Lovorvišnje Ane Horvat – Umjesto kave 15. srpnja 2020.

Kada su joj na 31. Vrazovoj Ljubici potkraj srpnja upisivali stih na samoborski zid, Ana Horvat donijela mi je svoju knjigu Lovorvišnja (priče i memoarski zapisi), Zagreb, 2018., kao uzdarje za moje knjige što sam joj ih darivala gostujući na njezinoj tribini Razgovor s pjesnikinjom u Mesničkoj u svibnju 2018. i sa četrdesetak pjesnikinja obilježavanju 30. tribine u Lisinskom u rujnu 2019. 

Naslovnica

Iako se poznajemo desetljećima, pjesnički se nismo susretale, a na prvom mi je predstavljanju čak rekla kako me je pozvala jer sam joj pomogla s pesima(u Lovorvišnji jednu prozu čak izrijekom posvećuje kolegici koja mi je za Vrt u Večernjaku pisala o kućnim ljubimcima!), kad je bila strasna i napasna aktivistica za zatvaranje šinteraja. Zbog njih je, iako nije više aktivna, iz središta Zagreba, s opisanoga Lenjinova trga i sličnih urbanih adresa, i odselila u Čučerje.

Napisala mi je posvetu: Dragoj Božici da vidi kako znam pisati prozu (nadam se).Da sam joj ja urednica – urednica joj je urednica i jedne od mojih zbirki pjesama Maja Kušenić Gjerek – zacijelo bih tekst zgusnula na mnogo manje od svih 36 zapisa na čak 300 stranica, ali pisati i prozu Ana zna. Stil te proze nije mi blizak, ali sadržaj itekako jest. Umjesto kave pišem tek pošto sam shvatila da bi poruka u inbox bila predugačka i da je ono što imam reći Ani, mnogo više od privatnoga.

Ana Horvat na Vrazovoj Ljubica u Samoboru / Fotografija Miljenko Brezak

Uostalom, i ne obraćam joj se kao Jasni Palčec, kako joj je civilno, službeno, a ne pjesničko ime, pseudonimom. I naplakala me je i nasmijala. Strašno mi je bliska, mnogo bliskija tekstom negoli uživo, osobito u mladosti kad smo prijateljevale preko zajedničkih prijatelja – jednoga, onomad prijateljeva najboljeg prijatelja, i spominje, glumca Z. N., kad još nije stigao ni do akademije – njezina opora duhovitost, osobito na vlastiti račun. Nisam, priznajem, znala da imamo važnih zajedničkih književnih motiva, primjerice lakrimarijili i ženu i ljubavnicu preko groba (imam to iz stvarnosti u štokavskoj i mnogo zanimljivije u kajkavskoj priči!). Da sam ih i imala, ne bih se usudila onako kao što Ana zanimljivo, precizno i sočno spominje bratiće, pratete i slične, a još manje vlastite bivše muževe i ljubavnike te majčine ljubavnike. 

Ali silno mi je Ana, Jasna, Klara – ima i memo Klarisa! – bliska govoreći o svojoj vrlo bliskoj prijateljici (kakvu ja dosad nisam imala) Višnji Ogrizović, kojoj posvećuje knjigu u koju uvodi i dvjema pjesmama kolegici novinarki koja je za onovremeni ženski (žurnalistički još nedostižan!) Svijet pisala o kuhanju. Zajedno su objavile i Kuharicu za zaljubljene, konceptualno zanimljivu knjigu ljubavnih pjesama i recepata ljubavnih jela (o kojoj sam davno i pisala u svojim crno-bijelim novinama). Čak mi se čini da smo s promocije te knjige završile na šampanjcu u LovorvišnjiIn memoriamu Višnji Ogrizović opisanome prijateljičinu stanu u tada Ulice Republike Austrije, kako je naslovila i pjesmu (:

Ne smijem proći Ulicom Republike Austrije
osobito njezinim južnim dijelom
uz bivši Zapadni kolodvor.
Ne mogu ni tramvajem, niti pješice.
Sva se raspadnem, koljena mi klecaju,
oznoje mi se dlanovi i čelo.
Pogledom ne smijem dotaknuti
ni jednu zgradu te ulice,
osobito ne onu na broju 27,
s ona tri prozora na prvome katu,
jer ne želim vidjeti 
kako je novi stanar promijenio zavjese
i kako se iza okna ukazuju nepoznata lica.

Otkad je preminula
više ničega
nikoga ne bi trebalo biti
na njezinoj adresi.
S njom su umrli:
sve rođendanske torte, 
nedjeljna ženska druženja, 
njezin pršteći smisao za humor,
stari mlin u Zagorju,
sir s vrhnjem i kukuružnjakom
koje joj je donosila bedinerica,
umrli su i svi mačići u ormaru
gdje su se macile njezine mačke, 
moji tajni ljubavni sastanci

dok je bila u redakciji… )

i da smo ondje jeli Višnjin, dakako klasičan francuski quiche lorraine te da sam zapisala recept po kojem sam ga godinama radila i čak da smo ga po njemu, kad Višnje više nije bilo, za nešto i snimali. Moram napisati za jednu svoju knjigu i priču o Višnji, gastrospisateljici iz predinternetskih vremena, koju možeš izguglati tek u obavijesti o smrti i nizu naslova kuharica za koje je pisala predgovore i odabirala recepte. A u rezervi mi je još, za neki ljubić čini mi se, onaj Višnjin stari zagorski mlin iz njihovih ženskih priča. Zapravo kad govori o Višnji, izuzetno talentiranoj i iznadprosječno obrazovanoj ženi, kćeri Bogdana po kojem je nazvana popularna zagrebačka knjižnica i unuci Milana, koja je mogla sve, a tko zna zašto zapela za gastronomiju, Ana Horvat nedvojbeno govori zapravo o našim ženskim životnim izborima i posljedicama tih izbora te kako se nosimo s njima. 

Zapisom Aorist: Zvonimir Golob, primjerice, podsjetila me i na svog prijatelja odličnoga pjesnika i fotografa aktova, zaljubljivog i jebežljivog, čijega sam se nastupa, zaključujem čitajući Lovorvišnju, kao tinejdžerica s upravo mi nekom tada važnom pjesničkom nagradom uplašila valjda toliko da mu na poziv nisam ni odnijela pjesme na ogled za Republiku koju je uređivao, što moja i Golobova prijateljica pjesnikinja Božica Jelušić i danas ocjenjuje mojom najvećom životom greškom. Da sam, njemu, onda, odnijela mladalačke ljubavne pjesme, zacijelo bi bile u nekoj od Aninih tiskanih i internetskih antologija ljubavne lirike.

Ana Horvat alias Jasna Palčec i Božica Brkan na Mažurancu prije polaska u Samobor / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto najviše preporučujem da pročitate knjigu naslovljenu biljkom? Ganula me, jer taman za vrtnu knjigu, koju godinama ne mogu dogotoviti, kopam po arhivu i moje se knjižne lovorvišnje sudariše s Aninima iz čučerskog vrta i s mirogojskoga groba gdje s precima kani ležati dovijeka. Gradska groblja proljećima joj šalju opomene da je podreže, jer da će ih inače odrezati sami, na njezin račun. Valjda će netko za Anu to i poslije raditi, da se ne moramo rastuživati poput nje za Višnjom:sve tvoje je/ izdano/ predano/ prodano/ ni imena ti/ na grobu nema/ samo/ ljubičasti puzavci/ davno presađeni/ s tvoje terase/ na mojo/ još rastu//u njihovoj boji/ i jeki tvog smijeha/ u mojim ušima/ kod mene/ zagrljena/ u miru počivaš  

Uza sve plačeve i uza sav smijeh progutala sam Aninu Lovorvišnjuu dan, ne posve kosim čitanjem, čak sam se na neke odlomke i višekratno vraćala, spajajući sprijeda i straga, njezino i svoje. Čak sam dodatno, kao na knjižnoj naslovnici, pofotkala lovorvišnje za svoj tekst. Ne sijem matovilac ni u improvizirane plastične kištrice (Dunja), ali, Ana, radilo se o tome grmu odnosno biljci za živice ili o višnji i lovoru, vjerujem ti kako god, imaš tekst u vrtnoj knjizi, skup s pesima. U zapisu Lovorovišnjakrećeš ionako geslom Slobodana Vuličevića: Sretan je onaj čovjek iza čijeg lijesa idu pas i mačka.

20200627 – 20200714 

Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan na Tribini Susret na mreži DHK

Lada Žigo Španić, voditeljica nove tribine Susret na mrežiDruštva hrvatskih književnika, u srijedu, 1. srpnja 2020. kao osmu temu predstavila je na web straniciFacebook profilu i na Youtube kanalu DHK zajednički zbirku Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. Knjiga sadržava po 25 pjesama o hrani svake pjesnikinje.

Naslovnica knjige Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan
Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK prije potresa / Fotografija Maja Kolman Maksimilijanović

Uz predstavljanje pjesnikinja te kritika o nekim njihovim knjigama Lada Žigo Španić ocjenjuje knjigu i biranih riječima predstavlja i prozne te poetske ulomke iz knjige.

Gastrolatrija na webu DHK

20200703 

Bicikli, biciklisti i biciklistice – Umjesto kave 4. travnja 2020.

Našupala bih se na pomisao koliko mi za zatvorenosti pred Covidom 19 jako nedostaje vožnja biciklom. Ono: vjetar u kosi. Koje li ironije!? Godinama se podsmjehujemo na moj račun kako me kad god ga izvezem, svi pitaju: imaš novi bicikl?Krasan ženski, crveni s bijelom košaricom na governalu. I s paket-sicom. I sa zvoncem koji zvoni. Kao iz reklame, samo težak, kineski. Moji su mi ga dečki darivali za 40. rođendan. Prije pola vijeka. U garaži je, ali ne znam baš točno gdje. Ne znam ni kad sam njime zadnji put uopće izvozila uobičajeni krug oko jarunskog jezera, ili u jednom ili u drugom smjeru. 

Moj crveni bicikl s bijelom košaricom / Fotografija Miljenko Brezak

Odakle mi uopće pravo da žalim što se sad ne smijem izvesti, kao da bih se, da mogu, eto baš izvezla, samo da nema ove lakrdije od globalne prijetnje pošašću!? Pa brinula sam i kad bi moj sin bajkom išao na posao u grad – jedan od bicikla mu se pretvorio u osmicu! – i kad bi muž samo skoknuo do placa svojom improvizacijom od nekoliko isluženih bicikala. Koliko sam samo brinula kad je moj dječačić jedva progovorivši sjeo na svoj žuti triciklić, umanjenu trokolicu našega seoskog sladoledara, da je, prevrnuvši se, dijete sročilo tati valjda prvu svoju rečenicu: Ne reći mami! Ja da ne brinem? Pa ja moram brinuti! Koliko sam samo brinula kad bi moj dečko od mene krenuo doma svojom brzom specijalkom Dijamantom bez brzina, ali i s lijevom i s desnom bremzom i špiglom-retrovizirom po makadamskom, ne osobito osvijetljenom cestom, pa se tu i tamo zavezao i u jarak uz cestu. A nije bilo ni telefona, kamoli mobitela. 

Moj Miljenko Brezak na svom, tada novom Dijamantu pred kriškom gimnazijom 1965. / Iz obiteljskog albuma

Već su tada davno prošla vremena kada mi je  tata prije drugog razreda kupio polovnu specijalku i cijelo me ljeto učio voziti i po prašini i po debelu blatu. Imala je kotače manje od uobičajenih i teško su se za nju pronalazile gume, nakrpao ih se lijepeći zakrpe gumilezungom. Bar je bilo dovoljno guma narezanih na rezance-gumica i za flaše s krastavcima i za konjski repić i za što je već trebalo. Za peti razred dobila sam novi crni Rog s desnom bremzom i zvoncem, koji me je provezao od šestog do osmog i dio gimnazijeIzvezla sam kilometre i kilometre dok nisu uveli bus, pa je štafetno otišao dalje i služio i mami za posao, sve dok jednom nije pala u najdeblju grabu i zaboravila voziti. 

Srednjoškolke na poslovičnoj nedjeljnoj vožnji biciklima ranih sedamdesetih: Marica Bastalec, Božica Brkan i Mira Popović / Iz obiteljskog albuma i knjige Oblizeki – Moslavina za stolom

Kažu da voziti bicikl jednom naučiš za svagda, ali očito da nije tako (kao meni sa štrikanjem!). Najbolje to propovijeda slavni Kulte tumačeći tajkunsku filozofiju: kad kreneš, ne smiješ stati, jer inače padaš. Drugi tumače ne samo biciklističko umijeće: prema dolje gaziš, prema gore sagibaš leđa. 

Božica Brkan i Milka Bunjevac uz Bicikliste na restospektivi Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima / Fotografija Miljenko Brezak

Ništa ne govore o tome je li za sigurnu vožnju propisana kaciga (možda s rudarskim svjetlom umjesto svjetla na governalui dinama uz kotač zbog čijega se trenja teško gazi?), pumpa, kvačica za hlače. Koliko sam puta pala dok bi mi lancuhvatio hlače. Iako je moj najslavniji pad kad smo nas tri vozile usporedo bez ruku i kad su nam se pedale sve uhvatile jedna drugoj i trećoj u žbice. Trebalo je otpetljati, ali odvezle smo se dalje. To me nije odvratilo da me prijatelj Bobi nagovori da se spustimo niz kriški breg. Imali smo ženski biciklin, nevažno ali možda i moj, i ja sjedim na upravljaču okrenuta svom vozaču, unatrag. Ne sjećam se jesam li ruke držala sebi za leđima ili svom frendu ne dečku, oko vrata, ali se sjećam kako, dok drugi navijaju jer nemaju hrabrosti za takav vratolomni spust, duž cijele kriške nizbrdice drečim iz svega glasa. Tek sam poslije nešto slično, samo ne na nizbrdici nego ukrug, vidjela u cirkusu Moire Orfei. Mama mi je govorila: Joj, Božo, jesi bila celi vrag!Dojmljivo, kao i cijeli život bolna, ujutro od kuće do škole pokisla koljena na hlačama što su se sušila prvi i drugi sat.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz sliku Biciklisti Vaska Lipovca 2018. / Obiteljski album

Bilo je to prije današnjih biciklističkih vratolomija; prije slavnih ponyja složivih za vikend, prije montybikea, beemiksa i spektakularnih padova na internetu; prije slavnih Vjesnikovih i Večernjakovih proljetnih biciklijada u Prepuštovec, Šmidhen ili Novo Čiče; prije iscrtanih biciklističkih staza po gradu i nama posve nezamislivih mjesta gdje možeš ostaviti bicikl zaključavši ga i čudesa; prije BiciklistaVaska Lipovca i maestralne Makovićeve retrospektive u Klovićevim dvorima.

Ne znam više mnogo o biciklima, ni o romobilima,  a ni o skejtu, sve je to sad za mene prebrzo, ali prošle godine u jednom biciklisičkom dućanu-popravljaonici Rapha na njujorškom Greenwich Villageu, popila sam odličnu kavu, talijansku. Taman su za poklonike najavljivali raceu San Remu, ne znam da li američkom ili talijanskom. Znam da nam kao na nekoj velikoj Tour de France valja svladavati i nizinske i planinske dionice, boriti se opet i opet za neku životnu žutu majicu, pobjedničku majicu. Baš poput mojih prijateljica, književnica i zaljubljenica u vožnju na dva kotača. 

Božica Brkan i Miljenko Brezak na biciklističkoj kavi u Raphi na njujorškom Greenwich Villageu u ožujku 2019. / Fotografija Ivan Brezak Brkan

Uz rođendan i obljetnicu odlaska Irene Lukšić prije mjesec dana prisjećali smo se u karlovačkoj gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, pa, uz drugo, i kako je obožavala vožnju uz svoju River, Mrežnicu u, ovisno tko se prisjeća, crvenoj ili plavoj trenirci, svejedno. A Božica Jelušić, tipično podravski, i dalje praši li praši kroz panonska polja, uz svoju Dravu. Nadahnjuje se, zaključujem dok se i ja nadahnjujem pripremajući našu zajedničku knjigu pjesama i, kao u TV-serijalu s Dudekom, zagazim u njezinu pjesmu o beciklinu, biciklinu, pa je uspoređujem s cijelom Balogovom Ribom na bicikluiz neke od rado čitanih blioteka Znanja, Zagreb 1977. I bez vjetra u kosi zaključujem premudro: vožnja bajkomje ekonomična i zdrava.

Božica Jelušić u Đurđevcu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Grčić
Božica Jelušić na svom biciklu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Črčić

Božica Jelušić 

Na biciklinu, zanavek

Z biciklinom se po dežđu pelam,
I rogožara ze sebom nosim.
Po cele dneve hrmbam i delam,
I samo negda mira si sprosim.

Pak onda klačim pedale i fučkam,
I letim k Dravi, čez Borik špartam.
I s prstima po vodi brbučkam:
Ne pijem, ne čvaljim, niti se kartam!

Meni je hiža cela natura:
Jen ftič vu glavi mi verse preklada.
Tak mi se žitek lepo kotura,
Ne berem brige kaj vuni pada!

Pak dok prek štrafte se odkvačim,
I gda me v pekel Markaj prehiti,
Cedulku si na vrata zakvačim:
Z BICIKLINOM SEM GDI TREBAM BITI!  

20200312 – 20200314 – 2020315 – 2020317 – 202030216 – 20200402 – 20200403    

Božica s Tinom u Vrgorcu – Umjesto kave 5. srpnja 2019.

Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).

Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)

Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.

Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)

Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.

Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)

Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom. 

Božica Brkan

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227 

20190621 – 20190705

Linkovi

Juha od krumpira kao pozdrav imenjakinji poetesi Božica Jelušić

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

U jubilarnome petoknjižju Božice Jelušić

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

 

Mali Princ je pregovoril kajkavski! – Umjesto kave 15. prosinca 2018.

Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.

Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa
Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa

Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.

Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima  na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…

Iz Maloga Kraleviča
Iz Maloga Kraleviča

Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).

Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:

Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…

Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima
Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima

Post scriptum:

Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić  i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!

20181215  

linkovihttp://www.bozicabrkan.com/sto-je-leo-filip-kovacic-bozici-jelusic-umjesto-kave-30-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

 

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).

Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan

Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.

Sadašnja glavna urednica kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča  na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan

Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je  Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.

Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan
Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan

Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan
Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan

Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!

Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…

Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem

I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan
I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan

Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!

Kaki da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i "ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica" / Fotografija Božica Brkan
Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan

Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.

Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan
Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan

Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavsko spravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.

Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan
Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan

Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome  slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!

Živel sto let!

20181116 – 20181124 – 20181126 – 20181130  

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

 

 

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

O osnovnoj školi Donja Stubica u utorak 30. listopada 2018. predstavljeno je drugo izdanje dopunjeno multimedijalnim rječnikom Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja. Bazu audiorječnika možete naći na adresi www.kajkavskigovor.com, lozinka je Copernica.

mentorica i urednica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja Danica Pelko sa svojim jezikoslovcima i govornicima / Fotografija Miljenko Brezak
Mentorica i urednica Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja Danica Pelko sa svojim jezikoslovcima i ilustratorima te govornicima na web-rječniku/ Fotografija Miljenko Brezak

Uz urednicu i mentoricu profesoricu Danicu Pelko i dr. sc. Anitu Celinić, dijalektologinju iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, imala sam zadovoljstvo govoriti o tome projektu koji ima perspektivu i mjerodavnu podršku da izraste u ozbiljan rječnik svoga kraja, sudeći po riječima gradonačelnika Nikole Gospočića.

Predstavljanju su prisustvovali i Katarina Grgec iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je pripomoglo financijski izdavanje školskoga rječnika te nastavnici, roditelji, učenici, mještani. Članovi Male kajkavijane govorili su svoje pjesme te svirali zagorske popijevke. Naglašeno je kako se mnoge lijepe i vrijedne baštinske stvari poput odjeće mogu spremiti u škrinjicu, ali ne i govor, koji se, da bi se održao, mora – govoriti.

Naslovnica novoga izdanja
Naslovnica novoga izdanja tiskanoga rječnika

Željela sam naglasiti nacionalni kontekst školskoga donjostubičkoga školskog projekta, to prije što mu on daje na važnosti.

Na jednome koncertu nedavno izvodeći džez, muzičari su pitali ima li tko da ne razumije engleski, lingua franca? Javio se samo jedan dječačić! Kako stojimo sa znanjem hrvatskga? Bude li tako usvojeno, neće ga trebati znati niti za dobivanje državljanstva! Izumire. Obeshrabruju podaci koliko jezika neprestance, danomice izumire. Nas pjesnike kajkavce obeshrabruju antologije recentne hrvatske poezije u kojima samozvani antologičari, bez da pocrvene, ističu u uvodu da ne prate čakavsku i kajkavsku produkciju.

Tim su vredniji projekti poput već 30-godišnjega Croatia rediviva Ča-Kaj-Što zlatna formula Drage Štambuka zaštićenoga kao intelektualno vlasništvo, jer drugačije nije moglo. Srećom, na UNESCO-vu i nacionalnome popisu zaštićene nematerijalne baštine je i nekoliko lokalnih idioma i kajkavskoga (npr. bednjanski, čabarski, kajkavska ikavicai sl.).

Kajkavski rječnik delnički srednjoškolaca
Kajkavski rječnik delnički srednjoškolaca

Strani jezikoslovci upozoravaju da smo propustili bogatstvo triju dijalekata hrvatskoga, najviše razlikovna vrijednost od sličnih i bliskih jezika, pretočiti u hrvatski standard, u rječnike, u svakidašnjicu. A lokalni nam govori izumiru.

Kako se više bavim baš time i kako sam do jezika došla preko književnosti, jasnija mi je spoznaja koliko je, unatoč međunarodnom priznanju i kajkavskoga još živoga kao književnoga jezika, zapostavljena hrvatska jezična raznolikost. Zanimljivo je da se o tome i ne sporimo, makar upola koliko o regionalnom nadjeziku.

Sjajan povod da se to pokuša promijeniti predstavljanje je jedinstvenoga, sad već multimedijalnoga rada Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja sa 3200 riječi, načinjenoga dvosmjerno kajkavsko-standardni i standardno-kajkavski, a u 2. izdanju i dopunjenoga multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd.

Danica Pelko tumači nastajanje rječnika i njegovo širenje / Fotografija Miljenko Brezak
Danica Pelko na predstavljaju tumači nastajanje rječnika i njegovo širenje / Fotografija Miljenko Brezak

Danica Pelko, urednica Maloga rječnika i mentorica, piše:

Rječnik je namijenjen djeci i učiteljima, ali i svima ostalima kojima je kajkavsko narječje u srcu. Prvo izdanje rječnika je izašlo u studenom 2016. i 300 je primjeraka rasprodano u 3 mjeseca (drugo je izdanje otisnuto u 200 primjeraka).
Rječnik je postao priručnikom za voditelje izvannastavnih aktivnosti diljem Zagorja, iako su razlike u govorima pojedinih dijelova Zagorja velike. Samim time postao je i ostao poticaj stvaralačkom radu na kajkavskom jeziku. No, pokazalo se da nedostaje akcentuacija pa je djeci i odraslima problem pogoditi kako se pravilno izgovara pojedina riječ. Zato smo uz drugo izdanje rječnika odlučili snimiti zvučni zapis kako bi se izbjegle dileme oko izgovora.
Dodatna vrijednost ove snimke je što riječi izgovaraju djeca. To je za njih bila odlična prilika da usput nauče izgovarati pojedine riječi, a za korisnike rječnika su prelijepi dječji glasovi dodana vrijednost.
U snimanju zvučnog zapisa su sudjelovali učenici OŠ Donja Stubica: Antares Jaić, Paola Novak, Lovro Lacković, Marta Drempetić-Hrčić, Ema Hren, Marta Drempetić, Marta Hren, Marko Gorupec, Magdalena Blagec, Paula Jozić i Petra Fišter, članovi Male Kajkaviane.

To je tipična knjiga, koje sam nekim drugim povodom, okrstila zavičajnicama, a koje su stjecajem prilika i čak i neočekivanom važnošću pokrenule cijeli svoj kraj, ne samo one koji se bave jezikom, književnošću i izvedbenom umjetnošću. Lijepi primjer je nedaleka kajkavska ikavica.

Nedavno sam upoznala u Gorskom kotaru i slično ukoričen projekt Čuvari baštine Srednje škole Delnice, usporedni (razlikovni?) rječnik mnogih ne samo mjesta nego i naraštaja učenika i nastavnika i kazivača, govornika. Prije dvadesetak godina počelo je sve jednom maturalnom radnjom o lokvarskom govoru. Počiva tu silan trud i upornost te jubav  mnogih zanesenih ljudi.

Iako je već krenula u oroslavsku gimnaziju, Magdalena Blagec, mlada i nagrađivana pjesnikinja, došla je i na promociju rječnika na kojem je surađivala / Fotografija MIljenko Brezak
Iako je već krenula u oroslavsku gimnaziju, Magdalena Blagec, mlada i nagrađivana pjesnikinja, došla je i na promociju rječnika na kojem je surađivala / Fotografija MIljenko Brezak

Prije će se ti lokalni govori održati nego naša moslavačka, kriška, jokešinska kekavica– održavamo je živim – jer jezik umire kada ga djeca prestaju učitiZato je nama Moslavčanima važno hodanje po terenu, Misija Moslavina, za regionalni kulturni identitet (uvijek mislim: neka Mala Božica je publici!) uključujući i krišku Malu školu kekavice.

samo dio publike koja je pozorno pratila promociju / Fotografija MIljenko Brezak
Samo dio publike u kojoj su bili i Katarina Grgec iz mjerodavnog ministarstva, gradonačelnik Nikola Gospočić, ravnateljica škole Sonja Martinek i drugi, koja je pozorno pratila promociju / Fotografija Miljenko Brezak

U Zagorju, u stubičkome kraju, u Donjoj Stubici, to nikako nije slučaj, a dokaz je upravo ovaj rječnik i silan trud – ponajprije obrazovni i odgajateljski, ne samo đaka nego i cijelih njihovih obitelji i susjedstva – nemjerljiva  ljubav, jer već gotovo 20 godina opstaje uporno kao izvannastavna, izborna aktivnost. A zašto ne nastavno, redovito? Predlagali su mnogi, uglavnom udruge (Kajkavijana, Muži zagorskoga srca itd.), ali nije zaživjelo. No, možda Mali rječnik, očigledno prerastavši sam sebe – zašto ne? – preraste i u veliki rječnik Donje Stubice i stubičkoga kraja.

Zavičaj je pitanje memorije.
memorija je jamstvo razlike.
Razlika je uvjet usporedbe, dakle spoznaje.
(Željka Čorak)

Riječ je početak. Riječ je bit, ono što jesmo i po čemu jesmo. Narod, kraj, zavičaj, obitelj, pojedinac. Po njoj se poznajemo, identificiramo, njome s e sporazumijevamo, iskazujemo misli, osjećaje, potrebu, kreativnost… Ima li onda nešto važnijeg i ljepšeg od materinjeg jezika, domaće besjede?
(Iz Uvoda Čuvari baštine, zbirka zavičajnog govora Srednja škola Delnice – voditeljica projekta Jasminka Lisac, prof.)

Post Božice Jelušić na jednoj od društvenih mreža, Facebooku, u povodu dodjeljivanja hrvatske putovnice i bez znanja hrvatskoga jezika, podsjetio je na Humboltovu: Prava je domovina zapravo jezik.

Nas tri predstavljačice rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nas tri predstavljačice rječnika: Danica Pelko, Anita Celinić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke mladim kajkavcima, domoljubima u jeziku, koji nisu svjesni važnosti onoga što su učinili i što čine, a posebice njihovoj mentorici profesorici Danici Pelko. Te svima koji njihov i sve takve projekte podržavaju, ako već ne sudjeluju u njima, posebice financijerima (Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te samozatajnoj IT tvrtki). Nadam se također da će barem netko od malih jezikoslovaca ostati i životno zainteresiran za temu, ma u kojem obliku. To je, zapravo, prava škola za život!

20181022 – 20181028 – 20181030 – 20181031

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja-2/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

https://www.bozicabrkan.com/tekst-kao-zavicajnica-bozice-brkan-objavljen-u-hrvatskom-slovu/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-kolovoza-2016-hrvatski-jezik-nismo-zastitili-ni-od-hrvatskoga-premijera/https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

 

Tomislav Domović, trubadur za 21. stoljeće – Umjesto kave 13. kolovoza 2018.

Tomislav Domović uz svoju ploču na Zidu od poezije / Fotografija Božica Brkan

U Selcima na Braču na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka, pjesnika i diplomata, 10. kolovoza 2018. na Zid od poezije na čudesnome selačkome trgu, u bijeli kamen brački, klesar kustos Zida Joško Mošić Gruda uklesao je stihove prošlogodišnjega oliveata Tomislava Domovića:

 

pjesmom ću te osvijetliti

stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke

Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), Vlasti Vrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).

Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.

Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).

Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.

Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:

Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987.
Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990.
Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991.
Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992.
Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992.
Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993.
Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995.
Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996.
Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.
Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997.
Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998.
Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009.
Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017.
Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja

Nagrade, priznanja i odličja:

1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču

Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.

Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.  

Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:

Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.            

Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:

Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.

Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje: 

U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.

Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:

Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.

Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.

Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku Siniše Matasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika Slavka Jandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskim testerima. Ili pak Sanje Pilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.

Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…, 

katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti

 No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubav danas?

Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto.

Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubiu leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.

Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!

Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:

Izvori:
linkovi

http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clan/tomislav-domovic-316

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_Domovi%C4%87

https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/tomislav-domovic-dao-sam-otkaz-u-posti-kako-bih-napisao-scenarij-za-prvi-igrani-serijal-o-vukovaru/379030/

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

http://durieux.hr/wordpress/authors/domovic-tomislav/

http://strane.ba/tomislav-domovic-100-ljubavnih-i-niti-jedna-vise-izbor/

https://stilistika.org/jezik-in-fabula-pisci-o-jeziku-i-stilu/pisci/314-domovic-tomislav

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/02/17/tomislav-domovic-kamo-idu-pjesnici-to-naizgled-je-tajna/

https://www.mvinfo.hr/clanak/jutro-poezije-tomislav-domovic

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/ogrtac-za-svemir-tomislav-domovic/249548/

http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/04/tomislav-domovic-oljustena-pozlata.html

http://www.matica.hr/vijenac/436/trazis-rijec-za-vukovar-1396/

https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/

Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/281894165629695/

More https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/297850787367366/

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Uvijek kreativni unuk Leo Filip Kovačić i baka Božica Jelušić/ Fotografija Božica Brkan

Na 1. gornjohrvatskom pjesničkom festivalu koji je njegova kreatorica Božica Jelušić okrstila Pogled znutra v zutra, u nedjelju 22. travnja, na Dan hrvatske knjige i Dan planete Zemlje, sjajno sam se provela. Uz pjesničko ogledanje dvanaestoro pjesnika za nagrade Lopoč, poeziju smo govorili i mi, veterani, kako nas nazva Jelušićeva, a mene je svojim uracima baš razgalio njezin životni i očigledno i umjetnički nasljednik, talentirani unuk Leo Filip Kovačić. Što bi baš ova jabuka pala daleko od stablea? Nestrpljivo čekam dalje.

Natjerala sam ga da mi sroči i biografiju, pa mi je, kako bih ga mogla predstaviti svojim čitateljima i radoznaloj javnosti, o sebi napisao:

Leo Filip Kovačić rođen je 19. 7. 1996. u Koprivnici. Završio je Srednju školu Koprivnica, smjer farmaceutski tehničar. Od srednjoškolskih dana bavi se: astronomijom, matematikom, biologijom, glumom, recitiranjem, pisanjem i izvođenjem dramskih tekstova te glazbom. Također je sudjelovao u programu EESC-a Your Europe Your Say te je u sklopu navedenoga govorio pred 500-om sjednicom EESC u Bruxellesu o pitanjima obrazovanja i prilika mladih građana Europske Unije.

Domačin Mladen Večenaj pozdravlja sudionike Pogleda znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

Kao glumac-amater sudjeluje u radu Gradskog kazališta Đurđevac od 2016. u sklopu predstava Božanstvena parodija, Bitno je da si Zlatan te živim jaslicama. Nastupao je u desecima gradova Hrvatske te državnim i županijskim smotrama kazališnih amatera. Adaptirao je i u formi scenskog kolaža postavio predstavu Mali Princ prema istoimenom djelom Antoinea de Saint-Exupérya poglavito za potrebe školske populacije.

Prevodi s engleskog i s hrvatskoga na engleski. Također se bavi turističkim djelatnostima u okviru turističke destinacije Dvor Barnagor, proširujući ture na znamenitosti Podravine. Osobne interese mu uključuju matematika te poezija, kao i priroda Podravine te tradicijska kultura na zavičajnom prostoru.

Živi i radi u Đurđevcu i Čepelovcu na plemićkom imanju Barnagor, Lukove 12, 48350 Đurđevac. E-mail: lfkovacic@gmail.com Mob…

Božica Jelušić obrača se kolegama pjesnicima / Fotografija Miljenko Brezak

Leo Filip Kovačić

Vrag u telefonu

 Vrag u telefonu živi,

U žicama mu dom.

I ti jednog vraga imaš

U telefonu svom.

 

Vrag u telefonu čuči,

Novčanik tvoj vreba.

Jer Vragu treba tvoja sreća,

Vragu ljudska duša treba.                                                           

Leo Filip Kovačić čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Leo Filip Kovačić

Oda gluposti

Ljubav je divna kao
bijeli hladnjak
na smetlištu.

Trule jabuke i šljive.

Metafore su kao
staklene kugle, ali one koje
su razbijene.

Plastična etiketa s majice veličine XL.

A i a, a ali i ili a
I a, ali a, ili i, a ne a.
No i, a ne ili, a, a ili a

Boja koja miriše kao sedam.

Život je kao dikobraz
u centrifugi
perilice marke Nokia
postavljene na 90°C, bijelo, s dva ispiranja.

Onaj smrad benzina u ljetnim noćima

Leo Filip Kovačić i Božica Brkan razgovaraju, dakako, o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Leo Filip Kovačić i Božica Jelušić poziru / Fotografija Miljenko brezak

 Leo Filip Kovačić

Autointerpretacija pjesme Oda gluposti Lea Filipa Kovačića

Tema: ljubavna s erotskim elementima, ali opet s druge strane je također i misaona ili refleksivna
a ne, to je vrsta pjesme…
Vrsta pjesme: ljubavna s erotskim elementima, ali opet s druge strane je također i misaona ili refleksivna
Stilske figure: opkoračenje, polisindeton, epiteti (plastična, sedam),aliteracija ili asonanca (ili oboje, ne znam, blago sam nepismen), sinestezija, usporedba, kontrast, metafora, usporedba metafore…
Motivi: bijeli hladnjak, smetlište, dikobraz, život, Nokia, trule jabuke i šljive…
Pjesničke slike: vizualne i gustativne
Pjesnik uspoređuje ljubav s hladnjakom na smetlištu.
Iz toga je vidljivo da je pjesnikov stav prema ljubavi frigidan.
Opkoračenjem u prvoj kitici i opisivanjem trulog voća se ostvaruje ritmičnost u pjesmi.
Pjesnik uspoređuje metafore sa slomljenim staklenim kuglama.
To otvara problem loše kvalitete staklenih kugli.
U kitici „Plastična etiketa s majice veličine XXL“ naznačena je pjesnikova ljubav prema modernoj odjeći i prolaznosti života.
Polisindeton u petoj kitici simbolizira pjesnikovo vjerovanje u život nakon smrti, npr.: „a ali a, ili i, a ne a“
Iz izostavljanja interpunkcije je također vidljivo da je pjesnik nepismen
To otvara problem nepismenosti pjesnika
Centrifuga je takoder simbol kruga života i ponovnog rođenja, no dikobraz naglašava pjesnikovu pesimističnost, no opet s druge strane „bijelo“ naglašava pjesnikov optimizam
Nokia ne proizvodi perilice
Čovjek bi očekivao od pjesnika toliko opsjednutoga bijelim kućanskim aparatima da to zna.
Benzin miriše lijepo.

Razgovor na Dravi / Fotografija Miljenko Brezak

20180430

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak

Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će dana Petra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.

Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak

Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!

Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak

Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!

Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak

A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.

Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak

Pretprošle sam subote bila na Stihovnici Siniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonu Ivana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutra Božice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.

Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak

Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.

Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko

Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!

S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…

Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak

A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!

20180423

Link

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-na-stihotronu/

https://www.bozicabrkan.com/zelimir-novak-ostrnjanski-u-prvom-licu-umjesto-kave-20-travnja-2018/

http://lipovljani.hr/ispovijed-pjesnickih-dusa-u-kapelici-i-uz-pakru-u-piljenicama/