Oznaka: Božica Brkan

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.

Božica Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.

Pažnju književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti. Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.

„Enciklopedija špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim, etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne foto-dokumentarne građe.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu.

Božica Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka, turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.

Kako bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta: tradicionalni i feministički.

Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman. Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“

Korištenjem pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji  vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.

Dora svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.

Dorin muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“ vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“ Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga obraća im se slijedećim riječima:

– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom?

Ljubavnica na ovaj prijekor odgovara:

– Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.

– Van! – sikne.

Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:

– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!

Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)

– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.

– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.

– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.

– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?

– Ono što sam vidjela…

– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.

(…)“

 Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“

Nakon vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije kompromis i praštanje:

– Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već danas, pa se moram naspavati. (…)“

Četvrti nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži, skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti, iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.

(…)

A Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti kao žena ženi.

(…) „

Slijedi bitno: rastati se ili sačuvati brak:

„Raskid, rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome. Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“

Lik biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati uspješan, a pri tome i pošten čovjek?

Taj i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i signifikantan:

– Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua. Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.

Endži se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić, kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj čelo, spustio je ramena.   

(…)

– Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp. Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima uključen Health, sigurno neumorno broji korake.

– I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?

– Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.

– Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?

(…)

– Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto cura. Ni sam im ne znaš broja.

– Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti pokušavao.

(…)

– Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!? Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili da ti čak postanem ljubavnica?

(…)

– Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno. Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula. Da ne razumije! Pa i ne razumije!

(…)

– Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek! Dublje od njega.

– Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u njega.

– Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim. Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!

– Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“

Dakle između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“

Roman završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega dolazi policija.

„Jedan od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.

Radnja na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.

Roman „Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime, kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“. Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.

Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.