Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:
(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan lepe mlade joči
imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)
imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)
imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko BrezakPrije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Kako informira DHK, „poznati kolumbijski časopis Sombralarga u najnovijem broju donosi po jednu pjesmu petero suvremenih hrvatskih pjesnika zastupljenih u knjizi Encuentros (Bogota, Escarabajo Editorial), koju su u ožujku 2018. u glavnome kolumbijskome gradu uspješno predstavile Božica Brkan (jedna od zastupljenih autora) i priređivačica i prevoditeljica knjige Željka Lovrenčić. Od dvanaest autora zastupljenih u ovoj panorami, vrlo čitani književni on-line časopis ovom prigodom predstavlja Ernesta Fišera, Nikolu Đuretića, Božicu Brkan, Dragu Štambuka i Dunju Detoni Dujmić. Njihove su pjesme popraćene lijepim fotografijama koje potpisuje Camilo Hortúa.“
S weba kolumbijskog časopisa Sombrlarga
Uz druge autore pjesme, Božica Brkan predstavljena je pjesmom De ninguna manera pude encontrar tiempo libre (Nikak se dočasiti).
Kajkavska pjesma Nikak se dočasiti na španjolskom, u prijevodu Željke Lovrenčić
Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačićte čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.
S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak
Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.
45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak
Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.
Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak
Ako mislite kako ću se prigodničarski diviti korisnim noćnim bićima i onima koji se trude zaštititi ih da ne iščeznu, grdno se varate. Taman noćas zaspim, kadli me prene užurbano kretanje po sobi. Let ispod plafona. Prenem se u polusnu, srce samo što mi ne iskoči daleko iznad mojih uobičajenih otkucaja oko stotke. Nikako da razlučim je li to stvarno ili sanjam. Snova se rijetko sjećam, ali posljednjih dana, kako završavam rukopis, poluspavam na dva kanala, na jednom neprestano rješavajući tekstualne dvojbe. Razbudim se. Leti kao propeler, zapravo dva. Crno. U krugovima većim i manjim mijenjajući visine. Kako se ne sudare? Poput malih lastavica koje su tek nespretno počele izlijetati iz gnijezda, pa brzo natrag. Kao da su se naši piljci iz zagrebačkih gnijezda s našega krova spustili u Malinsku. Možda su ptice s drveća ispred prozora? Ali i za njih je prerano, brzo razmišljam. I nikad nisu navraćale baš u sobu, toliko se pak ne poznajemo, samo ih slušam i rano izjutra i prije sutona slušam kako pjevaju na osušenom drvetu.
Palim noćno svjetlo. I već budim M. Nemoj se uplašiti, govorim mu, izgleda da nam je nešto u sobi. On pali veliko svjetlo. Šišmiši? A ovi lete. Ne vide, govorim štreberski, ali barem mi vidimo njih. Oni okolinu raspoznaju valovima što li, govori M. Pokrivam se da mi koji ne sleti. Negdje sam pročitala da je gadno kad ti se uplete u kosu. M. maše da ih nagovori da se vrate odakle su i došli. Joj, da vidiš koliki ih je vani, cijelo jato, samo da i oni ne krenu unutra, govori. Maše, maše, mašem i ja, uzima i partviš da bude veće strujanje, ovi još bolje lete, pa jedan pada nekamo uz radni stol. Ja meljem kako je baš bilo na televiziji da su navrli neki dan u našu dežurnu bolnicu, Sestara milosrdnica, i da su ih hvatali sa zidova i spuštali. M. krene maloga uzeti u ruku, i viče da ga je ugrizao, na prstu mu šiknula krv. I on se jadan boji, detektiramo, pa se brani. Možda me je i s pandžicama, govori M. To je kao kad ti mjeriš šećer, smiruje me. Nagovaram ga da opere alkoholom, ali tko će sad naći alkohol. Onda rakija… Onda se sjetim da su ih u Vinogradskoj skidali rukavicama. Potrajalo je, da usplahirene u polunesvijesti iznese na balkon i pusti van.
Nije nam do spavanja, nije to bez vraga, što znače ti šišmiši, pa baš kod nas. A i odmah se rastužim prisjećanjem kako su, dok smo još stanovali na Gredicama, M. i mama, IBB i mene odmaknuli što dalje da nas još ne ugrize, išli u dimnjak u kojem je nešto šuškalo – dakako da sam šušanj čula ja – uhvatiti štakora, oboružani crnim vrećama i štapovima, a kad su dimnjak otvorili ondje je bio mladi golub nevješt letenju, koji je kroz četiri-pet katova siroti pao na dno našega dimnjaka.
Sad ujutro, sjetim se da je baš prošla noć bila – Noć šimiša. Živjeli mi šimiši!
P. S. Fotku nemam, jer nam noćas nije bilo do selfija sa šišmišima.
Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:
Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:
BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)
Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:
U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.
Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.
Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.
Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.
Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.
Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković Jel kajkavski bude mrel?
Vu mojemu selu se je manjše ljudi kaj kajkavski znaju. Ne bu puno godin prešlo kajkavski bu došel kraju.
Moji ded i baba dobro su ga znali ž njim i zdaj govore. Al mi deca takva nesmo čak po stranjski znamo bolje.
Naše selo nije kak je negdar bilo vse se vu njem menja. Nema više krav ni svinja ni na cesti ni kamenja.
Zato bum ja Boga molil kolko god bum mogel. Da kajkavski ne bu vumrl Bog mi bu pomogel.
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisuGazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.
Bajzina Obična popevka
Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!
Zbog ovakve se priče poželim vratiti u novine. Ali naše novine stvarno rijetko objavljuju ovakve čudesno human story, zar ne? Denis Vincek. Tu i tamo bih mu na fejsu štogod lajknula, veselilo me da klinci iz zlatarskog osnovnjaka OŠ Ante Kovačića, koje mentorira deru nagrade, ne samo novinarske, a onda me iznenadi porukom u inbox da planiraju temu broja zdrava hrana i da bi klinci htjeli intervjuirati i mene. Neću kvariti temu u božićnom broju njihovih Zlatarskih iskrica, samo hoću reći kako ne rasturaju bez razloga, jer rade mjesecima, čak i ljeti: samo smo zbog moje teme dvaput popili kavu. Baš dobro društvo!
Denis Vincek potpisuje posvetu za svoju knjigu kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Dolazeći u Zagreb, imali su pravu redaljku razgovora, fotkanja, a što mainstreamskim ne bih, njihovom sam listu pristala fotkati se kako me gađaju kulenom (dobro, kulenovom sekom)! Namudrijali smo se i o zagorskim štruklima, dakako. I sad, i ja hoću napisati o tome od zagorskih čuda, pa zamolim malo natuknica pa nek uzmem djelić kaj trebam. Da, malo! I još traži tobože autorizaciju, da sam nije što pogrešio. Kad i on meni, i ja njemu čuvam integritet.
Čovjek s pet indeksa
Ukratko, taj čovjek Denis Vince, Vinc – tak mi je dobar da sam ga odmah posudila za svoj roman! – ima 5 (slovina: pet!) indeksa: dipl. novinar na Fakultetu političkih znanosti, dipl. bibliotekar na Filozofskom fakultetu, položeni pedagoški predmeti (Pedagogija, Psihologija, Didaktika i Metodika) na Učiteljskom fakultetu; s Medicinskog fakulteta otišao je u novinarske vode pa završio ona dva gore; peti je s Filozofskog gdje piše sinopsis za doktorat, bavi se prevencijom cyberbullyinga, zato valjda toliko radi s učenicima – misli se na produkciju učenika kojima je mentor u različitim medijima.
Prvi razgovor za Zlatarske iskrice 21. svibnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)
Zanat je novinarski, piše Vinc meni, počeo u časopisu Radio HRS, stručnom časopisu Hrvatskog radioamaterskog saveza, surađuje i u uredništvu ABC tehnike, listu Hrvatske zajednice tehničke kulture (izlazi od 1957., više od 600 brojeva). Onda odlazi u “opće” teme, tjednik Zagorski list, Večernji list (objavio 4000 priloga!) iz kojega odlazi kao zadnji urednik regionalnog izdanja za Krapinsko-zagorsku županiju. U Krapini se tada, ističe baš prelamalo 16 stranica. Pisao je i za Večernjakov prilog Vrt, koji sam tada uređivala, ne jednom smrzavajući se u ledenim berbama Borisa Drenškog, maestralnoga Bodrena.
Najdraži tekst o pjesnicima posvađanim zbog šnjofanja prdeca
Od svih mojih priča, govori, najviše mu je u srcu pomirba Dragutina Tadijanovićai Ivana Kušana. Književnike je pronašao u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Godinama nisu razgovarali, a onda ih je spojila sestra Bernarda i Tadija je oprostio Kušanu, koji je svojedobno napisao kako je Tadija s užitkom šnjofao prdece u hotelskoj sobi kad su bili u Beogradu. Tadija zbog toga godinama nije htio dolaziti u DHK, jer se bojao da će ispasti iz takta i neprimjereno napasti Kušana.
Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Tada odlazi raditi u školsku knjižnicu (nije napisao ali znam: na upola nižu plaću), koju ne doživljava samo kao mjesto posudbe, nego informacijski centar u kojemu potiče medijsku pismenost u učenika. Počinje rad s učenicima na školskom listu. U Spomenici škole piše da je prvi broj izišao u školskoj godini 1957./58., ali kako se dotad radilo u školskoj knjižnici, govori podatak da škola, za razliku od Gradske knjižnice u Zlataru nema sačuvane stare primjerke. Denis Vincek je prva stručna osoba, prvi dipl. bibliotekar u školskoj knjižnici OŠ Ante Kovačića u Zlataru, trebalo je prvo obraditi i svu građu upisati u računalni program, jer ipak, sve ostale aktivnosti su nadogradnja. Nije tipični knjižničar i nije shvaćen od onih koji knjižnicu doživljavaju kao mjesto gdje mora vladati grobna tišina i gdje djece ne smije biti. Njegova knjižnica je uvijek puna, na svakom i malom i velikom odmoru.
Od Večernjakove lektorice Zorke do interaktivnoga pravopisnog priručnika
Jako je osjetljiv na hrvatski jezik, kaže. Aktivan je na društvenim mrežama i tamo će napisati nemrem, nejdem, neznam, usvojio je taj metajezik, ali kad se piše ozbiljno, tu je grammar nazi, rekli bi neki zlurado skrivajući svoje nepoznavanje hrvatskoga jezika. Ne čudim se, jer učio je i od legendarne Večernjakove lektorice Zorke Horvatić. Zato je valjda i potaknuo djecu da izrade interaktivni pravopisni priručnik kojim su i Jurica Pribolšan i Lovro Tovernić osvojili prvo mjesto na natječaju Školske knjige.
Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019.: Denis Vincek, Leonardo Rihtarić, Karlo Sviben i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Školski list Zlatarske iskrice ima dugu tradiciju, ali tek se Denisovim dolaskom počinje uređivati po pravilima za LiDraNo, a to znači da učenici, a ne učitelji pišu i postaju urednici. List prestaje biti “komunalni vjesnik” škole i donosi djeci primjerene teme, od hobija, kućnih ljubimaca, cyberbullyinga, a novi broj ima za temu Hraniš li se zdravo? Također list počinju slati na županijsku smotru LiDraNo i svih dosadašnjih osam brojeva najbolje su ocijenjeni, a broj 59 bio je prvi na natječaju Jutarnjeg lista Biramo najbolji školski list, broj 60 proglašen je superiornim i bez pogreške na Državnoj smotri LiDraNo.
Multimedijalna Ljuba zvonarka iz Martinščine
Puno je učenika tijekom rada na Iskricama prošlo kroz školsku knjižnicu i nezahvalno je izdvajati, ali, kako sam navaljivala, svakako jedan Jurica Pribolšan, Marko Bingula, Hrvoje Stažnik, Petra Sokolić, Paula Sviben, Karla Bingula, ali ipak neki su ostavili najjači trag – Karlo Bogi, Vilim Kobeščak, Patrik Raškaj, Matija Varga, Leonardo Rihtarići Patrik Delijai sada Matija Mikulec (dotle su djevojke pjevale u zboru, a nikog na silu ne dovlačim).
Za uspomenu, bez mentora: mladi zlatarski novinari Karlo Sviben, Tomo Valjak, Karla Bingula i Patrik Delija te Božica Brkan i njezina zaviajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Raškaj je, opisuje mi Vinc, otkrio Ljubu zvonaricu, ženu koja zvoni povlačeći užad u selu pokraj Zlatara, Martinščini, djeci poznatiju kao ženu koja buši lopte kad one preskoče ogradu s igrališta Područne škole u Martiniščini u njezino dvorište, no mi smo je predstavili kao zvonarku (kaže mi: ne volim kad mi to prekrste u zvonaricu, jer ona je Ljuba zvonarka i tako je svi poznaju!), Raškaj je o njoj napravio priču za list, a već sljedeće godine Karlo i Vilim napravili su o njoj radijsku emisiju, nikad u novijoj povijesti Krapinsko-zagorske županije u kategoriji osnovnih škola to dotad nitko nije napravio, a oni su napravili sve sami, s Vincekovim starim diktafonom Zjoš iz Večernjaka, sami su učili montirati u programu Audacity i dospjeli na Državnu smotru LiDraNo.
Zlatarski Kostelić
Uči djecu pravom novinarstvu, govori, pa su tako Vilim i Matija Varga u Zoološkom držali u rukama sedam metara dugu bou, i to je Matija Varga opisao i sljedeće godine sa svojom pričom dospio na LiDraNo u Primošten. Varga je bio i urednik lista koji je pobijedio na natječaju Jutarnjeg, a naš se list, Zlatarske Iskrice ističe još po nečemu, dizajnira se i prelama u školi. Zadnja dva broja nisam čak ni ja grafički prelamao, nego učenik, Matija Varga, na školskom računalu u školskoj knjižnici. Ne dopuštaju da ih demotivira ni što sve ostale škole to plaćaju da rade za njih profesionalni dizajneri. No, dodaje Vincek, svojim savjetom u finiširanju lista rado pomogne Krešimir Varga, Zlatarščanin, profesor informatike u zabočkom ŠUDIGO-u, koji ondje uspješno gura digitalni list Tabula Nova. A ne zaobilazi podrđku ravnatelja svoje škole Marijana Posarića.
Učenici su sami snimali, montirali u školi i radioemisiju Zlatarski Kostelić, o tada šestašu Tomi Valjaku iz Zlatara, koji je u svojoj dobi prvak Hrvatske u skijanju; o sedmašu koji od druge godine ima dijabetes, a upustili su se i u izradu radiopriče Zvjezdica pospanka.
A onda je Matija Varga rekao zašto ne bismo snimili film? Pa su ga učenici i snimili svojim mobitelom, jer škola, za razliku od susjednih, nema kameru. Ali zato imamo rezultate: već s drugim filmom, a glavna zvijezda toga dokumentarca bila je – ponovno Ljuba zvonarka, dakle sada na platnu, Matija Varga i Leonardo Rihtarić dolaze na Smotru hrvatskog školskog filma u Sinj. Snimili su i nijemi igrani film Otmica, po adaptaciji slovenske priče za djecu Šutiranje glavom, i u listopadu idu na 57. hrvatsku reviju dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisak. Tu su potegnuli Matija Varga, Patrik Delija, Leonardo Rihtarić i Karlo Sviben, ističe mentor Denis Vincek.
Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom
I onda se dogodi da u moru novinarskih tekstova netko dođe s idejom za literarni rad, priča iz djetinjstva o pokušaju obujmljivanja velikog hrasta pretočena je u literarni ostvaraj. Zanimljiv šumski div koji je Leonarda doveo među tri najbolja rada u RH na natječaju Zelena priča za zeleni planet, a jedan tužan događaj u obitelji potaknuo je Karla Svibna da napiše pjesmu Sam sa sobom – i osvojio je drugo mjesto na ovogodišnjim Nazorovim danima, kojega je u Vincovoj pratnji odvelo u književnikove bračke Postire.
S prvoga zagrebačkog razgovora mladi novinari Patrik Delija, Karlo Sviben, Karla Bingula i Tomo Valjal s nama dvoma odraslih svojih kolega (Fotografija Miljenko Brezak)
Sve to odvija se u školskoj knjižnici, ne samo s petnulašima nego i s vrlo motiviranim četvorkašima i trojkašima. Naš sustav potiče štreberaj, govori Vinc, koji već godinama provodi Školu za život i nada se da će se svi tome okrenuti. Ne znači to da sam ja protiv 5,00, ali držim se onoga što je rekao Alen Spiegl, voditelj Krapinskog centra za izvrsnost: Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom. Sve se to radi nulti sat, ili poslijepodne, ili učenici dolaze tijekom njihovih praznika, dragovoljno, a roditelji su upoznati s svim aktivnostima i podržavaju ih.
Čitajmo, pišimo, snimajmo
Ne treba zaboraviti ni brojna prva mjesta na foto-natječajima, iako oni nemaju kao neke susjedne škole mrak kamere i aparate, nego i fotografije i filmove učenici snimaju privatnim mobitelima i aparatima i ostvaruju vrhunske rezultate. Kroza sve to provlači se medijsko opismenjivanje i radi na prevenciji cyberullyinga, ali se ne zaboravlja knjiga. Vincek je, uostalom, autor i voditelj nacionalnoga projekta za poticanje čitanja Čitajmo zajedno – čitajmo naglas: zaboravljene knjige, koji je ušao u devetu godinu, već treću godinu uza suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, a sudjeluje 1000 učenika iz cijele Hrvatske. Vincek je svoju školu uveo u program Erasmus+, vodio prve razmjene učenika u inozemstvo i ne staje.
Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista: Leonardo Rihtarić, Božica Brkan, Denis Vincek i Karlo Sviben (Fotografija Miljenko Brezak)
Na Školi stvaralaštva Novigradsko proljeće ove je godine, nakon 12 godina, ponovno počeo piti kavu, a, dodaje, satisfakcija mu je najveća kad, sada već srednjoškolci, Vilim Kobeščak i Matija Varga, barem jedanput svaki tjedan i dalje dođu u knjižnicu ili kad Matija Varga svaki drugi dan preko Facebooka pita može li kako pomoći. Na pitanje zašto to čini, sadašnji 16-godišnjak srednjoškolac kaže:Volim ljude koji kuže. Postoje ljudi na koje uvijek možeš računati i takvi se ljudi ne odbacuju. Iako ne voli izdvajati, mentor priznaje da mu je možda i zato favorit. Kao mentoru mnogo znači kada mu na sprovod roditelja – 2017. ostao je bez oca, a 2018. bez mame, umirovljene profesorice hrvatskog i ruskog – dođe s bratom i roditeljima učenik Leonardo, urednik lista, koji je bio na Državnom LiDraNu i koji je bio na Smotri hrvatskog školskog filma. I još puno toga, dodaje, drago mu što njihov zajednički trud djeca cijene, roditelji cijene. Iako često ostaju dulje u školi, neki projekt dovršavaju doma. Pa se i proslavi – jabučnim štruklima.
P. S.
Ako sam ja mlade kolege izbezumila duljinom pripovijedanja za njihov tekst, ni meni nije bilo lako kratiti. Ali, moji su me veliki mentori naučili kako ništa nije prekratko ako se dobro skrati. Ali, što uopće skratiti? Ostavljam čak i Vincovu molbu: poruči ti meni da uzmem predah i da doktorat završim. Pa, daj! Moj bi mentor iz Nedjeljnog Vjesnika Drago Kastratović rekao: Spasio sam te. Spasili smo se!
