Bicikli, biciklisti i biciklistice – Umjesto kave 4. travnja 2020.

Našupala bih se na pomisao koliko mi za zatvorenosti pred Covidom 19 jako nedostaje vožnja biciklom. Ono: vjetar u kosi. Koje li ironije!? Godinama se podsmjehujemo na moj račun kako me kad god ga izvezem, svi pitaju: imaš novi bicikl?Krasan ženski, crveni s bijelom košaricom na governalu. I s paket-sicom. I sa zvoncem koji zvoni. Kao iz reklame, samo težak, kineski. Moji su mi ga dečki darivali za 40. rođendan. Prije pola vijeka. U garaži je, ali ne znam baš točno gdje. Ne znam ni kad sam njime zadnji put uopće izvozila uobičajeni krug oko jarunskog jezera, ili u jednom ili u drugom smjeru. 

Moj crveni bicikl s bijelom košaricom / Fotografija Miljenko Brezak

Odakle mi uopće pravo da žalim što se sad ne smijem izvesti, kao da bih se, da mogu, eto baš izvezla, samo da nema ove lakrdije od globalne prijetnje pošašću!? Pa brinula sam i kad bi moj sin bajkom išao na posao u grad – jedan od bicikla mu se pretvorio u osmicu! – i kad bi muž samo skoknuo do placa svojom improvizacijom od nekoliko isluženih bicikala. Koliko sam samo brinula kad je moj dječačić jedva progovorivši sjeo na svoj žuti triciklić, umanjenu trokolicu našega seoskog sladoledara, da je, prevrnuvši se, dijete sročilo tati valjda prvu svoju rečenicu: Ne reći mami! Ja da ne brinem? Pa ja moram brinuti! Koliko sam samo brinula kad bi moj dečko od mene krenuo doma svojom brzom specijalkom Dijamantom bez brzina, ali i s lijevom i s desnom bremzom i špiglom-retrovizirom po makadamskom, ne osobito osvijetljenom cestom, pa se tu i tamo zavezao i u jarak uz cestu. A nije bilo ni telefona, kamoli mobitela. 

Moj Miljenko Brezak na svom, tada novom Dijamantu pred kriškom gimnazijom 1965. / Iz obiteljskog albuma

Već su tada davno prošla vremena kada mi je  tata prije drugog razreda kupio polovnu specijalku i cijelo me ljeto učio voziti i po prašini i po debelu blatu. Imala je kotače manje od uobičajenih i teško su se za nju pronalazile gume, nakrpao ih se lijepeći zakrpe gumilezungom. Bar je bilo dovoljno guma narezanih na rezance-gumica i za flaše s krastavcima i za konjski repić i za što je već trebalo. Za peti razred dobila sam novi crni Rog s desnom bremzom i zvoncem, koji me je provezao od šestog do osmog i dio gimnazijeIzvezla sam kilometre i kilometre dok nisu uveli bus, pa je štafetno otišao dalje i služio i mami za posao, sve dok jednom nije pala u najdeblju grabu i zaboravila voziti. 

Srednjoškolke na poslovičnoj nedjeljnoj vožnji biciklima ranih sedamdesetih: Marica Bastalec, Božica Brkan i Mira Popović / Iz obiteljskog albuma i knjige Oblizeki – Moslavina za stolom

Kažu da voziti bicikl jednom naučiš za svagda, ali očito da nije tako (kao meni sa štrikanjem!). Najbolje to propovijeda slavni Kulte tumačeći tajkunsku filozofiju: kad kreneš, ne smiješ stati, jer inače padaš. Drugi tumače ne samo biciklističko umijeće: prema dolje gaziš, prema gore sagibaš leđa. 

Božica Brkan i Milka Bunjevac uz Bicikliste na restospektivi Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima / Fotografija Miljenko Brezak

Ništa ne govore o tome je li za sigurnu vožnju propisana kaciga (možda s rudarskim svjetlom umjesto svjetla na governalui dinama uz kotač zbog čijega se trenja teško gazi?), pumpa, kvačica za hlače. Koliko sam puta pala dok bi mi lancuhvatio hlače. Iako je moj najslavniji pad kad smo nas tri vozile usporedo bez ruku i kad su nam se pedale sve uhvatile jedna drugoj i trećoj u žbice. Trebalo je otpetljati, ali odvezle smo se dalje. To me nije odvratilo da me prijatelj Bobi nagovori da se spustimo niz kriški breg. Imali smo ženski biciklin, nevažno ali možda i moj, i ja sjedim na upravljaču okrenuta svom vozaču, unatrag. Ne sjećam se jesam li ruke držala sebi za leđima ili svom frendu ne dečku, oko vrata, ali se sjećam kako, dok drugi navijaju jer nemaju hrabrosti za takav vratolomni spust, duž cijele kriške nizbrdice drečim iz svega glasa. Tek sam poslije nešto slično, samo ne na nizbrdici nego ukrug, vidjela u cirkusu Moire Orfei. Mama mi je govorila: Joj, Božo, jesi bila celi vrag!Dojmljivo, kao i cijeli život bolna, ujutro od kuće do škole pokisla koljena na hlačama što su se sušila prvi i drugi sat.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz sliku Biciklisti Vaska Lipovca 2018. / Obiteljski album

Bilo je to prije današnjih biciklističkih vratolomija; prije slavnih ponyja složivih za vikend, prije montybikea, beemiksa i spektakularnih padova na internetu; prije slavnih Vjesnikovih i Večernjakovih proljetnih biciklijada u Prepuštovec, Šmidhen ili Novo Čiče; prije iscrtanih biciklističkih staza po gradu i nama posve nezamislivih mjesta gdje možeš ostaviti bicikl zaključavši ga i čudesa; prije BiciklistaVaska Lipovca i maestralne Makovićeve retrospektive u Klovićevim dvorima.

Ne znam više mnogo o biciklima, ni o romobilima,  a ni o skejtu, sve je to sad za mene prebrzo, ali prošle godine u jednom biciklisičkom dućanu-popravljaonici Rapha na njujorškom Greenwich Villageu, popila sam odličnu kavu, talijansku. Taman su za poklonike najavljivali raceu San Remu, ne znam da li američkom ili talijanskom. Znam da nam kao na nekoj velikoj Tour de France valja svladavati i nizinske i planinske dionice, boriti se opet i opet za neku životnu žutu majicu, pobjedničku majicu. Baš poput mojih prijateljica, književnica i zaljubljenica u vožnju na dva kotača. 

Božica Brkan i Miljenko Brezak na biciklističkoj kavi u Raphi na njujorškom Greenwich Villageu u ožujku 2019. / Fotografija Ivan Brezak Brkan

Uz rođendan i obljetnicu odlaska Irene Lukšić prije mjesec dana prisjećali smo se u karlovačkoj gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, pa, uz drugo, i kako je obožavala vožnju uz svoju River, Mrežnicu u, ovisno tko se prisjeća, crvenoj ili plavoj trenirci, svejedno. A Božica Jelušić, tipično podravski, i dalje praši li praši kroz panonska polja, uz svoju Dravu. Nadahnjuje se, zaključujem dok se i ja nadahnjujem pripremajući našu zajedničku knjigu pjesama i, kao u TV-serijalu s Dudekom, zagazim u njezinu pjesmu o beciklinu, biciklinu, pa je uspoređujem s cijelom Balogovom Ribom na bicikluiz neke od rado čitanih blioteka Znanja, Zagreb 1977. I bez vjetra u kosi zaključujem premudro: vožnja bajkomje ekonomična i zdrava.

Božica Jelušić u Đurđevcu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Grčić
Božica Jelušić na svom biciklu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Črčić

Božica Jelušić 

Na biciklinu, zanavek

Z biciklinom se po dežđu pelam,
I rogožara ze sebom nosim.
Po cele dneve hrmbam i delam,
I samo negda mira si sprosim.

Pak onda klačim pedale i fučkam,
I letim k Dravi, čez Borik špartam.
I s prstima po vodi brbučkam:
Ne pijem, ne čvaljim, niti se kartam!

Meni je hiža cela natura:
Jen ftič vu glavi mi verse preklada.
Tak mi se žitek lepo kotura,
Ne berem brige kaj vuni pada!

Pak dok prek štrafte se odkvačim,
I gda me v pekel Markaj prehiti,
Cedulku si na vrata zakvačim:
Z BICIKLINOM SEM GDI TREBAM BITI!  

20200312 – 20200314 – 2020315 – 2020317 – 202030216 – 20200402 – 20200403    

Sprhnuti bi nekam štela – Umjesto kave 3. travnja 2020.

I ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim! – prisjetila sam se petoga dana stvaranja svijeta kad je neka od mojih fb-prijateljica nakon najjačega potresa zavapila: jeste li primijetili kako su iz zagrebačkih parkova nestale ptice? Naharila bih je da Ratko Bjelčić nije poticajno javio kako su se u Sisak vratile lastavice. Zagrepčani su primijetili golubove: na sablasno praznom trgaču otimali su se o komadima kruha koji im je netko ostavio. 

Hoće li nam i ovoga proljeća ptičica zalutati u sobu? / Fotografija Miljenko Brezak
Vračić, naš podstanar, snimljen 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam primijetila piljke u gnijezdima ispod naših oluka, ni s istočne ni sa zapadne strane, ali pernate naše prijateljice, ne samo za prinudne zatvorenosti simboli  slobode i leta, i za najnižih ožujskih i sad travanjskih temperatura noću kreću pjevati po svome tajnom rasporedu i dogovoru, kao da nisu pomicale sat, najprije solisti, pa dueti, pa terceti, pa kvarteti, pa cijeli zborovi. Malene i velike, mišje sive i šarene. Bake i djedovi i mame i tate mogli bi djecu na produženom školskom satu Škole za život, Škole na trećem… i za glazbenu kulturu i za prirodu i društvo i za biologiju i za sociologiju i psihologiju, poučiti kako se glasaju ptice oko kuće. Ni ja ih ne mogu sve raspoznati: vrapci živkaju, kukavice kukaju, glubovi i grlice guguću, vrane grakću… Dobro je, mislim, ćuk još ne huče. 

Puno gnijezdo mladh vrana, snimljeno 26. lipnja 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

E, da, svijet taj pernati, koji je evolucijski izmilio iz mora gmazovski, održava se usprkos Covidu 19, potresu, snijegu, ljudima. Pri vrhu bora u visini naše lođe par vrana zameće gnijezdo. Tu su se gnijezdile i naizmjence sjedile na jajima te u svijet otposlale svoje ptiče ne prošle godine, ne pretprošle jer su se preselile na udaljeniji bor, nego i one godine prije, i sad su se – vratile. Zapravo obnavljaju svoje staro, raščehano gnijezdo, grančicu po grančicu. Kad sam na blogu i na fejsu 2017. objavljivala vijesti iz vranina gnijezda, neki su me napali što radije ne srušim to gnijezdo nesretnica, predatorica koje uništavaju jaja drugih ptica i smanjuju broj onih dobrih, korisnih ptica. Nisam, najdalje sam otišla svađanju s napasnim, debelim, gegavim jarunskim vranetinama, posebice onom što je nevjerojatno inteligentno od jutra vrebajući s prometnog znaka navraćala samo da razbaca smeće oko kontejnera ispred naše zgrade. 

Vrane sjede u gnijedu u proljeće 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Kako nisam sveti Franjo da razgovaram s ptičjim stvorovima, osim što povremeno neku koja uči letjeti zalutalu u naš stan vratim van, samo sam o njima, a o nama zapravo, pisala pjesme, čak nekoliko njih, pa ih izdvajam iz knjige Nemoj mi to govoritiza vas. Da prikratite vrijeme. I da ne mislite da će ljudi poslijesamo tako odjednom postati bolji, jer i nas, poput ptica, ima svakakvih, i korisnih lastavica i zlogukih vrana i gavrana. Da manje mislite na onu kafkijanski realističnu Tanje Torbarine, iz sada nam izgleda  tako davnih i boljih vremena, kako je bolje već bilo, a češće da mislite kako će i tokad-tad proći, da zatvoreni od sobe do sobe, ma gledajući Hickokove Ptice i čitajući Poeova Gavrana i promatrajući iz dana u dan tvrdoglave i ustrajne vrane; mislite o slobodi i letu, o tome kako ćete pustiti se v luft ikonačno, kak bu nam se tič sredi glave posral.

Gnijezdo u visokoj krošnji, što skrivenije, snimljeno 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan

(Iz knjige Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.)

na rubu gnezda 

prek na rubu gnezda stojim
komej v luftu vagu držim
visina je grda
če niš straha se bum bogme vžila
nemrem se ne bojati če sem se i zlegla v gnezdu 
naj imeti straha naj se bojati si govorim 

si se v gnezdu prek gore v grajnu zlegla 
skorom pri vrhu
kiša i veter kak lamače mene ne niš
ak mi mater i jotec donašaju za pojesti samo zešem 

govoriju te naš tič je stalno gladen
brzo bu i opernatel brzo bu preletel letel
čera se nakluval a viš denes
kak ima peruške
veliju da bumo zutra probali leteti
ne znam kej je to leteti al se veselim
samo da nes visoko gore v gnezdu više
i samo gledim gore
i samo gledim dole
veliju da sem bedak da niš ne znam gda se tomu veselim 
samo nek se prefečem v gnezdu
da mi nigde ne lepo kak mi je sad tu
a kej ja znam pak se samo mudro delam da znam znam 

20170526 – 20170530 – 20170911 – 20180424 – 20180426 – 20180428 

manje poznati pojmovi: komej – jedva jedvice; vagu držati – biti u ravnoteži; zlegla, zleči se – izleći se, roditi se, ovdje: iskljuvati se; zešem, zehati/zevati – zijevati, otvarati usta, kljun; čera – jučer;prefečem se, prefetati se – glumiti, praviti se nevještim, mudrim 

sprhnuti bi nekam štela 

sprhnuti bi nekam štela
kej one tič na rubu gnezda
kej još ni ne leti
ni ne zna siromak
da mu je leteti kej mu je perje dano 

e da je mene dano 

ni ne zna bogec kak je to samo se pustiti v luft ne kej v vodu
si ja zamišlam 

20170529 – 20170530 – 20170911 – 20170913 

manje poznati pojmovi: pustiti se v luft – poletjeti; sprhnuti – sletjeti, poletjeti;bogec – siromašak 

tič mi se je posral sredi glave

tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil
lepo bome lepo 

ne mi do smeja ne mi do ničesa
a si se smejeju
kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila lepo bome lepo 

nekej ti oče poručiti mi veliju
sreča sreča sreča
i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati 

najbole bi pasalo reči da su z dreka plusku naredili morti je poprav samo kakva prečkomena al jako lepa reč a ne ni grda zakej bi bila
sreča sreča sreča
se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
zrasla
lepo bome lepo 

2015. – 20160802 

20200331 – 20200401 – 20200402 


New York, New York… – Umjesto kave 2. travnja 2020.

Facebook me fotografijom sa zagrebačkog aerodroma podsjetio da sam u ožujku 2018. poslom, književnim, bila u Bogoti, a sad na TV grad je u karanteni, bez ljudi osim vojnika s maskama i dugim cijevima kao da se nastavlja desetljetni kolumbijski građanski rat. Podsjetio me i fotografijom sa Empire State Buildinga da sam sa svojim dečkima u ožujku 2019. desetak dana bila na obiteljskom putovanju života bila u New Yorku, ciljano uglavnom na Manhattanu. Još nisam dogotovila svoj gastroputopis, a kamoli putopis iz Velike Jabuke, a na prijelazu iz ožujka u travnja 2020. Empire State Building poput svjetionika u crnoj noći odašilje SOS za svoj grad – brojčano nekoliko puta Hrvatska – epicentar zemlje u kojoj trenutačno od korone umire 1000 ljudi dnevno. 

Empire State Building šalje SOS / Presnimljeno s N1

Grad s kipom slobode kamo su brodovima pristajali i Miljenkov djed Đuro Brezak i moja baba Mara Brkan grad Andyja Warholla i Woodyja Alena, MOMA-e i Metropolitan Museuma, grad čije zakutke poznajemo iz filmskih i TV krimića i ljubića (fuj Seks i grad, bolja mi je moja ljubavna priča s pudrijerom!), grad koji živi 24 sata, sada 24 sata obolijeva i umire. U Central Parku podigoše poljsku bolnicu, uz bolnice parkiraju hladnjače za mrtve, a predsjednik SAD im optimistički procjenjuje kako će sve ispod 100.000 mrtvih biti uspjeh. Kako nije bilo na programu mjuzikla New York, New York, a za Chicagokarata, na Broadwayu smo odgledali odličnog King Konga. Da nismo tada…

Obitelj Brezak Brkan za uspomenu

Iako nas odmalena uče koliko o slobodi, toliko i da se, kad slonovi, kingkongovi i slični grdosije razarači prolaze, mi mali, manji, mirni jednostavno vugnemo, kamo se i s ove i s one strave Velike bare maknuti, odmaknuti protiv opasnoga, a toliko sitnoga da se i ne vidi, Covid 19?

S Facebooka 11. ožujka 2020. - selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka fosinu dana prije
S Facebooka 11. ožujka 2020. – selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka godinu dana prije

20200330 – 20200331 – 20200401

Reč po reč jel moj rečnik kajkavski – Umjesto kave 1. travnja 2020.

Kad me pitaju kej delaš?,misleći čime kratim vrijeme u dvostrukoj (prema dobi i dijagnozama) izolaciji zbog koronavirusa, obično kažem isto, osim što ne izlazim u jednako mi nametnutu šećernu šetnju do cilja kave. Josip Kraljičković mi je odmah rekao: sad ćete vi na miru ionako pisati. I stvarno pišem i pišem. Mozak kao da mi, za razliku od kabelske televizije, radi 300 na sat i to na prvom, drugom trećem itd. kanalu. Jedva dospijem zapisivati, moram odmah prepisivati šrakopis, pa mi, kad zapnem, u pomoć priskače i moj M. govoreći da mi je, osim prvog čitateljaurednika u teoriji, postao i osobni dešifrant.

Naslovnica knjige koju je odlično dizajnirao Jenio Vukelić

Zadajem si kojekakve teme, rokove, deadline, a jedna od svakodnevnih stvari, dan na dan, upisivanje je i provjera riječi u moj kajkavski/kekavski rječnik. U Kajkavskoj čitanci Božice Brkan 2012., koja je godinu kasnije potvrđena kao dopunsko sredstvo za nastavu hrvatskoga u svim srednjim školama, uz pjesme, pripovijetke, monodramu, odlomak iz romana…, objavila sam i rječnik sa više od 6000 riječi. Toliko sam stigla u zadanome tijesnom roku. Jedva da sam dospjela protumačiti osnovne riječi iz svojih tekstova, pa sam nakanila poslije dopuniti ga u samostalan rječnik i drugim riječima i osobito frazama, koje sam u školsku bilježnicu tvrdih korica bilježila od djetinjstva. Zamolila sam i neke svoje Moslavčane da pribilježe čega se sjete, što sam propustila, tu i tamo se tko i sjeti: znam li? sjećam li se?… Sjajno mi je kad mi prijateljica poslije javnog čitanja vlastite pjesme kaže da sam neštokrivo naglasila. Najviše me iznervira kada imam nešto zapisano od tinejdžerskih godina, a sad se ne mogu više sjetiti što to znači, a, baš kao i u vlastitoj pjesmi, nemam koga to više ni pitati. Katkad mislim da se žurim želeći preduhitriti vrijeme – staračku demenciju, nestanak zavičajnog govora, kajkavskoga i hrvatskoga jezika, pa i ljudi koji to još razumiju ili bi ih moglo zanimati?

Nisam odustala, pa ni onda kad mi je uglednik s vrata akademije eventualnu pomoć odoka zaračunao 3 kn po riječi, je već sada imam ne dvostruko nego i trostruko riječi, ne stižem ih brojiti. Jutros jesam: prije nego upišem dalje, od čera nekih 936.339 znakova (karaktera!) ili 348 stranica ili oko 498 kartica. Nemam lwksikografsku dnevnu normu pet riječi dnevno. Kako kad. Pišem svoje riječi, riječi poput pjesme, pjesme u stihu, proze… Atrebao bi ih neki dijalektolog jezično, rječnički obraditi, označiti i naglaske, načiniti sve kako treba. Povremeno razmišljam i da svoj, kao što su mali Donjostubičani s Danicom Pelko svoj ili kao što Joško Božanić kani rječnik komiškoga govora, ozvučim i jednostavno sve pustim na Internet. Možda kome dobro dođe, kakvu zaljubljeniku, jer nisam sigurna da bi još, osobito financijski, ikoga u mojem zavičaju zanimao taj dio naše baštine. Kekavica?  Ta jedva se isprse za ono što se može vidjeti monumentalno u obnovu kriške crkve ili ville romanena Sipčini u mojemu Okešincu. 

Kad ću to i kada dospjeti? Nagovarala sam, također bezuspješno, i neke obećavajuće zavičajne talente da se toga poduhvate, da nastave na mojem tekstu. Dostajalo bi to i za postdiplomski ili doktorat, možda i cijelu karijeru ili jedan život. Nikad se ne zna. Ako je meni poticajna i zabavna moja višegodišnja muka, možda bi bila još kome. Stjecajem prilika, uz mnoštvo grupa na fejsu, pripadam i grupi Međimurski rečniki osim što memoriraju svoju baštinsku mudrost, zavičajnu ljepotu, Međimurci se baš dobro zezaju i zabavljaju i sebe i nas ostale. Netko pita, primjerice, što značišpuraviili škuravite da li je to isto. Pa počnu kako je to onaj koji probira kej bu jelzbrčka se,prgavi za jestisam bi nekaj finogazirčni, izbirljivštaten, ali uskoči i pogrešan skuranšto netko odvede značenju zmazan, pa…Razvijaju tumačenje šprljavi, škiljavi, pa črljivo, pršljivo, pa uz fotku drvene posude razviju pravu svađu nadajući joj i desetak naziva. Pa kad su se deca negda pickali kej su delali, pasu tema kršelji, paizraz tak si kaj božja peldica…Pa netko zaključi: Sto pot bole srmok neg bogoti hrmok .(Bolje biti siromah nego bogata budala.) Jedna dama duhovitu sliku potpisuje: Bem ti, prešla sam se pateke i nigdi maske za gobec. Som Bog kaj sam našla vu štacuno! Ima jih i vu drugim forbama. Požurite se dok ne razgrobljejo kaj i šekret papera i kvosa!Pa netko primjećuje: Nigdor smo ne bili tak složna familija kak ve, si skupa za stol, si skupa za televizor. A, začudo, nemaju ni jednoga influencera!

20200331 – 20200401 

Susjedin vrt – Umjesto kave 30. ožujka 2020.

Otkako smo se 2004. iz gredičkog prizemlja i suterena preselili na jarunski četvrti i peti kat, s prozora istočne spavaće, takozvane Bakičine sobe imamo novu vizuru: umjesto na DIF-ova igrališta i zapuštenu podivljalu šumicu (o kojoj sam davno napisala kolumnu Vrt zemaljski u Večernjakovu Vrtu!) nalik na naš okešinski Čret gledamo prema Svetoj Materi Slobode, koju ne možemo vidjeti od ižđiklih interpolacija u naselju kuća s okućnicama, dio unificiranih braniteljskih i još brojnijih, ali u sve manjem broju obiteljskih kuća starosjedilaca. 

Poslije snijega, veći dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Poslije snijega, manji dio vrta / Fotografija Miljenko Brezak 27. ožujka 2020.
Poslije snijega, manji dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Preko puta našoj, jednoj od zgrada sagrađenih za Univerzijadu u drugoj polovici osamdesetih, uglovnica je, kućica nekad s dvije sobe kojoj su pod deku dograđene vjerojatno kuhinja i kupaonica s malih hodničkom, a kad su za naše naselje trasirali ulicu, bezdušno su joj dijagonalno odrezali bolji komad vrta ostavivši oko kuće možda desetak kvadrata. Baš za novu knjigu neke nove nadobudne vrtlarice, pomislila sam odmah. 

Snijeg u našoj ulici i u susjedinu vrtu 25. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Prije snijega 22. ožujka 2020.. / Fotografija Božica Brkan

Susjeda, vlasnica, nekad je morala biti jedna od zagrebačkih bugarica, povrćarica koja je prirod prodavala na placu dok još našega jarunskoga nije ni bilo. Osmislila je male slogove i stazice i nisam nikad odgonetnula da li u dvo ili trosmjenskom plodoredu, iz godišnjega doba u godišnje doba, iz godine u godinu seleći, sijala je i sadila ne više, recimo, krumpir, ali svega po malo: rajčice, paprike, krastavaca, luka, češnjaka, različitih sorta salate. Čak ima i spremište za alat i jamu za kompost. Niz oluk je pustila lozu, zacijelo seksardu ili izabelu, a po ostatku vrta, čak i po nekadašnjoj septičkoj jami, sve je zasadila cvijećem. 

Kopačica u manjem dijelu vrta 3. svibnja 2019. / Fotografija Božica Brkan
Razgovor uz grmove božura koji se spremaju cvasti 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Već smo mi bili tu kad je preko plota, čak i mojoj mami željnoj selskoga, prodavala narcise, sunovrate odnosno bele nedele, pa duhovske klinčeke… Ili mladu salatu, višak pri prorjeđivanju. Sa svojeg prozora za vrtnu knjigu – valjda ću je konačno uspjeti i napisati – godinama fotografiram živu i mudru plodosmjenu u susjedinu vrtu. Na stotine fileova i snimaka. Ne jednom dogovarala sam i intervju sa susjedom, i sad bum i sad bum i vjerojatno i neću.

Veći dio vrta za suše, 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

Da je susjeda doma, zacijelo bi se dimilo iz njezina dimnjaka, u vrtu ne bi bilo utabane zemlje, a ujutro i predvečer, makar i omotanih vena, s maskicom bi sad obilazila svoj vrt, kao što moji Okešinčani povremeno obilaze svoje njive, te bi ovisno o godišnjem dobu, obrala tu prvi zreo plodić, tamo optrgala osušene listove, zalila jučer posađene presadnice… 

I za suše se zelenio manji dio vrta 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Manji dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

S druge strane kuće rastu jorgovan, ruže, ljiljani, ali nitko ih nije počistio i orezao, jer je i grm starinskih srčeka iznad žutih jaglaca, onaj uz lijehe s tulipanima, žutim i bijelim najranijim sunovratima, te četiri ili pet grmova starinskih božura, trojačkih s vanjske strane ograde, uz pločnik na našoj ulici, još u ostacima prošlogodišnjega osušena raslinja. Možda se i zdojdu. (Nedostaju mi i Čistoćini, Holdingovi čistači trave između rubnika kolovoza i pločnika, koji su mi bili simbol da gradska vlast još funkcionira.)

Manji dio vrta 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Susjede nema, ne znam da li je kod svojih ili u staračkom domu – naslućujem da su već nacrtani projekti s raskošnim penthausima koji će nam zakloniti pogled preko puta – ali od prošle jeseni neobrađivan vrt raskošno cvate svim bojama. I snijeg ga je prekrio, a on se samo otkrio i dalje cvate. Rano ujutro zagledaju ga šetači s maskama i šetači pasa. Život ide dalje. Baš neki dan televizijski putopisac Iranom prenese nam uvjerenje stare perzijske filozofije da je svaki vrt na zemlji simbol raja. 

20200328 – 20200329 – 20200330

Gabrijela Kobrehel, Sumamed, Moslavina – Umjesto kave 29. ožujka 2020.

Ako u svakome zlu ima i nekog dobra, zašto ga ne bi bilo i u gunguli s korona virusom? Da se ne traži lijek za Crovid 19, tko bi se sjetio pisati o Sumamedu i o njegovih četvoro izumitelja? Iako je zagrebački azitromicin danas jedan od najprodavanijih antibiotika uopće, plivaši Slobodan Đokić, Gabrijela Kobrehel, Gorjana Radobolja-Lazarevski i Zrinka Tamburašev i dalje su ostali samozatajni unatoč tome što je ekipi još 2000. Američko kemijsko društvo  u Washingtonu dodijelilo priznanje heroja kemije za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva. 

Plivin tim izumitelja Summeda iz 1980. / Izvor: Internet

Ne čudim se zapravo, jer onda su bila takva vremena: pišući za svoju Enciklopediju špeceraja kolumnu o vegeti 1990. prvi sam put na šarm smjela uopće javno otkriti zatajeni tim predvođen Zlatom Bartl koji je izumio vegetu trideset godina prije. Koliko se sjećam nisu posebno materijalno nagrađeni, a ne vjerujem ni da je tim izumitelja Sumameda, koji je kao patent međunarodno priznat prvi put u Bruxellesu 1982. U to sam vrijeme u Vjesniku pratila i sektor zdravstva, ali nije ni Pliva time mnogo paradirala. Uostalom, tek je mnogo poslije izum iz njezina Istraživačkog instituta preko Pfizera zaživio veliki farmaceutski biznis. Bilo je to, uostalom, prije interneta, pa su i postojeći tekstovi u printu iz maestralne Vjesnikove arhive možda digitalizirani u nekom, ne osobito dostupnom arhivu.   

Zahvaljujem stoga Expressu i autorici Bojani Mrvoš Pavić što su mi otkrili kako je u toj sjajnoj četvorci i moja zavičajka Moslavčanka Gabrijela Kobrehel. Rođena  je kao Vazdar 1. ožujka 1941. u Obedišću, susjednom mojemu rodnom selu Okešincu. Jako se ponosim njome! 

Prema Hrvatskoj enciklopediji, hrvatska je kemičarka, diplomirala 1964. na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala 1977. U Istraživačkom institutu Plive istraživala je kemijske transformacije antibiotika, napose u smjeru sinteze novih makrolidnih antibiotika, a tu je s kolegama i sintetizirala novi antibiotik. Objavila je 25 znanstvenih radova, a više od 20 izuma zaštitila patentima u nas i u svijetu. Ne znam koliko se talentiranim i upornim istraživačima i sam izum Sumameda isplatio. Biograf navodi kako je Gabrijela Kobrehel dobitnica više nagrada (Pliva i HAZU), a Hrvatska gospodarska komora dodijelila joj je 1987. Zlatnu kunu za životno djelo. 

Skromne tekstove i u printu i digitalne prati uglavnom jedna te ista zajednička fotografija kvarteta, nepotpisana detaljno, tako da ne znam, recimo, ni koja je od tri gospođe na fotografiji moja Gabrijela Kobrehel. Teško, uostalom, da bi imena izumitelja znao i uspješniji od natjecatelja u Milijunašu. Što ti je svijet? Kriteriji, prioriteti: da je neka posvuduša ili influencerica, ne bi bilo ničega što o njoj ne bismo znali!  

20200328 

Tomina dezinfekcija – Umjesto kave 28. ožujka 2020.

U najužem krugu naših od mladosti vjernih i pouzdanih dugogodišnjih prijatelja, povremeno i suradnika je – katkad doista prema mnogo čemu poput onoga biblijskoga, nevjernoga – i Tomo. Redovito se, poput neke paraliječničke vizite, jer puni smo i godina i kojekakvih nepopravljivih dijagnoza, čujemo da bismo razmijenili simptome i po onoj rugala se sova sjenici podsjetili kako se trebamo više paziti, čuvati se. Otkad ima WhatsApp Tomo šalje mi raznorazne filmiće i koještarije, kao da ih u našoj Moslavini ima više nego u našem Zagrebu, uglavnom vrlo duhovite, pa sam se morala uputiti i u tu aplikaciju i kojoj mu mogu zasad uzvratiti sa hahaili smješkićem te eventualno uzvratiti kakvom fotkicom. 

Otkako je korone, Tomo mi šalje slike KBC-a Dubrava sa šatorima iz zraka, nečiju špajzu punu zaliha ko državne rezerve i slično, katkad i nešto s Newsbara. Bez premca mi je anonimni filmić u kojem muž i žena za stolom, pa muž taman kreće jesti, a žena krene dezinficirati njegovu žlicu, pa onda i stol ispod tanjura; pa onda sjedne da će gledati TV, a ona dezinficira daljinski; on krene piti pivo, a ona pipsa flašu i čašu i nakraju i njegova usta; pa onda idu voditi ljubav, pa ona izvan kadra očito popipsa i… Meni je vrhunac već pipsanje u usta kao vječni simbol moderne civilizacije: kemija protiv biologije. Totalni crnjak uz koji čovjek umire od smijeha Tomin je taj brzopleti WhatsApp hamletovski: hoće li nas prije dokrajčiti neki virus, bakterija, gljivica ili neka čudesno brendirana sintetička otrovna tvar? Neće. Ako ništa, spasit će nas – smijeh. Grohotom. Makar na vlastiti račun.

20200328 

Potresi, Novinarski dom i DHK – Umjesto kave 23. ožujka 2020.

Mi smo doma dobro, ali javljaju iz dva druga moja doma o oštećenjima: iz Hrvatskoga novinarskog društva kako se od otpale fasade ne može ući u naš Novinarski dom, a usred HTV-ova Dnevnika vidim kako vatrogasci ruše toranj sa zgrade Kolmar na Trgu bana Josipa Jelačića 7, gdje je podstanar naše Društvo hrvatskih književnika. Jedan je toranj već srušio potres. Kolegica Maja Kolman Maksimiljanović šalje fotografije interijera ruševine.

Pod otvorenim nebom: predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Strop na podu, predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Još smo se prije kojega tjedna dopisivali kako nam opet umješni novokapitalisti sudski žele ovršiti, najpreciznije ukrasti Novinarski dom, podignut novcem novinara i vraćen nam još za socijalizma. A Upravni odbor Društva književnika usuglašavao je mejlom hoćemo li redovitu sjednicu održati u petak ili u ponedjeljak, a sada je ona očigledno odgođena do daljnjega.  

Napukao strop u glavnoj dvorani, DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Zaštićeno kulturno dobro na središnjemu zagrebačkom trgu podignuto je 1905. za trgovca Kolmara, po kojem zgradu zovu, prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch, s pročeljem oblikovanim u stilu kasnoga historicizma, a sad, taman konačno sređena vlasništva i ponešto obnovljeno, ima rupu na krovu.

Književnici su tako sad doslovce bez krova na glavom. Gotovo dvadeset godina trajala je administrativna i sudska borba s vlasnicima, a na kraju s državom-vlasnikom kojoj je pripao taj kat, da DHK ne završi vani pod repom

Zgrada na Trgu bana Josipa Jelačića 7 izvana, 22. ožujka 2020. sa samo jednim tornjem, prije nego što je i on srušen / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Ne znam je li presudilo kako god okrenuli nezaobilazno mjesto u nacionalnoj povijesti i 120 godina tradicije – 20. travnja trebali smo je svečano obilježiti! – ili sram da se prostora na Trgaču sa slavnim balkonom s kojega su masama dolje govorili prvi ljudi svake od država otkad balkon postoji, izuzevši Austro-Ugarske, ipak ne dokopa opet neki umješni novokapitalist, neki od onih koji mogu platiti nama nedohvatnu najamninu 25.000 kn (slovima: dvadeset i pet tisuća!) mjesečno.

Ernest Fišer & August Šenoa u predvorju DHK 19. rajna 2019. / Fotografija Božica Brkan

Nadam se da će biti osjećaja, novca i pameti da se što prije, i potresu i koroni i besparici u kulturi i nacionalnoj i globalnoj krizi unatoč, natkriju sve nedaće pa da se ponovno u DHK nađemo na nekoj promociji ili makar stvarnoj kavi u nadam se i konačno oživjelu, nekad slavnom književnom klubu.

Kad ćemo ponovno: razgovor u sada neprepoznatljivom predvorju DHK 24. veljače 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Ta, moram ako ništa, pofotkati barem još jedan portret točno ondje u predvorju gdje je sada hrpetina šute, a s moje mi se fotografije poslije promocije svoje knjige na nekoj od tribine smije Ernest Fišer oslonjen na bisticu Augusta Šenoe (s Litfazovim stupom, umanjenicom onoga Marije Ujević u Vlaškoj!), našega slavnog prethodnika i najzagrebačkijega književnika, koji je kao državni službenik neumorno popisivao štetu u potresu 1880., prehladio se i umro

20200323 

August Šenoa i Kuća Šenoa, 140 godina između dva potresa – umjesto kave 23. ožujka 2020.

Još nisam otplakala ni koronu ni potres, još mi u grlu buja gvalja, ali me do suza ganuo (moj omiljeni) kolega Tomislav Čadež postom na Fejsu – prvom strofom (omiljene mi) pjesme Budi svoj! Augusta Šenoe, podsjećajući da čovjek je dao život da se saniraju posljedice potresa iz 1880. Kao državni službenik neumorno je popisivao štetu sve dok se nije razbolio.  I sad, 140 godina kasnije, netko mora popisati štetu od potresa najjačega od onoga, baš na Kući Šenoa u Mallinovoj.

Dio oštećena krova na Kući Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

U njoj najzagrebačkiji pisac nije stanovao, ali jest njegova ljubljena Slava s djecom, unucima, praunici, a stanuju ondje i za beli Zagreb grad vrlo vrijedne uspomene, koje održavaju nasljednici odnosno Udruga Svi naši Šenoe. Maleni privatni muzej otvoren 2016. omiljeno je stjecište poštavatelja i Augusta i njegove supruge Slave, i njegova oca kaptolskog sladopeka Aloisa, i geografa Milana, i slikara Branka, i slikarice Nastasje Rojc, i Marije i Zdenka Šenoe. Živa zagrebačka povijest ne samo za školarce i kulturnjake.

Vrlo oštećena zidna slika koju je naslikao Branko Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

Koliko li smo ondje imali krasnih promocija knjigasnimanja TV emisija, najnovija upravo prošle subote i drugih vrijednih i toplih susreta!

Sa snimanja HTV-ove emisije Na vrh jezika / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije potresa voditeljica Kuće Šenoa Jasmina Reis javlja svima kako su oni svi dobro, ali je Kuća Šenoa jako stradala. Nema sobe koja nije oštećena. Čiste popadalu žbuku nadajući se da će danas doći ekipa za utvrđivanje štete, koju su prijavili Ministarstvu kulture i Uredu za upravljanje hitnim situacijima (na sve kontakte koje su “polovili”).

B. Brkan ispred Kuće Šenoa u Mallinovoj 18. travnja 2018. / fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu: B. Brkan za stolom velikoga kolege književnika Augusta Šenoe 9. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Prijavili smo štetu nadležnim službama, ali ne znamo kad ćemo doći na red da nas posjete jer ima važnijih zgrada (bolnice, starački domovi). Bit će nam potrebna pomoć, kaže gospođa Reis, čija obitelj neprestano ulaže i novac i sebe u kuću, koju bi mnogi drugačije upotrijebili.  Stoga objavljujem račun udruge Svi naši Šenoe, da biste, ako možete, priskočiti donacijom i proslijediti informaciju što većem broju ljudi koji bi željeli uplatiti bar malu donaciju da bar u kući privremeno saniraju krovište i spriječe veću štetu. I najmanji iznos, kažu, dobro će im doći.

Dodajem: PRISKOČITE I OBAVIJEST ŠALJITE DALJE društvenim mrežama i dostupnim medijima kako bi što više ljudi moglo pomoći minimalnim sredstvima(crowdfaunding) 

Udruga Svi naši Šenoe 
10000 Zagrebm Ulica Ive Mallina
Račun u Zagrebačkoj banci 
IBAN: HR3423600001102552586 SWIFT ZABAHR2X 
svrha uplate: donacija za saniranje štete nakon potresa u muzeju Kuća Šenoa 

Bista Augusta Šenoe

August Šenoa

Budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj! (…)

Ostavština Irene Lukšić – Umjesto kave 12. ožujka 2020.

Sjećanja

Zahvaljujem Jasmini Milovčić, ravnateljici Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, na ideji da organizira Zavičajnu čajanku u čast Prijateljice knjižnice Irene Lukšić na njezin rođendan 10. ožujka 2020. Irena je rođena je 1953. u Dugoj Resi, gdje je i živjela i umrla 2019. I gdje mramorni postament na lokalnom groblju uz majčino, još čeka upis njezina imena. 

Samo dio knjiga Irene Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam imala čast, uz kratki jutjubić mojega Miljenka Brezaka, prisjetiti se i govoriti o svojoj prijateljici i kolegici, intimnijim imenom Lukšija, danas, na službeno prvu obljetnicu njezine smrti, želim podsjetiti kako bi se pomnije valjalo usredotočiti na njezinu ostavštinu. Pri tome ne mislim na navodno nesređenu oporuku i ostavinu odnosno stan, auto i slične materijalne stvari, nego na ono neusporedivo vrijednije, Irenine knjige, rukopise, posebice neobjavljene ili nedovršene u papirima, računalu i drugim nosačima, koji se  jednostavno ne bi smjeli zagubiti i doživjeti sudbinu mnogih sličnih ostavština hrvatskih intelektualaca, kulturnih zaslužnika (prisjećam se, svježe, simboličnih crnih vreća za smeće poetese Vesne Parun, pa dalje!). A Lukšićeva jest ne samo veličinom svoga zavičaja nego hrvatska.

Sa zavičajne čitanke / Fotografija Miljenko Brezak

Na vrlo neposrednoj i sentimentalnoj Zavičajnoj čajanci, koju je vodio Željko Mavretić, a sudjelovali mnogi lokalni ponajprije kulturni uglednici, nismo dorasli odvagnuti tko bi to morao i mogao potaknuti, započeti: osim uglavnom dalje rodbine, lokalna samouprava, dugoreška i karlovačka knjižnica, Matica hrvatska, izdavači s kojima je najviše surađivala poput Disputa, redakcije časopisa koje je uređivala poput Književne smotre i karlovačkog Svjetla i onih s kojima je surađivala, Hrvatsko filološko društvo, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, društva književnika i pisaca, Filozofski fakultet, Nacionalna i sveučilišna knjižnica itd. 

U počast Ireni Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo je teško očekivati to od samo jedne institucije i(li) osobe, jer malo je njih doraslo djelu, istina (primjerice i Kiklopom za uređivanje biblioteke Na tragu klasika, zatim za prevođenje !) nagrađivanoj, ali, zbog ravnodušja (?), profesionalnih i ljudskih taština i zavisti (?), za života nedovoljno priznatoj i poduprtoj hrvatskoj spisateljici, prevoditeljici, znanstvenici i urednici. 

S karlovačke Zavičajne čajanke / Fotografija Miljenko Brezak

Ali zašto odmah ne početi, primjerice, običnim, prigodnim okruglim stolom, kolokvijem, znanstveno-stručnim skupom koji bi, uz malo ambicije, mogao postati tradicionalan. Imalo bi se što istraživati i predstavljati! Zašto ne početi seminarom na nekom kolegiju na rusistici ili kroatistici, pa proširiti na kakvo istraživanje i znanstveni rad sve do HAZU? Nije li Irena odlična, poticajna i vrlo zahvalna tema i za obične, pomalo bijesnenovinske priče i za seriozne akademske radove? Ima tu poticajnog teksta, a Imaju joj i zašto! Upravo je Irena Lukšić primjer kako se naglavce maštovito i predano upuštati u neistraženo, u ono što nikoga s akademskih visina kao ne zanima. Bi li, da je učinila manje, da već i na onome svijetu nije teško dostižna konkurencija? 

Ravnateljica Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu Jasmina Milovčić, voditelj Zavičajne čajanke o Ireni Lukšić Željko Mavretić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko brezak

Irenu Lukšić zaista je teško nadomjestiti, zamijeniti. Vidi se to osobito sad kad je nema. Da je samo uredila biblioteku Na tragu klasika, da je samo prevela što je, koliko i kako prevela, da je samo napisala svoje zanimljive knjige od prvoga romana Konačište vlakopratnog osoblja, preko Očajnički sluteći Cohena do Berlin-Pariz Sve o sestri Robina Hooda i brojnih drugih, pripovjedaka nazvanih po hitu iz naše mladosti Noći u bijelom satenu, a da ne spominjem Novu rusku poeziju, Antologiju ruske disidentske drame, Rusku književnost u Svemiru, Treći val: antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata,  Brodski! Život, djelo; zatim esejističke i dnevničke stvari, svoje i Malićeve osamdesete Stazom pored druma recimo, te različite druge knjige tiskane i elektroničke. 

Irena Lukšić i Božica Brkan na predstavljanju Irenina romana Berlin – Pariz u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se samo da se Irenom Lukšić neće baviti neke barem po radoznalosti ravne joj mlade djevojke tek iza pola ili cijeloga stoljeća kao što se ona predano bavila samizdatima, Dragojlom Jarnjević ili Irinom Aleksander recimo, receptima u dobrim romanima kao u Blagovanju na tragu klasika ili putovanjima i književnim destinacijama u Gradovi sela dvorci, Vodič za literarne putnike, zatim onima u nas manje poznatima koji bi tek imali postati svjetskim klasicima i brojnim sličnim temama koje nisu bile ni probitačan ni unosan mainstream niti pogodne za PR. Osim na njezin način, duhovit sve do ironije, pa i na vlastiti račun, fejsovski s najavama novih naslova ili postova o tekstovima na kojima baš radi, bicikliranju uz River, o mačku i pticama na balkonu, jelu koje si je baš pripremila ili pivu koje je upravo izvarila… I za to je našla vremena, iako je mnogo radila, a sve što je radila od pisanja, prevođenja do uređivanja i čitanja podrazumijevalo je samoću, uz to što se i inače, uza sve nas prijatelje i tobože prijatelje, u životu nasamovala.