Don Quijote u Zagrebu – Umjesto kave 8. listopada 2018.

Prvo izlaganje na ovogodišnjim 39. Zagrebačkim književnim razgovorima o popularnoj i ozbiljnoj književnosti 5. listopada 2018. bilo je Cervantesov Don Quijote, populatno ozbiljno djelo. Bila sam stvarno radoznala što će makedonska književnica i prevoditeljica Vesna Acevska reći.

Vesna Acevska: O Don Quijoteu iz (Sjeverne ili ExYu) Makedonije / Fotografija Božica Brkan

Od onih sam, naime što su na komparatistici početkom sedamdesetih slušali Solarov kolegij Cervates-Dostojevski-Kafka. Jedva smo se onda domislili da je riječ o nastajanju modernoga romana. A do te me je spoznaje, pogotovo jer mi se neusporedivo više dopadaju Cervantesove novele, dobro namučila romančina što je srušila dotad neprikosnovene popularne viteške romane, mnogo uspješnije negoli što je slavni vitez iz Manche jurišao na vjetrenjače. Jasno!

Miro Gavran, Sanja Nikčević i Dubravko Jelačić Bužinski gule mandarinke, svježe sa sajma na Jelačić placu? / Fotografija Božica Brkan

Svatko od nas – i ne jednom – imao je neko donkihotsko iskustvo.

A tako je i govornicima o književnosti u Društvu hrvatskih književnika dok se, kao nehotični slušači, sudaraju s preglasnim servus dragi Zagreb moj ili temeram, temeram, temeram s 4. Sajma zimnice i autohtonih proizvoda ispod prozora.

Mirjana Strancarić, intelektualka na svojem štandu s bioproizvodima / Fotografija Božica Brkan

Ban uobičajeno postojano samo šuti i ne miješa se, jer intelektualci – dvadesetak sudionika, koji gore koji dolje – ionako znaju kako ni tužnoga viteza ne bi bilo bez antipoda Sancha Panse. Nama domaćima dovoljno je podsjetiti se pisnika Sevantesa iz Maloga mista.

Petar Rodić, opegeovac i veliki promotor poljičkog soparnika sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom na 4. sajmu zimnice i autohtonih proizvoda ispod Bana isukane sablje: tko je tu Don Quijote, a tko Sancho Pansa? / Fotografija Božica Brkan

20181005 – 20181007

Postoji li još zagorski tradicijski vrt? – Umjesto kave 4. kolovoza 2018.

Bujna rudbekija ispred pletene ograde na imanju Horjanovih u Hižakovcu (Fotografija Božica Brkan)
Bujna rudbekija ispred pletene ograde na imanju Horjanovih u Hižakovcu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Da se Mariji Krušelj, svojoj dugogodišnjoj suradnici, nisam dala nagovoriti, da početkom gorućeg kolovoza, za onih zvizdana – zagorske su temperature nekoliko stupnjeva niže nego u pedesetak kilometara udaljenome Zagrebu – idem u obilazak zagorskih tradicijskih vrtova po jedanaest donjostubičkih sela, odakle bih znala kakva još skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture tu postoje?

Udruga Stubička baština u Godini europske baštine

Tomislav Horjan u dijelu svoje zelene okućnice (Fotografija Božica Brkan)
Tomislav Horjan u dijelu svoje zelene okućnice (Fotografija Božica Brkan/ Acumen)

Valjalo bi organizirati Dane otvorenih dvorišta, okućnica, trnaca… Nažalost, isto tako i koliko se toga dodošlo od posljednjega takvog ocjenjivanja prije punih pet godina. Nije povratku pridonijelo obilježavanje Godine europske prirodne i kulturne baštine nego ambicija Udruge Stubička baština da svoju bolju prošlost održavaju – živom.

S ocjenjivanja: TOmislav Horjan, marija Krušelj, Božica Brkan, Milan Kebet i pas Di si? (Fotografija Miljenko Brezak)
S ocjenjivanja: Tomislav Horjan, Marija Krušelj, Božica Brkan, Milan Kebet i pas Di si? (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Ni vrijeme koje prednost daje globalističkom i konzumerističkom, a ni godina gospodnja koja je na Gupčevim bregima krenula s mrazom, nastavljena ledom, pa sušom od koje je sve zgorelo nisu skloni povrtnjacima, cvjetnjacima i trnacima iz kajkavskih popevki, živicama i cvjetnim daskama. To su vredniji primjeri koji su dosegli visoku razinu i u užem su izboru za priznanja. A i lijepo je vidjeti kako su voćkice krcate rodom da se hoće raskoliti.

Uljepšajmo svoje mjesto od 1978.

Lepa Vas: dio nekaj najljepšega tradicijskog vrta Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak)
Lepa Vas: dio nekad najljepšega tradicijskog vrta Stjepana Grdena (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Moram podsjetiti, jer tko se toga i sjeća, da je Donja Stubica prva još u Jugoslaviji 1978. godine krenula u tadašnjoj, mnogo široj od današnje općine, s akcijomUljepšajmo svoje mjesto. Osim što su uljepšavali svakidašnjicu i utjecali da mnoga mjesta pođu njihovim stopama, utjecali da se pokrenu Hrvatski obiteljski tradicijski vrtHrvatski vrt perunika, školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednicei slično.

Živica od uresnice ne trajna, ali lijepa (Fotografija Miljenko Brezak)
Živica od uresnice ne trajna, ali lijepa (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Znam to iz prve ruke, jer je Vrt, dugovječni, nakon tri-četiri deseljeća usahnuo tjedni poseban prilog Večernjeg lista, koji sam uređivala, godinama bio medijski pokrovitelj takvih nastojanja potičući i kreirajući zelene trendove, od tumačenja što je to primjerice hortikultura, zagledajući u stvarno zaboravljenu povijest i tradiciju kulturnog ophođenja s prirodom oko sebe te bivajući rasadnikom za nastajanje mnogih zelenih medija – tiskanih i elektroničkih.

Lepe kate ponovno u modi (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Lepe kate ponovno u modi (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Više od novca za lijep okoliš, bio to balkon ili dvorište, cvjetnjak, povrtnjak, važnija je ljubav, koja počinje od dječjih pjesmica lijep mi je vrtić ograđen, ograđen/ sav  mi je cvijećem zasađen ili kućica u cvijeću, trava oko nje,/ a na puteljak pada hlad sa grana dunje dvj’e do još i danas zamiriše trešnja. I veliki trud.

Hižakovec: Horjanovi, Gubec i Arhiv Gupčeve lipe

Jedno od uređenih seoskih raspela (Fotografija Božica Brkan)
Jedno od uređenih seoskih raspela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Obitelj Horjan, etnologinja i muzealka Goranka i umjetnik Tomislav, na primjer, kao da su izašli iz pjesme Vuplavem trnaci mi hiža stoji. U Hižakovcu već 12 godina čudesno uređuju dvije spojene okućnice svojih predaka sa tri hiže s komforom sa tri zvjezdice. Iznajmljuju ih turistima, uglavnom strancima, željnima starinskoga sentimenta s pesekom neobičnoga imena Di si? i raslinjem koje se mijenja s godišnjim dobima. Ovdje pleteni plot od pruća, ondje brajda sa starinskim sortama vinove loze, recimo harum, ondje vrtić kojem ljeto baš nije po volji. Sukulentima zasađenima posvuda po starim ćupovima, loncima svejedno je. Njih tu sade za peneze i bogatstvo, poučavaju me, a ja se sjećam samo čuvarkuće na krovu za liječenje upale uha.

Sentimentalni motiv iz Hižakovca (Fotografija Miljenko Brezak)
Sentimentalni motiv iz Hižakovca (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Posjeći je najlakše, govori gospodin Tomislav vodeći nas između sljeza i sljezolike, pajasmina i drijenka i jedne od Gupčevih lipa, kakve, nažalost zarasle u travu, rastu u ambiciozno zamišljenome Arhivu Gupčeve lipe. Hižakovec je inače rodno selo vođe seljačke bune, pa je tu i Gupčeva hiža, a uz nju i hižno stablo, nekad najčešće jabuka ili lipa, te klupe preklopače, jama za pranje rublja, starinske sorte cvijeća.

Najljepši hrvatski tradicijski vrt Stjepana Grdena

Na okućnici Reparovih iz Matenaca stare jabuke rodne, ali oštećene tučom (Fotografija Miljenko Brezak)
Na okućnici Reparovih iz Matenaca stare jabuke rodne, ali oštećene tučom (Fotografija Božica Brkan / Acumen) 

Tek nešto dalje ne nedostaje ni nasada brzorastuće – peruanske banane. Tko da to i kako da to objasni i samome sebi? Razbacanim zaselcima prolazimo krivudajući kilometre i kilometre uzanom asfaltnom seoskom cesticom penjući i spuštajući se. Ne nedostaje po hrptovima bregova ni vidikovaca, a ni statusnih simbola u gradnji, milijuna ulupanih u beton, višekatno brdo na brdu. Stručnjak za tlo i eroziju tla akademik Ferdo Bašić imao bi tu bogovsku temu, jer tu je srušen dio stoljetne šumu, a ni kuna nije uložena u zelenilo. Možda izraste samo, za kojih idućih stotinu godina, a možda se pretvori u klizište.

Bolje trbuh od pijače nego grba od štihače - izrezbareni štef s imanja Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak)
Bolje trbuh od pijače nego grba od štihače – izrezbareni štef s imanja Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Rekli bi Zagorci kako tu i danas, kad je puno dojdeka koji uglavnom ne govore kajkavski, kao i nekad navek neko zvoni v stran. No, postoje sjajni primjeri. Unatoč tome ili baš zato što je cestu, kojom je otprilike kilometar do prvoga asfalta, tek nedavno pokrio kamenom, u svome zaselku Lepa Ves s više još obiteljskih zadružnih kućeraka Stjepan Grden uredio još u Godini uresnice najljepši hrvatski tradicijski vrt. A bio je još, što bi rekli, samac, stari dečko, ali očigledno zelenih ruku. Sada se i oženio, obnavlja kuću… Susjeda mu, tv-vrtlarica svoj je vrt ogradila ogradom visokom da se preko nje i ne vidi.

Ambrozija kao nepoznata ukrasna biljka iz zagorskoga cvjetnjaka

Biserka Herbst iz Austrije u mirovinu u obnovljenu traidcijsku zagorsku hižu (Fotografija Božica Brkan)
Biserka Herbst iz Austrije u mirovinu u obnovljenu traidcijsku zagorsku hižu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Prisjećam se svojih dugogodišnjih vrtnih suradnica, nažalost pokojne čudesno talentirane agronomkinje i crtačice Vande Starešinić koja je uz pomoć Agronomskoga fakulteta još 1993. u vrtu bake Lončarić, još žive, ali u umirovljeničkom domu, determinirala tada nepoznatu a tako lijepu, tek uvezenu biljku ambroziju. O njoj je dotad pisao u VečernjakovuVrtu samo akademik Milan Maceljski, a danas nema gdje je nema, ponegdje je fotkamo i kao nepokošenu raskošnu dvometrašicu.

Đurđica Francin iz Gornje Podgore sama skuplja sjeme starih sorti povrća (Fotografija Božica Brkan)
Đurđica Francin iz Gornje Podgore sama skuplja sjeme starih sorti povrća (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Prisjećam se i kasnijih aktivistica izraslih iz zagorskih ocjenjivanja u skupljače tradicijskog sjemenja (Božica Papeš-Mokos), školske vrtove (Lidija Komes, moja Moslavčanka iz emisije Slučaj kako Zemlja diše) i pionira hortikulture (Nataša Tiška Vrsalović). Prisjećam se godina posvećenih rudbekiji, ciniji, šlajeru, georgini…  

Flakserice uništile starinske cvjetnice koje se same siju

Dio povrtnjaka Reparovih iz Matenaca (Fotografija Božica Brkan)
Dio povrtnjaka Reparovih iz Matenaca (Fotografija Božica Brkan / Acumen) 

Kao što je tradicionalna kolinja uništio Black &Decker, tradicionalno zelenilo, uvjeravaju me, uništile su flakserice koseći nemilosrdno ponajprije jednogodišnje starinske cvjetnice koje se same siju. Mnogi recimo uresnicu odnosno kozmozčak i nisu razlikovali od drača, korova, pa su ih i (po)čupali iz korijena. Koliko su im mile lepe kate, lepi dečki, gladiole, zvjezdan, pakujac, dragoljub, neven, kadifice, magdalenke…?

Rascvjetane stube Jadranke Mihalinec (Fotografija Miljenko Brezak)
Rascvjetane stube Jadranke Mihalinec (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Danas bi se možda u svim selima zajedno pronašla jedva koja krava i jedva koji pajcek (pa da hoće, gdje bi vrtlari kupili stajnjak?), Đurđica Frančin iz Gornje Podgore voli to, pa ima i jedno i drugo, a i krasan povrtnjak – baš sprema sjeme paradajza jabučara i telećeg srca, kako zove volovsko srce – i trnac s kruškom tepkom, šljivama bistricama, ramnikom (okusa kao da je začinjena, ali se ne kala kao bistrica), ringolkama, zatim jabukama zlaticama

Živice konfekcijske od tuje, višebojne od sljezolike, od pletera

Matenci Gornji: Dragica Štefek ispred ograde koju je sama isplela (Fotografija Miljenko Brezak)
Matenci Gornji: Dragica Štefek ispred ograde koju je sama isplela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Psi uglavnom ne čuvaju kuću nego ih vlasnici šetaju kao u gradu. Zapazih možda tek pokojega da šeta sam, a sigurno sam da se nisu oteli s lanca. Zaštitari životinja i prirodne bili bi zadovoljni. I krajolik je uglavnom pripitomljen, osim što ponegdje naletiš gdjegdje na livade prestarjele i za otavu i za otavić te na živice iždžikale, neklještrene ne ove nego i nekoliko prethodnih godina. Prevladavaju konfekcijske od tuje – podsjeti me to kako je Vrtova suradnica iz Dionanee Nataša Tiška Vrsalović u biografiju upisala kako nije posadila ni jednu tuju! – ali ima baš lijepih miješanih ili samo od bušpana, graba ili pak od više boja sljezolike koja još raste iako se baka koja je za nju nagrađena odavno zdošla.

Brajda se zeleni (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Brajda se zeleni (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

I Zagorcima je vrlo važno što su na nekoj od radionica mnogi ponovno naučili djedovsko umijeće pletenja istina kratkovječnih živica, jer vrba je tu dio krajolika. Dragica Štefek u Matencima Gornjim isplela je svoju od sviba i već nakon dvije-tri godine propada. Govori kako su kesten i lijeska trajniji. Betona ima posvuda da bi, govore, spriječio klizište, ali barem sve bolje prikrivaju ga raznobojnim živim pokrivačima. Šteta što je nebriga ugušila i drugi donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom, ali eto, dok se vrzmamo uz neki kanal, gospođa Krušelj prisjeća se kako su tu prije 30 godina rasle divlje žute perunike i onda su samo zginule.

Biovrt od bijele uši branjen – Coca colom!

U biovrtu Goge Eller (Fotografija Miljenko Brezak)
U biovrtu Goge Eller (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Kako umre koji starac, kuća zaraste, nakrivi se, pa umre i ona. Zdohađaju se i kuće i ljudi, tumače mi. Rjeđi su primjeri baš raskošnoga, kultiviranoga zelenila. Recimo povratka u mirovinu u rodni zagorski kraj Biserke Herbst u Gornje Matence, čak iz Austrije. Ili iz Zagreba. Liječnica Anita Knezić-Rado ostavila je stan u Zagrebu i u Pustodolu, ni bolest je nije spriječila u tome, na djedovini uređuje primjernu okućnicu po svome. A Gordana Goga Eller sa suprugom Ivanom, ona iz strojarske a on iz elektrostruke, tek planira kako će za mirovinu, kad stalno budu mogli biti tu, kupnju kokoši za jaja, koza za sir i mlijeko… Na šogorovoj djedovini ta je Zagrepčanka, rođena Trnjanka, prije šest godina počela krčiti agaciju, orahe, voćke, jalšu, vrbuostavila je, a lipa se sama posušila, od dva su potoka jedan zatvoriti, i sad uređuju – biovrt. Bogata iskustva od sadnje na slami do zaštite bilja odnosno kako bijelu kupusnu uš prska Coca Colom ili kako vrt liječi mješavinom vapna i češnjaka, prenosi radoznalim istomišljenicima na društvenim mrežama.

Anita Knezić- iz Pustodola sama uzgaja i suši začinsko i ljekovito bilje (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Liječnica Anita Knezić-Rado na djedovini u Pustodolu uzgaja i suši začinsko i ljekovito bilje (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Dolaze u stubički kraj i nove – ili  se stare vraćaju kao nove! – mode, nerijetko s interneta. Ili mejaši, susjedi, razmjenjuju iskustva, pri tome rijetko jedan drugoga hvaleći. Svijet je postao sve jedan vrčak, ali ne može bez lokalnoga, poput još lijepoga donjostubičkoga perivoja. Uvozeći novo od sorta i pasmina, uvoze se i štetnici, bolesti, lijekovi i zaštitna sredstva. Sve logično, osim što je tužno vidjeti divlje kestene koje je kestenov moljac ujesenio već usred ljeta, možda i zauvijek.

Vodenike na prozorskoj dasci bake Ane i unuke Suzane

Vodenike u tri naraštaja Dupeljovih (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Vodenike u tri naraštaja Dupeljovih (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Rijetko se naiđe na skladno rascvjetan dom poput Martinićevih u Vučaku, gdje pelargonije i surfinije Marice, Marine i Martine vise s prozora i balkona. Ili pak, više se i ne mogu sjetiti u kojem zaselku, na duet: 88-godišnja baka Ana Dupelj na prozorskoj dasci pred starom hižom i 33-godišnja unuka Suzana na prozoru nove kuće imaju jednako raskošne vodenike.

Setalj iz jednoga vrta: zelena gnojidba (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Detalj iz jednoga zagorskog vrta: zelena gnojidba (Fotografija Božica Brkan / Acumen)

Opreka starome moderni su opegeovci koji su na ulazu u svoje okućnice i vrtove izvjesili ploče da uzgajaju sadnice ili plodove, recimo patišone i krastavce za Podravku, za druge pak jabuke… Zaboravilo se kako su Stubičani još 1935. osnovali prvu otkupnu stanicu za voće, na kojoj je narasla poslije i Dona. Tek žal, čak ne i gorčina, ostaje što u brajdama francuz i noju snahe s juga ili novi imućni vikendaši zamjenjuju kivijem kao da im je rodni, a ne s Novoga Zelanda. Cinici bi rekli: barem se zeleni!

20180803 – 20180814 – 20181003

Post scriptum

Novinarska nagrada Marko Polo – slavni putopisac i Božici Brkan

 

„Izazovi čitanja“ Maria Kolara – Umjesto kave 2. listopada 2018.

Među mladim kritičarima, urednicima i istraživačima posvećenima književnosti, obrazovan i predan, osobito mjesto zauzima Mario Kolar (1981.). Možda su mu Molve kao mjesto rođenja i Koprivnica kao mjesto gdje živi i odredili važnu, možda i najvažniju temu kojoj se posvetio – kajkavskoj književnosti, posebice književnošti sjeverozapadne Hrvatske od 19. stoljeća naovamo.

Naslovnica knjige “Izazovi čitanja” Maria Kolara

Nije tu dugo, ali se generacijski nitko s njime ne može uspoređivati. O Kolaru sam pisala prigodice i s pokrićem i radošću što me negdje spominje, a činim to i ovaj put. Povod je najnovija njegova knjiga Izazovi čitanja, Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti (Meridijani, Samobor/Koprivnica 2018.) u Biblioteci Posebna izdanja (glavni urednik akademik Dragutin Feletar, recenzenti prof. dr. sc. Vinko Brešić i prof. dr. sc. Zvonko Kovač). Čitači će najnoviju knjigu prepoznati kao nastavak interesa mladoga istraživača u knjizi Nuspojave čitanja (2014.), nagrađenom Julijem Benešićem, i u znanstvenoj monografiji Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna (2015).

Mario Kolar (Fotografija Božica Brkan)
Mario Kolar (Fotografija Božica Brkan)

Kolar je, dopuštam si subjektivnost, Riječ unaprijed otvorio citatom Milivoja Solara iz Uvoda u filozofiju književnosti (1978.): Svako je književno djelo izazov zdravom razumu, navici i običaju služenja jezikom. Ako književno djelo kod čitatelja ne izazove nikakvu reakciju, tada se, nastavlja Kolar, mogli bismo pojednostaviti Solarove riječi, vjerojatno radi o lošem djelu, odnosno uopće se ne radi o književnom djelu, dodaje.

Neke od recentnih kajkavskih knjiga (Fotografija Božica Brkan)
Neke od recentnih kajkavskih knjiga (Fotografija Božica Brkan)

U Kolarovu slučaju, dakako, to nije tako, jer on upravo izaziva raspravama i ogledima, kako piše Kovač, o kanonskim i manje poznatim književnicima (Antun Nemčić, Fran Galović, Dubravko Ivančan, Ivan Golub i dr.), ali  i  o proučavateljima književnosti (Milivoj Solar, Joža Skok, Mladen Kuzmanović i dr.). Pred nama se i nehotice otvara mali pregled suvremenog književno-kajkavskog konteksta hrvatske književnosti, koji posebno u proznom stvaralaštvu, kako među prvima primjećuje Kolar, doživljava svojevrstan preporod (Kristian Novak, Marko Gregur, Denis Peričić, Božica Brkan i dr.). Ocjenjuje ga utoliko potrebnijim koliko je zapušten u našim institucionalnim kroatističkim istraživanjima.

S neke od promocija u Društvu hrvatskih književnika: Mario Kolar, Božica Brkan i Marko Gregur
S neke od promocija u Društvu hrvatskih književnika: Mario Kolar, Božica Brkan i Marko Gregur

Tko bi se uopće tako pomno kako što se Kolar upustio u analizu Kajkavštine u recentnoj hrvatskoj prozi? Ako su se i bavili modernom kajkavskom književnošću, uglavnom nisu otišli dalje od poezije, koja, uostalom, i kvantitativno daleko prevaguje prozu. Stoga s osobitim ponosom napominjem kako u spomenutome članku (str. 121.-145.), izloženom u Đakovu na susretu kritičara te objavljen u Kolu, u okviru kajkavštine u romanesknoj praksi obrađuje i moju kajkavsku prozu (str. 129.-130.), a nije mala stvar naći se u tako dobrome društvu u tako važnoga autora, koji je, uza sve drugo, i jedan od urednika koprivničkih Artikulacija. Uz drugo, na str. 141. donosi i Malu bibliografiju recentne kajkavske proze (kronološkim redom objavljivanja).

20181002

Link

https://www.bozicabrkan.com/mario-kolar-u-kolu-kajkavstina-uzvraca-udarac-kroz-prozu/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/pokrenut-knjizevni-casopis-artikulacije

 

Roklicer, Robert – Umjesto kave 16. rujna 2017.

Robert Roklicer/ Fotogafija Miljenko Brezak

Zamislio je prošloga rujna na Jutru poezije, na Gornjem gradu Kod Žnidaršića, nisku pet hrvatskih pjesnikinja s Dianom Burazer, Sanjom Baković, Natašom Nježić Bulić, Ružicom Cindori i sa mnom, baš, 16. rujna 2017. 

Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.

Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.

stube u nebo

pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze

neki idu u kontrasmjer
i stignu

20160208

Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak

Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga u Krapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršić i ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.

Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! Siniša Matasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.

Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.

Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.

Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.

201800916

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ocjenjivanja-poezije-umjesto-kave-28-sijecnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

Kroasan gospođe Valerije – Umjesto kave 17. kolovoza 2018.

Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.

Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…

Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?

Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?

Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.

20180813 – 20180814 – 20180817  

 

 

Macbeth ili i Shakespeare i Nesbo u Lijepoj našoj – Umjesto kave 6. lipnja 2018.

Čitam oba Macbetha: krimić me vratio izvorniku, tragediji. E, baš sam našla! Čekam, Willu moj, valjda samo da se šuma pokrene…

I umirem od smijeha na vlastiti, na naš račun. Na stranici 230. svog Macbetha (objavio Fokus 2018., prevela s norveškoga Jelena Loma) Jo Nesbo piše kao da se baš, bivajući u Lijepoj našoj, nadahnuo ovdašnjim tragikomedijama i lady Macbeth tipa Borg:

«Oprostite», ubaci se Lennox. «Ali postoji li protokol za to?»
«Protokol ćete uskoro svi vidjeti, upravo je u tijeku njegova izrada.»
«A tko sastavlja taj protokol?» upita Caithness.
«Viši inspektor Seyton», odvrati Macbeth. «Novi zapovjednik Specijalne.»
«On
samome sebi piše protokol?» upita inspektorica Caithness. « Da da nas…»
«Vrijeme je za djelovanje», prekine je Macbeth. «A ne za stilsko lickanje protokola. Uskoro ćete vidjeti rezultat, siguran sam da ćete biti zadovoljni koliko i ja. I ostatak grada.»
«Ali…»
«Naravno, kad protokol bude gotov, dobit ćete uvid u njega pa možete i komentirati. Sastanak je gotov, svi na posao, narode!»

Meni je to prizvalo u sjećanje na stvarno davnu storiju kada sam za jednoga od sadašnjih velikih savjetnika u Agrokoru pisala neki tekst pa sam mu ga predala s napomenom kako nije lektoriran, a on mi je već otisnuti materijal vratio s napomenom da će biti. Što je bilo prije, a što poslije, tko je zadužen za što? Ma što mi tu imamo misliti, kad se odavno u nas zna kako to ide po onoj kadija te tuži, kadija ti sudi, a prije toga i napiše zakon odnosno protokol po kojem to čini. Jedva čekam novi Nesboov materijal s nadom da je, kao ustrajni penjač po stijenju, odozgo mnogo toga lijepoga vidio. I bolje od nas.

20180523 – 20180604 – 20180605   

 

 

Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.

Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvu prof. dr. sc. Vinko Brešić lista Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).

Naslovnica knjige
Naslovnica knjige

Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.

Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod  eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan Bošnjak Pričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; Jelena Lužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.

Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.

Promotori književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko brešić i Lada Žigo / Fotografija Božica Brkan
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini  knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.    

Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:

Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.

Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.

Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan

Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.

20180531 – 20180601    

 

 

 

U što sve vjeruju koji u boga ne vjeruju? – Umjesto kave 3. lipnja 2018.

Iako je izdavač VBZ promovira uz napomenu knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist, nisam u to uvjerena, dapače, ali preporučujem i vjernicima i nevjernicima da pročitaju knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo Drage Pilsela koji je na 250 stranica svjedočanstva prikupio i knjigu uredio. Kako naslov posvuda pišu verzalom, u dvojbi sam kako bi to Pilsel napisao. Glavni izdavački smisao ove knjige, ono što je izdvaja od drugih, nisam provjeravala kod izdavača VBZ-a, ali po mojem je ideja da knjiga nastane, da s agnosticima i ateistima razgovara teolog, potkovan i teorijski i praktično. Da tu ima i za čitanje i za nevjernike i za vjernike, kako bi uglavnom vjerojatno potvrdili vlastiti stav, ma kakav bio, govori u prilog što bih mogla naći nebrojene zanimljivije motivirajuće citate, i lake i komplicirane. Ali, bolje da ih odčitate i ispišete sami.

Knjigu ponajmanje valja čitati kao poimenični popis trideset javnih osoba, hrvatskih, koje nisu vjernici, a spremne su uopće govoriti o tome što ih nosi u životu, što im je temelj. Mnoge će iznenaditi kako razmišljaju ljudi koje poštuju ili ne poštuju iz posve drugih razloga, kao književne i druge kreativce, novinare, odvjetnike, sveučilišne profesore, političare recimo. Možda neće moći povezati dosadašnja i odsadašnja poimanja pojedinih osoba. Otprilike kao što sam ja razmišljala ponukana Pilselovim tekstom o taman preminulom kolegi novinaru Predragu Luciću, kojem se Pilsel također obratio da svoje svjedočanstvo napiše u knjizi iznenadivši se što ne može, jer je, i na njegovo a i na moje iznenađenje, feralovac bio vjernik.

Nevjernici se ne moraju opravdavati vjernicima, rekao bi Pilsel, ali, dodala bih, o smislu života može govoriti svatko, pa i vjernici i nevjernici međusobno. O čemu bih satima razgovarala sa svojim prijateljem vjernikom Đ.? Iskreno, voljela bih vjerovati, jer mislim da je lakše vjerovati. Ako vjeruješ. Kad vjeruješ. Zanimljiva mi je i tema, čak i za knjigu: ako ju je imao, kako je i zašto tko vjeru izgubio? Uglavnom je u medijskoj modi govoriti o tome kako se netko vratio ili našao u vjeri.

Abecedno Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić po mnogo čemu su različite zanimljivosti, da ne kažem  nezanimljivosti, pa tako i u ovome kontekstu, ali svejedno je radoznalima, pa i onima koji bi o tome rado polemizirali i ne pročitavši svjedočanstva, da najprije pročitaju. Neke to čine izuzetno zanimljivo, a malo je reći da baš svaka priča i svaki stav nuka da se o njemu razmisli. K tome, vidim koliko se različito i na kakvim sve različitim mjestima citiraju razmišljanja poznatim nevjernika o vlastitu vjerovanju koje ne uključuje boga i religiju. Nužno je razmišljati i razgovarati o sebi u svijetu, o dobru i zlu ponajprije.

S nestrpljenjem očekujem najavljeni svojevrsni nastavak ove Pilselove knjige, svjedočanstva onih koji vjeruju.

Baš kad sam prvi put čitala knjigu Drage Pilsela – a jednako mi je bila zanimljiva i u drugome ponovljenom temeljitu čitanju (s novim podcrtavanjem, dakako!)! – u paketu s Večernjakom, čak i u megapaketu za samo 10 kuna, na kiosku je ponuđena knjižica Božja znanost / Javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri, koju je pripremio Slaven Letica. Nadam se da su mekouvezani knjižuljak na stotinu stranica dobro utržili, jer su ga nekoliko puta ponavljali, iako osim Pilsela ne nalazim izravnoga povoda zašto to, zašto tako i zašto baš sad. Kao da su htjeli uvjeriti kako se znanost i Bog ne isključuju: Dva svjetonazora nisu u sukobu: Znanstvenici koji istodobno vjeruju u Boga i znanost. Zanimljiva su i svjedočenja – ovdje ne samo hrvatskih – znanastvenika Antonija Balenovića, Romana Brajše, Daniela Bučana, Darka Chudyja, Maria Esserta, Miroslava Furića, Vlade Jukića, Aleksandre Korać Graovac, Stipe Kutleše, Johna Lennoxa, Emilia Marina, Matka Marušića, Petra Tomeva Mitrikevskija, Vladimira Para, Davora Pavune, Nine Raspudića, Darka Richtera, Jerka Rošina, Igora Rudana, Marija Selaka, Ivice Šole, Marcela Šperande, Marijana Šunjića i Dijane Vican s proslovom Francisa Collinsa i umjesto zaključka Pismo nevjerniku (odnosno Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanske La Repubblice) Pape Franje.

Ali kao da jedno ponovno prolazi mimo drugoga. Stoga, priznajem, nestrpljivo očekujem najavljenu Pilselovu knjigu s onima koji vjeruju. Koje će javne osobe vjernike uvrstiti u nju? Da budem iskrena, voljela bih zapravo pročitati jedinstvenu knjigu, knjigu-dijalog, i s vjernicima i s nevjernicima. To bi imalo smisla kako ja gledam na stvar (ne)vjere i (ne)vjerovanja, život uopće. Zasad je nema. Kao što nema ni ustrajna dijaloga, propitivanja. Važno je da se iznose vlastiti argumenti, pogotovo na zanimljiv način kako se trude pisci svjedočanstava, da se saslušaju i čuju i da se, što se rado čini, ne nameću drugima.

20180529 – 20180531

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.

Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak

U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:

lakrimonij / lakrimarij                                             


udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao
shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430 

 Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.

20170814

Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe

No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?

Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.

Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.

Pjesma u catalogue izložbe
Pjesma u katalogu izložbe

 A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..

Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.

Pjesma u catalogue izložbe - nastavak
Pjesma u katalogu izložbe – nastavak

Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :

lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.

Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.

20180318 – 20180425 – 20180531  

linkovi

Hrvatska književnost u Havani – Umjesto kave 25. svibnja 2018.

Književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur sutra će poletjeli na Kubu: u Havani će od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovati na Međunarodnom pjesničkom festivalu sa tristotinjak pjesnika s Kube, iz Kolumbije, Gvatemale, Sjedinjenih Američkih Država, Salvadora, Slovenije, Španjolske, Italije i drugih zemalja. Organizatori Festivala su ugledni kubanski književnici Aitana Alberti (kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija), Nancy Morejón, Eusebio Leal, Miguel Barnet, Rogelio Martínez Furé, Waldo Leyva, Virgilio López Lemus, Edel Morales, Alex Pausides (predsjednik Društva kubanskih književnika), Gaetano Longo, Pierre Bernet i Karel Leyva.

S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić
S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Za hrvatske je pjesnike osmišljen i poseban program. Tomislav Marijan Bilosnić predstavit će se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, a Marko Gregur pjesmama objavljenim u posebnom broju časopisa Most/The Bridge  iz 2015.

Željka Lovrenčić predstavit će hrvatsku inačicu romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika Nacionalnog udruženja umjetnika i književnika (UNEAC) Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba (Alfa, 2017.) te časopise Republika, Forum i Nova Istra, u kojima su objavljene pripovijesti 35 suvremenih kubanskih pripovjedača. Također će predstaviti knjigu Encuentros, izbor iz poezije dvanaestero hrvatskih pjesnika nedavno na španjolskome objavljen u Kolumbiji.

S predstavljanja knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan
Hrvatski i kolumbijski književnici na predstavljanju knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan

Hrvatski književnici nastupat će u samostanu Svetog Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a, u Kući poezije nedaleko havanske Katedrale te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U prostorijama UNEAC-a, gdje je i sjedište Društva kubanskih književnika, bit će izvedena drama Mire Gavrana Lutka. Na scenu ju je postavio Simón Carlos Martín, koji u njoj i glumi s Mercedes Maríjom Noya.

Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić
Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Sve spomenute tekstove na hrvatski i na španjolski prevela je voditeljica (i) ovoga projekata ugledna hispanistica Željka Lovrenčić, začetnica suradnje hrvatskih i kubanskih književnika. Također i suradnje s brojnim drugim zemljama u kojima se govori španjolski od same Španjolske do Čilea, Kolumbije, Meksika itd. Ponosimo se našim kulturnim ambasadorima!

20180524  

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/
http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/
http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970
https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713
http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros
http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji

https://www.facebook.com/eduardobecharan/