Oznaka: Branka Primorac

Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.

Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!

Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:

Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,

Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.

Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.

Obrazloženje za Borisa Perića:

Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.

Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.

Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.

U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.

Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.

Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.

A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).

Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.

20170707

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/