Poziv na kavu – Umjesto kave 4. ožujka 2021.

Nameračila sam, a da se još nije ni znalo kada će se s to gopreseliti u kafiće i barem terase, pisati o kavi. Kad me je još u veljači fejs podsjetio na punu godinu od kave u našem Vivasu prije Milkina putovanja u Istambul, taman na početku korone, na zadnju uoči lockdowna, smislia sam pereks. I kad me danas podsjeća na kavu na istom mjestu iz 2015., osjećam se jednako kao prema kavi koje sam se količinski odrekla zbog jedne i sadržajno zbog druge dijagnoze. Kad sam se mogla odreći kave, za koju sam mislila da je stalan sadržaj mog života, pratiteljica od rane mladost, pa sam i blog okrstila Umjesto kave, mogu eto i ne otići na kavu van ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, a ni u četvrtak. Pijem svoju kavu, pišem svoju Kavu i mislim kako nema više povratka na staro. Skoro? Nikad više! 

Zatvorena sam, rijetko izlazim, zbog dobi i dijagnoza; nisam još imala koronu a nisam se još uspjela ni cijepiti. Ne hrlimo, ali odgovorno smo dvaput odabrali ostati i dodatno zatvoreni, za svaku sigurnost, svoju i tuđu. Oko nas je bilo i bolesti i smrti i cijepljenja prije reda. Razmišljam, međutim, a o tome se malo govori, kako ćemo zbog svih silnih dezinficijensa i ubijanja ne samo loših nego i dobrih bakterija i virusa postati još osjetljivijiI lakovjerniji, vidim. Po e-razglednicama odasvud koje bi valjda trebale govoriti o neustrašivosti, čemu li. Možda o načinu da se kakti najlakše preživi? 

Poziv na kavu, dan prvi / Fotografija Franck

Influenceri, digitalni nomadi i ini zagledani u nadgradnju – ali u uže shvaćenu kulturu, pa ni onu pop! – nego u rijetko kome dohvatnu odjeću i obuću, kozmetiku, putovana, iće i piće.., već su u niskom startu, selfiji i naslikavanje pustinjakova pupka valjda treba početi, ako već nije, kao i priredbe za mase s obzirom na učestala noćna tehno-drndanja u našem jarunskom susjedstvu; kao i marketinške kampanje poput Franckova kreativnoga nagradnog natječajas darivanjem potrošača i, kako ističu, njihovih omiljenih kafića, prigodno, u povodu otvorenja terasa, u kojem možete osvojiti vrijedan poklon paket proizvoda za sebe i kavu za svoj omiljeni kafić. Trebate samo… 

Kava s prijateljicom Milkom u Vivasu, 4. ožujka 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kakva jesam, kvarim zabavu i odmah pomišljam na one koji si poslije tužne pandemijske i još i potresne godine, u ovom našem novom normalnom,ne mogu više priuštiti ni kavicu s prijateljem ili su rastuženi kojekakvim crnim vijestima, pa i ne prate ni nagradne natječaje. Čudim se kako nije organiziran niti jedan s cjepivom. Čudim se što se lova – gadni milijuni nečega – troši na PR za proizvode kojih nema negoli da se nešto stvori, stvarno potrebno, nasušno; na proizvode kojih nije ni bilo na tržištu ili su nestali s njega, ali se spominju sve nekakvi noviji brendovi, dok veliki svjetski prešutno krepavaju poput dinosaura skupa s lancima razmetljivih dućana bez čijih reklama nisu mogle ni jedne novine, a kamoli glossy. Pogledamo li ikad kroz prozor? Pogledamo li katkad u vlastito zrcalo? Suočimo li se sa stvarnošću? I stvarnost kao da nam je otišla u virtualno, u to go

U najnovijem PR-u iz Francka, koji je u međuvremenu imao i uspjelih poslovnih poteza s to go, pišu:

Dio dnevnoga rituala mnogih Hrvata koji bez nje ne mogu zamisliti svoj dan, a koliko uživaju ispijati svoj omiljeni crni napitak baš u kafiću pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje agencije Hendal i Francka provedeno za vrijeme prvog lockdowna. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za vrijeme lockdownačak 44 posto građana nedostajalo ispijanje kave u kafićima, a 47 posto ih je izjavilo kako će odmah u prvom tjednu kada se otvore ugostiteljski objekti, popiti kavu upravo tamo.

Kavica u Vivasu 2015.: Milka Bunjevac, Miljenko Brezak i Božica Brkan

Da su mene onda anketirali, povisila bih taj postotak zaklevši se na kafenisanje. Sad se pitam s uobičajenim vidimo se na kavi, a stvarno nikoga precizno još i ne pozvavši na kavu zbog opreza s dnevnom kovid-statistikom: hoće li ubuduće dio mojega životnog stila uopće biti svakidašnje ispijanje kave?

Knjižnice grada Zagreba u Godini čitanja predstavljaju Božicu Brkan i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat

Na svom sučelju više od mjesec dana, od 16. veljače do 23.  ožujka 2021. u Godini čitanja Knjižnice grada Zagreba predstavljaju književnicu Božicu Brkan i njezin najnoviji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat. Književnica i knjižničarka Knjižnice KnežijaSonja Zubović vodi razgovor s Brkan o knjigama, pisanju i čitanju.  Uz snimljeni razgovor na youtubu navodi:

Božica Brkan je književnica, novinarka, blogerica,urednica i nakladnica. Diplomirala je komparatistiku i polonistiku na Filozofskom, a na Fakultetu političkih znanosti diplomantica je novinarstva.
Više od tri desetljeća profesionalno je radila kao novinarka (dobitnica je i godišnje nagrade HND-a Marija Jurić Zagorka za n uređen novinski prilog, Vrt Večernjeg lista za 2000.) Predavala je stilistiku na komunikologiji Hrvatskih studija.
Autorica je brojnih visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumni i blogova koji su joj priskrbili naziv čuvarice baštine i pionirke gastrospisateljice.
Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. Proza i poezija nagrađiv brojnim nagradama (Nagrada Vesna Parun 2020.), objavljivane u časopisima, zbornicima i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski i esperanto.
Objavljene knjige:
– zbirka kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija(1990.),
– izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.),
– roman Lift ili politička melodrama (1993.),
– zavičajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.),
– knjiga pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.),
– 
knjiga pjesama To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.),
– zbirka kajkavskih pjesama Pevco korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.),
– roman Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.), 
 
– Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.),
– zbirka pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.), 
– roman Ledina (2014.),
– zbirka kratkih priča Umrežena (2017.),
– zbirka kajkavskih priča Život večni (2017.),
– zbirka pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.),
– zbirka Gastrolatrija s Božicom Jelušić (2020.) te
– 
roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.). 

20210226

Autorica sa svojim najnovijim djelom objavljenim 2020.
Božica Brkan o najnovijem romanu, knjigama i čitanju

Ja sam dotepenka – Umjesto kave 20. veljače 2021.

Ja sam dotepenka. U Zagrebu drugo i ne mogu biti, iako neprestano u Zagrebu živim od rujna 1974. i mogla bih zacijelo u Klub Zagrepačana. Onih što jednako cijene i one rođene tu i s višegeneracijskim agramerskim korijenima i nas dojdeke, uglavnom probrane odasvud. Nemam komplekse, jer otkad pamtim zaljubljena sam u zrinjevačke magnolije i kane, u Maksimir i Zoo, čak i u Kustošiju dok se još od tramvaja dalje pješačilo, a mlijeko su u kanticama na biciklu dovozile i od kuće do kuće razlijevale kumice mlekarice, po ulici se iz košara prodavalo pe-ci-vooooo. A kao Vjesnikov gradskić propješačila sam ga uzduž i poprijeko.

Kolaž aktualnih naslova iz različitih medija / Miljenko Brezak

Moj je prvi identitet graničarka – u mojemu rodnome moslavačkom selu Okešincu vjerojatno su domoroci već izumrli i raselili se, napisala sam se nešto o tome – a čak se i moj sin, rođeni Zagrepčanin, odaziva na to. Oduvijek sam, čak i u tvrdoj Jugoslaviji, Hrvatica,  vrijeđala sam se kad smo na aerodromskom prolazu morala na Non-EU, a prvi sam se put Europljankom identificirala ne u Australiji, nego u – New Yorku. Ugledavši na francuskom veleposlanstvu uz njihovu trobojnicu i plavi barjak sa žutim zvjezdicama. 

Predugi pereks za dotepenku odnosno dotepenca, ovih dana najučestaliju na tražilicama, k tome još iz mojega materinkog i tatinskog jezika, kajkavska riječ, neprevediva – a i zašto bismo je za standard uopće prevodili kad je možemo posuditi? – jer pejorativna kakva jest udara onako kako i baš onako kamo treba, bolje od ijedne, ako samo jedna i postoji, slična bliskog značenja. 

Dama koja je dotepencaubacila u središte pozora valjda svih ča-kaj-štokavaca, neovisno o opredjeljenjima i medijskom opredjeljenju, i sama se našla izvrijeđanom kao dotepenka. Iako živi od upotrebe riječi i navodna je medijska stručnjakinja, iskazala se pogrešnom, promašenom upotrebom, očito joj zanimljive riječi, i našla se prozvana čak za kulturni rasizam i primitivizam. Umjesto da stvar piarovski pokrpa i prizna da je nevješto promašila ceo fudbal, sama sebi podmetnula nogu, obrušila se na medijsku harangu, spinove, cipelarenje… A ja samo vidim da je zapasala medijskog prostora i više nego li mu se nadala. Ali posve ugušila cilj, željenu temu s cijepljenjem preko veze.

Meni je dovoljno zato da su najvrsniji i među Zagrepčancima, ne rođenjem nego svojim odabirom, mnogi u koje se ugledam. Da ne idem dalje od književnosti, primjerice oni koji su grad književno nezaboravno uzdigli, i Šenoa, i Matoš, i Zagorka i mnogi mladi.

20210219 

Kad Jura Gašparac lovi antikvitete – Umjesto kave 12. veljače 2021.

U gledanoj rubrici Lov na antikvitete (dodajem: i onim što/tko će to tek postati!) u emisiji Dobro jutro, Hrvatska (urednica Mirela Micek, voditelji Ivana Vilović i Mirko Fodor) na prvom programu HTV-a u subotu 6. veljače 2021. ugostio me je kao čuvaricu baštine njezin dugogodišnji kreator i doajen na području antikviteta Jura Gašparac. Poslovično u smokingu s leptirkom (ako ne pokazuje goli torzo!). 

Iz Lova na antikvitete u Dobro jutro, Hrvatska: Jura Gašparac, Božica Brkan i Ivana Vilović (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Pripovijedali smo i čitali moje kekavske pjesme o fašniku, tradicionalnim običajima ophoda i maskiranja te hrani u to oskudno zimsko vrijeme, neposredno prije ulaska u korizmu, post, odricanje i introspekciju uoči Uskrsa. 

Domaćin u smokingu J. Gašparas s B. Brkan (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Ilustrirali smo priču kraflama uživo, pola vijeka starom crvenom dugoselske Gorice (i nju je povijest također otpisala!), inače banjicom iz naše studentske sobe bez frižidera, tabletićem s vezenim motivom s mojih Oblizeka te drugim mojim knjigama. A zatim i fotografijama slastica iz duboke masti od spuščanaca, trešča ili podrapanih gača do slavonskih listarića i dalmatinskih fritula hroštula, pa sve do kolumbijskih churra, a da ne spominjem vremeplov fašničke povorke iz mojega Okešinca u Križ s paljenjem lutke fašenjka koji je, utvrđeno je na suđenju, uvijek za sve kriv. Jako lijep odjek. Neki su se raspitivali za kontakte, jer da imaju nešto što bi moglo zanimati gospona Gašparca.

Prugodna adventska elegancija iz Klovićevih dvora prije pet godina: Jura Gašparac i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Kako i ne bi, kad je, tvrdi, Jura Moslavinu zavolio preko mojih tekstova, a zahvaljujući tome smo i surađivali, primjerice prije pet godina na adventskoj izložbi antikviteta koju je organizirao u Klovićevim dvorima, gdje sam na njegov poziv publiku odvela u povijest zagrebačkih adventskih slastica. Potom smo se i naslikavali do mile volje u inscenaciji krasnih komada starinskoga mebla što ih je sam odabrao za ugođaj. Dojmljivo je da u cijelom Zagrebu nisam uspjela naći slastičare koji bi nam ispekli zamišljene starinske slastice: ili to ne peku ili, rjeđe, nisu imali vremena od narudžaba!

Okešinske mačkare u Križu vjerojatno 1987. godine (Fotografija Miljenko Brezak)
Okešinčani u Križu još na gumenjaku ranih osamdesetih 20. stoljeća: četvrta slijeva Jelica Brkan, Božičina mama

Nije zgorega podsjetiti da je Jura Gašparac začetnik sajma antikviteta na Britancu, prije osam godina adventskih izložbi u Zagrebu koje su se prelile u nagrađivan ulični Advent. Nisam ni pomislila kako je prošlo već petnaestak godina od dojmljiva serijala 45-minutnih emisija Lov na Antikvitete, koji je Gašparac radio također za HTV. Rado bih, ali po njegovu mišljenju nije uputno, šire pisala o zbirkama poput čestitki, posuđa i drugoga, što ih je Jura Gašparac prikupio znanjem i zaraznom zaljubljenošću, predanošću i upornošću. Skidam kapu Juri što nas šarmantno i nenametljivo okuplja da se zagledamo u svijet oko sebe, pa i onaj prošli, i da ne propuštamo doznavati i vrednovati što je od toga trenutačna modna, tržišna, a što, i kad je potisnuta i zaboravljena, čak nešto sitno i maleno – neprocjenjiva trajna vrijednost.

Kućni antikvitet: pola stoljeća stara banjica za mast, proizvod propale dugoselske Gorice (S HTV-a presnimio MIljenko Brezak)

20210211

https://we.tl/t-KerQ5i8Yr9

Fotokemika, naša baština – Umjesto kave 8. veljače 2021.

Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!? 

Božica Brkan i Mišo Lišanin pred Kolbasovom izložbom Fotokemika / Fotografija Miljenko Brezak
I lijepa i tužba sjećanja iz izložbenih vitrina / Fotografija Miljenko Brezak

Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)! 

M. Lišanin pred autoportretom S. Kolbasa / Fotografija Miljenko Brezak
Za sjećanje: M. Brezak & Fotokemika / Fotografija B. Brkan


B. Brkan kod K. Varenice u Novim valovima dobrote

Srdačno zahvaljujem gostoljubivoj urednici emisije Novi valovi dobrote Hrvatskoga katoličkog radija Katarini Varenici, ujedno i urednici kulture HKR, što me je ugostila u petak, 5. veljače 2021. godine, kao (hiperaktivnu) umirovljenicu. Dakako da smo razgovarale i o kulturnim, novinarskim i raznoraznim svakidašnjim temama koliko nam je dopustilo vrijeme trajanja emisije sufinancirane sredstvima EU Europskoga socijalnog fonda. Ako niste slušali, a moglo bi vas zanimati, s veseljem prenosim.

20210205

B. Brkan uz Svjetski dan čitanja naglas

Na poticaj Snježane Berak iz Narodne knjižnice Petar Preradović iz Bjelovara te Hrvatskoga čitateljskog društva uz 3. veljače Svjetski dan čitanja naglas Božica Brkan snimila je kratki film čitajući svoju pjesmu knjiga ova i pripovijedajući o svom iskustvu i svojim sjećanjima. Među ostalim, rekla je:

Moj je život pisanje, ali čitanje mi nije manje važno. S njim mi je život i lakši i ljepši. Lijepa me sjećanja vežu za djetinjstvo u moslavačkome selu Okešincu kraj Križa. Sjećam se i čitanja na glas, i pričanja, pripovijedanja, obično navečer oko stola, prepričavanja i strašnih doživljaja, kad još u naše selo nije stigla TV. Ljeti, na zajedničkoj paši, čitao bi netko stariji, jednom mi je krava umalo popasla slikovnicu, svu ju je zazelenjela, ili zimi, osobito kad bismo na badnju večer ležali na slami, na zemljanom podu valjda 200 godina stare Brkanove drvene hiže, pa bi nam strina Jana čitala Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, ilustrirane čudesnim crtežima Vladimira Kirina. Dio mojih pjesama i knjiga nastao je iz tih doživljaja i priča. Moja kućna knjižnica broji na tisuće knjiga koje prikupljam od 2. razreda OŠ.

Veselim se da sam tu naviku prenijela i svom sinu Ivanu, koji, iako geek i netokrat, također knjige rado čita ili sluša, a kad je bio malen da li je zaspao, provjeravali smo da li ga je knjiga pokrila odnosno pala mu na nos. Osim na promocijama svojh knjiga, ne čitam na glas, ali ne mogu zaspati a da nešto ne pročitam. Često neke književne dvojbe, čak i u romanima, riješim u snu.

20210205

Kaj bi štela? – Umjesto kave 28. siječnja 2021.

Kaj bi štel? Udara s naslovnica dnevnih novina. Ma nema standarda kojim bi se to izreklo preciznije, ubojstvenije. Bit će valjda na našim brojnim studijima novinarstva i komunikologije i stilističkih analiza, povod je tu. Umalo sam se navukla na veselje, da kroz tiskarsku boju ne probija politički kal, kaljuža u kojoj su se dečki zaigrali. Tak mali Iveki zamišljaju demokraciju sebi za po doma. Za to ne moraju nužno biti Zagorci rođeni z malom maturom. Takva borba za zagorske brege iole pametnome i poštenome – ima toga još! – priziva samo suze za zagorske brege, ali ne šlager s krapinskoga festivala, jer ima toga i u drugim našim dijalektima, idiomima, samo što još uglavnom nije snimljeno i što lokalnih zavičajnih govora ima sve manje u medijima. 

Jedna od dojmljivih naslovnica / Fotografija Božica Brkan

Kao književnica i novinarka oslonila sam se na dugogodišnje praćenje medija iznutra i na spoznaje iz ankete što sam je tada vodila sa pedesetak utjecajnih novinara, urednika, književnika. Ukratko, vrlo porazno stanje uopće o zavičajnim govorima u medijima, čak i lokalnima, napose kajkavskima. Dobrim primjerima navela sam tada Slobodnu Dalmaciju i Novi list te zanimljive primjere s različitim govorima iz reklama Zagrebačke pivovare i Hrvatske lutrije. 

Te, 2015. konstatirala sam kako je unatrag pet godina sve uočljivije:
a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice;
b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih primjera)
c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, 
prepričava se više kao eksces. 

Oprimjerila sam, recimo, naslovnicama 24 sata, Bandićevim Idemo delat! i nakon uhićenja Zakaj baš ja? Tugaljivo i sentimentalno prisjetila sam se tada i drugih zanimljivih primjera, pa i kako je u dobra stara vremena u više od dvadeset svojih lokalnih izdanja Večernjak njegovao i kolumne na lokalnim govorima. 

Što ima novo u pet idućih, sad već i tih još pet prošlih godina? Slobodna još redovito poseže za lokalizmima barem u naslovima, Novi list održava još redovito tjedni prilog Beseda (iz koje su Kastavci prošle godine potakli nacionalnu akciju neobaveznih satova zavičajnih govora, ali je i razgovor o tome odgodila korona, online nastava, potres…). Lokalnim govorima u zaštićenoj nematerijalnoj baštini uz bednjanski govor, čabarske govore, govor Huma na Sutli,govor otoka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor…pridružila se i Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drage Štambuka. Od kraja prošle godine na internetu, uz kvazirječnike na društvenim mrežama, imamo i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika

Prije punih pet godina (organizatori skupa Hrvatska udruga Muži zagorskog srca iz Zaboka i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine još skupljaju novc da otisnu knjigu!), zaključila sam kako unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Procijenila sam važnim da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama te na webu (npr. radijske i tv emisije, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.). Predložila sam temeljito istraživanje i analize. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija. 

Kak ne bi!? A kaj bi ja štela? Pa da ne mora biti stvarno velika svinjarija poput najnovije, slučajno oroslavke, da sve naslovnice progovore kajkavski. Makar zbog primjera za stilističku analizu.

Rječnik kajkavskoga književnog jezika i na webu – Umjesto kave 27. siječnja 2021.

Po društvenim mrežama volim zagledati što ima u raznoraznim, sve novijim kajkavskim grupama. Rijetko uočim nepoznatu mi riječ ili frazu, jer što je više takvih grupa, a pogotovo članova, to je više tople vode. To se nikako ne može reći za Rječnika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, koji se otprije prošloga Božića može pretraživati i na webu, zahvaljujući Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S ponosom ističu kako je taj, danas jedan od njihovih strateških projekata započet još 1936. kada je na sjednici tadašnjeg Historičko-filologičkoga razreda HAZU odlučeno da se Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezikao bjavi kao samostalno leksikografsko djelo, koje je Institut nastavio i odvajanjem od Akademije 1996.

Rječnik na kajkavski.hr

Jezikoslovci podsjećaju kako je 1880. u HAZU, tada još JAZU, pokrenut Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika– objavljen u 23 toma! – u  kojem su zastupljeni štokavski i čakavski pisani izvori, ali se ubrzo uvidio nedostatak kajkavskih književnih izvora. Postojale su različite ideje kako da se to ispravi, pa je od 1936. do 1963. pregledano oko 500 različitih naslova, što tiskanih, što rukopisa. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća više od desetak jezikoslovaca odabiralo je riječi i analiziralo ih semantički, morfološki i sintaktički, a zatim se sve pomno obrađivalo i razvrstavalo. Riječi su pospremljene u 256 kutija prosječno sa po 300 kartica!  Jedan od prvih voditelja rada na Rječniku akademik Božidar Finka (moj profesor na novinarstvu!) zapisao je kako je ispisano od 800.000 do milijun listića, a sadašnja voditeljica projekta Rječnika kajkavskoga hrvatskoga jezika dr. sc. Željka Brlobaš podsjetila je u Jutarnjem listu kako su objavljivanju samostalnoga kajkavskoga rječnika osobito pridonijeli utjecajni akademici Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Kajkavci, dakako. Uostalom, uz različite druge knjige, pisma, oglase, priručnike o uzgoju dudova svica i slične, jedan od važnih izvora rječnika su i Krležine Balade Petrice Kerempuha. U rječnik je ugrađen znanstveni posao mnogih ljudi, od koji je nekima rječnik bio i cjeloživotni posao.

Godine 1984. objavljen je prvi svezak Rječnika s riječima od slova a do cenina. Do početka devedesetih novi je svezak izlazio svake dvije, a poslije svake tri godine. Do 2017. je objavljeno 14 svezaka, a nedavno je završena priprema 15. sveska. Svaki se svezak sastoji od 240 dvostupačnih leksikografskih stranica. Tri sveska čine jednu knjigu, do sada su kompletirane četiri, a objavom posljednjega sveska bit će završena i peta. U Institutu procjenjuju da će Rječnik u konačnici imati barem šest knjiga. Više od 50.000 kajkavskih natuknica sada je dostupno i za pretraživanje na domeni kajkavski.hr, a prema najavama ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića. posao nastavljaju s nadom da će projekt završiti za idućih 10 – 15 godina.

Donji dio stranice kajakvskoga rjenika na stranici Insituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

S razlogom podsjećaju  kako u suvremenoj dijalektologiji postoji mnogo mjesnih govora koji imaju i svoje rječnike, a Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika rječnik je jezika koji je imao status standardnoga  od sredine 16. do sredine 19. stoljeća, kad je usvajanjem Gajevih osnova temelj za književni jezik postalo štokavsko narječje. Na kajkavski.hr mogu se naći svi izvori, 441 djelo, na temelju kojih je Rječnik nastajao. Sve su riječi transkribirane na suvremeni slovopis. 

Zanima li vas više, u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika možete potražiti značenja riječi koje vas zanimaju, zatim o njegovim suradnicima/težakima vu ovem poslu i autorima/rečnikopiscima  

Vernakularna stilistika – Umjesto kave 25. siječnja 2021.

Iako me i dijalektologija i stilistika baš zanimaju, sumnjam da bih se zainteresirala za Vernakularnu stilistiku, knjigu Joška Božanića, da o tome izdanju Književnoga kruga Split, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Katedre Čakavskoga sabora Split uobičajeno strastan i poticajan tekst za Jutarnji nije pisao moj omiljeni kolega Inoslav Bešker (zbog kojega taj list još i kupujem) uoči zagrebačkoga predstavljanja. Bio mi je to posljednji izlazak između poduže zimske boljetice i onoga prvog lockdowna2020. Knjiga je objavljena 2019. Pogotovo su me zainteresirali recenzenti najavljeni za večer u Ogrizoviću Jasne Kovačević – govorio je samo Krešimir Bagić, vrlo zanimljivo – taman je u Vijencu predstavio kritiku antologije Svjetlaci Tonka Maroevića, o kojoj je već krenula polemička anketa Artikulacija o izostanku dijalektalnih pjesnika, pa mi je i to bio dodatni poticaj – i tumačenje kako u hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Prvi sam se put uopće i susrela s riječju vernarularna, što, prema Hrvatskome jezičnom portalu, znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohtono stanovništvo; domorodačka. 

Naslovnica knjige

Iako većina hrvatskih građana jesu izvorno dijalektalni govornici čakavskih, kajkavskih i štokavskih vernakularnih idioma, a tri najveća hrvatska grada središta kajkavskog (Zagreb) i čakavskog (Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnička produkcija na čakavskom i kajkavskom vernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Ovaj rad je rasprava o ulozi i značaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologije koja također zanemaruje stilističku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike koja zaobilazi vernakularne tekstove.U najavi Prolegòmena za vernakularnu stilistiku citiran je hrcak.srce.hr : 

Autor posebnu pozornost posvećuje pitanju odnosa hrvatskog standardnog idioma i organskih idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa čakavskog i kajkavskog idioma kao dijalekata / narječja u odnosu na štokavski jezični standard hrvatskoga jezika. Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetničke i pučke pjesničke produkcije na organskim idiomima, pitanje odnosa klišeiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnog izraza, pitanje regionalizacije dijalektalne književne produkcije u odnosu na reprezentativnu nacionalnu književnu produkciju. Autor na kraju interpretira nekoliko kraćih tekstova na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu kako bi na ovim primjerima  demonstrirao interpretacijske modele vernakularne stilistike.  

S prošlogodišnjega predstavljanja u Ogrizoviću: Krešiir Bagić i Joško Božanić / Fotografija Miljenko Brezak

Knjiga je, pročitah kasnije u predgovoru, nastala u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta Joška Božanića Jadranka priča – interdisciplinarno istraživanje jadranskih narativa ADRIANA i zapravo je sveučilišni udžbenik, potreban autoru kao profesoru stilistike, koji je u svoju nastavu uvodio i interpretacije dijalektalnih tekstova, najčešće čakavskih. Primijetio je da su interpretacije dijalektalnih tekstova u hrvatskoj filologiji rijetke, da se većina stilističara rijetko ili nikada ne bavi dijalektalnim (i zargonskim!) tekstovima, a dijalektolozi pak stilističkim interpretacijama. Zato je Božanić – rođenjem čakavac i govornik jednoga organskog cokavskog govora otoka Visa, komiškoga, na kojem je objavio i prvu pjesničku zbirku – nakanio interpretirati različite tipove vernakularnih tekstova: pjesničkih i proznih, sinkronijskih i dijakronijskih, književnih i neknjiževnih, usmenih i pisanih, koje je uzeo, kako kaže, kao istraživanje i još neprepoznato stilsko bogatstvo i izazov za interpretatorsko umijeće stilističara. 

Iz Ogrizovića prije korone: Jasna Kovačević pozdravlja goste Krešimira Bagića i Joška Božanića / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, stilistički interpretira Galiotovu pesanVladimira Nazora, Zapis o životu na dubrovačkiki jedrenjacima iz 19. stoljeća (s navodno najboljim, suptilnim i začuđujućim opisom mora), Račun majstora Hermana Kraleca leta gospodnjega ajntauzendosemstošezdesetdrugega,Tužbalicu urbanog bića za jedan glas Tahura Mujičića, Ludia intervala Zdravka Stanojevića, Mali otok, pa se ljulja pučkoga pjesnika Tonija Cukrova, Dizdarov sepulkralni jezik stećaka, izabrane poslovice. Meni su krasne mediteranske usmene priče, facende, ali i opore dalmatinske zezancije, mudrosti (kojima su se više bavili folkloristi nego jezikoslovci!) poput one, vrlo aktualne Gira se je s girun pekla, a jelna druguj ni virovala. Svakako zanimljivo i korisno za čitanje, a onima zainteresiranima za jezik osobito Epilog: opstanak hrvatskih vernakularnih idioma i perspektiva revernakularizacije standardnoga hrvatskog jezika. 

Joško Božanić čita na svome komiškom predanoj publici / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala i Beškeru na Božaniću, a i Božaniću, Pranjkovićevu studentu, na knjizi i na večeri uz nju iza koje mi je ostalo, recimo, ne samo kako izumiranjem mali jezici gube ulogu koju su imali u kulturi svojih (također malih!?) naroda i kako s njima izumiru i cijeli svjetovi kojima pripadaju. Možemo li to, pomišljam, povezati i s nestajanjem ne samo lokalnih imena za biljke i životinje nego i cijelih vrsta? Ili s jačanjem umjetne inteligencije s čime prorokuju ne samo gubitak jezika nego i pamćenja govoreći kako danas slijepi usmeni Homer ne bi imao šanse ni s Ilijadomn i s Odisejom preživjeti tisućljeća? Jer mladima danas, unatoč svim pričateljima i profesionalnim pričačima/brbljavcima, nema danas tko ispričati priču. Mogu povjerovati u paradoks da unatoč najvećem broju informacija imamo i (sve manje relativnu!) najmanju informiranost. S obzirom da se do polovice stoljeća prognozira izumiranje polovice svih svjetskih jezika, je li nam perspektiva monolingistička budućnost? Budućnost? Je li obrana naših malih jezika i obrana svijeta?