U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.
Rado
napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za
posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog
natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan
doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.
Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb,
23. veljače 2024.
Ako
i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet
svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka
nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane
žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina
nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma
koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev
slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina),
ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj
jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka
mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova
soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu,
svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe,
lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan
žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše
pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti.
Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli
čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo
neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem
je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki
s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju
ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može
zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V
beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali /
Kak popievaš bi igrali.?
Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću
kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala,
ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije
to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su
joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka,
jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za
nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se
ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u
pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te
da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v
grobu.?
Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom,
Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska
trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju
tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično
školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima.
Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i –
lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.
Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.
„Katarina
Zadrija
Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“
Kmukač, treća Katarinina
i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na
sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude,
ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena
bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U
pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od
mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost
gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak
cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi;
Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču
slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala,
odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke,
botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za
ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju
perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je
kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još,
krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram
rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.
Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima
– u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes
drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne
muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera.
Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi
passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika
sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu,
ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s
nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na
neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva
čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi
Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po
presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi
z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina
(praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga
škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani
deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala
smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim
pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V
struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek),
ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel
si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa
sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni
glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).
Vapi:
Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu
našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne
odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša,
doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./
Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje
drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti
suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu
ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi
zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga
same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou.
/ Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili
dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako
podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba
da postane veljiki dub?
Makar
i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa
iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni
u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa
naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana
kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još
same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči
rieči).
Verse,
ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset
dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha,
Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge
od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od
brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi
zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na
prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u
koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.
No,
Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja
istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu
baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također
neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš
me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru
splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena
povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z
graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek,
ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin
luster).
Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada,
organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na
Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz
drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već
šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.
Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu
poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u
Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o
vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o
smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni
se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se
bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike /
nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala
proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v
koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji
bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak
spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se
bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.
Nakon šest godina ponovo i s veseljem u Drenovcima! Osim fotoizložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, s kolegema smo slavili poeziju, dijelili priznanja, a i čitala sam pjesme. Hvala, Cvelferiji!
Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj (utemeljena 1986.
u Vinkovcima) Pjesnički susreti u Drenovcima, održana je po 35. puta u subotu
21. rujna 2024. u Općinskoj narodnoj knjižnici Drenovci. Organizatori
manifestacije su Općinska narodna knjižnica Drenovci, Društvo hrvatskih
književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Udruga Duhovno hrašće iz
Drenovaca. Pokrovitelji su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske,
Vukovarsko-srijemska županija i Općina Drenovci.
Pozdravne riječi sudionicima i uzvanicima uputio je načelnik Općine
Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i
dopredsjednik DHK Mirko Ćurić koji je otvorio Susrete.
Program je započeo izložbom portreta hrvatskih književnika autora Miljenka
Brezaka, koja je do sada predstavljena u Zagrebu, Sisku i Budimpešti. O izložbi
su, osim autora, govorili Mirko Ćurić i Božica Brkan. Izložena su 24 portreta
među kojima je veliki broj dobitnika nagrade Duhovno hrašće.
U uvodnom dijelu pjesničkog programa predstavljena je zbirka mlade
pjesnikinje Petre Čeč Sramežljivost krošnji koju je uredila Vlasta
Markasović, a objavila Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nagradu za
najbolji pjesnički rukopis s prošlogodišnjih Susreta.
Na pjesničkom sijelu ove godine nastupilo je petero pjesnikinja i pjesnika:
Božica Brkan, Nevenka Nedić, Mirko Ćurić, Davor Grgurić i Zvonimir Stjepanović.
Pročitali su svoje pjesme i ukratko predstavili svoje pjesničke opuse.
Umjetnički odbor 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima u sastavu Nikola
Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić donio je odluku o dobitnicama
ovogodišnjih priznanja. Povelju „Visoka žuta žita“ za ukupan pjesnički opus i
trajni doprinos hrvatskoj književnosti dobila je Ana Horvat. Priznanje „Duhovno
hrašće“ za najbolju zbirku pjesama slavonsko-baranjsko-srijemskoga autora/autorice
dobila je Irena Stanić Rašin za zbirku Iza devet velova (Perlina
Press, SAD). Nagrade su uručili načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović,
predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko
Ćurić.
Nagrada za najbolji neobjavljeni rukopis, koja se sastoji od tiskanja
nagrađenog rukopisa, uručena je mladoj pjesnikinji iz Osijeka, Anici
Miličević. Nagrađeni rukopis bit će objavljen i predstavljen na 36. pjesničkim
susretima u Drenovcima, u rujnu 2025.
Obrazloženja za priznanja 35. Pjesničkih susretima u Drenovcima, koje su
napisali članovi Umjetničkog odbora Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena
Franić, bit će objavljena na stranicama DHK i Općinske narodne knjižnice
Drenovci.
23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.
Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća
našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti
manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer.
Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.
SOS za svece
Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa
6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.
Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu,
skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina
2017.-2019.Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega
prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s
pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz
Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat.
Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je
podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata
uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine,
uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.
Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fugaErnesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.
Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas
autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti
zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme
ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine
bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac
dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca
Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu
donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić
Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.
Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži
zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i
osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno
donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih
početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim
zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana
piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih
nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski
korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je
vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u
kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o
njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak
priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem
nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i
sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana
Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i
slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o
autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa
skupova održanih u Krapini.
Marginalizacija kajkavštine
Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana,
ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti
hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga
identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.
Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano
usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina
Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o
medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza
mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito
istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih
medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su
u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u
naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za
osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine,
čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom
aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo
sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na
kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga
jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je
više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite
idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od
urednika A. Jembriha.
Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.
Božica Brkan, prof. književnica, novinarka, blogerica i urednica Zagreb
Kako pišu recentni kajkavski pisci?
U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac
Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik RobertRoklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga PericeVjekoslava Mayera.
Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbei nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila
ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da
način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili
proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej
i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica)
i sličnim utjecajima.
Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma
i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba;
neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti
i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z
kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati;
vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;
zafrček i zavrček, zruke/zneruke,vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko
Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)
*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati
*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati
i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i
podrčati
Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog
konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja
za što boljom razumljivošću teksta.
Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na
književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna
organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom
ISO 639, pod oznakom kjv.
I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik,
bilo pokušaja općekajkavske lekture
(npr. Željko Funda, mediji), analiza
pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, BožicaPažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da
kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni,
diftonzi itd.)
Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina
u pjesništvu s osloncem na Domjanića
i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u
pisanju se približava standardu hrvatskoga
književnog jezika (Ivan Golub, Božica
Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što
se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također,
objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.
Božica Pažur govori o (…) situaciji kad
svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard
(uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je
li onda uopće moguće ujednačavanje
pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno
istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je
mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz
usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila
bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce,
pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo
i izronili brojni, manje poznati, više ili manje
međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito
u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga
pratećega rječnika, označuju i naglaske
(npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski,
Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić
delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u
svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to
čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).
S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito
vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema
jeziku.
Osobni? U kajkavskome imam tri svoja
kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač,
prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih
i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim
tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti načinkao u pravopisu standardnoga
hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).
Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito
u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje
značenja): promjene, npr. Vetrenica,
sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi
svjetski rat i slično.
Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije
nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje
problema, a veću slobodu, licentia
poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje
nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i
sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom
pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan
itd. Praktično u prozi način pisanja
često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji
likova).
Božica Brkan, Ledina
(2012.) Ne se
onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat
trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju
kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem
prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam
oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel
da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i
mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak
menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo
je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je
nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se
jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla.
A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.
Al je živ.
Si smo, fala Bogu, bili živi.
Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.),
jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora
u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim
iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.
Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna
meti zemla(2013.)iCiganin,
ali najljepši(2016.)napisao mi je:
U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako
sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a
potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s
razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi i zamjenica “se” (sve). Diftonge
tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom
tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava.
Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”,
odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara
približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se”
jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba
oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju,
jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu.
O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži
jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad
nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi
samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran
da sam bio 100% konzekventan.
Uočila sam prohodan, lako čitak
tekst,štokavicu s kajkavskim
umecima – štoplinof, policajcof
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):
– Milena. Nej si sigurna dok je tak.
Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.
Šutjela sam jer mi nije polazilo za
rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.
– Još so ove dvej budale niti nej takši
problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa
provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot,
dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.
Bio je
početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući.
Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.
– Sandi bo dale tu delo – rekla sam,
kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i
pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.
–
Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom.
I onda ti dideš na
faks, a ja…
Prekine ga Japica.
– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao
glavom.
Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo
svjetlo.
– Bole bode, buš vidio – govorila sam
mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…
Pravio se da gleda televiziju. Što je manje
reagirao, ja sam sve više govorila.
– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon
nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.
Kad je krenuo kući, negdje oko tri
ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan
nećemo vidjeti.
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim
koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak
bi se i spominjal, a za roman Kak je
zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom,
a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz
druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.
Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli
Trombetassich(2017.):
Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre
i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y
obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15.
Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi
ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega
Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze
vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus
Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»
Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od
sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija
kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj.
Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i
dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku.
Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski
konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal
nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov
je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek
Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj
se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku
grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za
dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.
Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun
prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se
med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele,
vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.
Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su
bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na
ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško
zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da
se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje
z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi
toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.
Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek
se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano
Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal
senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.
Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina: Volim postmodernističku književnost,
ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam
već napisao da Krležine Balade
držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke
književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade
su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj
političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg)
svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje
starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska
kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao
što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski
Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako
nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom,
kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu
sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego
slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom
romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz
koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija
književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu
uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade
Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20.
stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se
pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i
obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog
naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i
na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale
zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava
Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom
citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim
kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta”
oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da
je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim
drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski,
“jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram
neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i
poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne
stvarnosti.
Denis Peričić, Techno
gost, Žel’ko(v) p(e)rstili
Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.): Esejistički prologuš Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!
Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i
aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne
„logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska
psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv.
likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za
kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo
– Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin,
naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v
Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti
kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali
oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko
Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je
dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele
jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg
i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v
nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…
Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline,
1940.)
Ivo Kalinski: Cicirici
& Vladimir Pernić: Senjali(2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec,
cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof Odišel, prešel, zaleval, znal,
svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal,
nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran,
osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen,
povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal
neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi,
bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton»
Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno… Ernest Fišer (Zagreb,
1943.),Macbeth na fajruntu(2013.): 10. A pravzaprav – dela se o tomu kaj
SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar
Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i
cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš
prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.
Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud
obrazovana i upućena književnica,
esejiOd cintora do cybera – Kajogledi
(2004.) Ftič kesnokrič(2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam
đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska
samo Madžarska)
Pjesma Mužika za larfe:Cigu-migu,
frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica
hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica,
ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:
Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne
bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto
si se tako opredijelila? odgovaram: Nema
druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung.
Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva
kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i
upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod
mene ima f i v i ne razmišljam koji
prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj
okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.
Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog,
etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove)
Miselnice, na zavičajnom
govoru Kupljenova,razotkrio
je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki
način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlaifsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična
misel), f krušni peči (Misel
na dar), h peklu (Misel o
deci), hjesen (Misel o
dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o
kaju), h draču (Misel sagdanja
(I) ; f polju,fgasla (Zvezdica je jena fgasla);
za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni);
vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel
o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel
o sniežnom Božiću…
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi
kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu
recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila
nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke
s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i
upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas
dovelo do iskazanih zakonitosti.
Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih),Krapina 2024., str.25.-37.
14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća Krapina, 7. rujna 2015.
Ja imam svoj
jezik
i unutar tog jezika još svojiji
(Milivoj Slaviček)
Tko je imao
sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na
svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored
obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u
časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)
Poticaji i izvori za
ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o
kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom
2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i
drugih (npr. Marko
Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz
Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz
Kutine), od kojih je zaključno s
krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike
radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:
*Pojavljuje li je zavičajni (koji?)
govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se
ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili
redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim,
kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima
odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet
vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih
govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti?
Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače
kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima?
Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih
trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere
korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske
i internetske kolumne…)?
Baš tu
sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica,
kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila
stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti
si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici
priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši
vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski
obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica
Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.
Uočila
sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe
Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio
Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek
(Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za
stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u
Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri
godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake
godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).
Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u
novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na
popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva
kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo
13: bednjanski govor, čabarskigovori,
govor Huma na Sutli, govor ototka
Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih
Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori,
kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština),
štrigovska skupina govora, žminjski govor.
Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila:
a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i
zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali
svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko
ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list,
Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe
do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.
Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon –
nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila
sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet
koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ,
izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji
se ne da prevesti na drugi jezik.
Pošla
sam od toga da je onregionalno razumijevanje,
osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u
školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se
razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga,
časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja
Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita
Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može
kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode
u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske
ili dramsko-recitatorske skupine. (…).
Procjenjujem kako
izuzetno poticajno na zavičajne govore
djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski:
(Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom
Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce
Lidrano, Kajkavijada i sl.
Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno
kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno
– rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često
novinski pisci, urednici, koji za to
imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne
govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno
ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja
i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad
objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim
zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500
tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se
ljudi iz cijele Hrvatske.
Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada
je sponzoriran(tv, radio,
kazalište…)te se (tada!) smatra
kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici,
nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne
novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći,
specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište,
film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.
Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna
Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje
razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija, Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto, 16. 3. 2011.
U spizu bez povećala! sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014. Manče je sve manje, čaša vode sve više,
Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt ‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar,
22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa, Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin, o novoj usluzi pametne gradske kartice u
Dubrovniku, 16. 5. 2015. Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko
Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom, reportaža, treman pomlađivanja novinarke,
10. 5. 2015. I Marul bi gušta u njenim versima, o
mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica
+ tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.
No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat
kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem, 9. 3. 2015. Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika, 29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.
Također kao dobar primjer izdvojila
samNovi list, koji po svim prilozima
(ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i
životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje: balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica? 19. 7. 2015. Razgovor
autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u,
27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma, rubrika Zagreb, 25. 7.
2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga,
23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20
kuna prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va
šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek
kolumna Kim Cuculić S kamika i mora:
Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari
znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va
metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali
vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…, kultura,
27. 6. 2015.
Jutarnji listzavičajne govore
koristi tekponekad. Primjeri:
I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole! (kolumna Zvonimira Milčeca
26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku
polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)
polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist
(knjiga tipizirani: purgerski)
Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve
dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s
tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)
Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice
Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)
Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav
Židak i stilistički odličan novinar i
urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split
gurnula u isti koš! naslov,duplerica,
verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši
dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop
Jutarnji, 21. 7. 2015. Fešta od limuna, prilog Gloria IN,
subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo
je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr.
Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International).
Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na
zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne
u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome
priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez
vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome
tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23.
7. 2015. ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7.
2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima
nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim
‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam
govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran,
nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i
bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska
sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje
uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka,
Zagorec).
24 sata zavičajne govore rabi uglavnom
posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na
naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja? (naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.
Telegram nema ni toga. (U
međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)
Regionalne
novine koje su
preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna
Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i
o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat,
26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka
Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem
sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju
kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti,
napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve
kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod
pseudonimom Ivan Husni.
Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj,
Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima
-kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko
slovo koje uz povremenepriče,
pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.
Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne
serijale Moje malo misto, Velo misto,
Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom
nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire
razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme,
sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se,
srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i
sl.
Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1 uglavnom ne njeguju ni
sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom
sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje
novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija
slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i
Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković
Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim
događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i
poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta
emisija Zagrebušek, HR Sljeme,
Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija
Ivice Ivankovića Iz narodne baštine
kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30
sati. Lokalne tv i radijske kuće često
imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom
radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči (Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus,
Karmen Valenta);
Prema izvoru (Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski
potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko
jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.
Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su
sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a
– uglavnom neki kontekst: npr. Facebook
Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana
(!?); b – tematske stranice na
kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o
zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima. Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/)(Mario
Jembrih).
Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na
zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja.
No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili
dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama,
panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj
izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski
panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske
kratke priče spominjući (re)afirmacijukratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a
to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te
“kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i
Denis Peričić. Pronalazi,
zanimljivo i tri modela kajkavskoga
jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.
Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade
književnih djela Slavka Kolara Breza,
Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih
godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin,
ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje
šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni
Zlatka Viteza (Senker-Mujičić–Škrabe);
manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska
kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag
tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne
amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim
i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj
glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom
festivalu (50 godina!) u tjednu
Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom
festivalu… No lokalni idiom i šire su
hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF
(splitski),klape itd. Kajkavski
(rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga,
zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny
Štulić, Azra)ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).
U promicanju
lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana,
Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia
rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao
zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.
Ne
treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene
nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura,
turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na
Braču), Homo si
dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja
u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera (otok Rab), Sušak, Sušak
(prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija
o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).
Nikako ne bih propustila dodati i neke
zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:
Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje
kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici
određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje
pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih
sadržaja određenog medija. U zadnjih
desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta,
zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i
glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica
emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)
Emisiju Kajkavijana na Radio
Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam
uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se
nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju
struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i
običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s
logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade
programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim
promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i
radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije,
izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije
emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)
Društveno se
sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na
razne načine, svakako i financijski. (Tanja
Baran, urednica na HR)
Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega
novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom. (Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio
Moslavine)
Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na
dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština
ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su
nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te
nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni
govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga,
smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće
pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je
govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi
engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je
“govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge
segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim
komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore
sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni
jezik. (Nadica Kozić,
Dugoselska kronika)
Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on
nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca.
Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska
kajkavska portala)
Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim
emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim
njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim
glazbenim emisijama i informativnom programu.Takvi sadržaji
najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često
zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko
godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i
koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni
nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga
takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak
epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu
emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)
U medijskom prostoru primjećujem konstantan
primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog,
kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti
koji su porijeklom Dalmatinci. Ne sjećam
se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim
televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju
s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika
u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom
kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za
volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije
spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i
glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija.
(…) Zavičajni govori
u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun
kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje
koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina
– Trgovišće, Zagorski list, novinar ikolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima
na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi
internetski)
Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju
rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj
sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta
priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak
najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te
vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav
povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi.Kak god da su
nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da
sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak
god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une
vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj
je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma.
Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i
„kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek.
Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je
zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar
niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme
nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc.
Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom
listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje
lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)
Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva
izjava s neke jezične radionice suca
Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se
popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem
sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza
štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.
Zaključak?Unatoč tome što je dobio certifikat
međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj
medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz
umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje
se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom,
bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik
(pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri
konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi
Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan
Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).
Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija
ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv,
tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice,
privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i
analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.
Izvori: anketa provedena od početka siječnja
do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji
list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče,
Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum,
Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski
i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ http://kajkaviana-magica.eu/en/
Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…
B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.
Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.
Večernji list u okviru svog Natječaja za kratku priču Ranko Marinković u Obzoru, u lagi Kultura, društvo, znanost u subotu, 31. kolovoca 2024. objavio je priču Periska naša tajna Božice Brkan s vrlo lijepim odjecima.
Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličinestana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.
Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14
godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o
kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih,
bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još
jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet
godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u
svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje
na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od
muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za
turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da
status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.
Treba li i spominjati British
Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti
izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao
meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem
izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej
čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se
uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako
žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog
djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim
da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare
ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok.
Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga
slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima
kronologa mijena Medvednice, Sljemena.
A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo
Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi. Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija. Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke. Jasmina Reis 24. lipnja 2024.
Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom
(majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila
recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta.
Zahvalni.
Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.
Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.
Urednici
predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika
pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern
šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je
prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih
portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih
radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi
žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo
znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru
s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd.
Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju
hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa –
hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica
riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:
Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti
zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva i novinarima, nego i svima koji se na bilo
koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je
cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni
žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja
napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje
dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“
(Mihovilović 2007: 274).
Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz
uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u
svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome
jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se
bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra,
Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim
žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona
do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga
žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar
Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi
uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.),
Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.
U niz od adreme
do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile,
brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion
makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je
pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili
literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri
godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike
u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu
nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po
šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije
i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina,
TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i
zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve
više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV,
radijsko.
Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove
godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo
odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za
inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za
lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući
novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po
neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo
i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih
studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam
još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni
studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno
čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva
postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo
aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i
spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera,
instagramuša, klikabilnosti,
pa jedva i
multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje
specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako
zvali.
Tek sam poslije povremeno pomišljala da
bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici.
Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni
nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u
podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što
sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se
ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego
nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.
Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna
prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u
vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom
Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne
mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej
novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u
Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi
i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih
izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives
Opačić, Maje Matković…
Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas
životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim
u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska
romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez /
Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo,
Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem,
više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama,
grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera
i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga
reda i dodatne obrade, nabrajam:
prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje
novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed
da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja,
nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi
ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati
prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin
redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se
poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna,
kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar
novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim
informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok,
demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti
neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal
za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima),
isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake
news), zgusnutitekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne
podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati
tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst),
rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu,
neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može
lako ni čitati ni kratiti), naklampfati(napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati,
() (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto,
neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati
tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati,
sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s
argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći
iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa
strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti,
šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the
record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri
tekst, ne pretjeruj)…
Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do studija hrvatske književnosti i jezika.
Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .
Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas?Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.
A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.
Nisu ni literarne radionice ništa
novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne
samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija
za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim
natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za
radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU
potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno
uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije
korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom
vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja
ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se
temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do
akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i
zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.
Bolje stojeći koji si to sad mogu
priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u
mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti
umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u
ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali
nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki
tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema
besplatnoga.
Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati.
Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.
Pitala sam Mirka
Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:
Postoje danas mnoge škole i radionice koje
podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam
„kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete
ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj
radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice
afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih
podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora
biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i
vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja
kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti
(što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet
„kod Gige u šupi.“
Još više
zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u
vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo
začuditi ako se broj književnika i književnica usporedi s nakladama
hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema
gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali
još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i
fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja
i probuditi kreativnost.
Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera. Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako
Piše na koricama
Kako se
postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan
rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici može
pomoći napisati roman? Mogu li nam u tome pomoći savjeti
uspješnih romanopisaca?
Autor ovoga
eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana
Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i
tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne
sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici
biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom,
korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali
pisati ili kako ne želite pisati.
Pisanje je
(osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti
iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces,
ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako
nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su
postavili veliki romanopisci.
Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja. A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.