Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Željki Lovrenčić Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika – Umjesto kave 2. srpnja 2022.

Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem.
Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:

Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski

Knjiga koju Susreti ove godine nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora, Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog porijekla Pedra Shimosea Kawamure…
Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića, dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen kritičarski učinak.
 

Nagrada Vesna Parun 2022. Diani Burazer – Umjesto kave 26. lipnja 2022.

Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.

Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko Brezak
S dodjele nagrada / Foto Miljenko Brezak
Ocjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak

Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,  a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.

Vrlo zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak
Nastup Sofije Sonje Bećirević / Foto Miljenko Brezak
Sanja Horvat čita nagrađenu pjesmu Orah / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban, Zoran Predin i drugi.

Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Diana Burazer
Povijest u Arial fontu

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla.
Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,
precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.
Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

Mrtvi se ne bune,
a ostalima nije jasan moj zanos,
pa cijeli teret istine nosim sama.
Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.
Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju
da se ne može umrijeti ako nisi rođen.
Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.
Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,
odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti.
Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.
Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,
dodiruju se stoljeća,
obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.
Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,
ili da je potrebno.

Isključujem računalo.
Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,
može sada spokojno čekati nove generacije.

U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom
presavijene i spremljene u ladicu
pogledam često.
U računalo? Nikada!

Sonja Kušec Bećirević
Pjesma Svjetionika

Nalik sam svjetioniku
kojeg je čuvar njegov napustio.
Sad ne mogu nikoga
spasiti od brodoloma.

Jer bez njega nemam svjetla,
a bez svjetla ja sam ništa.
Gola stijena usred tamna mora,
do mene više nema ni skala ni pristaništa.

Gola stijena usred tamnog mora,
prazna kuća navrh strma brda,
s oknima bez škura
i vratima bez ključa.

Samo hrid, bez svjetioničara.
I tko me nađe – izgubit će se,
a tko mi priđe -razbit će se.

Jer – bez njega ja sam ništa,
ni za kog’ u meni nema
niti mira nit’ skloništa.

I ja neću više nikoga,
kao nekad davno njega,
spasiti od brodoloma.

33. Vrazova ljubica iliti open your mailbox baby – Umjesto kave 15. lipnja 2022.

Iznenađeno me kolega u DHK Mirko Ćurić pita: A što ti još pišeš ljubavne pjesme? Kako da se, ma pokušavao biti i pjesnikom, čovjek ne zamisli: zvao me, a nisam mu se mogla javiti jer sam u nedjelju, 12. lipnja 2022. poslije podne, u Samoboru baš častila Vraza i njegovu ljubicu Julijanu Chantilly i s kolegama pjesnicima čitajući ljubavnu poeziju. Ove godine pjesmu open your mailbox baby – zanimljivo, Youtube bi je htio nadahnuto i nasilno pohrvatiti u otvori svoj poštanski pretić beba! – a prošlogodišnja je objavljena u zborniku s prošlogodišnje Ljubiceako napišem ljubavnu pjesmu.

Božica Brkan na 33. Vrazovoj Ljubici s oživjelima Julijom Chantilly i Stankom Vrazom odnosno Samoborcima Enom Bašić i Zvonimirom Ibriševićem / FOTO Vrazova Ljubica
Puna košara ljubavnih stihova namijenjena njihovim autorima / FOTO Vrazova Ljubica

Božica Brkan
open your mailbox baby

pomno odvagujem riječ po riječ
biram od riječi tek nekoliko
rečenice kratke eliptične
atipične nemoje

da te ne zaskočim ne opteretim
a da sve bude nedvojbeno
precizno
moderno
elektronički mudro
sendam sendam brzo da se ne predomislim
u zadnji čas i opet sve izbrišem
i prije negoli se uplašim vlastite nakane
vlastite jasnoće
vlastitih misli

a onda
danima
ni glasa
ni naznake o promašenoj nepostojećoj adresi
ni emojia
ni ovakva ni onakva

pogrešna osoba
pogrešan osjećaj

open your mailbox baby šaljem iz podsvjesti
open your hart baby
odoh posve u šlager
pogledaj pogledaj
nisam još napisala sve što imam a već se predomišljamveć se plašim i internetske ljubavi plašeći se neuzvraćanja 
a još nismo ni dospjeli do stvarneni do pogleda oči u oči
ni do dejta
ma ni do smajlića
mogu ti još glumiti i fb-frenda među stotinama tisućama

kome je još do ljubavi
ma i preko interneta

ako uopće ne otvaraš mailbox
ma
open your mailbox baby

open your mailbox

20220518 – 20220519 – 20220523 – 20220529 – 20220531 – 20220606 – 20220612  

Na stranici 20. zbornika

Božica Brkan
ako napišem ljubavnu pjesmu

ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav

ako napišem ljubavnu pjesmu

hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći

hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsa

i zaum i um

ako napišem ljubavnu pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi

ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života

20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612

B. Brkan pozdravlja pjesnike na grobu Julije Chantilly uime DHK, tradicionalnoga suradnika / FOTO Miljenko Brezak

Zašto Sandra Pocrnić Mlakar organizira festival žanrovske književnosti? – Umjesto kave 28. travnja 2022.

Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.

Sandra Pocrnić Mlakar 2022. / Foto Miljenko Brezak

Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i  Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem  Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i  medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.

Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković

Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.

Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak

Iako često nalazimo različite povode za razgovor – imala sam čast da me 2017. kao novinarku predstavi na Fra Ma Fu festivalu u Višnjici – ovaj je put to Dvotočka. I, dakako, za nas novinarke iz Gutenbergove galaksije ekskluziva je.

Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak

Zašto taj festival?

Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…

Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra

Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.

Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?

Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra

Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.

Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra

U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.

Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?

Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta, gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i rješavanje problema.

Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a stariji će zaviriti u njihovu budućnost.

A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.

Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić

Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.

Vidljivost – Umjesto kave 21. travnja 2022.

Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).

Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica Brkan
Božica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak

Na Tribini DHK 6. travnja 2022. ugostila ju je Lada Žigo Španić da predstavi najnovije knjige, prijevod proze Priznajem da sam živio Pabla Nerude – one što je nagrađena Librom za vajk, i autorske knjige Samo kritično, molim. Iako se obično jadamo kako baš nas ignoriraju, ne samo da su informacije o tome objavljene na niz portala od Večernjaka do Glasa Istre i Katoličkog radija. Ali, imala je priliku govoriti u Vijestima iz kulture na HTV1 13. travnja (novinarka Mirna Farkaš Salamon, urednica Zrinka Turalija Kurtak). 14. travnja u emisiji Kulturni skalpel na radiju Yammat s novinarkom Antonijom Vrčić razgovarala je o Nerudinoj knjizi i dala intervju za radio SBS Croatian iz Melbournea, osobito o svojoj najnovijoj knjizi kritika (urednica i voditeljica Ana Solomon). 16. travnja gostovala je u emisiji U sobi s pogledom na Prvom programu Hrvatskoga radija (urednica i novinarka Nataša Ricijaš Craig), u kojoj sam i ja mogla izreći koju o Lovrenčić, pa i onu Željkinu autorsku statistiku, koja demantira kako je Željka samo prevoditeljica. Ima još na svijetu kozmičke pravde i – vidljivosti.

Moslavina, skrivena zemlja – Umjesto kave 20. travnja 2022.

Najmanje cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj. Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture, gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja.  Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo radoznalima.

Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko Brezak
Predsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak

Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu   od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.

Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko Brezak
Puna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak

Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.

Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko Brezak
Za uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak

Dobro joj mi došli!

Posljednja volja golubice iz crnoga maslinika – Umjesto kave 10. travnja 2022.

Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve, da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100. obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije, možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto, snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.

Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju, ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.

Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak

Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne Parun Sanje Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka 2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga mjesta koje zaista zaslužuje.

Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu, posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje, nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno potomstvo.

Duplerica presnimljena iz Golubice

Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.  

Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan

Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P. čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom. Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je samo hrpica srebrnoga praha…

Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK

Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima, koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala živac.

Naslovnica Derkove knjige

Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70 godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i 12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za transeuropsku željeznicu Vesne Parun:

(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku
A ona će teći kroz lug i začarana žita.
Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita
kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom,
žilama Panonije, zemljom Kulina bana.
Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok.
Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok.
S onustran Uralske kose transeuropski vlak
zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.


Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris.
– Mi ubili smo babu krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.

Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine
embargo na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!

Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe.
(…)

20220408

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Divan užas, kolarovski oksimoron – Umjesto kave 4. travnja 2022.

O prvom predstavljanju knjige Divan užas potkraj studenoga 2021. godine nisam mogla ne pitati priređivača i glavnoga urednika Maria Kolara da li je što Slavku Kolaru, temi knjige. Nije. A kome bi drugome, ako mu već nije u obitelji, moglo unas danas uopće pasti na pamet raditi predano i naporno godinu i pol i objaviti knjigu od 500 stranica velikog formata (ciglu, kako takve knjige zove moj omiljeni spisatelj Tomislav Čadež), pogotovo sadržaja kao što je ova kolarovskoga, oksimoronskoga naslova s podnaslovom Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917.- 2021.)?

Promotori Divnoga užasa u Zagrebu: Velimir Visković, Vinka Jelić-Balta i Mario Kolar / Foto Božica Brkan

Mario Kolar, istraživač i predavač moderne hrvatske književnosti na riječkome sveučilištu, povjesničar književnosti i književni kritičar te urednik časopisa (Republika, Artikulacije) pišući predgovor za drugu, nacionalno važnu knjigu o Kolaru, isponaistraživao se literature i arhiva, pa mu je palo na pamet da bi, pošto je već napravio knjige o svojim Podravcima Galoviću i Ivančeviću, mogao napraviti i knjigu o prezimenjaku. Možda bi njegovi Čazmanci…

Odlična naslovnica grafika je Marka Antolčića

A Čazmanci su zaista rijedak primjer u nas pomnog njegovanja odnosa – inače vezu istraživača i izdavača Marko Gregur, u kritici knjige naziva ljubavlju – sa svojim zavičajnim piscem. Kolar je rođen u Palešniku, ali je djetinjstvo proveo upravo u majčinu rodnome mjestu Čazmi i za nju ostao vezan cijeli život. Smatrao se Čazmancem toliko da je gradu ostavio svoju arhivu, koja se danas čuva u čazmanskome Gradskom muzeju. Gradska knjižnica, zahvaljujući i predanosti ravnateljice Vinke Jelić-Balta i njezinih suradnika, okrstila se njegovim imenom i u svom je dvorištu baš prošle godine ponovno postavila otuđenu Kolarovu spomen-bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Sve to u okviru sad već 10. Dana Slavka Kolara, u okviru kojih održavaju i istoimeni natječaj za najbolju kratku priču satiru. Za prva dva uspjeli su objaviti i najuspjelije radove iz užega izbora 2012. i 2013. u knjizi Prvih 20 uboda

Ne bez ponosa ističem kako je na prvom natječaju 2012. prvi pobjednik bila satira Božice Brkan Svojih tijela gospodari.

Mario Kolar govori o radu na knjizi o Slavku Kolaru / Foto Miljenko Brezak

Upravo je na Danima Slavka Kolara u povodu 130 godina od književnikova rođenja potkraj prošle godine i promoviran zbornik Divan užas – Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917. – 2021.), a potom u Bjelovaru i 1. travnja 2022. u Zagrebu. Uz priređivača i glavnog urednika Maria Kolara, urednice su

Velimir Visković govori o djelu Slavka Kolara i o knjizi o njemu / Foto Božica Brkan

Vinka Jelić-Balta i Marina Junger, grafičko oblikovanje Jovica Opačića, naslovnica grafika akademskoga grafičara Marka Antolčića, fotografije iz zavičajne zbirke. Financijski su zbornik poduprli Grad Čazma i Bjelovarsko-bilogorska županija te Ministarstvo kulture i medija RH. Izdavač je čazmanska Gradska knjižnica Slavko Kolar. Mario Kolar izračunao je da je rad na knjizi trajao godinu i pol. Trebalo je, naime, i preroštati knjižnice, knjige i časopise, ali i istipkati i iščitati tekstove, a katkad ih i prevesti te, konačno, odabrati što će biti objavljeno. Na koricama Divnog užasa ističe:

“Slavko Kolar jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca iz prve polovice 20. stoljeća. Najviše je ostao upamćen po svojim humorističkim i ruralnim novelama, od kojih su Breza i Svoga tijela gospodar već dugi niz godina dio školske lektire, a doživjele su i uspješne kazališne i televizijske adaptacije.

Ova knjiga donosi sedamdesetak različitih tekstova o Slavku Kolaru, objavljenih tijekom proteklih stotinjak godina (1917. – 2021.). Radi se o kritikama, studijama, esejima te memoarskim i ostalim zapisima koji se na različite načine dotiču pojedinih Kolarovih djela, cjelokupnog njegova opusa ili njegova života.

Uvršteni tekstovi objavljivani su u različitim novinama, časopisima, zbornicima, leksikografskim priručnicima, autorskim knjigama i na internetu, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu (Rusija, Njemačka, Italija, Austrija, Češka, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina), a autori su im književni povjesničari i kritičari, sveučilišni profesori i esejisti, metodičari, učitelji, jezikoslovci te ostali humanisti, kao i sami književnici, počevši od nekadašnjih Kolarovih do naših današnjih suvremenika.

U svakom slučaju, ova knjiga svjedoči da je Kolarovo djelo već više od stoljeća izazov ne samo tzv. običnim čitateljima nego i proučavateljima. No, kad bi ju Kolar vidio možda bi ju (auto)ironijski – sukladno naslovu jedne svoje novele – okarakterizirao kao divan užas.”

Svojski odrađenim poslom knjigu ocjenjuje i Velimir Visković, leksikograf i književni kritičar, koji je i sam objavio više tekstova o Kolaru, pa je među sedamdesetak izabranih radova u knjizi zastupljen i sam. Autor je najsveobuhvatnije, jedne od tri, one Marice Čunčić i Bogdana Mesingera,najozbiljnje monografske knjige o Kolaru te biografske Zvonimira Kulundžića.  

Vrlo zainteresirana, birana publika na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

Opus Slavka Kolara nije velik opus, ali su njegove novele iz samo pet knjiga, poput Breze, Svoga tela gospodar ili Ženidbe Imbre Futača, vrhunci hrvatske književnosti. I biseri nacionalne kulture zahvaljujući filmovima poput Babajine Breze i Hanžekovićeva još crno bijeloga Svoga tela gospodar. Mnogima će stoga biti zanimljivo doznati zašto mu je i tko negativno ocijenio prvu zbirku novela, kako je Kolar postao predsjednik Društva književnika Hrvatske, a potom izbačen iz njega, zašto ga nisu primili u JAZU, tko su bili uzori za njegove pojedine likove, zašto Hergešić piše da je Kolarovo djelo izraslo na domaćoj njivi, a doseglo europsko mjerilo te što su još svojevremeno o Kolaru pisali važni autori Ivan Goran Kovačić, Bratoljub Klaić, Ljudevit Jonke, Dubravko jelčić, Vlatko Pavletić, Dalibor Cvitan, Miroslav Šicel, Ivan Bošković, Ivan Kušan, Viktor Žmegač, Krešimir Nemec, Branimir Donat, Veselko Tenžera i brojni drugi.

U Ogrizoviću Velimir Visković i Vinka Jelić-Balta / Foto Božica Brkan

Nemaju mnogi naši književnici takvu knjigu, rečeno je na predstavljanju. I nemaju. A 58 godina po smrti Kolar je ima. A tko će uopće čitati takvu knjigu, ma i objavljenu baš u Godini čitanja? Specijalisti za teoriju i povijest književnosti, enciklopedisti, studenti i kojekakvi zaljubljenici u ljepotu? A svi – sve rjeđi.S nedavne tribine DHK Bez cenzure o tome ispašta li dobra književnost zbog površnih komercijalnih izdanja izvlačim ilustraciju ugledne i iskusne urednice Miroslave Vučić kako je za njihovu Školsku knjigu svojedobno akademik Stamać, šezdeset godina poslije Strozzija, ponovno, čak tri godine prevodio Fausta, a potom još godinu i pol pripremao tumačenja na 350 kartica, da bi, kad je objavljen, u godinu dana Goethe u novome prijevodu bio prodan slovom i brojkom u 19 (slovima: devetnaest!) primjeraka. No, eto, još ima predanih istraživača, izdavača, urednika, knjižara, knjižnica i knjižničarki. 

Na kraju, Vinka Jelić-Balta, Mario Kolar, Velimire Viskoviću…, uvjerena sam kako Divan užas priziva nastavak i istraživanja i novu knjigu, primjerice o utjecaju i nadahnuću Kolarom u književnosti, kazalištu, likovnoj, filmskoj i TV umjetnosti. Muze još nisu odustale! Oprosti mi, Kolaru, na još jednoj posudbi, ali baš i tu pristaje oksimoron: divan užas!

20220403