Nikad nisam uz čiju smrt ili pogreb, kao da svi nismo smrtni, čula drugo do da uvijek odlaze ili si bog prve uzima najbolje. Na vijest, esemes zapravo, da je otišla Štefica Krčmar, pomislila sam baš to. Da smo pametni, kao što Tomić napisa u tekstu koji sam baš tada čitala, ne bismo s kovidom sad ulazili u sportsku dvoranu Arena nego preko puta u nikad završenu Novu bolnicu u Novom Zagrebu (jesam je se novinarski nagradila davno, još u gradskoj Vjesnika!), a da je čovječanstvo pametno, osobe rijetke i talentirane poput gospođe Štefice odabiralo bi i davalo im svaku priliku da svoju vrsnost, ponajprije ljudsku, još više razviju i da nas vode.
Iz vrlo brojne i skromne obitelji nije imala priliku za obrazovanje, osim kasnije životno i usputno, ciljano. Udali su je vrlo, vrlo mladu, srećom za njezina Milčeka, Milana Krčmara (koji je također iznenada otišao u prosincu 2014.), u uglednu obitelj u Gornjem Desincu. Ne lako, ali odlično se uklopila. Svekar je bio upravitelj poznate vinarske zadruge, inače prve takve u državi u svoje vrijeme, često je primao goste, pa je mlada snaha pripremala ručak. Domaći, seoski. Tako je stekla iskustvo dovoljno da se pionirski počnu baviti seoskim turizmom. Uredili su u dvorištu i sobe za smještaj gostiju, koje su, na sugestiju Centra za socijalnu skrb s kojim su surađivali udomljujući najprije djecu (svojoj su kćeri dodali i dvoje posvojene), a zatim najprije dvije starice, oko čega je njihov dom prerastao u Dom za starije i nemoćne Krčmar.
Štefica Krčmar i Božica Brkan u razgovoru o nekoj od mnogobrojnih tema u domu Krčmarovih u Gornjem Desincu, 12. listopada 2015. / Fotografija Miljenko Brezak
Kad je 2000. godine organizirano prvo, pilot-natjecanje za uzorniju seosku ženu, među ukupno 54 žene na sedam predizbora koje je tijekom toga ljeta uživo pratilo oko 15.000 ljudi, na završnici u Jastrebarskom na Jaskanskim danima vina na Martinje upravo je Štefica Krčmar proglašenaPrvom Najuzornijom hrvatskom seoskom ženom. S ponosom sam joj dala glas kao članica ocjenjivačkoga suda, tada urednica Večernjakova priloga Vrt, koji je godinama vukao to natjecanje i pratio ga kao pokrovitelj. Jedan od idejnih začetnika i organizatoratoga natjecanja mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo Zagrebačke županije, danas kaže:
Za mene je Šteficanaš najbolji primjer najuzornije hrvatske seoske žene. Pamtit ću je kao odlučnu i hrabru ženu koja sve može što stvarno želi. Za mene je ona žena pobjednica! Hvala joj.
Štefica je rođena 1959. Kad je izabrana, u Vrtu smo je predstavili iz pera Dražena Kopača na cijeloj stranici. Svima je bilo osobito zanimljivo kako je prva pratilja najuzornije Jaskanskoga krajasnatjecanja u Donjoj Kupčini uopće na kraju zasjela na tron. Zato što nije bila žena od sjedenja! Oko nje se vrtjela cijela tada sedmočlana obitelj i poljoprivredno gospodarstvo s njivama, vinogradom, voćnjakom, stokom (uz krave, svinje, krmače, koze, uzgajali su i 300 činčila!) cvjetnjakom, vrtom…
Iako su OPG-i uslijedili tek poslije, Krčmarovima su dolazili gosti i vrtićka i školska djeca razgledati i na seljački ručak, a briga o trima staricama prerasla je u starački dom za 25 žena. Pogled s trijema na cvjetnjak i vrt sve do Bosne znam iz prve ruke, jer se ondje doživjela i moja mama. Tek sam tada temeljitije upoznala gospođu Šteficu kroz vrlo nadahnute razgovore. Dio sam ih pretočila u svoje kajkavske priče i prema njoj skrojila neke likove žena u svom romanu Ledina. Na predstavljanje na Interliber na Zagrebački velesajam s gosponom Milčekom je donijela svoje odlične kolače, da se ljudi počaste. Njezine štrukle, koje je redovito za ženice pekla petkom, kao i plešivički copanjekovjekovječila sam i na svojim Oblizekima. Oduševljala me je razgovorima od priče kako je kao tinejdžerica, još prije udaje, posjetila rođake u Americi i kako je ondje uspješno radila ugostiteljski biznis, ali ipak nije ostala. Da jest, uvjerena sam u veliku njezinu karijeru. O svoje troje djece, od kojih je dvoje posvojeno. O tomu kak se govori u njezinu rodnom selu a kak ondje gdje se udala. Susretale smo se i kad je postala prva predsjednica Udruge Uzorne seoske žene, na izborima njezinih nasljednica, čak i na lokalnim proščenjima, a i na EU-skupovima koji su se bavili seoskim i ženama uopće.
Za Vrt je davno ispričala:
Još uvijek se veli zaostal si jer si sa sela. No, danas na selu ne ostaju samo oni koji ne mogu ništa drugo. Selo više nije kao nekad. Kod nas je mnogo mladih ljudi koji se žele baviti vinarstvom i mljekarstvom. Sposobni su, snaći će se, pronaći najbolje rješenje. Kukaju samo oni koji misle da mogu živjeti bez rada. Seljak je naučen raditi, a ne po raznim uredima tražiti kredite. Oni dobro dođu, ali zbog procedure, seljaci od njih odustaju.
Milček bi je poticao: Daj reci ono… Imala je i stav i hrabrost i mudrost da i onima gorekaže kak zaprav stvari stojiju.Nekej se je nadelala, rekli bi u mom, a i u njezinu selu; ako je trebalo postaviti pločice na terasi, ispeći pečenku i mlince, posaditi voćku ili cvijeće, pričuvati unučad, utješiti ženice… Sada sve to, svi mi tugujemo za Šteficom. Kao da mi je drugi put umrla mama.
Tko nije čuo za Kaktuse Bešlić? U Dužicama. Kod benzinske crpke. Ne znam tko u nekoj fazi života nije sakupljao kaktuse, makar ne male, kojima dodaju umjetni cvjetić. Bešlići se njima bave više od 60 godina i nemaju što nemaju. Za vrijeme rata s njima su iz Petrinje i izbjegli u Dužice, a kad su se vratili, posao im je ostao u Dužicama. Ne samo da sam pisala o tim neusporedivim uzgajivačima kaktusa i sukulenata, o izlaganju i predavanjima na Floraartu, nego i o okućnici u Petrinji koju su čudesno obnovili i koju smo početkom ovoga vijeka, rekoše mi 2002. godine, nagrađivali među najljepšima u Hrvatskoj. Ona je bila simbol njihova povratka iz izbjeglištva.
Tri naraštaja Belića i ja / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan i Josip Bešlić s razmijenjenim knjigama pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Prošle sam godine – posveta spominje 4. prosinca 2019. – u Petrinji na nekom književnom događanju susrela čak tri naraštaja Bešlića, pa i oca Josipa (Kutina, 1942.), koji mi je ispričao kako okućnicu više nemaju, jer dio obitelji preselio se na onaj svije, a najmlađi su već odrasli. Razveselio me je knjigom pjesama Ljubavi u snu samo ima, izdanjem Petrinjske Matice hrvatske. Svojim prvijencem. Među tridesetak pjesama više je i florističkih, prijerice o starom hrastu, bagremovu cvijetu… Bešlići, zelenilo vam se svima!
Naslovnica Bešlićeva pjesničkog prvijenca
Josip Bešlić Moje cvijeće
Kada umrem okitite me cvijećem jer živjeti bez njega ne mogu.
Neka to budu đurđice, ružice ili ljubice možda iako najviše volim – Anu!
Tekst sadrži i širi izbor iz Gujaševe poezije, dvadesetak pjesme: moja skepsa, moja žalost, AKORDI O HRVATSKOJ II, Žute naranče, Jabuke, kao da je nova ars poetica, bez naslova, minijature, Jesu li zaboravili, beli snežni bregovi, minijatura, braći iseljenicima, Odvijana Podravina, moje blago, golubica, Jedno odsustvo iz bolnice, kao da spremaju golgotu iNaličje jedne noći.
Riječi također donose:
USKLIČNIK Ilija Crijević – prvi hrvatski poeta laureatus, priredila Zrinka Blažević
KVIRINOVI POETSKI SUSRETI
Đurđica Vuković / 24. Kvirinovi poetski susreti
Krešimir Bagić / Plaketa sv. Kvirina 2020. – Andriana Škunca
Andriana Škunca / Izbor iz poezije
Tin Lemac / Označiteljska nagnuća Alena Brleka
Darija Žilić / Nagrada Kvirin za mlade autore – knjizi poezije Alena Brleka: Sang
Alen Brlek / Izbor iz poezije
PROZA
Edit Glavurtić / Priče
Dino Pešut / Madge
Ljuba Lozančić / Ruth i Juan (iz rukopisa u nastajanju)
Andrea Grgić / Priče
Iva Dužić / Priče
Petra Sigur / Nisi moj tip
Sanja Kobasić-Bužimkić / Dva okusa
Radenko Vadanjel / Pjesma kerubina
POEZIJA
Kemal Mujičić Artnam / Nove pjesme
Ana Brnardić / Samo dvije pjesme
Boris Vrga / Pjesme
Meri Grubić / Žudnja za riječima
Mirjana Mikulec / Pjesme
Ivanka Blažević Kiš / Srce opet pjeva
Krunoslav Mrkoci / Metafizika svakidašnjega života
PUTOPIS
Marijan Grakalić / Hvarski ljetopis
LIKOVNOST
Između znaka i razloga / Razgovor s arhitektom i slikarom Ivicom Plavecom (razgovarao Tomislav Škrbić)
Feđa Gavrilović / Ivica Plavec – taljenje i kovanje
ESEJISTIKA
Jan Defrančeski / O estetičkome nazoru Franje Markovića
KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED
KRITIČAREV OBZOR
Damir Radić / Mihaela Gašpar, Nemirnica, Disput, Zagreb, 2019
Damir Radić / Ena Katarina Haler, Nadohvat, V.B.Z., Zagreb, 2019.
Damir Radić/ Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020.
Tomislav Škrbić / Protiv estetičkoga relativizma Predrag Finci, Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2019.
donosi Darija Žilić / Ksenija Premur, Vinogradi u praskozorje, Naklada Lara, Zagreb 2020.
Vesna Solar / Philippe Claudel: Pseći arhipelag / Prevela Dubravka Celebrini, Edicije Božićević, Zagreb, 2019.
Vesna Solar / Margaret Atwood: Svjedočanstva / Prevela Ana Josić, Lumen, Zagreb, 2020.
Elizabeta Hrstić / Viktor Žmegač : Portreti gradova (London, Venecija, Munchen, Sankt Peterburg)/ Izdavač: Matica hrvatska 2019.
EX PANNONIA
Kristian Županić / Građanski rat i razaranje Siscije u 4. st. kao početak krize u rimskoj Panoniji Domagoj Sremić / Kulturno-prosvjetni i politički rad dr. Antuna Radića
(uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)
Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.
Naslovnica Riječi
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?
Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.
U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.).
Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana.
Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu.
Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, Maruliću, Novoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe.
No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.
Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.
Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad.
Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika.
CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao.
Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek.
Cjelina pjesme iz sveska (fascikla)Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.
Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije.
Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi.
Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja.
Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.
Josip Gujaš-Đuretin
moja skepsa, moja žalost
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;
punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,
što je nada u nesmetani život i vera u svece,
šta je harmonija duše bez čemera svesti
ne znam već ja.
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,
meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,
lepote gorkog saznanja:
da je život dalek i beskrajan
da ga dostići i shvatiti ne mogu
da se samo u fragmentima otkriva meni,
da je srce tako žedno
da ga zadovoljiti neću uspeti,
da je želja tako strašna
da joj udovoljiti nije moguće.
Mene često posećuje božica Skepsa
da me obgrli ledenim rukama,
da mi srce davi žestokom hladnoćom,
da mi želju travi pomamnom žestinom,
da mi veru drobi suludnom besnoćom;
Mene često prima kralj crvene boli – i
deli mi širokom naturom darove svoje:
gorke cvetove jada,
razdrobljen životni put,
polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,
polomljenu veru u kristalnu ljubav
razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;
Mene često gosti kralj crvene boli
i ja znam da mi želi ukazati jednoć
na prokletstvo što me goni na ovome putu;
jer mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.
Ja sam ljubimac bogova žalosti
što uvelim cvećem slave rođendan moj;
ja sam ljubimac božice Skepse
što me grli žestinom mraza,
što me grli sve jače, sve žešće:
dok me najzad ne zadavi.
Budimpešta, Bolnica Janos
AKORDI O HRVATSKOJ
II
Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu zelena polja se njišu u nedoglednosti života samo se crveni makovi crvenom bojom svojom otimaju od asimilacije zelenog žita Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu sela se nižu jedno za drugim Potištena stolećima Gradove ostavljamo redom Nebo nad nama kroz oblačnu mrenu gleda na zemlju gleda Mađarsku svu u zelenilu svu u nadi i čudi se meni što posebnim svetom živim čudi se jako što se tome svetu tako raskošnom samo hladno divim Kroz plava polja Mađarske
voz juri prema jugu i samo mi se čudi oduševljenje očekuje a ne zna da ja u svom snu nosim samo Hrvatsku
Žute naranče
Sokove žutih naranča već danima imam u ustima
i pričinja mi se:
kao da su južni krajevi poslali ovamo svoje podneblje
Pečuj, 1966.
Jabuke
jedemo jabuke (po glavi po jednu) ja i žena jabuke iz vinograda sa izleta simbolične jabuke:
sećam se Adama i Eve i Edena
kao da je nova ars poetica
Pročišćen Blistav da budem
Jezik mi treba kao kristal: kao prizma što zaslepljuje:
da se sviđam, da me cene
kada mi već moje misli odbaciše
Bp, dec. 1966.
bez naslova
Kad ću biti opet opijen duhom dosadna je ova krčma čama
duša moja u kutu plače:
sama
minijature
I
Kad sam pošao ulicom iskočile sobe pred zidove da me vide
II
u snu sam išao među voćke da budem plod probudio sam se i saznao da nisam stigao nikud
Jesu li zaboravili
Jesu li zaboravili da je bog poslao na njih potop da su ih lomačama hteli uništiti da li im još nikada nije jasno da pred sobom imaju samo dve alternative:
ili će biti zaista ljudi ili će kao zveri zverski nestati
dec. 1966. Bp.
beli snežni bregovi
beli snežni bregovi ja o vama sanjam beli što ste uspeli biti ja vam se klanjam
minijatura
cvatu trešnje osećam miris:
u hladnim rukama
braći iseljenicima
svojoj braći iza nepremostivih morskih pučina danas šaljem paket reči
pod nebodere i na kanadske brodove jednu nevidljivu nit šaljem
avionom da put bude kraći
svojoj nikad neviđenoj braći šaljem stisak ruku iz srca ispaljen
nevidljivu poruku u svemirskoj lađi
Odvijana Podravina
Bela mesečina u čaši vina
Pobegla krčmarica Iz snenog vrbika
Čarda i topole Dijamanti mojih zenica
Bicikl stari Po pustim stazama plače
Uši mi ostahu Bez zimskih priča
Muči i grize Odvijana Podravina
moje blago
imam gorčinu sto puta pobeđenog imam gorčinu što traje do smrti ne pobeđenu od nikoga
golubica
htela je do mene kroz prozor rešetka je ne pusti može do mene kroz veliku kapiju u određeno vreme
Jedno odsustvo iz bolnice
jedno malo odsustvo žličica meda
jedno malo odsustvo dva dana u drugoj sferi
jedno malo odsustvo jedno malo prisustvo u životu
kao da spremaju golgotu
neka kao priprema neki kao planovi
za novo krunjenje
već se sabiru povorke i zluradost već porođena
tolika gnezda u nadama oživela
vruć pesak posiplju za pod tabane
neka kao priprema neki kao planovi
da navale svi na jednoga
1967.
Naličje jedne noći
3
Ruše hrasta prljavim sekirama Gnjev Ne može se dozvoliti Pitamo se Tko su te zaklonjene osobe što patuljke šalju:
Naše Društvo hrvatskih književnika poslalo je danas obavijest da je 11. studenoga 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Ne vjerujem kako će o Martićki mediji objaviti i samo malen dio lauda kao o nedavno drugome preminulom kolegi, također piscu za djecu, također i novinaru i književniku, po mojemu boljem novinaru nego književniku. Sama ga više pamtim po neprofesionalnoj, neljudskoj objedi, kad sam bila puno mlađa i kad mi je to od takve face vrlo teško palo, ali i da mi se nikad nije ispričao ni jednom od svojih lijepih riječi. Bilo, pa prošlo, to mi je za drugi tekst. Žao mi je što je čovjek umro, ali mi je žao i što je umrla u djetinjstvu mi omiljena spisateljica. Toliko da pri ruci i sada držim njezina Pirga, roman objavljen u biblioteci Vjeverica (uredila ga je čuvena Ana Kulušić!) Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost, u Zagrebu, 1974., kad sam ujesen krenula na faks. Prije dvije godine dovukla sam roman iz viška jedne slavonske knjižnice s posebnom posvetom, ali i s autogramom autorice i dječaka čije je vlasništvo bila kad je polazio II a razred tko zna koje škole. Prerastao ju je. Zahvalna, napisala sam onda kavu o knjizi gurnutoj ukraj, skrajnutoj. Dok sad snimamo naslovnicu, a iz nje ispada intervju s književnicom, koji je odlična novinarka Kristina Olujić napravila za Nacional, 4. svibnja 2018.
Nalovnica Pirga Anđelke Martić, izdanje Mladosti iz 1974.
Ni onda se nisu, kako biva, pretrgli i pohrlili intervjuirati staru partizanku koja o hrvatskom Bambijunaslovno izjavljuje: Voljela bih doživjeti da se moj Pirgovrati u obveznu lektiru… E, lane, lane točkasto, pirgasto, što ćeš ti, partizansko, u lektiri? Pa nije li tvojoj autorici prvi intervju u životu bio s lancmanom Titom još na Srijemskom frontu! Nije pomogao ni drugi lancman Tuđman, a ni opći povratak prirodi i zaklinjanje u ekologiju i brigu o životinjama. Pa imamo mi mnogo boljih našihknjiževnika i za djecu! To su nama naši kriteriji. Prema tekstu. Prema autorima. Prema smrti. Selekcija. Uskost. Tjesnac. Kao da ne mogu ponuditi da svatko čita što želi i sam odluči što mu se dopada, a što ne; što je mala istina na velikom svijetu? Kako da Pirgo ne bude žalostan?
Dodajem na kraju cijelu DHK-ovu vijest:
Jučer, 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borac i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. “Pirgo” je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi. Objavila je više zbirki priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.
Vijenac u broj 696. od 5. studenoga 2020. na stranici 15. u cjelini Književnost objavljuje temeljitu i izuzetno zanimljivu kritiku Strahimira Primorcao romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan Drama o gubitku identiteta.
20201106
Naslovnica VijencaStranica teme Književnost: Nova hrvatska proza
Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:
Krizanteme / Fotografija Slavica Moslavac
Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
Počnem li računati koliko poznajem Anu Horvat alias Jasnu Palčec, ispast će da smo starije nego što jesmo. Poznajemo se iz toliko različitih konteksta da dostaje i za nekoliko baš zanimljivih ljudskih veza. Međutim, kao da se pojedine naše povezanosti uopće ne dotiču. Kad me je, recimo, Ana pozvala na Razgovor s pjesnikinjom
Naslovnica e-zbirke Božice Brkan u antologijskom izboru Ane Horvat
u Mesničku 2018., povod je bila neka moja novinska, vrtno-urednička podrška njezinom aktivizmu s pesima (šinteraj, udomljavanje, njezina zoo-knjiga pjesama…), a ne moje pjesme.
Pjesnikinja sam bila davno prije i davno poslije toga i vjerojatno nije baš bila upućena. Onda me je 2019. među svojih 39 pjesnikinja pozvala u Lisinski i baš sam bila počašćena. A onda smo se susrele proljetos na samoborskoj Vrazovoj Ljubici kad su na kamenu ploču uklesali Anine ljubavne stihove. Tada mi je za prije darivane knjige uzvratila svojom proznom Lovorvišnjom, koja me je oduševila, da sam se raspisala kao što se ona iz jednoga u drugo godišnje doba na fejsu raspisuje imanjem na kraju grada uraslom u džunglu, koju je sama zasadila prije nekih desetljeća povukavši se onamo zbog pasa kojih više nema.
Ana Horvat i Božica Brkan uoči Vrazove Ljubice 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Pratila sam njezinu Aninu ljubavnu poeziju, a samo povremeno i portal Pjesnici Ane Horvat hrvatska ljubavna lirika od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba. Uvodno u svojem, možda i najznačajnijem projektu, kaže: Predstavljam vam pjesnikinje i pjesnike koje volim. Naslovi knjiga dio su stiha pjesnika. Broj pjesama pojedinih autora nije vrednovanje. Pjesmama koje sam izabrala pokušavam odgovoriti na pitanja iz vlastitoga života.
Pjesnikinje i pjesnici, vile i vilenjaci, razvrstani su bez ikakvoga reda u virtualna KOLA, po jedanaest ih je u svakome. Ondje plešu živi s pokojnima, oni koji su se poznavali s onima koji se nisu i neće. Pjesme su dopunjene vinjetama slikarica Nevenke Macolić, Ljerke Žingerlin i slikara/pjesnika Virgilija Nevjestića.
Kao i ljubav, poezija ima više magijskih lica. Dodajte im još jedno – internetsko. Poput ljubavi, ljubavna poezija nema cijene. Ako joj se prepustite, na ovome portalu sve je moguće, besplatno i – skupocjeno. Kliknite na knjigu i otvorit će vam se! Čitajte, uživajte, tješite, čudite se i duhovno obogatite. Preuzmite knjigu cijelu, isprintajte pojedinu pjesmu ili je nekome pošaljite e-mailom!
Priznajem, baš me je iznenadila pozivom da pošaljem 20 ljubavnih. Pomislih naglas: Pa imam li uopće toliko ljubavnih? Pa kad ih čitaš na Ljubici,reče mi Ana, valjda imaš. Ukratko, bacih se u potragu kroza svih mojih sedam pjesničkih zbirki, stvarno nađoh i više, da sam jedva odabrala ljubavne iz različitih faza, različitih stilovima. (Imam nešto baš ljubavno u pet kutija, ali prozno, i nikako da smognem zicflajša toliko da to zgotovim…).
19. kolo Pjesnika Ane Horvat
I tako, imam čast biti u Pjesnicima Ane Horvat, u hrvatskoj ljubavnoj lirici od 19. do 21. stoljeća uz potporu DHK i Knjižnica grada Zagreba, kao 203. pjesnikinja. U društvo svojih književnih miljenika, sjajnih pjesnika i pjesnikinja. Prvo kolo e-knjiga startalo je 2009. godine, a u najnovijemu 19. kolu e-knjiga oplemenjenom vinjetama Vergilija Nevjestića(izdavač je Druga prilika, tehnička urednica je Valentina Viskov) deset je pjesnika i pjesnikinja – Senke Slivar, Zrinka Šimunića, Đurđice Gavranović Porobije, Ludwiga Bauera, Sonje Kušec Bećirević, Zorke Jekić, Ivice Drljače, Ljubice Ribić, Kemala Mujičići Božice Brkan. Moju je e-knjigu na 30 stranica Ana Horvat kao urednica naslovila stihom iz jedne moje tinejdžerske ljubavne mogli smo odljubiti ljubav. Zahvalna sam što sam mogla pridonijeti svojom kapljom, svojim stihovima. Od 20 poslanih, Ana je odabrala 15:
ljubavna 1975. Ljubavno poslijepodne Oblutak Recept za rez Senak posveta srce Gotovo ljubavna Ljubavna 2010. izgubljena muzej prekinutih veza Nehotice štiklice Ikar / Ljubavni let Dotaknuti
U sklopu projekta Dani Antuna Gustava Matoša pokrenuta je knjižnica Matošev milenij, u kojoj je nedavno objavljena i prva knjiga Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, 2020., Plavna – Tovarnik – Osijek – Zagreb. Predstavljanje dogovoreno za srijedu, 28. listopada 2020. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu zbog epidemije Covida 19 postalo je online, a u njemu su o njizi govorili Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, zatim Mirko Ćurić, dopredsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i priređivač knjige i u ime sunakladnika i jedan od autora pjesama u knjizi Tomislav Žigmanov.
Velikom pjesniku svoje stihove posvetili supjesnici: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann, Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Vlasta Markasović, Marinko Plazibat, Goran Rem, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov.
Nakladnici Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, glavni urednik izdanja Dana Antuna Gustava Matoša je Goran Rem a priređivač je Mirko Ćurić,ističu:
Ova knjižnica treba, ne samo istraživati manje poznate segmente Matoševog djelovanja (kakav je njegov dramski opus), već i revalorizirati današnje spoznaje i ocjene Matoševog književnog rada, u skladu s novim književno-teorijskim, književno-povijesnim čitanjima ili kulturološkim čitanjima. Nakon Zbornika Antun Gustav Matoš – Matrica moderniteta (2014., dr.izd. 2015.) koji je priredio Goran Rem (radovi su pozvani i objelodanjeni u svesku 7 Poznanskie Studie Slawistyczne iz Poznanja, koji su uredili Krystyna Pieniazek Marković i Goran Rem) objavljene su još dvije knjige: Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa, drama (2018.), priredio dr. Ivan Trojan i Sonetist Antun Gustav Matoš (2019.), priredila dr. Vlasta Markasović. Za završnicu ovogodišnjih, četvrtih Dana Antuna Gustava Matošaodlučili smo prikupiti pjesničke posvete Matošu suvremenih hrvatskih književnika, članova Društva hrvatskih književnika i dvoje autora iz hrvatskog pjesničkog kruga u Vojvodini. Na poziv koji smo uputili pjesnicima i pjesnikinjama odazvalo se četrnaest pjesnika i sedam pjesnikinja, poslavši radove visoke estetske vrijednosti. Naslov zbirci odabrali smo prema pristigloj, usuđujemo se napisati, (budućoj) antologijskoj pjesmi hrvatskog klasika Borbena Vladovića. Moderato dolcissimo, koja u nazivu ima glazbeni termin pa je tako posveta ne samo Matošu kao pjesniku, već i Matoševoj „glazbenosti“, što dodatno potkrjepljuje Matoševa pjesma Čarobna frula otisnuta na koricama knjige.
Maskirani A. G. Matoš i Božica Brkan na zagrebačkom Štrosu, 5. rujna 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Samo jedan od lijepih predaha, 9. rujna 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
U ovome neobičnom zborniku Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu objavljena je i pjesma Božice Brkan.
Božica Brkan
ustani matošu ili selfie na štrosu
nisam bila u gradu od potresa
jedva su tramvaji provozili (a i to karnevalski s maskama) turistica u vlastitu gradu
bizaranopen air
ni dvorišta još nisu ni prigodno otvorili (hosteli uzaludno oglašavajubed & breakfast s popustima)
moja ophodnja zagorka u tkalči šenoa u vlaškoj fric na gvozdu i ti na štrosu bok mojpoeta doctus servus mojpoeta ludens nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije
jedva sam doklipsala kanila sam natrag s noge na nogu tomićevom navodno si baš tu negdje stanovao
luknula bih tek tko li je prionuo čobancu u vallis aurea a tko slasticama gluten free u vincekov vis àvis
umaskeratu spustit ću se uspinjačom
i tebi je netko navukao baš ljupku brnjicu
štosno kretivno oslikanu jednokratnu naslućujem već iskorištenu covid 19 (krunski virus kaže jedan drugi pjesnik liječnik diplomat)
i sve je otišlo ulockdown jedino jednako ustrajno drndažuja štrosom šeta i ovoga ljeta
i industrijastreet fooda španciranja i cest is d’best
baciš se u točeno po akcijskoj možda ti ne bi pivce za živce nego radije gem iz jednako plastične čaše (jednokratne također)
što sam te više čitala to me je manje zanimalo što si pio (puhati nikome ne moraš)
da ti je kožarić uvalio violončelo u halbcilinder bi ti spuštali trinkgeld
kao što to čine dolje po ilici i po špici trendovskim muzikantima ako imaju sitnog
ako bi ti mogao držati gudalo selfirali bi se gudeći s tobom ako bi te uhvatioschreibkrampf mogla bih ti dodati neofen forte znam kako u nadlanicama boli tekst dokžuja štrosom šeta i ovoga ljeta a željeznicu guta već daljina
otpadaju mi noge (ulet malo bolji)tek daprisjednem uza te
premišljam da ipak (ako wifi dopusti) okinem selfić
s agm s ageemom s ej dži emom (ako je nada dimić šivajući gaće izbrendiralaendi ako si već postao logo agm
ako si najslavnija petrovićeva karikatura kaširana u dhk
što i ti gusta ne bi bio pop-ikonom)
ne zamjeri nemaštovito ću ti na fotki opet frkati mustače je li bolje sjesti zdesna ili slijeva ili da te straga zagrlim (pusti socijalnu distancu)
nježno do sjaja glancam skulpturni aluminij praveći se da ne znam kako ti zakazujem novi dejt na tvojoj klupi s pogledom makar poslije još jedne pandemijejoš jednog potresa
pravit ću ti društvo zakratko dokoličariti nad tobože širokom donjogradskom panoramom metropolom palanački ušorenom
iz tvoje pomalo golublje ravnodušne perspektive (sva sreća da si podalje od bana omiljene štacije jatima od perja) kako ti samo ne dojadi
sve ti je u percepciji sigurno bi me uvjerio
onda ćemo samo gledati kao da smo ravnodušni
u predvečerje zvijezde i zvizdan umjesto krova nad glavom kao da se dolje išta mijenjaosim cucaka što španciraju pod zrinjevačkim platanama
moj poeta doctus mojpoeta ludens
ne sjećam se jesam li ti rekla da smo se tako naslikavali i u tovarniku pred tvojom rodnom kućom obnovljenom zaključanom praznom (niti da bi neki emigrant s istoka na putu u europu provalio na noćenje)
mogla je biti pjesničko proštenište nacionalno izletište na rubu eu (zamišljam kožarićevu repliku sa štrosa
dokono sjediš pred kućom a mi snimamo selfiće s tobom)
u pokrajini ispražnjenoj od ljudi u pokrajini gdje u zemlju posadiš gumb a nikne egzot
(ni mi ne bismo otišli u srijem da nisu uzgojili i ocjenjivali 160 sorta rajčice njima sam a ne tebi napisala svojhrastovački nokturno prepun gmo i bio i eko) kej da počnem moja draga mati smrt i betek to je sinek tvoj
nisam dospjela reći moj trubaču sa seine kako sam zbog tebe natentala m da se vozimo brodom od eiffelova tornja do notre dame i natrag i fotkamo klošare pod mostovima
i pariške krovove iz riječne žablje perspektive (uz harmoniku su rengali piaf montand aznavour brel ne obeaujolais nouveau a bila je jesen)
da su ti bar koju maćuhicu vteknuli v žardinjeru crnu kao ponoć zlatnu kao dan
i ti kažeš mi očekuješ svašta
metaforičkiusred jave procvjetao san
dodir s tekstom gustek
više je postovana fejsu i twitteru nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga
pjesama ljerko srce moje ti si lutka mala osim za potrebe piara više nitko i ne polemizira samo lajkanje i hejtanje od ponuđenih s pomno odabranim emotikonom i heštegom
imao sam srce djetinjasto srce srce koje boli boli tako jako
enter enter enter
moj gustl
kakvu sreću imamo mi hrvatski i književnici i pisci sve jedan veći od drugoga mi trivijalne fragilne književničice i intelektualci samozvanci mi zvijezde književne scene
što se uzaludno babilonski natpjevavamo (žuja štrosom šeta i ovoga ljeta) što na nas samo širokokutnou kontralihtuškiljiš sa svoje klupčice na štrosu
što nas dnevno ne šinfaš i ne uzimaš nam estetsku i ostale mjere u nedostatku kriterija
samo kosa tvoja još je bila živa
dostajala bi jedna jedina precizna rečenica da je ima tko izreći da se kepeci izmjerimo vlastitim metrom
ustani matošu ustani gustek zagreb te hrvatska te zove i masku sam ti donijelamust have da se ne zaraziš recentnim virusom
koliki nas se oko tebe omuhava da ne navučeš našzeitgeist
stvarno se kažem ti trudim zavoljeti željeznicu koju guta već daljina
Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.
Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak
Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.
Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.
Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak
Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka Gregura, Grmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli
Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).
Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.
Obrazloženje
Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima. Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost.
Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan
O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga.
Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri.
Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak
Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.
Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.
Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?
Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.
Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.
Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva Zagreb, 5. listopada 2020.
Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
