Tražeći nešto posve drugo neki sam dan natrapala na internetu kako je nedavno Helena Vlahek na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (Metodika nastave Hrvatskog jezika, mentorica doc. dr. sc. Maja Opašić) diplomirala radom Zavičajni sadržaji u razrednoj nastavi Hrvatskoga jezika (na primjeru kajkavskoga narječja), gdje na 25. od 100 stranica u zaista lijepom kontekstu spominje i mojuKajkavsku čitanku Božice Brkan(Acumen, Zagreb, 2012.):
“Primjer zavičajne čitanke je „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ koju je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila za uporabu kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika u svim razredima srednje škole. Nadamo se da će tijekom kurikularne reforme i daljnjih napredovanja hrvatskog školstva zaživjeti zavičajne čitanke i razlikovne školske gramatike koje će povećati upotrebu zavičajnih sadržaja u osnovnim školama.”
Tu je moju knjigu na zavičajnoj kekavici Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama. Bojim se da rabi mnogo manje nego što bi mene veselilo, ne zato što je moja, nego što unatoč velikom trudu stvar sa zavičajnim govorima, dijalektima, ide mnogo sporije od njihova, pa možda i izumiranja ukupnoga hrvatskog jezika. Samo od početka kolovoza pisala sam o već 30. selačkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što, o 19. Znanstvenom skupu o kajkavskoj književnosti i jeziku u krapinskomu Tjednu kajkavske kulture, o emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj, o ne jednome recitalu od krapinskoga do vrbovečkoga o književnim gostovanjima itd.
Upravo listam Slovnik kastafskoga govora Cvjetane Miletić (objavila Udruga Čakavski senjali, Kastav 2019.) s posvetom Dragoj Božici za život svih dijalekata, koju mi jutros na kavi uručila Ljerka Bratonja Martinčević, čakavka, kolegica novinarka Novoga lista. Povod je maestralan: Grad Kastav odnosno kastavska Udruga Čakavski senjali, zaključno do 25. rujna prikuplja podršku za inicijativuna poziv za zajedništvo u očuvanju jezika koji izumiru na području Republike Hrvatske:
Poduprla sam ideju svim srcem i obrazložila:
„Ovu hvalevrijednu inicijativu želim podržati iskustvom izvorne govornice kekavice, južnomoslavačke kajkavštine s područja Križa odnosno svoga materinskoga, zavičajnog govora rodnoga sela Okešinca, koji premalo istražen doslovce umire sa svakim svojim govornikom.
Uz one na standardu, dosad sam objavila na kekavici, potpuno ili djelomice, više knjiga, neke su pjesme i priče u antologijama i prevedene na više jezika: zbirku kajkavskih pjesamaVetrenica ili obiteljska arheologija (1990.),zavičajnu čitankuOblizeki – Moslavina za stolom (2006.),zbirku kajkavskih pjesamapevcov korak / kajkavski osebušek za eu(2012.)(nagrađena Nagradom Katarina Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.), romanRez / Leica-roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama), zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) i romanLedína (2014.), zbirku kratkih kajkavskih pričaŽivot večni (2017.), zbirku pjesamaNemoj mi to govoriti (2019.),zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.) i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.).
Da bih poduprla rad s djecom, unatrag dvadesetak godina za (vrlo uspješno!) predstavljanje na Kajkavijadiu Varaždinskim Toplicama i na drugim, pa i nacionalnim smotrama te posebnim nastupima kao Kekavec sem od rođenja, za male Moslavčane iz Društva Naša djeca Vladimir NazorKriž i Amaterskog kazališta Josip Badalić Križ pisala sam namjenske poetske tekstove te unatrag zadnjih pet godina i igrokaze na zavičajnom govoru nadahnute zavičajnim temama (osobama, događajima, običajima, igrama i sl.) – Selfie na kipec(o jeziku, anglizmi i kajkavizmi, 2015.),Žabari jel žabe na kolec (rekonstruirali zaboravljenu dječju igru koja se igrala do početka pedesetih 20. stoljeća (2016.),Sipčina (arheološke iskopine rimske vile u Okešincu, 2017.),Fašejnek (etnološki zanimljivi lokalni događaji, 2018.), Gretini Jargani z Križa (o čuvanju okoliša misli globalno, djeluje lokalno s takoreći vršnjakinjom Šveđankom Gretom Thunberg, 2019.). Kako većina djece više nisu izvorni govornici kekavice, osmislili smo i posebne radionice Mala škola kekavice.
O projektima sam pisala u kutinskome Zborniku Moslavine, broj XVI/2018.,str. 269.-274., Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju;na 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjemKajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini početkom rujna 2020. govorila sam o temi Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Aktivnosti smo predstavili i u radijskim emisijama, primjerice Kajkavski osebušek Višnje Canjek-Macan na Obiteljskom radiju Ivanić i Bakina škrinjica Karmen Valente na sisačkom Radiju Quirinus; na lokalnim televizijama i u temi Kekavica Božice Brkanu serijalu Bilješke o jezikuMarije Siriščević na HTV3 (višekratno reprizirano). Mnogo materijala objavljeno je na internetu.
Također, budući da je i u drugih kajkavaca uočena potreba za sličnim materijalom za rad u školi, na slobodnim aktivnostima, u KUD-ovima, za Lidrano i sl., za uzrast od predškolaca do kraja osnovne škole, odnosno početka srednje škole kada slijedi Kajkavska čitanka Božice Brkan,upravo – obiteljska izdavačku kuća Acumen natječe se za tisak pri Ministarstvu kulture i medija RH – pripremam i knjigu kajkavsku crtančicu-čitankicu Selfie na kipec, knigu kej raste z detetom. Već godinama radim i nakekavskom rečniku, koji kanim dovršiti s dr. sc. Mijom Lončarićem i njegovom ekipom dijalektologa.
Motiv toga dijela mojega rada tvrdnja je nepoznatoga mi govornika, manjinca – a i mi kajkavci, posebice kekavci, kao i govornici malenih zavičajnih jezika u izumiranju, jezično smo očito manjinci! – izrečena u HTV-ovoj emisiji Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.“
Ne želim razmišljati na kakav će odjek u mjerodavnih i na terenuideja naići, hoće li i kada zaživjeti, tko će predavati izbornu čakavicu ili moju kekavicu te bude li još imao kome, samo se radujem i neću da mi išta kvari radost.
202000924
