Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmarović

Na svome profilu na Facebooku Božica Brkan danas je objavila:

Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.

Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak

https://youtu.be/mPWHCk4BEK8

20220502

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.

Rođendan pod maskama: autorica teksta s Matošem na Štrosu / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu  s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.

U vinkovačkoj knjižnici multimedijalno: Zoomom i akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Foto Miljenko Brezak
U vinkovačkoj knjižnici sudionici iz drugog ugla / Foto Miljenko Brezak

Najdojmljivi je bio središnji događaj 5. Dana Antuna Gustava Matoša – Aktualni AGM. Izuzetna je bila večer u Gradskoj knjižnici Vinkovci gdje je također nedavno Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski kao najstariji ogranak DHK obiteljžio svečano 40. obljetnicu osnutka! na kojoj su odjednom predstavljene tri odlične i raznovrsne knjige – znanstvena, poetska i dječja – posvećene A. G. Matošu.

Zbornik Moderato dolcissimo ili 21 pjesnik pjeva Matošu

Zbornik Moderato dolcissimopjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).

Tomislav Zagoda s Gustlovom ilustriranom biografijom / Foto Miljenko Brezak
Pariška duplerica iz Zagodine slikovnice i za djecu i za odrasle

Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao  stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.

Neodoljiv “bijeli” Matoš

Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigramiMatoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.

Dubravka Oraić Tolić uz drugu svoju temu, Dostojevskoga, na otkrivanju u Selcima na Braču 2015. / Foto Miljenko Brezak
Fotografija Matoševe obitelji iz arhiva HAZU, presnimljena iz knjige Matoševe i Oraić Tolić

Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, koji opisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini  Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.

Književnici i gosti uz Matoševu bistu pred školom koja nosi njegovo ime u rodnom mu Tovarniku / Foto Miljenko Brezak

U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.

Pred Matoševom rodnom kućom u Tovarniku, nažalost zatvorenom, nedovršene obnove / Foto Miljenko Brezak

Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faberpoeta doctuspoeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja – stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor, ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji, humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke ludističke poetike primjerice  Ivana Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.  

Za sjećanje: uz velikog književnika Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i predsjednik Ogranka Slavonsko-baranjsko-srijemskoga DHK, i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli  Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.  

Cvijeće i počast za rođendan uime Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.)  – zavole:

Aktualan i za selfije turista / Foto Miljenko brezak

Nova knjiga

Neki A. G., teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!

Doux pays!

Lijevo trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.

Djed unuku

Mani mi se svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?

Pium desiderium

Željeznicu dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.

Ekspanzivnost
Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.

20210613 – 20211109 – 20211117 – 20211203

Pozdravljam Antonia Sammartina – Umjesto kave 22. listopada 2021.

Antonia Sammartina upoznala sam posredstvom istraživača Hrvata i njihove književnosti iz okolnih zemalja Đure Vidmarovića. Iz Molisea mi je darivao osobit suvenir – kuharicu. Vrlo zanimljivu i jezično i jelima, s pet stoljeća   prožimanja staroga i novoga zavičaja Hrvata koji su s naše strane mora pobjegli na talijansku, pa sam 20. veljače 2012. na svojoj stranici Oblizekima pisala o njoj, zapravo o Moliškim Hrvatima i njihovoj sudbini, kroz Pokladno jelo Moliških Hrvata specatin s kažovem ili složenac s valjušcima – koliko jednostavno toliko neobično i baš fino!

Antonio Sammartino, Zadar, potkraj lipnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Povremeno bih doznavala poneku vijest o zanimljivostima preko mora i kako na Apeninskom poluotoku tek još nekoliko seoca održava svijest o vlastitu, hrvatskom identitu. Dakako, kao i posvuda, i ondje kopne. Tek sam ove godine u pandemijskim uvjetima potkraj lipnja u Zadru na tamošnjoj 15. Domaćoj riči govoreći o svome zavičajnom Jokešinskom vrčaku i pjesme na kekavici, imala priliku među šezdesetak sudionika upoznati i Antonia Sammartina. Zadarski matičari uz gradišćanske, bosanskohercegovačke, crnogorske i druge, ugostili su i Hrvate iz Molisea – Francesca Sammartino (kći!) i Antonio Sammartino temu svoga izlaganja o usmenim pjesmama u moliških Hrvata nazvali su Usri mora je jena put. Razmijenismo knjige, poslije i fotografije i mnogo dobrih želja za novim susretima. Oni nastaviše turu dalje po Hrvatskoj…

O moliškoj usmenoj pjesmi s kćeri Francesci u na zadarskoj 15. Domaćoj riči / Foto Miljenko brezak

I danas tugujem i dijelim tugu s Antoniovom obitelji i prijateljima, jer nam je iz zajedničkoga Društva hrvatskih književnika stigla vijest, koju prenosim, da ga se sjećamo:

U nedjelju u 60. godini života preminuo je naš član Antonio Sammartino.

Rođen 15. lipnja 1961. godine u Mundimitru (tal. Montemitro), hrvatskom selu u talijanskoj pokrajini Molise. Po struci geodet, dugi niz godina, osim što se bavi pisanjem, radi kao društveni djelatnik i aktivist moliškohrvatske manjinske zajednice. Zbog svojih je zasluga za očuvanjem manjinskih prava, od 2004. do 2010. godine obnašao funkciju počasnog konzula Republike Hrvatske u pokrajini Molise.

Utemeljitelj je i predsjednik Zaklade Agostina Piccoli, koja ima za cilj očuvanje moliškohrvatskog jezika i tradicije, a u okviru koje surađuje s talijanskim i hrvatskim institucijama koje skrbe za moliškohrvatsku baštinu i kulturu. Zaklada također ima razvijene kulturne veze s različitim udrugama i društvima ostalih hrvatskih manjina u drugim zemljama. Dopredsjednik je Saveza hrvatskih zajednica u Italiji (SHZ), koji okuplja predstavnike zajednica Hrvata u Italiji.

Utemeljitelj je i predsjednik Saveza moliškohrvatskih kulturnih udruga, koji okuplja udruge iz sva tri hrvatska mjesta u Moliseu (Kruč, Mundimitar i Filič). Član je CONFEMILI-a, konfederacije jezičnih manjina u Italiji, koja je sugovornik talijanskoj Vladi za prava jezičnih manjina. Predsjednik je žirija za Nagradu Fondazione Piccoli (literarni i likovni natječaj). Organizator je brojnih skupova i autor izložbi na jezično-kulturnom polju koje je predstavio u Italiji, Hrvatskoj, Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Neki od njih su: Međunarodni jezični skup Riča živa (Mundimitar, 2000.), Multimedijalna izložba Riče oš sviče (Molise / Austrija, 2001.), Etnografska izložba Kako se nosahu riče (Mundimitar, 2001.), Kongres i izložba Hrvati drugog doba (Zagreb / Molise, 2002.), Kulturna manifestacija Jezik srca spaja  (Austrija / Mađarska / Slovačka, 2002.), Jezično-kulturna manifestacija Moliški Hrvati danas (Split / Metković, 2003.), Izložba Kako se zove… (Mundimitar, 2003.), Etnografska izložba Sime do simena (Mundimitar, 2005.), Izložba Čeljade (Molise, 2007.), Međunarodni povijesno-jezični skup Molise – sto godina nakon Rešetara (Kruč / Mundimitar / Filič, 2008.), Literarna izložba Stare riče (Mundimitar, 2008.), Multimedijalna izložba Drevni kamen moliških Hrvata (Zagreb / Split / Molise, 2009.), Jezično-kulturni skup Moliški Hrvati – pet stoljeća ‘na-našo’ (Poljska, 2011.), Jezično-umjetnička izložba Riče u joč  – Ivan Lacković i moliške pjesme (Mundimitar, 2011.), Izložba Moliškohrvatska literatura (Molise, 2012.), Literarna izložba S našimi riči (Mundimitar, 2013.), Multimedijalna izložba Pet sekuli naza / Unatrag pet stoljeća (Mundimitar, 2014.), Dani moliškohrvatske kulture Pet stoljeća povijesti (Zagreb, 2014.), Povijesno-književni kongres Gente dell’Est (Mundimitar, 2015.), Ljetne kulturne manifestacije Lito s nami / Lipo s nami (Mundimitar, 2001.).

Božica Brkan sa Sammartinovima, Antoinom i kćeri Francescom / Foto Miljenko Brezak

20210628

Predstavljen Zbornik Moslavine XVII.

Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.

Naslovnicu je oslikao Želimir Šiško
S predstavljanja: Jelena Batinić, Jasmina uroda Kutlić i Silvija Kantolić / Foto Muzej Moslavine Kutina

Na gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka u srednjovjekovnoj Slavoniji.

Slavica Moslavac i Želimir Šiško / Foto Muzej Moslavine Kutina
S predstavljanja: dio suradnika najnovijega broja Zbornika Moslavine / Foto Muzej Moslavine Kutina

Potom Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934., a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.

Dio publike prema epidemiološkim mjerama / Foto Muzej Moslavine Kutina
Iz Zbornika Moslavine tekst Božice Brkan o knjizi Slavice Moslavac u izdanju Muzeja Moslavine Kutina

Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.

20210629

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića – nastavak

Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, a zatim u broju 1327. od 26. ožujka 2021., također na str. 22., kao nastavak tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljena naslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020. 

Naslovnica Hrvatskoga slova s prvim nastavkom
Naslovnica Hrvatsog slova s drugim nastavkom teksta

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021  

20210314

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića

Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, najavljujući nastavak u idućem broju, tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljenanaslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020. 

Prvi od dva nastavka teksta o knjizi Moslavina oživljena u Hrvatskom slovu
Naslovnica rvatskoga slova najavljuje tekst B. Brkan o knjizi Đ. Vidmarovića

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021.  

20210314

Hvala Ti, Drago Pasariću! – Umjesto kave 28. veljače 2021.

Sinoć je stigla vijest (on bi je i poslao odmah sinoć): Umro je Dragutin Pasarić, Kutinjanin, rođenjem 1948. Repušnjak, naš moslavački Spiritus movens

S jedne od svojih brojnih promocija, u Kutini 2018. / Foto Miljenko Brezak

Napisao je toliko oproštajnih govora da me je nadahnuo za priču o čovjeku koji piše oproštajne govore i da smo se u kojem boljem raspoloženju u nekoj boljoj prilici u nekim boljim vremenima, kad bi, obično u rimovanim dvostisima, zvađal hece i viceve sve do sarkazma i cinizma, šalili kako je najbolje da, kad stigne, takav govor i sebi napiše. Ali, za sebe je, reklo bi se kod nas u Moslavini, imao najmanje vremena, a bojim se da će korona biti dobar izgovor da ne opstanu mnoge od manifestacija koje je bilo kao novinar i PR u INA-Petrokemiji, bilo kao šef kutinskoga ogranka Matice hrvatske ili u nekoj trećoj ulozi osmislio te šarmantno organizirao podjednako i što i tko će govoriti i što će se prigristi, tko će to pripremiti, a i platiti. Jedna od takvih je Život na rubu močvare uz Svjetski dan močvara, koje je educirajući i šarmirajući selio po selima uz Lonjsko polje povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, različite sadržaje i različite političke opcije, znanstvenike i umjetnike, akademike i amatere, izvođače i publiku. Nama samima otkrivao je vlastiti kulturni krajolik.

Dugogodišnji prijatelji i suradnici Dragutin Pasarić, Đuro Vidmarović i Božica Brkan 2012. / Foto Miljenko Brezak

Svatko od nas koji smo ga poznavali ima o Dragecu svoju, lako moguće i posve drugačiju priču. Znala sam ga isprva kao kolegu novinara, dopisnika za Vjesnik, Večernji, Radio i TV, HINA-u, pa suradnika, a onda me je nepovratno vratio u onaj, tada posve mi nepoznati dio zavičaja. Prvi sam put došla u Kutinu kada mi je organizirao za to vrijeme stvarno nesvakidašnju promociju prve knjige Enciklopedija špeceraja uz Dan Kutine 1990. u robnoj kući u subotu u podne, na kojoj je uz druge govorio i Igor Mandić. Dragec mi je dao ideju i formalno je uredio moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, a onda smo je i predstavljali. Dakako da sam se za svoje novinarske tekstove i za svoje knjige često upravo njegovim posredovanjem upoznavala s Lonjskim poljem i moslavačkim trsnim gorjem, s vinarima i škrletom, pod otvorenim nebom pečenim šaranom na rašljama, s Voloderskom kleti i drugim kletima, a i drugim neodoljivim moslavačkim ljudima i pričama. 

Dragutin Pasarić, 2015. / Foto Miljenko Brezak

Navukao me je i u Moslavački književni krug, bez njega bila bih siromašnija za poznanstva i prijateljstva sa Slavicom Moslavac, Katarinom Brkić i mnogim drugima, a moguće da se bez sudara upravo na jednom takvom zavičajnom zajedničkom javnom nastupu s kolegom Đurom Vidmarovićem, ne bih ni tako strasno vratila u lijepu književnost. Kada je 2009. ne samo organizirao nastanak i tiskanje Moslavačke kajkavske lirike Dražena Kovačevića nas šestoro pjesnika nego i valjda petnaestak predstavljanja po cijeloj Moslavini, zbližio je nas Moslavčane rođenjem i(li) životom da smo namislili ojačati barem kulturni regionalni identitet zavičaja već stotinu godina podijeljena, sad u tri županije. Nadam se da će časopis Moslavačko zrcalo, kojem se priprema svečarski broj jednome od izdavača, kutinskoj Matici hrvatskoj, makar i povremeno, i dalje nastaviti izlaziti. Ne vjerujem da itko može napraviti leksikon znamenitih Moslavčana, na koji smo ga tentali i koji je, kao i neke svoje druge nikad dovršene knjige, imao u glavi.

Na manifestaciji Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2014. razgovor u šetnji o novim idejama B. Brkan i D. Pasarić / Foto Miljenko Brezak

Možda će barem selima i gradovima o kojima je napisao, uredio i(li) kao izdavač Spiritus movens objavio monografije od Križa do Kutine pasti na pamet da nekoj ulici, trgu, knjižnici nadjenu njegovo ime, ali je važnije da živim održavaju barem neke od njegovih vrijednih ideja, poput Dana Josipa Badalića, Moslavčanina kojega je, kao i primjerice Slavonca Matka Peića, vodio na šetnje Moslavinom i na pisanje o njoj, na Moslavačke razglednice. I da osmisle nove! Znakovito je da je zadnja knjiga koju je potkraj prošle godine urednički potpisao i objavio Vidmarovićevu Moslavinu oživljenu

Daj nas fotkaj! Božica Brkan s Dragutinom Pasarićem u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Dijelim tugu s Dragecovom suprugom Ivankom i djecom te prijateljima.

20210228

Moslavina oživljena na Vidmarovićev način – Umjesto kave 22. siječnja 2021.

U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu. 

Naslovnica knjige

„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.

Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“

Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.

Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.    

Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.

Božica Brkan i Đuro Vidmarović i nezaobilazne i moslavačke teme uz kavu u Zagrebu, Avenie Mail 30. prosinca 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelacrvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet. 

Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.  

Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.

Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.

Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak

Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika  (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela RepušnicaPotok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i  bregovi.  

Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni  amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.

Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu)Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)

S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.  

Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak

Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“

Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak

U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.