Album Bog nam greh oprosti s potpisima Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)
Molitva nije niti u jednoj panorami, zborniku, antologiji, izboru, osim ako ne računamo Kajkavsku čitanku Božice Brkan, pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednjoškolce.
Detalj unutrašnje strane albuma: pjesma Molitva (Foto Miljenko Brzak)
Cinkuši su me zvali na ne jedan nego na brojne od svojih koncerata, primjerice od Tvornice kulture do Močvare, ali godina mi je bila takva da sam se tek u petak, 20. ožujka 2026. domogla svoga, odlično dizajniranoga autorskog albuma.
Publika sluša, i snima (Foto Božica Brkan)
Uz Molitvu stoji: A song from the “Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), by a Croatian writer and journalist Božica Brkan) From album: BOG NAM GREH OPROSTI (2023)Master of Sound: Nikola Santro, Editing: Nataša Radušić, Marko First, Mix: Igor Ivanković, Production: CINKUŠI, Igor Ivanković Design: Igor Bojan Vilagoš all rights reserved.Na albumu autogrami sviju cinkuša.Tihomir Kruhonja, kontrabas, Mirko Radušić, akustična gitara, Nebojša Stijačić, električna gitara Natalia B. Radušić, mandolina, Marko Meštrović, bubanj i djembe, Marko First, violina i gajde Nikola Santro, trombon, Krešo Oremuš, usna harmonika..
Njihanje u raskošnom ritnu Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)
Na koncertu u kasnom terminu, ali ipak u Lisinskom, predvorje Velike dvorane, na otvorenju Zagrebačkoga glazbenog proljeća Videl sem v megli Reč imali su i gošće: Luciju Stanojević, violina, i Mariju Mateju Kruhonja, vokal.
Radost zajedničkom krecijom, albumom (Foto Miljenko Brezak)
Krenuše, dakako, s Krležom i Petricom Kerempuhom (Žitek, prevedenim na njemački (Die Kuh im Nussbaum)!) preko međimurskih molskih (Komu majka komu beli kolač pečeš, Kak je teško našu ljubav tajiti), čakavskih, ličkih (Lički Herkul zlatnoga srca) i završili s mojim kreativnim psovkama. Mnogo više od etnoglazbe! (A Nataši zaklinjanje i preklinjanje baš odlično ide.)
Izlazak u Lisinski: prijateljice Božica Brkan i Milka Bunjevac (Foto Miljenko Brezak)
Zanjihao se u njihovu ritmu cijeli Lisinski zagrmjevši Mamica su štrukle pekli. Prigodno oblizečne. Od bog mi gre oprosti do Bog nam greh oprosti! Zahvalna. Odmah sam napisala pola ciklusa novih kekavskih. Baš na Svjetski dan poezije i na novi prvi dan proljeća sve do, ak sam dobro čula, dvije-tisuće-sto-i-neke. Hvala, Cinkuši! Idem potražiti stari ili, ako neradi, nabaviti novi gramofon za naš vinil. Bog vam greh oprosti.
Božica Brkan
molitva
jebal te cucek šari kurtasti i vrag te
jebi jeblo te kej
ima i noge i roge jeblo te
onulko vragov kulko te je ludi vidlo
nevolice te krčile zmija ti oči
spila bog dej
črvi te jeli pesi ti čreva
razlekli bog dej
Onima koji je ne poznaju, Carica zvuči snishodljivim ulizivanjem, jer ne znaju da je posrijedi odmilica puna velikoga poštovanja prema književnoj dami Ljerki Car Matutinović, koja punih pet desetljeća svojim djelima i prijevodima sudjeluje i pomno prati zbivanja na onome što se obično naziva književnom scenom. Još redovito čita više od dvije knjige – jer o onima koje pročita a ne dopadnu joj se tvrdoglavo i dalje odbija i pisati – jer najmanje o dvjema izabranima redovito objavljuje kolumnu u Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost. Iz naraštaja doajenâ Viktora Žmegača, Luke Paljetka i Tonka Maroevića, kako kaže njegov glavni urednik Goran Galić, i uz Strahimira Primorca i Nives Opačić još živahno djeluje i Ljerka Car Matutinović.
S predstavljanja Književnih zavjeta Ljerke Car Matutinović u Ogrizoviću (Foto Miljenko Brezaka)
Iako ne dulji od karticu i pol teksta, njezini ogledi nisu suhoparni niti se autorica u njima rasipa znanjem, nego svježim, dojmljivim esejima iskusnoga i predanoga čitatelja pouzdano preporučuje i poziva na čitanje.
Naslovnica šeste knjige književnih kritika iz Vijenca u Biakovinu nizu (Foto Miljenko Brezak)
Književne kritike, književne interpretacije i eseje objavljuje u
različitim medijima redovito od 1961., a u Vijencu je dosad objavljenih
450 kritika pretočila Biakova u šest knjiga: Vijenac odabranih (2013.) – nagrađena nagradom Julija Benešića – zatim Umjesto Samoća (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.), Književni ogledi (2019.), Iskustvolijepih riječi (2022.), a posljednja, Književni zavjeti (2025.), predstavljena je 9. veljače 2026. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)
I u tome
autoričinu, po mojemu još jednom važnom prilogu povijesti hrvatske
književnosti, možete se samo složiti kako ona suvereno piše o autorima koji
pišu na standardnom jeziku, a i o onima koja svoja djela pišu na zavičajnim
govorima – što je, priznajmo, danas izuzetno rijetko – te da su u
izboru zastupljene i gotovo sve tematske i stilističke preokupacije recentne
hrvatske književnosti.
Za uspomenu: Stevo Leskarac, Božica Brkan, Jasna Kovačević, Željka Lovrenčić i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)
Impozantan broj
raznorodnih djela Ljerke Car Matutinović govori o njezinom talentu, otvorenosti
prema životu i ljubavi prema književnosti. Za upoznavanje velikog opusa
njezinog kreativnog stvaralaštva dovoljno je udubiti se u njezinu biografiju,
upućuje urednica knjige Zorka Jekić ističući da zbirka eseja Književni
zavjeti omogućuje uvid u dio najnovije hrvatske književne produkcije i
prijevodne književnosti raznih hrvatskih izdavača te postaje molba novim i
starim čitateljima da, u današnjem vremenu nesklonom književnoj riječi, ostanu
vjerni lijepoj književnosti za koju
autorica živi. Dodaje kako njezino sveukupno stvaralaštvo potvrđuje da za
Ljerku Car Matutinović doista, stvarati znači živjeti.
Zanimljivo: književna kritičarka o književnoj kritičarki – Željka Lovrenčić i Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)
Ugledna kritičarka dr. sc. Željka Lovrenčić svoju je ocjenu Caričine knjige naslovila Književnost kao pozivzaključujući kako Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost. Tumači:
Matutinovići Carici, doprinos unuka Marka (Foto Miljenko Brezak)Matutinovići Carici – doprinos unuka Luke (Foto Miljenko Brezak)
Jedna od osobina
dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih
književnika i onih koji tek startaju na književnu scenu. Kod naše je autorice
to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one
knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne
robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i
najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je
činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.
S osobitim poštovanjem glavni urednik Vijenca Goran Galić o svojoj dugogodišnjoj suradnici (Foto Miljenko Brezak)
Razvidno je, nastavlja,
da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu
hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije,
od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje
zapise. Navodi niz raznovrsnih primjera osvrta naše vrsne književne
kritičarke s preporukama knjiga brojnih knjiga Zdenke Maltar, Tamare Bakran, Željka
Kneževića, Ane Horvat, Miljenka Stojića, Ivice Glogoškoga, Veselka Koromana,
Biserke Goleš Glasnović, Dragice Vranjić Golub, Stjepana Šešelja, Jasminke Domaš, Tomislava Milohanića, Marine
Šur Puhlovski i drugih. Znalačkim i
mudrim naziva pisanje o panoramama i
antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Dodaje:
Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje
svijetom. Spominje i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću
i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane
pjesme u povodu 125-te godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo
hrvatskih književnika.
U publici kolege i čitatelji (Foto Miljenko Brezak)
Car Matutinović
na stranicama Književnih zavjeta opisuje i niz proznih knjiga naših
suvremenih autora i proširuje nam obzorja primjerice analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević,
romana Darka Pernjaka, priča Franje Deranje,
romanima-uspješnicama Ludwiga BaueraDvostruki životEve Braun
i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografske proze Diane Rosandić
Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka
Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo
književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi
knjiga svih književnih rodova. Zahvaljuje za lijepe riječi o njezinoj knjizi
književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“ te iznimno zanimljivim
apostrofira i oglede o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi
o netemema, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno
ogledalo te onom Lade Žigo ŠpanićAvanture na stazama kulture objavljenom
krajem 2024. godine. Dr. Lovrenčić dodaje dalje:
Radoznalost: o kome je Carica pisala? (Foto Miljenko Brezak)
Zapisi Ljerke Car
Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. Uz malo riječi kaže sve što je
potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni
znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica
Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih
uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove
male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman
izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost
pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš.
Na knjigu i autoričin potpis (Foto Miljenko Brezak)
Kao književnu
kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru.
Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i
književna kritika može biti i te kako
zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih
riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.
Ne može predstavljanje ni jedne knjige bez drugih knjiga i bez – kave dragih kolega: Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Marina Šur Puhlovski i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)
Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.
Presnimljeno iz HTV–ove emisije Posebni dodaci, 14. ožujka 2026.
Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa DeanaZbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.
Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.
Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.
Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusiDostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč
Jedva čekam najavljene iduće
Wajdine filmove i redom ih preporučujem.
Na prošlogodišnjem Interliberu i ponovno potkraj veljače u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija Grgurevo Maje Žebčević Matić. Uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Požege Gradski muzej Požege objavio je u velikom formatu na više od 290 stranica, vrlo opsežno, bogato ilustrirano istraživanje svoje etnologinje, poznatije po projektu Muzej u loncu.
Maja Žebčević Matić sa svojom monografijom i Božica Brkan na zagrebačkom predstavljanju (Foto Miljenko Brezak)Među brojnom publikom mnogi ugledni Zagrepčani rodom Požežani (Foto GMP)Natroposječno mnoštvo publike (Foto GMP)
Ljiljana Marić, urednica monografije i ravnateljica Muzeja koji je prošle godine imao izdavačku natprosječnu godinu s monografijom i s novim katalogom muzejskoga postava na 600 stranica, zahvalila je autorici na 30 godina stručne i zavičajne predanosti temi pretočenoj u ovu, Požežanima izuzetno važnu knjigu. Iako ga i drugi slave, Grgurevo je, istakla je, jedinstvena manifestacija u svijetu i takva se ne može povezati ni sa jednim gradom osim s Požegom. Ono je nerazdvojni dio identiteta slavonske Atene, a kako je nastajao, kako se njegovao i čuvao taj identitet, sadržaj je ove monografije. Ona je smjernica i putokaz kako i u budućnosti ova tradicija treba živjeti.I zbog toga je ona neprocjenjiva.
Uoči predstavljanja u Hrvatskome državnom arhivu: Maja Žebčević Matić, Ljiljana Marić i Tanja Baran (Foto Miljenko Brezak)
Fotografije i sjećanja iz riznice požeških obitelji
Maje Žebčević Matić proučavala je veliko bogatstvo požeških obitelji sačuvano i predstavljeno u 242 objavljene obiteljske fotografije uglavnom iz projekta Kluba čitatelja vlastite prošlosti i saslušavanjem čak 50 kazivača te korištenjem 137 bibliografskih jedinica kako bi odgonetnula kakva priča stoji iza pojedinih fotografija, kako se njegovala i čuvala ova tradicija i sve to pretočila na stranice ove knjige koja ima šest poglavlja i 35 potpoglavlja. Dizajneri Bilić & Müller studija opredijelili su se za tri boje kao asocijacije, crvenu i zlatnu na požeška vina te zelenu na vinogradarske brjegova ponad grada i Zlatne doline.
Monografija Grgurevo objavljena je prošle godine u povodu 200. godišnjice prvog pisanog spomena običaja Grgureva 1825. godine, koje se pak slavi u čast Luke Ibrišimovića Sokola, koji ima i prepoznatljiv spomenik, jer je za Požežane legendarni junak u fratarskoj halji, koji je 12. ožujka 1689., baš na dan sv. Grgura, iz Požege mačem protjerao osmanlijsku vojsku Bršljanović-age i oslobodio je nakon 150 godina vladavine.
Recenzent dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU (Foto Miljenko Brezak)
Bitke na Sokolovcu više u predaji negoli u povijesnim izvorima
Uz dr. sc. Klementinu Batinu recenzent monografije, dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU ukazao je kako se u povijesnim materijalima takva bitka na Sokolovcu nigdje ne spominje te dodao kako je u monografiji upravo zbog toga popis izvora triput veći od popisa literature. Unatoč tome, autorica vješto zaokružuje povijest, sadašnjost i budućnost Grgureva za koju iznosi niz prijedloga i stručnjacima i zajednici te se neće moći zaobići.
Požežani su, naime, ne hajući za službene izvore, ustrajnim grgurevskim pucanjem iz mužara i topova održavali narodnu predaju o protjerivanju Turaka tako da je, upravo na prijedlog autorice kao najbolje njegove poznavateljice, 2007. godine Grgurevo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, prije toga postavši i Dan grada, koji bilježi punih osam stoljeća, te dio već bogate turističke ponude Zlatne doline, poznate po bogatstvu prirodnih ljepota, kulturne povijesti, odličnim vinima (iako je vinogradarstvo sve češće skup hobi) i gastronomiji (Požežani su uspjeli zaštititi vinogradarski ćevap).
Požežani u Zagrebu ozbiljno su shvatili predstavljanje u metropoli (Foto GMP)
Globalistička ograničenja, pa i zakonska gromoglasnom grgurevskom pucanju
Izuzetno vrijedan i gostoljubiv grad pamtim, osim po uglednom poljoprivredno-prehrambenom sektoru i po odlično organiziranim Večernjakovim Kulenijadama čak i u vrijeme Domovinskoga rata – hvala Jelenko Topić! – uz koju je i domaći slavonski kulen/kulin već tada zaštićen kao prvi hrvatski proizvod.
Zagrepčanima je predstavljen i vinogradarski ćevaš (Foto Miljenko Brezak)
O važnosti monografije za požeški identitet i potencijalu Grgureva za brendiranje tamošnjih vinograda i vina govorila je i doc. dr. sc. Tanja Baran, autorica monografije Hrvatska vinska kultura, zaslužna što su i Vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti njezinih rodnih Križevaca nedavno konačno proglašeni također kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istakla je i malo kapitaliziranu hrvatsku tradicijsku kulturu uopće, a Grgurevo bi upravo moglo poslužiti kao uzor u tome.
Uspomena na svečanost u HDA Maja Žepčević, Božica Brkan, gradonačelnik Požege prof. dr. sc. Borislav Miličević i Sara Karan (Foto Miljenko Brezak)
Autorica monografije Maja Žebčević Matić
upozorila je pak da se Grgurevo danas susreće s ozbiljnim izazovima
globalizma istakavši probleme kao što su sve manji broja vinogradara, sve
češće na hobiste, zatim gubitak povezanosti novih generacija s tradicijom i
zakonska ograničenja zbog kojih se gubi ključan element običaja –
gromoglasno grgurevsko pucanje iz mužara.
Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.
Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)
koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.
Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…
Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu
ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom
ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki
igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem
(pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka
ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u
igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti
nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i
trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U
osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i
govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i
najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko
primjera:
Igra Laste prolaze
Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži
kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po
polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda
svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U
šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri
mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe,
‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata
zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u
moru kit, ajde Maro vrit!
Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata
Zatim su, govori Moslavac, usvajali
i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan
oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i
sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta.
Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili
poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre
s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao
što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih
improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih
igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri
čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po
kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug: Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza
drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi
mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac,
vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.
Igra Vučji rep
Zadnji par djece koji su glumili
vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve.
Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali
što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio
žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se
pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok
roditelji nisu pozvali djecu kući.
Tak se svira tičica!
Mene osobito veseli što je Slavica
Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec,
koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan,
igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut
prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je
imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on
to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih
suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne
ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori
komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na
njegovo mjesto i on je žabac.
Lepe naše livadice…
Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio
je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se
drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim
instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.
Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša
(Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke,
manje i veće kružnice.
Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)
Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.
Željele mi to priznati ili ne, (i) u svijetu poezije vladaju muškarci. Glasniji su i prodorniji od žena. I poznatiji. Piše tako Željka Lovrenčić u svome eseju, koji uvodi u najnoviju njezinu knjigu, još jednu pjesničku panoramu, vrlo neobičnu, žensku. Nazvala ju je ELLAS, ONE. Odabrala i prepjevala za španjolsku izdavačku kuću Katelani 2000. – urednik Jordi Garcia Jacas, vrlo zanimljiv dizajn, omot Raúl Grabau a tekst Sheila Malla – a dogovara i kosovski prijevod na albanski te na portugalski. Možda ONE svjetlo dana ugledaju i na hrvatskome? Za biblioteku Poiesis Forum odabrala je jedanaest hrvatskih pjesnikinja, koje su predstavljene sa po deset pjesama, kratkom biobibliografijom i portretom.
Odličan i nadahnut dizajn Raúla Grabaua
Lovrenčić Piše dalje: Ako govorimo o poeziji na španjolskom jeziku, u našoj zemlji mnogi ljudi, ne samo oni iz određenih krugova, znaju za Pabla Nerudu i Federica Garcíju Lorku. Manji broj njih za Antonija Machada i Juana Ramóna Jiméneza, ali rijetki za pjesnikinje kao što su Gabriela Mistral ili Alfonsina Storni. Da o izvrsnim suvremenim španjolskim pjesnikinjama Patriciji Benito i Luni Miguel niti ne govorimo.
Kao mala zemlja, Hrvatska se
iznimno trudi predstaviti svoju književnost svijetu. Rekla bih da i u ovom
slučaju pjesnici i prozaici zauzimaju više medijskog prostora od svojih
kolegica.
Zbog toga, kao poznavateljica i
obožavateljica poezije, ovom prigodom u panorami One španjolskim govornicima
nudim odabir od deset pjesama jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja.
Smatram da je tih jedanaest snažnih, izvornih i inovativnih ženskih pjesničkih
glasova obilježilo današnju hrvatsku pjesničku scenu. Svaka je ovdje
zastupljena pjesnikinja na svoj način rušila granice i stereotipe, slavila
život i divila se prirodi, zapažala male stvari koje nas okružuju poput lišća
koje šušti, guštera na zidu ili ljepote bijele boje, iznosila svoje poglede na
život, razmišljala o našoj svakodnevici, pisala o ljubavi.
Tko su ONE, žene moćna glasa,
pripadnice različitih naraštaja koje pišu toliko različito, a opet slično i
čitatelju blisko? Profesionalno, one su novinarke, matematičarke, profesorice,
pedagoginje, umjetnice, pravnice, knjižničarke…
Neke od njih autorice su ponekad
sjetnih i nostalgičnih, a ponekad vedrih i duhovitih pjesama, lakih za
razumjeti i prihvatiti poput Božice Brkan. U njenim se pjesmama razabire
ljubav prema prirodi i bojama, a rado se bavi i jezičnim temama budući da piše
i na svome rodnom narječju. Omiljene teme Diane Burazer su prolaznost
vremena i svakodnevica, a njezine pjesme krase misaonost i iznimna osjećajnost
dok Ljerka Car Matutinović rado govori o ljubavi i moru te sjećanjima na
dane djetinjstva. Česta joj je tema i jezik. Njezinu poeziju odlikuju
prpošnost, lagani humor i blaga ironija. Lana Derkač je
postmodernistička pjesnikinja zaokupljena prije svega ljudskom kulturom i
aktualnim svjetskim zbivanjima. Također, zanimaju je okoliš, svemir, Zemlja, a
česta tema su joj i svakodnevni događaji. Stanka Gjurić je pjesnikinja
posebnog senzibiliteta. Njezina je poezija vrlo iskrena i odraz je njenih
duševnih stanja. Često opisuje svoj i život drugih ljudi na način na koji ga
ona vidi i doživljava.
Biserka Goleš
Glasnović svojom poezijom odaje počast životu; slavi ga. Njezine su pjesme
ode svjetlosti, radosti, ljubavi, vrtovima, cvijeću, suncu, snovima,
mitologiji… U njima uspješno isprepliće prošlost i sadašnjost. Kroz stihove Ane
Horvat koji nastaju u jednom dahu protječu silna energija i životnost.
Pjesme su joj lišene pretjeranih jezičnih ukrasa, jednostavne i mudre, pune
ljubavi za ljude, prirodu i životinje. (Ne nužno tim redom). Božica Jelušić
u svojoj pak poeziji među ostalim temama spominje prolaznost života, smrt,
zavičaj i naše okruženje, ali i ženstvenost, odnosno moć i ljepotu žene te
nužnost slobode. Diana Rosandić Živković najradije piše o muško-ženskim
odnosima, o ljubavi i prirodi te potrebi povratka u nju. I njoj su česta tema
svakodnevni životni događaji i pojave. Marina Šur Puhlovski nas na blago
ludički i ponekad humorističan način, mudro i nenametljivo, pročišćenim jezikom
i filozofskim razmišljanjima upućuje na pomisli o ozbiljnosti i misiji našega
postojanja SADA i u ovom vremenu dok Sonja Zubović toplo i blago govori
o čovjeku i okolišu, o ljubavi i ljudskim osjećajima. Njeni su stihovi
umirujući i nježni pa u našoj duši dugo odjekuju; baš poput jeke.
Ovo su samo naznake onoga što
potencijalnog čitatelja čeka na stranicama ove knjige. Svjesna sam da je svaki
izbor subjektivan, ali i sigurna da je ovo odabir u kojemu će ljubitelji
poezije pronaći nešto za sebe i uživati u
stihovima „mojih jedanaest veličanstvenih“ suvremenih hrvatskih
pjesnikinja.
Željka Lovrenčić, predana i vrijedna promotorica hrvatske književnosti u svijetu (Foto Mladen Budimir)
Književnica zaljubljenica u poeziju, koju sama inače ne piše, prevoditeljica, znanstvenic i svjetska putnica u svojoj bogatoj bibliografiji, uz prevedene i uređene, bilježi brojne autorske knjige slične ELLAS: Bajo la ceniza del antiguo fuego. Poesía croata. Guadalajara: La Zonámbula, 2010.; Dulce Libertad. Madrid; Salamanca: Editorial Verbum; Trilce Ediciones, 2012.; Encuentros. Poesía croata contempóranea. Bogota: En busca de poetas; Editorial Escarabajo, 2018.; Literatura Contempóranea Croata. Contato em três linguas. Porto Alegre: Editora Zouk, 2023. (S Milanom Puhom i Tomislavom Deurom); Mlada čileanska lirika. (S Jordanom Jelićem). Zagreb: DSM grafika, 2003. ; Odlazak u stihove. Panorama savremene crnogorske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); Poesía Croata Contemporánea. (S Andrésom Moralesom Milohnićem). Santiago: RIL editores, 1997.; Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. Podgorica: JU Centar za očuvanje i razvoj kulture Crne Gore, 2023. (S Božidarom Proročićem).; Puentes. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb; La Paz: Društvo hrvatskih književnika; Correveydile, 2007.; Razlog za pjesmu. Panorama suvremene hrvatske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); El roce de la mariposa. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010.; Šapat Drave (devet pjesnika iz Podravine). El murmullo de Drava (nueve poetas de Podravina). Murmurul Dravei (noua poeti din Podravina). Iasi: PIM, 2018. (S Monicom Dragomirescu). Uredila je: Croacia-Chile 2024. Antología poética bilingüe. Santiago de Chile: RIL editores, 2024.; Dok oblaci prolaze. Suvremena kubanska poezija. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2020. i Zvijezda modroga neba. Suvremena kubanska priča. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2019.
Ne treba
zaboraviti, knjigu ELLAS poduprlo je i Ministarstvo kulture i medija RH.
Post scriptum: Ne mogu u ovakvim, meni duboko dojmljivim, prilikama ne zapitati se: A zašto među tim veličanstvenim pjesnikinjama i ja? Od mojih objavljene su pjesme: Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Nijanse bijeloga, Vrata se sama otvaraju, Tvoj brod, Postava X: Vjerovanje; krivica, Bukve i Haljina za snove. Hvala Ti, Željka, ambasadorice hrvatske književnosti.
U društvu dobrih autora i tekstova 19. Zbornika Moslavineobjavljenoga na 290 stranica našla su se i dva zavičajna Božice Brkan – Radomir Venturin od djetinjstva u Potoku do životnoga djela Za srokom okom i to okomito u devedesetoj (od 217. do 230. stranice) i Kako smo istraživali za Projekt Dobar tek u Moslavini LAG-a Moslavina – Recenzija (od 281. do 288. stranice).
Naslovnica Zbornika Moslavine 2025., grafičko oblikovanje D. Point / Kreativna agencijaPočetak teksta posvećenoga Radomiru Ventrurinu o 90. godiniJedna od duplerica teksta B. Brkan o Venturinu
Najnoviji Zbornik Moslavine 2025, koji izlazi otprilike svake druge godine, u zgradi izdavača Muzeja Moslavine Kutina u Noći muzeja predstavili su muzealci – glavna urednica Jasmina Uroda Kutlić te Antonio Džaja, Silvija Kantolić i Jelena Batinić. Govorili su o temama iz arheologije, povijesti, umjetnosti, prirodnih znanosti i drugima.
Dio sadržaja 19. broja Zbornika Moslavine
Na toj značajnoj stručnoj publikaciji, ne samo za Moslavinu – koja se može podičiti i Moslavačkim zrcalom, zbornikom moslavačkih ogranaka Matice hrvatske – s kontinuitetom izlaženja od 1968. čestitala je u ime kutinskoga gradonačelnika Zlatka Babića bivša ravnateljica i glavna urednica te muzejska savjetnica u mirovini i gradska vijećnica Slavica Moslavac. Uz Natašu Mravunac, Antonia Džaju, Silviju Pisk, Jasminu Urodu Kutlić, Ivana Gračakovića, Jadranku Kruljac Sever, Marinu Junger Sokolović, Dražena Kovačevića, Silviju Kantolić, Jelenu Batinić, Dalibora Sumpora, Anu Bosak i druge, ona je također autorica i u ovome broju Zbornika Moslavine dvaju tekstova, o Zorki Sever i Božici Somek – Mahala.
Književnica Božica Brkan izdala je zajedno sa suprugom
Miljenkom Brezakom fotoantologiju pod imenom „Hrvatski književnici”.
Naslovnica dvojne knjige i po autorima i po fotografijama i tekstovima
U uvodu ove zanimljive knjige, autorica postavlja pitanje:
„Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija
nikad, te kakav je uopće odnos fotografije i riječi?
Duplerica Katarine Zadrije u Fotoantologiji
Fotografije je snimio Miljenko Brezak. Fotoantologija je
objavljena u drugoj polovici 2025. uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih
književnika.
Čegecova duplerica u Fotoantologiji
Među 67 književnika u knjigu su uvršteni i Vrbovčani Branko Čegec i Katarina Zadrija.
Kad bi me netko pitao koje i kakve filmove volim, morala bih dobro razmisliti. Skoro u svakom žanru postoji djelo ili više njih koji mi se sviđaju. Ali, ako me pitate koji film volim, bez razmišljanja ću reći, bez obzira na kritike, „Words and pictures“ iz 2013. godine, Režija: Fred Schepisi Scenarij: Gerald Di Pego. U filmu je prikazano rivalstvo između profesora književnosti, koji je pisac i profesorice likovnog odgoja koja je i slikarica. Filmom prevlada romantika i vječna pitanja: „Što bolje opisuje ljude i događaje riječ ili slika? Govori li slika zaista tisuću riječi?“
Slična pitanja si postavlja i suautorica knjige pod imenom „Hrvatski književnici Fotoantologija“, Božica Brkan, za fotografije i riječi, koja sa svojim suprugom Miljenkom Brezakom supotpisuje knjigu. Po profesiji novinarka i urednica časopisa, radila je s fotografijama i fotografima. Osim toga izvrsna je prozaistica, pjesnikinja, novinarka sada na webu, čuvarica baštine, kulture stola. Fotografije prate tekstove. Često je tekst bez fotografije suhoparan i nedorečen i obrnuto. U uvodu u svoju novu knjigu postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te uopće kakav je odnos fotografije i riječi?“.
Ne znam hoće li itko ikad naći odgovor na to pitanje. Rekla bih da idu ruku pod ruku. Ne laže li fotografija? U današnje ubrzano vrijeme, gdje je vanjština sve, upotrebom novih tehnologija, fotografija često laže. Može je se čak nazvati svjetskim prvakom u laganju. Ali, to je kako i suautorica sama navodi: „sintetika“. Uljepšavanje na traci. Malo je fotografa koji si daju truda pa kroje fotografiju na starinski način, sa svjetlom koje mu je na raspolaganju, s tehnologijom koja je oslonjena na čovjeka, a ne obratno, čine čuda.
Autori Fotoantologije Božica Brkan i Miljenko Brezak (Foto Jura Gašparac)
Upravo takav fotograf je drugi suautor knjige, gospodin Miljenko Brezak. Osim toga što fotografira ono što mu privuče pažnju, ono što voli, redovno prati fotografski i videouradcima svoju suprugu. Za profesionalni i privatni arhiv, za blogove (Umjesto kave, Oblizeki) snima njene nastupe, promocije. Član je Fotokluba Zagreb. Osim u fotografiju zaljubljenik je u književnost i književnike. Njegovi portreti književnika nisu nastali slučajno. Prije fotografiranja dobro je upoznao rad svakog književnika. Fotografirajući ih izvukao je emociju svakog modela.
Kad sam već spomenula blogove, osvrnula bih se na blog „Umjesto kave“. Tu autorica objavljuje blogove o književnim zbivanjima koji najčešće prolaze ispod radara. Prošle godine je objavila tiskanu zbirku blogova pod nazivom „Umjesto kave – blogovi o netemama 2016. – 2023. godine“. Uza sve što radi, radi na tome da nitko od književnika i onih koji rade u kulturi, poglavito u književnosti, ne ostane zapostavljen.
Kako se interesi autora isprepliću, razvila se ideja o stvaranju zajedničke fotoantologije „Hrvatski književnici fotoantologija“. Stvarajući knjigu, gospodin Miljenko je vrijedno fotografirao književnike i u međuvremenu do objave knjige postavio nekoliko izložbi fotografija hrvatskih književnika. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. godine, uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika. Čast mi je i zahvaljujem na tome što su i mene uvrstili među 67 književnika koji su uvršteni u fotoantologiju.
Male kajkavske proze književnice Božice Brkan, Moslavke, posvećene sakupljanju, bilježenju i očuvanju svekolike jezične, kulturne i gastronomske zavičajne baštine, našle su svoje itekako značajno mjesto u programu 29. Božićnog koncerta KUD-a Kloštar u Kloštru Ivaniću 19. prosinca 2025. godine. O tome je na svome te na Facebooku KUD-a Kloštar 7. siječnja 2026. izvijestila Marica Svetlečić:
Dora Bunjevac Vešligaj, Katarina Škrivanek i Lana Kunek čitaju “Božičnice” Božice Brkan (Foto Zdenko Vanjek)
Članice KUD-a Dora Bunjevac Vešligaj, Katarina Škrivanek i Lana Kunek pročitale su tri „Božičnice“ („Božičnica trejta“, „Božičnica peta“ i „Božičnica sedma“) iz istoimenog ciklusa autorice Božice Brkan nastalog od 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću u organizaciji Udruge prijatelja Kloštra. Ciklus je objavljen u njenoj knjizi „Kajkavska čitankaBožice Brkan“, Acumen, Zagreb, 2012.
Upaljenim lampašima kao nekad na polnoćku, članovi i članice ušli su u svečni Božićni koncert (Foto Zdenko Vanjek)
Kako navodi sama autorica, „božićnica“ je starinska sorta kasne jabuke, najukusnija upravo u blagdansko vrijeme Kristova rođenja i Nove godine, pa je tako Božica nazvala svoje male kajkavske proze – literarizirana sjećanja na tradicijske obiteljske i seoske proslave Božića, zapisane jezikom kekavskim i običajima koje želimo sačuvati od nestanka. Upravo takve, istovremeno i sjetne i vesele, snažne su osjećaje pobudile kod mnogobrojne publike i nagrađene su velikim pljeskom. A kako i ne bi:
Omiljena pjevaka skupina Angeline (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
trejta: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom
Mi
smo imeli moderneše prave kuglice. Kupuvane. Svetleče. I viline lasi i ono kej
z čokoladnoga papera kej srmu kej se lesiče. Lampic kej namigavaju još ne bilo.
A
gda bi borek lepo nakitili, mama bi sejenak navek rekla: odi ti, Božo, k babe
Brkanove, odi slobono če očeš.
Mene
je sejenak pri Brkanom v stare iži bil lepši i Badnak i Božič. Ne se tu imelo
kej puno ni kititi neg kej odnegda dve grane borove spred iži, malo borovice za
ižu i malo bušpana z cvetnika. Friško napravlene rože z krep papera, kojekakve,
posle i povoščene. I sega na stol. Baš kej na Božič.
A
onda bi fižu donesli par plahtičov slame kej da štrajiju bebami, šaravami,
pisa- vami… Tak žute, zobene. Kej zlatne. I strina bi rekla: odite moji mali
jezušeki, odite v slamicu z Jezušekom spat.
I
mi bi se onda hitali po slame, po zemlenom nabitom podu kej bi strina celo leto
najprvo dobro poškropila z vodu a onda pometala da se ne prašilo. De bi prinas
doma na drveni pod i tkani šari tepih tak slame skučili, ko bi to gda prejdu
božični dani očistil? I tak mi v slame ležimo i šepičemo da vidimo kak je to
mali Jezušek isto spal. Samo kej nam nesu šteli ni maloga teleka dopelati.
Milka denes pripoveda kak su pri nji dece v slamu hitali jorehe i lešnake, a ja ne pripovedam – nemre mi veruvati – kak je i na stolu pod stolnakom bilo tulko slame da si si tener za jesti jedva mogel deti.
Božićna tema na način kloštanskoga Dječjeg vrtića iz skupine Krijesnice (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
peta: Položek
Kak
je to bilo lepo, ko bi to se denes tak i zgovoril? Ja bi pri Brkanem ostala
spati, a tata bi vjutre došel po me i mam bil kej položek. Kej ono jajce v
gnezdu kej je vodile kokoši nest.
Daj vam Bog zdravlja k tomu veselja, na tom mladom letu sega obilja. Se nam rodilo i žitek i trsje i vočnaki i vrti. I se nam se množilo, otelilo i oprasilo, i v štale i v kocu i v kokošincu i v racinaku. I v hiže bogme. Bogme ni penez ne nigdar zviš. Kak se ono veli, daj nam Bog zdravja, a Majka Boža penez!? Nu bumo prosili. A ko zna kej bi bilo od drugoga Božiča.”
Barbara Bunjevac i Dora Bunjevac Vešligaj u vrtnji lijepih moslavačkih nošnji (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
sedma: Šibe
I gda nesmo imeli tak kej denes, da imaš ki bi ti daval i Deda Mraza i Deda Božičnaka i Isuseka, nam su tak dece senak davali. Malo Ded Mraz z Našičke, malo Ded Mraz z sela, z mesne zajednice. Malo sused ove, malo one. Malo kuma krsna, malo šišana, malo fermana. Če bombon. Svilni. 505 s crtom. Šećerni, cukorni. Z bora. Jadriju. Če narandžu, rogača, ma če jabuku. Šibu za Nikolijne od Krampusa i pod rit za Roduševo, kej bi se setili nevine dečice betleemske. Kej bi znali da nesu se sami bomboni. Če i na Wikipedije o tomu prečitali.”
Ženska skupina KUD-a Obreška (Foto Zdenko Vanjek)
Od 1997. godine kada je osnovan, KUD Kloštar priređuje Božićni koncert predstavljajući narodnim nošnjama, pjesmom i plesom u blagdansko predbožićno vrijeme ljepotu narodnih običaja, božićnih napjeva i duhovne baštine kloštranskog kraja i Moslavine.
Muška skupina KUD-a Drenjanci
Ovog puta bilo je posebno svečano obzirom da je pjevačka skupina Angeline koja djeluje u okviru KUD-a obilježila svoju 25. godišnjicu što je ostavilo duboki trag u kulturnom životu Kloštra. U početku je pjevačku skupinu činilo desetak žena starije životne dobi koje su mladima prenosile svoja pjevačka znanja i sjećanja o prošlim vremenima, običajima, pjesmama i plesovima. Smjenom generacija, danas pjevačku skupinu čine žene svih dobnih skupina koje s jednakom ljubavlju i ponosom nastavljaju čuvati i prenositi pjesmu svoga kraja. Skupina je naziv dobila po staroj izvornoj pjesmi „Angelina“, a sudjelovala je na brojnim smotrama i folklornim manifestacijama samostalno ili s folklornom i tamburaškom skupinom diljem Lijepe naše – od Vukovara do Dubrovnika.
Moslavačko kolo (Foto Zdenko Vanjek)
Veliki ponos KUD-a i pjevačke skupine Angeline je nosač zvuka izdan 2013.godine pod nazivom „Volim milo, ma siroče bilo“ urednica i producentica Slavice i Lane Moslavac koji sadrži 19 naslova kola i pjesama moslavačkog kraja, koje nisu do tada objavljivane, a neke su se prvi puta pojavile u javnosti.
Angeline su na koncertu otpjevale pjesme “Angelina”, “Majka Mari kose plela”, “Prva je vura”, “Na salašu kod Betlema”, “Široka je Moslavina” i “Lepa moja goro zelena”
Gosti iz Like – KUD Gacka (Foto Zdenko Vanjek)Ženki dio KUD-a Gacka (Foto Zdenko Vanjek)
Uneseni u pjesmu – KUD Kloštar (Foto Zdenko Vanjek)
KUD Kloštar koncert je otvorio pjesmom „Kloštar“, uz izlazak na pozornicu s lampašima u rukama kako se nekada išlo na polnoćku što je bila zaista prekrasna scena, a u nastavku je plesna skupina izvela prikaze narodnih plesova i glazbenog bogatstva moslavačkog kraja pod nazivom „Djevojčica vodu gazi“ i „Prelice“, za koje je koreografiju za scenu uvježbao stručni plesni voditelj Lovro Vešliga, a glazbu glazbeni voditelj Daniel Blagec. Mladi nedavno uključeni članovi KUD-a, uz iskusne i uvježbane starije članove, udahnuli su svoj mladenački polet i privrženost profesionalnim voditeljevim savjetima pjesmama i plesovima koje su izvodili na veliko veselje i odobravanje mnogobrojne publike.
Kudovski podmladak već čuva baštinu (Foto Zdenko Vanjek)
U programu su
sudjelovala i djeca Dječjeg vrtića Proljeće, skupina Krijesnice koja je
kroz pjesmu i ples prikazala dolazak Sveta tri kralja. Najmlađa dječja sekcija
KUD-a Kloštar koja djeluje od 2011. godine predstavila se je koreografijom pod
nazivom „Kaži nama snašice što će tvoje družice.“
Kao gosti, na
koncertu su nastupili: Ženska vokalna skupina KUD-a Obreška, KUU
Gacka Ličko Lešće i Muška pjevačka skupina KUD-a Drenjanci iz Drenja.
Svečanost – prilika za podsjećanje na ljepši dio vlastite prošlosti (Foto Zdenko Vanjek)
Kao znak poštovanja i zahvalnosti za dugodišnje djelovanje u KUD-u dodijeljena su priznanja za 20 godina djelovanja Mari Međaković i Marijanu Tučkoriću, za 15 godina Ružici Kozina, Vesni Jurički, Dori Bunjevac Vešligaj, Anamariji Škrivanek, Antunu Škrivaneku i Tei Češković, a za 10 godina Davoru Rešetaru i Karlu Sičanici. Zahvalnice su dodijeljene dužnosnicima i subjektima koji su podržavali i pomagali rad KUD-a.
Cijeli koncert snimala je i Blue TV te ga je već dva puta emitirala u emisiji Pjesme koje srce diraju. O koncertuje izvijestila i Županijska kronika Zagrebačke županije.
Božićni koncer KUD-a Kloštar u Županijskoj kronici Zagrebačke županije