Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!
Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!
Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).
Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?
Sva sreća da je dao načiniti pingvin, da ne moram razmišljati koje je sve događaje Siniša Matasović poosmišljavao i razvija ih ne samo po Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i širi, našom širokom provincijom. Uz Književni kompas SMŽ, tu su i Korzo slova, Književni tabure u Novskoj, Susreti pisaca za djecu i mlade, Knjiga na cesti, Piljenice: Rijeka, šuma, nebo.
Siniša Matasović upisuje dojmove s večeri za Knjižnicu i čitaonicu Kutina / Foto Miljenko BrezakSudionici, za uspomenu / Foto Miljenko Brezak
Dakako, ne stoje tu samo događaji najmlađega od devet, tek dvije godine starog Ogranka Društva hrvatskih književnika, nego i brojni drugi događaji poput Stihovnice sisačke Matice hrvatske, časopisa Riječi, književnih Kvirinovih susreta, tribina u sisačkoj knjižnici Vlado Gotovac, Županijskoga pletera – izbora najboljih amaterskih literarnih tekstova i drugih, koje lokalci financijski slučajno ili namjeno ili ne prepoznaju ili jedva prepoznaju, a u koje je također upetljan mlad i vrijedan književnik, moj kolega lavlje grive, kojega, priznajem, rado posvajam duhovnim sinom.
Sinoć smo se tako ispred spomenutoga pingvina, zahvaljujući
Sinišinoj i upornosti ravnateljice Suzane Pomper, u trećem pokušaju (ah ta
pandemija, sjećam se onoga Književnog kompasa u Glini u rujnu 2020., prije
potresa i prije lockdowna!) okupili u Knjižnici i čitaonici Kutina. Većina
nas dvadesetak čitala je i govorila, čak i pjevala svoje pjesme i prozu, a
zatim smo i razgovarali o njima i o koječemu. I ja sam imala čast među svojim ljudima
pročitati uvijek mi drage pjesme (haljina za
snove, doveka, ta moja kej pesma) i izvadak i neobjavljena potresnog
romana Privremeno neuporabljivo.
Pred svojom publikom satiru čita Katica Budić / Foto Miljenko BrezakTko će iz publike? / Foto Miljenko Brezak
Čitali su i meni dragi ljudi koji književno zorno
sazrijevaju od Siščana Sanje Domenuš, Denisa Vidovića, Ratka Bjelčića i Branka
Tompića, dakako i Siniše Matasovića, zatim i Senke Slivar, desetljeće također
nekoć Kutinjanke, te Kutinjana Katice Budić i Mladena Vojtkulaka, zatim i
nepoznatih mi Ljubica Stublije i Željke Uhitil iz Lipovljana. Da su htjele, mogle
su čitati i talentirane, ali samokritične Sanja Feltrin i Melita Lenička. A
mogla je i bez svojih Rusalki zapjevati Slavica Moslavac. Predstavile su se i
domaće spisateljice Marina Kuleš i Nataša Debeljak, kojima kao tandemu Pana
Pass poslije Želje i Istine izlazi uskoro i treća knjiga Volja,
koju će predstaviti baš u kutinskoj knjižnici. Podsjeća me to kako se sve
uvijek čini najbolje što se može zbog one moje prastare o nekoj maloj Božici
koja je možda u publici ili nikad se ne zna što koga može nadahnuti, izvući na
danje svjetlo.
Za kraj, maske su pale: Božica Brkan i Denis Vidović / Foto Miljenko BrezakMarina Kuleš i Natala Debeljak kutinski je tandem Pana Pass / Foto Miljenko Brezak
Sjajna je stvar i Sinišino nastojanje da se izbrišu formalne
granice između članova DHK i onih koji nisu članovi formalnih udruženja,
etabliranih književnih imena i onih kojima radovi još nisu ukoričeni, da
preostane prostor samo za dobru književnost. Ovom se prilikom čak za to i
svečano, elegantno odjenuo i nije ga u odličnom, baš istinskom književnom
događaju, pogotovo za manje mjesto, kao ni druge prisutne, odvratila ni omela hladna
kiša koja nas je bogovski oprala. Hvala na baš lijepoj večeri. Kamo li nas
dalje vodi Književni kompas? Sva sreća da nas još ima takvih da mu se želimo prepustiti!
I da, iako rijetki, postoje siniše.
Gošća iz Zagreba Moslavčanka Božica Brkan u dobrom društvu Siniše Matasovića / Foto Miljenko Brezak
Naše Društvo hrvatskih književnika poslalo je danas obavijest da je 11. studenoga 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Ne vjerujem kako će o Martićki mediji objaviti i samo malen dio lauda kao o nedavno drugome preminulom kolegi, također piscu za djecu, također i novinaru i književniku, po mojemu boljem novinaru nego književniku. Sama ga više pamtim po neprofesionalnoj, neljudskoj objedi, kad sam bila puno mlađa i kad mi je to od takve face vrlo teško palo, ali i da mi se nikad nije ispričao ni jednom od svojih lijepih riječi. Bilo, pa prošlo, to mi je za drugi tekst. Žao mi je što je čovjek umro, ali mi je žao i što je umrla u djetinjstvu mi omiljena spisateljica. Toliko da pri ruci i sada držim njezina Pirga, roman objavljen u biblioteci Vjeverica (uredila ga je čuvena Ana Kulušić!) Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost, u Zagrebu, 1974., kad sam ujesen krenula na faks. Prije dvije godine dovukla sam roman iz viška jedne slavonske knjižnice s posebnom posvetom, ali i s autogramom autorice i dječaka čije je vlasništvo bila kad je polazio II a razred tko zna koje škole. Prerastao ju je. Zahvalna, napisala sam onda kavu o knjizi gurnutoj ukraj, skrajnutoj. Dok sad snimamo naslovnicu, a iz nje ispada intervju s književnicom, koji je odlična novinarka Kristina Olujić napravila za Nacional, 4. svibnja 2018.
Nalovnica Pirga Anđelke Martić, izdanje Mladosti iz 1974.
Ni onda se nisu, kako biva, pretrgli i pohrlili intervjuirati staru partizanku koja o hrvatskom Bambijunaslovno izjavljuje: Voljela bih doživjeti da se moj Pirgovrati u obveznu lektiru… E, lane, lane točkasto, pirgasto, što ćeš ti, partizansko, u lektiri? Pa nije li tvojoj autorici prvi intervju u životu bio s lancmanom Titom još na Srijemskom frontu! Nije pomogao ni drugi lancman Tuđman, a ni opći povratak prirodi i zaklinjanje u ekologiju i brigu o životinjama. Pa imamo mi mnogo boljih našihknjiževnika i za djecu! To su nama naši kriteriji. Prema tekstu. Prema autorima. Prema smrti. Selekcija. Uskost. Tjesnac. Kao da ne mogu ponuditi da svatko čita što želi i sam odluči što mu se dopada, a što ne; što je mala istina na velikom svijetu? Kako da Pirgo ne bude žalostan?
Dodajem na kraju cijelu DHK-ovu vijest:
Jučer, 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borac i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. “Pirgo” je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi. Objavila je više zbirki priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.
Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.
Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak
Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.
Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.
Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak
Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka Gregura, Grmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli
Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).
Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.
Obrazloženje
Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima. Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost.
Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan
O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga.
Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri.
Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak
Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.
Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.
Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?
Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.
Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.
Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva Zagreb, 5. listopada 2020.
Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Lada Žigo Španić, voditeljica nove tribine Susret na mrežiDruštva hrvatskih književnika, u srijedu, 1. srpnja 2020. kao osmu temu predstavila je na web stranici, Facebook profilu i na Youtube kanalu DHK zajednički zbirku GastrolatrijaBožice Jelušić i Božice Brkan. Knjiga sadržava po 25 pjesama o hrani svake pjesnikinje.
Naslovnica knjige Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice BrkanBožica Brkan i Božica Jelušić u DHK prije potresa / Fotografija Maja Kolman Maksimilijanović
Uz predstavljanje pjesnikinja te kritika o nekim njihovim knjigama Lada Žigo Španić ocjenjuje knjigu i biranih riječima predstavlja i prozne te poetske ulomke iz knjige.
Iz korone: na webu Društva hrvatskih književnika odnedavno redovito objavljuju i Književnici na mreži, pa je od danas među njima i ulomak iz mojega romana Generalov sin / Srbin a Hrvat, koji Acumen objavljuje ove godine. Pozivam kolege književnike da se uključe prilozima. Nadam se boljim vremenima i zahvaljujem Ministarstvu kulture na podršci u bliskoj prošlosti za pisanje i tisak.
Mi smo doma dobro, ali javljaju iz dva druga moja doma o oštećenjima: iz Hrvatskoga novinarskog društva kako se od otpale fasade ne može ući u naš Novinarski dom, a usred HTV-ova Dnevnika vidim kako vatrogasci ruše toranj sa zgrade Kolmar na Trgu bana Josipa Jelačića 7, gdje je podstanar naše Društvo hrvatskih književnika. Jedan je toranj već srušio potres. Kolegica Maja Kolman Maksimiljanović šalje fotografije interijera ruševine.
Pod otvorenim nebom: predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman MaksimilijanovićStrop na podu, predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Još smo se prije kojega tjedna dopisivali kako nam opet umješni novokapitalisti sudski žele ovršiti, najpreciznije ukrasti Novinarski dom, podignut novcem novinara i vraćen nam još za socijalizma. A Upravni odbor Društva književnika usuglašavao je mejlom hoćemo li redovitu sjednicu održati u petak ili u ponedjeljak, a sada je ona očigledno odgođena do daljnjega.
Napukao strop u glavnoj dvorani, DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Zaštićeno kulturno dobro na središnjemu zagrebačkom trgu podignuto je 1905. za trgovca Kolmara, po kojem zgradu zovu, prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch, s pročeljem oblikovanim u stilu kasnoga historicizma, a sad, taman konačno sređena vlasništva i ponešto obnovljeno, ima rupu na krovu.
Književnici su tako sad doslovce bez krova na glavom. Gotovo dvadeset godina trajala je administrativna i sudska borba s vlasnicima, a na kraju s državom-vlasnikom kojoj je pripao taj kat, da DHK ne završi vani pod repom.
Zgrada na Trgu bana Josipa Jelačića 7 izvana, 22. ožujka 2020. sa samo jednim tornjem, prije nego što je i on srušen / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Ne znam je li presudilo kako god okrenuli nezaobilazno mjesto u nacionalnoj povijesti i 120 godina tradicije – 20. travnja trebali smo je svečano obilježiti! – ili sram da se prostora na Trgaču sa slavnim balkonom s kojega su masama dolje govorili prvi ljudi svake od država otkad balkon postoji, izuzevši Austro-Ugarske, ipak ne dokopa opet neki umješni novokapitalist, neki od onih koji mogu platiti nama nedohvatnu najamninu 25.000 kn (slovima: dvadeset i pet tisuća!) mjesečno.
Ernest Fišer & August Šenoa u predvorju DHK 19. rajna 2019. / Fotografija Božica Brkan
Nadam se da će biti osjećaja, novca i pameti da se što prije, i potresu i koroni i besparici u kulturi i nacionalnoj i globalnoj krizi unatoč, natkriju sve nedaće pa da se ponovno u DHK nađemo na nekoj promociji ili makar stvarnoj kavi u nadam se i konačno oživjelu, nekad slavnom književnom klubu.
Kad ćemo ponovno: razgovor u sada neprepoznatljivom predvorju DHK 24. veljače 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Kad god sjedim na nečem u svom DHK, iza leđa govornika čitam ondje davno postavljenu zavjesu stihova slavnih predšasnika. Čini mi se da ih glavninu znam i naizust, iako mi učenje napamet nikad nije bila jača strana. Pomišljam kako bi i u drugim javnim prostorima, čak otvorenima, mogli biti ispisani stihovi. Ako može na Krematoriju onaj Za let si, dušo, stvorena, što ne bi mogli umjesto zidnih grafitnih umišljenih stupidarija, pedera i slanja na neko mjesto ili džambo plakatnih targetiranja nas, svakojakih konzumenata? Prigodno sadržaju. Ima stihova!
Stihovi kao zidnjak / Fotografija Božica Brkan
Notturno jedan, pa Notturno drugi, Svakidašnja jadikovka, Rodoljubna pjesma, Ručak siromaha, Povratak, More, U suton, Stari mladić, Mogu samo nestati, Kroz park… Možda još neke. Niz poezije, niz glagoljice. Prodavala bih to u metraži. Možda i brendirala, kad nema više ničega što nije brendirano, ne bi preteglo malo A.B. Šimića, Cesarića… Možda bih ja odabrala i štogod drugo, druge pjesnik(inj)e i druge stihove. Možda bih uvela i promjenjivi background, backstage, pozadinu, jer imamo dobrih stihova. Jedino bih – kad toliko govorimo o autorstvu, a osobito ja – ispisala, potpisala i pjesnike. Zašto nismo? Krleža se ne srami Khevenhillera, a ni Tin Svakidašnje jadikovke. A mi?
Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvuprof. dr. sc. Vinko Brešić lista AnićevRječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).
Naslovnica knjige
Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.
Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan BošnjakPričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; JelenaLužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.
Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:
Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.
Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.
Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU PovijestDruštva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.
Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan
To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.
Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan
Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.
Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan
Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!
U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan
Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:
Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.
