Oznaka: Božica Brkan

S Facebooka Božice Brkan 23. listopada 2026. prenosimo:

Majstor iz naraštaja velikih novinara, urednika i vlasnika medija Milivoj Pašiček objavio je danas na svom portalu Total.info u rubrici Hrvatska izdvojeno intervju sa mnom u povodu moje najnovije knjige NOVINARSKA TRILOGIJA:

Božica Brkan o Novinarskoj trilogiji i medijima: “Nekada se živjelo za tekst, a danas nam je novinarstvo svedeno na PR i navlakuše” Ako ste odvolje doznati što sam pričala…

Razgovarao Milivoj Pašiček

Pred čitateljima je opsežna “Novinarska trilogija” koja objedinjuje tri vaša romana nastala u rasponu od gotovo četiri desetljeća. Otkud ideja za ovakav format “tri u jedan” i koja je to glavna nit vodilja koja ova tri, vremenski razdvojena djela, spaja u neraskidivu cjelinu?

Nisam ta tri svoja romana pisala kao trilogiju, nego kao samostalne romane u desetljetnim, pa i većim razmacima i tek s pogledom unatrag nastala je ideja o trilogiji, o tome da ih zajedno uknjižimo, jer ispada da su oni, unatoč mnogim razlikama, cjelina. Ideju o njihovu zajedničkom uknjižavanju imam zahvaliti Sandri Pocrnić Mlakar, kolegici i kasnije urednici knjige, inače izdavačici “samo hrvatskih pisaca”, također novinarki s kojom sam davno radila u “Vjesniku”, čak smo usporedo pisale kolumne u “Nedjeljnom Vjesniku” ona o odnosu spolova a ja gastronomsku, a imamo kasnija svaka svoje bogato spisateljsko i uredničko medijsko iskustvo. Ideja je rođena na kavi prije valjda tri godine i tko zna bih li je privela kraju da nisam dobila poticaj Grada Zagreba za tisak knjige i da u međuvremenu baš nije dramatično planuo “Vjesnikov” neboder. Knjiga je odjednom postala neplanirano ambicioznija. I privatno i društveno. Svojevrsni nekrolog, i osobna bilješka “nad otvorenim grobom”, i mala povijest hrvatskoga novinarstva, ne samo tiskanoga. Slijed “Lift, politička melodrama” (1993.), “Rez, Leica-roman u 36 slika” (2012.) i “Privremeno neuporabljivo” (2023.) svojevrsno je svjedočanstvo kako sam na početku život shvaćala mnogo ozbiljnije, čak preozbiljno, u grču, negoli što ga shvaćam sad na zalazu, opuštenije

Čitajući vlastite tekstove iz različitih razdoblja kako biste ih objedinili u ovu zbirku od 346 stranica, koliko ste primijetili promjene u vlastitom autorskom glasu, ali i u samom društvu koje romani reflektiraju?

Teško. Isprva sam mislila kako ću ujednačiti način pisanja i lekturu, ali sam odustala, jer i to, jezik, moj je važan stilistički i društveni biljeg. Valjda i razvitak. Od mehaničkoga velikoga i portabl pisaćeg stroja preko redakcijske kante i laptopa. Također, prvi i treći roman mogli su biti ljubići, a treći krimić. Hotimice neostvareni iz spisateljskoga štosa. Prvi, “Lift”, moj je prvi roman, mladalački eksperimentalan, iz vremena velikih promjena skraja osamdesetih i početka devedesetih pa prijelaza milenija, turbulentnih jugoslavenskih i hrvatskih vremena, a treći “Privremeno neuporabljivo”, iz globalističke korone, našeg potresa i društvenih potresa ipak je opušten, zezantski, satirički. Osobno i autorski bolje se mogu nositi sa stvarima. Srednji, “Rez”, ratni, ozbiljan je do toga da sama sa svojim likovima u tome vremenu prelaska, uz drugo, i s analognog u digitalno, rješavam nerješivo i neriješeno. Mislim da mogu! A redakcija je, čini se, ipak redakcija, ma tko joj bio vlasnik i tko bila njezina neka Dora, lektorica ili ambiciozna radijska reporterka, prijateljica ratnoga reportera ubijenoga pred njezinim očima poslije rata. A i svakidašnji životni problemi životni su problemi. Samoj je meni zanimljivo kako se mijenjala, obogaćivala, ali nažalost i osiromašivala, i novinarska i književna scena, primjerice od naklada do kritika od prvoga do trećeg romana, koje romanima ne slučajno dodajem iz različitih vrsta medija, a vidjet ćemo kako će uopće biti tretirana “Novinarska trilogija”.

Knjiga sadrži vaš uvodni esej o hrvatskom novinarstvu “na razvalinama Vjesnika”. S obzirom na vaša tri desetljeća rada u Vjesniku, Večernjem listu i drugim medijima, kako osobno doživljavate te “razvaline” i što nam one govore o trenutnom stanju medijske scene u Hrvatskoj?

Ponajprije sentimentalno, a bome i objektivnije nego prije požara i rušenja. S urušavanjem zidova mladalačke uspomene moje generacije samo su oživjele. I lijepe i ružne. I neće umrijeti s nama, dapače osvježavaju se. Pokušala sam, ne znam da li objektivnije ili sentimentalnije, analizirati zapravo razorne promjene u medijskoj industriji, od tehnoloških, općih globalističkih do posve sićušnih, ljudskih. Dvojim katkad što je uzrok a što posljedica. U romanima kao ne analiziram, samo pričam doživljeno i proživljeno, nadam se zanimljivo i čitateljima i onima koji su to prošli vlastitom kožom i onima koji su sa strane prateći možda štogod uspjeli vidjeli. Ni malo glamurozno, kako se glumata. Ma samo nek se podsjetimo na nekadašnje naklade i profite, na stare dobre novine “Nedjeljni Vjesnik” i “Vjesnik u srijedu”, “Start”, “Svijet”… i na to da danas imamo tek jedan-dva politička tjednika, slabo čitana i na papiru tiskana ili u e-izdanju. A sve posrće i vrvi od silnih projekata i lajkova.
Spoznala sam bjelodano još jednom, opetovano, kako je lakše javno tobože poduzetno rušiti i srušiti na društveni račun negoli kreativno graditi i nešto novo, otpočetka uspješno sagraditi na svoj račun i da ipak, čak i kad to ne sadržava školski kurikul, “dva loša ubiše Miloša”. Ili tko koga već.

Promocija knjige bit će 13. studenoga u Novinarskom domu, što je iznimno simbolično. Da danas počinjete karijeru, biste li ponovno odabrali novinarstvo i što biste savjetovali mladim generacijama koje danas ulaze u tu profesiju?

Nadam se da ćemo predstavljanjem “Novinarske trilogije” – stjecajem prilika oko obljetnice paleži „Vjesnikova” nebofera i rođendana slavnoga predšasnika Franje Martina Fuisa – započeti FraMaFu festival reportaže i reportera i podsjetiti i na desetljeće te dobre strane hrvatskoga novinarstva ondje gdje ne mora sve biti utrživo, puka forma, copy paste, jedno te isto. Na prvom FraMaFu imala sam čast uvodno govoriti o reportaži i izrazila sam bojazan za uopće slobodnije forme baš poput reportaže, na rubu novinarstva i književnosti, jer je prije petnaestak godina lijepa slika koja navodno “govori tisuću riječi”, pomodno i agresivno dizajnerski bojama i oblicima gazila Riječ sve u šesnaest, protjerujući je u potpise pod fotke najsitnijim slovima, na margine i u prazne, prevelike i preduge, posve nečitke naslove navlakuše. Nema tu ni pereksa! A katkad ni etike.
Na Hrvatskim studijima tri sam godine na Komunikologiji tada predavala Stilistiku u medijskoj komunikaciji čudeći se kako moji studenti, koji su odabrali buduće zanimanje koje prirodno podrazumijeva radoznalost, uopće ne prate medije i događaje. Na prvoj su godini tada upisivali još podjednko sva usmjerenja – agencije, printa, TV, radija i PR-a, a na zadnjoj još samo – PR-a ! Na to nam je svedeno novinarstvo danas, nažalost. A novinarstvo nam je još i dobro, kakvo nam je društvo.
Nemam više ni savjet, svatko danas i bolje nego mi može učiti i sam kako hoće, ako hoće. Tvoj agent AI će ti pomoći, zar ne? Ako nikako, rast ćeš metodom pokušaja i pogrešaka, možda poželjnom čitanošću i, na kraju izbora – “veži konja gdje ti gazda kaže”. Nemam baš neki nedvojbeni savjet potencijalnim mladim kolegama, osim da si osiguraju što širi temelj kako bi i posao mogli mijenjati prema potrebi i nužni, kad se predomisle ili kad ih natjera tehnologija ili njihov hiroviti tajkun najuri. Meni je to bilo od koristi. A i ne bih baš voljela da sama danas moram graditi karijeru. Ne znam ni što bih odabrala za životni start. Ne bih baš ponovno novinarski i još gore influencerski život? Možda prije neki samotni otok ili kakvu zabit. S dojmljivim pogledom. Tko danas treba suvisli Tekst za bilo što!? Osiguraš neki svoj Prostor, barem internetski kao što ja činim sa svojim blogovima – žao mi je tu i tamo što prije više godina nisam ustrajala na podcastu – jer me još veseli, baš kao i s ”Novinarskom trilogijom”!?

Recenzija Lade Žigo Španić nosi intrigantan podnaslov: “O dobroj književnosti i lošem novinarstvu”. Gdje, prema vašem iskustvu, prestaje zanatsko novinarstvo, a počinje umjetnička sloboda književnosti? Smetaju li te dvije uloge jedna drugoj ili se nadopunjuju?

Lada Žigo Španić i kao iskusna i ambiciozna književnica i novinarka napisala je odličnu analizu moja tri romana odnosno književnost o novinarstvu. Ja sam ipak Solarova učenica i Tekst mi je Tekst, a Dobar Tekst je Dobar Tekst. Osnivač zagrebačke Komparatistike Ivo Hergešić svojedobno je napisao otprilike kako ne može znanstvenik napisati dobar tekst ako se nije okušao u pisanju novinarskoga teksta te kako novinar ne može napisati dobar novinarski tekst ako se nije okušao u znanstvenome. Iskustvo, praksa su važni. I druga perspektiva. Rado to primjenjujem na književnost i na novinarstvo, i ne samo tiskano. Počela sam s pisanjem i objavljivanjem pjesama kao tinejdžerica i uvijek sam slovila za stilogenu novinarku, nagrađivana sam za pomaknute vrste i sadržaje. A zanat, i pravopis i 5W i kojekakva stilistička sredstva, podrazumijevaju se. Oba mi velika životna uzbuđenja, novinarstvo i književnost međusobno mi nisu smetali osim vremenski, jer nisam mogla pisati sve u isto vrijeme. Slobode svake, pa i umjetničke imaš kad si je i koliko uzmeš.
Ispada da sam najpije imala novinarsku karijeru i usput pisuckajući, na porodiljskom primjerice, postala i članicom Društva hrvatskih književnika, zaradila novinarsku prijevremenu mirovinu, a onda neplanirano prionula književnoj karijeri i uspjela napisati, djelomice sama i objaviti sve u svemu dvadesetak, ocjenjujem dobrih knjiga. Katkad se i pitam: Jesam li mogla drugačije?

Nagrađivani ste za svoju kajkavsku poeziju, priče i romane, a istovremeno ste bili britka kolumnistica i urednica. Koliko su vam stvarne priče i ljudi iz novinarske svakodnevice poslužili kao građa za likove i zaplete u ovoj trilogiji?

Da očigledno jesu, vidi se to ponajviše u romanima iż „Novinarske trilogije” i u nekim pričama. No, ipak, rekla bih novinarstvo me je učinilo zrelom i izdrilanom za moju književnost. Deadline, disciplina! Da znaš kad je gotovo i kad je dosta. Upoznala sam sjajne ljude, upadala u događaje i dospjela na mjesta gdje bez novinarstva vjerojatno ne bih, a i praktično me je posao usmjerio kamo se sama nikad ne bih, primjerice na pisanje o hrani ili ljubiće.A i svoje sam likove tanano gradila svakoga od po nekoliko stvarnih. Opisala sam u uvodnome eseju kako „Globus” nije objavio već napisan intervju sa mnom, jer sam odbila otkriti za njihovu planiranu ilustraciju koliko posto koje stvarne neboderske face ima u kojem mojem liku. Što bi kolegica Mirjana Dugandžija napisala da su se „mnogi prepoznali” i da je „nekima bilo drago, a nekima i nije”. A kolega Mazzoco na Fejsu je napisao kako se već dugo nije nasmijao kao na moj opis jednoga redakcijskog kolegija. Možda bi se stvarno roman bolje prodao…

Uz same romane i esej, uvrstili ste i književne kritike. Koliko vam je, kao autorici koja je cijeli život i sama ocjenjivala i uređivala tuđe tekstove, bitan taj “pogled izvana” na vaš literarni rad i kako se nosite s književnom kritikom?

Pa čovjeku je drago kad mu netko uopće javno analizira rad,   a kamoli dobro. Nisam ni imala nekih drastičnih negativnih kritika, ali, da i jesam, stvarno na njih ne bih reagirala. Znaju kritičari bolje, barem neki.

Nekada su novine imale stranice posvećene kulturi, književnosti, glazbenoj sceni, slikarstvu…. Danas kao da su rubrike kulture pobjegle sa stranica, kulture je sve manje na portalima, na radiju, televiziji. Kako to objašnjavate i koliko to štete čini umjetnicima, ali i društvu u cjelini?

Sve je postalo „scena”, a kriterija, bilo kakvih, sve je manje. Kulturnim se imenom kiti koješta, a stvarne kulture sve je manje. Akademije imaju i moja gastronomija i slične aktivnosti, a o „akademicima” ne bih osim što primjećujem da se sve češće s meni važnim ljudima opraštm sa „Ni on nije bio akademik.” Cijelo je društvo dugoročno na gubitku što već godinama sustavno zapostavljamo kulturu i čini se da zato uopće ne hajemo. Najmanje što su na gubitku sami umjetnici, socijalno, jer kome je stalo, svemu unatoč, stvorit će neku svoju umjetnost, ali društvo, kako sam nekad mislila umirujući se, nema vremena za takve egzibicije. Ne zato što ja navijam za kulturu, nego zbog razvitka društva, a to dugoročno omalovažvanje i zapostavljanje kulture je strahotno.  

Što Božica Brkan radi kada je izvan svijeta  stvaralaštva u književnosti, novinarstvu…?

Živim uobičajeno. Lijepo. Najdraže mi je naše druženje s petipolgodišnjim unučićem Adrianom, graditeljem kojekakvih svjetova, budućnošću, osobito kada traži „Baba, čitaj mi!” i odnedavno „Baba, pričaj mi!” Sva sreća da imam što, ponajprije lijepo i dinamično djetinjstvo. Stjecajem zdravstvenih okolnosti sve manje putujem i izlazim u kino i kazalište ili na promocije, izložbe… Ali još svako jutro iznova započinjem pisanjem, mnoštvo tema mi je još „u radu”, bar još jedno četiri knjige, i, uz drugo, redovito i dva bloga i jedna kolumna. „One dies sine linea.” Ne mogu bez čitanja knjiga i novina, gledanja po nekoliko TV filmova i serija, surfanja. Uvidjeh baš da odjednom nakon godina i godina više nisam ovisna ni o „breakingnewsu” i prvim vijestima. A nekad smo i stan birali ovisno o kiosku s prvim izdanjima! Unatoč ograničenoj količini kofeina, ovisnica sam o intelektualnoj kavi s prijateljima, sve rjeđima. I našim redovitim telefonskim „konzilijima”. Iz sadašnje životne perspektive, ocjenjujem svoj život lijepim, bogatim i zanimljivim, ali da mogu birati, brižljivije, štedljivije bih se ponašala s vremenom. Prevrijedan je to, a neobnovljivi resurs i odlučno bih ga manje   gubila na jalova uvjeravanja i bezvrijedne teme i ljude, zaobilazila bih kretene u vrlo širokom luku. Moje mi dijagnoze, baš nataložene novinarske, govore da sam od malena bila preozbiljna i da sam, a da i ne moram biti površna kao što je postalo ovo vrijeme, mogla biti i opuštenija u životu.