Umjesto kave 3. veljače 2017.: Tigar Tomislav Marijan Bilosnić

Objavio je 123, možda već i 124 knjige, a koliko je svestran, baš renesansno, ponajaprije književnik američke biografije, rekla bih vrlo vješt marketingu, toliko je ambiciozan i svjestan lokalne zavisti zbog je, uvjeren je, poprilično prešućivan. U srijedu, 1. veljače 2017. na 18. tribini inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici prvi ga je put ozbiljnije u Zagrebu predstavila njegova vrlo uspješna prevoditeljica na španjolski dr. sc. Željka Lovrenčić. Djela su mu prevedena na 14 jezika, na jednako toliko i njegov glasoviti «Tigar», preskočivši kontinente, ponajprije zahvaljujući upravo hispanističkome svijetu ne samo u Europi nego i u Južnoj Americi i Meksiku.

Tomislav Marijan Bilosnić nezaobilazno i o zbirci pjesama Tigar / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim s veseljem s toga predstavljanja ulomke razgovora mojih dvoje prijatelja.

Svestran si umjetnik. Čime se sve baviš?

Svestranost nije odlika suvremenoga svijeta, ponajmanje je to pozitivna kategorija, pa sam se dugo mučio s dokazivanjem svega onoga što radim, ponekada sam čak i svjesno „zanemarivao“ ili podređivao jedan interes drugome kako bi se bar uočio put kojim idem. Bilo je dosta vrlo negativnih reakcija, na granici prijetnje, da se odlučim što sam, recimo književnik ili slikar. Kako sam počeo pisati i slikati još krajem osnovne škole, ali baviti se i drugim najrazličitijim zanimanjima, u ranoj mladosti su me uspoređivali s tužnim Gašom, likom koji je mnogo toga želio i pokušavao ali mu ništa nije polazilo za rukom. Potom su jedni govorili (ili pisali) da sam dobar pjesnik, a drugi obrnuto, da sam dobar slikar. Prešućivanja je bilo na sve strane, ali ne i negativnih kritika, ponajmanje takvih koje bi na bilo koji način pokušale činjenično, znanstveno, estetski, ili bilo kako drukčije, osporiti moje djelo. Više ih se bavilo samnom, nego li mojim djelom. Iako sam napisao sedam knjiga poema, možda najviše od svih suvremenih autora, zbog mog interesa za haiku svrstali su me u autore kratke forme. Tek sad kada sam i sâm došao pred živi zid života, ponetko me iskreno, a ponetko stidljivo naziva renesansnim čovjekom. A sve je zapravo moglo biti jednostavno. Uz svoje učitelje i profesore, koje često spominjem, mene je vjerujem, kao i većinu ljudi, odgojio zavičaj, topos, mjesto rođenja. Rođen sam na selu, u Zemuniku, i kao dijete od prvih dana spoznaje svijeta gledao sam oko sebe ljude, to što rade i čime se sve bave, ljudi koji žive u prirodi i od prirode, oru njive, siju žito, pšenicu, kukuruz, sade krumpir, povrće, uzgajaju voće, vinograde i masline, proizvode vino i ulje, sami melju brašno, mijese tijesto i peku kruh, sami se brinu o ogrjevu, timare životinje, hrane perad, blaguju i svetkuju, pa sam i ja tako htio živjeti, raditi i djelovati u svome poslu i poslanju, od svega pomalo. Moja prva novinska rubrika u „Vjesniku“ zvala se „Odasvud ponešto“. U međuvremenu sam radio kao konobar, kombajnista, pratitelj kamiondžija, strojarski tehničar, pomoćni zidarski radnik, knjigovođa, kao buntovnik dogurao sam do zvanja „pomoćnika zapisničara“ (jedinog tako sistematiziranog radnog mjesta u bivšoj Jugoslaviji), bježao sam od kuće, želio biti pilot, pokušavao glumiti u filmu, ali i na daskama koje mi eto nisu život značile, bio sam manager rock-grupama, jedno sam vrijeme slovio kao atletski talent, okušavao se u politici u doba Hrvatskog proljeća i završavao u zatvoru, a konačno sam u slobodnoj državi Hrvatskoj postao i novinar, osnivao i uređivao novine, tjednike i dnevnike, radio stanice, biblioteke, pokretao domaće i međunarodne udruge, da bih u jednome trenu postao i direktor „Maloprodaje“ svojedobno najveće zadarske trgovačke tvrtke „Zadranka“ s više od tisuću i po zaposlenih radnika, što je bilo svim mojim književnim kolegama nezamislivo, poglavito dragom i dobrohotnom akademiku Tonku Maroeviću koji je moju biografiju iz tih razloga usporedio s biografijom američkih pisaca. A najviše i najčešće od svega sam putovao, dok nisam imao putovnice gotovo sam propješačio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kada sam konačno dobio putovnicu u svojim sam lutanjima dospio do ferganske pustinje, od Amerike i Kanade do vrhova Tien Schana, od skandinavskih polarnih noći do afričkih prostranstava. Danas se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom, razmišljam o sadnji novog vinograda. I, sve to vrijeme sam pisao (i pišem!), surađivao svugdje gdje su mi htjelo objaviti tekst.

Božica Brkan i Tomislav Marijan Bilosnić s dijelom njegovih knjiga na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Kao književnik okušao si se u svim književnim rodovima. Koji ti je najbliskiji?

Pa možemo krenuti redom, pisao sam i pišem poeziju, pjesme u prozi, pjesme za djecu, konkretističku poeziju, crtice, kratke priče, romane, prozu u najširem smislu značenja, oglede, recenzije, eseje, putopise, feljtone, povjesnice, dnevnike, radio drame, tv serije, kolumne, vijesti, novinske tekstove,zapise iz svakodnevnoga života, reportaže, prevodio sam, a napisao sam i prvu knjigu kod nas o ekologiji („Okrugla kanta za smeće“). Ali, pisao sam i epp tekstove, vodio i jednu marketinšku radio emisiju, sastavljao naručene govore, nekrologe, in memoriame, čak sam drugima pisao školske zadaće i ljubavna pisma. Dakle, pisao sam sve što se pisanjem zove, što ostavlja trag na čistom bijelom papiru, u bilježnici ili knjizi. Iz svega proizlazi da sam ipak najviše, ili jedino pjesnik. Da to nisam kako bih se uopće i upustio u avanturu pisanja meni svojstvenu.

Kolege književnici prije predstavljanja slijeva nadesno: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić, Dubravko Jelačić Bužimski i Josip Sanko Rabar/ Fotografija Miljenko Brezak

Autor si više od 120 knjiga. Kad i gdje pišeš?

Trenutno autor sam 123 tiskane knjige, koje obuhvaćaju moje pjesništvo, poeme, haiku, prozu, književnost za djecu, putopise, kritike, publicistiku, povjesnice, likovne monografije i moje prevedene knjige, ali tu je i osam knjiga koje su napisali drugi autori, posvećenih mom umjetničkom portretu i promišljanju mojih književnih djela. U mjesecu siječnju ove 2017. godine tiskane su mi četiri knjige: monografska knjiga „Vinkovo u Stankovcima 2“ obima 280 stranica, zbirka pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio Nagradu Tin Ujević objavljena je na slovenskom jeziku u Ljubljani, gdje je ovih dana i predstavljena, a u međuvremenu se pojavila i knjiga mojih kolumni „I korov i kukolj“ na 220 stranica. Ne govorim slučajno broj stranica, a mogao bih govoriti i brojeve vezane za poglavlja ili broj pjesama, kao i svemu drugome što je vezano za numerologiju koja u mome djelu igra veliku ulogu. Tako je četvrta knjiga tiskana ove godine zbirka pjesama s naslovom „Sto pjesama o tijelu“ sa šest ciklusa u kojima se nalazi po dvanaest ili devetnaest pjesama. S Božjom pomoću, ove jubilarne godine, kada obilježavam 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja, ne mislim stati na dosegnutom broju ni objavljenih knjiga ni održanih samostalnih izložaba.

A kad i gdje pišem? Pišem stalno, u svako doba dana i noći, i na svakome mjestu. Za stolom u vrijeme objeda, ili u krevetu usred noći kada se probudim iza sna. Pišem u autobusu, avionu, na brodu, nekada sam s uzbuđenjem pratio ritam kloporanja vlaka na željeznim tračnicama, a danas se znam uhvatiti kako u vožnji automobila bilježim riječi ili misli na kakvu ceduljicu pričvršćenu za upravljač. Često mi je pri ruci diktafon kojega nosim sa sobom, kao i obaveznu bilježnicu za bilješke. Jednom sam tako napisao knjigu vozeći se od Zadra do Kopenhagena, a drugi puta danima hodajući ulicama Zadra. Tamo gdje živim, ranije na Ižu, ili Zadru, danas u Zemuniku, moji su stolovi pretrpani knjigama, bilješkama i papirima, toliko da im ponekad ne možete ni prići. Stan u koji su dolazile stotine posjetitelja, danas je pretjesan i za jednoga. Trenutno u Zemuniku pišem (ili slikam) na devet stolova, a svaki je predodređen (i priređen) za neku od tema, književnih žanrova ili likovnih ciklusa koji me trenutno zaokupljaju. Postoji kod mene ta pikasovska navada da kad napunim jedan prostor mijenjam ga za drugi koji je prazan, i da ne bi bilo zabune tu završava svaka sličnost s Picassom, ja to ništa nisam ni kupio ni napravio od književne zarade, sve sam naslijedio, pa sam od konoba, šupa, skladišta, napuštenih zidina, koje sam najčešće sâm svojim rukama i uz pomoć prijatelja obnavljao i pretvarao u radne prostore u kojima sam stvarao i unosio knjige, slike, filmove, fotografije, dokumente i poneki suvenir.

18. tribina inozemne Croatice Željke Lovrenčić o Tomislavu Marijanu Bilosniću / Fotografija Miljenko Brezak

Na koje su sve jezike tvoje knjige prevedene?

Nisam vjerovao, pa ni danas nisam potpuno siguran da se poezija može prevesti. Rijetki su takvi zvjezdani trenutci kao što se meni dogodilo sa Željkom Lovrenčić koja je prevela moju zbirku „Tigar“ na španjolski jezik. Da to nije ono što sam ja napisao, a možda i više, „Tigar“ u hispanskome svijetu ne bi polučio ni približan uspjeh. Ovako tigar umjesto Azije naseljava prostor od Španjolske do Južne Amerike, bezobzirno prelazeći podignuti zid između Amerike i Meksika.

Tomislav Marijan Bilosnić i dr. sc. Željka Lovrenčić, pjesnik i prevoditeljica njegovih djela na španjolski / Fotografija Miljenko Brezak

Ali, krenimo redom. Najprije mi je nabrojati jezike na kojima se može naći neko moje djelo, bilo cijela prevedena knjiga ili tek možda jedna pjesma, neki tekst. To su engleski, španjolski, portugalski, njemački, talijanski, francuski, albanski, turski, makedonski, romski, slovenski, nizozemski, japanski, rumunjski, bugarski, mađarski, poljski, ruski. Prva moja prevedena knjiga je zbirka pjesama Il capricorno alato (u izboru i prijevodu Giacoma Scottija, Napoli, 1983.), a trenutno posljednja je zbirka Molitve (u prijevodu Brane Senegačnika, Ljubljana, 2017.). U međuvremenu prevedene su mi i objavljene zbirke pjesama Koji jedu ribe, Tigar, izabrane pjesme Kucano srebro, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, publicistika Materada mojih uspomena. A u ciklusima na drugim jezicima prevedene su i objavljene zbirke Kuća, Vrt, Odisej, Afrika i poema Vukovar. Zbirka Koji jedu ribe prevedena je u cijelosti na četiri jezika, albanski, talijanski, engleski i turski.

Ovdje mi je kazati i slijedeće, svi ovi prijevodi došli su nekako sami po sebi, nikako mojom zaslugom, više Božjom providnošću. Uglavnom ni jedan prijevod (osim „Tigra“ u dva slučaja, na engleskom i španjolskom) nije sufinanciran ni od koga, niti je bio dio bilo kakve razmjene, ili sličnog institucionalnog dila. Neoprostivo bi bilo reći kako su prevoditelji prepoznali moja djela, pa neka to pokaže vrijeme.

Dio prigodno izloženih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića / Fotografija Miljenko Brezak

Tvoja  poetska zbirka „Tigar“ doživjela je svjetski uspjeh. Na koje je jezike ona prevedena i gdje je sve predstavljena?

Tigar je najprevođenija moja zbirka, a moguće i najprevođenija zbirka u Hrvatskoj, u cijelosti ili u izborima do sad je objavljena na četrnaest jezika. Uz hrvatski, to su engleski, španjolski, talijanski, njemački, portugalski, makedonski, albanski, slovenski, romski, bugarski, rumunjski, mađarski, a konačno, „Tigar“ je preveden i na kajkavski i gradišćanskohrvatski. Čekam čakavsku rič! Za Tigra sam dobio i dvije međunarodne nagrade „Crvenu ružu Elbasana“ u Albaniji i „Ilinden“ u Makedoniji. Riječ je o jedinoj hrvatskoj zbirci pjesama u cijelosti prevedenoj na romski jezik, ne najmnogoljudniji, ali na najrašireniji jezik na svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama u godini objave (2012.) „Tigar“ je bio uvrštena među 18 knjiga koje se preporučaju. U hispanskome svijetu i jeziku, drugom po veličini iza kineskoga, „Tigar“ je doživio takav uspjeh da je to u našim prilikama i neprimjereno isticati. Željka i ja znamo koliko nam ne vjeruju, ali znamo i sve ono što zbog jala okoline nismo kazali. Pjesme iz „Tigra“ objavljene su na više hispanskih strana, između ostalog i na portalu Društva čileanskih književnika, gdje su po broju ulazaka nadmašile i interes za pjesme jednog Garcije Lorce. Jedna od pjesama iz zbirke „Tigar“ uvrštena je i u školske programe, ne u Hrvatskoj – u Čileu!

Izjava Lini Kežić za Vijesti iz kulture HRT-a / Fotografija Miljenko Brezak

„Tigar“ je predstavljen u Skopju, Tirani, Draču, Elbasanu, Tetovu, Prištini, Salamanci, Avili, Bukureštu, Beču, Šopronu, Koljnofu, Mostaru, Poreču, Taru, Zadru, Zagrebu, na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji „Goranovo proljeće“, ali i u mome Zemuniku pred studentima croatistice iz dvadeset i dvije zemlje svijeta. Konačno, bibliografija ove zbirke obuhvaća više stotina stranica, njega ćete naći na mrežnim stranicama od Japana i Kine, preko Norveške, Španjolske i Italije, do Kolumbije, Čilea, Argentine, Venezuele, Kube i Sjedinjenih Američkih Država.

Poznat si i izuzetno cijenjen i kao autor haiku poezije. Japanci je ocjenjuju najboljim ocjenama.

Ovo bi mogla biti zasebna tema. Među prvima sam u Hrvatskoj prihvatio i pisao haiku, odmah poslije Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, i jasno neizostavnog Vladimira Devidea, u vrijeme kada se to još smatralo ludošću. Kao takav napisao sam i kratki pregled povijesti hrvatskog haiku.

Objavio sam osam haiku zbirki, od čega su četiri prevedene, a haiku mi je preveden na japanski, engleski, albanski, nizozemski, francuski, slovenski, makedonski. Uvršten sam u više od četrdeset haiku antologija, panorama i zbornika u svijeta, kao i onu najglasovitiju antologiju Koko Kato „Four seasons“ (Četiri godišnja doba), te u europsku haiku antologiju, u Parizu, u Francuskoj, tiskanoj tri godine prije nego je Hrvatska primljena u EU, iako u toj antologiji nema ni jedne druge zemlje koja nije članica Unije. Napisano je više je od 150 kritičkih prikaza na moj haiku. U vodećim časopisima u Japanu i u Americi haiku mi je visoko ocijenjen, i nagrađivan. Japanska državna televizija snimila je zaseban film „Stazama hrvatskog haiku“ (73 minuta) u kojem govori o mom haiku. Iz Japana i Amerike u Zadar su osobno dolazili ugledni pojedinci iz haiku svijeta, kao Charles Trumbull, urednik najpoznatijeg haiku časopisa u zapadnome svijetu „Modern Haiku“ u Americi i Mitsunobu Aonashi iz Japans, upoznati me i susresti se samnom kao haiku majstorom. Zapravo, međunarodnu popularnost i stekao sam putem haiku, najprije zbirkom ”Velebit” prevedenom na engleski i albanski jezik, koju je kritika uglednog japanskog časopisa ”Ko” i američkog ”Modern Haiku” ocijenila visokom ocjenom, a potom Državna japanska televizija snimila dugometražni tv film u Zadru 2003. godine ”Stazama hrvatskog haiku”.

Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak

I slikar si…

Moj slikarski opus može se usporediti s književnim. Upriličio sam osamdeset samostalnih izložbi fotografija i slika, i to u tehnici suhog i masnog pastela, monotipije, grafike, crteža, ulja, akvarela, s isto toliko ili više tematskih likovnih ciklusa. Konačno objavio sam sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem. Napravio sam omaž Jacksonu Pollocku ciklusom ulja nazvanim „Pollockova svjetlost“, ali moj umjetnički uzor je Pablo Picasso, baš kao i Pollocku. Kubistički pristup vidljiv je ne samo u mome slikarskom djelu, već i u fotografiji, pa i poeziji, a od svega toga ima nešto i u mom načinu života. Danas je poznato i prihvaćeno ono što mi se nekad najviše spočitavalo, i zbog čega sam osporavam, a to su stalne metamorfoze, zapravo činjenica kako svakim svojim novim djelom (bilo knjigom, bilo izložbom) uvijek iznova krećem u rješavanje nekog novog tematskog i formalnog problema. Sklona točnim odrednicama, konačnim sudovima, svrstavanju u unaprijed definirane pretince, s takvim kao ja kritika nije znala što bi, pa je pristupila najjednostavnijem i u hrvatskim prilikama najčešćem rješenju – prešućivanju. No nisu izdržali toliko koliko sam ja mogao trpjeti i čekati, uživajući u svojoj energiji.

Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

“Mojom Moslavinom” predstavljena i u Repušnici

O tome prenosimo s fejsa Božice Brkan:

Na sam rođendan osnivača Dragutin Pasarića u subotu 28. siječnja 2017. u njegovoj rodnoj Repušnici održana je već 16. Manifestacija Budućnost na rubu močvare posvećena 2. veljače, Međunarodnom danu močvarnih staništa.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Bio je to povod da uz sve drugo, poslije Kutine i Zagreba, predstavimo 2. izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić (rođena Repušnjača) i Đure Vidmarovića. Baš me je veselilo o toj zavičanici, kako sam knjigu već nazvala, ovaj put govoriti s pogledom o Lonjskom polju u tekstu dvoje pjesnika.

Predstavljači: Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutim Pasarić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
O Lonjskom polju i Parku prirode Lonjsko polje: Đuro Vidmarović, Ivor Stanivuković i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi:

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-lipnja-2016-tekst-kao-zavicajnica/

http://www.bozicabrkan.com/u-dhk-predstavljena-knjiga-mojom-moslavinom/

Umjesto kave 27. siječnja 2017.: Pozdrav Joji Ricovu

Svaka priča o njemu započinje s time kako nije bilo vlasti koja ga nije zatvarala. Svaka si je našla razloga da se zbog nečega obračuna s profesorom slavistike, pjesnikom prevoditeljem, književnim i likovnim kritičarom, esejistom publicistom i dramskim piscem, kako ga opisuje Wikipedija. Kao partizan završio je u nacističkom logoru, a zbog kontrarevolucionanih stihova na Golom, otoku Grguru preciznije. Od toga meni je još  zanimljivija bila životna ljubavna priča vršnjaka moje mame, kavalira koji uvijek skida kapu, uz naklon.

Joja Ricov govori svoje stihove uz šum Pakre kraj vodenice u Piljenicama 9. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Upoznala sam ga zahvaljujući zajedničkom prijatelju Đuri Vidmaroviću na pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama. Govorio je napamet tekstove uz rijeku Pakru, nadglasavajući se s jednim od mlinova, on na govoru svojih Kali, ja na svojem jokešinskom kajkavskom, kekavici. Nastavio se Miljenku Brezaku da ga snimi pred raskošnom magnolijom u cvatu. Bilo je to prošloga proljeća, u travnju. Kako smo obično zaduženi za prijevoz starijih kolega, nerijetko zaglibimo negdje u njihovim sjećanjima. Baš novinarski uvijek imam još pitanja i potpitanja. On je mene pitao o braći Brkan, zadarskim čudesnim fotografima-umjetnicima, koji mi, nažalost, uvijek dodajem, nisu ništ. Posvjedočio mi je, recimo, kako je njihov otac odbio Paveliću biti endehazijski ministar i kako je zbog toga iste noći morao nestati. Da ga ne proguta noć. Uživala sam u raspravi kako da objavi – nije, dakako, uspio! – zamišljen kao dvotomni, prijevod antologije talijanske poezije i, s ponosom što se ne da dekoncentrirati, u njegovim diskusijama u Društvu hrvatskih književnika koje su od starinskoga uznositog govora obično postajale Poezijom Samom. Nikad nisi siguran govori li pjesmu iz mladosti ili ju je skrojio upravo sad, stojeći svima nasuprot.

Joja Ricov.

Samo je tijelom bio sitan. Rodio se 24. ožujka 1929. u Kali (čudesne li, pravopisu nasuprotne, poput njega samosvojne, tvrdoglave deklinacije) na otoku Ugljanu, gdje se danas opraštamo s njime.

Pjesnik i magnolija / Fotografija Miljenko Brezak

MARABUNTA

Mladić korača ulicom nijem kao stabla. S mržnjom
moga brata, s o
čajem moje majke, s gnjevom
mojih o
čeva. Prestat će i moja povijest i bit će kao da nikada
nisam bio ja , štene ulice. Moj dan, psalam nedosti
žni
korablja plamena.,
mra
čno je od vitanja i svjetlost se više ne
javlja. Šine, vla
žna zemlja i krv
preko usana, mladi
ći ušutkani u drvorede, jablani preko njiva.
Vidim crninu kako se spušta na predgra
đa
plamsa zapjenjeno more
bezdan u koji tonu dogorjeli naši sni
i uzdasi i naricanja
djevojke ugašene u ljubavi s njihovom
ljepotom koja se nastavlja u vodoskoke i kad sunce
ri
če i kad zemlja
urli
če urlik preko svemira
pišem
ždrijelo crvenoga
boga epohu gazdinstva la
ži
i orgije i kastu
o crni blagdane nijeme spepeljele zemlje
mauzoljeu krilati
obmana obmana obmana svijet koji
živim
jastreb izbezumljeni izme
đu mjeseca i provalije
pauci u
žasa grizu obzorje

marabunta i smrtonosne gusjenice
o jablani
o vodoskoci oči moje zgusnute u narikače
u pragovima stoji i zavija moja
smrt prije sunca.

Hrvatska , 23. – 25. listopada 1956.

20160125
linkovi

https://hr.wikipedia.org/wiki/Joja_Ricov

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/joja-ricov

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u Slobodnoj Dalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.

karikatura_05bezrijecigolubmeta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.

karikatura_06bezrijecinafta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Branimir Petrović rođen u Piljenicama

Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:

Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.

MB, Pasarić i Mitar 600
“Četvrti susreti Rijeka, šuma, nebo” u Piljenicama 9. travnja 2016.: Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar o karikaturi / Fotografija Božica Brkan

Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo

2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista

Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:

karikature_02BB&HHitrec&IrenaL1977
Miljenko Brezak: Karikaturna bilješka iz 1977. (?) – Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić

“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”

katikatura_07DudekIzStudija1979
Dudek na karikaturi Miljenka Brezaka, objavljenoj na natječaju za TV karikaturu godine u tjedniku “Studio”, broj 780 od 17.3. do 23.3.1979., str. 77.

Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi

Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:

Karikaturni diptih Miljenko Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u KRANJU
Karikaturni diptih Miljenka Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u Kranju

«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.

Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.

Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.

Miljenko Brezak: Karikaturni portret Đure Vidarovića (2016.)
Miljenko Brezak: karikaturni portret Đure Vidmarovića (2016.)

Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.

Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.

Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»

Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas

Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.

Miljenko Brezak: Karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.
Miljenko Brezak: karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.

Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.

Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom

Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.

MB i karikature 600
Miljenko Brezak uza svoje karikaturne uratke u Piljenicama/ Fotografija Božica Brkan

U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).

karikatura_08crnaovca1979
Crna ovca, karikatura Miljenka Brezaka za natječaj časopisa “Studio”, broj 772. od 20.1. do 26.1. 1979, str. 81.

Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie

Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.

Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.

Tele logoraš 600
Miljenko Brezak: fotokarikatura, objavljena u humorističkom mjesečniku “Čvorak” broj 5 od 1.1.1977., str. 9.

Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju

Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:

Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici "tušem" u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8
Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici “Tušem” u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8.

Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.

Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»

M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»

Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturu godine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»

20160409 – 20170109 – 201701011