Na svom je Facebooku Božica Brkan 4. siječnja 2023. objavila post:
Mali kriški glumci s Maricom Kukor i Božicom Brkan na izvedbi u Okešincu / Foto Miljenko Brezak
Najljepše želje upućujem malim Križanima, svojevremeno i talentiranim malim glumcima u Društvu Naša Djeca “Vladimir Nazor” i Amaterskom kazalištu “Josip Badalić” u mojim kekavskim igrokazima, kojima su se uspješno predstavljali po Hrvatskoj i u medijima, od HTV-ih „Bilješki o jeziku“ Marije Vuković-Siriščević do Obiteljskoga radija Ivanić. I njima smo nakanili poticati naš zavičajni govor na umoru. Tko zna koliko su porasli i gdje li su? Zahvaljujem dr. Miri Mošnički, Ivani Posavec Krivec, Marici Kukor i drugima koji su ih vodili, također i onima koji su projekt podržavali iza pozornice od roditelja i nastavnika do sponzora. Zahvaljujem im svima na poticaju i podršci te zavičaju-inspiraciji. Možda nekad konačno objelodanimo (i ne samo za Malu školu kekavice!) SELFIE NA KIPEC, KNIGU KEJ RASTE Z DETETOM. Najnoviji podsjetnik – tekst Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju i igrokaz objavljen 30. prosinca 2022. na www.kazalište.hr , na čemu osobito zahvaljujem dr. sc. Sanji Nikčević, urednici feljtona o kulturnom amaterizmu, te Zlatku Vidačkoviću, uredniku stranice Kazalište.hr .
Feljton Kazališni amaterizam: Moslavački kajkavski idiom i dječje kazališne inscenacije djela Božice Brkan
Premijera igrokaza Selfie na kipec na XXIII. Kajkavijadi 2015. u Varaždinskim Toplicama / Foto Miljenko Brezak
Posljednjih desetljeća tradicionalni jezici iščezavaju u vlastitu okolišu, unatoč tome što je, primjerice, 2016. kajkavski književni jezik dobio status jezika imeđunarodni kod (ISO 639-3), a u recentnoj hrvatskoj prozi brojni pisci rabe različit idiom kajkavskoga. Rođena sam u moslavačkom selu Okešincu, a na jeziku koji sam tamo govorila napisala sam više knjiga (zbirke pjesama Veternica ili obiteljska arheologija, 1990.; pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.) je i pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića; zbirka kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavska zbirka pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.). Tek sam tada u Badalićevim Moslavačkim razglednicama otkrila naziv za taj naš jezik: kekavica, kao moslavački idiom kajkavskoga s upitnom rječcom ke?što? U Društvu Naša djeca Vladimir Nazor Križ od 1994. surađivala sam na humanitarnom projektu ocjenjivanu slastica iz kojega se prikupljao novac za najmlađe. Danas je taj projekt poznat kao Kriški oblizeki (nazvan prema mojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, Acumen i Večernji list, Zagreb, 2006.). Predsjednica DND dr. Mira Mošnička vrijedan je primjer njegovanja kajkavskih idioma, pa i kekavice. Godinama je odabirala za Kajkavijadu u Varaždinskim Toplicama, kamo dolaze ogledati se u stvaralaštvu djeca iz svih devet kajkavskih županija, pjesme iz moje Vetrenice. Kada je ponestalo stihova primjerenih uzrastu recitatora, zamolila je da napišem još nešto. I pjesma po pjesma nastao je kekavski dječji ciklus sa 24 pjesme Špilhoze na tufne, od 2007. do 2011. – špilhoze na tufne, prčim rasta, šprukaci, graba, čikačoka, kajuce, fučkalin, musolini, koprivnača, žufko, ogrizek, sladoledar, štrk štrk štrkovača, na bajnku… s posvetom doktorice mire mošničke i nejne i mojem malem križanom kej su iskali nekej tobož za decu da bi imeli na svojemu jeziku kej govoriti na kajkavijade v varaždinske toplica. Ciklus sam objavila najprije u Pevcovu koraku, a zatim i u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (Acumen, Zagreb, 2012.). Tu je moju svojevrsnu autoantologiju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao dopunsko sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama. Znajući za probleme u recepciji kajkavskog jezika kod drugih govornika, uz tekstove sam uvijek objavljivala tumačenje manje poznatih izraza, a u Kajkavskoj čitanci je obavljen prošireni rječnik s više od šest tisuća riječi. Kad smo potrošili i te pjesme, nova predsjednica DND Vladimir Nazor Ivana Posavec Krivec predložila mi je: „za promjenu, a i da djeci već znane pjesme ne dosade, možda nekakav igrokaz“. Budući da su se u dječji ansambl sve više uključivala i djeca koja nisu kajkavci, Marica Kukor, odgajateljica i voditeljica dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta Josip Badalić koje djeluje pri DND Vladimir Nazor Križ shvatila je da toj djeci treba doslovce prevoditi sadržaj odnosno učiti ih kekavicu kao bilo koji strani jezik.
To me je i ponukalo da spojim bliske im i teme i govore u igrokazima za djecu koje sam nazvala baštinskim, identitetskim. Godine 2015. napisala samSelfie na kipec poigravši se anglizmima i kajkavizmima, a iz usta glavnoga lika BABE može se čuti i: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.
Godine 2016.napisala samŽabe na kolec, oslonivši se na identifikaciju Moslavčana kao žabara, pa Zbor veselo navodeći i djecu u gledalištu da sudjeluju opetovano regeče Rega-rega-rega. Kre-kre-kre, aMATER tumači kako: nam odnegda veliju Žabari. Zato kej je prinas bilo puno žab, a vužne i štrkov. Bilo je puno čretov i velike su se vode sako tulkorazlevale kak se i des razlevaju na Lojnsko pole. U igrokazu sam rekonstruirala i zaboravljenu istoimenu staru dječju igru Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug koja se više nije igrala niti u mojem naraštaju (rođena sam 1955.), a odnedavno je djeca ponovno igraju i u školi. Godine 2017.igrokazSipčina oživio je arheološko nalazište rimske vile na istoimenoj okešinskoj njivi, zavičajnike Milku Trninu i Josipa Badalića itd. Simbol toga je okrhak kojim se djeca igraju, šprukac, šprukanec. Povezujući povijesna likove, arheologiju i suvremenu djecu komad završava: ORAČ (opet kupi cigle po brazdi): Ovo mora biti komad črepa. Jel nekakve posude, more biti. Za prevažati. Za kuvati.Kak se sveti!Bole nek naši čupi v kej mleko spravlamo.
ARHEOLOGINJA (proučava te komade): Z poda, bi rekla. Kej komad šuple cigle. Tak su se greli. Čistom kej da je još topel. To vam nemrem dati za šprukace, to bumo proučavali.
PROFESOR BADALIĆ: A se si mislim z kem se na tom komačecu cigle držim črez tulke duge leta.
Djeca trče posvuda po pozornici. Jedan ima u rici lizalicu, drugi sladoled. Većina ima mobitele u rukama. Vika.
DJECA MEĐUSOBNO: Dej mi liz! Dej mi liz! Dej mene! Frendi, dejte, bumo si selfie naredili! Snimaju se kao da snimaju i publiku ili otrče u publiku. DJECA MEĐUSOBNO: Dej nas mam deni na fejs. Dej mene esemes pošli. BAKA: Deca, dejte i mene grdu babu metnete na kipec? DJECA: Očeš da nam se si smejeju? Baba na selfiju? De si pak to vidla? Baba oče na selfie! BAKA: A kej ja morem gda v moje vreme ne toga bilo. DJECA: A čega je onda bilo? BABA: Ničesa, dete, ničesa ne bilo. A sejenak smo se lepo igrali. (Dok baba govori, djeca skaču i igraju se školice.)
joj kak smo znali skakati od sim do neba kocku po kocku tam i nazaj skok po skok na jene noge
vraga bi imeli kredu de bi ju zeli z šibu smo po zemle narisali nacrt kak več je navek isto tu malo a tam veliko nebo skok po skok na jene noge
samo je saki z nas če vekši če menši mislil kak če ima dober lepi šprukac kak čvrsto v ruka drži tajnu skorom morti i zmed zemle i neba a kej bi ni zmed dva neba dole narisana na trde zemle skok po skok na jene nogePonovno scena kao na početku. Djeca trče posvuda po pozornici. Vika.
DJECA MEĐUSOBNO: Dej mi liz! Dej mi liz! Dej mene!
BABA: Jel očete, deca, bum vam jajčece spekla? Smijeh. DJECA: Kej nas pitaš a znaš več da nečemo!? (Izruguju se.) Jajčece!? Ni kuvano ni pečeno. BABA: Joj jesi ti baš i kuvani i pečeni. Kej one kolač kuvan-pečen kej ga denes isto več ne pečeju. Veliju da ne zdrav. Kak to denes niš ne zdravo? Samo bi oblizekov šteli. (Publici.) A kakve bi vi oblizeke šteli? DIJETE: Babo, a kej je tebe oblizek? BABA: Kej češ vekši oblizek neg je lepa reč? Pune su ti je zubi. Imaš kej kosati bole neg najfineše jelo. I saka ti vrata raspira ta tvoja lepa reč, bole neg ikoji riglin, bole neg zlaten kluč, bole neg raspirač tati. DJECA (govore naizmjence): Pak tvoje lepe reči! Tvoj osebušek, buš rekla. I opregač i popeček i kej ti ja znam. Na televizije su povedali kak su to jako stare reči. Opregač je fertun, to več znamo… (Jedno dijete pita publiku.) Kak se pri vas veli? … a popeček je ožeg, al ne šarajzlin zelezni, neg drveni, stareši od šarajzlina. (Jedno dijete pita publiku.) Kak se to pri vas veli? Niš ne velite? Pitajte doma! Pitajte svoju babu, mater, susedu… BABA: Kej bilo zemeš, samo da žnem zreštvaš peč. GLASOVI IZA SCENE (dozivaju imena sve djece iz predstave): Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato,… doma odi, kmica bu, treba spat iti. Djeca se smiju i odgovaraju vikom prema glasovima. DJECA: Mamek, sam još malo! Igramo se! DJECA: Štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača dej da to metnem na fejs vuz fotku na koje oče poleteti na ujedinjeni kajkavski emirati veliju da v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača. DIJETE 1 (Pita publiku): Kak se roda pri vas veli? DIJETE 2: a pri nas veliju i: roda dej mi bracu jel seku jel kej god očeš donesi DJECA: Toga si bum štrka mam del na desktop! BABA: A kej buš na desku metal? DJECA: Joj, babo, ne ti to deska kak si ti misliš. BABA: A kej je onda? Povejte mi! I ja bi štela znati. Stalno mi veliju “kak si baba bedasta”. Če ne veliju, misliju si. Onak kak su mi negda stalno govorili “jesi bome bila zločesta”. Mogla bi i ja vam to povedati. DJECA (naizmjence): Poveč, poveč! Kak si se ono na čikačoku naporila? Kak ti je ono krmača skorom drobec pojela? Kak si ono v Čretu v led prepala? Kak si ono z parme v senik opala? Joj da je onda bilo you tuba, bome bi imeli kej gledeti i smejati ti se. BABA: Kak sem pak ono jeno leto koprivnaču nalekla na se. Moja je baba kej je bila kak sem ja denes, mislila kak me je gusenica oplazila i još me je su z vrjnem namazala. Je to srbelo kej sam vrag! (Smijeh.) BABA: je mi i toga trebalo za ren ribati a kej tam pri svincu dudu su imeli lepu dudu veliku kej su je na jene grane rasle i crne i bele i roze dude susa je nacepil da bi imeli i deca DJECA: i pureki purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc i si smo lepo jeli baš smo lepo delili jeni z drugemi DJECA: i purrrrrrpurrr i guseki ggggusssseeeki i raceki racccracccraccc BABA: i kej nes samo ja koprivnaču dobila tri mi je inekcije bome doktorica zabiberila DJECA: i purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc (Jedno dijete publici.) A kak se pri vas koprivnača, urtikarija, alergija još veli? DJEVOJČICA (dotrči otresajući glavu): a joj tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil DJETE 1: lepo bome lepo DJETE 2: I to si deni na fejs. DJEVOJČICA: ne mi do smeja ne mi do ničesa a si se smejeju kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila DJECA: Lepo, bome lepo. DJEVOJČICA: nekej ti oče poručiti mi veliju sreča sreča sreča i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati
sreča sreča sreča se po triput mi veliju da mi je z tem drekom zrasla DJECA: Lepobome lepo Smijeh i graja.
BABA: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger. (Publici.) Kej još? Aha! Če ti ne v zube, reč bi se osušila, splesnivela. Poprav kak i sendvič, če ga ne poješ. DIJETE: A kek se sendvič po negdašnemu pove? BABA: A kak bi se povedal, gda se ne jel? Dobro je bilo če si si i komad kruva mogel zeti. Če ti je ko imel za nadeliti delec. A reč je čistom nekej drugo. DIJETE 1: al nadeleni smo žnem, z tem jezikem svojem DIJETE 2: a da nesmo ni iskali DJEVOJČICA: a ne bi ga sejeno dala ni za niš DIJETE: a čem ga više davam čem ga si više imaju više ga dajeju nekak ga više imam i ja DIJETE 1: više se morem spominati DIJETE 2: više se morem dospomenuti DJEVOJČICA: više i samu sebe morem razmeti GLASOVI (dozivanje) Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato (nabrojiti imena djece iz predstave!), doma odi, kmica bu, treba spat iti. DJECA (naizmjence): Mamek još samo malo. Još samo malo malčice. DIJETE: Dej si se igramo na me je red da žmerim i kak bum sad zbegla. (Stane uz jednu stranu pozornice, žmiri i krene brojiti): Jen, dva, tri, ko se nije skril magarec je bil. Pem iskat! Dok dijete žmiri i broji ostali se rastrče s pozornice. Baba malo gleda okolo pa kad dijete koje je žmirilo otrči s pozornice u potrazi za djecom, ona pogleda publiku, slegne ramenima i ode za njim.
U Varaždinu
je 3. prosinca ove godine na vječni počinak ispraćen Ivica Jembrih Cobovički.
Pjesnik, pripovjedač, putopisac, feljtonist, recenzent, kolumnist, prevoditelj
i član Društva hrvatskih književnika od 1983, rođen je 1939. u Gregurovcu Veterničkom,
općina Mihovljan u Hrvatskom zagorju, a živio je u Čakovcu. Objavio je
tridesetak knjiga, uvršten je u antologijske izbore kajkavske poezije,
pjesništva za djecu i školske udžbenike te prevođen na makedonski, slovenski,
njemački, engleski i francuski jezik. Zanimljivo je da je na kajkavski
prepjevao primjerice Pabla Nerudu, Federica Garciju Lorcu i Sergeja Jesenjina,
njemačke pjesnike i japanske haiđine (uz svoju zbirku haikua Daljina na
prozoru). Haiku i na hrvatskom standardu i na kajkavskom pisao je
još od 1968, kada je to u nas bila novost, a uvršten je i u Antologiju
hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (1996). Osnovao je brojne
književne manifestacije, jedna od njih je Ivanščica diše za cieli sviet.
Nagrađivan je na brojnim recitalima (primjerice za najbolji kajkavski opus na
Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini 1973). Uz drugo, dobitnik je književnih
nagrada DHK-a Fran
Galović 2003, nagrade Pasionske baštine 2004. i nagrade Katarina Patačić
2004. za zbirku Na
potu vu narkozu, 2003,za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te
godine. Također je jedan od osnivača časopisa Kaj (1968).
O Jembrihu
Cobovičkom i njegovu djelu pisali su E. Fišer, M. Vaupotić, Z. Bartolić, S.
Hranjec, I. Kalinski, I. Zvonar, D. Peričić, B. Jelušić i drugi, a u Hrvatskoj
književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža,
Joža Skok, uz drugo, piše: „Prvom kajk. zbirkom ‘Vse – i dihanje’ (1971)
predstavio se kao pjesnik zavičaja i nastavljač tradicionalnoga
narativno-deskriptivnog pjesništva. Zavičaj je njegovo trajno nadahnuće, a
intimizam i biografizam kao bitan kontekst ne omeđuju njegovu liriku, čiji se
krug motiva postupno širi i usmjeruje prema povijesti, prigodnim temama i
društv. pojavama, a također i prema bitnim pitanjima ljudske egzistencije.
Također se lirski mikrosvijet otvara prema granicama makrosvijeta, a zavičajni
jezik proširuje i obogaćuje novom izražajnošću. Zavičaj, zemlja i jezik ključne
su teme Jembrihova pjesništva, i na kajkavštini i na hrv. standardnome jeziku.
Pjesme su mu raznovrsne (intimne, pejsažne, socijalne, domoljubne, refleksivne,
duhovne, prigodne, posvetne), a potvrdio se i u pisanju sonetnog vijenca.“
Posrijedi je
također nagrađivan sonetni vijenac Oči posajene vu zutra, 1981. Citirajući 8. sonet „Kak
su draga mirna d’ečja jutra / Gda sonce vu kolievku greje – / Oči posajene su
vu Zutra.“ i 13. sonet „Novi sviet giblje se čez sviet, / Zviranjek mu je
istina zemlje: / Čez pov’est zafort ostal bu sniet / Gdo brazdu lucke zemljice
jemlje“, Ivan Zvonar u Kaju 1980. analizira „Stoljetno kajkavsko zutra u
borbi za slobodu i pravdu“ i piše kako je „osnovna misao sonetnog vijenca …
upravo kao kontrast staroj zatvorenoj formi i već prevladanoj formi u kakvoj je
opjevana, daleko nadrasta okvire jednog govornog područja, jednog naroda pa i
jedne zemlje.“ na str. 19.
Ivica Jembrih
Cobovički poeziju je inovativno pjevao i u stihu i u prozi. Neke su mu pjesme i
uglazbljenete
uspješno izvođene na krapinskim festivalima Kajkavske popevke. No zanimljivim
se autorom pokazao i u putopisima, posebice otputivši se poput hodočasnika koji
je, kako navodi Zvonar, i „pjesnik i slikar, i esejist, fantast i realist,
sociolog i psiholog, etnograf i povjesničar, a napose kroničar i kritičar“, u
vlastito rodno selo, a Izlet u zavičaj, 1999, nakon 24 zbirke pjesama prvo mu
je objavljeno prozno djelo. Jembrih Cobovički autor je tridesetak zbirki
pjesama koje čekaju, uz već izrečeni, i novi vrijednosni sud kritičara hrvatske
poezije.
Obrazovanjem
i poslom grafičar, Ivica je stariji brat filologa, književnog povjesničara i
sveučilišnog profesora Alojza Jembriha. Imali su i trećega brata Stjepana, a
petero braće i sestara pomrlo je u najmlađoj dobi. Ivica je o 100. obljetnici
majčina rođenja 2005. u njezinu čast (Josipa rođena Cobović) dodao Cobovički.
Rekao bi: „Samo je človek veliki kak Rieč…“
Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i
službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster
cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i
čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na
sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je
to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.
Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako
se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki
dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za
komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije
više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala
baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije
uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim,
gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam
provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba,
ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala
da sam promašila ceo fudbal!?
Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.
U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila
veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike,
književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto
pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su
rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka
Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna
Jurić-Rukavina
E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.
BBVladimiraSimicBlogVecernjak
“U potrazi
za optimizmom”
do petka
Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije? I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira. Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne. Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.
Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu? Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati. Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.
Što Vam osobno ovih dana daje snagu? Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan. Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane. Što vas veseli i puni Vam baterije? Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas. Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi. Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”? Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače. Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom.
Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan
Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.
Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak
Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje
florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku,
uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:
Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak
Autorska napomena
Zbirka je
nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje
prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga
šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom
raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne
vijence i aranžmane.
Nadahnuta
stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je
pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski
vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač)
zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni
odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo
ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske
reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).
Vrt, tek
ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na
odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena,
(ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih
graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a
gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično.
Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim
imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika,
bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi
dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit,
božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič,
detelica, stričak, trputec, slak…
20200927 –
20200928 – 20201007 – 20210307
Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića
Božica Brkan
breberika
da pošilamo
apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se
ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom
polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma
čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne
ni ne znam
kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe
sitne crlene bobic
breberika navek zelena
na selu su od
ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno
dofarbaju da se zeleni
kak se niš
drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po
križi pipali
a gda
breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli
niš ionak nemre biti večno
nemre biti
neg breberika lepa a pika
do krvi
gda ja
vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju
skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika
i gledim ni
skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop
Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak
breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta. mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore
Kajkavsko-čakavska zbirka pjesama Breberika &Eklektika s biljkom breberikom / Foto Božica Brkan
Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.
Naslovnicu zbirke kreirao je Frane Paro / Foto Božica Brkan
Božica Pažur
RAST JEZIKA, RAST PJESME
Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan
U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom,
romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno
provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa
sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa
sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili
obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika
i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept
rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom
razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od
„arheologije/obiteljske do „botanike“).
Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja,
svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u
dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj
postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire
florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i
drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom
slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora
izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao
dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom
interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji,
imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se
imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak
zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem
je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu –
„tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju,
znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i
raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru,
doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema),
pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če
ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej
da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak
sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko
bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za
povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških
signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti
značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov –
„borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala –
„slak urbani“).
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima,
kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih
bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina
iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno,
kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra
otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u
Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne
umjetnine i vlastita jezičnog standarda.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način
Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i
imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga stiha istim principom slikovnosti (a med
najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne
scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati –
„agacija“).
Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike,
ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić,
npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske,
stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno
naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“
uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga
rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u
Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se
je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam
kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).
Božica Brkan sa zbirkom koju dijeli s Borisom Domagojem Biletićem / Foto Miljenko Brezak
U Velikoj
dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 15. prosinca 2022. zagrebačka je
Beletra predstavila knjigu Aktivna prodaja – od želja kupaca i potrošača do
uspješnog prodavača Zvonimira Pavleka, jednoga od pionira Podravkina i
hrvatskog marketinga, danas samostalnog konzultanta za marketing i prodaju.
Moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a o knjizi i autoru govorili su
recenzenti doajen gospodarskoga novinarstva Ante Gavranović i dugogodišnja
suradnica gastronovinarka Božica Brkan te Podravkin glavni direktor svih
poslovnih programa u kompaniji Krunoslav Bešvir.
Uz predstavljanje knjige i autorova prezentacija (Foto Miljenko Brezak)
S geslom Davida Packarda Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga te naglaskom iz Pavlekove prezentacije oprimjerene projektom za jednoga bosansko-hercegovačkoga klijenta na kojem je radio, kafa je ćeif, s veseljem i lijepim sjećanima na pionirska vremena marketinga u nas, teorijski, novinarski i praktično, prenosim iz knjige svoju recenziju, pogovor.
Svi promotori poslije promocije: Ante Gavranović, Zvonimir Pavlek, Sandra Pocrnić Mlakar, Krunoslav Bešvir i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Marketing iz Đelekovca
Kad je
Informator 1988. uz stručnu konzultaciju Fedora Rocca i u vrsnom, zbog globalističkoga
pomodarstva anglizama nažalost ne i zaživjelom hrvatskome prijevodu dr. Vlaste
Andrlić, objavio dvotomnu bibliju Phillipa Kotlera Upravljanje marketingom,
marketing je bio novost, moj novinarski sektor i sve sam imala priliku za
tadašnji Vjesnik, prvi nacionalni hrvatski dnevnik, promatrati iz prvoga reda,
u nas je dobrano praktično zaživio među ostalim i zahvaljujući pionirima poput
Zvonimira Pavleka i Podravke koji su u tome spretno već plovili, zahvaljujući i
suradnji sa svjetskim kompanijama i ambicijama ne samo na domaćemu, tada
jugoslavenskom tržištu.
Govornica Božica Brkan u oči s dijelom publike (Foto Miljenko Brezak)
Krenuli su
negdje 1965., a sjajni primjeri juha iz vrećice i Vegete te njezina
dugogodišnjega TV serijala Male tajne velikih majstora kuhinje, kojem
sam pridošla kao tekster, opisani su ne jednom. O takvim je primjerima,
kao i u praksi, vodeći se dobrim postojećim primjerima i špurijusom,
temeljitije od ikoga, uvijek slikovito oprimjereno, pisao i Zvonimir Pavlek, a
bogme i mnoge praktično i teoretski poučavao o marketinškim finesama i
brendovima. Otad je mnogo toga namjerno zaboravljeno i prekrojeno, jer mnogima
sve počinje tek s njima.
Božica Brkan, Ante Gavranović i Zvonimir Pavlek s govornice (Foto Miljenko Brezak)
Kada Pavleka danas
pitam koga smatra svojim nasljednikom, razmišlja, odvaguje, pa nabraja rijetka
imena, iako mnogi u mnogim granama i industrijama, ne samo u prehrambenoj,
njemu imaju zahvaliti na probitačnim tuzemnim i inozemnim karijerama. Također i
na znanjima i iskustvima koja je nesebično i u sadašnjem tisućljeću, iz prakse
prešavši u poučavanje i savjetovanje, ostavio – jer online je online, a knjiga
je ipak knjiga! – u pet podebelih naslova, među kojima su najzamjećeniji Branding,
Uspješna prodavaonica, Marketing u akciji.
Krunoslav Bešvir, kompanijski glavni direktor svih poslovnih programa i nasljednih velikih marketingaša i direktora u Podravci, čije primjere i vlastita iskustva Pavlek opisuje (Foto Miljenko Brezak)
Svojim sam
studentima kao na nekom selfhelpu – jer i udžbenike i za to, ugledajući
se na njegove knjige, trebalo bi tek napisati! – upravo na Pavlekovim temeljima
za druga umijeća na vježbama iz medijske stilistike na komunikologiji Hrvatskih
studija, prije fake novinarstva i do besvijesti nametljivoga PR-a,
svojedobno kako se piše vijest, svih 5W, tumačila upravo na juhama iz
vrećice, prema koracima 1-2-3-4-5 i uopće na pisanju recepata za pripremu jela.
I dovodila im praktičare iz novinarstva, ali i raznorazne marketingaše PR-ovce,
koji su im otkrivali praktične tajne svojih umijeća. Zanimljivo i za pisanje, a
i za usvajanje tehnike. Da podmetnem Pavleka baš iz razmatranja o umijeću
biranja suradnika: kriterije naučiš, ali uglavnom nemaš veliki izbor.
S predstavljanja Pavlekove pete knjige (Foto Miljenko Brezak)
S tim je
Pavlekom, koji bi govoreći o nekoj začkoljici, neovisno je li posrijedi bio
razgovor o izložbi Pijetao na Griču, sastanku Podravkinih Internationala
u Budimpešti usred Domovinskoga rata recimo, pijenju ili ne piju gemišta od
vrhunskih vina, brainstormingu za novi gastrobrend u nastajanju, za neku
od kuharica, sajmova ili jelovnik u tada osnovanome restoranu Štagalj, bilo
divno i kreativno i posvađati se. Pogotovo kad bi, a obično bi, ne imajući
provincijski, podravski kompleks prema globalističkim dometima, ne bez cinizma
spomenuo da to tak delaju pri nas v Đelekovcu, njegovu rodnom selu pokraj
Koprivnice.
Posveta na knjigu (Foto Miljenko Brezak)
Zato je i ova
recenzija Aktivne prodaje – od želja kupaca i potrošača, do uspješnoga
prodavača svojevrsni mali reaserch, case o tome Podravcu
Đelekovčaninu i njegovu djelu. Malen prilog da se i Zvonac, poput nekoliko
drugih Pavleka – djeda književnika Mihovila Miškine ubijena u Jasenovcu,
profesora povrćara sa zagrebačke Agronomije strica Većeslava i strine Paole ili
skijaša i voditelja hrvatske reprezentacije Vedrana… – s debelim razlogom nađe
u nacionalnome Dogodilo se na današnji dan.
Koncentracija na riječi govornika o njegovoj knjizi – Zvonimir Pavlek (Foto Miljenko Brezak)
Božica Brkan,
književnica, novinarka i dugogodišnja suradnica
Prijatelj i dugogodišnji suradnik, etnolog, pedagog i pjesnik Tibor Martan poslao mi je slikovnicu o kinču, ali ne iz svog Zagorja nego nesvakidašnju knjižicu na 50 stranica manjeg formata Međimurski vrčok 2020-2022. Potpisuju je Područja škola i KUU „Florijan Andrašec“ Dekanovec kao autori, zapravo autorice (sve predstavljene fotografijama!) fotografija, teksta i dizajna Tatjana Pintarić i Lucija Tomašek (fotografija na naslovnici Tatjana Šardi), cvijeće Nada Tomašek i Ljubica Đurkin i mlade čuvarice tradicije Maria Hlišć, Anja Kolarić, Jelena Kolarić i Lana Kovačić.
Naslovnica knjižice iz Dekanovca (Presnimljeno)Autorice knjižice velike i male (Presnimljeno)
Uz drugo, Barbara Kovač, 4.b , pjeva:
Oj, vi lepe ružice Mega srca družice, Bojte zanavek pune dihalja Lepe i cifraste od Vuzma do Mihalja.
Đurđice su majušnice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)Pižme su narcisi (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Da je Međimurje cvjetnjak Hrvatske, je najmanje iz čudesnih međimurskih popijevaka, kak si lepo zeleno, cvietičem si ti meni ograjeno. Djeca su istražila što od starih vrsta cvate u polju (šest vrsta) i u vrtu (17 vrsta), popisala lokalne dijalektalne, kajkavske i standardne te latinske ili emgleske nazive, opisala cvijet, vrijeme i mjesto cvatnje te raspon boja cvjetova. Ilustrirali su ga fotografijama, ali ne snimljenim u polju i vrtu, nego cvijećem načinjenim od krep-papira, nikad popularnijim kinčem, koji razvija literaturu, radionice, izložbe i festivale. Podsjećam da sam u proljeće 2019. pisala o knjizi Rože od papira, priručnikza izradu Danice Pelko i Ane Čižmek, a Danicu, donjostubičku školsku knjižničarku, višakratno sam predstavila sam i kao ambicioznu poticateljicu rada na dječjem kajkavskom rječniku stubičkoga kraja.
Tratinčice su piceki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Dakako, i to su sami izradili.
Kao dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, koji nažalost odavno više ne izlazi, te kao pjesnikinja koja je omiljene biljke svog zavičaja opjevala i u najnovijoj botaničkoj zbirci kajkavskih pjesama Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, urednica Božica Pažur), pa i mnoge od spomenutih bilina, te poštovateljica čuvara zavičajne botaničke, hortikulturne i etno i jezične baštine, uz sve što o tim biljkama možete pronaći i na internetu, ne mogu nego nabrojiti i ni jednu ni makar začudnim starinskim imenom preskočiti kako bih podsjetila. Zacijelo ste znali da
Lepi dečki u Međimurju su cinije, a u Moslavini zajčeki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
fijolice su ljubičice, Dederunt hyacinthum lilijan je ljiljan, Lilium labode/ labude su snježne grude, Viburnum ljeljuje su perunike/irisi, Irises piceki su tratinčice, Daisies podlesek/ podljesak je visibaba, Snowdrops žibek (dodala bih: u nas u Moslavini radič, u Zagorju regmet) je maslačak, Aphaca črenslo je jorgovan, Syringa katruža (dodajem: u nas u Moslavini trojačke rože) je božur, Aglaophotis klinčec je karanfil, Carnation kranjčec je kadifica, Tagetes lepa Kata/ zeljova ruža je jesenska ruža, Rosa arbores autumnales lepi dečki/huncuti su cinije, Zinnia (u Moslavini su lepi dečki posve druga vrsta, zajčeki) majušnice su đurđice, Lilium convallium ognjec/ ogjec je neven, Pingit vaccinia caltha pižme su narcise, Daffodils pocilomživ je prkos, Adversus regine (u nas u Moslavini grgine) su dalije, Dahlias rusovice su vodenike, Impatiens sabljice su gladiole, Gladioli stare dekle/ jezere su hortenzije, Hydrandea šipki (u nas u Moslavini šipkovače, rože) su ruže, Rosas tuliponi su tulipani, Tulips
Kranjceči su kadifice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Bez cjepidlačenja o latinskim ili engleskim imenima, čestitke dekanovečkoj djeci i odraslima na takvoj pedagogiji te vještinama i trudu kojima su ovjekovječili za nas svoj mali spomenar, a podsjetivši nas na starinsko bilje kao da ga sprešali u svojevrsni herbarij pospremivši s njime i i živima održali i mnoge uspomene. Napose zavičajne. I to ne samo međimurske!
Prskose zovu – pocilomživ (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Božica Brkan
Prkosi*
kakov je to za cvet
nit ne smrdi nit ne diši
samo cvete de stigne i gda god stigne sekojak sekak
kej da je za cvesti baš segde i navek kej god
i još mu veliju
prkos
Malinska, 20210810 –
Zagreb, 20220428 – 20220501 – 20220630
*pjesma iz zbirke Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica Božica Pažur, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, 2022.)
Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?
Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko BrezakDio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak
Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.
Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko BrezakZa sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak
Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive
A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).
S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak
Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.
Izložba U svijetu panonskih bajki
Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko BrezakKatalog izložbe ilustracija
Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.
Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak
Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja.
Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav
Matoš iJosip Gujaš Đuretin
Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak
U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.
Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller(1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).
Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak
Programom Hrvatski pjesnički velikanipredstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica 2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.
Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak
„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“
Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak
Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom
Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i
Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak
slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za
kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj
iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i
đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom
strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.
Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak
Sinoć smo u Kutini predstavili nesvakidašnju knjigu Ante
Šestića Male
tajne polja i luga (Matica hrvatska – Ogranak Kutina, 2022., uredništvo
Matea Paripović i Nikolina Petranović). Kako sam s književnicom za djecu Jasnom
Popović Poje bila i recenzenticom, dopustila sam si predložiti da im ova
zanimljiva knjiga, koju je sam autor odlično ilustrirao, bude povod da se u
cilju kreativnog i članskog pomlađivanja Matice, a i njegovanja stvaranja,
čitanja i materinskoga jezika, upuste u novu biblioteku – slikovnica. Naime,
idući od pjesme do pjesme i ilustracije do ilustracije moj maleni unuk
neprestano je radosno uzvikivao: Ooooooooo!
Puno predvorje kutinske Tehničke škole publike / Foto Miljenko BrezakČetvoro promotora: Matea Paripović, Ante Šestić, Božica Brkan i Nikolina Petranović / Foto Miljenko Brezak
Iako je obrazovanjem strojar i u Tehničkoj školi u Kutini nastavnik je strojarske grupe predmeta, Ante Šestić (1965.) napisao je i oslikao čudesnu, drugačiju knjigu prema kojoj bi mogao predavati i prirodu i biologiju, ponajviše o fauni. Nije još djed, kako sam pomislila, jer se takve teme obično čovjeku zaroje u glavi kad dozreli i počne mu se rađati unučad te se sam počne vraćati djetinjstvu, svojim doživljajima i pustolovinama. Ali bi svatko, i malen i odrastao, rado zasjeo u pjesnikovo krilo da zajedno listaju, čitaju i gledaju knjigu o životinjama otkrivajući tko je tko. Uostalom, recenziju sam naslovila: Dobri i zločesti životinjski junaci u Šestićevim stihovima baš šarmantni.
Kao dječak Ante je u zavičaju, u Derventi u Bosni i Hercegovini, volio šetati prirodom, drugovati s njome i sada svoje doživljaje prenosi u verse. Iako to nisu domaće životinje iz stana, kuće i dvorišta poput mačke, psa ili krave…, stihovane, pa konačno i preko ilustracija, prepoznat će ih i oni kojima priroda nije nadohvat ruke, nego im je bliskija primjerice iz knjiga, televizijskih dokumentaraca i crtića. Uostalom, tu i tamo zaigra se i motivima popkulture bliskima i djeci i odraslima, od nogometnih zvijezda (o divljoj svinji u Slavnim nogometašima) i slavnih pjevača koji za veliku lovu sinhroniziraju crtiće (o mišu iz Face iz rupe) do ekologije.
U redu za autogram čekali i gradski čelnici /Foto Miljenko Brezak
Zahvaljujući svome osnovnoškolskom nastavniku, i škola i mali Ante nagrađivani su za literarne radove koje je tada napisao. Kako se zato što je u obitelji bilo njih četvero djece ipak morao odreći studija književnosti u Sarajevu korist praktičnijega strojarstva Slavonskome Brodu, kao da je svoje mladalačke misli i sjećanja racionalno pospremio u vremensku kapsulu i sada ih je ponovno oživio i pretočio na papir, jednako svježe u Odu zavičaju. On jednostavno prenosi svoja radosna viđenja svijeta, a modernom se mladom čitatelju ne udvara ni sada popularnim temama niti jezikom primjerice društvenih mreža. Uz to, ne gnjavi ni pretencioznim stihovima ni rimama nego samo pripovijeda, pjeva, odabrao za temu Frulaša, Svemirca iz duplje, Šumskog bombardera, Vjesnike novoga dana, Leteći kostim, Kradljivice jaja ili Vodenu princezu.
Posveta recenzentici – Ante Šestić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Kao iskusni pedagog ne odriče se pedagogije te nuka djecu proaktivnosti,
da u stihu i ilustraciji prepoznaju – čak i ispišu – o kome pjeva, dajući
životinjama karakter, ne skrivajući njihove loše, ali ni ne namećući dobre
osobine. Uostalom, za rata je svoje novinske tekstove ilustrirao karikaturama.
Moram dodati da piše i aforizme.
Naslovnica autorska riječju i crtežom / Foto Miljenko Brezak
Male tajne polja i luga svojevrsne su dosjetke, pitalice, a ta
cjelina sadržava 42 pjesme koje i male i velike tjeraju od otkriju tko su
junaci Povratka kralja (u kojem se belji medo), Otkačenih
nogometaša, Večernjega koncerta (u kojem Širom bare, u proljeće,/ koncertna sezona kreće./ Ne znaš što se
više ori:/ bas, altovi il` tenori). Posve druga su stvar Proljetni
tenori ili Nebeski pjevači. Tko je Lutalica, Nesretni
klizač, a što je Preobrazba? Ili zašto je u Noćnu avanturu dospio
baš jež, a kako je Rudar postao – krt? U toj pjesmi pjeva: Na travnjaku, bliže štali,/ osvanuo
vulkan mali./ Vidim baku, nije
sretna./ Kao da nam prijeti Etna. Zaredaju onda Leteći debeljko, Slavna
Lijenčina, Siroče u žitu, Kradljivica,Poljska kraljica, Plašljivi junak (dakako: zeko!), VeselaSkakačica
(dakako: vjeverica!), Noćni lovac dakako: sova!), Radnice
(dakako: pčele!)…
Lisac na svojoj duplerici / Presnimljeno iz knjigeLisac iz pjesme i iz pjesnikova pera / Presnimljeno iz knjige
Ali vam ostaje otkrivati koga je
smjestio u Poljski vlak, Pratioce oluja, Facu iz rupe, Pernati
tornado, koga je i zašto krstio Oračima. Božja ovčica podsjetit će
vas na ljupke dvostihe iz djetinjstva, pa i na poučne basne primjerice Ezopa,
koji se i sam našao opjevan: A kako se
zna dočepat/ zalogaja slasna,/ slikovito opisuje/ Ezopova basna.(Crni pljačkaš)
Divlja svinja kao slavni nogometaš / Presnimljeno iz knjige
Zasladio je Ante Šestić knjigu i drugom cjelinom – Haiku odgonetkama.
Sa također 42 minijature sa po tri-pet-tri slogova i temama koje ćemo poput
ponavljalica prepoznati iz prvog dijela. Katkad i opore životne istine,
primjerice zatvaranje nekog prehrambenog lanca, opisuje blisko, životno,
zanimljivo prenoseći vlastito iskustvo. 6.
Sito šuška jež./Nestali su puževi/ kraj šumskog puta. Ili: 11. Zazvonio sat/ prije pjesme pijetla./ Bila
lisica.
Krt u interpretaciji pjesnika-crtaća Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige
Ali su izuzetno zanimljiva i druga
pjesnikova zapažanja. Tako u 18. haiku pjevaU vlažnom humusu/ malene kišne
gliste/uče pravopis. A već u 19.:Crne pjegice/ na dlanu djevojčice./Il’ bubamara? Prizore u slici u tri stiha moćno ozvučuje: 28.Zvekeću čvorci./ U dozreli vinograd/ stiže tornado. A često u slikovno-zvučnoj minijaturi uspijeva spojiti floru i faunu: 3.Počinje koncert./Lopoči
puni žaba/ plove k obali. Toliko
da vas podsjeti da se haiku, na čitateljevu radost, čita najmanje dvaput.
Lane očima Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige
Neobičan čovjek taj Šestić koji će uskoro bilježiti i pola života
ispod Moslavačke gore, na vlastiti se račun šali da je Bosanac koji ne radi na
mješalici nego piše poeziju dodajući kako je još u zavičaju navikao da se
iščuđavaju susjede što škole rade od djece: tumaraju poljima i lugom, a ne nose
ni motiku ni sjekiru. Eto, iako u zreloj dobi, i u tome je našao nadahnuće kao
i u knjizi profesora Devidea kad je tražeći zbirku matematičkih zadataka
slučajno naišao na zbirku haiku. Čekamo…
