Noći knjige 2020. Knjižnica Sesvete pridružila se svojim tradicionalnim 13. Sesvetskim pjesničkim maraton, ali – online. Ekipa KGZ – Knjiženice Sesveta Ivan Babić, Mihael Bily, Iva Klak Mršić i Evelina Rudan okupili su zavidan broj pjesnika, koji su svoje pjesme snimili audio ili i audio i video i tako se pridružili blagdanu knjige i poezije. Za video koji je snimio Miljenko Brezak, Božica Brkan odabrala je iz najnovije knjige Nemoj mi to govoriti(Acumen, 2019.) pjesme Nehotice i Vuha.
20200424
Avlija, crnogorski portal za kulturu, književnost i društvene teme, 24. travnja 2020. predstavio je kao pjesnikinju Božicu Brkan te objavljuje nekoliko izabranih pjesama. Prvo je to predstavljanje u nizu predstavljanja hrvatskih pjesnika u crnogorskim medijima uz, uoči zatvaranja izazvanoga koronom, objavljenu knjigu Razlog za pjesmu, panoramu suvremene hrvatske poezije sa 40 autora. Već dogovorena predstavljanja u Crnoj Gori zasad su odgođena. Autore i pjesme odabrali su Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. Uskoro izlazi i slična njihova panorama crnogorske poezije koja će biti predstavljena Hrvatskoj.
20200324
Danas Društvo hrvatskih književnika puni 120 g godina! Danas bi DHK proslavilo punih svojih 120 godina da nije Corona 19, koji nas drži doma, i da nije bilo potresa, koji nas je kao i mnoge Zagrepčane i ustanove ostavio bez krova nad glavom.
Čestitam stoga rođendan DHK ne samo nama članicama i članovima DHK, nego i svoj književnoj Hrvatskoj, svima koji pišu na hrvatskom i koji ljube čitati i govoriti na hrvatskom jeziku. Čestitam i svima drugima koji su kao svojevrsni duhovni slijednici izrasli iz nadahnute skupine koja je daleko gledala na početku 20. stoljeća ili s različitim razlozima odvajajući se i granajući u raskoš stablo lijepe riječi u nas.
Ne sumnjam da ćemo prvom prilikom obilježiti svečano zdravicom veliki datum, koji prerasta ne samo uobičajen, čak i produžen ljudski vijek, nego i više naraštaja, pa i više država i sustava, od Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ do Republike Hrvatske. I naša povijest i naša kultura i naš kolektivni i pojedinačni identitet drugačiji bi bili bez književnosti, pa i Društva hrvatskih književnika, ma kako kroz vrijeme mijenjalo ime, bilježilo organizacijske odvojke.
Ma koliko dvojili, ma koliko se ljutili na premalo financijsko izdvajanje iz državnoga budžeta za kulturu i umjetnost uopće, na grozan status i sadržaj knjige danas, na status književnika i umjetnika, izdavača, distributera, na premreženost dobre i loše književnost, dignimo čašu Lijepoj Riječi i Književnicima! Sivu svakidašnjicu oni će nam osvijetliti svojim duhom.
Što bismo mi, i kad se i ne slažemo s njihovim stavovima, temama ili stilom, kad ih ignoriramo i kad im glasno prigovaramo, bez jednoga Miroslava Krleže, Vesne Parun… i mnogih drugih koji su nas i u najteža vremena hrabrili svojim Tekstom, Rečenicom, Stihom da glavu održimo iznad vode!? Samo pronađimo taj Tekst, Rečenicu ili Stih, toga Autora i sada! Ne samo prigodno, slavljenički, uz 22. travnja, nego za svaki dan.
Hvala pjesniku Slavku Mihaliću koji me je, kako je to bio običaj prije gotovo trideset godina, uveo među vlastite uzore, ne poznajući mene nego samo moje knjige i tekstove, stao iza mene. Hvala mojim kolegama književnicima, piscima, spisateljima što se imam čime uspoređivati i ponositi.
2020419 – 20200420
Prenosimo s Facebooka Božice Brkan:
Iz korone: na webu Društva hrvatskih književnika odnedavno redovito objavljuju i Književnici na mreži, pa je od danas među njima i ulomak iz mojega romana Generalov sin / Srbin a Hrvat, koji Acumen objavljuje ove godine. Pozivam kolege književnike da se uključe prilozima. Nadam se boljim vremenima i zahvaljujem Ministarstvu kulture na podršci u bliskoj prošlosti za pisanje i tisak.
http://dhk.hr/knjizevni-prilozi-nasih-clanova/detaljnije/bozica-brkan
Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po perui ljubiteljici dobre klope: Najbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem, ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje.
Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.
A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko samo luđak.
Eto kaže na POČETKU:
„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir.
„Važno je imati mogućnost izbora“, počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame.
BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)
A na KRAJU:
Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)
Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi…
Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice…
Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke.
Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici. Dodajem tek da vam izazove zazubice:
44.
Doktorica Ivana Kastiljević bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne.
„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“
„Dvadeset jednu.“
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“
P. S. Denis, proš’o si!
20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 20200418
Jeste li imali moždani udar?Tim me je pitanjem presjekao moj dijabetolog u Vuku Vrhovcu na posljednjoj godišnjoj kontroli. Očito sam ga pogledala tako da je odmah uzvratio lopticu: Pa što se čudite?Onda rekoh:Koliko znam, još nisam.Nisam ga pitala je li to uobičajeno anketno pitanje, jedna od kontrolnih točaka, ili je nešto takvo očitao iz najnovijega nalaza. Bože me sačuvaj, pomislila sam kako govore moji na selu. Šokirao me je njemu očito normalnim početkom (srećom još godišnjega!) dijaloga liječnik-pacijent. Trebao bi to i meni biti običan razgovor, jer sve je to život, da me odmah ne podsjeti tatinoga i moždanog i srčanog udara odjednom, potkraj 1986. – na mestu je bil gotov, javili su mi trudnoj – te tri svekrvina. Treći je uvijek koban, prognozirali su bezdušno iskusniji, iako je ona poslije kliničke smrti prohodala i, nikad ne progovorivši, poživjela još koju godinu.
Valjda u istome onome tjednu doznajem da mi S., prijateljica iz mladosti, kolegica s faksa, davno smo im na vjenčanju bili kumovi, leži na Rebru, ni živa ni mrtva. Cerebrovaskularni inzult, kap.Kad nam je bilo 29, imala je Hodginov limfom – uvijek je o njemu govorila kao o svojoj primarnoj bolesti – i poslije nebrojenih operacija, zračenja, kemoterapija i petogodišnjeg bolovanja vratila se na posao, najprije na pola radnog vremena, a onda zaradila i mirovinu. Hrabra žena, nedvojbeno. Optimizam ju je izvukao, obično bi svi oko nje govorili. Sada joj nije pomogao. Ležala je gore na intenzivnom traktu umalo dva mjeseca, nepokretna, nekomunikativna, spašavali su je intubacijom, traheotomijom, respiratorom, dodatno i od vode iz pluća i od ugruška u nozi i tko zna od kakve muke još. Zbog korone ni najbliži nisu mogli do nje, već su joj našli i dom za starije i nemoćne. Ni zlatni sat ni optimizam nije pomogao. Jučer je otišla. Kako li će je voditi statistika? Bespomoćnost i beskrajna tuga da ih ni isplakati ne uspijevam.
20200401 – 20200414 – 2020415 – 20200416
Upravo naručujem Bjegune Olge Tokarczuk, u pretplati. Nestrpljivo očekujem, nisam ih pročitala ni na poljskom. Taman sam prvoga dana veljače dočitavala Knjige Jakubovesvježe nobelovke (preveo polonist Mladen Martić, objavila također Fraktura – dobra literatura), a moj je M. po svom dobrom običaju ulazeći u novi dan glasno razmišljao: Koliko je još ljudi u Hrvatskoj pročitalo tu knjigu? A o čemu je? Hrvati čitači!? Rijetki, sigurna sam. I temom, a još više debljinom, 900 stranica brojenih na židovski straga, ali suprotno od sadržaja, većinu odbija. Ako su se knjigu i usudili otvoriti.
A ne pada mi napamet nitko tko bi od nas takvu knjigu mogao napisati. Čak ni onaj – rekoh mu ime – koji misli da bi mogao. Ali takva knjiga, iako nije o nama, oko nas je živa. Početkom travnja, pa i sredinom pogotovo. Ne znam ni kako da kažem o čemu je, ne dostaje samo prepričati sadržaj. Kad sam je puna, ispunjena. Znam da se još od te knjige osjećam bolje, snažnije, hrabrije, kao da sam prošla katarzu, da mi i Crovid 19 može manje nauditi. O više je zemalja, vremena, naraštaja, religija i još i ne postojećih nacija, zapravo iz moje Poljske, zemlje na kotačima. Knjiga za razmišljanje na svim kanalima. Ne znam koliko sam joj dorasla, ali se ne predajem Tekstu!
Da sam se nešto načitala Tokarczukove, nisam. Najtemeljitije sam iščitala njezin govor pri preuzimanje Nobela. Zvonimir Marić, odličan gospodin i intelektualac, graditelj mostova, poslao mi ga je mejlom i na poljskom, da me razveseli, pa sam mogla dvostruko uživati. Višestruko razmišljati. Sad se spremam na ponovno čitanje. Ako sam Wajdin Pepeo i dijamant odgledala nebrojeno puta, Andrzejewskoga prema kojem je snimljen tek jedamput, pročitati mogu i knjigu autorice – Bi li to itko mogao dramatizirati? Mickiewiczev stihovani Pan Tadeusz bio je jednostavniji, moj Wajdo, zar ne? – koja je ovdašnje i književnike i pisce i kritiare i novinare manje zanimala kao Autorica, a više kao nosačica dreadlocksa i osobito sudrugarica Petera Handkea u Noblu. Da je naša, razmišljam, tko bi je i lansirao za Nobla? Nije dinamitna nego tek usputna misao kako kod nas takvom Knjižurdom ne bi dobila ma ni koju od prebrojnih lokalnih nagrada.
20200201 – 20200403 – 2020416
Našupala bih se na pomisao koliko mi za zatvorenosti pred Covidom 19 jako nedostaje vožnja biciklom. Ono: vjetar u kosi. Koje li ironije!? Godinama se podsmjehujemo na moj račun kako me kad god ga izvezem, svi pitaju: imaš novi bicikl?Krasan ženski, crveni s bijelom košaricom na governalu. I s paket-sicom. I sa zvoncem koji zvoni. Kao iz reklame, samo težak, kineski. Moji su mi ga dečki darivali za 40. rođendan. Prije pola vijeka. U garaži je, ali ne znam baš točno gdje. Ne znam ni kad sam njime zadnji put uopće izvozila uobičajeni krug oko jarunskog jezera, ili u jednom ili u drugom smjeru.
Odakle mi uopće pravo da žalim što se sad ne smijem izvesti, kao da bih se, da mogu, eto baš izvezla, samo da nema ove lakrdije od globalne prijetnje pošašću!? Pa brinula sam i kad bi moj sin bajkom išao na posao u grad – jedan od bicikla mu se pretvorio u osmicu! – i kad bi muž samo skoknuo do placa svojom improvizacijom od nekoliko isluženih bicikala. Koliko sam samo brinula kad je moj dječačić jedva progovorivši sjeo na svoj žuti triciklić, umanjenu trokolicu našega seoskog sladoledara, da je, prevrnuvši se, dijete sročilo tati valjda prvu svoju rečenicu: Ne reći mami! Ja da ne brinem? Pa ja moram brinuti! Koliko sam samo brinula kad bi moj dečko od mene krenuo doma svojom brzom specijalkom Dijamantom bez brzina, ali i s lijevom i s desnom bremzom i špiglom-retrovizirom po makadamskom, ne osobito osvijetljenom cestom, pa se tu i tamo zavezao i u jarak uz cestu. A nije bilo ni telefona, kamoli mobitela.
Već su tada davno prošla vremena kada mi je tata prije drugog razreda kupio polovnu specijalku i cijelo me ljeto učio voziti i po prašini i po debelu blatu. Imala je kotače manje od uobičajenih i teško su se za nju pronalazile gume, nakrpao ih se lijepeći zakrpe gumilezungom. Bar je bilo dovoljno guma narezanih na rezance-gumica i za flaše s krastavcima i za konjski repić i za što je već trebalo. Za peti razred dobila sam novi crni Rog s desnom bremzom i zvoncem, koji me je provezao od šestog do osmog i dio gimnazije. Izvezla sam kilometre i kilometre dok nisu uveli bus, pa je štafetno otišao dalje i služio i mami za posao, sve dok jednom nije pala u najdeblju grabu i zaboravila voziti.
Kažu da voziti bicikl jednom naučiš za svagda, ali očito da nije tako (kao meni sa štrikanjem!). Najbolje to propovijeda slavni Kulte tumačeći tajkunsku filozofiju: kad kreneš, ne smiješ stati, jer inače padaš. Drugi tumače ne samo biciklističko umijeće: prema dolje gaziš, prema gore sagibaš leđa.
Ništa ne govore o tome je li za sigurnu vožnju propisana kaciga (možda s rudarskim svjetlom umjesto svjetla na governalui dinama uz kotač zbog čijega se trenja teško gazi?), pumpa, kvačica za hlače. Koliko sam puta pala dok bi mi lancuhvatio hlače. Iako je moj najslavniji pad kad smo nas tri vozile usporedo bez ruku i kad su nam se pedale sve uhvatile jedna drugoj i trećoj u žbice. Trebalo je otpetljati, ali odvezle smo se dalje. To me nije odvratilo da me prijatelj Bobi nagovori da se spustimo niz kriški breg. Imali smo ženski biciklin, nevažno ali možda i moj, i ja sjedim na upravljaču okrenuta svom vozaču, unatrag. Ne sjećam se jesam li ruke držala sebi za leđima ili svom frendu ne dečku, oko vrata, ali se sjećam kako, dok drugi navijaju jer nemaju hrabrosti za takav vratolomni spust, duž cijele kriške nizbrdice drečim iz svega glasa. Tek sam poslije nešto slično, samo ne na nizbrdici nego ukrug, vidjela u cirkusu Moire Orfei. Mama mi je govorila: Joj, Božo, jesi bila celi vrag!Dojmljivo, kao i cijeli život bolna, ujutro od kuće do škole pokisla koljena na hlačama što su se sušila prvi i drugi sat.
Bilo je to prije današnjih biciklističkih vratolomija; prije slavnih ponyja složivih za vikend, prije montybikea, beemiksa i spektakularnih padova na internetu; prije slavnih Vjesnikovih i Večernjakovih proljetnih biciklijada u Prepuštovec, Šmidhen ili Novo Čiče; prije iscrtanih biciklističkih staza po gradu i nama posve nezamislivih mjesta gdje možeš ostaviti bicikl zaključavši ga i čudesa; prije BiciklistaVaska Lipovca i maestralne Makovićeve retrospektive u Klovićevim dvorima.
Ne znam više mnogo o biciklima, ni o romobilima, a ni o skejtu, sve je to sad za mene prebrzo, ali prošle godine u jednom biciklisičkom dućanu-popravljaonici Rapha na njujorškom Greenwich Villageu, popila sam odličnu kavu, talijansku. Taman su za poklonike najavljivali raceu San Remu, ne znam da li američkom ili talijanskom. Znam da nam kao na nekoj velikoj Tour de France valja svladavati i nizinske i planinske dionice, boriti se opet i opet za neku životnu žutu majicu, pobjedničku majicu. Baš poput mojih prijateljica, književnica i zaljubljenica u vožnju na dva kotača.
Uz rođendan i obljetnicu odlaska Irene Lukšić prije mjesec dana prisjećali smo se u karlovačkoj gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, pa, uz drugo, i kako je obožavala vožnju uz svoju River, Mrežnicu u, ovisno tko se prisjeća, crvenoj ili plavoj trenirci, svejedno. A Božica Jelušić, tipično podravski, i dalje praši li praši kroz panonska polja, uz svoju Dravu. Nadahnjuje se, zaključujem dok se i ja nadahnjujem pripremajući našu zajedničku knjigu pjesama i, kao u TV-serijalu s Dudekom, zagazim u njezinu pjesmu o beciklinu, biciklinu, pa je uspoređujem s cijelom Balogovom Ribom na bicikluiz neke od rado čitanih blioteka Znanja, Zagreb 1977. I bez vjetra u kosi zaključujem premudro: vožnja bajkomje ekonomična i zdrava.
Z biciklinom se po dežđu pelam,
I rogožara ze sebom nosim.
Po cele dneve hrmbam i delam,
I samo negda mira si sprosim.
Pak onda klačim pedale i fučkam,
I letim k Dravi, čez Borik špartam.
I s prstima po vodi brbučkam:
Ne pijem, ne čvaljim, niti se kartam!
Meni je hiža cela natura:
Jen ftič vu glavi mi verse preklada.
Tak mi se žitek lepo kotura,
Ne berem brige kaj vuni pada!
Pak dok prek štrafte se odkvačim,
I gda me v pekel Markaj prehiti,
Cedulku si na vrata zakvačim:
Z BICIKLINOM SEM GDI TREBAM BITI!
20200312 – 20200314 – 2020315 – 2020317 – 202030216 – 20200402 – 20200403
…I ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim! – prisjetila sam se petoga dana stvaranja svijeta kad je neka od mojih fb-prijateljica nakon najjačega potresa zavapila: jeste li primijetili kako su iz zagrebačkih parkova nestale ptice? Naharila bih je da Ratko Bjelčić nije poticajno javio kako su se u Sisak vratile lastavice. Zagrepčani su primijetili golubove: na sablasno praznom trgaču otimali su se o komadima kruha koji im je netko ostavio.
Nisam primijetila piljke u gnijezdima ispod naših oluka, ni s istočne ni sa zapadne strane, ali pernate naše prijateljice, ne samo za prinudne zatvorenosti simboli slobode i leta, i za najnižih ožujskih i sad travanjskih temperatura noću kreću pjevati po svome tajnom rasporedu i dogovoru, kao da nisu pomicale sat, najprije solisti, pa dueti, pa terceti, pa kvarteti, pa cijeli zborovi. Malene i velike, mišje sive i šarene. Bake i djedovi i mame i tate mogli bi djecu na produženom školskom satu Škole za život, Škole na trećem… i za glazbenu kulturu i za prirodu i društvo i za biologiju i za sociologiju i psihologiju, poučiti kako se glasaju ptice oko kuće. Ni ja ih ne mogu sve raspoznati: vrapci živkaju, kukavice kukaju, glubovi i grlice guguću, vrane grakću… Dobro je, mislim, ćuk još ne huče.
E, da, svijet taj pernati, koji je evolucijski izmilio iz mora gmazovski, održava se usprkos Covidu 19, potresu, snijegu, ljudima. Pri vrhu bora u visini naše lođe par vrana zameće gnijezdo. Tu su se gnijezdile i naizmjence sjedile na jajima te u svijet otposlale svoje ptiče ne prošle godine, ne pretprošle jer su se preselile na udaljeniji bor, nego i one godine prije, i sad su se – vratile. Zapravo obnavljaju svoje staro, raščehano gnijezdo, grančicu po grančicu. Kad sam na blogu i na fejsu 2017. objavljivala vijesti iz vranina gnijezda, neki su me napali što radije ne srušim to gnijezdo nesretnica, predatorica koje uništavaju jaja drugih ptica i smanjuju broj onih dobrih, korisnih ptica. Nisam, najdalje sam otišla svađanju s napasnim, debelim, gegavim jarunskim vranetinama, posebice onom što je nevjerojatno inteligentno od jutra vrebajući s prometnog znaka navraćala samo da razbaca smeće oko kontejnera ispred naše zgrade.
Kako nisam sveti Franjo da razgovaram s ptičjim stvorovima, osim što povremeno neku koja uči letjeti zalutalu u naš stan vratim van, samo sam o njima, a o nama zapravo, pisala pjesme, čak nekoliko njih, pa ih izdvajam iz knjige Nemoj mi to govoritiza vas. Da prikratite vrijeme. I da ne mislite da će ljudi poslijesamo tako odjednom postati bolji, jer i nas, poput ptica, ima svakakvih, i korisnih lastavica i zlogukih vrana i gavrana. Da manje mislite na onu kafkijanski realističnu Tanje Torbarine, iz sada nam izgleda tako davnih i boljih vremena, kako je bolje već bilo, a češće da mislite kako će i tokad-tad proći, da zatvoreni od sobe do sobe, ma gledajući Hickokove Ptice i čitajući Poeova Gavrana i promatrajući iz dana u dan tvrdoglave i ustrajne vrane; mislite o slobodi i letu, o tome kako ćete pustiti se v luft i, konačno, kak bu nam se tič sredi glave posral.
(Iz knjige Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.)
prek na rubu gnezda stojim
komej v luftu vagu držim
visina je grda
če niš straha se bum bogme vžila
nemrem se ne bojati če sem se i zlegla v gnezdu
naj imeti straha naj se bojati si govorim
si se v gnezdu prek gore v grajnu zlegla
skorom pri vrhu
kiša i veter kak lamače mene ne niš
ak mi mater i jotec donašaju za pojesti samo zešem
govoriju te naš tič je stalno gladen
brzo bu i opernatel brzo bu preletel letel
čera se nakluval a viš denes
kak ima peruške
veliju da bumo zutra probali leteti
ne znam kej je to leteti al se veselim
samo da nes visoko gore v gnezdu više
i samo gledim gore
i samo gledim dole
veliju da sem bedak da niš ne znam gda se tomu veselim
samo nek se prefečem v gnezdu
da mi nigde ne lepo kak mi je sad tu
a kej ja znam pak se samo mudro delam da znam znam
20170526 – 20170530 – 20170911 – 20180424 – 20180426 – 20180428
manje poznati pojmovi: komej – jedva jedvice; vagu držati – biti u ravnoteži; zlegla, zleči se – izleći se, roditi se, ovdje: iskljuvati se; zešem, zehati/zevati – zijevati, otvarati usta, kljun; čera – jučer;prefečem se, prefetati se – glumiti, praviti se nevještim, mudrim
sprhnuti bi nekam štela
kej one tič na rubu gnezda
kej još ni ne leti
ni ne zna siromak
da mu je leteti kej mu je perje dano
e da je mene dano
ni ne zna bogec kak je to samo se pustiti v luft ne kej v vodu
si ja zamišlam
20170529 – 20170530 – 20170911 – 20170913
manje poznati pojmovi: pustiti se v luft – poletjeti; sprhnuti – sletjeti, poletjeti;bogec – siromašak
tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil
lepo bome lepo
ne mi do smeja ne mi do ničesa
a si se smejeju
kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila lepo bome lepo
nekej ti oče poručiti mi veliju
sreča sreča sreča
i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati
najbole bi pasalo reči da su z dreka plusku naredili morti je poprav samo kakva prečkomena al jako lepa reč a ne ni grda zakej bi bila
sreča sreča sreča
se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
zrasla
lepo bome lepo
2015. – 20160802
20200331 – 20200401 – 20200402
Facebook me fotografijom sa zagrebačkog aerodroma podsjetio da sam u ožujku 2018. poslom, književnim, bila u Bogoti, a sad na TV grad je u karanteni, bez ljudi osim vojnika s maskama i dugim cijevima kao da se nastavlja desetljetni kolumbijski građanski rat. Podsjetio me i fotografijom sa Empire State Buildinga da sam sa svojim dečkima u ožujku 2019. desetak dana bila na obiteljskom putovanju života bila u New Yorku, ciljano uglavnom na Manhattanu. Još nisam dogotovila svoj gastroputopis, a kamoli putopis iz Velike Jabuke, a na prijelazu iz ožujka u travnja 2020. Empire State Building poput svjetionika u crnoj noći odašilje SOS za svoj grad – brojčano nekoliko puta Hrvatska – epicentar zemlje u kojoj trenutačno od korone umire 1000 ljudi dnevno.
Grad s kipom slobode kamo su brodovima pristajali i Miljenkov djed Đuro Brezak i moja baba Mara Brkan, grad Andyja Warholla i Woodyja Alena, MOMA-e i Metropolitan Museuma, grad čije zakutke poznajemo iz filmskih i TV krimića i ljubića (fuj Seks i grad, bolja mi je moja ljubavna priča s pudrijerom!), grad koji živi 24 sata, sada 24 sata obolijeva i umire. U Central Parku podigoše poljsku bolnicu, uz bolnice parkiraju hladnjače za mrtve, a predsjednik SAD im optimistički procjenjuje kako će sve ispod 100.000 mrtvih biti uspjeh. Kako nije bilo na programu mjuzikla New York, New York, a za Chicagokarata, na Broadwayu smo odgledali odličnog King Konga. Da nismo tada…
Iako nas odmalena uče koliko o slobodi, toliko i da se, kad slonovi, kingkongovi i slični grdosije razarači prolaze, mi mali, manji, mirni jednostavno vugnemo, kamo se i s ove i s one strave Velike bare maknuti, odmaknuti protiv opasnoga, a toliko sitnoga da se i ne vidi, Covid 19?
20200330 – 20200331 – 20200401