Časopis Gledišta o recentnom hrvatskom pjesništvu

S web stranice Društva hrvatskih književnika prenosim objavu o crnogorskom časopisu Gledišta, koji objavljuje tekst o recentnom hrvatskom pjesništvu:

Naslovnica Gledišta

U broju 4-5 crnogorskog časopisa za kulturu, umjetnost i društvena pitanja „Gledišta“ koji izlazi na Cetinju, krajem prošle godine objavljena je po jedna pjesma tridesetero hrvatskih pjesnika. Urednici su je odabrali među sedam pjesama tih pjesnika zastupljenih u panorami „Razlog za pjesmu“ koju su sastavili hrvatska književnica Željka Lovrenčić i crnogorski književnik Božidar Proročić. Uz pjesme je objavljen i pregovor iz spomenute knjige koji je napisala njena priređivačica. 

Luksuzni časopis „Gledišta“ svojom je pojavom izazvao zanimanje crnogorskih intelektualnih krugova kao i onih izvan te zemlje jer promovira najveće vrijednosti njene kulturne scene i  objavljuje vrhunske tekstove i prijevode crnogorskih i stranih autora. Glavni urednik mu je Ljubomir Mudreša, a odgovorni urednik Borislav Cimeša. U uredništvu su zastupljena mnoga značajna imena iz crnogorskoga kulturnog i znanstvenog okružja. 

Zastupljeni hrvatski autori su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak i Ivan Rogić Nehajev.        Osim u crnogorskom časopisu, radovi hrvatskih pjesnika u prijevodu Željke Lovrenčić zastupljeni su i u čileanskome digitalnom časopisu Altazorte na web stranici pjesnika i akademika Andrésa Moralesa Milohnica. Ovog su mjeseca u Altazoruobjavljene pjesme hrvatskih pjesnika Krešimira Bagića i Ivana Babića, a na web stranici čileanskog književnika hrvatskih korijena ciklus od dvadeset pjesama Ljerke Car Matutinović.     

Uzdravlje Društvu hrvatskih književnika! – Umjesto kave 22. travnja 2020.

Danas Društvo hrvatskih književnika puni 120 g godina! Danas bi DHK proslavilo punih svojih 120 godina da nije Corona 19, koji nas drži doma, i da nije bilo potresa, koji nas je kao i mnoge Zagrepčane i ustanove ostavio bez krova nad glavom

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo: Krležin duh i stihovi na zidu u DHK / Fotografija Božica Brkan
Uoči tribine DHK u podne i promocije nove knjige na balkonu s pogledom na Bana i trgač Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak, 22. studenoga 2017.
S predstavljanja zbirke Pevcov korak: recenzenti Božica Jelušić i Đuro Vidmarović te autorica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak, 10. veljače 2013.
S predstavljanja Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić, autorica, Biserka Ipša i Lada Žigo / Fotografija Miljenko Brezak, 30. listopada 2019.

Čestitam stoga rođendan DHK ne samo nama članicama i članovima DHK, nego i svoj književnoj Hrvatskoj, svima koji pišu na hrvatskom i koji ljube čitati i govoriti na hrvatskom jeziku. Čestitam i svima drugima koji su kao svojevrsni duhovni slijednici izrasli iz nadahnute skupine koja je daleko gledala na početku 20. stoljeća ili s različitim razlozima odvajajući se i granajući u raskoš stablo lijepe riječi u nas. 

S božićnog domjenka: svečani govor i danas etablirani književnici ispod zida s fotografijama svojih predsjednika / Fotografija Božice Brkan, 17. prosinca 2018.
Pod Tinom: aktualni predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ne sumnjam da ćemo prvom prilikom obilježiti svečano zdravicom veliki datum, koji prerasta ne samo uobičajen, čak i produžen ljudski vijek, nego i više naraštaja, pa i više država i sustava, od Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ do Republike Hrvatske. I naša povijest i naša kultura i naš kolektivni i pojedinačni identitet drugačiji bi bili bez književnosti, pa i Društva hrvatskih književnika, ma kako kroz vrijeme mijenjalo ime, bilježilo organizacijske odvojke. 

Poza uz Augusta Šenou: Ernest Fišer na predstavljanju svoje knjige Korifeji i nastavljači / Fotografija Božica Brkan, 19. rujna 2018.
Odlično posjećeno predstavljanje knjige Moj brat živi u kompjutoru Branke Primorac / Fotografija Miljenko Brezak, 8. studenoga 2017.
U pauzi Zagrebačkih književnih razgovora Miro Gavran, Sanja Nikčević, Dubravko Jelačić Bužimski uz zdjelu voća / Fotografija Božica Brkan, 5. listopada 2018.
Ispod Baščanske ploče kao za najboljih klupskih vremena književnica i novinarka Božica Brkan i njezin urednik i predsjednik DHK-a Božidar Petrač / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ma koliko dvojili, ma koliko se ljutili na premalo financijsko izdvajanje iz državnoga budžeta za kulturu i umjetnost uopće, na grozan status i sadržaj knjige danas, na status književnika i umjetnika, izdavača, distributera, na premreženost dobre i loše književnost, dignimo čašu Lijepoj Riječi i Književnicima! Sivu svakidašnjicu oni će nam osvijetliti svojim duhom.

Odlični pjesnici Miroslav Mićanović i Boris Biletić na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.
Ozbiljni Milan Rakovac, Davor Šalat i Lada Žigo na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.

Što bismo mi, i kad se i ne slažemo s njihovim stavovima, temama ili stilom, kad ih ignoriramo i kad im glasno prigovaramo, bez jednoga Miroslava Krleže, Vesne Parun… i mnogih drugih koji su nas i u najteža vremena hrabrili svojim Tekstom, Rečenicom, Stihom da glavu održimo iznad vode!? Samo pronađimo taj Tekst, Rečenicu ili Stih, toga Autora i sada! Ne samo prigodno, slavljenički, uz 22. travnja, nego za svaki dan.

Moj mladalački uzor i životni ljubimac Arsen Dedić također je bio član DHK, govorio je i pjevao svoje pjesme na Noći knjige 23. travnja 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala pjesniku Slavku Mihaliću koji me je, kako je to bio običaj prije gotovo trideset godina, uveo među vlastite uzore, ne poznajući mene nego samo moje knjige i tekstove, stao iza mene. Hvala mojim kolegama književnicima, piscima, spisateljima što se imam čime uspoređivati i ponositi.

2020419 – 20200420 

Zbirka „Nemoj mi to govoriti predstavljena“ u DHK

Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom. 

Posveta doajenki hrvatske fotografije Slavki Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori Predsjednik DHK Đuro Vidmarović, recenzentica Željka Lovrenčić, autorica, dramska umjetnica Biserka Ipša i voditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke. 

Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak

Recenzentica Željka Lovrenčić odredila je autorski prostor pjesnikinje postmodernističkim, „između tradicionalnosti i modernosti“

Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“.  Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.

S mladim talentiranim književnikom Sinišim Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Posvećena publika / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.

20191031

Linkovi

U najnovijem Mostu četiri priče B. Brkan na španjolskom

U odličnom društvu tekstova i osoba predstavljenih na više jezika – naslovne teme u šest tekstova Milka Valent, Veselka Koromana predloženoga za Nobelovu nagradu u 2018., od recentnih hrvatskih pjesnika Dunje Detoni-Dujmić, Tomislava Marijana Biletića, Mile Pešorde, Stanke Gjurić i Zrinka Šimunića i tako dalje – časopis za međunarodne književne veze Društva hrvatskih književnika Most, The Bridge (glavni urednik Davor Šalat), broj 3-4/2018. od str. 68. do str. 83. donosi i četiri priče, Cuatro cuentos, Božice Brkan na španjolskom. Odabrala ih je iz zbirke Umrežena, Zagreb, 2017. i prevela Željka Lovrenčić. To su: La puerta (Vrata), El niño del domingo (Nedjeljno dijete), La colección (Kolekcija) i La presentación (Prezentacija).

Naslovnica Mosta
Naslovnica Mosta

20181220 

Zato što vrime ne prolazi, veli Boris Biletić – Umjesto kave 13. listopada 2018.

Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo,  kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).

Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan

Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović–  i ponajprije dobrim stihovima.

Davor Šalat o Biletićev knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Davor Šalat o Biletićevoj knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:

Dramski umjetnik Dubravko Sidor čita / Fotografija Božica Brkan
Dramski umjetnik Dubravko Sidor čita / Fotografija Božica Brkan

Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)

Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan
Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan

Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma. 

Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan
Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan

 Čitajte baš zato što vime ne prolazi slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslova meni razložno najtemeljitiji izbor iz  Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)

Boris Domagoj Biletić

Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Delmatica

Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,

Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.

Da niste zabugarili u vrime grdo,
nenavidno, ne bi ud nas
ustalo ni to ča je komoč zustalo
– ča!?

Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno
ili, Thyle Hadriatica Histrica

A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.

Vi ljudesine
(se more tako reć?).

I kat plakali ste i se smijali,
i kad je bilo nadije, i prez nje,
i grdo, i hudo, i mrklo,
do škure škurine, bili ste, tote
i tuka, bili ste nan stine i grote,
vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa
učinjeni i zavajk, za sako vrime
i vrieme, za smrtne i brižne.

I ča, ste kunteti sad & sat,
ha, staroste, ča ste storili
i učinili, nas, jušto takove,
tu mrvu mižierije? 

Črn-bil, črn-bil

I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.

Pak ča bilo – za vajk je:
Aš vrime ne pasiva.

Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak
Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak

 20181012

Korifeji i nastavljači Ernesta Fišera – Umjesto kave 20. rujna 2018.

Ernest Fišer neposredno prije predstavljanja svoje knjige Korifeji i nastavljači u DHK / Fotografija Božica Brkan

Eseji o hrvatskim književnicima podnaslov je u DHK 19. rujna 2018. predstavljene knjige Ernesta Fišera Korifeji i nastavljači. Izbor prilagođenih tekstova unatrag 50, umalo i 55 godina, od 1967. do 2017. godine, dvojako svjedoči: i o bogatoj karijeri uglednoga književnika i o prethodnicima i suvremenicima koje je odabrao imajući o njima što napisati.

Autor i recenzenti: Davor Šajat, Ernest Fišer i Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak

Na predstavljanju su o knjizi govorili recenzenti Tihomil Maštrović i Davor Šalat (knjigu u izdanju Tonimira i Ogranka Matice hrvatske Varaždin uredio je u međuvremenu preminuli Joža Skok, a na naslovnici je Fišerov portret Josipa Turkovića, ulje na platnu iz 1975.) podsjećajući kako je u uglavnom, ali ne u zajedničkoj knjizi, objavio tekstove o odabranim povjesničarima književnosti i književnicima pretežito, poput Fišera glavninu života, vezanih uz Varaždin, Međimurje odnosno sjeverozapadnu Hrvatsku i kajkavski.

O novoj knjizi Ernesta Fišera Davor Šalat / Fotografija Miljenko Brezak

Fišerovi korifeji su: Ivan Kukuljević Sakcinski, Šime Ljubić, Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Đuro Šurmin, Branko (Drechsler) Vodnik, Dragutin Prohaska; Zvonko Milković, Antun Barac, Nikola Pavić, Gustav Krklec, Dragutin Tadijanović, Miroslav Šicel, Milivoj Slaviček i Joža Skok. Nastavljači su: Milorad Medini, Vinko Kos, Zvonimir Bartolić, Zlatko Crnec, Pajo Kanižaj, Mladen Kuzmanović, Stijepo Mijović Kočan, Željko Sabol, Milorad Nikčević, Stanislav Petrović, Mario Crvenka, Božica Jelušić, Ana Bešenić, Denis Peričič i Sanja Damjan. Dodatno je objavljen i urednički Fišerov uvod u Hrvatsko moderno kajkavsko pjesništvo (1900.-2015.), antologiju na njemačkom u časopisu Most (u kojem je apostrofirana i Božica Brkan).

O Ernestu Fišeru i knjizi govori Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak

Iz Fišerovih Korifeja i nastavljača predani čitatelj može doznati brojne zanimljivosti o predstavljenim autorima koje dosad nije znao. I sama sam s radoznaloću otkrivala podatke koje nisam znala čak i o onima za koje sam mislila kako ih imam u malome prstu od Skoka i Slavičeka do Jelušićeve i Ane Bešenić. Sam je Fišer naveo primjer svog prijatelja Bjelovarčanina Željka Sabola, o čijoj je prvoj knjizi pisao prije više od pola stoljeća da bi završio o njegovu opusu poslije smrti posvetivši mu i pjesmu Kako izgovarati njeno ime nadahnutu slavnom Sabolovom Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska, koja mu je iskrojila i životnu sudbinu. No, to je samo jedan primjer.

Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem pak za kolege književnike i one koji to tek žele postati prenosim geslo knjige, citat Fišerova imenjaka Hemingwaya: Ni jedan klasik nije nalik na bilo kojeg prethodnog klasika; i zato se nemojte obeshrabrivati.

Ernest Fišer poslije predstavljanja knjige zauzet posvetom / Fotografija Miljenko Brezak

Ernest Fišer uz knjigu s posvetom i za foto bilješku/ Fotografija Miljenko Brezak

S autorom poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak

20180919 – 20180920

Linkovi

B. Brkan u antologiji poezije hrvatskih pjesnika na njemačkom u Mostu

Nove hrvatsko-kubanske književne veze iz radionice Željke Lovrenčić – Umjesto kave 12. lipnja 2018.

Gaetano Longo, Željka Lovrenčić, Marko Gregur i Tomislav Marijan Bilosnić

Na jednom od najvećih i najprestižnijih svjetskih pjesničkih festivala koji se od 1996. održava u Havani na Kubi, od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovali su i hrvatski književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur. Najavila sam onaj zanimljiv literarni put, pa čemu ponovno bajam o njemu?

Iako su naši književnici gostovali na kubanskoj TV, da nije internetskih portala u nas jedva da bi tko o gostovanju i znao! Prenosim priču kolega s veseljem o uspjehu, i njihovu i našemu.

Željka Lovrenčić i Virgen Gutierres Mesa

Voditeljica i ovoga za suvremenu hrvatsku književnost važnoga projekta bila je ugledna hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je prije dvije godine i započela suradnju s kubanskim književnicima. Otad je Ž. Lovrenčić prevela četrdesetak kubanskih suvremenih pripovjedača te su njihova djela objavljena u časopisima Republika, Forum i Nova Istra, a kultni roman Ispovijest jednoga roba Miguela Barneta objavila je zagrebačka Alfa.

Lovrenčićeva je za cjelokupni hispanski prostor prevela izbor pjesama pedeset hrvatskih suvremenih pjesnika, čime su upoznati i kubanski književnici, kao i književnici u više zemalja Latinske Amerike. U tom je kontekstu u Bogoti u Kolumbiji, prije odlaska na Kubu, predstavljena i Lovrenčićkina antologija Encuentrostakođer predstavljena i u Havani.

Pred mnogobrojnom kubanskom publikom i kolegama iz cijeloga svijeta na Međunarodnome pjesničkom festivalu u Havani, ondje vrlo cijenjena Ž. Lovrenčić govorila je o književnim vezama između Hrvatske i Kube te je predstavila hrvatsku inačicu spomenutoga romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika UNEAC-a M. Barneta te svoje hrvatske prijevode kubanskih prozaika objavljene u hrvatskim časopisima, poglavito u časopisu DHK sa 35 pripovijesti.

Tomislav Marijan Bilosnić s pjesnikinjom Nancy Morejón

Tomislav Marijan Bilosnić u više navrata predstavio se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, također u prijevodu Željke Lovrenčić. Tigar je, podsjećam, objavljen i prije tri godine u Španjolskoj. Marko Gregur kubanskoj i festivalskoj publici predstavio se pjesmama u prijevodu Ž. Lovrenčić objavljenih u posebnom broju časopisa DHK Most/The Bridge iz 2015., a predstavio je i časopis Artikulacije u izdanju istoimene umjetničke organizacije iz Koprivnice, koja je i organizirala put hrvatskih pjesnika što ga je financijski poduprlo više hrvatskih institucija.

Hrvatski dan u Havani – Bilosnić, Lovrenčić, Gregur na jednom od nastupa

Hrvatski književnici nastupali su u samostanu Svetoga Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a (Udruženje kubanskih umjetnika i književnika), u Kući poezije (u blizini havanske Katedrale) te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U Kući poezije i u Kubanskome nacionalnom kazalištu naši su se autori predstavili uz pjesnike iz Kube, Italije, SAD-a, Meksika i Kolumbije.

Željka Lovrenčić i T. M. Bilosnić daju izjave za kubansku televiziju

Hrvatska je i posebno predstavljena 31. svibnja u Udruženju kubanskih umjetnika i književnika. Poseban događaj toga dana bila je izvedba drame Mire Gavrana Lutka (također u prijevodu Ž. Lovrenčić, a u interpretaciji Simóna Carlosa Martína i Mercedes Maríje Noya, članova kazališta Buscón. Publika, u kojoj su uz Kubance bili i predstavnici mnogih zemalja sudionica Festivala, razvidno je uživala u duhovitoj predstavi najprevođenijega hrvatskoga suvremenog književnika.

Pjesnici uz bistu Gabriela Garcie Marqueza

Za posebno je istaknuti kako su Željku Lovrenčić, zbog njezinih vrlo uspješnih i zapaženih hispansko-hrvatskih književnih veza kubanske kolege predložili za članicu žirija za dodjelu najznačajnije latinsko-američke književne nagrade Premio Casa de las Américas. Biblioteci Casa de las Américas hrvatski su književnici darivali više svojih izdanja.

Hrvatski su se književnici sastali i s više kubanskih kolega, kao i s književnicima s raznih strana svijeta. Domaćin i pratitelj našim je kolegama bio je poznati talijanski pjesnik Gaetano Longo koji već dvije godine živi na Kubi.

20180611

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatska-knjizevnost-u-havani-umjesto-kave-25-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak

Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će dana Petra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.

Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak

Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!

Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak

Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!

Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak

A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.

Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak

Pretprošle sam subote bila na Stihovnici Siniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonu Ivana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutra Božice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.

Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak

Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.

Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko

Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!

S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak

K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…

Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak

A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!

20180423

Link

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-na-stihotronu/

https://www.bozicabrkan.com/zelimir-novak-ostrnjanski-u-prvom-licu-umjesto-kave-20-travnja-2018/

http://lipovljani.hr/ispovijed-pjesnickih-dusa-u-kapelici-i-uz-pakru-u-piljenicama/

Zagorki u čast i slavu – Umjesto kave 30. studenoga 2017.

Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavu Hrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…

S tribune o Zagorki, novinarka iknjiževnici (Fotografija Miljenko Brezak)
S tribine o Zagorki, novinarki i književnici (Fotografija Miljenko Brezak)

Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.

Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)
Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)

Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.

Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja mueja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)
Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja muzeja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)

Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.

Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinrki (Fotografija Miljenko Brezak)
Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinarki (Fotografija Miljenko Brezak)

Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.

Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)
Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)

Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?

Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak
Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak)

 

Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literature za kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.

Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, gotografija...(Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, fotografija…(Fotografija Miljenko Brezak)

Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestu Mazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka, prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).

Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)

Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.

Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj
Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj

A Vinko Grubišić i na tribini bilježi za svoj projekt o Zagorki? / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.

Na duplerici novina do danas: tekst Diane Kučinić u Večernjaku 1992.
Zanimljiva medijima do danas: tekst Diane Kučinić na duplerici Večernjaka 1992.

Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.

Sanja Prijatelj čita Zagorkino (Fotografija Miljenko Brezak)
Sanja Prijatelj čita Zagorkino “Jest! Istina je!” (Fotografija Miljenko Brezak)

Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-a Zagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:

Naslovnica izdanja uz 80. rođendan
Naslovnica izdanja uz 80. rođendan

Jest! Istina je!
Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”.
Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.):
“Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji.
A koji su to instinkti njihovi i moji?
Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!

20171120 – 20171127 – 20171128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kci-lotrscaka-ponovno-nakon-27-godina-umjesto-kave-9-srpnja-2017/

Umjesto kave 15. svibnja 2017.: Sam svoj e-izdavač

http://www.pou-vrbovec.hr/index.php/home/clanak/tribina_o_zagorki_u_hrvatskom_novinarskom_drushtvu/

 

 

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči- Umjesto kave 23. studenoga 2017.

Danas s veseljem predstavljam uvod, isti u obje moje jučer u DHK predstavljene knjige “Umrežena” i “Život večni”:

Autorica Božica Brkan u DHK neposredno prije predstavljanja svojih dviju knjiga “Umrežena” i “Život večni” / Fotografija Miljenko Brezak

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči

Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote. (Tahir Mujičić)

Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.

Umrežena je odabir štokavskih, a Život večni kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova.

Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu.

I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove.

Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi… To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem grafitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, flomasterom, a katkad šrajbmašinom ili laptopom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama.

Posuđujem i usporedbu pisanja, ovodobnoga pričanja priča, sa svilarenjem riječima. Izbornik, ocjenjivač i uvoditelj u 20 +1 najbolju priču za ljeto 2016. Broda kulture Stjepo Martinović i kao novinar i kao književnik, upoznat i s mukama po riječima i s problemom prve rečenice, uspoređuje ispredanje priče u vremenu kada ga nemaju ni oni koji pišu ni oni koji čitaju s upornošću uzgajivačica bube, dudova svilca na Kanarima – poznato mu je to iz turistički jednako propulzivnoga njegova dubrovačkog zaleđa – s predenjem svilene niti nasuprot jeftinoj sintetičkoj dalekoistočnoj konfekciji koju svi nose.

Mogu se samo složiti kako, osim ako posrijedi nije putopis, nema tu ni vremena ni prostora ni za kakve Putove svile. Malo komu je uopće stalo do toga pomnoga nebrendiranoga i neekonomičnoga predenja svilene pređe, samo do leta preobraženoga leptira iz bubine čahure a kamoli do skupocjene svile. Malo je komu do slikanja unikatnih studijâ bez visokih naklada i prijevoda, svjetskih turneja, agresivnih marketinških kampanja, prelijevanja u različite medije od filmskih i TV franšiza do e-knjiga i kompjutorskih igara i igračaka, plišanaca i legića.

O tome, ne sumnjam, uz mudre citate i korisne primjere teoretizirati bolje od mene mogu prestižni kritičari, teoretičari i povjesničari književnosti na glasu, medijski majstori i komparatisti svega i svačega, uopće trendovski fenomenolozi. Srdačno prepuštam. Neovisno i o tome držimo li se ili ne držimo strogo, kao u kakvu napetom miniromanu razvoja radnje, ne nužno prastarim redoslijedom uvoda/zapleta pa kulminacije/klimaksa i epiloga/raspleta, meni je i više nego dovoljno bilo otkriće, spoznaja (ne samo za potrebe Solarova kolegija!) kako svaka priča ima početak i kraj te da može započeti i skraja – kao da prisvaja novinarski pereks – te da se, i kad ga nema, može stvoriti sretan kraj. U tome vidim i najvažniju razliku između novinarstva kao istine, činjenice, fakcije, i lijepe književnosti kao čiste fikcije. Hemingway mi je tu dvojako imponirao, a njegova sam Starca i more čitala ponajprije kao – reportažu. Svog sam starca imala u novinskoj minijaturi Raport umirovljenika Jože: Uostalom, koja je ovo godina? (iz Vjesnika od 15. kolovoza 1978. Gordogan, časopis za književnost i sva kulturna pitanja, broj 2. – 3., god. 1., ožujak – lipanj 1979. prenio je kao sliku jer slika govori tisuću riječi, navodno više od riječi samih.)
Neplanirano eksperimentiranje (s posve drugim motivom da podržimo zavičajce) sa satirom i vlastitim cinizmom dovelo me je do toga da, kako bih nešto ispričala i bila čitana, to nužno uopće i ne mora imati sretan kraj, te da su, dapače, te podsmješljive priče s manje ograničenja još zanimljivije. Ako ne za čitanje a ono za pisanje nedvojbeno.

Veliko mi je otkriće da mogu biti i duhovita, tek nešto manje od toga da sam kratkopričašica, neovisno i o prijašnjim nagradama, objavama priča u zbornicima i antologijama. Bilo je sve to ipak prije od razmahanoga trenda i globalne popularnosti kratke priče, od natječaja, zbirki, zbornika, festivala do pričigina odnosno pričanja kojekakvih priča uživo kao u predtelevizijska vremena kada nisam znala ni pisati, nego samo ili pričati ili slušati.

U svojoj sam Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) prvi put nakanila protumačiti zašto sam priče počela pisati tek kasnije, poslije pričajućih pjesama, čak i poslije ili u vrijeme doduše fragmentarnih romana, a napose zašto štokavske priče poslije kajkavskih. Zar nisam baš (kratkim) pričama, kao što sam mislila da činim knjigama, mogla rješavati (vlastite) probleme? Pa sam i samoj sebi otkrivala napisane, a zaboravljene priče.

U uvodu u odjeljak Pripovesti: Očeš da ti povem? opisujem kako sam kao dijete zavidjela dobrim pričaocima priča, pa makar, poput moje strine Janče Brkanove, čitali Ivanu Brlić-Mažuranić ilustriranu bajkovitim Vladimirom Kirinom ili samo prepričavali nečije navodne dogodovštine. Opisujem kako sam odmalena voljela gledati slike, listati slikovnice, a kad sam kasno i ne bez poteškoća naučila čitati, čitala sam knjige, uvijek ispred svojih vršnjaka te kako vlastitu knjižnicu prikupljam od drugog razreda osnovne škole. Opisujem i kako sam kao dijete voljela sjediti uz odrasle i slušati njihova pričanja i prepričavanja da su govorili kako štampam kej Tanjug. I što sam priče, ne samo zato što sam bila šnajderičina kći, mogla krojiti i prekrajati do mile volje. Nisu bez razloga u novinarstvu moje omiljene vrste bile crtice i reportaže.

Napisala sam kako i u pjesmama zapravo pripovijedam i kako su i moji romani i Lift i Rez, a tome se može dodati i poslije objavljen Ledina, zapravo fragmentarni, niske priča iz različitih perspektiva. I u ovim dvjema zbirkama objavljene su neke studijske priče iz romanâ. Volim citirati i tobože citirati, pozivati se na izvor, na svjedoka. Tu mogu istraživati i oblikovati. To mi je tako zabavno. Kao da od onoga što imam i što izmaštam krojim, spajam, montiram i šijem pačvork ili lijepim kolaž. Priču. Avanturu. M. mi ionako kaže da bum sve upričala. Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom? Svejedno, jer priče ne mogu nauditi. Možda samo dati povoda za razmišljanje i povod da se mijenjamo. Nabolje.

U romanu Ledina (2015.), ondje gdje umjesto pogovora sebe uvodim kao lik u cjelini Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla, govorim kako Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama.

Kreiram svoj kozmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti! Jer još nisam spozaboravila poput nekih svojih pričateljica ni lijepo ni ružno i još pokušavam šeherezadski umiliti se čitatelju/čitateljici, kupiti vrijeme, održa(va)ti priču živom. Svjesna kako ne može svatko ni sa svojom pričom činiti što bi htio!

Zato i pišem. A kada pišem, pričam, pričam i pričam. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar je stvarnosnost čini boljom? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju, neovisno o žanru – a u novinarstvu su me naučili kako je sve što se dobro skrati dovoljno dugačko – ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?

20170423 – 20170501 – 20170504 – 20170509 – 20170511 – 20170512 – 20170515 – 20170518 – 20170520 – 20170521 – 20170523 – 20170525 – 20170530 – 20170602- 20170604    


Božica Brkan