Božica Brkan

Jokešinski vrčak na 15. Domaćoj riči u Zadru

Ni odgađanja zbog epidemijskih uvjeta nisu spriječila da se ove godine održi bienalni, izuzetno zanimljiv i sadržajan Međunarodni jezikoslovno-književni skup Domaća rič 15. Ogranak Matice hrvatske u Zadru organizirao ga je na tamošnjem sveučilišnom kampusu 25. i 26. lipnja 2021. sa zanimljivim što znanstvenim, a što pjesničkim prinosima više od šezdeset sudionika. Ove je godine čak 21 sudionik gostovao prvi puta, od čega i pet iz inozemstva, od Crne Gore do Sjeverne Amerike i Australije.

Dio sudionika Domaće riči 15 prvoga dana / Foto Miljenko Brezak

Ugledni profesor Josip Lisac predsjeda znnstvenim dijelom skupa / Foto Miljenko Brezak /Foto Miljenko Brezak

Naglašena međunarodna suradnja odražava tijesnu suradnju zadarskih matičara s iseljeništvom te su se svojim temama predstavili primjerice i Hrvati iz Molisea (Francesca Sammartino i Antonio Sammartino temom Usri mora je jena put o usmenim pjesmama u moliških Hrvata) i austrijskoga Gradišća (Ana Schoretits temom Hrvati u Gradišću – krumpirište ili cvjetna gredica? Književni pokus tumačenja ili zabluda velikog Carusa), Bosne i Hercegovine itd.

Odličan niz prezentacija otvorila je jezikoslovka Ivana Kurtović Budja / Foto Miljenko Brezak

Krunoslav Puškar iz Križevaca govorio je o prezimenima / Foto Miljenko Brezak

Kajkavka Lidija Bajuk iznosi etno-antroloološku temu Svjetla i sjene iz Krive kale u Sv. Filipu i Jakovu / Foto Miljenko Brezak

Anton Šuljić predstavio je pjesništvo Andriane Škunce / Foto Miljenko Brezak

Kako je istakao Ivan Paštar, predsjednik Organizacijskoga odbora, više je bilo i mlađih sudionika, a uz domaće, štokavske i čakavske teme (primjerice Govori Makarskoga primorja u odnosu na kliški mjesni govor Ivane Kurtović Budja), osobito otočke od najbližih zadarskih do bračkih (uz jezične, valja spomenuti primjerice Sukošanski govor u poeziji Dinka Zlatka Pavića Josipa Lisca ili Zamah od riječi u pjesništvu Andrijane Škunce Antona Šuljića) uočljivo više kajkajkavskih priloga i prvoga (Đuro Blažeka govorio je o temi Pseudoanalogonimija između replogškoe skupine međimurskog dijalketa i prekomurskog književnog govora, Željko Bajza izlagao je temu Kajkavski humor nekad i sad, Krunoslav Puškar Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana nadimkom…) i drugog dana (Vera Grgac, Lidija Bajuk i drugi).

Božica Brkan izlaže Jokešinski vrčak na zavičajnoj kekavici / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan u znanstvenom dijelu jezično i običajno oslikala je Jokešinski vrčak, tradicionalni mali cvjetni predvrt koji nestaje s moslavačkih okućnica, a osobito vrste i nazive bilja otprije pola stoljeća, dok se u pjesničkom dijelu predstavila trima pjesmama na kekavici, zavičajnom govoru rodnoga sela Okešinca: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma.

Prema dobroj tradiciji Domaće riči, svi će radovi biti i tiskani u zborniku.

Zanimljiv pjesnik Zvonimir Sutlović predstavio se s čakavskom monodramom Žile i korenja / Foto Miljenko Brezak

Ana Schoretits iz austrijskoga Gradišća govori svoje pjesme / foto Miljenko Brezak

Ivan Paštar predlaže zaključke skupa / Foto Miljenko Brezak

Radomir Jurić, predsjednik Matice hrvatske Ogranak Zadar, zadovoljno zaključuje skup / Foto Miljenko Brezak

Manifestacijama kao što je Domaća rič čuvamo svoje korijene, istakao je Paštar dodajući kako mi njegujemo mjesne govore, idiome, jer je upravo na temelju takvih govora nastao i naš standardni jezik. Prema njemu, njegov je početak upravo – domaća rič. Zaključujući radni dio skupa, spomenuo je posezanja u hrvatsku, pa i jezičnu baštinu kao što je najnoviji primjer s bunjevačkim govorom.Radomir Jurić, predsjednik Ogranka matice hrvatske u Zadru, podsjetio je na kraju na 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća, u kojem su Zadrani odigrali važnu ulogu.

Žustre rasprave nisu prestajale ni u stanci za objed: Božica Brkan i Josip Lisac / Foto Miljenko Brezak

Izuzetno zanimljive bile su i kave / Foto Miljenko Brezak

Nije moglo proći niti bez razmjene knjiga: Francesca i Antonio Samartino iz Molisea i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

20210628

S 32. Vrazove Ljubice – dva zbornika ljubavnih pjesama

Žena je životu/ najveći imetak./ I ukras. I Majka./I vječni početak. – stihovi su Enesa Kiševića uklesani u mramor na zid u Prolazu hrvatskih pjesnika i nadjenuli naslov Žena je životu najveći imetak 32. Večeri hrvatske ljubavne poezije, krasnom završetku 32. Vrazove Ljubice.

Naslovnice zbornika ljubavnih pjesama čitanih na 30. i 31. Vrazovoj Ljubici

Ljubavna pjesma B. Brkan čitana na recitalu 2019.

Dio pjesme B. Brkan čitane na recitalu 2020.

Enes Kišević s pločom sa svojim stihovima / Foto Miljenko Brezak

Samoborci su uspjeli održati kontinuitet priredbe, a o uvjetima unatrag dvije godine – prošle pod maskama! – svjedoče sinoć odmah dva predstavljena godišnja zbornika recitala za 2020. i 2021. Objavljene su u njima i pjesme Božice Brkan, u prvoj ljubavni triptih: pjesma druga, rebra, a u drugoj reč kej je ne.

Skupina pjesnika kraj Ljubičina groba / Foto Miljenko Brezak

Dio publike na otvorenu sluša recital ljubavne poezije hrvatskih književnika / Foto Miljenko Brezak

Koliko se pjesnici u Samoboru dobro osjećaju, govori i brojnost sudionika. Božica Brkan čitala je najnoviju ljubavnu – ako napišem ljubavnu pjesmu.

ako napišem ljubavnu pjesmu

ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći

hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsai zaum i um

ako napišem ljubavnu pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi

ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života

20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612

20210615 – 20210616

https://youtu.be/RcxhklsDXMk

Lada Žigo Španić u Republici o zbirci Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.

Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.

Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.

Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.

Duplerica ili odličan tekst Lade Žigo Španić o zbirci Gastrolatrija

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:

„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:

“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.

Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

20210607

Uknjiženi Zmijavci Maje Matković – Umjesto kave 5. lipnja 2021.

Za moju knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (Acumen i Večernji list, 2006.) Maja Matković izmislila je izraz zavičajna čitanka i kao njezina dugogodišnja suradnica i prijateljica pomalo žalim što ga, ako ga već nije dosad sebično sačuvala, nije upotrijebila kao podnaslov svojoj najnovijoj, upravo objavljenoj knjizi Moji Zmijavci (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), podnaslovljenoj Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama i ne pada mi na pamet zaista niti jedan kraj koji se ne bi ponosio takvom natprosječnom zavičajnicom. Imotska krajina, istina, ne oskudijeva ni znanstvenim ni književnim djelima o sebi – prisjećam se rječnikâ zavičajnih govora Ivana Branka Šamije i Ivana Babića! – a u Majinoj je posveti na više od 200 stranica dobila knjigu koja u isto vrijeme i znanstvena (ljubomorna sam, primjerice, na naglaske na više od 4000 natuknica!) i znanstveno-popularna, i literarna, gotovo sentimentalna.

Još jedan pogled na Zmijavce, fotografija Brace Ćosića

Iako će se znanstvenici i stručnjaci u njoj ponajprije usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinom kovanicom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema: Asanaginica, zemljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika… iz svakidašnjega života dernek, duvan, ganga, sila, zmija/Kućna zmija, žaba i Žabari… ili florističkih (Tinov!) kaloper, murva, višnja… Da ne spominjem okusni dodatak poput ćuptera, divenica, divjega zelja s mišancijom te rašćikom, a i malo nas zaljubljenika u imotsku tortu i rafijole znamo da su kapulari/kapurali tek sarma. Dakako, ne izostaju ni Gudelji, obitelj iz koje je Maja ponikla, kao i sjajan, njezin omiljeni pjesnik Petar.

Knjigu odličnom recenzijama ocjenjuju dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, dr. sc. Lane Hudeček i dr. sc. Slaven Zdilara. Dr. sc. Tomislave Bošnjak Botica ističe dauporaba riječi iz rječnika prerasta jedan mjesni govor i kako njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…)
Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i sline napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Odlična fotografija stare mlinice iz knjige / Fotografija preuzeta od Slavena Zdilara

Moram dodati kako je svoj uvod San o prolaznosti napisao i Mate Maras:
Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja. (…)
Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Pogled na Zmijavce / Fotografija Brace Ćosića

Maja Matković (Imotski, 1957.) nekoliko je mandata vodila lektorsku službu Večernjaka, gdje je objavila Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! Lektorirala je na stotine knjiga, a objavila je i Jezični savjetnik – iz prakse za praksu. S prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6. Za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3. S dr. sc. lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom časopisa Jezik.

Maja Matković: fotografija iz mladosti u Zmijavcima / Obiteljski arhiv

Osobitost je u ovome bitnom materijalu, tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova, te bolest) nastajao, i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga posvećena izrijekom Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi ilustrirana je i fotografijama što dodatno pozivaju na sve vrste izleta.

Ponosim se što u Mojim Zmijavcima / Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke (na kojima surađuje jezikoslovnim Gastro(s)pisom).

20210603

Denisu Vinceku u spomen – Umjesto kave 31. svibnja 2021.

Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarske iskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.

Denis Vincek upisuje posvetu na svoju knjigu / Fotografija Miljenko Brezak, 11. srpnja 2019.

Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)

Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!

Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…

20210517 – 202100524

Uloga usisavača u našim životima – Umjesto kave 27. svibnja 2021.

Gledam neki dan na Trećem kasnonoćne Rane radove i film zagrebačkih studenata režije, glume itd. Nisam pribilježila imena, žao mi je, nisam očekivala svoju temu. U filmu neprestano plače dijete. I kad se mama i tata seksaju, dijete plače, pa plače, pa se savjetima miješa mama-punica, pa raspravljaju o tome koliko djece imati i imati li ih uopće. Tko je imao maleno dijete, zna o kakvim dvojbama govorim. U jednom trenutku premorena nestrpljiva mama uključuje fen. Kao gun kod O.K. korala. A dijete i dalje plače… Koliko samo naziva ima za takvo plakanje! Bez suza.

Prepoznajem detalj, i prije sam negdje čitala o tome, ali – ne uključuju usisavač. To je valjda nešto generacijski. Meni novo. Uključivali su ga i našemu najmlađem potomku. Različite zvukove iz maternice. I, na kraju, i – usisavač. Protiv grčića, protiv plača. Dok mama i tata nisu skužili – ti pametni telefoni: za sve postoji aplikacija – da na internetu, youtubu, već postoje sati i sati snimljenog zvuka usisavača. Nasnimale druge bespomoćne mame (za društvene mreže koje Jelena Veljača maestralno naziva mamećim grupama). Navodno učinkovito. Zzzzzzzzzzz.

Našoj je generaciji usisavač bio želja i cilj, borac protiv prašine, pa kad smo se namučili s vrećicama ovakvim i onakvim, kupovali smo usisavače na paru, na vodu, ekousisavače, pa za stol, pa za auto, pa… Najfascinantnije mi je bilo kad sam doznala da se za film prašina i paučina napravo usisavačem naopako, nemam pojma kako. Ne volim usisavač ni čuti. Dosta mi ga i pravopisnoga: usisavač, usisivač, usisač...

20210512 – 20210526 – 20210527

P. S. Za bolje shvaćanje mog teksta preporučujem Netokracijin Podacast Ivan je dobio dijete! (Mia Biberović, Tena Šojer i Ivan Brezak Brkan), objavljen 7. lipnja 2021.

Muzej masline ispod Klisa, QR code – Umjesto kave 24. svibnja 2021.

Prošloga je petka – srećom sam ih preduhitnila Oblizekima, posve neupućena – ekipa ministrice poljoprivrede s ekipom Splitsko-dalmatinske županije otvorila otvorila Muzej masline u Klisu te uručila ugovore o potpori iz Programa ruralnog razvoja dijelu korisnika, pri čemu je ukupna vrijednost odobrene potpore putem šest novih ugovora veća od 3,1 milijun kuna. U nedvojbeno predizborni stranački PR vladajućih odlično se uklopio jedinstven projekt koji ne može ne uspjeti nego samo oduševiti posjetitelje. Mogu to ustvrditi i kao jedna od autorica monografije Maslina i maslinovo ulje / Božji dar u Hrvata / Olive and Olive oil / A Gift grom God to the Croats, 2011. i kao koautorica monografske kuharice Mediteran za stolom, 2003., koja je i hrvatska jela prvi put i uvrstila u mediteransku kuhinju. Nadam se da će ih na imanju Polićevih Stella Croatica odnosno Stela Mediteranea ispod kliške tvrđave već ovoga ljeta napokon ponovno biti i u tisućama.

Dio postava Muzeja masline / Foto Miljenko Brezak

Ne vjerujem da su nacionalni i regionalni vođe poput mene zanovijetali što su u čudesnom privatnom muzeju, krasnome projektu poput onih posvećenih oldtajmerima ili propalim ljubavnim vezama, sve legende, opisi na engleskom. Možda je prevladala želja inozemnoga dizajnera da tekst u odličnome konceptu ne zaguši izloške, ali na tom me je mjestu više nego ikad prije osupnula spoznaja kamo nam ide materinski jezik, neovisno je li standard ili čakavica, kajkavica ili štokavica. Dugogodišnji znanac i vlasnik, uz drugo i branitelj iz Četvrte gardijske, Andrija Polić ne mora podatak da se hrvatski tekst uz druge svjetske jezike može pratiti pomoću mobitela i QR codea braniti nacionalnim, domoljubljem i rodoljubljem, jer dostaje i kako su 2019. oborili vlastite rekorde sa nekih 50.000 posjetitelja, od kojih je čak 95 posto došlo iz inozemstva! To tek osupne, zar ne?

Marin Jerković i Božica Brkan pred 1300 godina starom maslinom iz Kaštel Štafilića / Foto Miljenko Brezak

Marin Jerković, voditelj kompleksa Stella Croatica, objasnio mi u pripremama za otvorenje:

Muzeja masline sastojat će se od pet dijelova. U prvom dijelu predstavljamo povijesni razvoj maslinarstva na Mediteranu, s naglaskom na utkanost masline u brojne kulture mediteranskih naroda, s prikazom proizvodnje na malo, koja je bila prisutna u Hrvatskoj dugi niz godina. Drugi dio svojevrsna je oda maslini kao stablu, uz prezentaciju nekih značajnijih sorti maslina u Hrvatskoj. Nakon tranzicijske video sobe, ulazi se u svijet modernog načina prerade maslina i vrsta maslinova ulja. Posljednji dio muzeja oslonjen je na načine prepoznavanja istinskoga ekstra djevičanskog maslinovog ulja te na zdravstveni aspekt, odnosno blagodati konzumiranja takva ulja, kao jednoga od oslonaca preporučene mediteranske prehrane.

Kušanje na imanju pripremljene hrane s maslinovim uljem Stelle Croatice / Foto Stella Croatica

Čestitke i dobre želje, uz nadu da će krasno osmišljen i dobro vođen posao sladak poput njihova smokvenjaka ili bobića, uspješno nastaviti. Sladeći se odličnim dalmatinskim proizvodima, ne mogu se, pomalo s nelagodom, ne prisjetiti začetnika u tim proizvodima i poljoprivrednoj sadnji SMS-a i još jedne hrvatske ideje i sudbine Srđana Mladinića.

20210522 – 20210523

Usporedba roditeljstva – Umjesto kave 22. svibnja 2021.

Jučer sam s publikom javno na fejsu podijelila dvije fotografije i napisala:

Usporedba: rad od doma za porodiljskog/rodiljnog. Godina 1987. Ivan Brezak Brkan spava u maminu, mojem naručju, dok telefonom nešto dogovaram. Godina 2021. Tata Ivan Brezak Brkan žuri obaviti neki posao s usnulim Adrianom Brezakom Brkanom u naručju. Samo je u međuvremenu tehnologija napredovala od čuvenoga, sad muzejskoga crvenog telefona Iskra s dugom žicom do Iphonea s internetom i koječim, umalo ureda. Dosad 4 dijeljenje, 182 lajka i 26 komentara. Uz mnoštvo gifova-kjudića, i vrlo zanimljivih razmišljanja poput:

Zamišljam fotku za cca 30 godina kada će Adrian držati u naručju svog bebača i raditi od doma. Kakva će tada tehnologija biti. (Jasmina Reis)

Ovo je prekrasna slika, kako vrijeme leti, eto vidi se ta obiteljska nota. (Anđelka Blažuna)

1987. : Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

2021. : Ivan Brezak Brkan i Adrian Brezak Brkan / Foto Božica Brkan

Poezija u eteru: Maja Kušenić Gjerek s Božicom Brkan

Književnica Maja Kušenić Gjerek ugostila je Božicu Brkan u srijedu 12. svibnja 2021. u 20 sati u polsatnoj emisiji iz ciklusa Poezija u eteru na Radiju Glas Podravine. U tome ciklusu uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Kušenić Gjerek predstavlja hrvatske pjesnikinje i pjesnike (dosad, uz druge, i: Ana Horvat, Ružica Cindori, Andrijana Kos Lajtman, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Sanja Pilić, Marija Lamot, Ivana Šojat, Marina Šur Puhlovski, Darija Žilić, Maja Tomas, Tomislav Domović, Darko Pernjak, Tomislav Marijan Bilosnić te Ivan Babić).

Uz biografiju i kratak razgovor, Brkan je čitala svoje kajkavske pjesme postaja XV: molitva matere kristušove, ta moja kej pesma i doveka, a urednica emisije pročitala je njezine pjesme štiklice, sve passent i haljina za snove te za završnicu svoju recentnu pjesmu.

Maja Kušenić Gjerek uredila je zbirku pjesama Brkanove obrubljivanje veronikina rupca/ muka 2013 (rukopis nagradili Pasionska baština i DHK), koja je objavljena 2014. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika.

20210513

Kej je meni vetrenica? – Umjesto kave 24. travnja 2021.

Ti si u stvari vetrenica, zapisao mi je da ne zaboravim(o) moj Miljenko Brezak u kontekstu čuvarice baštine, 9. travnja 2015. Ne mogu se više sjetiti kojim povodom. Natrapala sam na to pripremajući se za ovogodišnju Noć knjige 23. travnja 2021., u kojoj Knjižnica Sesvete i ove godine održava 14. Sesvetski pjesnički maraton.

Vetrenica, Slavica Moslavac i Božica Brkan u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini, 12. studenoga 2011./ Fotografija Miljenko Brezak

Kao i prošle godine, 13. virtualni maraton, za razliku od prethodnih, i ovogodišnji Maraton bit će u virtualnom obliku: pjesnici se javljaju pisanim te pjesmama snimljenim u audio i video formatu, koji će biti objavljeni na posebnoj mrežnoj stranici. Zahvaljujem organizatorima Ivanu Babiću i Mihaeli Bily iz Knjižnice Sesvete, Knjižnice grada Zagreba.

Božica Brkan s vetrenicom izloženom u Podravkinu muzeju prehrane u Koprivnici, 13. listopada 2014./ Fotografija Miljenko Brezak

Za ovogodišnji Maraton odabrala sam pročitati pjesmu Vetrenica nastalu 1986./1987. i objavljenu prvi put u zbirci na kekavici Vetrenica ili obiteljska arheologija, CIP, 1990., a poslije u Kajkavskoj čitanki Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., pomoćnome sredstvu u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Vetrenica nije vjetrenjača, nego je vjetrilica, ne rešeto nego primitivni stroj za čišćenje žita od primjesa.

Božica Brkan s vetrenicom na imanju Večenajevih u Goli, 22. travnja 2018./ Fotografija Miljenko Brezak

Iz djetinjsta sam se sjećala jedne potrgane, koja me se očito dojmila dovoljno i da je opjevam i da prema njoj naslovim prvu pjesničku i uopće prvu knjigu, koju je uredio Milivoj Slaviček, a objavio zagrebački CIP.

S dobroočuvanom vetrenicom u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u mađarskom Gradišću 10. studeni 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije sam tijekom života na vetrenicu nailazila na najmanje očekivanim mjestima i tek sam ih se sada, u potrazi za ilustracijom čitanja mladalačke pjesme u Noći knjige 2021., kada smo u arhivu odvrtjeli fotografije sjetila i mjesta i ljudi i primitivnog stroja za pročišćavanje čistog zrna, onoga što vrijedi od neželjenih, bezvrijednih primjesa: na imanju Zrno Zlate Nanić u Habjanovcu; sa Slavicom Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina 2011. na izložbi o kruhu; s gradišćanskim Hrvatima u Hiši vridnosti u Petrovom Selu u Mađarskoj 2017.; s pjesnicima sjeverozapadne Hrvatske koje je predvodila Božica Jelušić na imanju Večenaj u Goli 2018. Povod da razmislimo kako nam u mnogočemu vrijedne stvari često promaknu, izgube se, nestanu. Povod da se možda i rastužimo. Ali i da se razveselimo kao što sam se ja sa svojom Vetrenicom, za koju sam i zaboravila da je dvostruko antologijska, sve misleći kako je prošla ispod radara, sve dok je i sama nisam ponovo otkrila. Treba život povremeno dobro sprevetrati.

Božica Brkan
vetrenica

komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse
kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser
nekakov voder

mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne
po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala

i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti

z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam
klati greštva
steple preteple nateple

čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela

zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa sipliva
kej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš vetrenica
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak

lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura

šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče
guče žitek guče snet
jel tak i tak veli
se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani
se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš
rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra vetratra

Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.

Vetrenica na naslovnici Kajkavske čitanke Božice Brkan u dizajnu Jenia Vukelića

Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.

Naslovnica prve knjige poezije Božice Brkan, dizajn Filka Vigna Somek

manje poznati pojmovi
vetrenica – vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše:
„…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže.
Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve
i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme.
U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio…
Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…”
česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje
Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani – neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih obitelji

Božica Brkan﻿

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Brkan