Za oproštaj s novinarkom Olgom Vujović – Umjesto kave 2. studenoga 2026.

Danas nas je napustila poštovana kolegica novinarka Ogla Vujović. Opraštam se s njom tekstom objavljenim u mojoj najnovijoj knjizi Novinarska trilogija, u kojoj na stranicama 299. i 300. među Prilozi o romanu: Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. donosim njezinu kulturnu emisiju Evergreen Radio, intervju sa mnom objavljen na Hrvatskom radio Sljemenu, emitiran u ožujku 2013. Žao mi je što joj nisam uspjela ni uručiti knjigu koju ćemo predstaviti na FraMaFu festivalu reportaže i reportera u petak, 13. studenoga 2026. u podne u našem Novinarskom domu. Hvala, Olga!

Olga Vujović kao moderatorica jednoga od panela na Dvotočki, festivalu književnih žanrova 28. svibnja 2022. (Foto Miljenko Brezak)

Olga Vujović: Nije ni za tramvaj ni za plažu

„Ime Božice Brkan većina naših slušatelja obično povezuje s kulinarskim umijećem, međutim ovaj put razgovaramo o onom njezinom drugom dijelu, rekla bih u šali, spisateljske duše, a to su prozni tekstovi. Osim što je poznata po kratkim pričama, Božice Brkan voli pisati i romane. Najnoviji roman pod nazivom Rez u izdanju nakladničke kuće VBZ je priča o fotografu kojeg je netko ustrijelio, a ta priča nije, da tako kažemo, pravocrtna, već brojni poznanici tog istog fotografa pričaju ne samo o njemu, nego i onome što je moglo dovesti do toga ubojstva.

Naime, zanimljivo je da Božica Brkan ne samo da se dotiče intimne sudbine jedne osobe koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, već pripovijeda i o onima koji su bili na neki način izravno ili neizravno upleteni u život prije tog rata i život za vrijeme rata. Isto tako, taj rez s jedne strane znači doslovce rez preko vrata nekog čovjeka, ali isto tako i estetsku kategoriju, a to je zlatni rez. Pa Božice, kako ste uopće se odlučili pisati takvu vrstu romana? Proza koja je teška, a opet s druge strane vrlo se lako čita.

Naslovnica Novinarske trilogije Božice Brkan

Pa mislim da nisam uopće bila u situaciji da odlučujem hoću li to pisati ili ne. Jednostavno sam zapisivala nekakve ideje koje su mi dolazile, zapravo nekoliko godina. Onda se dogodilo stjecajem okolnosti, rekla bih životnih, na kraju krajeva također i u životu, jedno samoubojstvo koje me je strašno potreslo i još nekakve druge, dakle, slične stvari koje vas jednostavno nagnaju da se to nekako sve ukriža i da jednostavno ono što se obično kaže da se samo napiše. Jednostavno vas natjera da završite tekst.

Uvijek se šalim pa kažem da ljudi opisuju ono što im se događa, pa ste tako vi za milje sveukupnog događaja, osim što ste izabrali jedno selo na obali rijeke, izabrali i redakciju novina.

Pa da, u principu mislim da je najiskrenije što možete pisati i zapravo možete najbolje opisati onaj dio koji poznajete. Ovdje je bio moj radni milje, ja sam bila ipak 30 godina profesionalna novinarka, tako da mi je to na neki način poslužilo kao mjesto događaja, odnosno događanja, jedno od mjesta, ali vrlo važno. Osim toga, znam dosta ironično reći, s obzirom da moderno novinarstvo, aktualno, sadašnje, recentno, da se poslužuje time da izmišlja, dakle da može pisati fikciju kao nekadašnje pravo novinarstvo, ja sam se ovdje zapravo koristi- la citatima iz stvarnosti da mi budu fikcija.

Budući da vas oni koji čitaju suvremenu poeziju prepoznaju i kroz ne samo štokavski, već i kajkavski jezik, vi ste se i ovdje odlučili jednom liku dati jezik. Međutim, moram priznati da to nije onaj pravi zagorski.

Pa ovo je pravi moslavački, zapravo pravi kekavski. Malo smo razgovarali o tome i profesor Zvonko Kovač ima vrlo zanimljivu tezu da ja kajkavskim, odnosno tim svojim graničar- skim kajkavskim, kekavskim, kekavicom, da pišem i koristim te riječi u blizini smrti. To me je malo šokiralo, nisam o tome tako razmišljala, ali što više o tome razmišljam, mislim da to drži vodu. Zapravo sam koristila nekoliko izričaja, da tako kažem, i samoga kajkavskog, jer ipak počinjem u žargonu, recimo, lik gostioničara govori žargonom. Niz je takvih monologa. Zatim postoje likovi koji govore kekavicom. Koristila sam kekavicu svojega tate, onom koja se govorila do sredine prošloga stoljeća. Sad već ima vrlo malo govornika i mislim da sam zabačeni kraj u koji smještam ratne događaje izabrala misleći da mi vjerojatno moji neće zamjeriti. A profesor Kovač ima također vrlo zanimljivu tezu da sam prvi puta izvela kajkavski na prvu crtu, gdje kajkavski zapravo nigdje nije bio za vrijeme Domovinskog rata. Baš ondje gdje su se vodile borbe. Na kraju krajeva, je Česma, a moje selo Okešinec je uza samu Česmu, bili granica s Turskom, stoljećima, tako da sam tu nekakvu zamišljenu granicu, Reku, odnosno Rijeku, povukla kroz više vremena, kroz više država i kroza više nekakvih razmišljanja. Da sam mogla likove dovesti u situaciju da ih ona spaja i razdvaja.

U šali bih rekla da ste u trendu skandinavskih krimića zato jer uzimate naoko kriminalistički element, a to je leš. Da biste onda, pokušavajući naći počinitelja ubojstva, zapravo prepričali priču o socijalnoj situaciji u kojoj se likovi kreću. Vi ne razrješujete ovaj slučaj, ali čini mi se da ste jako blizu da točno precizno definirate o čemu se radi u našim životima.

Pa ja sam, zapravo mislila da sam ja riješila slučaj, a nisam mislila uopće da pišem krimić. Pisala sam one prave ljubiće i mislim napraviti ozbiljan ljubić. Radim na tome. Dok na kraju ovaj roman, kad je trebalo opisati, nisu opisali kao krimić, nisam o njemu uopće razmišljala što on jest. A napet je. Rekoh da se može čitati na tri razine, pa i posve površinski, na plaži i može vam biti zabavno. Ako ne želite, ne morate se upuštati dublje. Možete negdje srednjom dubinom, a i dubinski i onda možete tu svašta iščitati. Dakle, može vam biti jako zabavno, a može vam biti i mučno.

Plaža je kod mene sinonim za tramvaj zato jer ja vrlo često čitam u tramvaju, posebice ako su knjige džepnog formata, ali vam mogu reći da nisam uspjela to čitati u tramvaju, da ipak nisam mogla ostati na tom površinskom sloju. Hvala vam lijepa. Bila je to Božica Brkan, a povod razgovora je njezin roman Rez.
Osamdeset osam cijelih jedan.“

Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar – Umjesto kave Stara godina 2024.

Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je  predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.

Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)

Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama, koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.

Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima

Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.

Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)

Zagorkine sljedbenike podijelila je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o tome – čitajte u knjizi.

Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog

Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.

S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)

Sama Sandra u knjizi kaže: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.

Žanrovska književnost postavila Dvotočku! – Umjesto kave 1. lipnja 2022.

Hoće li se uskoro raspisati natječaj za nagradu za žanrovsku književnost (posebno ljubići, krimići, SF, horor…)? Hoće li se do kraja godine otvoriti prva knjižara isključivo s knjigama domaćih autora? Hoće li se uskoro pokrenuti zasad e-časopis za žanrovsku književnost, koja se teško probija u kulturne rubrike i emisije navodno mainstream medija? Na kraju dana, u subotu u središnjim dnevnim vijestima Nove TV, ako se ne varam, promaknula se u pasici: u Zagrebu održan prvi Festival žanrovske književnosti Dvotočka. Hoće li Dvotočka na Interliber? Hoće li se Dvotočka održati u još kojem gradu?

Začetnica festivala Dvotočke i velika popularizatorica žanrovske književnosti Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Prvi panel bio je posvećen ljubićima / Foto Miljenko Brezak

To su tek neka od pitanja koja je izrodila Dvotočka, prvi Festival žanrovske književnosti, s naglaskom na malim izdavačima – organizirali su ga u Zavičajnom Društvu Virovitičana u Zagrebu Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium – te na najpopularnijim autorima za većinu kojih ne bih vjerojatno i dalje znala da u subotu 28. svibnja od 12 do 18 sati nisam otišla na Dvotočku. Mnogima od autora predstavljene su i nove knjige. Da nisam otišla na taj književni događaj, propustila bih susresti neke pisce koje bih najmanje očekivala ondje i neke koje nisam vidjela umalo desetljećima.

Podrška žanrovskoj književnosti iz kanona: Kristian Novak / Foto Miljenko Brezak

Želeći podržati Sandru Pocrnić Mlakar s vrijednim idejama i izdanjima te ne jednom zamisli i projektom – Dvotočka je tek jedan od njih! – kako domaće autore i tekstove progurati do čitatelja barem upola onako kao prevedene i razvikane, autala sam se sa pseudonimom Bianca Brandon kao autorica visokonakladnih ljubića te predstavila najnoviji peti roman Privremeno neuporavljivo, koji nije ljubić zato što mu nisam dala da bude. Predstavila sam i svoje malo istraživanje o ljubićima, najprobitačnijem dijelu žanrovske literature, u tiskanim medijima, dnevnicima i šarenim, ponajprije ženskim časopisima unatrag pola stoljeća.

Veljko Krulčić, urednik i izdavač krimića, stripova… / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno zanimljiv panel o krimićima / Foto Miljenko Brezak

A u razgovorima u kojima je potvrđeno da je, kakva god i čija god, od kanonske do trivijalne, dobra književnost jednostavno dobra književnost. Naše ionako maleno i zapušteno tržište, gdje se malo kupuje i malo čita, voli žanrovsku književnost. Govore to podaci o čitanosti, primjerice najčitaniji je Pavao Pavličić, jedan od najplodnijih hrvatskih živućih književnika, autor brojnih krimića, a k tome i akademik. Da pišu ne nekom od velikih jezika, neki bi od naših spisatelja, počevši sa Zagorkom pa sve do Jurice Pavičića s ozbiljnim nagradama nagrađivanim i prevođenim krimićima, ili do najmlađih pisaca raznovrsne žanrovske literature i poduzetnijih i u izdavaštvu, bili konkurentni i na inozemnom tržištu.  

Panel o spekulativnoj fikciji: horor, SF i fantasy / Foto Miljenko Brezak
Mlada autorica ljubića Inna Moore i izdavačića Ina Šiček u jednoj ososbi / Foto Miljenko Brezak

Da nisam otišla na Dvotočku, ne bih znala da joj je ime nadahnula pokojna Milena Benini, teoretičarka žanrova, prevoditeljica i autorica SF-a. Da nisam otišla, propustila bih susresti i upoznati i poslušati niz zanimljivih ljudi. Kristian Novak, znanstvenik i nedvojbeno kanonski već književnik, podržao je žanrovsku književnost i nastojanja oko nje. Ne bih popila kavu s Davorom Šalatom i Lanom Derkač, koji su izašli na festival kao na friški zrak. Moji kolege po peru i iz novina i iz knjiga Mirjana i Petar  Pismestrović, proslavljeni karikaturist, stigli su iz Austrije. Bio je tu kao izdavač krimića i stripova Veljko Krulčić, urednik mojega prvog romana (nahvalio ga da se čita kao krimić, iako sam ja sklonija ljubiću!), pa Stjepo Martinović, kolega još iz Vjesnika pod slamnatim šeširom i s gitarom te s brojnim objavljenim i još neobjavljenim romanima, a roman Podne u Perastu Igor Mandić, i moj recenzent, opisao mu je kao najromantičiji hrvatski roman. Voljela bih napisati knjigu o ljubićima poput one Mandićeve o krimićima.

Publika se neprestano mijenjala, ovisno o sadržaju / Foto Miljenko Brezak
Vrlo poticajan zaključni razgovor s idejama što dalje / Foto Miljenko Brezak

Upoznala sam i više iskusnih, a osobito mladih autora koji, uzdajući se ponajprije u svoj talent i tekst, od autora prerastaju u izdavače. Dakako i žanrovska, kao i svaka druga može biti i dobra i loša, ali žanrovskoj, domaćoj, tek treba dati priliku da se iskaže, jer, tvrde, nema pristup ni u rubrike, emisije s književnošću. U panelima o ljubićima (Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović, Nataša Turkalj – moderirala Sanja Tatalović), krimićima (Jan Bolić, Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović, Veljko Krulčić – moderirala Olga Vujović), priručnici (Ljubica Uvodić-Vranić, Jan Bolić, Lea Brezar, Sandro Kraljević, Daniela Uzelac, Vedran Sorić – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar), spekulativna fikcija: horor, sf i fantasy (Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović – moderirala Olga Vujović) te zaključno o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar).