Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave /  Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena  i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)
Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

Stav objavio kritiku B. Brkan o knjizi Teška ljeta B. Jelušić

O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:

Naslovnica

Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.

Božica Brkan

Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?

U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.

Razgovor na kiši: Božica Brkan i Božica Jelušić, 24. ožujka 2015. / Foto Miljenko Brezak

U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja nikako ne voli priče o lijepoj i ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama, poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb, daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno njihove svetinje prodala gadžama

U tekstu ne iščitavam roman (Valjda ću sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego  kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura, zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.

Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi a s iskrenim žalom za neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez svrhovitosti,  ponavljanje životnih grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.

Uostalom, reći će: Plitki gaz i kratka dionica, to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo razbješnjela Golijata.

No, ipak, Jelušićeva si sama zadaje ograničenja poput ostanka u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!, svoju gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.

Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst, ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom. Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako priželjkuje, čitateljski prsti zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori. Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
 

Osim što je posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si, primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje, samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.

Jelušićka zacijelo Teška ljeta nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjati šarene, fantastične snove, kao da ih je na azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu neusporedive.

A pisci u pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! – samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu, kreaciji.

No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. 

Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite jeseni, pozne dobi.

A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača? Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže. Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo, koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu, premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto nalik na univerzalni san o letenju. Kad zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti) ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo  nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima, kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima: zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki bjesovi?

Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.

Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju (i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.

.

B. Brkan u Kaju o knjizi Zagreb u versima i kipecima

Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Početak osvrta Božice Brkan u Kaju
Naslovnica Kaj

Božica Brkan

Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021. 

Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.

Naslovnica Beletrine knjige

Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je  dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.

S predstavljanja knjige Zagreb u versima i kipecima u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića / Foto Miljenko Brezak

Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb? Ona ima osobno i književno isksustvo  s brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul, Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj rubrici Zašto volim Zagreb?
Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj, cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama.  Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama, promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke. No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim svoje (U zimsku večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima? 

Božica Brkan predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni, pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka večer listopadska), lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola, Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’ ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov buket u vazi,/ Što cijelu priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.// Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja su dvorišta središta svijeta!

Izdavačica i urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave, prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel. 

Autorica versa Božica jelušić / Foto Miljenko Brezak

Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić, koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao. Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000 snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15 godina, a dio je snimao  i dosnimavao mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi, boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb!  Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu. Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan, a uobičajio je snimati quer/položen. 

Autor kipeca Nikola Šolić / Foto Miljenko Brezak

Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i sufinancijermogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu, takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma, a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice, sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu, fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu – a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za grad i za dvojac?

Nikola Šolić ni na predstavljanju nije odsutajao od kipeca / Foto Miljenko Brezak

20211231 – 20220104 –  20220113 – 20220128  – 20220129 – 20220414 – 20220415  – 20220418 – 20220428 – 20220429 – 20220501 – 20220503 – 20220504 – 20220505 – 20220514 

Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Zavičajne Atlantide esejističkim perom Božice Jelušić – Umjesto kave 11. studenoga 2021.

Primajući u listopadu na 19. Pulskim danima eseja Nagradu Zvane Črnja 2021., Božica Jelušić rekla je i kako se nikada nije definirala književnicom, odnosno da nikada nije za sebe napisala da je književnica. Mi pisci, živimo, radimo i trajemo u nekom međuvremenu i krademo vrijeme na dnevnoj bazi, kazala je ističući da je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje – zavičajem. Onim čemu je posvetila među svojim knjigama četvrtu knjigu eseja, nagrađenu Kajogledi, vnebogledi.

Božica Jelušić pred pulskom Arenom / Foto Miljenko Brezak

Ta je knjiga, prema autoričinim riječima, htjela izbjeći da zavičaji potonu, da nestanu, a spomenula je, ne prvi put, tri Božice koje uporno njeguju kulturnu baštinu svog zavičaja odnosno kopaju kajkavsku gredicu – Brkan, Pažur i svoju malenkost, zaključila je Božica Jelušić. Poruka je to ove impresivne knjige autorice koja, usto, ove godine slavi 70. rođendan i 50. obljetnicu rada.

Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021.: Mirko Ćurić, Božica Brkan, Božica Jelušić i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2020. do rujna 2021. godine prijavljeno je deset knjiga od kojih devet udovoljavalo pravilima i uvjetima Natječaja. Prosudbeni sud DHK (prof. dr. sc. Vinko Brešić, književnica Božica Brkan i te književnica i kritičarka Lada Žigo Španić) pristigle su knjige ocijenili iznimno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski, ali i da među njima ima nekih koje prvenstveno nisu esejističke. Većina su uistinu vrijedni prilozi nacionalnoj književnosti i kulturi, a u uži izbor ušle su tri: Povećalo za poeziju (Matica hrvatska, 2021.) Davora Šalata; Pisma s juga (V.B.Z., Zagreb 2020.) Marka Tomaša i Kajogledi, vnbogledi (Društvo hrvatskih književnika – Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2021.) Božice Jelušić.  

Božica Jelušić s nagrađenom knjigom / Foto Miljenko Brezak

U obrazloženju, koje sam imala priliku pročitati na prigodnoj svečanosti, navodimo:

Ogledi naše ugledne pjesnikinje Božice Jelušić (Pitomača, 1951.) Kajogledi, vnebogledi tematski su određeni autoričinim trajnim zanimanjem za kajkavsku književnost, jezik i kulturu, a pisani su esejističko-poetskim stilom s dozom subverzivnosti prema jezičnome standardu s jedne i procesima opće globalizacije i unifikacije s druge strane.
Knjigu čini 45 eseja razvrstanih u tri cjeline.
Prva i najopsežnija cjelina sastavljena od 25 priloga
Šara koja boje stvara posvećena je piscima, tj. njihovim pojedinim knjigama, opusima i životima – od onih koji odavna imaju mjesto u nacionalnoj književnosti, poput Frana Galovića ili Dubravka Ivančana, do onih koji to mjesto još traže upravo preko zavičajnoga jezika, npr. Emilije Kovač, Mirne Weber, Sunčice Orešić, Davora Grgurića, Katarine Zadrije itd.
U drugoj cjelini
O slikama i prilikama 17 je priloga posvećenih zavičajnim slikarima, i to ne samo klasičnim imenima slavne Hlebinske škole poput Ivana Večenaja ili Ivana Lackovića Croate, nego i tzv. manjim imenima poput Vladimira Bedekovića, Katice Blažok, Milana Generalića, Katarine Henc i drugih u čijim radovima, napose u zavičajnim motivima, autorica nalazi i ozbiljne slikarske domete. Ni ovdje Jelušićeva ne skriva fascinaciju predmetom svoga pisanja, pa nerijetko eseje dopunjava vlastitim pjesmama prigodnicama autorima ili njihovim motivima dajući na znanje da joj je pjesnikovanje primarni poziv.
Treću cjelinu čine svega tri eseja koji pod zajedničkim naslovom
Zavinuti spram zavičaja zaključuju knjigu na izvrstan autobiografski, odnosno autoreferencijalan način. Prvi, Podravska abeceda, apoteoza je podravskome prostoru, njegovim krajolicima i kulturi onih kojima je taj prostor zavičaj. A zavičaj je i prva kategorija domoljublja, zavičaju dugujemo sve što posjedujemo, pa je pitanje časti da taj dug i vratimo, andrićevski poantira autorica izvodeći pritom od međunaslova akrostih PODRAVINA.
Već prvom rečenicom pretposljednjega eseja
Zavičaj s pogledom na svijet Božica Jelušić svrstava se u kategoriju književnika zavičajnika u prvome redu zbog jezika koji je most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, tj. književnosti, dodajući kako je dvije trećine njezinih pjesama izravno nadahnuto zavičajnim prostorom te da odražavaju njezin mikrokozmos. Pozivajući se na Veselka Tenžeru, završnim esejom (sažetkom), ona sve zavičaje naziva našim malim Atlantidama u čijoj rekonstrukciji sudjeluje naš jezik kao čuvar od zaborava toga potonulog svijeta. Pa premda joj je život nudio mnoga zamjenska gnijezda, Podravina je bila nezamjenjiva, jer joj je samo ona davala smisao, karakter i identitet.
Ovime autorica kao da potvrđuje tezu kako je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje zavičajem.

Članica Prosudbenoga suda Lada Žigo Španić intervjuira Božicu Jelušić za društvene mreže DHK / Foto Miljenko Brezak

Osobito se ponosim što Božica Jelušić, a kojom sam, uz drugo, 2020. godine objavila i zajedničku zbirku pjesama Gastrolatrija (Acumen) u tekstu Zavičaji, naše male Atlantide (Sažetak), dojmljivuzavršnom tekstu u Kajogledima, vnebogledima, među odabranim pjesnicima koji svoje Atlantide oživljavaju svojim stihovima, uz Pavića, Goluba, Doleneca-Dravskoga, Petrovića navodi i – Brkan:

Božica Jelušić piše i crta posvetu Božici Brkan / Foto Miljenko Brezak
Posveta krasopisom / Foto Miljenko Brezak

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku ide prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kao hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš/ rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatrese / vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra/ vetratra“.

20211030 – 20211108

Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021.

Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?

Dio književnika sudionika 19. Pulskih dana eseja prvoga dana ispred prostorija Istarskoga ogranka DHK / Foto Miljenko Brezak

A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.

Kajogledi, vnebogledi

Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić (DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).

Božica Jelušić na nagradu uzvraća esejom uživo / Foto Miljenko Brezak

Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,

već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme   

Fluidnost eseja

Ivica Matičević, jedan od prijašnjih dobitnika Nagrde Zvane Črnja, povukao je zanimljive paralele pisaca iz vremena NDH i današnjega / Foto Miljenko Brezak
Davor Šalat: knjiga eseja u užem izboru, a vrlo zanimljiv esej u izlaganju / Foto Miljenko Brezak

Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.

Miroslav Mićanović govorio je o temi Pjesnik i nevrijeme / Foto Miljenko Brezak
Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i prvi čovjek Đakovačko-slavonskog ogranka, predstavlja svoj esej / Foto Miljenko Brezak

Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja

Božica Brkan izlaže esej Lova kao piščev ideal / Foto Miljenko Brezak
Lada Žigo Španić izlagala je o nobelovcima, a intervjuirala književnike koji Nobela još nisu dosegli / Foto Miljenko Brezak

I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević  (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .

Zašto Pulski dani eseja?

Dolores Butić ima riječ / Foto Miljenko Brezak
Autor i voditelj Pulskih dana eseja Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:

Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.

Samo jedan od inozemnih gostiju: Janko Rožič iz Slovenije / Foto Miljenko Brezak
Jelena Lužina zainteresirala je i druge izlagače i slušače uvukavši u priču i Hekubu / Foto Miljenko Brezak
Pred Arenom i u slobodno vrijeme: Božica Brkan, Božica Jelušić, Lana Derkač i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak

Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.

Koncentracija: Branko Čegec / Foto Miljenko Brezak
Samo kratki predah između intelektualnih odmjeravanja i druženja uz podršku tajnice Istarskoga ogranka DHK Vanje Grubišić / Foto Miljenko Brezak

20211028

Lada Žigo Španić u Republici o zbirci Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.

Naslovnica najnovije Republike

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.

Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.

Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.

Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.

Duplerica ili odličan tekst Lade Žigo Španić o zbirci Gastrolatrija

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:

„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:

“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.

Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

20210607

Zavičaji, naše male Atlantide – Umjesto kave 22. veljače 2021.

Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja

Naslovnica

Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.  

Sa znanstvenog skupa u DHK: Marija Roščić Paro, Ivo Kalinski i Božica Pažur / Fotografija Božica Brkan

Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže

kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima! 

Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:

Dio eseja Božice Jelušić o zavičajnim kajkavskim Atlantidama

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i  altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.

20210219 

Lada Žigo Španić u Kolu: „Traganje za identitetom u političkoj kaši“

Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer),  broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:

Početak kritike Lade Žigo Španić u Kolu
Naslovnica Kola

„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima. 

Naslovnica romana

Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.

Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.  

U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovioninašivaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimaovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.

Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihonih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.  

Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.  

Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.

Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:, 

(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

  Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…) 

Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“

20201208

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost 
praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo  njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja   opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

         (…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

          Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje,  kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

         Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji,  oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

         Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
         “sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

         Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930