Hvala Ti, Drago Pasariću! – Umjesto kave 28. veljače 2021.

Sinoć je stigla vijest (on bi je i poslao odmah sinoć): Umro je Dragutin Pasarić, Kutinjanin, rođenjem 1948. Repušnjak, naš moslavački Spiritus movens

S jedne od svojih brojnih promocija, u Kutini 2018. / Foto Miljenko Brezak

Napisao je toliko oproštajnih govora da me je nadahnuo za priču o čovjeku koji piše oproštajne govore i da smo se u kojem boljem raspoloženju u nekoj boljoj prilici u nekim boljim vremenima, kad bi, obično u rimovanim dvostisima, zvađal hece i viceve sve do sarkazma i cinizma, šalili kako je najbolje da, kad stigne, takav govor i sebi napiše. Ali, za sebe je, reklo bi se kod nas u Moslavini, imao najmanje vremena, a bojim se da će korona biti dobar izgovor da ne opstanu mnoge od manifestacija koje je bilo kao novinar i PR u INA-Petrokemiji, bilo kao šef kutinskoga ogranka Matice hrvatske ili u nekoj trećoj ulozi osmislio te šarmantno organizirao podjednako i što i tko će govoriti i što će se prigristi, tko će to pripremiti, a i platiti. Jedna od takvih je Život na rubu močvare uz Svjetski dan močvara, koje je educirajući i šarmirajući selio po selima uz Lonjsko polje povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, različite sadržaje i različite političke opcije, znanstvenike i umjetnike, akademike i amatere, izvođače i publiku. Nama samima otkrivao je vlastiti kulturni krajolik.

Dugogodišnji prijatelji i suradnici Dragutin Pasarić, Đuro Vidmarović i Božica Brkan 2012. / Foto Miljenko Brezak

Svatko od nas koji smo ga poznavali ima o Dragecu svoju, lako moguće i posve drugačiju priču. Znala sam ga isprva kao kolegu novinara, dopisnika za Vjesnik, Večernji, Radio i TV, HINA-u, pa suradnika, a onda me je nepovratno vratio u onaj, tada posve mi nepoznati dio zavičaja. Prvi sam put došla u Kutinu kada mi je organizirao za to vrijeme stvarno nesvakidašnju promociju prve knjige Enciklopedija špeceraja uz Dan Kutine 1990. u robnoj kući u subotu u podne, na kojoj je uz druge govorio i Igor Mandić. Dragec mi je dao ideju i formalno je uredio moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, a onda smo je i predstavljali. Dakako da sam se za svoje novinarske tekstove i za svoje knjige često upravo njegovim posredovanjem upoznavala s Lonjskim poljem i moslavačkim trsnim gorjem, s vinarima i škrletom, pod otvorenim nebom pečenim šaranom na rašljama, s Voloderskom kleti i drugim kletima, a i drugim neodoljivim moslavačkim ljudima i pričama. 

Dragutin Pasarić, 2015. / Foto Miljenko Brezak

Navukao me je i u Moslavački književni krug, bez njega bila bih siromašnija za poznanstva i prijateljstva sa Slavicom Moslavac, Katarinom Brkić i mnogim drugima, a moguće da se bez sudara upravo na jednom takvom zavičajnom zajedničkom javnom nastupu s kolegom Đurom Vidmarovićem, ne bih ni tako strasno vratila u lijepu književnost. Kada je 2009. ne samo organizirao nastanak i tiskanje Moslavačke kajkavske lirike Dražena Kovačevića nas šestoro pjesnika nego i valjda petnaestak predstavljanja po cijeloj Moslavini, zbližio je nas Moslavčane rođenjem i(li) životom da smo namislili ojačati barem kulturni regionalni identitet zavičaja već stotinu godina podijeljena, sad u tri županije. Nadam se da će časopis Moslavačko zrcalo, kojem se priprema svečarski broj jednome od izdavača, kutinskoj Matici hrvatskoj, makar i povremeno, i dalje nastaviti izlaziti. Ne vjerujem da itko može napraviti leksikon znamenitih Moslavčana, na koji smo ga tentali i koji je, kao i neke svoje druge nikad dovršene knjige, imao u glavi.

Na manifestaciji Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2014. razgovor u šetnji o novim idejama B. Brkan i D. Pasarić / Foto Miljenko Brezak

Možda će barem selima i gradovima o kojima je napisao, uredio i(li) kao izdavač Spiritus movens objavio monografije od Križa do Kutine pasti na pamet da nekoj ulici, trgu, knjižnici nadjenu njegovo ime, ali je važnije da živim održavaju barem neke od njegovih vrijednih ideja, poput Dana Josipa Badalića, Moslavčanina kojega je, kao i primjerice Slavonca Matka Peića, vodio na šetnje Moslavinom i na pisanje o njoj, na Moslavačke razglednice. I da osmisle nove! Znakovito je da je zadnja knjiga koju je potkraj prošle godine urednički potpisao i objavio Vidmarovićevu Moslavinu oživljenu

Daj nas fotkaj! Božica Brkan s Dragutinom Pasarićem u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Dijelim tugu s Dragecovom suprugom Ivankom i djecom te prijateljima.

20210228

Moslavina oživljena na Vidmarovićev način – Umjesto kave 22. siječnja 2021.

U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu. 

Naslovnica knjige

„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.

Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“

Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.

Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.    

Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo nas je vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine(Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.

I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelacrvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet. 

Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.  

Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.

Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.

Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak

Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika  (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela RepušnicaPotok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i  bregovi.  

Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni  amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.

Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu)Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) teprva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)

S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.  

Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak

Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“

Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak

U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.

O Vidmarovićevu Gujašu Riječi iz pera Božice Brkan

Naslovnica Riječi

Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković) na 190 stranica formata A4 donosi i s odličnim ilustracijama i na naslovnici!) Ivice Plaveca, uz drugo, u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR na deset stranica, od str. 143. do str.152., donosi i tekst Božice Brkan Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile(uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.).

Početak teksta o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu

Tekst sadrži i širi izbor iz Gujaševe poezije, dvadesetak pjesme: moja skepsa, moja žalostAKORDI O HRVATSKOJ II, Žute naranče, Jabuke, kao da je nova ars poetica, bez naslova, minijature, Jesu li zaboravili, beli snežni bregovi, minijatura, braći iseljenicima, Odvijana Podravina, moje blago, golubica, Jedno odsustvo iz bolnice, kao da spremaju golgotu iNaličje jedne noći. 

Riječi također donose: 


USKLIČNIK 
Ilija Crijević – prvi hrvatski poeta laureatus, priredila Zrinka Blažević 

KVIRINOVI POETSKI SUSRETI 

Đurđica Vuković / 24. Kvirinovi poetski susreti 

Krešimir Bagić / Plaketa sv. Kvirina 2020. – Andriana Škunca 

Andriana Škunca / Izbor iz poezije 

Tin Lemac / Označiteljska nagnuća Alena Brleka 

Darija Žilić / Nagrada Kvirin za mlade autore – knjizi poezije Alena Brleka: Sang 

Alen Brlek / Izbor iz poezije 

PROZA 

Edit Glavurtić / Priče 

Dino Pešut / Madge 

Ljuba Lozančić / Ruth i Juan (iz rukopisa u nastajanju) 

Andrea Grgić / Priče 

Iva Dužić / Priče

Petra Sigur / Nisi moj tip 

Sanja Kobasić-Bužimkić / Dva okusa 

Radenko Vadanjel / Pjesma kerubina 

POEZIJA

Kemal Mujičić Artnam / Nove pjesme 

Ana Brnardić / Samo dvije pjesme 

Boris Vrga / Pjesme 

Meri Grubić / Žudnja za riječima 

Mirjana Mikulec / Pjesme 

Ivanka Blažević Kiš / Srce opet pjeva 

Krunoslav Mrkoci / Metafizika svakidašnjega života 

PUTOPIS 

Marijan Grakalić / Hvarski ljetopis 

LIKOVNOST 

Između znaka i razloga / Razgovor s arhitektom i slikarom Ivicom Plavecom (razgovarao Tomislav Škrbić) 

Feđa Gavrilović / Ivica Plavec – taljenje i kovanje 

ESEJISTIKA 

Jan Defrančeski / O estetičkome nazoru Franje Markovića 

KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED

KRITIČAREV OBZOR 

Damir Radić / Mihaela Gašpar, Nemirnica, Disput, Zagreb, 2019 

Damir Radić / Ena Katarina Haler, Nadohvat, V.B.Z., Zagreb, 2019. 

Damir Radić/ Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020. 

Tomislav Škrbić / Protiv estetičkoga relativizma Predrag Finci, Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2019. 

donosi Darija Žilić / Ksenija Premur, Vinogradi u praskozorje, Naklada Lara, Zagreb 2020. 

Vesna Solar / Philippe Claudel: Pseći arhipelag / Prevela Dubravka Celebrini, Edicije Božićević, Zagreb, 2019. 

Vesna Solar / Margaret Atwood: Svjedočanstva / Prevela Ana Josić, Lumen, Zagreb, 2020.

Elizabeta Hrstić / Viktor Žmegač : Portreti gradova (London, Venecija, Munchen, Sankt Peterburg)/ Izdavač: Matica hrvatska 2019. 

EX PANNONIA 

Kristian Županić / Građanski rat i razaranje Siscije u 4. st. kao početak krize u rimskoj Panoniji Domagoj Sremić / Kulturno-prosvjetni i politički rad dr. Antuna Radića

STIHOVNICA SISKA 

Nagradu dobiva, rezultati natječaja 

Josip Čekolj / Velesove potočnice 

Marita Čatić / Sestre po moru 

Andrej Đeraj / Mehanička tipkovnica

20201116

Božici Brkan Nagrada Vesna Parun za pjesmu Haljina za snove

Na 3. Festivalu poezije NAGRADA VESNE PARUN u Stubičkim Toplicama, u subotu 20. lipnja 2020. ocjenjivački sud manifestacije u čast velike poetese koja je u tamošnjoj Specijalnoj bolnici provodila posljednje dane, u sastavu Marija Lamot, predsjednica i prošlogodišnja pobjednica, te članovi Ludwig Bauer, prvi pobjednik, Vlasta Horvatić-Gmaz i Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, među tridesetak pjesnika najboljom je ocijenio pjesmu HALJINA ZA SNOVE Božice Brkan uključujući i izvedbu odnosno kvalitetu, kreaciju i interpretaciju stihova.

Skulptura Ivana Tuđe u rukama Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada je pet kilograma teška i više od pola metra visoka skulptura Ivana Tuđe Nevinije ruke. Nagradu Vesne Parun organiziraju Nikola Kristić i Udruga Modus vivendi. 

Izjave za medije / Fotografija Miljenko Brezak
I HRT-ove Vijesto iz kulture emitirale su prilog o Nagradi Vesna Parun

Božica Brkan

haljina za snove


moja haljina za snove
doslovce se raspada
rašiva se po švehu
razdvaja po svakoj niti
dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito
kao u križaljci 
skandinavki

moja haljina iz snova 
odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina 
od spavaćice sa sitnim plavim ružicama
koju sam rasparala za pranje prozora
čarobniju od svake čarobne krpe
ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa 
ponad srca baš banalno
otkucala je svoje

kad bih se nekad zavrtjela oko sebe 
moja haljina za snove otvarala bi puni krug 
svih 360 stupnjeva
starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ
dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo
uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru
uvježbanima za maturalni ples

moja haljina iz snova 
mirisala je lavandom 
mirisala je smiljem 
mirisala je horizontom
čak i onime iza njega
prema šnitu iz burde
nije razmišljala o preklopu i brandu
diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović  
shop now

moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad 
zagledane u oblake 
i nebo kad ostakli u predvečerje
u tvoj dah
i punu mjesečinu
        

20140912 – 20140915 – 20140917 – 20140920 – 20150818 

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Marija Lamot na svom je Facebooku odmah po završetku pjesničkoga festivala napisala: 

Festival poezije „Nagrada Vesna Parun“ 2020.

Slušam noćnu kišu i razmišljam o, upravo završenom, Festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ u Stubičkim Toplicama. Prema zamisli Nikole Kristića i Udruge Modus Vivendi, ovaj festival „otvorenih formi“ nešto je drugačiji od sličnih festivala. Ovdje autori sami interpretiraju svoje stihove, a stručni žiri ocjenjuje pjesme, interpretacije i dojam. Kao prošlogodišnja pobjednica imala sam, nezavidnu, čast da predsjedam žirijem u kojem sam zajedno s Vlastom Horvatić Gmaz, Ludwigom Bauerom i Đurom Vidmarovićem, trebala odabrati ovogodišnjeg pobjednika. Ocjenjivanje pjesama zahtijevalo je pozorno slušanje 24 pjesnika „kako“ čitaju svoje pjesme. Količina kvalitetnih pjesama upućuje na određeno profiliranje i budućnost ovog Festivala. Nakon dilema unutar žirija, pobjednicom ovogodišnjeg Festivala proglašena je Božica Brkan s pjesmom Haljina za snove. Prvi dojam ove pjesme čini jednostavan svakodnevni jezik pun podataka, igra riječi i ironijski odmak koji otvara dublje slojeve značenja, i nasuprot prvotnoj lakoći, otkriva težinu i snagu proživljenih i promišljenih riječi o životu, stvarnosti i snovima, o poeziji. Jednako snažni, ali hermetičniji i, za ovakvu pjesničku manifestaciju, prezahtjevni, bili su virtuozni stihovi Lidije Dujić. Čestitam jednoj i drugoj autorici. Isto tako čestitam i drugim izuzetnim autorima koji nisu spomenuti, zbog različitih mišljenja žirija.
Želim istaknuti autore čije su pjesme na mene ostavile snažan dojam. Kao prvo, predivna pjesma Crveni konj, pjesnikinje Vlaste Vrandečić Lebarić, o kojoj bih mogla pisati nakon čitanja, jer se, samo nakon slušanja, ne usuđujem interpretirati složene metafore i sintagme. Emocionalno najjača, za mene, usprkos manjim stilskim nedostacima, je pjesma Predaj se Ines, autorice Višnje Goljački. Jednako snažna i cjelovita je pjesma Ljubavnici u doba korone, autorice Sonje Kušec Bećirević. Estetski profinjena, iako bez čitanja, nisam mogla razumjeti zbog čega se zove Staklar(?) svidjela mi se pjesma Biserke Goleš Glasnović. Nježno sjećanje na Vesnu Parun zapisala je Acija Alfirević… Ovo su pjesme koje sam ja ocijenila s najvišim ocjenama. Ima još dobrih s nešto nižim ocjenama, ali o njima neću pisati ovaj put. Bilo bi dobro da se pjesme objave u zborniku, kako bi ih nakon pozornog slušanja mogli i pročitati. U svakom slučaju, još jednom, čestitke organizatorima. Čestitke pobjednici Božici Brkan, ali i svima ostalima koji se usuđuju riječima popravljati i mijenjati svijet.
Hvala Vesni Parun za trajna pjesnička nadahnuća!
Ispričavam se, ako neki naslovi nisu točni.
M. L.

Predsjednica ocjenjivačkog suda Marija Lamot obrazlaže nagradu / Fotografija Miljenko Brezak

http://kzz.hr/20200621„Nevinije ruke“ u rukama Božice Brkan

http://www.zagorje-international.hr/izdanja/broj502/mobile/index.html#p=48

20200622

Kaj o zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti


Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 5.-6./2019. na str. 144.-147. objavljuje prikaz zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj ni to govoriti, Zagreb, 2019. u cjelini Osvrti, prikazi iz pera Đure Vidmarovića – Moslavački kajkavski govori kao literarno štivo Božice Brkan. Prenosimo ga. 

Naslovnica
Prva duplerica
Druga duplerica

20200212

Uknjiženi Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju – Umjesto kave 14. prosinca 2019.

Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao. 

Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Na Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak

Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.

Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena

Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.

Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u ĐakovuZagrebu i Sisku

Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak

Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak. 

Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo. 

Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.

Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović

20191214

Predstavljena nova knjiga „Mene su ljepote ostavile“ Josipa Gujaša Đuretina – Umjesto kave 6. studenoga 2019.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija. 

Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa. 

Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično. 

Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici. 

U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak


Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina 

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći


Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Zbirka „Nemoj mi to govoriti predstavljena“ u DHK

Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom. 

Posveta doajenki hrvatske fotografije Slavki Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori Predsjednik DHK Đuro Vidmarović, recenzentica Željka Lovrenčić, autorica, dramska umjetnica Biserka Ipša i voditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke. 

Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak

Recenzentica Željka Lovrenčić odredila je autorski prostor pjesnikinje postmodernističkim, „između tradicionalnosti i modernosti“

Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“.  Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.

S mladim talentiranim književnikom Sinišim Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Posvećena publika / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.

20191031

Linkovi

Promocija knjige ‘JOSIP DUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile’ u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.

Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.

Đuro Vidmarović uz Gujaševu bistu (iz knjige)

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene su ljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.:  Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Linkovi

Moslavačka riječ u Garešnici

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=8061

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/