Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.
Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak
Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.
Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.
Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković
Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.
Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak
Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak
Zašto taj festival?
Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…
Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra
Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.
Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?
Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra
Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.
Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra
U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.
Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?
Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja
građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo
što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će
trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a
sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog
srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju
koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima
na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi
su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju
koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta,
gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti
priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana
postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima
pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i
rješavanje problema.
Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i
marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu
vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu
nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića
koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro
Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi
Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i
prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i
Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila
Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a
stariji će zaviriti u njihovu budućnost.
A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.
Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić
Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.
Draga Božice, ova knjiga opisuje povijest Vaše Moslavine u vremenu kada su se njezini seljaci borili za slobodnu Hrvatsku predvođeni Stjepanom Radićem i Vladkom Mačekom. Želio bih da Vas potakne na pisanje jednog knjiženog povijesnog djela… Franko Mirošević. Takvu mi je inspirativnu posvetu napisaodr. sc. Franko Mirošević, pošto me je nazvao početkom ožujka želeći mi darivati knjigu HSS u Moslavini 1905.-1941. Naime, kad ga pitala za literaturu pišući svoj roman Ledina (Zagreb, Acumen, 2014.), nije mi mogao ništa preporučiti, jer je jednostavno za ono što mi je trebalo nije bilo! Sve je, protumačio me je, napisano samo iz jedne, tada vladajuće perspektive. Ja sam se snašla maštom (16 kutija materijala, boxis, Brkani, Brezaki…) i živim sugovornicima.
Dr. sc. Franko Mirošević sa svojom monografijom o HSS-u u Moslavini / Fotografija Miljenko Brezak
A profesor Mirošević je punih šest godina istraživao, pisao, svaki dan po nekoliko sati sjedeći u Državnom arhiv ili u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. I eto Izvorne knjiga povećega formata na više od 400 stranica i više od 1000 natuknica!Prepoznavši njezinu važnost financijski ju je podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nakladnik je ITG digitalni tisak, recenzenti su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i dr. c. Dražen Kovačević, a urednica prof. dr. sc. Marija Benić-Penava.
U predgovoru sam dr. sc. Franko Mirošević, uz drugo, piše:
Knjiga Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941. – sveobuhvatno je djelo u kojem sam nastojao kroz provedena istraživanja vezana uz Hrvatsku seljačku stranku (HSS) u moslavačkom kraju dokumentirati na jednom mjestu, osnutak u djelovanje te stranke u pojedinim mjestima (selima) Moslavine, tj. Područja između rijeke Česme na sjeveru i zapadu, Ilove na istoku, i Lonje na jugu. Sadržajno sam se usmjerio na pojave i događaje koji su utjecali na seljaštvo tog područja i odnos dotadašnjih vlasti prema HSS-u: u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije do 1918., te potom u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (do 1929.) odnosno kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Knjiga je rezultat sustavnog dugogodišnjeg istraživanja povijesti HSS-a na području Moslavine, rada koji je proveden u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u kojoj sam listao dnevni i tjedni tisak, časopise, zbornike i monografije, kao i dobivena saznanja mojih prethodnika i suvremenika koja su objavljena u malobrojnoj relevantnoj i cjelovitoj literaturi.
Radić u Garešnici / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
U tom istraživačkom znanstvenom radu pozornost sam usmjerio na dobivanje sveobuhvatne povijesti i otežanog djelovanja HSS-a kroz sukobe s postojećom vlasti sve do zabrana i ponovne obnove njenog djelovanja. Pritom sam veliku pozornost usmjerio na obradu političke povijesti u vrijeme međuratnog razdoblja, posebice od razdoblja Kraljevine Jugoslavije i banovine Hrvatske do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Uz navedeno sam prikazao gospodarske i socijalne prilike u kojima je u međuratnom razdoblju živio moslavački seljak. Kao što i sam naslov nameće, knjiga obrađuje povijesni put razvoja i djelovanja HSS-a u tom hrvatskom kraju, u kojem je stanovništvo Moslavine vrlo rano prihvatilo politiku Stjepana Radića, postavši jedan od njegovih glavnih oslonaca, i to glasanjem na izborima za kandidate Radićeve, odnosno Hrvatske seljačke stranke i u turbulentnom vremenu nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., pa nadalje. Ova knjiga je jedna vrst spomen-knjige, kojom su sačuvani od zaborava glavni podaci o djelovanju HSS-a i osoba koje su prigrlile tu političku opciju, u prohujalim burnim povijesnim razdobljima, ispunjenim ratnim potresima, neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjima i izuzetnim prilikama u kojima se HSS u Moslavini, kao i diljem Hrvatske u navedenim državnim tvorevinama održao i napredovao.
Mijo Stuparić, ugledni moslavački političar i narodni pjesnik / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
U knjizi su objektivno prikazani svi uspjesi, kao i krizne godine s neuspjesima, jer ova monografija s fotografijama ima zadatak biti dokument proživljenog vremena i svega što se uključuje u ovaj segment, političkog i drugog života moslavačkog kraja. Želja mi je da ova knjiga bude prilog za daljnja istraživanja povijesti i ostalih segmenata života Moslavine, pa se najiskrenije nadam kako će ova knjiga potaknuti i ostale povjesničare i istraživače (demografe, politologe, sociologe i druge) za daljnja cjelovita istraživanja i objavljivanje radova na ovu i slične srodne teme. No, unatoč mojim istraživanjima iprovedenom radu do ostvarenja ove knjige, ne bi došlo da mi nije dao priliku i da me na to nije obvezao moj bivši učenik, a već desetljećima i moj kolega, profesor +Dragutin Pasarić. (Mirošević knjigu izrijekom posvećuje: Dragutinu Pasariću,istaknutome moslavačkom kulturnom radniku i mojem đaku u spomen, op. BB)Uz njega u poticanju da ova knjiga iziđe iz tiska je i dr. sc. Dražen Kovačević koji je zajedno s Dragutinom Pasarićem želio i nastojao da se ova knjiga napiše.
Jedna od stranica s recentnom karikaturom / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
Slijedi i niz drugih zahvala, pogotovo za dosad nekorištene izvore, primjerice fotografije, dr. sc. Dražen Kovačeviću, dr. sc. Željku Karauli, dr. sc. Mariu Jarebu, Josipu Pavičiću, Đurđici Međurečan, Branku Bobanu, obitelji Sever… Pravo bogatstvo dostojno rada cijeloga tima koje tek treba biti otkrivano i citirano. Pribilježila sam stranice, fotografije, događaje, mjesta, osobe iz meni zavičajno najbliskijega Vojnoga Križa, kojima ću se svakako vraćati.
Stara fotografija Križa / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
No, ono što valja istaknuti je što je dr. sc. Franko Mirošević prošle godine napunio 90 godina te da je tek dijelom života, kad je profesorovao u Kutini, vezan uz Moslavinu. Biografija iz knjige kazuje da je povjesničar, umirovljenik, rođen 1932. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsjek povijest. Magistrirao je 1978., a doktorirao 1992. Šesnaest godina predavao je povijest u srednjim školama (Novska, Kutina, Zagreb). 1974. zaposlio se u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH – portretom Nede Ritz, Moslavčanke, koji sam napisala za Moslavačko zrcalo, prisjetio se da su neko vrijeme ondje bili kolege! – na odjelu prosvjetne inspekcije, gdje je bio i glavni prosvjetni inspektor. Umirovljen 1998. bavio se unapređivanjem nastave povijesti, pisao stručne radove o učenju povijesti. Istraživao je lokalnu suvremenu povijest Dalmacije (Dubrovnik, Dubrovački kotar i otok Korčula) i Moslavine (Kutine, Garešnice i Čazme). Surađujući i u Zborniku Moslavine i u Moslavačkomzrcalu, objavio je više od 300 znanstvenih članaka i osam znanstvenih monografija, a posljednja je HSS u Moslavini 1905. – 1941. O njoj, kao i o profesoru Miroševiću, pišem s osobitim veseljem i poštovanjem.
Franko Mirošević sa suprugom Sekom / Fotografija Miljenko Brezak
…u ovome zborniku (15. Sesvetski pjesnički maraton) virtualno se sastao 71 pjesnik, svaki zastupljen sa samo jednom pjesmom. Nakon svih ovih godina višedimenzionalnosti, tj. maratonā na kojima se čitala poezija, slušala glazba, gledali filmovi, video uradci, fotografije i mnoge prigodne izložbe, sada smo sve sveli samo na tekst, na golu golcatu pjesmu (…) I tako, dok topovi grme, poezija se i dalje piše, pjeva i čita. Jer, što inače pjesniku preostaje osim pjevanja i pjesme. Topovi
pjesmu mogu prigušiti, ali ugušiti neće nikada
U e-zborniku na str. 71. i 71. je i pjesma ruski rulet Božice Brkan.
BOŽICA BRKAN ruski rulet
televizije novine portali društvene mreže žmiču formatiraju šeraju breaking news crna kronika luxury apartmans mladić upucan u glavu navodno spašen ali u teškom stanju na odjelu intenzivne je li mu metak još u glavi provjeravaju kalibar neslužbeno se doznaje je li pucao sam je li ga netko prisilio da upre u sljepoočnicu u čelo u prazninu ne prvi put sedmorica osmorica igraše noćas ruski rulet dečki nisu iz kvarta ni iz grada ni iz zemlje ali doznaje se svi otprije poznati policiji sve specijalisti s dugom pretpoviješću šaketanje krađe pljačke ucjene dilanja naprčeni nakurčeni s prijetećim arsenalom navodno je posrijedi dug s multipliciranim kamatama a kartalo se procurilo je u nama nepojmljive svote ili je posrijedi tek obijest dokolica svakidašnja jalovost besmisao psiholozi psihijatri kriminalisti sudski vještaci svakojaki već se bacaju na analize prolaznik izišao iz zgrade s događajem smijulji se u isukane mikrofone samo tu stanuje spavao je ne ništa nije čuo ne njega nisu zvali a da jesu bi li zaigrao samo časkom dvoji prije nego što će nakesivši se otići zamišljam kako pištolj kruži uokolo stola od glave do glave kako se bubanj okreće kao rulet prije negoli uperiš cijev naciljaš mozak prosviraš svaku misao kako pucanj prazan prazan pa odjekne je li pucaču na ciljniku zadrhtala ruka nesigurna u metak u glasno navijanje odbrojavanje ostalih u smisao dvoboja sa samim sobom ni mudrosti ni junaštva ni čojstva ničega do bijega od straha od života samo ništavilo samo mnoštvo otisaka mnoštva prolaznika kroz luxury apartmans prije poziva 112 inscenirali su scenu istraga u tijeku ni potvrde ni demantija biće u lockdownu nockdownu gdjesibionigdje štosiradioništa kao da i nisi bio kao da u međuvremenu nismo pretekli svjetlost koraknuli na mjesec razbili atom promatrači dokoličare što su došli baš ovamo samo ruše nam cijene nekretnina što nisu otišli gresti u ukrajinsku stepu proljetnu raspudicu govore dnjepar navodno ima oči jadrana i plave i zelene i sive nitko ne vidi ali ondje tjednima već kao što smo donedavno žrtve od korone broje milijune izbjeglih stotine i tisuće poginulih i ubijenih u tome ruskom ruletu u kojem smo by the book svi mete jer dokoni veliki vođe ruski rulet igraju s ukupnim arsenalom ciljajući zvučno i nadzvučno u glavu ne sebi nego čovječanstvu u glavu po glavu novo normalno staro normalno nenormalno sklupčani poput fetusa čekamo boom breaking news kao da život i bez luxury apartmansa nije milina božja
Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).
Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica BrkanBožica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak
Najmanje
cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme
u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj.
Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje
Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je
nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture,
gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno
diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja. Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo
radoznalima.
Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko BrezakPredsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak
Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.
Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko BrezakPuna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak
Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.
Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko BrezakZa uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak
Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.
Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je
oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je
susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu
odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.
Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan
Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske
kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami
i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama
došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima.
Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se
susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje:
plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…
Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac
Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak
nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije
htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.
Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga
ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le.
Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!
Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke
I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je
zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju
pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za
kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za
papigice i kanarince.
Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po
zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.
Adrian je hihotao: Pipi-pipi.
Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.
Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile
Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti
u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima
kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo
pile u malo jato.
I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili
manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje
je da jedino nije bilo posve crno.
Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i
tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom
kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo
za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili
lukovinom i krasno šarali.
Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je
pilenka, smiješila se baka.
Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.
Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac
Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac
Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.
Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac
Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i
rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo
opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.
Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.
Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan
Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi:
vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli,
zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da
prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak
nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.
20220205 – 20220206
*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.
manje poznate riječi čera – jučer naregani – nareckan, valovit, ruglav radič – maslačak sît, sitek, sitak – zukva, sitina, močvarnabiljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.) nakelene – nalijepljenje lupine – ljuske špičice – čipkica spravlati – spremati prstejne – prstenje, zlatnina gusino – gusje potere – razbije se šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje samo opsebe – samo spuvati – ispuhvati napuvala – napuhati pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste zajeno – zajedno sporazišli – razišli se zišli – dotrajali primetnemo – dodamo spominati se – razgovarati
Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve,
da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj
je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100.
obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije,
možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske
obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto,
snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s
oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.
Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak
A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je
učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju,
ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u
vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim
djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća
pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.
Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak
Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih
čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne
Parun Sanje
Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti
predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka
2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od
urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca
i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa
Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom
pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav
Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je
čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea
pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u
čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga
mjesta koje zaista zaslužuje.
Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak
Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla
bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne
samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz
bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i
borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i
Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju
smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu,
posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i
majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne
mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje,
nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno
potomstvo.
Duplerica presnimljena iz Golubice
Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava
ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla
nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u
Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se
primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa
ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.
Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan
Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin
stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u
tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu
korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P.
čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao
mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u
Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla
za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom.
Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je
samo hrpica srebrnoga praha…
Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK
Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je
s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim
Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju
od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja
volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke
s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz
daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima,
koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala
živac.
Naslovnica Derkove knjige
Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima
nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja
i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato
knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova
novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća
života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške
bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70
godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas
živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i
12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju
Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za
transeuropsku željeznicu Vesne Parun:
(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku A ona će teći kroz lug i začarana žita. Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom, žilama Panonije, zemljom Kulina bana. Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok. Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok. S onustran Uralske kose transeuropski vlak zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.
Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris. – Mi ubili smo babu
krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.
Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine embargo
na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!
Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe. (…)
Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.
Izbor Samo kritično, molim,
poduprt i Ministarstvom
znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela
suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim
zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici
od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo
je sastavio Ivan
Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar
Bekavac Basić.
Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić
Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.
Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
Kako u svome prikazu navodi Vesna
Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih
hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan,
Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak
da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i
najradije piše.Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu
proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna
Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure
Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu
Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.
U svojemu povelikom rasponu
književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa
slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige
eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike
Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su
zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić,
Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir
Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales
Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna
Mimica iz Čilea…
