Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.
Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.
Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!
BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.
Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:
“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”
U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!
O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:
Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.
Božica Brkan
Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?
U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.
U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne
zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome
osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja
nikako ne voli priče o lijepoj i
ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne
uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz
vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš
i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u
njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama,
poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice
o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike
osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da
se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb,
daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese
nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj
pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno
njihove svetinje prodala gadžama…
U tekstu ne
iščitavam roman (Valjda ću
sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica
Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se
nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše
povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj
se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura,
zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.
Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato
što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi
za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju
takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor
sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da
moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih
novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da
kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive
od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao
svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi – a s iskrenim žalom za
neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez
svrhovitosti, ponavljanje životnih
grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih
partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.
Uostalom,
reći će: Plitki gaz i kratka dionica,
to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i
ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još
ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem
prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja
otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog
kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući
zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih
noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama
punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan
tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da
otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo
razbješnjela Golijata.
No, ipak, Jelušićeva si sama
zadaje ograničenja poput ostanka
u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta
srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u
mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući
koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!,svoju
gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama
svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila
si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu
nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost
odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.
Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst,
ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli
život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom.
Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali
ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako
priželjkuje, čitateljski prsti
zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke
koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni
kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano
traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori.
Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
Osim što je
posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je
izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage
naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih
kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si,
primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu
riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje,
samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.
Jelušićka zacijelo Teška ljeta
nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti
pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka
gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i
svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo
filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih
jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno
prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjatišarene, fantastične snove, kao da ih je na
azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu
neusporedive.
A pisci u
pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! –
samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i
između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu,
kreaciji.
No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak.
Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i
težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene
ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite
jeseni, pozne dobi.
A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo
i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača?
Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže.
Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo,
koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu,
premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu
Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš
vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto
nalik na univerzalni san o letenju. Kad
zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti)
ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu
ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan
onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima,
kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima:
zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki
bjesovi?
Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno
udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene
olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska
domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom
stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je
sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje
nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga
koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.
Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna
groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu
pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima
nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti
po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju
(i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno
daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.
Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Božica Brkan
Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeciNikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021.
Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.
Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.
Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb?
Ona ima osobno i književno isksustvo s
brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul,
Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj
rubrici Zašto volim Zagreb? Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i
prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj,
cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK
Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama. Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama,
promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove
uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke.
No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego
ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od
prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i
knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim
ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim
svoje (U zimsku
večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim
točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata
mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima?
Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i
razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog
plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga
podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni,
pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca
uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka
večer listopadska),lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola,
Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji
se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja
su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze
mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s
plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog
pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke
sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’
ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov
buket u vazi,/Što cijelu
priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih
rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.//Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja
su dvorišta središta svijeta!
Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa
i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem
skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba
očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla
Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova
Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave,
prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel.
Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić
hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić,
koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni
za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na
naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao.
Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000
snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15
godina, a dio je snimao i dosnimavao
mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske
fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u
crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi,
boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje
plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide
šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji
mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb! Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu.
Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i
grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan,
a uobičajio je snimati quer/položen.
Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao
izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i
sufinancijer – mogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz
notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih
obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome
koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se
uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i
mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu,
takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija
Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma,
a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih
mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i
provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice,
sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje
stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U
oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu,
fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz
Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu
– a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za
grad i za dvojac?
Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,
Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.
Knjiga Gastrolatrija
(poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“,
Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama,
doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i
to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i
popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam
ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno
lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s
mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna
znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“,
također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički
bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u
„asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu
književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.
Djetinjstvo i hrana
Knjiga Gastrolatrija
važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme
odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu
vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem
je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična
prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene
uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari.
Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet,
prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama,
opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim
nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji
probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna
emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i
stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu,
ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz
vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog
biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za
ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje,
vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva
bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako
„udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim
receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od
vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na
kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor
„svečarskih“ užitaka.
Danas sve
hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao
da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se
unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas
čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest
duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u
trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer
hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja
u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i
smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku
potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji,
prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno
„sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa,
recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo
sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni
aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom
ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do
usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim,
pustolovnim i književnim žarom.
Božica
Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u
zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju
im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i
čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako
opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.
I još
nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću
u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama
promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a
ostati zavidno vitki!
Eseji
o gastronomiji iz pera dviju „božica“
U knjizi
Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju
Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept
zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi
magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih
novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno
literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio
Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim
rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo
prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za
razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni
svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su
istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po
štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala
kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom
kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput
uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi
zaspalo dijete.
Sve se to
lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo,
svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o
hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela,
živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i
šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno
lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz
rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i
sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih
„tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek
je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S
obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova,
bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.
Božica
Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije
špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih
drugih.
U uvodnom
tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:
„Ova je
knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu
u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se
na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju,
knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru
zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura,
dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu
pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo
dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica,
motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri
imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove
– ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom,
o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?
I ja,
spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako
strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju
imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš
kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu,
mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok
ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad
sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak
i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško
prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice,
uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)
Pa dok
drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i
misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći
odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i
deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in;
na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao
nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh.
Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol.
Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili
bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih,
zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće
mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno
znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima.
Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i
gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski,
vestalski, održimo vatru.“
Evo kako
Božica Brkan u tekstu „Oblizek!Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:
(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej
fino. Nekej kej baš i
ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je
gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu
priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli
cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek
je i jezična
poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata,
moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti,
griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako
odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još
zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom
koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper
z table, kao i pohani
picek mejmešnak od
ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.
Oblizek
je asocijacija na
zavičaj, na materinsko.“
Jako će
nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:
„Zbog čega tako često o mirisima
mislimo, razgovaramo i o njimasnatrimo? Što je to u njima, da u
našoj svijesti bude gomilu asocijacija,uspomena i slika? Na koji način za
nama putuju, slijede nas i opominju,kako nas zavode i očaravaju, kojom
tehnikom vraćaju biće krozvrijeme i prostor, poričući zakone fizike?
Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša
glazbu!), nepce pustolovni otkrivačdelicija, dok nos
spominju samo
sporadično, premda nas upravoon uvodi u edenska stanja, budući da
na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili,
upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.
Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!
Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)
Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni
agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u
rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih
podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom
dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati
ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima
nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu
najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik
Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje,
jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s
prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov,
prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I
kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’,
već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa,
neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“
Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija
U knjizi Život
kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da
objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena
podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud,
nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.
Jeziku
Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi
čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne,
magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni
poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad
nama imaju vlast“, kako reče Milosz.
Upravo
takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom
Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na
glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea),
pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i
drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog
i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica
Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u
kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa,
okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim
stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom
prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci,
friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze,
sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u
tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna
skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“.
Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine,
kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja
šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas
opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je
sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no
svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek
prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji
(koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako
mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama
Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su
opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje
stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“)
Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog,
i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore,
stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi
pred nama.
Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja
Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od
ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V
komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po
ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, /
štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z
rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i
peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i
rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S
tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“
Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od
krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu
od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge
i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za
mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi
drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. //
Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i
tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna
dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi
i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se
više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i
cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač
juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“
Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija
Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić,
Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a
gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna
„struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema
„kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su
ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i
konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i
čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica
Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali
„film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“,
napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama
poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća
kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha /
tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po
čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi
pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na
Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme
imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“
nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i
sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom
hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju
„kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki mole: „dej mi liz dej mi liz…
Tako
Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu situaciju:
„bila
sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a
baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i
onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko
obrala /joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne
sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec /
koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je
imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete
mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem
zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri
goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“
Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj
stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“:
„rebro po rebro
čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne
izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno /
globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je
crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim
pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /
rebro / već to što moram razmišljati
diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li
suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje /
povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na
rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka /
samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena /
samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“
I u
pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su
ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…
Dok Božica
Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u
vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine
imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.
Zaključno,
knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi
nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i
uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj
koji miriše… miriše za sva vremena!
Primajući u listopadu na 19. Pulskim danima eseja Nagradu Zvane Črnja 2021., Božica Jelušić rekla je i kako se nikada nije definirala
književnicom, odnosno da nikada nije za sebe napisala da je književnica. Mi
pisci, živimo, radimo i trajemo u nekom međuvremenu i krademo vrijeme na
dnevnoj bazi, kazala je ističući da je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu
ima i počinje – zavičajem. Onim čemu je posvetila među svojim knjigama četvrtu
knjigu eseja, nagrađenu Kajogledi, vnebogledi.
Ta je knjiga, prema autoričinim riječima, htjela izbjeći da zavičaji potonu, da nestanu, a spomenula je, ne prvi put, tri Božice koje uporno njeguju kulturnu baštinu svog zavičaja odnosno kopaju kajkavsku gredicu – Brkan, Pažur i svoju malenkost, zaključila je Božica Jelušić. Poruka je to ove impresivne knjige autorice koja, usto, ove godine slavi 70. rođendan i 50. obljetnicu rada.
Ogledi naše ugledne pjesnikinje Božice Jelušić (Pitomača, 1951.) Kajogledi, vnebogledi tematski su određeni autoričinim trajnim zanimanjem za kajkavsku književnost, jezik i kulturu, a pisani su esejističko-poetskim stilom s dozom subverzivnosti prema jezičnome standardu s jedne i procesima opće globalizacije i unifikacije s druge strane. Knjigu čini 45 eseja razvrstanih u tri cjeline. Prva i najopsežnija cjelina sastavljena od 25 priloga Šara koja boje stvara posvećena je piscima, tj. njihovim pojedinim knjigama, opusima i životima – od onih koji odavna imaju mjesto u nacionalnoj književnosti, poput Frana Galovića ili Dubravka Ivančana, do onih koji to mjesto još traže upravo preko zavičajnoga jezika, npr. Emilije Kovač, Mirne Weber, Sunčice Orešić, Davora Grgurića, Katarine Zadrije itd. U drugoj cjelini O slikama i prilikama 17 je priloga posvećenih zavičajnim slikarima, i to ne samo klasičnim imenima slavne Hlebinske škole poput Ivana Večenaja ili Ivana Lackovića Croate, nego i tzv. manjim imenima poput Vladimira Bedekovića, Katice Blažok, Milana Generalića, Katarine Henc i drugih u čijim radovima, napose u zavičajnim motivima, autorica nalazi i ozbiljne slikarske domete. Ni ovdje Jelušićeva ne skriva fascinaciju predmetom svoga pisanja, pa nerijetko eseje dopunjava vlastitim pjesmama prigodnicama autorima ili njihovim motivima dajući na znanje da joj je pjesnikovanje primarni poziv. Treću cjelinu čine svega tri eseja koji pod zajedničkim naslovom Zavinuti spram zavičaja zaključuju knjigu na izvrstan autobiografski, odnosno autoreferencijalan način. Prvi, Podravska abeceda, apoteoza je podravskome prostoru, njegovim krajolicima i kulturi onih kojima je taj prostor zavičaj. A zavičaj je i prva kategorija domoljublja, zavičaju dugujemo sve što posjedujemo, pa je pitanje časti da taj dug i vratimo, andrićevski poantira autorica izvodeći pritom od međunaslova akrostih PODRAVINA. Već prvom rečenicom pretposljednjega eseja Zavičaj s pogledom na svijet Božica Jelušić svrstava se u kategoriju književnika zavičajnika u prvome redu zbog jezika koji je most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, tj. književnosti, dodajući kako je dvije trećine njezinih pjesama izravno nadahnuto zavičajnim prostorom te da odražavaju njezin mikrokozmos. Pozivajući se na Veselka Tenžeru, završnim esejom (sažetkom), ona sve zavičaje naziva našim malim Atlantidama u čijoj rekonstrukciji sudjeluje naš jezik kao čuvar od zaborava toga potonulog svijeta. Pa premda joj je život nudio mnoga zamjenska gnijezda, Podravina je bila nezamjenjiva, jer joj je samo ona davala smisao, karakter i identitet. Ovime autorica kao da potvrđuje tezu kako je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje zavičajem.
Osobito se ponosim što Božica Jelušić, a kojom sam, uz drugo, 2020. godine objavila i zajedničku zbirku pjesama Gastrolatrija (Acumen) u tekstu Zavičaji, naše male
Atlantide (Sažetak), dojmljivuzavršnom tekstu u Kajogledima,
vnebogledima, među odabranim pjesnicima koji svoje Atlantide oživljavaju
svojim stihovima, uz Pavića, Goluba, Doleneca-Dravskoga, Petrovića navodi i –
Brkan:
BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku ide prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kao hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš/ rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatrese / vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra/ vetratra“.
Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?
A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.
Kajogledi, vnebogledi
Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić(DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).
Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,
već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme…
Fluidnost eseja
Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.
Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja…
I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .
Zašto Pulski dani eseja?
Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:
Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.
Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.
Časopis za
književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario
Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u
Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve
dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija,
Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv
tekst.
Izvrsne
pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja
Božica
Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.
Knjiga Gastrolatrija
(poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“,
Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.
Mnogo je danas
knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje
najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo,
prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge.
Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna
„mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas
može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to
razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je,
naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne
autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt
lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih
literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i
neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice
napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite
i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva
koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i
bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i
raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.
Knjiga ne donosi
konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta
jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore
starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“
hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše
izvor posebnih radosti i užitaka.
Kada govorimo o
esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim
tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne
akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.
Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:
„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.
Oblizek je
asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne
pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje
slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i
hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika,
snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“
Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:
“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.
Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“
U poeziji o hrani
„dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu
osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o
hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u
njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje
o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!
Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja.
Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.
Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže
kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima!
Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:
BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.
Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer), broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:
„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima.
Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.
Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.
U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovii oni, našii vaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimai ovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.
Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihi onih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.
Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.
Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.
Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:,
(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!
Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…)
Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“
Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija” (Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.) Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost praveh besed
Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:
(…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).
Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje, kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.
Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji, oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).
Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”. “sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).
Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.