Božica Brkan predstavljena u Moslavini oživljenoj 2 Đure Vidmarovića

Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića.

S predstavljanja: Katarina Brkić, Dražen Kovačević i Đuro Vidmarović (Foto Miljenko Brezak)
Naslovnica Moslavine oživljene 2

Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).

Dio Vidmarovićeve kritike o romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo
Početak kritike kajkavsko-čakavske zbirke Breberika & Eklektika B. Brkan i B.D. Biletića
Dio bloga B. Brkan o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu-Đuretinu
Književnici iz Zagreba i Siska sa suradnicima u Repušnici (Foto Miljenko Brezak)

20240203

Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića. Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., https://www.bozicabrkan.com/moslavina-ozivljena-na-vidmarovicev-nacin-umjesto-kave-22-sijecnja-2021/ a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).

Božica Brkan na Stihovnici u Sisku

Zahvaljujem Siniši Matasoviću i Ogranku Matice hrvatske u Sisku s Đurđicom Vuković i Tomislavom Škrbićem na čelu te Ivici Valentu, ravnatelju Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije i njegovoj ekipi te svima koji su došli na Stihovnicu u četvrtak 12. listopada 2023. godine.

Dio domaćina i gostiju sisačke Stihovnice

Na Stihovnici su me Siščani prvi put vrlo gostoljubivo ugostili 2018. Ovaj smo se put uz moje pjesme iz različitih faza družili i uz izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Sa ljetošnje zagrebačke istoimene izložbe sa 45 portreta predstavljeno je dio 24 odabranih, od kojih je većina nastupila na Stihovnici Siska ili su dobitnici prestižne Kvirinove nagrade za poeziju: Andriana Škunca, Arsen Dedić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Branko Čegec, Damir Karakaš, Davor Šalat, Denis Vidović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Irena Lukšić, Joja Ricov, Lada Žigo Španić, Lana Derkač, Ljerka Car Matutinović, Marija Lamot, Mate Maras, Milko Valent, Mirko Ćurić, Robert Roklicer, Sanja Domenuš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Željka Lovrenčić. Govorio je Đuro Vidmarović.

20231024

Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma

Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.

Breberika, biljka i knjiga / Foto Božica Brkan

Nije čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan jer ima i jasne izvanliterarne dosege.

Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“ (1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).

Boris Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je 1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.

Oboje pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.

Božica Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova, boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.

Uvodna pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici, odnosno njezin svjetonazor.

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a
veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena
negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
(…)
gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne
morti ko i najde stuk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju skorenili če i preveč pika   
ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z
drukeri
(…)

Na sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao.

Boris Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

… črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine,
velo čine… ‘Fellini njim samim’.
Ma ke film, make this film! 

Pisac ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:

Krun(ic)a Tvoja
neka mi je prvo dana,
prvo libra i prvo sna.

Brojanje, (s)trpljenje.

U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove:
Ko ne, Bog je veli i pravi
kako čovik na sliku,
samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.

Oba ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.

Đuro Vidmarović

Moslavačko zrcalo – Umjesto kave 2. ožujka 2023.

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina u ponedjeljak 27. veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. 26. lipnja 1971. osnovan je  (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, koji mu je prije dva desetljeća bio potpredsjednik). Prigodnu povijest počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim ljudima – mnogih više i nema – i aktivnostima.

Za sjećanje na Moslavačko zrcalo o 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske / Foto Miljenko Brezak
Predstavljači, riječ ima jedna od autorica Katarina Brkić / Foto Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović, recenzent sa Stjepanom Sučićem / Foto Miljenko Brezak

Nazvali su je Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godište 6, br. 1-2, 2022. izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su zajedno objavljivali moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina od 2011., kada je u godištu 1 objavljen dvobroj 1-2 do 2017., kada je u godištu petom izašao dvobroj br. 1-2. Teško je i pomisliti da bi se mogao nastaviti sličan niz.

Božica Brkan s knjigom Moslavačkim zrcalom i lijepim sjećanjima na istoimeni časopis / Foto Miljenko Brezak

Rado ga se sjećam i kao dio uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu nukali da upravo u vrijeme kad sam se ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu je upravo Muzej Moslavine te Dragecov Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorio i otisnuo nabojnije vrijedne moslavačke naslove.)

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

No, listajući Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini!

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Poslije smo predstavili i zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u pisanje.

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Koliko i kako smo se međusobno inspirativno družili na Budućnosti na rubu močvare (po selima unutar zaštićenoga močvarnog područja), Danima jezika, grozdovima i stihovima, Danima teatra Ive Serdara u Gornjoj Jelenskoj, po mnogim baš tinovskim malenim mjestima srca moga, po Lonjskom polju i Moslavačkoj gori, upoznajući zavičaj i zemljopisno i povijesno i jezično i okusno i… Upoznavali smo se u hodu kroz suradnju i kao ljudi, međusobno. Sprijateljila sam se i godinama, kako sam s Dragutinom Pasarićem, surađujem sa Đurom Vidmarovićem (koji me je i isprovocirao da više pišem!), sa Slavicom Moslavac, Draženom Kovačevićem, Katarinom Brkić, Frankom Miroševićem… Možda mi na kraju knjige nedostaje abecedni popis svih tih, pokazuje se važnih imena.

Kako se ne sjetiti slikara Ivana Milata, Mladena Mitra, Ivana Masneca, Ante Juretića i drugih dragih kolega, zatim iz KUD-ova? Moram tu dodati i Kloštrance, ponajprije Stjepana i Suzanu Đuru i njihove suradnike iz Ogranka MH i Udruge Prijatelji Kloštra, koji su organizirali brojne izložbe, promocije susrete primjerice moslavačkih književnika. Nezamjenjivo. S mnogih od tih događaja i za svoje sam novine Vjesnik i Večernji list te webove pisala izvještaje, reportaže, prikaze…

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Šalili smo se na svoj račun kako imamo Misiju Moslavina, a radili smo, uvjerena sam, nešto vrijedno i korisno ne samo za sebe nego i za zavičaj, posebice još radimo na nekovrsnom regionalnom kulturnom identitetu regije koja je administrativno podijeljena više od vijeka. No, i o tome smo pisali, zar ne? Nadam se da ćemo pisati još i da ova kronologija nije posljednje zrcalo u kojem će se zrcaliti naša Moslavina, to prije što je, čini se zasad u mladoj predsjednici Matičina kutinskog Ogranka Matei Paripović, smjena generacija više nego uspješna.

Predjednik MH Miro Gavran i predsjednica Ogranka MH Kutina Matea Paripović / Foto Nikola Blažeković

Na kraju, nadam se ne slučajno, istoga jutra kad i Moslavačko zrcalo javnosti je predstavljen i projekt LAG-a Moslavina Dobar tek u Moslavini!

Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

Roman o ženi koja pobjeđuje potres – Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan u Ivanić Gradu

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.

Božica Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.

Autorica romana Božica Brkan i književni kritičar Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Pažnju književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti. Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.

„Enciklopedija špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim, etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne foto-dokumentarne građe.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu.

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, uz autoricu, u Ivanić gradu su predstavili Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka, turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.

Kako bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta: tradicionalni i feministički.

Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman. Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“

Korištenjem pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji  vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.

Dora svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.

Dorin muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“ vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“ Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga obraća im se slijedećim riječima:

– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom?

Ljubavnica na ovaj prijekor odgovara:

– Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.

– Van! – sikne.

Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:

– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!

Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)

– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.

– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.

– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.

– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?

– Ono što sam vidjela…

– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.

(…)“

 Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“

Nakon vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije kompromis i praštanje:

– Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već danas, pa se moram naspavati. (…)“

Četvrti nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži, skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti, iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.

(…)

A Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti kao žena ženi.

(…) „

Slijedi bitno: rastati se ili sačuvati brak:

„Raskid, rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome. Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“

Lik biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati uspješan, a pri tome i pošten čovjek?

Taj i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i signifikantan:

– Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua. Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.

Endži se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić, kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj čelo, spustio je ramena.   

(…)

– Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp. Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima uključen Health, sigurno neumorno broji korake.

– I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?

– Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.

– Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?

(…)

– Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto cura. Ni sam im ne znaš broja.

– Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti pokušavao.

(…)

– Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!? Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili da ti čak postanem ljubavnica?

(…)

– Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno. Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula. Da ne razumije! Pa i ne razumije!

(…)

– Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek! Dublje od njega.

– Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u njega.

– Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim. Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!

– Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“

Dakle između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“

Roman završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega dolazi policija.

„Jedan od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.

Radnja na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.

Naslovnica romana

Roman „Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime, kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“. Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.

Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.

Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Privremeno neuporabljivo B. Brkan predstavljen u Đakovu

Na samoj završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022., u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.

S predstavljanja: Vesna Kaselj, Božica Brkan i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.

Božica brkan uspoređuje svoj prvi roman Lift, politička melodrama i peti Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak

B. Brkan dodala je i kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u „visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom kritikom.

Govori Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Prije dvije godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a Hrvat B. Brkan.  

Publika u Kući Reichsmann / Foto Miljenko Brezak
Na grobu Luke Botića / Foto Miljenko Brezak
U žustrom razgovoru Đ. Vidmarović, B. Brkan i T. M. Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

Organizatori 13. Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb. Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH, Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.

Za uspomenu iz Đakova: B. Brkan uz Luku Botića / Foto Đuro Vidmarović

Zahvaljujemo Mirku Ćuriću.

Link na video Đakovo

20220824

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke