Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Hommage à Rabuzin/ U čast stote obljetnice – Umjesto kave 30. studenoga 2021.

Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.

Rasklopljene korice knjige posvećene 100. obljetnici rođenja Ivana Rabuzina, dizajn Boris Ljubičić

Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada   Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)

Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.  

Rabuzinov portret 1970. snimila je Marija Braut, presnimljeno iz monografije

Prošle su otad godine, a mi se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:

Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj umjetnosti.

Slikovnica Pod Gupčevom lipom s tekstom Gustava Krkleca, koju je ilustrirao Ivan Rabuzin iz naše kućne knjižnice
Slikovnica Sunčanin cvijet u izdanju Mladosti s tekstom Ante Gardaša i ilustracijama Ivana Rabuzina iz naše kućne knjižnice

Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji – monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta – interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje cjelokupnoga Rabuzinova djela.

Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:

Duplerica iz knjige s reprodukcijom Rabuzinove slike

Monografska knjiga Hommage à Rabuzin prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji  na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već 54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od 1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga doba.

Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela, nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin, jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići sporazum o uvrštavanju djela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina, Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski, Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.

20210731 – 20211109   

Zavičaji, naše male Atlantide – Umjesto kave 22. veljače 2021.

Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja

Naslovnica

Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.  

Sa znanstvenog skupa u DHK: Marija Roščić Paro, Ivo Kalinski i Božica Pažur / Fotografija Božica Brkan

Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže

kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima! 

Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:

Dio eseja Božice Jelušić o zavičajnim kajkavskim Atlantidama

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i  altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.

20210219 

Mali Princ je pregovoril kajkavski! – Umjesto kave 15. prosinca 2018.

Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.

Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa
Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa

Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.

Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima  na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…

Iz Maloga Kraleviča
Iz Maloga Kraleviča

Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).

Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:

Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…

Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima
Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima

Post scriptum:

Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić  i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!

20181215  

linkovihttp://www.bozicabrkan.com/sto-je-leo-filip-kovacic-bozici-jelusic-umjesto-kave-30-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

 

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).

Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan

Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.

Sadašnja glavna urednica kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča  na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan

Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je  Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.

Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan
Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan

Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan
Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan

Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!

Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…

Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem

I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan
I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan

Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!

Kaki da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i "ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica" / Fotografija Božica Brkan
Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan

Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.

Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan
Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan

Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavsko spravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.

Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan
Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan

Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome  slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!

Živel sto let!

20181116 – 20181124 – 20181126 – 20181130  

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

 

 

Literarne priče s novinarskim šarmom

Časopis Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157 objavio je kritiku zbirke priča Božice Brkan Umrežena (Acumen, 2017.) iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić.


 

Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.

Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.

Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.

Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.

Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)

I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.

Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.

Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.

20180205

link

 http://www.bozicabrkan.com/kaj-objavio-kritiku-umrezene-lade-zigo-spanic/

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/ 

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Ležaljke B. Brkan u Novoj Istri

Časopis za književnost, umjetnot i kulturu Nova Istra (glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) što ga 22 godine objavljuje Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula, u broju 3., jesen 2017. u izuzetno bogatome sadržaju na 230 stranica od novih književnih tekstova, prijevoda, ogleda, filozofije, kritike i osvrta i drugoga autora poput Slavka Jendrička, Stijepe Mijovića Kočana, Božidara Petrača, Nikole Đuretića, Marine Šur Puhlovski, Irene Vrkljan, Žarka Paića i drugih, u cjelini Suvremena književnost, na str. od 8. do 11. objavljuje i nove tekstove Božice Brkan: prozu Ležaljke nastalu 2017. i pjesmu u prozi Posveta, nastajalu 2010. i 2011., a posvećenu trima Božicama Jelušić, Pažur i Brkan.

 

20180205

Kaj objavio kritiku Umrežene Lade Žigo Španić

S naslovom Literarne priče s novinarskim šarmom iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157. objavljuje kritiku zbirke priča Umrežena Božica Brkan (Acumen, 2017.). Uz drugo, Žigo Španić piše:

“Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.”

20180205

link

 

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/ 

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

 https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Pjesma spavača na 36. Domjaniću u Zelini

Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević  iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.

spavača


sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože
Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti
bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa

kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem
skorom opče ni ne sejnam
nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej
lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu
kej su negda govorili da bu bolest pri hiži
gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper

najmejne se toga more nasejnati na speč

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20160813 – 20160814 – 20170302 – 20170420 – 20170428

manje poznate riječi:
spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje
nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek

Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.

Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala

Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:

Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala

U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.

Poslije recitala Božica Brkan, Ljiljana Bogojević, Željko Bajza sa suprugom i Vera Grgac

20170528

Fotografije i video Miljenko Brezak

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=jyrFSc2F7WA

http://www.pou-zelina.hr/recitali/36-recital/item/193-zbirka-pjesama.html

https://www.youtube.com/watch?v=LbKa8Rff5Tw

http://www.bozicabrkan.com/najsretnesa-postaja-u-zborniku-35-zeline/

http://www.pou-zelina.hr/38-najavedogadjanja/index.php

http://www.pou-zelina.hr/images/stories/Recitali/34/Podivjala_senokosa_34R.pdf