Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Privremeno neuporabljivo B. Brkan predstavljen u Đakovu

Na samoj završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022., u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.

S predstavljanja: Vesna Kaselj, Božica Brkan i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.

Božica brkan uspoređuje svoj prvi roman Lift, politička melodrama i peti Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak

B. Brkan dodala je i kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u „visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom kritikom.

Govori Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Prije dvije godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a Hrvat B. Brkan.  

Publika u Kući Reichsmann / Foto Miljenko Brezak
Na grobu Luke Botića / Foto Miljenko Brezak
U žustrom razgovoru Đ. Vidmarović, B. Brkan i T. M. Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

Organizatori 13. Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb. Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH, Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.

Za uspomenu iz Đakova: B. Brkan uz Luku Botića / Foto Đuro Vidmarović

Zahvaljujemo Mirku Ćuriću.

Link na video Đakovo

20220824

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan predstavljen u Kutini

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan prvi je put predstavljen u Kutini u ponedjeljak, 27. lipnja 2022.

Siniša Matasović govori o romanu Privremeno neuporabljivo / Foto Miljenko Brezak
Svi sudionici promocije u Kutini: Siniša Matasović, Đuro Vidmarović, Sanja Feltrin, Božica Brkan i Rusalke / Foto Miljenko Brezak

U Pučkome otvorenom učilištu Kutina u Klubu Arcus govorili su ravnateljica Sanja Feltrin te književnici Siniša Matasović i Đuro Vidmarović te autorica.

Promotori Đuro Vidmarović i Sanja Feltrin / Foto Miljenko Brezak
Dio publike / Foto Miljenko Brezak

Večer je majstorski glazbeno oplemenio Vokalni sastav Rusalke (Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Mihaela Plaskonj, Lidija Đurđević, Lana Moslavac i Slavica Moslavac) izvodeći pjesme Mjesečina cijelo selo spava, Sejala sem lena i Dođi dragi ti i tvoj kolega te Ej, crna koka snela belo jaje…

Naslovnica romana dizajn Jenija Vukelića kao torta i kao knjiga: Vesna Novosel i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Usporedne naslovnice / Foto Miljenko Brezak

Večer su zaokružile Vesna Novosel i Dijana Škarica Šlibar kreacijama potresnih torti nadahnutih romanom.

Novinarka Mreže TV Maja lacković Šalković u razgovoru s Božicom Brkan / Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujemo odličnoj publici od Kutine do Siska te od Novoselca do Piljenica koja je vruću večer izdvojila za zanimljiv i poticajan književni susret i sve priglede.

Pitanja o novome romanu Gordane Pelin s Radio Moslavine / Foto Miljenko Brezak

O promociji su objavljeni prilozi na Mreži TV, Radio Moslavini i Kutini.hr .

Cvijeće kao iskaz prijateljstva i gostoprimstva / Foto Miljenko Brezak

S promocije su na Facebooku postove objavili Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Slavica Moslavac, Rusalke i drugi.

20220704

Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmarović

Na svome profilu na Facebooku Božica Brkan danas je objavila:

Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.

Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak

https://youtu.be/mPWHCk4BEK8

20220502

Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.

Rođendan pod maskama: autorica teksta s Matošem na Štrosu / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu  s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.

U vinkovačkoj knjižnici multimedijalno: Zoomom i akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Foto Miljenko Brezak
U vinkovačkoj knjižnici sudionici iz drugog ugla / Foto Miljenko Brezak

Najdojmljivi je bio središnji događaj 5. Dana Antuna Gustava Matoša – Aktualni AGM. Izuzetna je bila večer u Gradskoj knjižnici Vinkovci gdje je također nedavno Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski kao najstariji ogranak DHK obiteljžio svečano 40. obljetnicu osnutka! na kojoj su odjednom predstavljene tri odlične i raznovrsne knjige – znanstvena, poetska i dječja – posvećene A. G. Matošu.

Zbornik Moderato dolcissimo ili 21 pjesnik pjeva Matošu

Zbornik Moderato dolcissimopjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).

Tomislav Zagoda s Gustlovom ilustriranom biografijom / Foto Miljenko Brezak
Pariška duplerica iz Zagodine slikovnice i za djecu i za odrasle

Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao  stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.

Neodoljiv “bijeli” Matoš

Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigramiMatoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.

Dubravka Oraić Tolić uz drugu svoju temu, Dostojevskoga, na otkrivanju u Selcima na Braču 2015. / Foto Miljenko Brezak
Fotografija Matoševe obitelji iz arhiva HAZU, presnimljena iz knjige Matoševe i Oraić Tolić

Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, koji opisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini  Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.

Književnici i gosti uz Matoševu bistu pred školom koja nosi njegovo ime u rodnom mu Tovarniku / Foto Miljenko Brezak

U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.

Pred Matoševom rodnom kućom u Tovarniku, nažalost zatvorenom, nedovršene obnove / Foto Miljenko Brezak

Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faberpoeta doctuspoeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja – stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor, ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji, humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke ludističke poetike primjerice  Ivana Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.  

Za sjećanje: uz velikog književnika Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i predsjednik Ogranka Slavonsko-baranjsko-srijemskoga DHK, i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli  Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.  

Cvijeće i počast za rođendan uime Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.)  – zavole:

Aktualan i za selfije turista / Foto Miljenko brezak

Nova knjiga

Neki A. G., teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!

Doux pays!

Lijevo trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.

Djed unuku

Mani mi se svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?

Pium desiderium

Željeznicu dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.

Ekspanzivnost
Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.

20210613 – 20211109 – 20211117 – 20211203

Pozdravljam Antonia Sammartina – Umjesto kave 22. listopada 2021.

Antonia Sammartina upoznala sam posredstvom istraživača Hrvata i njihove književnosti iz okolnih zemalja Đure Vidmarovića. Iz Molisea mi je darivao osobit suvenir – kuharicu. Vrlo zanimljivu i jezično i jelima, s pet stoljeća   prožimanja staroga i novoga zavičaja Hrvata koji su s naše strane mora pobjegli na talijansku, pa sam 20. veljače 2012. na svojoj stranici Oblizekima pisala o njoj, zapravo o Moliškim Hrvatima i njihovoj sudbini, kroz Pokladno jelo Moliških Hrvata specatin s kažovem ili složenac s valjušcima – koliko jednostavno toliko neobično i baš fino!

Antonio Sammartino, Zadar, potkraj lipnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Povremeno bih doznavala poneku vijest o zanimljivostima preko mora i kako na Apeninskom poluotoku tek još nekoliko seoca održava svijest o vlastitu, hrvatskom identitu. Dakako, kao i posvuda, i ondje kopne. Tek sam ove godine u pandemijskim uvjetima potkraj lipnja u Zadru na tamošnjoj 15. Domaćoj riči govoreći o svome zavičajnom Jokešinskom vrčaku i pjesme na kekavici, imala priliku među šezdesetak sudionika upoznati i Antonia Sammartina. Zadarski matičari uz gradišćanske, bosanskohercegovačke, crnogorske i druge, ugostili su i Hrvate iz Molisea – Francesca Sammartino (kći!) i Antonio Sammartino temu svoga izlaganja o usmenim pjesmama u moliških Hrvata nazvali su Usri mora je jena put. Razmijenismo knjige, poslije i fotografije i mnogo dobrih želja za novim susretima. Oni nastaviše turu dalje po Hrvatskoj…

O moliškoj usmenoj pjesmi s kćeri Francesci u na zadarskoj 15. Domaćoj riči / Foto Miljenko brezak

I danas tugujem i dijelim tugu s Antoniovom obitelji i prijateljima, jer nam je iz zajedničkoga Društva hrvatskih književnika stigla vijest, koju prenosim, da ga se sjećamo:

U nedjelju u 60. godini života preminuo je naš član Antonio Sammartino.

Rođen 15. lipnja 1961. godine u Mundimitru (tal. Montemitro), hrvatskom selu u talijanskoj pokrajini Molise. Po struci geodet, dugi niz godina, osim što se bavi pisanjem, radi kao društveni djelatnik i aktivist moliškohrvatske manjinske zajednice. Zbog svojih je zasluga za očuvanjem manjinskih prava, od 2004. do 2010. godine obnašao funkciju počasnog konzula Republike Hrvatske u pokrajini Molise.

Utemeljitelj je i predsjednik Zaklade Agostina Piccoli, koja ima za cilj očuvanje moliškohrvatskog jezika i tradicije, a u okviru koje surađuje s talijanskim i hrvatskim institucijama koje skrbe za moliškohrvatsku baštinu i kulturu. Zaklada također ima razvijene kulturne veze s različitim udrugama i društvima ostalih hrvatskih manjina u drugim zemljama. Dopredsjednik je Saveza hrvatskih zajednica u Italiji (SHZ), koji okuplja predstavnike zajednica Hrvata u Italiji.

Utemeljitelj je i predsjednik Saveza moliškohrvatskih kulturnih udruga, koji okuplja udruge iz sva tri hrvatska mjesta u Moliseu (Kruč, Mundimitar i Filič). Član je CONFEMILI-a, konfederacije jezičnih manjina u Italiji, koja je sugovornik talijanskoj Vladi za prava jezičnih manjina. Predsjednik je žirija za Nagradu Fondazione Piccoli (literarni i likovni natječaj). Organizator je brojnih skupova i autor izložbi na jezično-kulturnom polju koje je predstavio u Italiji, Hrvatskoj, Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Neki od njih su: Međunarodni jezični skup Riča živa (Mundimitar, 2000.), Multimedijalna izložba Riče oš sviče (Molise / Austrija, 2001.), Etnografska izložba Kako se nosahu riče (Mundimitar, 2001.), Kongres i izložba Hrvati drugog doba (Zagreb / Molise, 2002.), Kulturna manifestacija Jezik srca spaja  (Austrija / Mađarska / Slovačka, 2002.), Jezično-kulturna manifestacija Moliški Hrvati danas (Split / Metković, 2003.), Izložba Kako se zove… (Mundimitar, 2003.), Etnografska izložba Sime do simena (Mundimitar, 2005.), Izložba Čeljade (Molise, 2007.), Međunarodni povijesno-jezični skup Molise – sto godina nakon Rešetara (Kruč / Mundimitar / Filič, 2008.), Literarna izložba Stare riče (Mundimitar, 2008.), Multimedijalna izložba Drevni kamen moliških Hrvata (Zagreb / Split / Molise, 2009.), Jezično-kulturni skup Moliški Hrvati – pet stoljeća ‘na-našo’ (Poljska, 2011.), Jezično-umjetnička izložba Riče u joč  – Ivan Lacković i moliške pjesme (Mundimitar, 2011.), Izložba Moliškohrvatska literatura (Molise, 2012.), Literarna izložba S našimi riči (Mundimitar, 2013.), Multimedijalna izložba Pet sekuli naza / Unatrag pet stoljeća (Mundimitar, 2014.), Dani moliškohrvatske kulture Pet stoljeća povijesti (Zagreb, 2014.), Povijesno-književni kongres Gente dell’Est (Mundimitar, 2015.), Ljetne kulturne manifestacije Lito s nami / Lipo s nami (Mundimitar, 2001.).

Božica Brkan sa Sammartinovima, Antoinom i kćeri Francescom / Foto Miljenko Brezak

20210628

Predstavljen Zbornik Moslavine XVII.

Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.

Naslovnicu je oslikao Želimir Šiško
S predstavljanja: Jelena Batinić, Jasmina uroda Kutlić i Silvija Kantolić / Foto Muzej Moslavine Kutina

Na gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka u srednjovjekovnoj Slavoniji.

Slavica Moslavac i Želimir Šiško / Foto Muzej Moslavine Kutina
S predstavljanja: dio suradnika najnovijega broja Zbornika Moslavine / Foto Muzej Moslavine Kutina

Potom Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934., a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.

Dio publike prema epidemiološkim mjerama / Foto Muzej Moslavine Kutina
Iz Zbornika Moslavine tekst Božice Brkan o knjizi Slavice Moslavac u izdanju Muzeja Moslavine Kutina

Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.

20210629

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića – nastavak

Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, a zatim u broju 1327. od 26. ožujka 2021., također na str. 22., kao nastavak tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljena naslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020. 

Naslovnica Hrvatskoga slova s prvim nastavkom
Naslovnica Hrvatsog slova s drugim nastavkom teksta

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021  

20210314