Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke

B. Brkan u Kaju o knjizi Zagreb u versima i kipecima

Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Početak osvrta Božice Brkan u Kaju
Naslovnica Kaj

Božica Brkan

Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021. 

Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.

Naslovnica Beletrine knjige

Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je  dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.

S predstavljanja knjige Zagreb u versima i kipecima u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića / Foto Miljenko Brezak

Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb? Ona ima osobno i književno isksustvo  s brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul, Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj rubrici Zašto volim Zagreb?
Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj, cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama.  Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama, promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke. No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim svoje (U zimsku večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima? 

Božica Brkan predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni, pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka večer listopadska), lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola, Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’ ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov buket u vazi,/ Što cijelu priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.// Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja su dvorišta središta svijeta!

Izdavačica i urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave, prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel. 

Autorica versa Božica jelušić / Foto Miljenko Brezak

Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić, koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao. Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000 snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15 godina, a dio je snimao  i dosnimavao mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi, boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb!  Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu. Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan, a uobičajio je snimati quer/položen. 

Autor kipeca Nikola Šolić / Foto Miljenko Brezak

Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i sufinancijermogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu, takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma, a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice, sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu, fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu – a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za grad i za dvojac?

Nikola Šolić ni na predstavljanju nije odsutajao od kipeca / Foto Miljenko Brezak

20211231 – 20220104 –  20220113 – 20220128  – 20220129 – 20220414 – 20220415  – 20220418 – 20220428 – 20220429 – 20220501 – 20220503 – 20220504 – 20220505 – 20220514 

Tekstovi i B. Brkan iz tiskane “Književne riječi” odnedavno i online

Prošlogodišnji dvobroj časopisa Književna riječ 1-2/2021 (izdavač DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, urednici Franjo Nagulov i Vlasta Markasović) odnedavno je dostupan za čitanje i na mrežnoj stranici Društva hrvatskih književnika. Tako će nesumnjivo steći i više čitatelja.

Naslovnica Književne riječi 1-2/2021

Kako smo objavili potkraj prošle godine kad je objavljena tiskana Književna riječ u cjelini odnos književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti), a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. (str. 42.-50.), a Proza donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana Zrinušića, Darka Pernjaka i Božice Brkan, ulomak iz tada još neobjavljenog roana Privremeno neuporabljivo (str. 78.-86.)

Sadržaj Književne riječi 1-2/2021

Podsjećamo i da je Književna riječ 2017. uz drugo, objavila i izbor iz poezije Božice Brkan.

Čestitke redakciji na upornosti na dobrobit kvalitetne recentne hrvatske književnosti.

20220719

Božica Brkan o romanu “Privremeno neuporabljivo” govorila u intervjuu Sandri Pocrnić Mlakar

Prenosimo objavu u časopisu KVAKA / utorak, 12. srpnja 2022.

Božica Brkan | Život između privremenoga i neprocjenjivoga

Božica Brkan. Snimio Miljenko Brezak

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Bračna nevjera, potplaćenost unatoč prezauzetosti na poslu kojoj se ne vidi kraj, briga za dijetekoji odrasta kod bake i djeda, uz sve to potres, strah, neizvjesnost i naljepnica “privremeno neuporabljivo” koju bi glavna junakinja, senzibilna Dora, najradije nalijepila i na vlastiti život – u svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ Božica Brkan ugradila je vrijednosti kojima se bavila tijekom svoje novinarske i književničke karijere, a to su zagrebačke legende, kajkavski dijalekt, gastronomija i vrt oko obiteljske vikendice. Stilski raskošan, roman „Privremeno neuporabljivo“ ima šarm filmova Petra Krelje, toplinu jednostavnog obiteljskog života koji se čini sigurnim i predvidivim, da bi se u krizi pokazalo koliko je krhka njegova ravnoteža. Kriza je istodobno i test vitalnosti jer se obiteljska povezanost pokazuje kao vrijednost za koju će se založiti stariji članovi kako bi se, dok sve propada, familija očuvala. U šetnjama Zagrebom Božica Brkan u romanu “Privremeno neuporabljivo” podsjeća i na njegove vedute i legende, Šenou, Zagorku i Milčeca, na povijesne vrijednosti i nacionalno blago. A na kraju romana, dosljedna gastronomskom dijelu svog raskošnog novinarskog opusa, objavljuje i recept za Potresnu tortu, koju su prvi degustirali čitatelji na promociji romana u Kutini.

S Božicom Brkan razgovaramo o potresu i privremenoj neuporabljivosti koja je mnoge zatekla, o autorskom žanrovskom neposluhu, o ljubavi u Hrvatskoj i povjerenju u muške likove, o kajkavskom i standardu te o suradnji s dizajnerom Jenijem Vukelićem koji prati sve njezine projekte. 

Glavna junakinja Dora u Vašem novomromanu “Privremeno neuporabljivo” zamalo doživi ljubavnu priču, ali njezin emotivni život potpuno je zasjenjen egzistencijalnim pitanjima – muž joj je nevjeran, ali ona ga ipak voli;radi dan i noć, ali za svoje šefove nedovoljno; stanuje u stanu koji ne može adaptirati svojim primanjima;generalno, život joj je u zastoju za koji ne vidi rješenje. Zašto niste dopustili Dori da unatoč svemudoživi ljubavnu priču? 

Nije Dora moja prva junakinja uvjerena da je u ljubavnoj priči s hepiendom, pa se, stjecajem okolnosti osvijesti kada supruga Vinca nađe inflagranti, u usputnom klinču sa susjedom. Oni se vole i oboje se zapravo čude što im se to dogodilo, što im se događa. Ona je razočarana, puna dvojbi, čak i ne odustaje od svoje ljubavne priče, ali nikako ne uspijeva riješiti to što je muči, fizička prijevara o kojoj ne uspijevaju razgovarati, kao i niz svakidašnjih egzistencijalnih muka koje ne umiju ili ne uspijevajuprivesti kraju, jer predugo traju, jer se neprestano, unatoč velikom trudu, vrte oko vlastita repa. Stvar se usložnjava utoliko što nju materijalnim dobrima i bezuvjetnom ljubavlju obasipa Endži, imućni susjed koji joj je od djetinjstva više prijatelj i brat, kojega pomalo sažalijeva i koji bi joj, samo da ona to prihvati, mogao biti sigurnost i moguće rješenje svih njezinih životnih briga. Ali ona odbija njegovu ljubav, nije joj ni u primisli, jer ona voli svog Vinca, kakav je da je. Ona odbija tajkuna poput sushija kojinaručujespecijalno za nju i ne vodeći brigu da ona sushi, ma koliko bio in, uopće ne jede. Biva tako u životu. I kad imaš baš sve, samo ono što ti još nedostaje ne možeš ničim kupiti. Ma koliko bili uvjereni da sve ima svoju cijenu, pa čak i kad živimo tako, a neki baš tako i žive, pokaže se da neke stvari jednostavno nemaju cijenu i da su zaista neprocjenjive. Čime da kupiš ljubav? Katkad, pokazujem, ne možeš ni ljubavlju. Zato ovu ne samo zagrebačku priču nisam ni vodila ljubavnoj nego nekim drugim pričama.

Naslov “Privremeno neuporabljivo” odnosi se na zgrade oštećene u potresu, ali i na živote koji su privremeno zastali i čekaju da ih pomaknu vanjske okolnosti. Srednja generacija ima privremeno neuporabljive živote zbog nesređenih poslova i emotivnih blokada, ali istodobno generacija njihovih roditelja uživas unucima i u vikendicama. Je li uživanje u životu posljedica godina ili životnog stava? Može li se i Dora nadati hedonizmu zrele dobi, kad prebrodi svoje sredovječne krize? Koliko su Dorine krize objektivne, a koliko subjektivne? 

Što li je uopće „uživanje u životu“? Mislim da to ne ovisi o životnoj dobi, čak ne toliko ni o materijalnoj situaciji, nego više o ljudima kojima si se okružio, s kojima dijeliš to što imaš. Život!Rekla bih da „uživanje u životu“ prijeovisi o stavu. O postavljenim životnim ciljevima. Starci u romanu, zatekavši se u sklepanoj seoskoj vikendičici, kao pred kugom pred koronom i potresompovukavši se iz grada više da im djeca imaju gdje i bolje živjeti, iz odricanja a ne zbog vlastita užitka. Oni su si jednostavno skromno zaokružili ostatak života, ostatak želja i u tome uživaju prema ocjeni ovih u gradu i u stresu, imaju sve što njima nedostaje – vremena koliko žele, čistu prirodu i zdrav život počevši od hrane koju uzgoje do ljubavi potomaka… Nisam bez razloga cijelu zgradu iz centra Zagreba odvela na afterpartypenzićima na selo.Ironija? Satira? Hedonizam je danas propisan, nametnut, zadan. Kao i sreća, radost. Pogledajte po društvenim mrežama samo selfije s kreveljenjima: toliko je radosti i sreće da o istinskoj radosti i sreći, tomešto nam je u životu najpreče, i ne dospijevamo ni razmisliti. Dorin problem i jest što, za razliku od većine oko sebe, razmišlja o svemu oko sebe, što se pokušava nositi ne samo sa svojim problemima nego i sa svojim mislima. 

Dorin nevjerni partner ne dobiva šansu objasniti što mu se desilo i zašto mu se svidjela susjeda. Istodobno, ispostavlja se da poduzetni susjed koji je preuzeocijelu zgradu mora svoje poslove objasniti policiji. Muškarci su u krizi, ali njihove krize ne rješavate i prepuštate im da se sami izvuku. Je li otvoreno muško pitanje znak povjerenja ili nepovjerenja u muški rod? 

Svatko ima svoju šansu, pa i za objašnjenje, samo je pitanje prepozna li je, iskoristi li je u pravo vrijeme ili čak i ne shvaća da mu je prešla baba z kolačima. Vinc, Dorin suprug, shvaća svoju avanturu sa stubišta površno, kako i jest, i uopće ne može shvatiti zašto to i Dora ne shvaća takvim, zašto od toga radi problem. Ne može to shvatiti ni Muza, druga sudionica usputnoga seksa. Možda je stvar jednostavno životnoga opredjeljenja, ali se valja umjeti nositi s posljedicama i takva vlastita opredjeljenja i takva trenutačnog ponašanja. Da se i časkom prije nego ih učinimo pomisli o posljedicama, zacijelo bismo mnoge stvari u životu drugačije napravili. Ne osuđujem, ja samo pričam priču. I svakoga prepuštam njegovu izboru: i Doru, suzdržaniju, promišljeniju, koja se ubija poslovima, i primjerice Muzu, površniju, koja se bez krzmanja drugačije uzdržava. Svatko živi sa svojim izborima i njihovim posljedicama. U krizi bilo srednjih ili bilo kojih godina, kako ja to gledam, nisu samo muškarci nego muškarci i žene dijele krizu – lako je dijeliti dobro! –isvatko se nastoji po svome nositi s njom. U stvarnosti je jedino moguće zajedno. Ali sve zahtijeva silan trud, koji može ostati i neuzvraćen. I na to katkad treba računati. U romanu ne rješavam ni krizu ni međusobno (ne)povjerenje, pa neki sude da sam ostavila roman nedovršenim. Ako i jesam, namjerno sam.

U svom romanu ste posjetili zagrebačke vedute, poput Kamenitih vrata i Dore Krupićeve, s posebnom posvetom Šenoi, koji je nastradao popisujući stradale u potresu 1880. Kako ste došli na ideju romanom skrenuti pažnju na zagrebačke starine i uspomene, među kojima je i Kuća Šenoa? 

Kolega Siniša Matasović govoreći o „Privremeno neuporabljivo“, uz drugo, rekao je i kako bi turisti prema njemu mogli šetati gradom. Osim što je novinarka najslušanijega gradskoga radija, moja glavna likinja Dora vodi turiste, kostimirana, piše gastroblog o gradskim restoranima i priprema doktorat o zagrebačkom romanu. Zato i imate i Zagorku i Šenou, imate citate i usporedbe prošloga i sadašnjega. Zašto? Mogu preboljeti što su mi zatvorili i preobrazili i Malu kavanu, ali nije se nikome baš lako nositi s time da uzor za požrtvovnost u obnovi Zagreba oštećenoga potresom, moramo tražiti u potresu 1880. kad je Šenoa, najzagrebačkiji književnik i gradski odbornik toliko pomagao i popisivao štete da se razbolio i ubrzo i umro, prije toga još iz smrtne postelje još i diktirajući tekstove o tome. S kime ga usporediti danas, kad ni nakon toliko vremena obnova nije ni počela. Sramotno! Ovi naši moderni „obnavljivači“ posve su preskočili i osnovnu lektiru i promašili i svoj i mnoge živote. Kad sam pisala roman, nisam ni pomišljala da bi se tako nešto moglo zbiti. Samo sam proživljavala oštećenja i obnovu u Društvu hrvatskih književnika, pa u Kući Šenoa, koja nije obnovljena, kao i brojna druga važna mi mjesta.Čovjek osjeća nemoć i gorčinu, pa i ja, iako nisam postradala u potresu – ne računajući knjige urušene u radnoj sobi, koje sam objavila na Facebooku – osjećalasam nečistu savjest ne mogavši pomoći ni natjerati vlast da pomogne Zagrepčanima i Banijcima. Zato sam pisala.

Epizodama o napuklim dimnjacima i sporoj obnovi pozivate čitatelje da još jednom prožive 20. ožujka 2020. Jeste li bili u Zagrebu na dan potresa? Kako ste proživjeli taj dan?Zašto roman o posljedicama potresa? 

Naravno da sam bila u Zagrebu na dan potresa. I ne samo na dan potresa. Mjesecima zbog korone uglavnom nisam izlazila zbog drugih dijagnoza. Ni potres nas nije istjerao van. Kakav  izbor: ili potres ili korona!? Ne žalim se. Nisam bila sama, međusobno smo si priskakali, i, gledajući unatrag, nosili smo se zapravo vrlo dobro. Radila sam što i obično: pisala sam, čitala sam, gledala TV, telefonirala i  razmišljala, više i temeljitije nego inače:što sam ja na ovome svijetu? Nije nedostajalo ni tuge ni radosti, jer rodio nam se unuk, a nisam bez razloga Dorina nevjernog supruga Dalmatinca Vinca okrstila nadimkom mladoga prijatelja i kolege kojega je korona pokosila. Bilo je to još prije nego što je stiglo cjepivo, a stiglo je nakon završetka romana i nakon što je napisan.

Na jednom mjestu u romanu postavljate pitanje „može li neuporabljivo postati neupotrebljivo“, aludirajući na ograničenja standardnog jezika. Veliku pažnju posvećujete stilu i izražavanju emocija u književnosti, pa u poeziji i prozi posežete za dijalektom. Koliko snažni stilisti, poput Vas, mogu skrenuti pažnju na ograničenja standardnog jezika?

Još se nadam da uopće pisanjem možemo nešto mijenjati. Nešto što je važno, do čega mije stalo.Ako ništa drugo, sami sebe. Zbog toga pišući pomno odabiremi teme – obično kažem da svakim tekstom pokušavam riješiti neki svoj problem – ali i mnogo pažnje posvećujem stilu priželjkujući da bude moj i prepoznatljiv.  Standard ne bih opisala ograničenjem, jer nam konvencija, pravila, kao prometni znaci u prometu, pomažu da se međusobno bolje razumijemo. Ali meni nikako nije dovoljan samo standard, ma prema kojem od pravopisa, i kad god mi zatreba, rado pišem i svojim materinskim kajkavskim i žargonima, što se osobito vidi i romanu „Privremeno neuporabljivo“. Sam naslov citat je administrativne, zakonom propisane naljepnice, ali i, pogotovo iz perspektive poslije romana u događanjima s neorganiziranom i zakašnjelom, zapravo neostvarenomobnovom, postaje odraz državno-birokratskoga ponašanja i više od stilističke oznake, najmanje – satira. Zapravo teška ironija sama sebi, kakvu, zavidna sam joj, stvarnost može „napisati“ i bolje od najvještijega pisca. Vele kolege kako čitajući pomisle da sam negdje pretjerala, volim ja to, pa onda zaključe da ipak nisam, da čudnih događajačudnih postupakaima u stvarnom životu. I krivicu prigodno svaljuju na pandemiju korone i na potres. Kao da toga i inače u životu nema! Kao da baš ništa ne ovisi o nama samima. U ovome svom romanu zato sam se poigrala tobože usputno i prigodno, tobože površno i s lakoćom, ne samo purgerskim kajkavizmima i anglizmima, novinarskim i IT-jevskim žargonizmima imnogo čime, nastojeći da ipak ostane protočan i čitak i da se upravo to „privremeno neuporabljivo“ otkrije pomalo mučno i kao „privremeno“ i kao „neuporabljivo/neupotrebljivo“, kao svojevrsni „let u mjestu“, da posegnem za Unkovskim i Stefanovskim.

Na nedavnom festivalu žanrova Dvotočka, na kojem ste predstavili roman „Privremeno neuporabljivo“ , bilo je dosta govora o tome može li se ljubavna priča dogoditi u Hrvatskoj. Kakav je Vaš odgovor na to pitanje, s obzirom na novi roman „Privremeno neuporabljivo“, koji nije ljubić, a i na to da ste pisali ljubavne romane pod pseudonimomBiancaBrandon? 

Prava se ljubavna priča može dogoditi bilo gdje. Čitatelji klasičnih ljubića preferiraju oduvijek egzotično okruženje, ali stanje kod nas, pogotovo sada, pogotovo opisano u mojem romanu, vodi svakamo, ali ponajmanje ljubavi, barem ljubavi s hepiendom, bez koje pravoga ljubića žanrovski nema. No, činjenica je da sam cijele serijale ljetnih ljubića za dnevne novine, potpisane istina Bianca Brandon, pisala upravo s radnjom kod nas na raznoraznim egzotičnim mjestima, od Haludova u privatizaciji do peljeških vinograda s vinarijom dingača, a likovi su mi bili primjerice i ekološka aktivistica i novi bogataš, tajkunska kći, posvuduša i sponzoruša kojoj je rublje kroz prozor bačeno na omiljeni metropolski trg…, te da su bili vrlo čitani. Zbog zadanoga hepienda. Svi volimo i voljeti i biti voljeni, ali i kad imamo i jedno i drugo, ništa bez sretnoga kraja, makar samo kratkotrajnoga, makar samo u laganome ljetnom štivu da nam taj fiktivni optimizam olakša svakodnevicu u kojoj čekamo konstrukcijsku obnovu, otplaćujemo dugoročni zajam, nosimo se s inflacijom, besposlicom, šefovima koji znaju manje od nas, nasrtljivim kolegama, prijetvornim prijateljicama, partnerima i muževima, kroničnim bolestima, depresijom i strahom od budućnosti. Valja nam se nositi s pomisli da je,barem za nas, „bolje već bilo“, a pri tome, da se okrznem o Hitreca, ne ostati samo „zagledani u vlastiti pupak“. 

Naslovnicu je dizajnirao Jenio Vukelić, dizajner s kojim ste surađivali na nekoliko svojih najtiražnijih i grafički najatraktivnijih izdanja. Kako je nastala naslovnica”Privremeno neuporabljivo”, skromne koloristike, ali snažne simbolike? Gdje je Jenio Vukelić pronašao fotografiju i kako se odlučio za interpretaciju s “prostim prstom”? 

Kad sama biram, uvijek radim s najboljima.S Jenijem Vukelićem surađujem još od Vjesnika, kad je on bio mladi grafički urednik, a ja mlada novinarka. On je u međuvremenu dizajnirao najnakladnije hrvatske magazine od Šoškića do Pavića i dizajnirao je, primjerice, i mnoge važne hrvatske brandove. a surađivali smo zatim na posebnim izdanjima Arene i Večernjeg lista, posebice o hrani, za Podravku itd. Kad je naš obiteljski Acumen krenuo izdavati knjige, najprije smo napravili antologijsku „Oblizeki – Moslavina za stolom”, a onda i sva izdanja Acumena, dakako i sve moje književne knjige, pa i one ilustrirane kompjutorskom grafikom, izuzevši one koje su tiskali drugi izdavači. Njegovo je grafičko oblikovanje po mojem ukusu, lijepo, više od dizajna. I već prepoznatljivo. Ma koliko ja osmislila kako bi moj neki tekst trebao izgledati, on će me saslušati, pročitati ga, razmisliti i predložiti nekoliko varijanti.Toliko dobrih da je teško odlučiti. Katkad i kad je sve gotovo kaže: „Al ja imam sad bolju ideju!“ I onda krenemo ispočetka. I za „Privremeno neuporabljivo“ ja sam imala nekakvu ideju sa žutom naljepnicom, onim zidom iz Petrinjske sa školjkom, s kustošijskim srušenim Ciglaninim dimnjakom… I fotkali smo po gradu, možda mu posluži. Opet je napravio po svome u tri varijante. Odabrali smo srednje pristojnu. Ona oslikava moj tekst i govori o njemu. Problem je što je Jenio toliko skroman da teško govori o sebi i ne znam kako sam ga svojevremeno uspjela nagovoriti da njegov umjetnički rad predstavimo uz dvije moje promocije, jednu u Kajkavskom spravišču, a drugu u Knjižnici Vladimir Nazor Špansko.

Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica („Vjesnik“, „Večernji list“) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare “Zvonimir Kristl” za reportažu (1980.) te godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. – “Vrt” “Večernjeg lista”, nagrade „Marko Polo“ za najbolju reportažu 2018. 

Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.comwww.ziviselo.com). Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača. 

Posljednjih jedanaest godina intenzivno se posvetila književnim tekstovima (romani, pjesme, pripovijetke, patchwork, blogovi) i objavila je petnaestak knjiga. Radovi su joj u više antologija pjesama i priča te  prevedeni na više jezika, a, uz drugo, dobitnica je i nagrade „Katarina Patačić“ za najbolju objavljenu kajkavsku knjigu u 2012. (Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU) i nagrade „Vesna Parun“ 2020. Romani i zbirke pjesama bili su joj višekratno uvršteni u uže izbore za najprestižnije nacionalne nagrade.

Objavio Časopis Kvaka – urednik at utorak, srpnja 12, 2022 

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Željki Lovrenčić Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika – Umjesto kave 2. srpnja 2022.

Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem.
Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:

Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski

Knjiga koju Susreti ove godine nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora, Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog porijekla Pedra Shimosea Kawamure…
Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića, dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen kritičarski učinak.
 

Nagrada Vesna Parun 2022. Diani Burazer – Umjesto kave 26. lipnja 2022.

Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.

Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko Brezak
S dodjele nagrada / Foto Miljenko Brezak
Ocjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak

Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,  a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.

Vrlo zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak
Nastup Sofije Sonje Bećirević / Foto Miljenko Brezak
Sanja Horvat čita nagrađenu pjesmu Orah / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban, Zoran Predin i drugi.

Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Diana Burazer
Povijest u Arial fontu

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla.
Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,
precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.
Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

Mrtvi se ne bune,
a ostalima nije jasan moj zanos,
pa cijeli teret istine nosim sama.
Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.
Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju
da se ne može umrijeti ako nisi rođen.
Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.
Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,
odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti.
Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.
Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,
dodiruju se stoljeća,
obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.
Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,
ili da je potrebno.

Isključujem računalo.
Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,
može sada spokojno čekati nove generacije.

U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom
presavijene i spremljene u ladicu
pogledam često.
U računalo? Nikada!

Sonja Kušec Bećirević
Pjesma Svjetionika

Nalik sam svjetioniku
kojeg je čuvar njegov napustio.
Sad ne mogu nikoga
spasiti od brodoloma.

Jer bez njega nemam svjetla,
a bez svjetla ja sam ništa.
Gola stijena usred tamna mora,
do mene više nema ni skala ni pristaništa.

Gola stijena usred tamnog mora,
prazna kuća navrh strma brda,
s oknima bez škura
i vratima bez ključa.

Samo hrid, bez svjetioničara.
I tko me nađe – izgubit će se,
a tko mi priđe -razbit će se.

Jer – bez njega ja sam ništa,
ni za kog’ u meni nema
niti mira nit’ skloništa.

I ja neću više nikoga,
kao nekad davno njega,
spasiti od brodoloma.

33. Vrazova ljubica iliti open your mailbox baby – Umjesto kave 15. lipnja 2022.

Iznenađeno me kolega u DHK Mirko Ćurić pita: A što ti još pišeš ljubavne pjesme? Kako da se, ma pokušavao biti i pjesnikom, čovjek ne zamisli: zvao me, a nisam mu se mogla javiti jer sam u nedjelju, 12. lipnja 2022. poslije podne, u Samoboru baš častila Vraza i njegovu ljubicu Julijanu Chantilly i s kolegama pjesnicima čitajući ljubavnu poeziju. Ove godine pjesmu open your mailbox baby – zanimljivo, Youtube bi je htio nadahnuto i nasilno pohrvatiti u otvori svoj poštanski pretić beba! – a prošlogodišnja je objavljena u zborniku s prošlogodišnje Ljubiceako napišem ljubavnu pjesmu.

Božica Brkan na 33. Vrazovoj Ljubici s oživjelima Julijom Chantilly i Stankom Vrazom odnosno Samoborcima Enom Bašić i Zvonimirom Ibriševićem / FOTO Vrazova Ljubica
Puna košara ljubavnih stihova namijenjena njihovim autorima / FOTO Vrazova Ljubica

Božica Brkan
open your mailbox baby

pomno odvagujem riječ po riječ
biram od riječi tek nekoliko
rečenice kratke eliptične
atipične nemoje

da te ne zaskočim ne opteretim
a da sve bude nedvojbeno
precizno
moderno
elektronički mudro
sendam sendam brzo da se ne predomislim
u zadnji čas i opet sve izbrišem
i prije negoli se uplašim vlastite nakane
vlastite jasnoće
vlastitih misli

a onda
danima
ni glasa
ni naznake o promašenoj nepostojećoj adresi
ni emojia
ni ovakva ni onakva

pogrešna osoba
pogrešan osjećaj

open your mailbox baby šaljem iz podsvjesti
open your hart baby
odoh posve u šlager
pogledaj pogledaj
nisam još napisala sve što imam a već se predomišljamveć se plašim i internetske ljubavi plašeći se neuzvraćanja 
a još nismo ni dospjeli do stvarneni do pogleda oči u oči
ni do dejta
ma ni do smajlića
mogu ti još glumiti i fb-frenda među stotinama tisućama

kome je još do ljubavi
ma i preko interneta

ako uopće ne otvaraš mailbox
ma
open your mailbox baby

open your mailbox

20220518 – 20220519 – 20220523 – 20220529 – 20220531 – 20220606 – 20220612  

Na stranici 20. zbornika

Božica Brkan
ako napišem ljubavnu pjesmu

ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav

ako napišem ljubavnu pjesmu

hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći

hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsa

i zaum i um

ako napišem ljubavnu pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi

ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života

20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612

B. Brkan pozdravlja pjesnike na grobu Julije Chantilly uime DHK, tradicionalnoga suradnika / FOTO Miljenko Brezak

Žanrovska književnost postavila Dvotočku! – Umjesto kave 1. lipnja 2022.

Hoće li se uskoro raspisati natječaj za nagradu za žanrovsku književnost (posebno ljubići, krimići, SF, horor…)? Hoće li se do kraja godine otvoriti prva knjižara isključivo s knjigama domaćih autora? Hoće li se uskoro pokrenuti zasad e-časopis za žanrovsku književnost, koja se teško probija u kulturne rubrike i emisije navodno mainstream medija? Na kraju dana, u subotu u središnjim dnevnim vijestima Nove TV, ako se ne varam, promaknula se u pasici: u Zagrebu održan prvi Festival žanrovske književnosti Dvotočka. Hoće li Dvotočka na Interliber? Hoće li se Dvotočka održati u još kojem gradu?

Začetnica festivala Dvotočke i velika popularizatorica žanrovske književnosti Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Prvi panel bio je posvećen ljubićima / Foto Miljenko Brezak

To su tek neka od pitanja koja je izrodila Dvotočka, prvi Festival žanrovske književnosti, s naglaskom na malim izdavačima – organizirali su ga u Zavičajnom Društvu Virovitičana u Zagrebu Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium – te na najpopularnijim autorima za većinu kojih ne bih vjerojatno i dalje znala da u subotu 28. svibnja od 12 do 18 sati nisam otišla na Dvotočku. Mnogima od autora predstavljene su i nove knjige. Da nisam otišla na taj književni događaj, propustila bih susresti neke pisce koje bih najmanje očekivala ondje i neke koje nisam vidjela umalo desetljećima.

Podrška žanrovskoj književnosti iz kanona: Kristian Novak / Foto Miljenko Brezak

Želeći podržati Sandru Pocrnić Mlakar s vrijednim idejama i izdanjima te ne jednom zamisli i projektom – Dvotočka je tek jedan od njih! – kako domaće autore i tekstove progurati do čitatelja barem upola onako kao prevedene i razvikane, autala sam se sa pseudonimom Bianca Brandon kao autorica visokonakladnih ljubića te predstavila najnoviji peti roman Privremeno neuporavljivo, koji nije ljubić zato što mu nisam dala da bude. Predstavila sam i svoje malo istraživanje o ljubićima, najprobitačnijem dijelu žanrovske literature, u tiskanim medijima, dnevnicima i šarenim, ponajprije ženskim časopisima unatrag pola stoljeća.

Veljko Krulčić, urednik i izdavač krimića, stripova… / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno zanimljiv panel o krimićima / Foto Miljenko Brezak

A u razgovorima u kojima je potvrđeno da je, kakva god i čija god, od kanonske do trivijalne, dobra književnost jednostavno dobra književnost. Naše ionako maleno i zapušteno tržište, gdje se malo kupuje i malo čita, voli žanrovsku književnost. Govore to podaci o čitanosti, primjerice najčitaniji je Pavao Pavličić, jedan od najplodnijih hrvatskih živućih književnika, autor brojnih krimića, a k tome i akademik. Da pišu ne nekom od velikih jezika, neki bi od naših spisatelja, počevši sa Zagorkom pa sve do Jurice Pavičića s ozbiljnim nagradama nagrađivanim i prevođenim krimićima, ili do najmlađih pisaca raznovrsne žanrovske literature i poduzetnijih i u izdavaštvu, bili konkurentni i na inozemnom tržištu.  

Panel o spekulativnoj fikciji: horor, SF i fantasy / Foto Miljenko Brezak
Mlada autorica ljubića Inna Moore i izdavačića Ina Šiček u jednoj ososbi / Foto Miljenko Brezak

Da nisam otišla na Dvotočku, ne bih znala da joj je ime nadahnula pokojna Milena Benini, teoretičarka žanrova, prevoditeljica i autorica SF-a. Da nisam otišla, propustila bih susresti i upoznati i poslušati niz zanimljivih ljudi. Kristian Novak, znanstvenik i nedvojbeno kanonski već književnik, podržao je žanrovsku književnost i nastojanja oko nje. Ne bih popila kavu s Davorom Šalatom i Lanom Derkač, koji su izašli na festival kao na friški zrak. Moji kolege po peru i iz novina i iz knjiga Mirjana i Petar  Pismestrović, proslavljeni karikaturist, stigli su iz Austrije. Bio je tu kao izdavač krimića i stripova Veljko Krulčić, urednik mojega prvog romana (nahvalio ga da se čita kao krimić, iako sam ja sklonija ljubiću!), pa Stjepo Martinović, kolega još iz Vjesnika pod slamnatim šeširom i s gitarom te s brojnim objavljenim i još neobjavljenim romanima, a roman Podne u Perastu Igor Mandić, i moj recenzent, opisao mu je kao najromantičiji hrvatski roman. Voljela bih napisati knjigu o ljubićima poput one Mandićeve o krimićima.

Publika se neprestano mijenjala, ovisno o sadržaju / Foto Miljenko Brezak
Vrlo poticajan zaključni razgovor s idejama što dalje / Foto Miljenko Brezak

Upoznala sam i više iskusnih, a osobito mladih autora koji, uzdajući se ponajprije u svoj talent i tekst, od autora prerastaju u izdavače. Dakako i žanrovska, kao i svaka druga može biti i dobra i loša, ali žanrovskoj, domaćoj, tek treba dati priliku da se iskaže, jer, tvrde, nema pristup ni u rubrike, emisije s književnošću. U panelima o ljubićima (Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović, Nataša Turkalj – moderirala Sanja Tatalović), krimićima (Jan Bolić, Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović, Veljko Krulčić – moderirala Olga Vujović), priručnici (Ljubica Uvodić-Vranić, Jan Bolić, Lea Brezar, Sandro Kraljević, Daniela Uzelac, Vedran Sorić – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar), spekulativna fikcija: horor, sf i fantasy (Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović – moderirala Olga Vujović) te zaključno o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar).