Moj uzor Štefica Krčmar – Umjesto kave 1. prosinca 2020.

Nikad nisam uz čiju smrt ili pogreb, kao da svi nismo smrtni, čula drugo do da uvijek odlaze ili si bog prve uzima najbolje. Na vijest, esemes zapravo, da je otišla Štefica Krčmar, pomislila sam baš to. Da smo pametni, kao što Tomić napisa u tekstu koji sam baš tada čitala, ne bismo s kovidom sad ulazili u sportsku dvoranu Arena nego preko puta u nikad završenu Novu bolnicu u Novom Zagrebu (jesam je se novinarski nagradila davno, još u gradskoj Vjesnika!), a da je čovječanstvo pametno, osobe rijetke i talentirane poput gospođe Štefice odabiralo bi i davalo im svaku priliku da svoju vrsnost, ponajprije ljudsku, još više razviju i da nas vode. 

Iz vrlo brojne i skromne obitelji nije imala priliku za obrazovanje, osim kasnije životno i usputno, ciljano. Udali su je vrlo, vrlo mladu, srećom za njezina Milčeka, Milana Krčmara (koji je također iznenada otišao u prosincu 2014.), u uglednu obitelj u Gornjem Desincu. Ne lako, ali odlično se uklopila. Svekar je bio upravitelj poznate vinarske zadruge, inače prve takve u državi u svoje vrijeme, često je primao goste, pa je mlada snaha pripremala ručak. Domaći, seoski. Tako je stekla iskustvo dovoljno da se pionirski počnu baviti seoskim turizmom. Uredili su u dvorištu i sobe za smještaj gostiju, koje su, na sugestiju Centra za socijalnu skrb s kojim su surađivali udomljujući najprije djecu (svojoj su kćeri dodali i dvoje posvojene), a zatim najprije dvije starice, oko čega je njihov dom prerastao u Dom za starije i nemoćne Krčmar.

Štefica Krčmar i Božica Brkan u razgovoru o nekoj od mnogobrojnih tema u domu Krčmarovih u Gornjem Desincu, 12. listopada 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kad je 2000. godine organizirano prvo, pilot-natjecanje za uzorniju seosku ženu, među ukupno 54 žene na sedam predizbora koje je tijekom toga ljeta uživo pratilo oko 15.000 ljudi, na završnici u Jastrebarskom na Jaskanskim danima vina na Martinje upravo je Štefica Krčmar proglašenaPrvom Najuzornijom hrvatskom seoskom ženom. S ponosom sam joj dala glas kao članica ocjenjivačkoga suda, tada urednica Večernjakova priloga Vrt, koji je godinama vukao to natjecanje i pratio ga kao pokrovitelj. Jedan od idejnih začetnika i organizatoratoga natjecanja mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo Zagrebačke županije, danas kaže: 

Za mene je Šteficanaš najbolji primjer najuzornije hrvatske seoske žene. Pamtit ću je kao odlučnu i hrabru ženu koja sve može što stvarno želi. Za mene je ona žena pobjednica! Hvala joj.

Štefica je rođena 1959. Kad je izabrana, u Vrtu smo je predstavili iz pera Dražena Kopača na cijeloj stranici. Svima je bilo osobito zanimljivo kako je prva pratilja najuzornije Jaskanskoga krajasnatjecanja u Donjoj Kupčini uopće na kraju zasjela na tron. Zato što nije bila žena od sjedenja! Oko nje se vrtjela cijela tada sedmočlana obitelj i poljoprivredno gospodarstvo s njivama, vinogradom, voćnjakom, stokom (uz krave, svinje, krmače, koze, uzgajali su i 300 činčila!) cvjetnjakom, vrtom… 

Iako su OPG-i uslijedili tek poslije, Krčmarovima su dolazili gosti i vrtićka i školska djeca razgledati i na seljački ručak, a briga o trima staricama prerasla je u starački dom za 25 žena. Pogled s trijema na cvjetnjak i vrt sve do Bosne znam iz prve ruke, jer se ondje doživjela i moja mama. Tek sam tada temeljitije upoznala gospođu Šteficu kroz vrlo nadahnute razgovore. Dio sam ih pretočila u svoje kajkavske priče i prema njoj skrojila neke likove žena u svom romanu Ledina. Na predstavljanje na Interliber na Zagrebački velesajam s gosponom Milčekom je donijela svoje odlične kolače, da se ljudi počaste. Njezine štrukle, koje je redovito za ženice pekla petkom, kao i plešivički copanjek ovjekovječila sam i na svojim Oblizekima. Oduševljala me je razgovorima od priče kako je kao tinejdžerica, još prije udaje, posjetila rođake u Americi i kako je ondje uspješno radila ugostiteljski biznis, ali ipak nije ostala. Da jest, uvjerena sam u veliku njezinu karijeru. O svoje troje djece, od kojih je dvoje posvojeno. O tomu kak se govori u njezinu rodnom selu a kak ondje gdje se udala. Susretale smo se i kad je postala prva predsjednica Udruge Uzorne seoske žene, na izborima njezinih nasljednica, čak i na lokalnim proščenjima, a i na EU-skupovima koji su se bavili seoskim i ženama uopće

Za Vrt je davno ispričala: 

Još uvijek se veli zaostal si jer si sa sela. No, danas na selu ne ostaju samo oni koji ne mogu ništa drugo. Selo više nije kao nekad. Kod nas je mnogo mladih ljudi koji se žele baviti vinarstvom i mljekarstvom. Sposobni su, snaći će se, pronaći najbolje rješenje. Kukaju samo oni koji misle da mogu živjeti bez rada. Seljak je naučen raditi, a ne po raznim uredima tražiti kredite. Oni dobro dođu, ali zbog procedure, seljaci od njih odustaju.

Milček bi je poticao: Daj reci ono… Imala je i stav i hrabrost i mudrost da i onima gorekaže kak zaprav stvari stojiju.Nekej se je nadelala, rekli bi u mom, a i u njezinu selu; ako je trebalo postaviti pločice na terasi, ispeći pečenku i mlince, posaditi voćku ili cvijeće, pričuvati unučad, utješiti ženice… Sada sve to, svi mi tugujemo za Šteficom. Kao da mi je drugi put umrla mama.

20201129 – 20201130 – 20201201 

Bešlići, kaktusi i pjesme o ljubavi – Umjesto kave 17. studenoga 2020.

Tko nije čuo za Kaktuse Bešlić? U Dužicama. Kod benzinske crpke. Ne znam tko u nekoj fazi života nije sakupljao kaktuse, makar ne male, kojima dodaju umjetni cvjetić. Bešlići se njima bave više od 60 godina i nemaju što nemaju. Za vrijeme rata s njima su iz Petrinje i izbjegli u Dužice, a kad su se vratili, posao im je ostao u Dužicama. Ne samo da sam pisala o tim neusporedivim uzgajivačima kaktusa i sukulenata, o izlaganju i predavanjima na Floraartu, nego i o okućnici u Petrinji koju su čudesno obnovili i koju smo početkom ovoga vijeka, rekoše mi 2002. godine, nagrađivali među najljepšima u Hrvatskoj. Ona je bila simbol njihova povratka iz izbjeglištva. 

Tri naraštaja Belića i ja / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Josip Bešlić s razmijenjenim knjigama pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Prošle sam godine – posveta spominje 4. prosinca 2019. – u Petrinji na nekom književnom događanju susrela čak tri naraštaja Bešlića, pa i oca Josipa (Kutina, 1942.), koji mi je ispričao kako okućnicu više nemaju, jer dio obitelji preselio se na onaj svije, a najmlađi su već odrasli. Razveselio me je knjigom pjesama Ljubavi u snu samo ima, izdanjem Petrinjske Matice hrvatske. Svojim prvijencem. Među tridesetak pjesama više je i florističkih, prijerice o starom hrastu, bagremovu cvijetu… Bešlići, zelenilo vam se svima!

Naslovnica Bešlićeva pjesničkog prvijenca

Josip Bešlić
Moje cvijeće

Kada umrem
okitite me cvijećem
jer živjeti
bez njega ne mogu.

Neka to budu đurđice,
ružice ili ljubice možda
iako najviše volim – Anu!

Posveta uz crtež na kraju knjige

20201116

O Vidmarovićevu Gujašu Riječi iz pera Božice Brkan

Naslovnica Riječi

Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković) na 190 stranica formata A4 donosi i s odličnim ilustracijama i na naslovnici!) Ivice Plaveca, uz drugo, u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR na deset stranica, od str. 143. do str.152., donosi i tekst Božice Brkan Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile(uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.).

Početak teksta o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu

Tekst sadrži i širi izbor iz Gujaševe poezije, dvadesetak pjesme: moja skepsa, moja žalostAKORDI O HRVATSKOJ II, Žute naranče, Jabuke, kao da je nova ars poetica, bez naslova, minijature, Jesu li zaboravili, beli snežni bregovi, minijatura, braći iseljenicima, Odvijana Podravina, moje blago, golubica, Jedno odsustvo iz bolnice, kao da spremaju golgotu iNaličje jedne noći. 

Riječi također donose: 


USKLIČNIK 
Ilija Crijević – prvi hrvatski poeta laureatus, priredila Zrinka Blažević 

KVIRINOVI POETSKI SUSRETI 

Đurđica Vuković / 24. Kvirinovi poetski susreti 

Krešimir Bagić / Plaketa sv. Kvirina 2020. – Andriana Škunca 

Andriana Škunca / Izbor iz poezije 

Tin Lemac / Označiteljska nagnuća Alena Brleka 

Darija Žilić / Nagrada Kvirin za mlade autore – knjizi poezije Alena Brleka: Sang 

Alen Brlek / Izbor iz poezije 

PROZA 

Edit Glavurtić / Priče 

Dino Pešut / Madge 

Ljuba Lozančić / Ruth i Juan (iz rukopisa u nastajanju) 

Andrea Grgić / Priče 

Iva Dužić / Priče

Petra Sigur / Nisi moj tip 

Sanja Kobasić-Bužimkić / Dva okusa 

Radenko Vadanjel / Pjesma kerubina 

POEZIJA

Kemal Mujičić Artnam / Nove pjesme 

Ana Brnardić / Samo dvije pjesme 

Boris Vrga / Pjesme 

Meri Grubić / Žudnja za riječima 

Mirjana Mikulec / Pjesme 

Ivanka Blažević Kiš / Srce opet pjeva 

Krunoslav Mrkoci / Metafizika svakidašnjega života 

PUTOPIS 

Marijan Grakalić / Hvarski ljetopis 

LIKOVNOST 

Između znaka i razloga / Razgovor s arhitektom i slikarom Ivicom Plavecom (razgovarao Tomislav Škrbić) 

Feđa Gavrilović / Ivica Plavec – taljenje i kovanje 

ESEJISTIKA 

Jan Defrančeski / O estetičkome nazoru Franje Markovića 

KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED

KRITIČAREV OBZOR 

Damir Radić / Mihaela Gašpar, Nemirnica, Disput, Zagreb, 2019 

Damir Radić / Ena Katarina Haler, Nadohvat, V.B.Z., Zagreb, 2019. 

Damir Radić/ Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020. 

Tomislav Škrbić / Protiv estetičkoga relativizma Predrag Finci, Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2019. 

donosi Darija Žilić / Ksenija Premur, Vinogradi u praskozorje, Naklada Lara, Zagreb 2020. 

Vesna Solar / Philippe Claudel: Pseći arhipelag / Prevela Dubravka Celebrini, Edicije Božićević, Zagreb, 2019. 

Vesna Solar / Margaret Atwood: Svjedočanstva / Prevela Ana Josić, Lumen, Zagreb, 2020.

Elizabeta Hrstić / Viktor Žmegač : Portreti gradova (London, Venecija, Munchen, Sankt Peterburg)/ Izdavač: Matica hrvatska 2019. 

EX PANNONIA 

Kristian Županić / Građanski rat i razaranje Siscije u 4. st. kao početak krize u rimskoj Panoniji Domagoj Sremić / Kulturno-prosvjetni i politički rad dr. Antuna Radića

STIHOVNICA SISKA 

Nagradu dobiva, rezultati natječaja 

Josip Čekolj / Velesove potočnice 

Marita Čatić / Sestre po moru 

Andrej Đeraj / Mehanička tipkovnica

20201116

Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile

(uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)

Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.  

Naslovnica Riječi

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?

Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu  je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.

U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.). 

Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću  vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana. 

Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu. 

Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, MarulićuNovoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe. 

No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.

Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.  

Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad. 

Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika. 

CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao

Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek

Cjelina pjesme iz sveska (fascikla) Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini  te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.  

Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije. 

Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi. 

Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja

Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.

Josip Gujaš-Đuretin

moja skepsa, moja žalost

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;

punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,

što je nada u nesmetani život i vera u svece,

šta je harmonija duše bez čemera svesti

ne znam već ja.

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,

meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,

lepote gorkog saznanja:

da je život dalek i beskrajan

da ga dostići i shvatiti ne mogu

da se samo u fragmentima otkriva meni,

da je srce tako žedno

da ga zadovoljiti neću uspeti,

da je želja tako strašna

da joj udovoljiti nije moguće.

Mene često posećuje božica Skepsa

da me obgrli ledenim rukama,

da mi srce davi žestokom hladnoćom,

da mi želju travi pomamnom žestinom,

da mi veru drobi suludnom besnoćom;

Mene često prima kralj crvene boli – i

deli mi širokom naturom darove svoje:

gorke cvetove jada,

razdrobljen životni put,

polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,

polomljenu veru u kristalnu ljubav

razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;

Mene često gosti kralj crvene boli

i ja znam da mi želi ukazati jednoć

na prokletstvo što me goni na ovome putu;

jer mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.

Ja sam ljubimac bogova žalosti

što uvelim cvećem slave rođendan moj;

ja sam ljubimac božice Skepse

što me grli žestinom mraza,

što me grli sve jače, sve žešće:

dok me najzad ne zadavi.

Budimpešta, Bolnica Janos

AKORDI O HRVATSKOJ 

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova  

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura 

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina  

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu 
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica  

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

Naličje jedne noći   

Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

Zagreb, 20200130 – 20200605 

Pirgo je žalostan – Umjesto kave 12. studenoga 2020.

Naše Društvo hrvatskih književnika poslalo je danas obavijest da je 11. studenoga 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Ne vjerujem kako će o Martićki mediji objaviti i samo malen dio lauda kao o nedavno drugome preminulom kolegi, također piscu za djecu, također i novinaru i književniku, po mojemu boljem novinaru nego književniku. Sama ga više pamtim po neprofesionalnoj, neljudskoj objedi, kad sam bila puno mlađa i kad mi je to od takve face vrlo teško palo, ali i da mi se nikad nije ispričao ni jednom od svojih lijepih riječi. Bilo, pa prošlo, to mi je za drugi tekst. Žao mi je što je čovjek umro, ali mi je žao i što je umrla u djetinjstvu mi omiljena spisateljica. Toliko da pri ruci i sada držim njezina Pirga, roman objavljen u biblioteci Vjeverica (uredila ga je čuvena Ana Kulušić!) Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost, u Zagrebu, 1974., kad sam ujesen krenula na faks. Prije dvije godine dovukla sam roman iz viška jedne slavonske knjižnice s posebnom posvetom, ali i s autogramom autorice i dječaka čije je vlasništvo bila kad je polazio II a razred tko zna koje škole. Prerastao ju je. Zahvalna, napisala sam onda kavu o knjizi gurnutoj ukraj, skrajnutoj. Dok sad snimamo naslovnicu, a iz nje ispada intervju s književnicom, koji je odlična novinarka Kristina Olujić napravila za Nacional, 4. svibnja 2018. 

Nalovnica Pirga Anđelke Martić, izdanje Mladosti iz 1974.

Ni onda se nisu, kako biva, pretrgli i pohrlili intervjuirati staru partizanku koja o hrvatskom Bambijunaslovno izjavljuje: Voljela bih doživjeti da se moj Pirgovrati u obveznu lektiru… E, lane, lane točkasto, pirgasto, što ćeš ti, partizansko, u lektiri? Pa nije li tvojoj autorici prvi intervju u životu bio s lancmanom Titom još na Srijemskom frontu! Nije pomogao ni drugi lancman Tuđman, a ni opći povratak prirodi i zaklinjanje u ekologiju i brigu o životinjama. Pa imamo mi mnogo boljih našihknjiževnika i za djecu! To su nama naši kriteriji. Prema tekstu. Prema autorima. Prema smrti. Selekcija. Uskost. Tjesnac. Kao da ne mogu ponuditi da svatko čita što želi i sam odluči što mu se dopada, a što ne; što je mala istina na velikom svijetu? Kako da Pirgo ne bude žalostan? 

Dodajem na kraju cijelu DHK-ovu vijest:  

Jučer, 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borac i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. “Pirgo” je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi. Objavila je više zbirki priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.

20201112

Strahimir Primorac u Vijencu o Generalovu sinu

Vijenac u broj 696. od 5. studenoga 2020. na stranici 15. u cjelini Književnost objavljuje temeljitu i izuzetno zanimljivu kritiku Strahimira Primorcao romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan Drama o gubitku identiteta

20201106

Naslovnica Vijenca
Stranica teme Književnost: Nova hrvatska proza

Slavica Moslavac o sesvetskim običajima i Životu večnom Božice Brkan

Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:

Krizanteme / Fotografija Slavica Moslavac

Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.

U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi. 

20201103

Božica Brkan u internetskim Pjesnicima Ane Horvat

Počnem li računati koliko poznajem Anu Horvat alias Jasnu Palčec, ispast će da smo starije nego što jesmo. Poznajemo se iz toliko različitih konteksta da dostaje i za nekoliko baš zanimljivih ljudskih veza. Međutim, kao da se pojedine naše povezanosti uopće ne dotiču. Kad me je, recimo, Ana pozvala na Razgovor s pjesnikinjom

Naslovnica e-zbirke Božice Brkan u antologijskom izboru Ane Horvat

u Mesničku 2018., povod je bila neka moja novinska, vrtno-urednička podrška njezinom aktivizmu s pesima (šinteraj, udomljavanje, njezina zoo-knjiga pjesama…), a ne moje pjesme.

Pjesnikinja sam bila davno prije i davno poslije toga i vjerojatno nije baš bila upućena. Onda me je 2019. među svojih 39 pjesnikinja pozvala u Lisinski i baš sam bila počašćena. A onda smo se susrele proljetos na samoborskoj Vrazovoj Ljubici kad su na kamenu ploču uklesali Anine ljubavne stihove. Tada mi je za prije darivane knjige uzvratila svojom proznom Lovorvišnjom, koja me je oduševila, da sam se raspisala kao što se ona iz jednoga u drugo godišnje doba na fejsu raspisuje imanjem na kraju grada uraslom u džunglu, koju je sama zasadila prije nekih desetljeća povukavši se onamo zbog pasa kojih više nema. 

Ana Horvat i Božica Brkan uoči Vrazove Ljubice 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Pratila sam njezinu Aninu ljubavnu poeziju, a samo povremeno i portal Pjesnici Ane Horvat hrvatska ljubavna lirika od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba. Uvodno u svojem, možda i najznačajnijem projektu, kaže:

Predstavljam vam pjesnikinje i pjesnike koje volim. Naslovi knjiga dio su stiha pjesnika. Broj pjesama pojedinih autora nije vrednovanje. Pjesmama koje sam izabrala pokušavam odgovoriti na pitanja iz vlastitoga života.

Pjesnikinje i pjesnici, vile i vilenjaci, razvrstani su bez ikakvoga reda u virtualna KOLA, po jedanaest ih je u svakome. Ondje plešu živi s pokojnima, oni koji su se poznavali s onima koji se nisu i neće. Pjesme su dopunjene vinjetama slikarica Nevenke Macolić, Ljerke Žingerlin i slikara/pjesnika Virgilija Nevjestića.

Kao i ljubav, poezija ima više magijskih lica. Dodajte im još jedno – internetsko. Poput ljubavi, ljubavna poezija nema cijene. Ako joj se prepustite, na ovome portalu sve je moguće, besplatno i – skupocjeno. Kliknite na knjigu i otvorit će vam se! Čitajte, uživajte, tješite, čudite se i duhovno obogatite. Preuzmite knjigu cijelu, isprintajte pojedinu pjesmu ili je nekome pošaljite e-mailom!

Priznajem, baš me je iznenadila pozivom da pošaljem 20 ljubavnih. Pomislih naglas: Pa imam li uopće toliko ljubavnih? Pa kad ih čitaš na Ljubici,reče mi Ana, valjda imaš. Ukratko, bacih se u potragu kroza svih mojih sedam pjesničkih zbirki, stvarno nađoh i više, da sam jedva odabrala ljubavne iz različitih faza, različitih stilovima. (Imam nešto baš ljubavno u pet kutija, ali prozno, i nikako da smognem zicflajša toliko da to zgotovim…).

19. kolo Pjesnika Ane Horvat

I tako, imam čast biti u Pjesnicima Ane Horvat, u hrvatskoj ljubavnoj lirici od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba, kao 203. pjesnikinja. U društvo svojih književnih miljenika, sjajnih pjesnika i pjesnikinja. Prvo kolo e-knjiga startalo je 2009.  godine, a u najnovijemu 19. kolu e-knjiga oplemenjenom vinjetama Vergilija Nevjestića(izdavač je Druga prilika, tehnička urednica je Valentina Viskov) deset je pjesnika i pjesnikinja – Senke  Slivar, Zrinka Šimunića, Đurđice Gavranović Porobije, Ludwiga Bauera, Sonje Kušec Bećirević, Zorke Jekić, Ivice Drljače, Ljubice Ribić, Kemala MujičićBožice Brkan. Moju je e-knjigu na 30 stranica Ana Horvat kao urednica naslovila stihom iz jedne moje tinejdžerske ljubavne mogli smo odljubiti ljubav. Zahvalna sam što sam mogla pridonijeti svojom kapljom, svojim stihovima. Od 20 poslanih, Ana je odabrala 15:  

ljubavna 1975.
Ljubavno poslijepodne 
Oblutak 
Recept za rez  

Senak
posveta 

srce
Gotovo ljubavna 
Ljubavna 2010. 
izgubljena 

muzej prekinutih veza 
Nehotice 

štiklice  
Ikar / Ljubavni let 
Dotaknuti 

20201102

Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu

U sklopu projekta Dani Antuna Gustava Matoša pokrenuta je knjižnica Matošev milenij, u kojoj je nedavno objavljena i prva knjiga Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, 2020., Plavna – Tovarnik – Osijek – Zagreb. Predstavljanje dogovoreno za srijedu, 28. listopada 2020. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu zbog epidemije Covida 19 postalo je online, a u njemu su o njizi govorili Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, zatim Mirko Ćurić, dopredsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i priređivač knjige i u ime sunakladnika i jedan od autora pjesama u knjizi Tomislav Žigmanov.

Velikom pjesniku svoje stihove posvetili supjesnici: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Vlasta Markasović, Marinko Plazibat, Goran Rem, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić Tomislav Žigmanov

Nakladnici Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, glavni urednik izdanja Dana Antuna Gustava Matoša je Goran Rem a priređivač je Mirko Ćurić,ističu:

Ova knjižnica treba,  ne samo istraživati manje poznate segmente Matoševog djelovanja (kakav je njegov dramski opus), već i revalorizirati današnje spoznaje i ocjene Matoševog književnog rada, u skladu s novim književno-teorijskim, književno-povijesnim čitanjima ili kulturološkim čitanjima. Nakon Zbornika Antun Gustav Matoš – Matrica moderniteta (2014., dr.izd. 2015.) koji je priredio Goran Rem (radovi su pozvani i objelodanjeni u svesku 7 Poznanskie Studie Slawistyczne iz Poznanja,  koji  su uredili Krystyna Pieniazek Marković i Goran Rem) objavljene su još dvije knjige: Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa, drama (2018.), priredio dr. Ivan Trojan i Sonetist Antun Gustav Matoš (2019.), priredila dr. Vlasta Markasović. Za završnicu ovogodišnjih, četvrtih Dana Antuna Gustava Matošaodlučili smo prikupiti pjesničke posvete Matošu suvremenih hrvatskih književnika, članova Društva hrvatskih književnika i dvoje autora iz hrvatskog pjesničkog kruga u Vojvodini. Na poziv koji smo uputili pjesnicima i pjesnikinjama odazvalo se četrnaest pjesnika i sedam pjesnikinja, poslavši radove visoke estetske vrijednosti. Naslov zbirci odabrali smo prema pristigloj, usuđujemo se napisati, (budućoj) antologijskoj pjesmi hrvatskog klasika Borbena Vladovića. Moderato dolcissimo, koja u nazivu ima glazbeni termin pa je tako posveta ne samo Matošu kao pjesniku, već i Matoševoj „glazbenosti“, što dodatno potkrjepljuje Matoševa pjesma Čarobna frula otisnuta na koricama knjige.

Maskirani A. G. Matoš i Božica Brkan na zagrebačkom Štrosu, 5. rujna 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Samo jedan od lijepih predaha, 9. rujna 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

U ovome neobičnom zborniku Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu objavljena je i pjesma Božice Brkan. 

Božica Brkan

ustani matošu ili selfie na štrosu  

nisam bila u gradu od potresa

jedva su tramvaji provozili 
(a i to karnevalski s maskama)
turistica u vlastitu gradu

bizaranopen air 

ni dvorišta još nisu ni prigodno otvorili
(hosteli uzaludno oglašavaju
bed & breakfast s popustima) 

moja ophodnja zagorka u tkalči šenoa u vlaškoj fric na gvozdu i ti na štrosu  
bok moj
poeta doctus servus mojpoeta ludens
nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije 

jedva sam doklipsala 
kanila sam natrag s noge na nogu 
tomićevom navodno si baš tu negdje stanovao 

luknula bih tek tko li je prionuo 
čobancu u vallis aurea a tko slasticama gluten free u vincekov vis 
àvis 

umaskeratu spustit ću se uspinjačom

i tebi je netko navukao baš ljupku brnjicu 

štosno kretivno oslikanu 
jednokratnu 
naslućujem već iskorištenu 
covid 19 (krunski virus kaže jedan drugi pjesnik liječnik diplomat)

i sve je otišlo ulockdown
jedino jednako ustrajno drndažuja štrosom šeta i ovoga ljeta

i industrijastreet fooda španciranja cest is d’best 

baciš se u točeno po akcijskoj 
možda ti ne bi pivce za živce nego radije gem 
iz jednako plastične čaše (jednokratne također)

što sam te više čitala to me je manje zanimalo što si pio
(puhati nikome ne moraš)

da ti je kožarić uvalio violončelo u halbcilinder bi ti spuštali trinkgeld

kao što to čine dolje po ilici i po špici trendovskim muzikantima
ako imaju sitnog

ako bi ti mogao držati gudalo selfirali bi se gudeći s tobom 
ako bi te uhvatio
schreibkrampf mogla bih ti dodati neofen forte
znam kako u nadlanicama boli tekst
dok
žuja štrosom šeta i ovoga ljeta
željeznicu guta već daljina

otpadaju mi noge (ulet malo bolji)tek daprisjednem uza te 

premišljam da ipak 
(ako wifi dopusti) 
okinem selfić 

s agm 
s ageemom 
s ej dži emom  
(ako je nada dimić šivajući gaće izbrendirala
endi
ako si već postao logo agm

ako si najslavnija petrovićeva karikatura kaširana u dhk

što i ti gusta ne bi bio pop-ikonom)

ne zamjeri 
nemaštovito ću ti na fotki opet frkati mustače
je li bolje sjesti zdesna ili slijeva 
ili da te straga zagrlim
(pusti socijalnu distancu)

nježno do sjaja glancam skulpturni aluminij 
praveći se da ne znam kako ti zakazujem novi dejt
na tvojoj klupi s pogledom
makar poslije još jedne pandemijejoš jednog potresa


pravit ću ti društvo zakratko dokoličariti nad tobože širokom donjogradskom panoramom
metropolom palanački ušorenom

iz tvoje pomalo golublje ravnodušne perspektive 
(sva sreća da si podalje od bana omiljene štacije jatima od perja)
kako ti samo ne dojadi 

sve ti je u percepciji sigurno bi me uvjerio

onda ćemo samo gledati kao da smo ravnodušni

u predvečerje
zvijezde i zvizdan umjesto krova nad glavom
kao da se dolje išta mijenjaosim cucaka što španciraju pod zrinjevačkim platanama 

moj poeta doctus mojpoeta ludens

ne sjećam se jesam li ti rekla da smo se tako naslikavali i u tovarniku
pred tvojom rodnom kućom
obnovljenom
zaključanom 
praznom
(niti da bi neki emigrant s istoka na putu u europu provalio na noćenje) 

mogla je biti pjesničko proštenište nacionalno izletište na rubu eu
(zamišljam kožarićevu repliku sa štrosa 

dokono sjediš pred kućom a mi snimamo selfiće s tobom)

u pokrajini ispražnjenoj od ljudi 
u pokrajini gdje u zemlju posadiš gumb a nikne egzot

(ni mi ne bismo otišli u srijem da nisu uzgojili i ocjenjivali 160 sorta rajčice
njima sam a ne tebi napisala svoj
hrastovački nokturno prepun gmo i bio i eko)
kej da počnem moja draga mati 
smrt i betek to je sinek tvoj  

nisam dospjela reći moj trubaču sa seine kako sam zbog tebe natentala m 
da se vozimo brodom od eiffelova tornja do notre dame i natrag
i fotkamo klošare pod mostovima 

i pariške krovove iz riječne žablje perspektive
(uz harmoniku su rengali piaf montand aznavour brel
ne o
beaujolais nouveau a bila je jesen)  

da su ti bar koju maćuhicu vteknuli v žardinjeru
crnu kao ponoć zlatnu kao dan

i ti kažeš mi očekuješ svašta 

metaforičkiusred jave procvjetao san  

dodir s tekstom gustek

više je postovana fejsu i twitteru 
nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga 

pjesama
ljerko srce moje ti si lutka mala
osim za potrebe piara više nitko i ne polemizira 
samo lajkanje i hejtanje od ponuđenih s pomno odabranim emotikonom i heštegom

imao sam srce djetinjasto srce  
srce koje boli  boli tako jako  

enter
enter
enter

moj gustl  

kakvu sreću imamo mi hrvatski i književnici i pisci 
sve jedan veći od drugoga
mi trivijalne fragilne književničice i intelektualci samozvanci 
mi zvijezde književne scene

što se uzaludno babilonski natpjevavamo
(žuja štrosom šeta i ovoga ljeta)
što na nas samo širokokutnou kontralihtuškiljiš sa svoje klupčice na štrosu

što nas dnevno ne šinfaš i ne uzimaš nam estetsku i ostale mjere
u nedostatku kriterija

samo kosa tvoja još je bila živa 

dostajala bi jedna jedina precizna rečenica da je ima tko izreći
da se kepeci izmjerimo vlastitim metrom


ustani matošu ustani gustek zagreb te hrvatska te zove 
i masku sam ti donijela
must have da se ne zaraziš recentnim virusom

koliki nas se oko tebe omuhava da ne navučeš našzeitgeist


stvarno se kažem ti trudim zavoljeti željeznicu koju guta već daljina

20200704 – 20200710 – 20200718 – 20200727 – 20200802 – 20200807 – 20200817 – 20200819 – 20209827 – 20200828 – 20200829 – 20200830  

20201028

Poveznice:

Nadohvat Tekst – Umjesto kave 26. listopada 2020.

Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.

Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak

Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.

Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.

Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak

Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka GreguraGrmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?

Božica Brkan uime stručnog povjerenstva čita obrazloženje nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2020..

Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2020.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli

Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).

Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.

Obrazloženje

Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima. 
Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost. 

Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan

O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga. 

Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri. 

Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak

Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac. 

Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.

Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak

Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume? 

Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak

No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.

Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.

Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva
Zagreb, 5. listopada 2020.

Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20201025

https://www.zagorje.com/clanak/vijesti/odrzana-zavrsna-svecanost-i-dodjeljena-nagrada-gjalski-eni-katarni-haler-za-roman-nadohvat