Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017. uz 29. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište samobor, urednica Vanda Bartulica), Samobor 2018. na str. 38. i 39. objavljena je pjesma u prozi Ljubavni tekst o zelenim šljivama Božice Brkan.

Uz druge, objavljene su i pjesme Lidije Dujić i Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Zlate Bujan Kovačević, Željka Buklijaša, Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori, Lane Derkač, Paje Kanižaja, Nikole Kristića, Acije Alfirević, Sonje Manojlović, Josipa Palade, Sanje Pilić, Josipa Prudeusa, Davora Šalata, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Sonje Zubović, Davorina Žitnika i drugih.

Duplerica
Duplerica s Ljubavnim tekstom o zelenim šljivama

Božica Brkan

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Iz moje torbetine, takozvane ženske torbice, ispada zgužvan tvrd suh smotuljak. Kao da sam kolodvorskim šibicarima ispod jedne od tri kutije ščapila lopticu staniola, samo nije srebrna.

Da si kraj mene, ti bi rekao: što si to opet strpala?

Nisi kraj mene, negdje si, ali se svejedno smijuljim kao da sam nešto skrivila. Jer ubrala sam, usput, zelenih šljiva. Onih oblih, sitnih, sjajnih od klorofila i kiseline. Duže bi im trebalo da dozore nego što im je trebalo da se smežuraju krišom urbane pa zaboravljene u malom preklopu u podstavi torbe. S posjetnicama i zetovim kartama. Da si kraj mene, ti bi se samo s neodobravanjem snebivao mojem oblizeku od kojeg ću se, uvijek mi govoriš, razboljeti kad-tad. Mojoj djetinjastoj zagledanosti u usputnu krošnju, u zabranjeno voće.

Kao i mom Tekstu.

Kao kad kažem: nešto mi se opet događa u Tekstu.

Ne nužno ljubavnom. Ali od kojega dobivam i ockomine i oskomine, jednom nešto lijepo, a drugi put nešto neugodno. Kao i od same ljubavi.

Kao i od samoga pogleda na ringlo – što su mogle dozoriti i crveno i žuto, nikako plavo kao petrovke – na te rane šljive pune divljine, trnova začudnih do opasnih bodlji, kakvih misliš da sam i ja puna, dok mi, mimo svih svojih stavova, u jarunskoj šetnji, usput, s drvetâšto još rastu na odavno iščezlim okućnicama darujući uzaludnu hladovinu i plod, kradeš malu okruglu zelenu šljivu kakva se ni za kakav novac nigdje kupiti ne može.

Ni u jednome od razglašenih trgovačkih centara što se uokolo blještećim neonom ljeskaju u vodi rastjerujući tamu i bakače.

Iz ljubavi samo, kažeš više kao da mi prijetiš.

A ja se smiješim trpajući njima zelenima i Tekst i džepove i usta.


20140909 – 20140915 – 20140917 – 20140919 – 20140920 

Linkovi

30. Vrazova Ljubica u Samoboru u čast pjesnika i njegove muze

Vrazova Ljubica

Samobor se kroz Vrazovu Ljubicu ponovno potvrdio kao grad pjesnika!

http://zgprsten.hr/dogadanja/susretom-pjesnika-zavrsila-je-30-vrazova-ljubica/

30. Vrazova Ljubica u Samoboru u čast pjesnika i njegove muze

Ljubavnim stihovima više od tridesetak pjesnika u parku iza Samoborskoga muzeja uz Gradnu u nedjelju navečer završila je jubilarna 30. Vrazova Ljubica, koju su u čast nesretne ljubavi siromašnoga pjesnika Stanka Vraza i lijepe kćeri bogatoga samoborskog trgovca Julijane Cantilly u 19. stoljeću osmislili književnici, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio i Joža Prudeus.

I na glavnom gradskom trgu u Samoboru u 21. stoljeću oćivjeli su Stanko Vraz i njegova Ljubica iz 19. Stoljeća (Fotofrafija Božica Brkan)
I na glavnom gradskom trgu u Samoboru u 21. stoljeću prigodno su i vrlo romantično oživjeli Stanko Vraz i njegova Ljubica iz 19. stoljeća (Fotofrafija Božica Brkan)
Prigodno podsjećanje na početke pjesničkoga festivala u čast ljubavi u ime Zagrebačke županije, Grada Smaobora i DHK
Prigodno podsjećanje na početke pjesničkoga festivala u čast ljubavi u ime Zagrebačke županije, Grada Smaobora i DHK

Kao što Samobor to umije, sve je te godine bio izuzetno ljubazan domaćin pjesnicima stvorivši jedinstven u nas festival ljubavne poezije iza kojega su ostale godišnje zbirke – ove godine objavljen je zbornik s prošlogodišnjega recitala – i antologija ljubavne poezije nakon prvih dvadeset godina održavanja te kod crkve sv. Anastazije Prolaz pjesnika, gdje se uz Ljubičin grob, na zidu u mramoru ovjekovječuje po stih odabranoga pjesnika, ove godine Arsena Dedića: Stajao sam ispred grada/ grad bez vrata/ ja bez ključa…/ vraćam ti se zato jer je/ tvoje tijelo – moja kuća.

Zahvala Grada Samoboru svome pjesniku Joži Prudeusu u sobi s njegovim darom gradu i ljudima (Fotofrafija Božica Brkan)
Zahvala Grada Samoboru svome pjesniku Joži Prudeusu u sobi s njegovim darom gradu i ljudima (Fotofrafija Božica Brkan)

Ove godine samoborski gosti pjesnici su imali priliku susresti se i s književnikom Jožom Prudeusom i obići njegovu sobu odnosno zbirku sa više od 3500 knjiga i 380 slika, zanimljivim predmetima poput džuboksa, magnetofona, gramofona, koje je darovao Osnovnoj školi Samobor, gdje je do umirovljenja radio kao učitelj, odnosno svima na radost i korist.

Joža Prudeus s nekim od svojih darivanih portreta (Fotofrafija Božica Brkan)
Joža Prudeus s nekim od svojih darivanih portreta (Fotofrafija Božica Brkan)

Mnogi će posjetitelj slikovitoga bogatog grada obrtnika, slikara i glazbenika te turizma s fašnikom i gastronomije s češnjovkom, kotletom i kremšnitom, bermetom i muštardom prepoznati Prudeusove stihove uokvirene i na zidovima lokala, a on je, uza sve drugo, izmislio i naziv Vatreni za hrvatsku nogometnu reprezentaciju (u zbirci od Hrvatskoga nogometnog saveza ima – blokić i pisaljku). Pokrenuo je također i izuzetno vrijedne i Novigradsko proljeće i Jesen u Novalji za mlade talente i njihove mentore.

Valentina Čebušnik Dorotić, organizatorica ogovodišnje Ljubice s dijelom pjesnika-publike (Fotografija Božica Brkan)
Valentina Čebušnik Dorotić, organizatorica ogovodišnje Ljubice uime Pučkoga otvorenog učilišta Samobor, s dijelom pjesnika-publike (Fotografija Božica Brkan)
Dio pjesnika koji su čitali svoje ljubavne pjesme na čelu s doajenom Ludwigom Bauerom (Fotografija Božica Brkan)
Dio pjesnika koji su čitali svoje ljubavne pjesme na čelu s doajenom Ludwigom Bauerom (Fotografija Božica Brkan)

Zacijelo je Joži Prudeusu drago što već tridesetgodišnja Vrazova Ljubica od ove godine ima i ojačan pomladak, Ljubicu za mlade, za vrtićaše i za mlade pjesnike te što će postati međunarodna idući tragom pjesnika Đulabija u njegovu rodnu Sloveniju. Također su stihovi iskoračili u novi medij: mladi su glazbenici prvi put uglazbili i stihove Nikole Kristića Smiraj s 29. Ljubice. Još samo da, kako se predlaže, i ljubavna poezija i pjesnici postanu dio samoborske turističke ponude, koja se plemenito oslanja na zanimljive ljude i događaje iz vlastite prošlosti.

Ljubopitljiva parkovska publika: šetači, biciklisti, roditelji s djecom u kolicima... (Fotografija Božica Brkan)
Ljubopitljiva parkovska publika: šetači, biciklisti, roditelji s djecom u kolicima… (Fotografija Božica Brkan)
Mladi samoborski glazbenici nadahnuti Ljubicom komponirali su stihoe Nikole Kristića (Fotografija Božica Brkan)
Mladi samoborski glazbenici nadahnuti Ljubicom komponirali su stihoe Nikole Kristića (Fotografija Božica Brkan)

Božica Brkan na 30. Ljubici čitala je, prvi put javno, rebra, drugu pjesmu iz ciklusa Ljubavnoga triptiha, pohvaljenog na nedavnom Natječaju Zvonimr Golob, također za ljubavnu poeziju.

Božica Brkan čita Zebra
Božica Brkan čita Rebra

Božica Brkan

Ljubavni triptih: pjesma druga 

rebra

rebro po rebro čokolade

vrlo crne zbog visokog postotka kakaa
kao da kakaovac uopće ne izumire
rebro po rebro
kao adamovo
odlamaš
i dodaješ mi odsutno
globam grizem kao led
sladim se hladnoćom
sladim se gorčinom

toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak
crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje rebro
već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju
za koju već tisućljećima utvrđujemo je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera
kao da i ljubav nije vjera
vjerovanje
povjerenje
morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana
bila kineska ili američka
samo da nisu ova naša svagdašnja
samo da nisu naša domaća lagano prodimljena
samo da nije ovo naše
kao da i to nije

tek ljubav

20180111 – 20180111 – 20180424 – 20190427

Za uspomenu na Samobor: Božica Brkan na grab Julije Chantilli s Vrazom i Ljubicom
Za uspomenu na Samobor: Božica Brkan na grobu Julije Cantilly s Vrazom i Ljubicom
Dio pjesnika uz skulpturu Stanka Vraza kod Muzeja grada Samobora uz Gradnu
Dio pjesnika uz skulpturu Stanka Vraza kod Muzeja grada Samobora uz Gradnu

 20190609 

Vrazova Ljubica

Samobor se kroz Vrazovu Ljubicu ponovno potvrdio kao grad pjesnika!

 

Dodijeljen Zvonimir Golob za najljepšu ljubavnu pjesmu

U Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. iz Koprivnice uručila je u utorak 4. lipnja 2019. Nagradu Zvonimir Golob za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu Miri Gavranu za Kad se na nebu susretnemo. Vrlo plodan i svjetski cijenjen autor dosad je pjesme pisao vrlo rijetko i ima zasad tek jednu objavljenu knjigu pjesama.

Poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada Zvonimir Golob dodjeljuje se od 2013. u čast velikoga pjesnika, inače rođenoga Koprivničanca. Uz druge, dosad su je dobili i Enes Kišević, Luko Paljetak, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Lidija Bajuk. Kako je stiglo gotovo 350 pjesama, stručni ocjenjivački sud dodatno je pohvalio još nekoliko pjesnika, među kojima i Božicu Brkan za pjesmu Ljubavni triptih.

Božica Brkan s posebnim priznanjem / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s posebnim priznanjem / Fotografija Miljenko Brezak

20190604

Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković – Umjesto kave 28. svibnja 2019.

I na sam spomen kajkavskoga, netko se uhvati na udicu starinskih, umirućih, gotovo mrtvih jezika. Dok se sa zluradošću broje (sve brojniji!) lokalni pjesnički natječaji, susreti i izdanja, ne bez sumnje spominju se sve rjeđa, neusustavljena znanstvena istraživanja. Obično se kaže kako samo zahvaljujući entuzijazmu i, kao da je posrijedi kakav advokatski posao, radu probono, objavljuju se natprosječni radovi koji i taj dio hrvatskoga, bio jezik ili dijalekt, održavaju živim. Posebice baš ona najmanje istražena ili posve neistražena (jezična i zemljopisna) područja. Pisala sam ne jednom upravo o takvim primjerima na kojima su mnogi zaljubljenici radili uporno i po dva desetljeća, primjerice Mali rječnik kajkavskoga govora stubičnoga kraja u Osnovnoj školi Donja Stubica i usporedni rječnik kajkavskih govora Čuvari baštine Srednje škole Delnice. Koliko sam ponosna, toliko sam zavidna što se tako ne odnosimo prema mojem zavičajnom kajkavskom po Moslavini. Ni literarno ni znanstveno.

Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

E, jedan od novih sjajnih primjera je knjiga Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković, koji su zajedno potkraj 2018. objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Ogranak Matice hrvatske Delnice. Na predstavljaju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sredinom travnja rad mlade dijalektologinje rođene 1983. u Karlovcu, znanstvene suradnice u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU, na projektu Istraživanje hrvatskih dijalekata, visoko su ocijenili prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. Anita Celinić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić. Rekoše: posebnan događaj, poseban monografski rad. To prije, što je govor istočnoga istraživan mnogo manje od govora zapadnoga Gorskog kotara, kraja koji je zanimljiv povijesno te zbog prijelaznih i miješanih govora, osvjedočenih u ne osobito brojnim radovima, o čemu također, kao o svojevrsno kontekstu, možemo doznati u knjizi.

Posljednji je trenutak, ocijeniše vrlo upućeni stručnjaci i znanstvenici, da se zabilježe izvorni govori uopće, jer, kako je i sama autorica rekla, nestaje izvornih govornika – u nekim se selima ni prije desetljeća više i nisu mogli pronaći – a oni koji bi se još nečeg i mogli sjećati, nisu više osobito ni zainteresirani za intervjue kojima ne vide svrhe/smisla. Budu li pogledali u 260 stranica knjige dr. sc. Marine Marinović, čak i ako ne znaju očitati svaku oznaku u zapisanome, čak i ako ne poznaju kazivače ili su oni već pokojni, moći će biti ponosni što je istraženo ne samo vrlo temeljito sad i uknjiženo nego i uvršteno u Općeslavenski lingvistički atlas.

O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak
O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak

Za razliku od onih profesionalacakoji u manje od tjedan dana pokušavaju na terenu istražiti i po desetak govora, mlada izvorna govornica već se godinama udubljuje u svoju temu, otkako je 2004. na drugoj godini studija za predmet hrvatske dijalektologije kod prof. dr. sc. Mire Menac Mihalić na terenu snimila i obradila svoj prvi govor. Doktorirala je 2015. s disertacijom Fonologija i morfologija istočnogoranskih kajkavskih govora. Otkako se zaposlila sustavno istražuje dalje uočavajući brojne promjene u govorima, tome kulturnom dobru, da bi iz, u disertaciji obrađenih više govora istočnogoranskoga poddijalketa (uključeno 19 dijalektoloških punktova!), izdvojila tri – Lukovdol, Osojnik, Smišljak – te ih analizirala i opisala fonološki, morfološki i rječotvorbeno.

M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica uvodno sama kaže kako je njezina knjiga namijenjena dijalektolozima, akcentolozima, slavistima, studentima slavističkih filologija te svim lingvistima zainteresiranima za kajkavsku dijalektološku i jezičnopovijesnu problematiku. Dodala bih i nama zaljubljenicima u svoj jezik, ponajprije kajkavski, te onima koji će to tek postati.

20190527

linkovi

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

 

 

 

 

 

Na 38. Zelini – kak ne razmem

U zborniku Kmična strana meseca 38. Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Sveti Ivan Zelina 2019. (ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i Štefica Kamenarić-Filipović), na str. 19. i 20. objavljena je i pjesma Božice Brkan kak ne razmem. Nije nagrađena. Izvedena je na završnoj svečanosti 25. svibnja 2019. među 30 od 55 objavljenih i 451 prijavljene pjesme 111 autora. Maestralno ju je interpretirala dramska umjetnica Ljiljana Bogojević.

Pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjestnica Ljiljana Bogojević / fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjetnica Ljiljana Bogojević / fotografija Miljenko Brezak

kak ne razmem

kak ne razmem
reči reči nemrem reči
a nemrem je ni pregutnuti
ne razmem kak ne razmem

ne razmem nikak ne razmem
kej mi je to kej sem celi život čitala i načitavala
celi život pisala i napisavala
ne do reči (lepo su složene kej bi to)
ne to kej ne bi znala kej očeju povedati
i moderne i arhaične i prepisane i vulične i zmišlene i kojekej takvoga
reči kej reči
al tak kak su složene valda sem bedasta
morti to i ne za čitajne
al kej bum gda je solar rekel i ja se toga držim da nemrem o nečemu govoriti če nemam iskustvo čitanja

al ne razmem ja ni kritiku kej je (ak več je) napisana o tomu
bog mi je svedok
čitam valda se po trejti i po četrti put i kuliko god treba
jel fali jel veli da ne vala niš
kej da je speval još jen tekstuš pak o ničem
da ne znam v koje je stranke bome ne bi znala jel se vlasti miti jel ju špota
da ne znam kak su mu dali tri-četiri nagrade
i još penez i vencov kej da je bog mi gre oprosti
vrml
a z tem se je zgovarjal gda je okoli fektal kej kakov siromak

ne velim reči kej je naslagal jenu do druge (i kej bi reči puno je to i čistom lepe reči)
tak su lepe da bi si najrajše saku mam doma zela da ju v svoju pesmu denem
ni ne vsudim se bome ni tintoblajku zeti ni laptop raspreti
idem još jemput prečitati pak mi se bu morti presvetilo
kej pesnik oče povedati
kej kritičar oče povedati
v koji kaslin oče pesmu deti
gdagda si mislim kak to mora biti nekakov test za nas kej drugo
da se neko zmed nas kej nam je na svetu največ do poezije stalo
lepo javi i pove kak niš ne razme kej je te pesnik štel povedati
al de bi vraga
si bi mu mam primetnuli kak je bedak kak v takve i tulike lepote more niš ne razmeti
najmejne te novi stil te novi jezik te novi kej mu smisao veli

20170304 – 20170309 – 20170419 – 20170421 – 20170808 – 20170911 – 20180225 – 20190208 – 20190303

manje poznate riječi:
pregutnuti – progutati
čitala i načitavala – mnogo čitala
pisala i napisavala – mnogo pisala
povedati – reći, ispripovijediti
reči kej reči – riječi kao riječi
solar – Milivoj Solar (Koprivnica, 1936.), teoretičar književnosti, akademik, autor vrlo važnih knjiga (Pitanja poetike, Ideja i priča, Književna kritika i filozofija književnosti, Teorija književnoti, Smrt Sancha Panze, Suvremena svjetska književnost, Roman i mit, Laka i teška književnost, Predavanje o lošem ukusu itd.), dugogodišnji predavač na komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
iskustvo čitanja, stil…  termini iz teorije književnosti
špotati – grditi
zgovarjal –  izgovario, izgovarao se
fektal – moljakao, prosio
najrajše – najradije
saka – svaka
denem, deti – stavim, staviti
vsudim se – usudim se
tintoblajka – vrsta olovke, obično cimermanske
presvetilo mi se – shvatio sam
kaslin – ladica, noćni ormarić
gdagda – katkad
primetnuli su mu – izmislili su o njemu, izogovarali su ga

20190526

link

 

 

Kiosci – Umjesto kave 24. svibnja 2019.

Znakovito je da već godinama nemam svoj kiosk. Ja, koja se nekad nisam ni selila onamo gdje u blizini nije bilo kioska s prvim, večernjim izdanjima novina!? (Ne znam više uopće izlaze li večernja izdanja i ima li uopće više izdanja!) Ja, kojoj se 2006. ponajprije na kioscima – tada ih je u hrvatskoj bilo valjda još 7000! – rasprodala umalo cijela naklada 15.000 primjeraka zavičajne čitanke OblizekiMoslavina za stolom!?

Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak
Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Ne bih se toga ni sjetila da Goran Pavlović i njegov Ja trgovac magazin i agencija Hendal nisu proveli jedno od svojih uobičajenim mjesečnih tržišnih istraživanja i, ovaj puta baš o kupnji na kioscima. Pa što su doznali tijekom travnja 2019, ispitujući one koje nazivaju nacionalno reprezentativnim uzorkom građana Republike Hrvatske starijih od 16 godina?

Najviše ispitanika navodi da na kioscima kupuje rijetko (45,8%). Značajno manje, 19,7% ispitanika na kioscima kupuje nekoliko puta mjesečno, 15,8% tvrdi da na kioscima kupuju barem jednom tjedno te 11,1% koji to čine nekoliko puta tjedno. Samo malen dio ispitanika, njih 5,4%, na kioscima kupuje svakodnevno, a nikad samo 2,3% ispitanih.

Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin
Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin

Što na kioscima kupuju? Najviše, prema odgovorima, tiskovine (22,3%) i bonove za mobitel (21,4%), zatim cigarete (15,6%), karte za prijevoz (14,4%) i slatkiše (13,4%). Izrazito rijetko na kioscima se kupuje piće (4,2%). (A sjećam se odavno zatvorenoga kioska kod nas na Jarunu koji je radio 24 sata i živio od noćne prodaje pića, alkoholnoga, a čak je imao i posebnoga noćnog prodavača, snagatora. Novine su mu bile zadnja rupa na svirali da sam otišla drugamo. Sad i nemamo kioska, a novine imamo u dućanu.) Ukupno 8,7% ispitanika na kioscima kupuje proizvode koji ne pripadaju niti jednoj od ovih kategorija. Na pitanje koriste li neke od dodatnih usluga na kioscima poput plaćanja računa, slanja paketa ili kupovine ulaznica, navodi istraživanje, većina ispitanika navodi da koristi takve usluge (58,6%).

E, sad ono zbog čega su kioski zapravo izmišljeni, jer nose ime Tisak, naslijeđeno od Vjesnika. (Nadam se da kiosci Slobodne Dalmacije i Novoga lista bar lokalno još postoje.) Znakovito je, proizlazi iz istraživanja, da čak 41% ispitanika na kioscima nikada ne kupuje dnevne novine, a tek nešto manjih 39,1% navodi kako dnevne novine na kiosku kupuje rijetko. S druge strane, jedna petina građana dnevne novine kupuje češće – barem jednom tjedno (13,6%) ili svakodnevno (6,3%). Slično je i s kupovinom časopisa ili magazina koje uopće ne kupuje 36,4% građana, a da to rijetko napravi navodi njih 37,8%. Četvrtina građana je ipak aktivnija pa časopise/magazine ponekad kupuje njih 21%, a da im je to redovita navika ističe 4,7% ispitanih.

20190524

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1
Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia

 

 

           

Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena,  trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)
Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)
Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)
S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića
Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg  raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom  tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak)
Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more. 

20190514 – 20190515 

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

 

 

 

 

Moslavačka riječ u Garešnici

 Iako još nisu redoviti, hvalevrijedni su pokušaji različitih lokalnih kulturnih aktivista, da se makar i povremeno, susreću ljudi od pera s području cijele Moslavine, Moslavčani rođenjem i(li) životom.

Božica Brkan uvodno podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina / Fotografija Miljenko Brezak

Prema podjeli narodne nošnje etnologinje Slavice Moslavac, sve se češće govori o spajanju donje, crvene i gornje, bijele Moslavine. Poslije nekoliko ipak ograničenih susreta u Kutini, Ivanić Gradu i u Kloštar Ivaniću, u ponedjeljak 13. svibnja 2019. u Garešnici je Zvonko Farago s mjesnim ogrankom Matice hrvatske u Hrvatskom domu ogranizirao književnu večer Moslavačka riječ.

U prvom redu: pjesnici / Fotografija Miljenko Brezak

Svoj su prilog utvrđivanju regionalnoga kulturnog identiteta dali iz crvene Moslavine Đuro Vidmarović, koji je nastupio i kao pjesnik i kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, zatim Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutin Pasarić i Ante Juretić, a iz bijele Željko Stubičan, Senka Slivar, Mara Borovac, Anđelka Šoški, Dubravka Jelčić i Nada Trgovac. Pjesmom su večer oplemenile skupine Prijatelji iz Bereka i Hrvatska žena iz Garešnice.

Riječ etnologine Slavice Moslavac / Fotograrija Miljenko Brezak

Božica Brkan podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina, koja je bila svojevrsni idejni otponac za nadregionalnu suradnju, zatim na zastoj u izlaženju časopisa Moslavačko zrcalo koje su izdavali moslavački organci Matice hrvatske te na nepovezanost autora i diskontinuitet suradnje, pa i na nepoznavanje i najbliskije povijestii zavičajne književnosti s autorima poput Đure Sudete ili Slavka Kolara, ali i recentnih autora, neovisno o poetici, pa i kakvoći tekstova koje stvaraju. Podsjetila je također i na predstavljanje u Garešnici antologije Moslavačka kajkavska lirika Dražena Kovačevića prije umalo deset godina. Pročitala je mladalačke pjesme na standardu Oblutak i Vermut te još neobjavljenu na moslavačkoj kekavici lepe mlade joči iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja treba biti objavljena ove godine.

20190514

linkovi

Moslavina u srcu u Kloštru Ivaniću

Da nam živi, živi rad! – Umjesto kave 1. svibnja 2019.

Mogla sam se uz Praznik rada poigrati kavom i prvomajskim grahom, maksimirskim, Bandićevim, ali mi je to nekako neprilično. Čak je i sirotinjski, a i taj uglavnom uvozni grah pretvoren u turističku atrakciju. Još sam prošloga tjedna potpisala za 67 je previše. Zbog naše djece, ambicioznih milenijaca, koja ili odlaze van ili doma raduckaju od jutra do sutra, izgarajući. Vrijeđaju me vladini, sve agresivniji spotovi na tv, radiju i u novinama kako će nam, izglasamo li to, naša djeca imati manje mirovine i o nekakvih 40 milijardi duga. Nije li državi neugodno kada od budžetske love, love ubrane visokim stopama od (nažalost ne svih!) nas, poreznih obveznika, umjesto da kome poveća penzijicu, plaća promo protiv zakonite sindikalne akcije? Što nisu napravili besplatnu presicu kad je za to bilo vrijeme i tumačili svoju dobru namjeru do besvijesti. Ne znam medij koji bi takvu zanimljivost propustio, kad se to svih dotiče.

Radnike pospremili u penziju da bi mogli srediti tvornice

I prvojamski - uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
I prvojamski trešnjevac – uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Pred sobom ih branim kako su kratke pameti, napuhani i možda i premladi da bi znali o čemu govore, zaboravili kako su stvar njihovi prethodnici temeljito srediliosobito u industriji pretvarajući i privatizirajući tvornicu po tvornicu tako što bi prekobrojne i premlade radnike pospremali u penziju? U geslu zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nabrojila sam kako je posvećujem  / naraštajima rođenim /pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima / između socijalizma s ljudskim likom / i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima / nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene / čateksa krateksa varteksa rio rijeka / modne konfekcije osijek tekstilnog / kombinata zagreb i drugih.

Objavljena je 2014. pa dalje dopišite sami. Pada mi od muških, teških industrija prigodno napamet – Prvomajska. Siščani bi dodali Rafineriju i Željezaru, Riječani 3. maj, Puljani Uljanik…

Tri stupa k’o ni jedan

Samo u svojem odavno nepostojećem Vjesniku (istoimenima i kući i dnevniku) i u Večernjaku ne mogu izbrojiti broj krugova slanja na čekanje, pa poticajnih odlazaka s otpremninama, pa promjena ugovora na štetu zaposlenih, pa… Što mogu kad su mi sjećanja još svježa? Iako sam imala sreću da s prvim uvjetima, 55 godina starosti i 30 godina staža, iskoristim zakonske (!!!) mogućnosti da odem u privremenu mirovinu, a ne ravno na groblje. Uvjerena u učinkovitost sustava, uplaćivala sam sva tri tadašnja stupa. Nije je pokazalo učinkovitim. Još prije toga, kad je bila prekratka, posudila je država od mirovinaca da bi poslije sirotim umirovljenicima nakon puno godina vraćala posuđeno. Onda se izvukla na rat. I sad povremeno samo čujemo kako privatni mirovinski fondovi ulažu kao po savjetu države, a ne u dugoročnom interesu onih koji u njih uplaćuju, prema zdravoj pameti ili zdravoga kapitala. Penzići i mirovine nekako su uvijek rezerva na koju se računa. A na koga mogu računati umirovljenici?

Rad održava zdravlje, rad oslobađa

Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Nisam ni pomišljala da bih mogla raditi nego do 65 godina. Nikad, ni u socijalizmu ne radeći ideološki propovijedane tri osmice, nego cijeli život gotovo dvosmjenski, uglavnom bez prekovremenih (nisam ih ni tražila, ili su me dobro plaćali ili sam radila za slavu jer sam bila zaljubljenica svog posla!); novinarski uvijek nedjelja i praznika pomaknutih najmanje na dan ranije i s uobičajenim deadlineom nad glavom dnevnoga tiska… Ali da sam ostala još pola godine, bila bih mrtav čovjek. Toliko mi je bilo dobro! Transformacija države i sustava čistila je i faširala ljude, osobito moju generaciju, koja se, osim u sudaru s vlastitim idealima, našla u najvećem raskoraku očekivanja i stvarnosti. Ne rastu bolesti i troškovi za lijekove bez veze. Ministar zdravstva može tvrditi koliko mu drago kako rad održava zdravlje (neću vući usporedbi s Arbait macht Frei!).

Nije važan broj, važna je kvaliteta

Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

No, u svom desetljeće skraćenom radnom vijeku  – ni jedan pokušaj da novinari dobiju beneficirani staž nije prošao, pogotovo kad su tiskari s olova prešli na modernije tehnike – nakupila sam nepopravljive tri profesionalne dijagnoze. Radim i dalje, mnogo opuštenije – i sada ono što volim još i više – najmanje jednostruko radno vrijeme i držim se – privilegiranom. Imam (zasad) sigurnu mirovinu, ne za luksuz, ali za prostu reprodukciju dostaje da ni mi djetetu ni dijete nama zasad nismo teret, a i svoje bolesti uspijevam i rasporediti i financirati. Ali još me katkad budi san-mora da nas koji još nemamo 65 godina vraćaju na posao, kao da na burzi nema nekoliko stotina nezaposlenih novinara i kao da svako malo ne umre netko i od mnogo mlađih kolega? Kad navršim svojih 65, bojim se da bih mogla sanjati – 67!?

A voljela bih i sanjati društvo u kojem svatko neka radi koliko hoće i koliko može i da pri tome može preživjeti.

20190430 – 20190501

Post scriptum

Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali dobra je sa sindikalne maksimirske pozornice kako su radnici trošak poslodavcima, a umirovljenici su trošak državi. Još je bolji podnaslov prvosvibanjskoga kompentara Borisa Vlašića pri dnu stranice Jutarnjega lista: Hrvatski umirovljenik izgleda kao čovjek koji je sav zarađeni novac investirao u listiće u kladionici. I nikada nie dobio.

20190501