Božica Brkan: Službeni put u magijski realizam

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Hrvatski književni putopis, broj 1-12/2000. (str. 129.-133.)

Vrativši se s puta, najprije obično poskidam fotke: s fotića jednog, s fotića drugog, s mobača, a katkad i s kamere. Navika iz novinarskih dana i vremena prije pametnih telefona, interneta, Wikipedije, društvenih mreža te influencera i selfića u real timeu. Iz vremena kad su riječi, pogotovo lijepe, nešto značile, a fotografije još pokušavale posve školski govoriti više od tisuću riječi


Mi koji bilo poslom bilo privatno putujemo najčešće samo za sebe doživljavamo destinacije drugačije, pomalo šlagerski: i obrisima, i bojama, i zvukom, a i onime što ni najmodernija tehnologija ne mogu prenijeti – mirisima i okusima. Još, posve starinski te stoga i razumljivo prešutno, ovisim o vremenskim razmacima među putovanjima, i kad nisu tek polijetanja i slijetanja poput akceleriranih teleportacija. Poput Freuda koji bi, baš frojdovski, i na željeznički kolodvor dolazio po tri sata prije polaska vlaka, i kad se ne radi samo o putovanjima života, ovisnica sam o planiranju od upoznavanja s ciljem i trasom sa zadanim mjestima, planiranjem budžeta i potencijalnim sponzorima, popisom nužnih stvari i programom, sve do uređene prirode i, sve manje modernim – smislom. A, kao za ovo putovanje, i obično ponovno iščitavanje Márqueza zahtijeva vrijeme.

Za Bogotu, prijestolnicu Kolumbije, nije prekomplicirano odletjeti preko Pariza, Londona ili Amsterdama njihovim nacionalnim kompanijama, ako vas, kao što je nas, ne zezne vlastita Croatia Airlines klasičnim kašnjenjem u startu, kao da smo još u šali s joke about times, produži let trostruko, na 36 sati. Darujući mi osim prvog slijetanja u Južnu i neplanirano prvo slijetanje u Sjevernu Ameriku: Mexico City u pola četiri ujutro po lokalnom vremenu! I kava dva u jedan bila bi mi previše. Kao da ste pošli u Australiju, s mojega posljednjeg putovanja života. 

Kolumbiju i ozbiljniji bedekeri opisuju nesigurnom. Valjda tako izgleda iz najbližega hrvatskog veleposlanstva u Brasiliji, udaljenoj samo šest sati leta. No, poslije više od šezdeset godina borbi s gerilcima još prije dvije godine za potpisani mirovni ugovor predsjedniku Juanu Manuelu Santosu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir, a na ove godine održanim izborima nisu pobijedili ni mirotvorci ni gerilci nego, valjda u strahu pred njima, desna opcija. El Tiempo je na dan našega dolaska na naslovnici najavljivao posjet Trumpa i teme razgovora narkotrafikante i korupciju, a naši su nas mediji na dan povratka dočekali s istim temama i hvatanjem hrvatskoga Escobara u trgovini starim željezom brodom upravo iz Kolumbije. Trump dakako još nije dospio. Ni tviterski.

Osim takvih usamljenih pravih i narkoturista te kazalištaraca i pjesnika uočavam najsnažnijima naše veze u brendiranim uvezenim bananama iz te latinoameričke zemlje nazvane po čovjeku koji je, ali ne na njezinu tlu, otkrio Ameriku. Da sad pišem ljubić, zacijelo bih ga smjestila u nju, a ne, kao svojedobno, u zamišljenu egzotiku susjedne joj Venezuele, odakle, a da mi o tome doma i ne znamo mnogo, sada glavom bez obzira bježi mnoštvo izbjeglica. Besposleni i izgubljeni zanosno udaraju ritmove na glasnim lokalnim insturmentima po centru Bogote ili kuhaju i konobare. Kolumbijci tvrde kako je i kod njih ekonomija pala u zadnjih nekoliko godina, ali mi došljaci primjećujemo više raslojenost od onih koji jedva preživljavaju do onih koji vlastiti društveni status ograđuju visokim električnim ogradama. 

Iz hotela u sigurnoj poslovnoj četvrti vozimo se isključivo poznatim taksijem. Za svaki slučaj. Iako gradske avenije, koje dužno prate biciklističke staze osmišljenije od Bandićevih, oduševljavaju visokim elegantnim stablima eukaliptusa presađenima s našega kontinenta, zatim na početku ožujka raskošno rascvjetanim stablima bazge, baš ocvalim kamelijama i magnolijama te posvuda njegovanom sočnom hortikulturom, do parkova za šetnju pasa, pomislit ćete prije na cijele godine jednaku klimu sličnu našoj proljetnoj – kod njih je bilo oko plus 15, kad je kod nas baš bilo minus 15! – gdje vam kišobran učas dobro dođe i kao suncobran. 

Bogota vas podjednako prigrli ovdje starom slikovito obojenom kolonijalnom arhitekturom, ondje četvrtima wawelski crvenkastom rojiso ciglom ili zgradama-grafitima, tu pak modernim oblakoderima i panoramom koja sve do horizonta pokušava prikriti sirotinjske četvrti. U užem je središtu brojčano ravna dvjema, a u širem i trima i četirima Hrvatskama, a posvuda se spušta i uzdiše ispod svoga Sljemena, brda Monseratte, visokoga 3152 metra, jer je sam grad na visoravni na 2640 metara, što je ne samo više od najviše hrvatske planine nego i tema za ozbiljnu preventivnu pomisao na moguću visinsku bolest. Uzalud sam se trsila prepoznati simptome, kad bih – ako može Papa u Peruu – pomislila možda i na čaj od koke, jer su me, iako nisam imala visinske pripreme, zaobišli, a i baš nitko nije me salijetao nikakvim opijatima. Najopojnije što sam kušala bilo je neko baš dobro čileansko vino i kolumbijske mješavine kave.

Mogla sam se usredotočiti na ljepotu raznovrsne ogromne zemlje, začudne kako god okreneš. Kroatocentristički i eurocentristički zagledani u vlastiti pupak možete propustiti primjerice ljepotu i samih Kolumbijaca i Kolumbijki u kojima se miješaju i slojevi povijesti same zemlje: gorštačko stanovništvo s onim s dvaju oceana, i Atlantika i Pacifika, odnosno mora iliti izvorno indijansko i kreolsko s osvajačkim narodima iz Staroga, a danas vjerojatno iz cijeloga svijeta. Naš domaćin pjesnik, izdavač i profesionalni vojnik egzotični Eduardo Bechara Navratilova – nomen omen est! – Kolumbijac je, potomak oca Libanonca i majke Čehinje s brazilskim državljanstvom. 

Začudo, nisam primijetila kao u Europi brojne Azijate – na Franji Tuđmanu Korejci su drhturili u natikačicama! – iako Bogota nudi mnoga jela baš istočnjačkih kuhinja kao i uobičajeno globalna od (sjeverno)američke, meksičke, brazilske, kreolske, talijanske… i drugih kuhinja te, jasno, kojekakve fuzije. Svoju kuhinju Kolumbijci ne nameću, iako  raznovrsnim okusima to po svemu zaslužuje i šteta što nije dovoljno prepoznata, izdvojena od susjednih. 

Ma koliko htjela, recepture izuzetno ukusnih juha odnosno variva s piletinom – mesa imaju svakojakoga! – recimo, ajiaco i sancocho, kakve su nam pripremili u restoranu Balcones De la Candelaria u središtu Bogote, jednoj od gastročetvrti kao što su unatrag desetak godina ojačale Macarena, Parque 93 itd., ne mogu ni rekonstruirati i improvizirati: mnoge sastojke, povrtne i voćne vrste u nas i nemaju imena budući da do nas i nisu još ni dospjele ni kao egzoti. Ne računajući brojne vrste grahorica, kukuruza ili batat odnosno slatki krumpir, imaju dvanaest ne sorta nego vrsta krumpira, a i valjda jednako toliko banana, sve do vrlo krupne u juhi. 

Doručak započinju voćem u paleti desetak što boja, a što okusa, i ne računajući kivi, lubenice, dinju, jagodu…, nego avokado, mango, papaju, ananas prate vas i kao street food tako da ćete gdjegod, uz već globalno prihvaćen churro, ištrcak od pšeničnoga brašna u duboku masnoću, pomisliti da vam nude naše dalmatinske fritulice, a ono – oguljeno voće. Osvojio me je i kolumbijski običaj u pet popodne: ne čaj nego vruća čokolada s almotjabanom, pecivom od brašna yuce, biljke slične krumpiru, pomiješanoga sa sirom, i uz to queso, kravlji kremasti sir vrlo sličan našemu kuhanom. Ne čudi što je slavni slikar Botero uz krupne žene ovjekovječio i raznovrsno ne manje krupno voće! 

Kolumbija je zemlja sjajne čokolade i kave, a kombinacije su im maestralne, kako tradicionalne tako i čokolaterske zanatsko-umjetničke, donesene iz belgijskih i francuskih manufaktura. Nizozemska će aerodromska službenica službeno to samo pomirisati, ali će sumnjičavo zagledati tipičnu kolumbijsku slasticu od guave, za koju nisam mogla protumačiti što je a da ne govorim nepoznatim o nepoznatome, ali bih je okusno, gospođi zacijelo jednako nepoznato, izdaleka mogla prispodobiti našem starozagrebačkom kitnkezu, siru od dunja, dubrovačkoj kotonjati.

Ako se već niste uz tv-dokumentarce o oro verde, zelenom zlatu, najskupljemu na svijetu, uvjerili da je Zemlja zlata, Kolumbija će vam se takvom razotkriti tisućljetnim majstorstvom, remekdjelima drevnoga umijeća iz vremena prije nego što je Stari svijet tobože otkrio i pokorio Novi, u Museo del oro. Odmah u susjedstvu toga nacionalnoga muzeja, meni monumetalnošću i toplinom usporedivoga s berlinskim Pergamonom ili pariškim Orsayem, u suvenirnicama kuju unikatne vrlo skupe zlatne i jeftine bižuterijske imitacije. Po tlu će pak odmah malo dalje za koji dolar na asfaltu prekrivenom komadom najlona ponuditi indijanski nakit iz porječja Amazone ili nešto dalje indijanske tkane torbe iz područja Santa Marte, prema Cartageni, gdje usred naše zime ljetuju imućni Europljani.

Sumnjam da su se poput mene za put u njegovu domovinu pripremali opetovanim čitanjem Marqueza, koji je meni ljepotu iz koje je ponikao otkrio dojmljivim pripovijedanjem, u teoriji književnosti opisanim kao magijski realizam. Kolumbija još nije dospjela osmisliti itinerare stazama toga svog nobelovca, pa smo se same ili su nas kolumbijski kolege navodili na još malo poznate destinacije kafića iz Márquesova romana, kulturni centar koji je nazvavši ga po romanopiscu otvorila druga njegova domovina Meksiko, internat u Zypaquiri gdje se školovao, kolumbijski Vjesnik El Tiempo gdje je novinario… 

Kao da sam bila na prpošnome životnom turističkom putovanju, a ne na službenom putu, pomno planiranome i sponzoriranome od države, na kojem smo vrlo uspjelo na različitim mjestima triput predstaviti knjigu Encuentros/ Susreti, panoramu dvanaest hrvatskih pjesnika, među kojima sam i sama, a koje je odabrala i na španjolski prevela ugledna hispanistica i zaljubljenica u Južnu Ameriku Željka Lovrenčić za izdavačku kuću Editorial Escarabajo pjesnika avanturista Eduarda Becharu Navratilovu. Kolumbija nam se kao zemlja u kojoj se s pomnjom čita otvorila i onako kako je zovu, baš Vratima Južne Amerike, a uz to smo se osvjedočile da oni koji u nju dođu, ako već ne ostanu, požele doći ponovno. Bio bi to solidan slogan za globalni turizam. A tko se ne bi zaljubio u zemlju koja je pisca Sto godina samoće stavila na novčanicu od 50.000 pesosa? Ne reče li baš Gabriel Garcia Márquez, naime, nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kad se ne nadate

Putopis Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini Božice Brkan u časopisu Kaj

U Kaju, časopisu za književnost umjetnost i kulturu, dvobroj 5.-6. za 2018. Pedesetletnica Kaj 1968-2018 uz priloge iz suvremene hrvatske književnosti (Kovač, Jelušić, Weber) iz kajkavske književno-jezične baštine (Pajur) i druge teme, među radovima sa 11. natječaja za hrvatski književni putopis uz radove Denisa Peričića, Marijana Tomislava Bilosnića, Božidara Brezinščaka Bagole, Zvjezdane Jembrih, Božice Jelušić, Tomislava Šovagovića i Biserke Goleš Glasnović, objavljen je i putopis Nova moslavačka razglednica: villaromanana Sipčini Božice Brkan, nagrađen u Loboru na Danima Franje Horvata Kiša 2017. str. 126.-129. 

Početak putopisa Božice Brkan u Kaju
Početak putopisa Božice Brkan u Kaju

Naslovnica časopisa Kaj, broj 5.-6. iz 2018.
Naslovnica časopisa Kaj, broj 5.-6. iz 2018.

20190207 

Linkovi 

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Sipčina – Umjesto kave 19. lipnja 2018.

Nagrada za putopis u Loboru

 

 

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

U časopisa Kaj, broj 1-2/2018. , na stranicama od 38. do 40. objavljena je priča «Pax aeternum», koju je Božica Brkan napisana na svojoj moslavačkoj kekavici.

Uz priču «Pax aeternum» Božice Brkan u ovom broju Kaja kao «prvi dio izabranih radova s 13. natječaja za kratku kajkavsku prozu – koji su 2017. u sklopu programa Jezična kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišće i časopis Kaj» objavljeni su i tekstovi Denisa Peričića: Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin (Faction fiction); Željke Cvetković: Milej za zutrešnjicu; Božice Jelušić: Prepisivači i popevači. (...) Svrha je natječaja sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski književni kotinuitet i proznu vrstu.»

Priča «Pax aeternum» je inače objavljena i u knjizi kajkavskih priča Božice Brkan «Život večni», Acumen, 2017.

20190704

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zivotu-vecnom-rodnoj-kekavici-i-drugim-svojim-knjigama-u-kajkaviani/

http://www.bozicabrkan.com/vecernji-list-kultura-njene-su-pricepravi-spomenik-malom-covjeku/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

Literarne priče s novinarskim šarmom

Časopis Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157 objavio je kritiku zbirke priča Božice Brkan Umrežena (Acumen, 2017.) iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić.


 

Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.

Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.

Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.

Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.

Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)

I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.

Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.

Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.

20180205

link

 http://www.bozicabrkan.com/kaj-objavio-kritiku-umrezene-lade-zigo-spanic/

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/ 

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

 

Priča Perut u časopisu Kaj

Kao izabrani rad tzv. prve skupine na 12. natječaju za kratku kajkavsku prozu koji su 2016. u sklopu programa Jezičnica kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišče i časopis Kaj, u časopisu Kaj, 2017., broj 1-2, str. 23. – 25., objavljena je priča Perut Božice Brkan.

Perut je inače dio nove zbirke kajkavskih priča u nastajanju.

Naslovnicu je, kao i obično, dizajnirao Frane Paro
Naslovnicu je, kao i obično, dizajnirao Frane Paro

S prošlogodišnjega natječaja za kratku prozu Kaj (glavna urednica Božica Pažur) u najnovijemu broju objavljuje i prozu Božice Jelušić i Željka Bajze, već su objavljeni su radovi Boris Becka, Denisa Peričića, Ivice Jembriha Cobovečkoga i Darka Pere Pernjaka, a slijede i radovi tzv. druge skupine – Željke Cvetković, Vesne Ljubić Sammartino, Franca Cimermanova, Petrane Sbolek i Cvijete Grijak. Ovogodišnji, 13. natječaj otvoren je do kraja lipnja 2017.

Početak priče
Početak priče

20170621