Divan užas, kolarovski oksimoron – Umjesto kave 4. travnja 2022.

O prvom predstavljanju knjige Divan užas potkraj studenoga 2021. godine nisam mogla ne pitati priređivača i glavnoga urednika Maria Kolara da li je što Slavku Kolaru, temi knjige. Nije. A kome bi drugome, ako mu već nije u obitelji, moglo unas danas uopće pasti na pamet raditi predano i naporno godinu i pol i objaviti knjigu od 500 stranica velikog formata (ciglu, kako takve knjige zove moj omiljeni spisatelj Tomislav Čadež), pogotovo sadržaja kao što je ova kolarovskoga, oksimoronskoga naslova s podnaslovom Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917.- 2021.)?

Promotori Divnoga užasa u Zagrebu: Velimir Visković, Vinka Jelić-Balta i Mario Kolar / Foto Božica Brkan

Mario Kolar, istraživač i predavač moderne hrvatske književnosti na riječkome sveučilištu, povjesničar književnosti i književni kritičar te urednik časopisa (Republika, Artikulacije) pišući predgovor za drugu, nacionalno važnu knjigu o Kolaru, isponaistraživao se literature i arhiva, pa mu je palo na pamet da bi, pošto je već napravio knjige o svojim Podravcima Galoviću i Ivančeviću, mogao napraviti i knjigu o prezimenjaku. Možda bi njegovi Čazmanci…

Odlična naslovnica grafika je Marka Antolčića

A Čazmanci su zaista rijedak primjer u nas pomnog njegovanja odnosa – inače vezu istraživača i izdavača Marko Gregur, u kritici knjige naziva ljubavlju – sa svojim zavičajnim piscem. Kolar je rođen u Palešniku, ali je djetinjstvo proveo upravo u majčinu rodnome mjestu Čazmi i za nju ostao vezan cijeli život. Smatrao se Čazmancem toliko da je gradu ostavio svoju arhivu, koja se danas čuva u čazmanskome Gradskom muzeju. Gradska knjižnica, zahvaljujući i predanosti ravnateljice Vinke Jelić-Balta i njezinih suradnika, okrstila se njegovim imenom i u svom je dvorištu baš prošle godine ponovno postavila otuđenu Kolarovu spomen-bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Sve to u okviru sad već 10. Dana Slavka Kolara, u okviru kojih održavaju i istoimeni natječaj za najbolju kratku priču satiru. Za prva dva uspjeli su objaviti i najuspjelije radove iz užega izbora 2012. i 2013. u knjizi Prvih 20 uboda

Ne bez ponosa ističem kako je na prvom natječaju 2012. prvi pobjednik bila satira Božice Brkan Svojih tijela gospodari.

Mario Kolar govori o radu na knjizi o Slavku Kolaru / Foto Miljenko Brezak

Upravo je na Danima Slavka Kolara u povodu 130 godina od književnikova rođenja potkraj prošle godine i promoviran zbornik Divan užas – Izabrani radovi o Slavku Kolaru (1917. – 2021.), a potom u Bjelovaru i 1. travnja 2022. u Zagrebu. Uz priređivača i glavnog urednika Maria Kolara, urednice su

Velimir Visković govori o djelu Slavka Kolara i o knjizi o njemu / Foto Božica Brkan

Vinka Jelić-Balta i Marina Junger, grafičko oblikovanje Jovica Opačića, naslovnica grafika akademskoga grafičara Marka Antolčića, fotografije iz zavičajne zbirke. Financijski su zbornik poduprli Grad Čazma i Bjelovarsko-bilogorska županija te Ministarstvo kulture i medija RH. Izdavač je čazmanska Gradska knjižnica Slavko Kolar. Mario Kolar izračunao je da je rad na knjizi trajao godinu i pol. Trebalo je, naime, i preroštati knjižnice, knjige i časopise, ali i istipkati i iščitati tekstove, a katkad ih i prevesti te, konačno, odabrati što će biti objavljeno. Na koricama Divnog užasa ističe:

“Slavko Kolar jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca iz prve polovice 20. stoljeća. Najviše je ostao upamćen po svojim humorističkim i ruralnim novelama, od kojih su Breza i Svoga tijela gospodar već dugi niz godina dio školske lektire, a doživjele su i uspješne kazališne i televizijske adaptacije.

Ova knjiga donosi sedamdesetak različitih tekstova o Slavku Kolaru, objavljenih tijekom proteklih stotinjak godina (1917. – 2021.). Radi se o kritikama, studijama, esejima te memoarskim i ostalim zapisima koji se na različite načine dotiču pojedinih Kolarovih djela, cjelokupnog njegova opusa ili njegova života.

Uvršteni tekstovi objavljivani su u različitim novinama, časopisima, zbornicima, leksikografskim priručnicima, autorskim knjigama i na internetu, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu (Rusija, Njemačka, Italija, Austrija, Češka, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina), a autori su im književni povjesničari i kritičari, sveučilišni profesori i esejisti, metodičari, učitelji, jezikoslovci te ostali humanisti, kao i sami književnici, počevši od nekadašnjih Kolarovih do naših današnjih suvremenika.

U svakom slučaju, ova knjiga svjedoči da je Kolarovo djelo već više od stoljeća izazov ne samo tzv. običnim čitateljima nego i proučavateljima. No, kad bi ju Kolar vidio možda bi ju (auto)ironijski – sukladno naslovu jedne svoje novele – okarakterizirao kao divan užas.”

Svojski odrađenim poslom knjigu ocjenjuje i Velimir Visković, leksikograf i književni kritičar, koji je i sam objavio više tekstova o Kolaru, pa je među sedamdesetak izabranih radova u knjizi zastupljen i sam. Autor je najsveobuhvatnije, jedne od tri, one Marice Čunčić i Bogdana Mesingera,najozbiljnje monografske knjige o Kolaru te biografske Zvonimira Kulundžića.  

Vrlo zainteresirana, birana publika na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

Opus Slavka Kolara nije velik opus, ali su njegove novele iz samo pet knjiga, poput Breze, Svoga tela gospodar ili Ženidbe Imbre Futača, vrhunci hrvatske književnosti. I biseri nacionalne kulture zahvaljujući filmovima poput Babajine Breze i Hanžekovićeva još crno bijeloga Svoga tela gospodar. Mnogima će stoga biti zanimljivo doznati zašto mu je i tko negativno ocijenio prvu zbirku novela, kako je Kolar postao predsjednik Društva književnika Hrvatske, a potom izbačen iz njega, zašto ga nisu primili u JAZU, tko su bili uzori za njegove pojedine likove, zašto Hergešić piše da je Kolarovo djelo izraslo na domaćoj njivi, a doseglo europsko mjerilo te što su još svojevremeno o Kolaru pisali važni autori Ivan Goran Kovačić, Bratoljub Klaić, Ljudevit Jonke, Dubravko jelčić, Vlatko Pavletić, Dalibor Cvitan, Miroslav Šicel, Ivan Bošković, Ivan Kušan, Viktor Žmegač, Krešimir Nemec, Branimir Donat, Veselko Tenžera i brojni drugi.

U Ogrizoviću Velimir Visković i Vinka Jelić-Balta / Foto Božica Brkan

Nemaju mnogi naši književnici takvu knjigu, rečeno je na predstavljanju. I nemaju. A 58 godina po smrti Kolar je ima. A tko će uopće čitati takvu knjigu, ma i objavljenu baš u Godini čitanja? Specijalisti za teoriju i povijest književnosti, enciklopedisti, studenti i kojekakvi zaljubljenici u ljepotu? A svi – sve rjeđi.S nedavne tribine DHK Bez cenzure o tome ispašta li dobra književnost zbog površnih komercijalnih izdanja izvlačim ilustraciju ugledne i iskusne urednice Miroslave Vučić kako je za njihovu Školsku knjigu svojedobno akademik Stamać, šezdeset godina poslije Strozzija, ponovno, čak tri godine prevodio Fausta, a potom još godinu i pol pripremao tumačenja na 350 kartica, da bi, kad je objavljen, u godinu dana Goethe u novome prijevodu bio prodan slovom i brojkom u 19 (slovima: devetnaest!) primjeraka. No, eto, još ima predanih istraživača, izdavača, urednika, knjižara, knjižnica i knjižničarki. 

Na kraju, Vinka Jelić-Balta, Mario Kolar, Velimire Viskoviću…, uvjerena sam kako Divan užas priziva nastavak i istraživanja i novu knjigu, primjerice o utjecaju i nadahnuću Kolarom u književnosti, kazalištu, likovnoj, filmskoj i TV umjetnosti. Muze još nisu odustale! Oprosti mi, Kolaru, na još jednoj posudbi, ali baš i tu pristaje oksimoron: divan užas!

20220403

Sve ljubavi Ljerke Car Matutinović četverojezično – Umjesto kave 30. ožujka 2022.

Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.

Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim morem…

Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović uglazbio i izveo na predstavljanju:

Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko Brezak
Predstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak

Ljerka Car Matutinović

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA

Kad već postoji planina treba se

                                       penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je

                                          upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je

                                           osvojiti

Polako u mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je

zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili Ljepotu daljinama

(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020., str. 76.)

Časopis „Nova Istra“ o romanu „Generalov sin, Srbin A Hrvat“

Pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu Nova Istra (glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) Istarskoga ogranka DHK u četvorobroju 1.-4. (proljeće-ljeto-jesen-zima) za 2021., godište 26, zbog pandemijskih uvjeta i pomanjkanja novca, na umalo 600 stranica objavljuje brojne izuzetno zanimljive teme.

Naslovnica Nove Istre

 Uz posvetu Goranu Filipiju(1954. – 2021.) i Dragi Orliću (1948. – 2021.) nove pjesme Gorana rema, Slavka jendrička i Diane Rosandić Živković. Slijede 16. pulski dani eseja o temi 1918. – 2018.: Stoljeće raspada Monarhije. Izdvajam teme Stjepan Radić – u povodu 90. obljetnice smrti Dubravke Brezak – Stamać, Drama Srednje Europe onda (1918.) i danas (2018.) Slavena Letice, 1918. iliti, Zbogom, oružje! Jelene Lužine, Miteleuropsko naslijeđe u svijesti mog plemena Jovana Nikolaidisa i Raspad Monarhije: psihoanaliza epohe Sibile Petlevski. Tema 24. Šoljanovi dani posvećena životu i djelu Jure Kaštelana  donosi niz zanimljivih tema: “Tifusari”. U riječi i u slici (Kaštelan – Mimica) Macieja Czerwinskoga, Svjedoci rata – čovjek i drvo. “Mrtvi jablan” Jure Kaštelana i “Drvo” Tadeusza Różewicza Magdalene Dyras, usporedbu Jure Kaštelan i Federico García Lorca – sličnosti i razlike Željke Lovrenčić i Jure Kaštelan – hrvatski Lorca Dubravke Stamać, a Božidar Petrač piše Šoljan, Kaštelan i zagrebačka Biblija. Slijedi posveta Marije Roščić Paro uz 80 godina Antonija Skármete. Zatim nekoliko novih prijevoda, ogleda, studija i zapisaka tepredstavljanje hrvatske pjesničke mladosti Vojvodine. Filozofija je zastupljena tekstom Žarka Paića U vrtoglavici znakova: Deleuzeovo čitanje Prousta te slijedi niz kritičkih pristupa i osvrta o tekstovima Katarine Hler, Eveline Rudan, Monike Herceg, Milorada Stojevića, Ivice Prtenjače, Sanje Baković, Wisławe Szymborske itd. Sada se čini oporo prigodnim, tekst Jevgenija Paščenka o “Kijevskim dnevnicima 2014./2015.” Đure Vidmarovića naslovljen je Jedini hrvatski objektivan putopis o Ukrajini.

Početak kritike Željke Lovrenčić o najnovijem romanu Božice Brkan s naslovnicom romana

Uz drugo, od str. 548. do 550. objavljuje i kritiku Željke Lovrenčić Intrigantan roman o traganju za identitetom romana Božice Brkan Generalov sin, Srbin a Hrvat, koju je zagrebački Acumen objavio 2020.

20220328

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Mićo Brkanović, egzot među nama – Umjesto kave 14. ožujka 2022.

Sutra se na zagrebačkom krematoriju opraštamo od Miće Brkanovića. Tjedan pošto je na Dan žena od komplikacija poslije korone umro u osječkoj bolnici. Rodjen je 21. studenoga 1946. u Rudopolju kod Vrhovina u Lici. Završio je Pedagošku akademiju i u Novskoj radio u školu te bio tajnikom Crvenoga križa do mirovine. Posljednje desetljeće živio je na očevini u Tovarniku, na istočnoj hrvatskoj granici sa Srbijom.

Mićo Brkanović, portret koji je Božica Brkan snimila u Zagrebu 2014.

Matoševo rodno mjesto prvi sam put i posjetila zahvaljujući gospodinu Mići, kada je organizirao prvi u nas – izbor najbolje rajčice. Htio je da se potrošači upute za koje je jelo koja rajčica najbolja prema preporuci gastroznalaca. Black Zebra najbolja među 58 starih sorta rajčica iz cijeloga svijeta,  naslovila sam 2016. članak na Oblizekima o tome događaju. Podijelila sam s čitateljima i kako skuhati juhu od rajčice u dvije boje, osim crvenoj i u zelenoj, kojima su nas počastili, a također, još 2014., otkrivala sam tajnu dobroga slavonskog sataraša na tovarnički način bećarca u – malo bamije. No, to je, kao i sajam posvećen tikvama i izbor najveće tikve uzgojene u Hrvatskoj bio samo jedan od rezultata njegova dugogodišnjega ustrajnog rada i silnog truda, zapravo velike ljubavi još od prije rata prema neobičnom povrću, voću i cvijeću, koje je na različite načine dovlačio iz cijeloga svijeta i širio ih u nas desetljećima kad globalno baš i nije bilo in.

Mićo Brkanović i Božica Brkan na ocjenjivanju rajčica u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak

Počeli smo surađivati devedesetih u Večernjakovu prilogu Vrt koji je izlazio četvrtkom, a koji sam uređivala od 1993. do 2010., te nastavili na mojim portalima Živi selo www.ziviselo.hr , Oblizeki www.oblizeki.hr i Božica Brkan www.bozicabrkan.com te na različitim događajima, primjerice na ivanićgradskoj Bučijadi, a osobito kad bi se bližilo proljeće i kad bi se zaljubljenici u egzote zanimali za sjeme i sadnice. Ili kad bi u vlastitoj nakladi objavio još jednu novu knjižicu Egzoti i rariteti: od sjemena do sadnice i ploda s podrobnim opisima, uključujući i recepture kako najbolje primijeniti uzgojeno.

Intervju u Zagrebu 2015. / Foto Miljenko Brezak

Susretali bismo se kad je još obilazio sajmove i obvezno uoči blagdana kada bi me razveselio bundevinim košticama, bocama ukuhane rajčice, rakije, sušenim bamijama… U koroni je poslao paket. Pošta ga je dostavila dobrano iza blagdana.

Pripadao je Mićo Brkanović onim mojim suradnicima poput prof. dr. sc. Jana Čižeka i Zlate Nanić u ekouzgoju ili Dragutina Kiša (šumarstvo je diplomirao u godini kad sam se rodila!) u krajobraznoj arhitekturi, kojih odavno nema, a koji su bili pioniri u svom području, ali prije interneta, pa su danas, kad je mreža svih mreža mjerilo svih stvari, umalo zaboravljeni i izgurani od suvremenika, često vlastitih učenika, i agresivnih influencera. Takvi me predani, skromni i sjajni ljudi nukaju da im konačno posvetim hommage, kao i Vrtu, teško danas s ičim usporedivu novinskome prilogu na čijim su stranicama nikle mnoge danas uobičajene teme, poljoprivredne i gastronomske i čije stare brojeve, uvezane, još mnogi čuvaju. Nije, recimo, da i Miće Brkanovića nije bilo u medijima, ali uglavnom specijaliziranima, u praktičnim tekstovima koji su, kao i njegovi katalozi i knjižice trebali zainteresirati čitatelje za uzgoj neobičnih i rijetkih vrsta, često i starih, kako se obično govori, zaboravljenih kultura i sorti.

Mićo Brkanović u kontroli tikava u svome polju u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak
S jedne od edukativnih radionica ivanićgradske Bučijade 2011.: Mićo Brkanović, Božica Brkan i Marica Svetlečić / Foto Dražen Kopač

Činio je to prije drugih i uvijek bi ga na kavi korila što  se i on, kao neki tobože rekorderi i specijalisti, ne špinči brojem uzgojene rajčice, ljutih papričica, bamije… Nije imao vremena, jer je morao brinuti o biljkama, sad ih braniti od suše a sad od mraza ili bolesti. Bio je iz vremena kad je brendiranje bilo nevažno, a ambalaža nužna tek da se konačan rezultat rada isporuči kako treba, zdrav. Dakako, s preciznim uputama kako sijati ili saditi, uzgajati te s recepturama kako upotrijebiti plod.

Gordana i Mićo Brkanović na svom imanju u Tovarniku 2021. / Obiteljski album

Dok je sjeme stizalo tko zna kakvim kanalima i odakle, o čemu nisam ni smjela znati, ja sam ga – kad to već nije mogla činiti moja također još jedna, maestralna suradnica Vanda Starešinić, koje također više nema – gnjavila o podrijetlu, egzotičnim krajevima odakle dospijeva i još egzotičnijim imenima, o ovome i onome… Lako je sad nama pričati, uzgajati i jesti žutu ili ljubičastu ili čokoladnu rajčicu, vrlo sitnu ili vrlo krupnu, plavi krumpir, bijelu lubenicu, odvagivati više stotina tešku bundevu i ne znam kakav krastavac!

Sa suprugom Gordanom utkao je u to, sjećajmo se, Mićo Brkanović mnogo ljubavi i cijeli svoj život, a da od toga nije napravio ni unosan biznis ni slavu. U vrijeme globalne internetske kupnje i mrežnoga sveznadara, Mićo nije imao ni web, osim koliko je najnužnije nije držao ni do marketinga ni do PR-a, nego je, kad su se prorijedili i zbog pandemije zaustavili raznorazni sajmovi, sitno sjeme, često tek po nekoliko komada, slao prema telefonskim narudžbama, poštom, uvijek sa savjetima što i kako. I s veseljem da je sa svakom poslanom kuvertom učinio nešto dobro, produžio neku vrstu, razveselio nekoga i ne misleći da nam je misleći globalno a djelujući lokalno obogatio i cijelu planetu Zemlju. Hvala, Mićo Brkanoviću!

Jedan od Brkanovićevih kataloga za tikve
Brkanovićev katalog za rajčice

Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Baloni Adrianove generacije – Umjesto kave 2. ožujka 2022.

Adrianov dan na čuvanju kod nas započinje letom balona. Posve nepraktičnog, a zgodničkog promotivnog materijala, o čemu govori logo Mastercarda, koji je stigao s nekom PR informacijom i darićem. Bilo ga je šteta baciti i sad svako jutro započinje letom: leti, leti balon. Djed hoda po cijelom stanu, leti, leti balon, a balon uzlijeće i slijeće, prevrće se i uspravlja sve do plafona, leti, leti balon. U balonu povremeno lete kornjača Korni koja svira, majmun, zvečka… I Adrian krileći ruke u mom krilu, leti, leti balon.

Adrian čita Pina i balone / Foto Miljenko Brezak

Voli naš dječak i napuhane balone, moje rođendanske, nono ga nosi na ramenu i među balonima mali ciči, ciči. Iznijeli smo ih čim je prijetilo ili da se iznenada ispušu ili da prasnu. Kao i one koji su ga dočekali kad je prije manje o godine stigao iz rodilišta. U jednoj od slikovnica o Pinu – Poljaci su majstori – čitamo balone sa slogovima ma, ta, ba, de… i letimo, letimo… Mi pjevamo pjesmicu popularnu kad smo mi bili maleni: Baloni, baloni k’o šareni bomboni…

Leti, leti – Adrian s dedekom Miljenkom / Foto Božica Brkan

Onda navečer u jednome od TV breakingnewsa iz Ukrajine prepoznajem dekicu kakvu ima i Adrian, s kojekakvim balonima, samo je dijete pokriveno tako da su baloni ispod, na drugoj strani i baloni se ne vide. Ne lete. I rasplačem se: budućnost puna pitanja.

Adrian među balonima na ramenima nona Griše / Foto Miljenko Brezak

Priča o jednom kaju Bojane Schubert i Grga Petrova – Umjesto kave 25. siječnja 2022.

Priča o jednom kaju, slikovnicu Bojane Schubert i ilustratora Grga Petrova objavila je Srednja Europa, u biblioteci Sezam, Srednja Europa za mlade (urednica Alenka Barišić), a predstavljena je u Tjednu kajkavske kulture Krapini prošloga rujna na 20. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća.

Naslovnica znanstvene slikovnice

Najavljena je znanstvenom slikovnicom, a autori su se našli u nakani očuvanja lokalne jezične baštine. Autorica teksta predstavljena je kajkavkom i kajkavologinjom, koja živi u Ludbregu, a radi u Zagrebu (u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU). Završila je, tumači se u knjizi, studij hrvatskoga (standardnog) jezika, no unatoč tome kajkavski joj je ljepši i draži – materinji. Priču o jednom kaju napisala je Otu i Giti, svojoj i drugoj kajkavskoj djeci, da im kaj bude na ponos: Bilo bi joj milo kada bi priča razveselila i čakavce i štokavce, male i velike, zapravo sve one koje zanima hrvatski jezik u njegovoj ukupnosti. Knjiga je zamišljena kao priča o životu jednoga jezika, stara čak tri stotine godina.

Mašta, ambicija i šarm: autorica teksta Bojana Schubert i ilustrator Grgo Petrov na krapinskom predstavljanju slikovnice / Foto Miljenko Brezak

Kako bi bilo lijepo da se u svakoj manje ili više kajkavskoj kući nađe slikovnica Priča o jednom kaju kao podsjetnik na povijest kajkavskoga književnog jezika koja se vrlo malo uči i o kojoj se sve manje zna i sve manje pamti, pa ni to da je prva knjiga tiskana na kajkavskom Dekretum 1574. te da valja pamtiti Ivana Pergošića. Izvlači iz povijesti zanimljivosti poput Navuka od svilnih kukcev (1823) Ludwiga Mitterpachera ili Kratkoga navuka od meštrije pupkorezne (1777.) Ivana Krstitelja Lalanga, prvoga hrvatskog priručnika o primateljstvu i porodništvu te uopće prvom medicinskom priručniku na hrvatskom, kojega je u naše vrijeme uveo prevodeći njegove knjige kajkavac, književnik i ginekolog doc. dr. Rajko Fureš, inače i ustrajni organizator krapinskoga skupa i promotor kajkavskoga iz zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca,

Regije u kojima se govori kajkavski, ali bez moje Moslavine…

 Izvlače gospodarske, medicinske, matematičke, veterinarske, astronomske i astrološke, leksikografske naslove, sve do bontona Regule dvorjanstva Jurja Muliha  (1744.) s već znanim kako je mrsko pred drugemi lica napuhavati, jezik van kazati, vusnice gristi, ali rastezati, čelo rugati, nos krčiti, iči prevračati, mustače zafrkavati, bradu odviš gladiti…

 Čak sam i ja iz slikovnice o kaju naučila ponešto iz jezičnice (gramatika) kajkavska imena padeža: imenovnik (nominativ) rođenik (genitiv) dajevnik (dativ), tužnik (akuzativ), zovnik (vokativ) te da instrumental ima čak dva imena – pajdašnik (instrumental društva) i orudelnik (instrumental sredstva)!

Slijedi potom, dakako, i književnost iz koje izdvajam ono što se u školama baš i ne uči i to kajkavke Katarinu Patatić  (1750.-1811.) Vu tom lepom plamnu ki je zažgal mene/ bum gorel, doklam srce mi povene i Ane Katarine Zrinski (1625.-1673.) – Radujem se kad rič tvoju čujem/ruke tvoje ponizno celujem / s pravoga te srca pozdravljujem / vernost tvoju znovi očitujem.

Jedna od stranica slikovnice

Potom slijedi priča kako su n kajkavskom u 18. i 19. stoljeću, u najboljim godinama, ispričane i mnogobrojne i raznovrsne priče za djecu i odrasle. Opisan je kajkavski u šest gramatika, a riječi popisane u tri rječnika, tridesetih godina 19. stoljeća prevedeni i Milton i Shakespeare, a 1832. postao je predmetom i u školama. Međutim, za Hrvatskoga preporoda odlučeno je kako će svi Hrvati, pa i kajkavci, pisati i službeno govoriti štokavskim jezikom (kaže: kajevim susjedom). Opisuju potom kako je usahnuo te kako je na hrvatskome jezičnom stablu na štokavsku nacijepljena i kajkavska grana.Uz to što se kajkavski i dalje govori, pišu na njemu Antun Nemčić, Šenoa, Galović, Zagorka, Domjanić, Krleža, Kolar, Kerster, pa i oni koji izvorno nisu kajkavci poput Matoša: Već je zorja, a ja ne mrem spati, / po hoži me hinca mislih črni roj,/ kokotiček več rkiči za vrati:/ hajči smiljček, jači, picek moj.

Prije nego dodaje kratki rječnik manje poznatih riječi, jer bole je siromaški se voziti,/ neg gospodski pešice iti – ističe kako kajkavske riječi uz pomoć raznih autora nastavljaju svoj život u hrvatskoj knjizi te nabraja recentne kajkavske književnike:Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Pavlek Miškina, Ivan Golub, Zvonko Kovač, Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Stanislav Petrović, Ernest Fišer, Zvonimir majdak, Hrvoje Hitrec, pero Budak, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih, Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić, ladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda, Barica Pahić Grobenski, Kristian Novak, Božica Brkan, Željka Horvat Čeč, Marko Gregur, Ivana Škrlec, Aleksandar Horvat…

Recentni kajkavski književnici, među kojima i vaša ponosna blogerica Božica Brkan


Baš se ponosim, ali ne mogu s tugom prešutjeti prigovor što, odmah na početku slikovnice,među kajkavskim govorima, zamišljenima kao mirisnim cvjetovima (varaždinčice, međimurčice, zagorčica, posavčice, podravčice, gorančice, turopoljčice i sutlančice) nema na toj livadi i mojih moslavčica. Jedno je kad u popularnoj pjesmi o kajkavcima moj zavičaj izostavi Žiga, a drugo kada nas kajkavce koji još jedva da i govore kajkavski, propusti ozbiljna autorica, autorica i knjige U suton kajkavskoga književnog jezika te s Ivanom Lupićem Prvoga hrvatskog Shakespeaera o Ivanu Krizmaniću i njegovoj Flundri srenje zrokujučoj iz 1836. Krizmanić joj je bio i temom doktorske disertacije. Radoznalo očekujem nove naslove…

20220118

Proslava vina uz fotozapise „U vinskim odajama“ – Umjesto kave 23. siječnja 2022.

Najoriginalnije Vincekovo 2022. održano je u Križevcima: umjesto da predvidivo u nekom od krasnih vinograda po bregima oko grada vinom zalijevaju vijence kobasica na trsovima, Društvo za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti i grad Križevci održali su završnu svečanost 1. Nacionalnoga natječaja za hrvatsku vinsku fotografiju. Obnovivši svoje aktivnost prošle godine, zazvali su slanje fotografija iz vinograda, podruma i vina.

Naslovnica kataloga s fotografijama vinograda, podruma i vina
Prvonagrađena fotografija Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli

Samo se trebalo sjetiti, jer stiglo ih je više stotina različitih tema, poetika i umjetničkih dosega, a od njih je stručni ocjenjivački sud profesionalaca (predsjednik Bernard Čović i članovi Dag Oršić i Goran Marošević), odabrao 32 dvadeset šestoro autora koje su potom stavili na Facebook te je publika klikovima odabrala i sebi najljepšu Vinograd – unikat u 360 stupnjeva Emanuela Hrženjaka iz Peteranca. Nagrađeni su prvom nagradom Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli, drugom Vinski zagljaj Andree Fotović iz Labina, trećom Berba u Višnjevcu Bjelovarčanina Bože Boščića te pohvaljeni Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot, Plod naših ruku Srednje gospodarske škole Križevci, razredni odjel 3.a agrotehničari i Vinograd Zagrepčanke Višnje Lovrić

Domaćini sa sudionicima i nagrađenima / Foto Božica Brkan

Na Vincekovo su podijeljene nagrade, predstavljene fotografije u užem izboru – ponosna jer je u katalog uvrštena i fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka! – i odličan fotokatalog U vinskim odajama (urednica Tanja Baran, likovno oblikovanje Blaženka Matić) u nakladi 1000 primjeraka. Po svemu sudeći, začetak odlične priče koja ne zastaje samo na redaljki napitnica uz kupicu, kumek moj dragi, daj se napi

I odličan temelj da se taj dio nacionalnoga života i kulture obogaćuje, čuva i oplemenjuje, s obzirom da je predsjednik stručnoga ocjenjivačkog suda Bernard Čović napisao u svom nadahnutom tekstu Vino se ne radi, vino se rađa – kao i fotografija, uspoređuje! – kako je potrebno pravu lozu spojiti sa suncem i kišom i kako je potrebno pravu leću spojiti sa suncem i kišom te kako je potrebno prepoznati pravi kadar kako bi određeni terroir postao jedinstvena fotografije. Izjavio mi je poslije predstavljanja fotografija i fotografa, neovisno jesu li profesionalci ili amateri, kako je u kratko vrijeme dospjelo najviše fotografija krajolika i detalja grožđa, a oni su očekivali ljude u običajima. Valjda će ove godine stići i fotke iz trsja u kojima se, uostalom, makar turistički kao i uz druge vinske svece, uz Vincekovo za izdašniju berbu čokoti s kobasicama zalijevaju vinom.

S izložbe: fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka

Uz to, ne brojnima ali zato odabranim, očito zainteresiranim gostima iz cijele Hrvatske u Velikoj dvorani križevačkoga Hrvatskog doma predstavljene su i najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti, nastali potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, a koji su lijepi gradić bogate povijesti i uvrstili u središta nacionalne vinske kulture.

Odlična, pohvaljena fotografija Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot

Ne želim propustiti spomenuti kako je oživljavanje finih kulturnih zbivanja oko Križevačkih štatuta, pa i izložbu s lijepim financijskim nagradama, potaknula Tanja Baran, moja kolegica i glavna urednica Radio Sljemena na Hrvatskom radiju te sveučilišna profesorica, inače rođena Križevčanka, koja je, uz drugo, okupila sjajan tim u Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčića, koja u gradu trećega hrvatskoga sveca Marka Križevčanina uspijeva održavati i širiti natječaj duhovne književnosti, već 13. za odrasle i 10. za djecu, okupljati umjetnike čije izložbe zemljom krstare likovnim radovima nadahnutim nacionalnim svecima i blaženicima te prateći to objaviti niz zanimljivih izdanja. Križevčani su i Tanju Baran (i Zorana Homena!) nagradili počasnim članstvom u Društvu, a u tekstu Vino kao vječna inspiracija, uz drugo, u katalogu U vinskim odajama ona uvodno piše:

Predsjednik ocjenjivačkoga suda Berbard Čović, predsjednik Udruge Siniša Katavić i počasni članovi Duštva za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti Tanja Baran i Zoran Homen / Foto Miljenko Brezak

Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino!: kolika je važnost vina u antropološkom određenju ljudskoga bića govori ova poznata izreka Béle Hamvasa. Vino se slavi od postanka svijeta, od biblijskih vremena. Još je Noa u Starome zavjetu zasadio prvu lozu, dok je krist u Novome zavjetu pretvorio vodu u vino. Najprije je voda pretvorena u vino, a zatim je vino pretvoreno u krv! Izuzetan je razvoj svjetske vinske kulture. Iznimno bogat! I hrvatska vinska kultura ima svoja prepoznatljiva obilja! Ona uključuje materijalne i duhovne vrednote vezane uz vino, a tijekom hrvatske prošlosti određena je i seljačkim i plemićkim, i građanskim društvenim slojevima. Kruna joj je u najpoznatijim hrvatskim vinsko-pajdaškim regulama „Križevačkim štatutima“ koji poučavaju kako se radovati uz vino u dobrom društvu, uz zdravice i pjesmu.
Vino žive svi, i elitne skupine i oni na društvenim rubovima. Vino prati čovjeka od rođenja do smrti. Vino je, osim što golica nepce i razgaljuje dušu, i kulturna pojava. Mnogi su autori zato ispisali svoje kulturne ili umjetničke filozofije vina. Najnovija, fotografska, upravo dolazi iz Križevaca.(…)

Milka Bunjevac, Božica Brkan, Tanja Baran i Miljenko Brezak uoči predstavljanja izložbe i kataloga

20220122 – 20220123 

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118