izdržati radeći s dvostrukim rukavicama ili ne predati se panici kada nestane struje pa svi utrče da bi uskočili mehanički umjesto umjetnih pluća ili o evakuaciji pacijenata za onoga najjačeg zagrebačkog potresa (i novinarka Ištuk iz pidžame je uskočila pred kameru!) ili njegovih posljedica u najvažnijem, na brzinu preseljenom laboratoriju, gdje će, objavljeno je koji dan kasnije, uza sve druge poslove, izolirali našvirus. kao A onda priča kuharica i čistačica te samo jedne od sestara s gvaljom u grlu kako mjesec dana nije zagrlila vlastitu djecu ili pak jedne od odgovornih profesorica o stresu u satima dok čeka rezultat testa da li se i sama zarazila ili hoće li posao držanja virusa pod kontrolom moći nastaviti, pa izvješća o donacijama od maskica do milijuna. 

Jedan od nezaboravnih citata iz usta liječnika s prefiksima i sufiksima o kolegicama, o medicinskim sestrama iz Zarazne (i onima koje su im dobrovoljno priskočile iz drugih bolnica) kao o herojima ne samo struke, nego i njihovoj ljudskoj veličini koja mu je vratila vjeru u Čovjeka. Treba čuti i snimiti dojmljivu priču pacijenta izliječenoga od korone kako su naši zdravstvenjaci, sa znanjem i profesionalnom predanošću, uz pare koliko u to ulažemo, najbolji sustav na svijetu, a on, koji je, priznaje, podcijenio i virus i pandemiju, zna što govori, jer mu je prije pet godina presađeno srce, sam je stomatolog, a bio je i direktor HZJZ. 

Ni junaci našega vremenaheroji našega doba,kako za to prigodno u ovo vrijeme, kad ne znaju što bi, najčešće pretjerujući potkradaju Ljermontova, u dokumentarcu se uglavnom ne vide, ali je svaki sugovornik potpisan imenom i prezimenom sa svim prefiksima i sufiksima te nazivom svoje u Zaraznoj i zarazi preuzete uloge. Ne vidi se ni novinarka, poput svojih sugovornika također skrivena  propisanom maskom ili češće u astronautskom skafanderu. Ne reče li ovih dana, uostalom, jedan od izliječenih, kako ne bi prepoznao svoje dobročinitelje, jer se sjeća samo njihovih brižnih i ohrabrujućih očiju iza maske? 

A na sve to umjesto komentatorskih brbljarija beskrajna tišina ozvučena povremeno tek ekskluzivnim pjevom ptica naizmjence s disanjemrespiratora ili tih nekih strojeva što zamjenjuju čovjekova pluća i druge organe koji se kane predati. Treba to čuti, uočiti. Ni jedan zvuk, ni jedna riječ, ni jedan kadar previše. Nemam riječi, puštam najiskrenije gledateljske suze i šaljem novinarsko poštovanje. S time se ne može nositi ni jedno od pretjerivanja, šumova u kanalu, kojih su prepune tiskovine, mikrofoni, ekrani… Očito sve dojmljivo kad sam popamtila sve bez uobičajenih svojih bilježaka, bez nakane da bih štogod i napisala. Nemam zato ni imena ljudi sa špice, do li snimatelja Stjepana Kotarskog i montažera Domagoja Frischa. A netko mora! Ne znam kad sam (izuzevši priče iz Plusa!) gledala nešto tako dobro, a da je HTV-ovo. I, molim HTV, reprizirajte Ružin dokumetarac barem jednom tjednom, edukativno, i sebi i nama na ponos i motivaciju, sve dok nam je korone! Sve dok, kako Kristina Olujić započinje portret kolegice Ruže Ištruk u Nacionalu, traje kletva dabogda živjeli u zanimljivim vremenima

2020424 – 2020425 


Uzdravlje Društvu hrvatskih književnika! – Umjesto kave 22. travnja 2020.

Danas Društvo hrvatskih književnika puni 120 g godina! Danas bi DHK proslavilo punih svojih 120 godina da nije Corona 19, koji nas drži doma, i da nije bilo potresa, koji nas je kao i mnoge Zagrepčane i ustanove ostavio bez krova nad glavom

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo: Krležin duh i stihovi na zidu u DHK / Fotografija Božica Brkan
Uoči tribine DHK u podne i promocije nove knjige na balkonu s pogledom na Bana i trgač Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak, 22. studenoga 2017.
S predstavljanja zbirke Pevcov korak: recenzenti Božica Jelušić i Đuro Vidmarović te autorica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak, 10. veljače 2013.
S predstavljanja Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić, autorica, Biserka Ipša i Lada Žigo / Fotografija Miljenko Brezak, 30. listopada 2019.

Čestitam stoga rođendan DHK ne samo nama članicama i članovima DHK, nego i svoj književnoj Hrvatskoj, svima koji pišu na hrvatskom i koji ljube čitati i govoriti na hrvatskom jeziku. Čestitam i svima drugima koji su kao svojevrsni duhovni slijednici izrasli iz nadahnute skupine koja je daleko gledala na početku 20. stoljeća ili s različitim razlozima odvajajući se i granajući u raskoš stablo lijepe riječi u nas. 

S božićnog domjenka: svečani govor i danas etablirani književnici ispod zida s fotografijama svojih predsjednika / Fotografija Božice Brkan, 17. prosinca 2018.
Pod Tinom: aktualni predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ne sumnjam da ćemo prvom prilikom obilježiti svečano zdravicom veliki datum, koji prerasta ne samo uobičajen, čak i produžen ljudski vijek, nego i više naraštaja, pa i više država i sustava, od Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ do Republike Hrvatske. I naša povijest i naša kultura i naš kolektivni i pojedinačni identitet drugačiji bi bili bez književnosti, pa i Društva hrvatskih književnika, ma kako kroz vrijeme mijenjalo ime, bilježilo organizacijske odvojke. 

Poza uz Augusta Šenou: Ernest Fišer na predstavljanju svoje knjige Korifeji i nastavljači / Fotografija Božica Brkan, 19. rujna 2018.
Odlično posjećeno predstavljanje knjige Moj brat živi u kompjutoru Branke Primorac / Fotografija Miljenko Brezak, 8. studenoga 2017.
U pauzi Zagrebačkih književnih razgovora Miro Gavran, Sanja Nikčević, Dubravko Jelačić Bužimski uz zdjelu voća / Fotografija Božica Brkan, 5. listopada 2018.
Ispod Baščanske ploče kao za najboljih klupskih vremena književnica i novinarka Božica Brkan i njezin urednik i predsjednik DHK-a Božidar Petrač / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ma koliko dvojili, ma koliko se ljutili na premalo financijsko izdvajanje iz državnoga budžeta za kulturu i umjetnost uopće, na grozan status i sadržaj knjige danas, na status književnika i umjetnika, izdavača, distributera, na premreženost dobre i loše književnost, dignimo čašu Lijepoj Riječi i Književnicima! Sivu svakidašnjicu oni će nam osvijetliti svojim duhom.

Odlični pjesnici Miroslav Mićanović i Boris Biletić na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.
Ozbiljni Milan Rakovac, Davor Šalat i Lada Žigo na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.

Što bismo mi, i kad se i ne slažemo s njihovim stavovima, temama ili stilom, kad ih ignoriramo i kad im glasno prigovaramo, bez jednoga Miroslava Krleže, Vesne Parun… i mnogih drugih koji su nas i u najteža vremena hrabrili svojim Tekstom, Rečenicom, Stihom da glavu održimo iznad vode!? Samo pronađimo taj Tekst, Rečenicu ili Stih, toga Autora i sada! Ne samo prigodno, slavljenički, uz 22. travnja, nego za svaki dan.

Moj mladalački uzor i životni ljubimac Arsen Dedić također je bio član DHK, govorio je i pjevao svoje pjesme na Noći knjige 23. travnja 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala pjesniku Slavku Mihaliću koji me je, kako je to bio običaj prije gotovo trideset godina, uveo među vlastite uzore, ne poznajući mene nego samo moje knjige i tekstove, stao iza mene. Hvala mojim kolegama književnicima, piscima, spisateljima što se imam čime uspoređivati i ponositi.

2020419 – 20200420 

Normalni ljudi, unutra i vani – Umjesto kave 19. travnja 2020.

Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po peruljubiteljici dobre klopeNajbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem,  ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje. 

Naslovnica romana Denisa Vidovića

Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.

A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko  samo luđak.

Eto kaže na POČETKU:

„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir. 
„Važno je imati mogućnost izbora“,  počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame. 
BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)

A na KRAJU:

Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)

Kako aktualno: povrće i stezulje na sisačkoj tržnici za naslovnicu knjige snimio je Siniša Vidović

Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi… 

Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice… 

Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke. 

Autor Denis Vidović i urednik Siniša Matasović s jednoga od prije korone učestalih sisačkih književnih događaja / Fotografija Miljeno Brezak

Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici. Dodajem tek da vam izazove zazubice:

44.

Doktorica Ivana Kastiljević  bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne. 

„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“ 
„Dvadeset jednu.“ 
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“ 

P. S. Denis, proš’o si!

20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 20200418  

Moždani i drugi udari – Umjesto kave 17. travnja 2020.

Jeste li imali moždani udar?Tim me je pitanjem presjekao moj dijabetolog u Vuku Vrhovcu na posljednjoj godišnjoj kontroli. Očito sam ga pogledala tako da je odmah uzvratio lopticu: Pa što se čudite?Onda rekoh:Koliko znam, još nisam.Nisam ga pitala je li to uobičajeno anketno pitanje, jedna od kontrolnih točaka, ili je nešto takvo očitao iz najnovijega nalaza. Bože me sačuvaj, pomislila sam kako govore moji na selu. Šokirao me je njemu očito normalnim početkom (srećom još godišnjega!) dijaloga liječnik-pacijent. Trebao bi to i meni biti običan razgovor, jer sve je to život, da me odmah ne podsjeti tatinoga i moždanog i srčanog udara odjednom, potkraj 1986. – na mestu je bil gotov, javili su mi trudnoj – te tri svekrvina. Treći je uvijek koban, prognozirali su bezdušno iskusniji, iako je ona poslije kliničke smrti prohodala i, nikad ne progovorivši, poživjela još koju godinu. 

Valjda u istome onome tjednu doznajem da mi S., prijateljica iz mladosti, kolegica s faksa, davno smo im na vjenčanju bili kumovi, leži na Rebru, ni živa ni mrtva. Cerebrovaskularni inzult, kap.Kad nam je bilo 29, imala je Hodginov limfom – uvijek je o njemu govorila kao o svojoj primarnoj bolesti – i poslije nebrojenih operacija, zračenja, kemoterapija i petogodišnjeg bolovanja vratila se na posao, najprije na pola radnog vremena, a onda zaradila i mirovinu. Hrabra žena, nedvojbeno. Optimizam ju je izvukao, obično bi svi oko nje govorili. Sada joj nije pomogao. Ležala je gore na intenzivnom traktu umalo dva mjeseca, nepokretna, nekomunikativna, spašavali su je intubacijom, traheotomijom, respiratorom, dodatno i od vode iz pluća i od ugruška u nozi i tko zna od kakve muke još. Zbog korone ni najbliži nisu mogli do nje, već su joj našli i dom za starije i nemoćne. Ni zlatni sat ni optimizam nije pomogao. Jučer je otišla. Kako li će je voditi statistika? Bespomoćnost i beskrajna tuga da ih ni isplakati ne uspijevam. 

20200401 – 20200414 – 2020415 – 20200416 


Knjige Tokarczukove – Umjesto kave 16. travnja 2020.

Upravo naručujem Bjegune Olge Tokarczuk, u pretplati. Nestrpljivo očekujem, nisam ih pročitala ni na poljskom. Taman sam prvoga dana veljače dočitavala Knjige Jakubovesvježe nobelovke (preveo polonist Mladen Martić, objavila također Fraktura – dobra literatura), a moj je M. po svom dobrom običaju ulazeći u novi dan glasno razmišljao: Koliko je još ljudi u Hrvatskoj pročitalo tu knjigu? A o čemu je? Hrvati čitači!? Rijetki, sigurna sam. I temom, a još više debljinom, 900 stranica brojenih na židovski straga, ali suprotno od sadržaja, većinu odbija. Ako su se knjigu i usudili otvoriti. 

Božica Brkan s Knjigama Jakubovim Olge Tokarczuk / Fotografija Miljenko Brezak iz serijala U doba korone, snimljeno 16. travnja 2020.

A ne pada mi napamet nitko tko bi od nas takvu knjigu mogao napisati. Čak ni onaj – rekoh mu ime – koji misli da bi mogao. Ali takva knjiga, iako nije o nama, oko nas je živa. Početkom travnja, pa i sredinom pogotovo. Ne znam ni kako da kažem o čemu je, ne dostaje samo prepričati sadržaj. Kad sam je puna, ispunjena. Znam da se još od te knjige osjećam bolje, snažnije, hrabrije, kao da sam prošla katarzu, da mi i Crovid 19 može manje nauditi. O više je zemalja, vremena, naraštaja, religija i još i ne postojećih nacija, zapravo iz moje Poljske, zemlje na kotačima. Knjiga za razmišljanje na svim kanalima. Ne znam koliko sam joj dorasla, ali se ne predajem Tekstu!

Da sam se nešto načitala Tokarczukove, nisam. Najtemeljitije sam iščitala njezin govor pri preuzimanje Nobela. Zvonimir Marić, odličan gospodin i intelektualac, graditelj mostova, poslao mi ga je mejlom i na poljskom, da me razveseli, pa sam mogla dvostruko uživati. Višestruko razmišljati. Sad se spremam na ponovno čitanje. Ako sam Wajdin Pepeo i dijamant odgledala nebrojeno puta, Andrzejewskoga prema kojem je snimljen tek jedamput, pročitati mogu i knjigu autorice – Bi li to itko mogao dramatizirati? Mickiewiczev stihovani Pan Tadeusz bio je jednostavniji, moj Wajdo, zar ne? – koja je ovdašnje i književnike i pisce i kritiare i novinare manje zanimala kao Autorica, a više kao nosačica dreadlocksa i osobito sudrugarica Petera Handkea u Noblu. Da je naša, razmišljam, tko bi je i lansirao za Nobla? Nije dinamitna nego tek usputna misao kako kod nas takvom Knjižurdom ne bi dobila ma ni koju od prebrojnih lokalnih nagrada. 

20200201 – 20200403 – 2020416