Božica Brkan – Stranica 2

Tomislav Nevistić ili korak po korak od Zagreba do njujorških pozornica i glazbeno-plesnih filmova – Umjesto kave 14. listopada 2021.

Freedom ≠ Britney (Sloboda nije Britney) naslov je plesne predstave nadahnute hrabrim svjedočenjem Britney Spears na sudu o njezinu trinaest godina dugom skrbništvu. Praizvedena je potkraj rujna u New Yorku. Pokreti su koreografirani na muziku u kojoj se prepliću dijelovi izjava pjevačice na saslušanju za skrbništvo i stihova iz njezinih pjesama koji opisuju njezinu stvarnost. Predstavu izvodi troje plesača od kojih svaki predstavlja jednu stranu Britney: Britney kao pop zvijezde, Britney kao majke i Britney kao zarobljenice. Glavni plesač sa solo izvedbom u trećem i petom poglavlju je Tomislav Nevistić (27), mladi Zagrepčanin u svjetskom usponu. Predstava je izvedena 25. i 26. rujna u Caelum galeriji na Manhattanu, a u nju su se uključili i oni koji podupiru pokret #freebritney nastojeći osvijestiti javnost za novo suđenje koji dan kasnije, 29. rujna. Dogovorena je također i izvedba predstave potkraj godine u The Tank kazalištu na Manhattanu i House of Yes u Brooklynu.

Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija

Seksualizirane ženske ikone

„Iako su inspiracija i tema inspirirana slavnom osobom s platformom, cijela situacija me potaknula na razmišljanje o običnim ljudima bez glasa, koji se nalaze u istoj situaciji, tj. u zlostavljajućem skrbništvu. Koliko smo mi zapravo slobodni? Imamo li slobodu živjeti na način na koji mi to želimo? Čini li nas život na svoj način ludim ili je to samo percepcija okoline? Istražujući dublje temu i slušajući muziku pop-pjevačice, možda se na prvu ruku pjesme čine banalnim popom, ali ako pažljivo slušamo pjesme i stihove pronalazimo izravne poruke o njezinoj stvarnosti“, pripovijeda Tomislav Nevistić dodajući kako predstava također dotiče i grane feminizma. Bi li sve bilo drugačije da je posrijedi muškarac? Kroz povijest i pogotovo povijest Hollywooda vidimo nepravednost prema ženskim izvođačima, počevši od ranog seksualiziranja ženskih ikona poput Shirley Temple, Marilyn Monroe, pa sve do nedavnih slučajeva medijskoga razvlačenja izvođačica kao što su Amy Winehouse ili Lindsay Lohan.

U izvedbi: Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija

U slučaju Britney Spears, a i drugih ženskih ikona vidimo nedostatak veza unutar obitelji i izostanka potpore najbližih, dodaje plesač u jednoj od uloga te svjetske zvijezde, Unatoč ozbiljnosti teme, u svjedočenju ima i intrigantnoga crnog humora, jer Tomislav smatra da umjetnost bez humora nikada nije potpuna i pri koreografiranju je stvarao na tankoj liniji između parodije i ozbiljnosti, nastojeći izvesti predstavu sa očuvanim integritetom poruke i ozbiljnosti situacije.

Ples je moj životni izbor

Tko je uopće Tomislav Nevistić? Momak koji pleše od svoje četvrte godine. „Ples je“, kaže, „moj izbor. Nitko me na njega nije prisiljavao, ali su me roditelji uvijek podupirali, pa i kad je ples postao i moj poziv.“ Počeo je plesati u zagrebačkom plesnom studiju Step by step, s kojim je bio na brojim natjecanjima i osvajao brojne nagrade. Najdraži su mu Plesna olimpijada u Rusiji, gdje je osvojio dvije srebrne medalje, i natjecanje u Rimu, na kojem je osvojio zlato. Uz (Sedmu!) gimnaziju je, položivši audiciji, upisao je Školu suverenog plesa Ane Maletić. Htio je upisati i plesnu akademiju u Zagrebu, ali, na žalost, zbog nedostatka prostora te godine nisu upisivali, pa je na mamin nagovor otišao na ljetnu školu u prestižnu akademiju Alvin Ailey u New Yorku, gdje je nakon audicije primljen i u stalni program. Prisjeća se:

Tomislav Nevistić na pozornici + Osobna dokumentacija

„Upoznavši se s tehnikom Graham odlučio sam nastaviti usavršavanje u školi Marthe Graham. Nakon završene prve godine pozvan sam na audiciju za Graham 2 kompanije. To je profesionalna kompanija sastavljena od izuzetnih plesača tehnike Marthe Graham. Svake godine direktor kompanije na audiciji izabere najbolje plesače između stotine plesača diljem Amerike i cijeloga svijeta. Martha Graham smatra se majkom modernog plesa u Americi, totalno reformirajući način plesanja i gledanja na moderni ples koji se protivi zakonima baleta. U Graham 2 kompaniji imao sam čast i priliku nastupati na plesnim festivalima u New Yorku i također u Graham 2 plesnim sezonama, koja se odvija u Penthouse teatru u Westbeth zgradi za umjetnike. Nastupao sam u antologijskim djelima i u ulogama (glavnog) bijelog anđela u Diversion of Angels, Acts of Light inspiriran svjetlošću, Secular Games inspiriran grčkim atletama i geslom kako su plesači božji atlete i rijetko viđena koreografija Owl and the Pussycat. Jedan od najdražih trenutaka mi je bila izvedba Steps in the Street na ljetnoj predstavi jer sam bio prvi muškarac u povijesti u glavnoj ulozi.“

U Graham 2 surađuje s drugim koreografima. Gabriela Vasques osmislila je duete za njega i Caitlin Yatashusi. S koreografijom Cielo Rojo nastupao je u New Yorku na festivalima kao što je Hadson Valley i u kazalištima The Tank i Abrons Arts Center. Koreografija je bila nadahnuta slikom Friede Khalo s dvije identične osobe povezane crvenom i plavom venom, onim što nas jača i što nas slabi. Koreografkinja Fangting Yeji odabrala ga je za svoj plesno-glumački videu Murmur, snimljen za vrijeme korone. Čim su mjere popustile, imao je priliku nastupiti u koreografiji Issaca Iskre kao američki zapovjednik Scobee, izvedenoj u Lagaradia Theatru. Od prosinca prošle godine pleše u Ziel Dance Theateru kao solist.

Gabriela Vazquez Tinoco, Guest Choreographer for Flair Entertainment NYC, 2019

Korona nam podarila cijeli Grad Central za snimanje plesnog filma!

„Za vrijeme korone cijeli se svijet okrenuo filmu i online načinu rada, pa se i plesni svijet morao prilagoditi tome te sam snimio dva glumačko-plesna filma Me, Myself & Your Eyes i No more Perchance to Dream. Film Me, Myself & Your Eyes nadahnut je mozaikom očiju na postaji podzemne željeznice i istražuje stvarnost i iluziju, ludost i razum, dok nas cijeli svijet promatra. Podsjetilo me to na oči koje nas promatraju preko socijalnih mreža i otkrivaju našu privatnost. Film je nominiran na festivalu New Filmmakers za nagradu za najbolji kratkometražni film. Drugi plesno-glumački film je No more Perchance to Dream, nadahnut slavnim Shakespearovom monologom Hamleta To be or not to be/ Biti ili ne biti. Zbog korone imali smo sreću da smo nekad prepun kolodvor Grand Central imali samo za sebe“, Tomislav Nevistić otkriva širenje svojih plesnih koraka i karijere.

Ples u eksterijeru za film / Osobna dokumentacija

U ožujku prošle godine Ziel Dance Theatre također je organizirao filmski festival Refractions za plesače i koreografe s više od 900 prijavljenih, a Tomislav je imao čast i priliku biti sucem u odabiru filmova za prikazivanje i nagrade. S popuštanjem mjera nastupio je u Philadelphiji na prestižnom festivalu Wawa festival za 4th of July ceremoniju u koreografiji iDance Ministry-Believe for it. Također nastupa sa solom na Manhattnu u galeriji sa scenografijom za koju je sam naslikao i ulja na platnu. Koreografija And there it Was i izvedba je bila inspirirana izlaskom iz pandemije i prelaskom u novu realnost. Koreografija se sastoji od četiri djela: Duh prošlosti, Imam predosjećaj, Emocija nađe put kroz pukotine i Obavijen zlatom. Nakon dugog online rada bilo mu je, dodaje, prekrasno ponovno nastupati pred rasprodanom galerijom i prenošenjem poruke kroz ples, prvi načinom izražavanja Tijelo nikad ne laže. Poslije izvedbe pozvan je na gostovanje u Idaho u suradnji s likovnom umjetnicom Jennifer Bell.

Od zagrebačkog Stepa by stepa do Amerike

„U svojoj sam karijeri – uspoređujući s godinama života ne tako kratku, op. a. – stvarno imao priliku učiti i trenirati u različitim stilovima koji su me učinili plesačem kakav sam danas“, ističe Nevistić, koji od vrtića pleše i jako se zanima za gimnastiku i gimnastičke elemente kao što su špaga, zvijezde i premeti. Upisavši Step by step, počinje učiti step koji je promijenio njegovo znanje o ritmu i muzici. Učio je i show dance koji se temelji na gimnastici, baletu i jazzu. U Step by stepu naučio je i prve osnove koreografiranja i nastupa pred publikom. Želeći se baviti profesionalno plesom, upisao je školu suvremenog plesa Ana Maletic, gdje se detaljno učila Laban tehnika. Labana smatraju ocem modernog plesa i notacije i njegove tehnike osvješćivanja kvalitete pokreta pridonijele su, otkriva, velikom razvoju njegove plesne tehnike. U školi su također detaljno učili suvremenu tehniku Release, koja se zasniva na fluidnosti pokreta i otpuštanja težine koja vas pokreće. Tu se susreće i s klasničnim baletom, ritmikom i po prvi put solfeggiom i osnovama klavira.

Zaljubljen u ples: Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija

„Jako puno učili smo o improvizaciji, koja se danas najviše cijeni i traži na svim svjetskim audicijama za suvremene kompanije“, ističe Tomislav. Dolaskom u SAD 2015. susreće se s novom modernom tehnikom Horton na temelju koje je Alvin Ailey trenirao i koreografirao za svoje plesače. Tehnika je sastavljena od linija i kružnih pokreta koji se različito pretaču od oštrog do mekanog. Na Alvin Ailey akademiji produbljuje znanje baleta i jazza i uči osnove Taylor tehnike proizašle od Marthe Graham i njezinih učenja, a koja je zasnovana na spiralama i kružnim pokretima leđa. Na akademiji se i prvi put susreo s modernom tehnikom Marthe Graham, koju smatra najupotpunjenijom i najkorisnijom plesnom tehnikom, zasnovanom na izdahu (kontrakciji) i udahu (releasu), a temelji se na emocijama.

U nas muškarci u plesu rijetki i smiješni, u Rusiji i New Yorku – zvijezde

Muškarci u plesu? „To mi je uvijek jako zanimljiva tema i nešto što se stvarno razlikuje ne samo kulturološki po nacijama i državama, nego već i na marko i mikrorazini odnosno veći grad – manji grad. U Americi ovisi o veličini grada, u velikim gradovima muški plesači su cijenjeni i definitivno postoji kultura poštivanja, divljenja i respektabilnost. U manjim gradovima već muški plesači su rijetkost i ne traže se niti se muškarci zanimaju za ples. Kako Amerikanaca ima više nego nas, i plesači su brojniji. Ponekad imam osjećaj da se svi muški plesači sliju u New York i kad sam došao najviše me je iznenadilo koliko muških plesača ima. Konkurencija je zaista jaka! U Hrvatskoj je to nezamislivo toliko zanimanje za ples, uglavnom sam ovdje bio jedini muški plesač. Kod nas se djecu, a pogotovo dječake, ne potiče da se bave plesom. Čak bih rekao da kod nas postoji stigmatizacija muških plesača, ismijavanje, dok su u Rusiji, primjerice, muški plesači nacionalne ikone, atlete i zvijezde usporedivo s kultom sportaša u Hrvatskoj.“

Učenjem i nadahnućem do savršenog pokreta / Osobna dokumentacija Tomislava Nevistića

Nova predstava: Lovac u žitu

Tomislav Nevistić nastavlja plesati u Freedom ≠ Britney i već je u pripremama za novu predstavu nadahnutu romanom Lovac u žitu, koja bi premijerno trebala biti izvedena početkom prosinca. Cijelonoćni program bit će ispunjen solima i duetima na temelju Holdenove vizije lovca. Želja mu je da i pleše, a volio bi također održavati plesne radionice u Americi, ali i u Hrvatskoj šireći znanje i svijest o pokretu i plesu. Do toga je dovršetak snimanja novoga plesnog filma On the Egdje of Fame, koji bi trebao imati premijeru također u prosincu.

Umijeće i znanje prenijeti mlađima / Osobna dokumentacija Tomislava Nevistića

Turneje i radionice o plesnom pokretu i po školama?

Tomislavu se dopada filmski način rada koji je upoznao zahvaljujući pandemiji, čak ga doživljava puno intimnijim u pričanju priče, ali, dodaje, nastup pred živom publikom je nezamjenjiv. To je trenutak izmjene energije i širenje poruke koja ima najveći odaziv jer je uživo, niste limitirani ekranom i tehničkim ograničenjima, ali film, naravno, može vidjeti više ljudi. Želi se izražavati u oba medija i kombinacijom. Drago mu je da se plesna i kazališna scena napokon otvorila i da se sve polako vraća u normalu. Također Ziel dance Theatre priprema novu turneju gdje će se održavati radionice i odlasci u škole da bi se djeci približio ples u svrhu promicanja umjetnosti i uopće svijest o izražavanju kroz pokret tijela.

20211014

Vijenac o gostovanju književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori: Poezija kao poveznica

Vijenac u broju 720. od 7. listopada 2021. donosi tekst Božice Brkan o gostovanju hrvatskih književnica u Crnoj Gori, koji prenosimo u cjelini:

Kulturno povezivanje Crne Gore i Hrvatske kroz poeziju, Predstavljena suvremena hrvatska i crnogorska poezija i slični naslovi tek su neki iz crnogorskih medija koji su popratili gostovanje hrvatskih književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori od 20. do 24. rujna. Zbog pandemije nekoliko puta odgađano napokon je ostvareno, u nikad i politički zanimljivijem trenutku domaćina, sve redom u dvoranama sa sjedenjem bez razmaka i stajanjem, punima zainteresirane publike.

Projekt su u okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika poduprli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstvo RH u Crnoj Gori, a nastavak je 2020. dviju zanimljivih knjiga koje je objavio Crnogorski kulturni forum – panorama živućih pjesnika različite dobi i poetika sa po pet-šest pjesama autorskoga dvojca Željke Lovrenčić i Božidara Proročića.

Predstavljanje u Nacionalnoj knjižnici Crne Gore

Razgovor s književnicama u Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju. Na fotografiji: Božidar Proročić, Željka Lovrenčić, profesor književnosti Veljko Đukanović i Božica Brkan (čita stihove) / Snimila Božica Brkan

Jedna je Razlog za pjesmu (nazvana prema stihu iz pjesme Tražeći razlog za pjesmu Tomislava Milohanića Slavića) s pjesmama 40 hrvatskih pjesnika (Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović, Anka Žagar).

Druga je Odlazak u stihove (nazvana prema stihu iz pjesma Kad budeš sama, rode Marka Vešovića) s pjesmama 21 crnogorskog pjesnika (Sreten Perović, Jevrem Brković, Milorad Mijo Popović, Sreten Vujović, Balša Brković, Bogić Rakočević, Slobodan Vukanović, Miraš Martinović, Ljubomir Đurković, Boris Jovanović Kastel, Aleksandar Gavranić, Lena Ruth Stefanović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Momir M. Marković, Tanja Bakić, Rebeka Čilović, Marko Vešović, Dragana Tripković, Saladin Dino Burdžović, Blagoje Vujisić). S obzirom na odjek, DHK planira iduće godine uzvratiti gostoprimstvo crnogorskim književnicima.

O dugoj kulturnoj i suradnji dviju zemalja i naroda napisano je i u pjesničkim panoramama, a čulo se izrijekom i uživo na trima vrlo zanimljivim a različitim književnim večerima, na kojima su hrvatske književnice poeziju i pojedine autore odabranim pjesmama predstavile s domaćinima B. Proročićem i profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem.

Dana 21. rujna u 153 godine staroj Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju B. Proročić moderirao je Razgovor s književnicama predstavivši stvaralaštvo i djelovanje gošći. Željka Lovrenčić govorila je o iskustvima književne kritičarke, istraživačice i prevoditeljice te, zahvaljujući brojnim izborima ponajprije poezije prevedenima na španjolski i predstavljanjima po svijetu i inozemne croatice u Hrvatskoj, važne promotorice hrvatske književnosti. Podsjetivši se kako je kao tinejdžerica svoju prvu značajnu pjesničku nagradu još sredinom sedamdesetih dobila na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju, Božica Brkan govorila je o iskustvu novinarke i blogerice te književnice, povratku u lijepu literaturu, poeziji i prozi, primjerice romanima Ledina i Generalov sin, Srbin a Hrvat te najnovijemu, neobjavljenu, o zagrebačkom potresu Privremeno neuporabljivo, zatim o jeziku kao dijelu identiteta te je, osim na standardu, pročitala i pjesmu na materinskoj kekavici Doveka: „če bum jezik svoj odmetnula proč igda / če na hip / kak bum se z zemlu svoju spominala i dospomenula // gda bum doveka vujne ležala“. Uz ravnateljicu knjižnice Irenu Nenadović i brojne druge uglednike, predstavljanju je prisustvovao i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić sa suradnicima.

Sutradan je uslijedio posjet Njegoševu mauzoleju na Lovćenu i predstavljanje pjesničkih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore Đurđe Crnojević. Istaknuvši kako jezik i književnost obilježavaju narod i kako su oni presudni za identitet naroda, o knjigama su ponovno govorili autori Željka Lovrenčić i Božidar Proročić te Veljko Đukanović, a Božica Brkan čitala je svoje stihove. Među ostalim i Haljinu za snove, nagrađenu na festivalu poezije Nagrada Vesna Parun, te Vermut, koji je kao dio panorame dvanaest hrvatskih pjesnika na španjolskom, također Željke Lovrenčić, oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, mnogi koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar, ali i drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori Iva Ivanić-Pavković.

Dana 23. rujna Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je ponovno vrlo zanimljivo predstavljanje knjiga i književnica u Hrvatskoj knjižnici Ljudevit Gaj u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, u Tivtu, gradu gdje su u Crnoj Gori Hrvati najbrojniji. Pjesmom Gora s biblijskim motivom gostima je uzvratio novinar i pjesnik Dragan Popadić: „…Al mene bole rane moje Gore / mračne i same / u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki plaše. / Nek nebo pomogne / da se ne ostvare moje slutnje.“ Uz predsjednika HNV-a Zvonimira Dekovića večeri su prisustvovali i generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru Jasminka Lončarević, zatim predsjednik Hrvatske građanske inicijative i pjesnik Adrijan Vuksanović te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček.

Književni kompas, Siniša Matasović – Umjesto kave 8. listopada 2021.

Sva sreća da je dao načiniti pingvin, da ne moram razmišljati koje je sve događaje Siniša Matasović poosmišljavao i razvija ih ne samo po Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i širi, našom širokom provincijom. Uz Književni kompas SMŽ, tu su i Korzo slova, Književni tabure u Novskoj, Susreti pisaca za djecu i mlade, Knjiga na cesti, Piljenice: Rijeka, šuma, nebo.

Siniša Matasović upisuje dojmove s večeri za Knjižnicu i čitaonicu Kutina / Foto Miljenko Brezak

Sudionici, za uspomenu / Foto Miljenko Brezak

Dakako, ne stoje tu samo događaji najmlađega od devet, tek dvije godine starog Ogranka Društva hrvatskih književnika, nego i brojni drugi događaji poput Stihovnice sisačke Matice hrvatske, časopisa Riječi, književnih Kvirinovih susreta, tribina u sisačkoj knjižnici Vlado Gotovac, Županijskoga pletera – izbora najboljih amaterskih literarnih tekstova i drugih, koje lokalci financijski slučajno ili namjeno ili ne prepoznaju ili jedva prepoznaju, a u koje je također upetljan mlad i vrijedan književnik, moj kolega lavlje grive, kojega, priznajem, rado posvajam duhovnim sinom.

Sinoć smo se tako ispred spomenutoga pingvina, zahvaljujući Sinišinoj i upornosti ravnateljice Suzane Pomper, u trećem pokušaju (ah ta pandemija, sjećam se onoga Književnog kompasa u Glini u rujnu 2020., prije potresa i prije lockdowna!) okupili u Knjižnici i čitaonici Kutina. Većina nas dvadesetak čitala je i govorila, čak i pjevala svoje pjesme i prozu, a zatim smo i razgovarali o njima i o koječemu. I ja sam imala čast među svojim ljudima pročitati uvijek mi drage pjesme (haljina za snove, doveka, ta moja kej pesma) i izvadak i neobjavljena potresnog romana Privremeno neuporabljivo.

Pred svojom publikom satiru čita Katica Budić / Foto Miljenko Brezak

Tko će iz publike? / Foto Miljenko Brezak

Čitali su i meni dragi ljudi koji književno zorno sazrijevaju od Siščana Sanje Domenuš, Denisa Vidovića, Ratka Bjelčića i Branka Tompića, dakako i Siniše Matasovića, zatim i Senke Slivar, desetljeće također nekoć Kutinjanke, te Kutinjana Katice Budić i Mladena Vojtkulaka, zatim i nepoznatih mi Ljubica Stublije i Željke Uhitil iz Lipovljana. Da su htjele, mogle su čitati i talentirane, ali samokritične Sanja Feltrin i Melita Lenička. A mogla je i bez svojih Rusalki zapjevati Slavica Moslavac. Predstavile su se i domaće spisateljice Marina Kuleš i Nataša Debeljak, kojima kao tandemu Pana Pass poslije Želje i Istine izlazi uskoro i treća knjiga Volja, koju će predstaviti baš u kutinskoj knjižnici. Podsjeća me to kako se sve uvijek čini najbolje što se može zbog one moje prastare o nekoj maloj Božici koja je možda u publici ili nikad se ne zna što koga može nadahnuti, izvući na danje svjetlo.

Za kraj, maske su pale: Božica Brkan i Denis Vidović / Foto Miljenko Brezak

Marina Kuleš i Natala Debeljak kutinski je tandem Pana Pass / Foto Miljenko Brezak

Sjajna je stvar i Sinišino nastojanje da se izbrišu formalne granice između članova DHK i onih koji nisu članovi formalnih udruženja, etabliranih književnih imena i onih kojima radovi još nisu ukoričeni, da preostane prostor samo za dobru književnost. Ovom se prilikom čak za to i svečano, elegantno odjenuo i nije ga u odličnom, baš istinskom književnom događaju, pogotovo za manje mjesto, kao ni druge prisutne, odvratila ni omela hladna kiša koja nas je bogovski oprala. Hvala na baš lijepoj večeri. Kamo li nas dalje vodi Književni kompas? Sva sreća da nas još ima takvih da mu se želimo prepustiti! I da, iako rijetki, postoje siniše.

Gošća iz Zagreba Moslavčanka Božica Brkan u dobrom društvu Siniše Matasovića / Foto Miljenko Brezak

20211008

Pripovijetka Bele rukavice iz ciklusa Povečane slike objavljena u Kaju

U najnovijem Kaju, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, broj 2021./1-2, od str. 34. do str. 36. u cjelini Suvremena kajkavska književnost objavljena je pripovijetka Božice Brkan Slika: Bele rukavice (iz ciklusa Povečane slike).

Dio je to kratke kajkavske proze s 15. natječaja časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Ocjenjivačko povjerenstvo (dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik, i dr. sc. Božica Pažur) izabralo je radove autora u dvije skupine: u prvoj – Božice Brkan, Denisa Peričića, Željke Cvetković, Marije Drobnjak Posavec, Božene Filipan; u drugoj – Mile Mašić (najmlađe sudonice natječaja, učenice OŠ Ljudevita Gaja Grad Krapina), Žejka Bajze, Aleksandra Horvata, Katarine Zadrije i Ivana Picera.

U istoj cjelini Kaj objavljuje i više tekstova posvećenih 70. rođendanu Božice Jelušić te cjeline Semantičke korelacije, Povijesne teme, Hrvatski književni putopis sa desetak tema te više naslova u cjelini Osvrti, prikazi.

20210929

Banova u srcu Slavice Moslavac – Umjesto kave 11. rujna 2021.

Knjigu Banova u srcu Slavice Moslavac predstavili smo 10. rujna 2021. Dakako u Banovoj Jaruzi, mjestu koje se prvi put u zapisima spominje 1703. i koje je nazvano po jarugama koje je ban dao iskopati za obranu protiv Osmanlija te se u jednu i sam ban knez Ivan Karlović okliznuo. I to je zapisano na 90 bogato ilustriranih stranica u zanimljivoj povijesti mjesta koje administrativno pripada Gradu Kutini, broji 750 stanovnika, a 60-tak je tijekom 50 godina prošlo kroz aktivnosti KUD-a Banova Jaruga.

S predstavljanja Banove u srcu (slijeva nadesno): Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

KUD Banova Jaruga i Rusalke pjevaju svečanosti 50 godina osnutka /Foto Miljjenko brezak

Knjiga Moslavčeve objavljena je u čast te obljetnice te otvorenja novoga društvenog doma s vrtićem, sagrađenoga uz financijsku podršku EU. U postu na Facebooku Melita Posavčić napisala je kako je to velik dan za Banovu i kako ga treba memorirati.

Sadašnja predsjednica Lidija Balaško uručuje knjigu i darove osnivaču KUD-a Banova jaruga Josipu Ferenčakoviću / Foto Miljenko Brezak

Za uspomenu: KUD Banova Jaruga sa svojim čestitarima / Foto Miljenko Brezak

Ne događa se to ni u svakoj generaciji. Ne događa se ni takva knjiga, kakvih je Moslavčeva, ne računajući monografsku Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju objavljenu 2020., posvetila više mjesta od Kloštra Ivanića do Gornje Jelenske, jer su je u četiri desetljeća stručnoga, često terenskoga rada, nadahnjivala upravo takva Tinova malena mjesta srca moga.

Lijepe kudovke sprijeda / Foto Miljenko Brezak

Lijepe kudovske straga / Foto Miljenko Brezak

Banova Jaruga je osobito zanimljiva kao tromeđa gdje se miješaju karakteristike posavsko-moslavačko-slavonskog izričaja. To je bogatstvo vrijedno sačuvati zbog gubitka identitetskih obilježja u globalistička vremena. Zabilježeni su tako i pjesma Al je lijepo naše selo, kroz njeg Pakra teče! Ko je iz nje vodu pio, nikad otić neće! I poezija lokalnih pjesnika Mirka Knjižeka, Stjepana Radinovića-Stipe, Antona Maršona i Ljubice Stublije, arhitektura i graditeljstvo, izgled sela, zadružni i vjerski život, zidnjaci, poklade, rakija, dječje igre, pjesme i plesovi s tekstovima i notnim zapisima.

Lidija Balaško, sadašnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga i važna pokretačica lokalnoga, ne samo kulturnog života / Foto Miljenko Brezak

Glavnina Banove u srcu – za naslov je posuđen od naziva pučke manifestacije – posvećena je osnutku KUD-a 1971. sa zborom, folklorom, tamburašima, nastupima i gostovanja u Poljskoj, Slovačkoj i drugdje, plakatima i uopće čuvanju i stvaranju baštine uživo – kreativnim radionicama (zukva, pisanice!), izložbama, odlascima na promocije, sudjelovanju na revijama i izboru narodnih nošnji, sarmijadi i provijadi, kuruzijadi, čehanja perja i drugim priredbama kojima u Banovoj obogaćuju svakidašnji život.

Rado ističem kako je Slavica Moslavac za naslovnicu odabrala prepoznatljivu poculicu tipičnu za Banovu, koja je, za razliku od one ivanićkog kraja s podlogom u križ (i halbicom!), čazmanskom četvrtastom, kutinskom trokutastom i garešničkom polukružnom, na elipsastoj podlozi i sa tri vunena cofeka koja zovu brndušama ili šmrclinima.

Kutinske Rusalke, koje je također osnovala i u kojima pjeva Slavica Moslavac (druga slijeva) / Foto Miljenko Brezak

Dodatnu razliku Banove u srcu ovakvim znalačkim iskoracima čini upravo i sama autorica knjige Slavica Moslavac, etnologinja koja i folklor i prošlost prikazuje u modernom kontekstu, oslikavajući svakodnevicu, uopće cijeli život u kojem najčešće i sama sudjeluje istražujući nekadašnje, još žive ili umrle običaje, prikazujući krajolik, zemljopis, povijest, arhitekturu, odijevanje, obuću, proizvodnju, zanimanju, hranu, glazbu, jezik te pjevajući i plešući s mještanima, educirajući ih za stvaralaštvo, pripremajući izložbe i materijal oko njih.

Ponosne na događaj: Božica Brkan i Slavica Moslavac s predstavnicama Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije Ivankom Roksandić i Vlastom Mesić / Foto Miljenko Brezak

Sjajan je primjer njezine (i moje!) suradnice uz Banove Jaruge gospođa Lidija Balaško, današnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga (osnivač je Josip Ferenčaković!), koja, uza sve drugo, bilježi i uspješno sudjelovanje u natjecanju Najuzronija hrvatska seoska žena, koja je s češkim svatovskim kolačima i svadbenim vijencem pobijedila na Kriškim oblizekima te je taj svečani kruh neko vrijeme bio i kutinski suvenir, a svojedobno smo ga predstavili i u Božićnom stolu, posebnom prilogu Večernjega lista, i na mojim Oblizekima.

Radosne, s cvijećem Božica Brkan, Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Melita Lenička / Foto Miljenko brezak

Banovinu u srcu s razlogom uvrštavam u zavičajnice. Mještani Banove Jaruge mogu se ponositi kao svojom svojevrsnom legitimacijom, objavi li se nešto slično ikad ili nikad.

Autorica Banove u srcu Slavica Moslavac i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

20210911

Jokešinski fašejnek na 20. Znanstvenom kajkavskom skupu u Krapini

Jokešinski fašejnek tema je izlaganja Božice Brkan potkrijepljenja sve rjeđim, a time i sve vrednijim sjećanjima i brojnim starim fotografijama od sredine do kraja 20. stoljeća u Moslavini. Samo je jedna na jubilarnom 20. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, kojim je u ponedjeljak 6. rujna 2021. u Krapini započeo Tjedan kajkavske kulture. Pokrovitelji skupa su Ministarstvo kulture i medija RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, Krapinsko-zagorska županija i Grad Krapina, a organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca Zabok i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina.

Sudionici Znanstvenoga skupa ispred krapinskoga Pučkog otvorenog učilišta / Foto Miljenko Brezak

Znanstveni skup u epidemiološkim uvjetima / Foto Miljenko Brezak

Dakako, po običaju je na skupu predstavljen niz zanimljivih izlaganja. Dr. sc. Alojz Jembrih, prof. emer. govorio je o Horvatskom književnom i kulturnom nasljeđu znamenitih pl. Patačića(uz 300. obljetnicu rođenja Katarine Patačić i 30. prvotiskaPesem horvatskeh, 1781.); dr. sc. Marijana Borić o Prosvjetiteljskim prinosima Tomaša Mikloušića (uz 200. obljetnicu njegova Izbora dugovanj vsakoverstneh); mr. sc. Ivan Zvonar o Hrvatskom značaju Martjanske pjesmarice starije; a Danica Leštek vrlo dojmljivo o temi Kajkavski u osnovnoškolskoj nastavi danas.

U pauzi za dugo i lijepo prijateljsko sjećanje: Marijana Borić, Martina Horvat, Rajko Fureš i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Na početku još jednoga Tjedna kajkavske kulture Jasna Petek i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Kristina Slunjski predstavila je Kanižajev dječji kaj: kajkavska poezija za djecu Paje Kanižaja, a prof. dr. sc. Sanja Nikčević o Netopiru Denisa Peričića ili kako je Batman spasio Katarinu Patačić; Sanja Benković-Marković predstavila je Leksik vivodinskoga govora; dr. sc. doc. Ivana Kresnik iznijela je Nova promišljanja o Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche (1783.); mr. sc. Martina Horvat iznijela je Lingvostilističku raščlambu pjesama Marice Planinšek pisanih na kajkavskoj ikavici; Krunoslav Puškar predstavio je Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana osobnim imenom, a Vera Grgac Nadimke Novaka Bistranskih.

Predsjednik Organizacijskog odbora prof. dr. sc. emeritus Alojz Jembrih / Foto Miljenko Brezak

Ivan Zvonar ne odustaje od potisnute, a vrijedne povijesti hrvatske kajkavske književnosti / Foto Miljenko Brezak

Fra Juro Šimić sa zbornikom posvećenom kapucinu Štefanu Zagrebecu / Foto Miljenko Brezak

Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med. Iznio je temu Važnost medicinske stručne izvorne literature na kajkavskom književnom jeziku u hrvatskoj kulturi i povijesti medicine.

Danica Leštek, vrijedna školska knjižničarka iz Donje Stubice izlaže temu o kajkavskom u školama / Foto Miljenko Brezak

Predstavljene su također i knjige Štefan Zagrebec i njegovo djelo, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 350. obljetnice rođenja (1669. – 1742.). izd. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb 2020., o kojem su govorili urednik Alojz Jembrih i fra Juro Šimić te znanstvene slikovnice Priča o jednom kaju, izdanje Srednje Europe za mlade,autorice teksta dr. Bojane Schubert i autora ilustracija Grgo Petrov.

Božica Brkan govori o zaboravljenim moslavačkim običajima sačuvanima u sjećanjima i starim fotografijama / Foto Miljenko Brezak

Na idućem skupu dogodine očekuje se zbornik radova predstavljenih na nekoliko prošlih skupova.

20210907

B. Brkan u Hrvatskom slovu o rječniku običajniku Maje Matković

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Cijelu stranicu Hrvatsko slovo posvećuje vrijednoj knjizi M.Matković

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Maja Matković sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnik – iz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika…

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.

Zašto je Krleža autorska prava ostavio DHK? – Umjesto kave 19. srpnja 2021.

Već to što sam bila pozvana da dostavim pet besplatnih primjeraka knjige Nemoj mi to govoriti za potrebe rada prosudbenog povjerenstva Odbora Fonda Miroslav Krležaispunilo me ponosom. Uspaničili smo se, jer smo i tih pet primjeraka nabožali povlačeći ih iz knjižara, shvativši da bismo trebali dotiskati zbirku koja je prošle godine bila i u užem izboru za Tina. Za Krležu se, za razliku od drugih nagrada, ne prijavljuješ sam, nego djelo mora uočiti netko od autoriteta, a i – Krleža je ipak Krleža.

Ivan Rogić Nehajev zahvaljuje na Nagradi / Foto Božica Brkan

Dosad su ga od 1986. dobili međaši hrvatske kulture s kojima se ni Krleža ne bi nužno složio (Lasić, Aralica, Prica, Mihalić, Vrdoljak, Lonza, Paro, Fabrio, Horvatić, Žmegač, Vitez, Pavličić , Tribuson, Visković, Kravar, Brešan, Novak, Ujević Galetović, HNK, Rošić, Drach, Bourek, Grčić, Gudelj, Senker, Karpatsky, Milanja, Perić, Fiamengo…). A ove godine, iz izbora dvije godine unatrag, posthumno je povelja namijenjena Saši Anočiću za Marinkovićeva Kiklopa u Gaveli, a nagradu je poslije užega izbora sa Zoranom Ferićem, Borbenom Vladovićem, Goranom Tribusonom, Elvisom Bošnjakom konačno otišla Ivanu Rogiću Nehajevu za knjigu Rapave kajde (Matica hrvatska, 2019.). Djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost, kako je u obrazloženju naveo Ivica Matičević, predsjednik Odbora Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža, odnosno jedanaestu zbirku poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.

Krleži na oku: Ivica Matičević / Foto Božica Brkan

Nelagodno bih se osjećala što smo na lijepoj svečanosti, ponajmanje zbog epidemioloških uvjeta, bili tako malobrojni – više medija negoli kniževnika! – da nismo baš uživali u dobrome Tekstu – osobito završnome o gluposti! – a i u Rogićevoj dostojanstvenoj zahvali, kada je s nama iz perspektive osobnoga ukusa podijelio najbliskije mu iz Krležina opusa od Legendi, Hrvatske rapsodije, Na rubu pameti, Balada do prve knjige Zastava… Podsjetio je i na potpis na Deklaraciji itd. Dojmilo me se posebice njegovo retoričko pitanje zašto je Krleža autorska prava (iz kojih se pribire nagradni fond) ostavio baš Društvu hrvatskih književnika. I neknjiževni šareni magazini analizirali su kako je, sve do vozača, raspodijelio svoju imovinu, rukopise. Mogao je i autorska prava, primjerice, darivati i svome impozantnom djelu Leksikografskom zavodu, koji danas nosi njegovo ime.

Poslije svečane dodjele / Foto Božica Brkan

Dok se književnici/pisci/ autori svako malo međusobno hvataju za gršu, polemiziraju/svađaju se zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje i financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK? Ma i HDP! I preko groba uči nas Krleža neugodno i svojim Fondom, iz kojega će iduću nagradu dodijeliti i studentima kroatistike koji će se baviti njegovim djelima. Kako nagrađenik Rogić Nehajev reče, o nagradi se nema puno što govoriti, što je napisano, napisano je. A i najčešće se, dodao je, ono što je napisano okreće protiv nas. Eto, Krleža to demantira čak i praktičnom novčanom ostavštinom svome društvu kada svoj rođendan tako dojmljivo čestita kolegama književnicima. Samo neka se što više tiska, čita, izvodi na pozornicama!

Ivan Rogić Nehajev čita tekstove iz Krležom nagrađene knjige Rapave kajde / Foto Božica Brkan

O Slavici Moslavac u Reviji 55. Đakovačkih vezova

Poslije Zbornika Moslavine XVII, i Revija 55. Đakovačkih vezova objavila je upravo uz održavanje tradicionalne priredbe tekst o etnologinji Slavici Moslavac Dugogodišnji stručni rad objedinjen u monografiji Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, izašloj 2020.

Uz drugo, donosi izvatke iz svih pet recenzija: Josipa Forjana, Tvrtka Zebeca, Božice Brkan, Ivica Ivankovića i Tatjane Brlek.

20210714

Čazmanski Kućni Party – Umjesto kave 11. srpnja 2021.

Kakav provod! Dva u jedan: književna večer i koncert iliti Kućni Party Gradske knjižnice Čazma u petak navečer, na otvorenom, kad vruć dan ide u noć i danja se vrelina stišava. Publika se valjda spojila, kad je toliko došlo, ne samo Čazmanaca, pa, iako na razmak, uživaju uživo. Da tjedan ranije nisam imala predstavljanje knjiga (sa sladoledom!) i nekoliko recitala uživo, jedva da bih se mogla sjetiti kako je to čitati pred publikom a ne preko Zooma. Čisto te iznenadi smijeh publike kao odziv vlastitih rečenica.

Božica Brkan čita Severinu… između Zlatka Krilića, Irene Skopljak Barić, Radovana Dožudića i Hrvoja Kovačevića / Foto Miljenko Brezak

Ovaj sam put čitala priču, autoironičnu, u glazbenom tonu, kao (moslavačka) djevojka sa sela odabrala sam Severina čita moju knjigu. Čak mi je dobro sjelo i što se Vinka Jelić-Balta, šefica čazmanske knjižnice u kojoj često i rado gostujem, sjetila da sam prva pobjednica njihova natječaja za kratku priču-satiru Slavko Kolar, ali i da 2013. Severina nije ušla ni u deset te da je, prije negoli u zbirci Umrežena, objavljena u Večernjakovoj kratkoj priči Ranko Marinković.

U backstageu dobri duh svih događanja vezanih uz Kolara i – pomna slušateljica: Vinka Jelić-Balta / Foto Miljenko brezak

Osim što je Irena Skopljak Barić čitala nove pjesme, kratku su prozu čitali i Zlatko Krilić (o Kubankama), Radovan Dožudić (o tetovažama i ljubavi) i Hrvoje Kovačević (o generacijskom prijateljstvu i koječemu). Za svakog ponešto. Namjerno upotrebljavam riječ koju ne volim: baš zabavno.

Dio vrlo predane publike / Foto Miljeno Brezak

Kao što se u Čazmi obično družimo (najmanje) početkom prosinca na dodjeli Kolara (ovogodišnji je natječaj upravo raspisan!), nadam se da ćemo i ubuduće i na Kućnom Partyju kojim se s knjižničnom publikom pozdravljaju prije ljetnih odmora.

Odličan koncert Patricka Walkera i Hrvoja Sudara isprepleten s književnom večeri / Foto Miljenko Brezak

Ne mogu se jedino opredijeliti je li mi kao staroj rokerici na otvornom bolje sjela književnost ili očekivani (metaforički najavljen!) Rock’n’Roll, a zapravo sjajna irska glazba na violini, gitari i irskom buzukiju što su je maestralno izvodili englesko-hrvatski par Patrick Walker i Hrvoje Sudar. Najbolje osvježenje protiv toplinskoga vala.

Dio neformalnog afterpartyja poslije službenoga Kućnog Partyja / Foto Miljenko Brezak

20210710