Književnici pred Canonom Branke Primorac – Umjesto kave 23. listopada 2021.

Hvaleći nedavno na fejsu fotografije Ankice Barbir s jesenskim motivima iz zagrebačkoga Botaničkog vrta gdje je sve bakreno, čak i jedna maca, Damir Millan pohvalio je jednostavan, a dojmljiv post: Evo, kad se novinar ubaci u fotoreportere. Ankica je nekadašnja novinarka TV Zagreb, vodila je i Dnevnik. Umalo sam pokrala tu FB-ideju za izložbu fotografija Branke Primorac u Narodnom sveučilištu Dubrava (15. studenoga – 9. prosinca 2021.). Pogotovo jer ju je naslovila Moje kolege. Mogla je snimati i svoje kolege novinare i pogotovo fotiće s kojima je surađivala, ali ovjekovječila je književnike.

Branka Primorac na otvorenju izložbe s jednim od portretiranih kolega novinara i književnika Damirom Karakašem / Foto Miljenko Brezak

Prema katalogu izložbe, Branka Primorac hrvatska je spisateljica, novinarka i urednica, fotografkinja rođena u Zagrebu, odrasla na Trešnjevci. Završila je Fakultet političkih znanosti i Novinarsku školu CINK (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova). Cijeli je radni vijek novinarke i urednice provela u Večernjem listu. Uređivala je nekoliko rubrika, a najduže subotnji prilog Revija (prethodnik današnjeg Obzora) i poznati Večernjakov književni Natječaj za kratku priču Ranko Marinković.

Prvi književni radovi tiskani su joj u časopisu Tina (1972. – 73.) pod djevojačkim imenom Branka Matić. Godine 1992. izlazi joj roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci kasnije i njezin najpopularniji roman Maturalac (ima i španjolsko izdanje) , koji 1993. osvaja Nagradu Mato Lovrak, a kao lektirni naslov ima ukupno 16 izdanja u nakladi većoj od trideset tisuća primjeraka. Zvonka Zmaj i Tri kavalira (Nagrada Anto Gardaš za 2012.) svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014., što je autoricu odvelo na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Roman Moj brat živi u kompjutoru (2016.) donio joj je Nagradu SFERA popularnoga SFeraKona i ponovno Nagradu Mato Lovrak. Za djecu i mlade napisala je i zbirku fantastičnih priča Moj djed astronaut i Sve zbog Ane, roman naslonjen na Maturalac. Za odrasle piše priče, romane, dramske igre za radio. 2001. objavljuje romansiranu biografiju Perešin, život i smrt za koju dobiva Nagradu Bili su prvi kad je trebalo, a 2010. roman Divlje godine. Okušala se u pisanju slikovnica, a najnovija knjiga s dobrim recenzijama je Suze male Miljenke iz 2021. 

S otvorenja izložbe Moje kolege / Miljenko Brezak

Za studentskih dana pohađa tečaj fotografije pri Češkoj besedi u Zagrebu. Od puberteta stalno je u dobrim odnosima s fotoaparatom, no umjetničkom se fotografijom ozbiljnije počinje baviti početkom 2000., što rezultira prvom samostalnom izložbom Pogled u krošnje u Cro Art Photo Clubu u Zagrebu u veljači 2006., te u Požegi u listopadu 2006., u Grazu u prosincu 2007. U Pagu 2008. i 2009. u Budimpešti javlja se novom temom Paške čipkarice, a izložba Paški motivi u lipnju 2009. u Fotoklubu Zagreb (kojega je i danas članica!)  objedinjuje dvije teme – čipkarice i Pag. Izloženi portreti pisaca nastali su u posljednjih deset godina i nisu izlagani, iako su neki objavljeni u časopisima i novinama, a pojedini i dobili nagrade.

Branka Primorac govori na otvorenju svoje izložbe umjetničkih fotografija / Foto Miljenko Brezak

Kako novinarka, urednica u novinama i književnica ode u fotografiju? Kada? Zašto? Zato što stvarno fotografija govori tisuću riječi ili…?

Meni je taj proces posve prirodan. Jedinstvo slike i riječi u našem je poslu simbioza bez koje ne bi bio ono što jest. No, u novom mileniju taj odnos se mijenja na štetu novinskog teksta, što me ne veseli ma koliko voljela fotografiju. Morala bih sada braniti dvije ljubavi što je nemoguće. Ušla bih u labirinte iz kojih bi se teško izvukla. Sigurno je da su s razvojem digitalne tehnologije posljednje decenije donijele promjenu u grafičkom izgledu novinskih stranica. Velike fotografije i jedva nešto malo teksta. Grubo rečeno, fotografija oduzima prostor tekstu. Fotke su sve veće, a tekst sve kraći. Novo doba, nova pravila. Novinarka u meni nikako se s time ne miri, a opet moje fotografsko oko žudi za  dobrom fotografijom koja govori tisuću riječi. Koja podvojenost?! Mogu se našaliti na svoj račun pa reći da sam preteča nove mode. Na novinarski sam zadatak i kad nije trebalo, jer je sa mnom išao fotoreporter, nosila svoj Olympus, mnogo prije nego što je to za današnjeg mladog novinara pravilo. Ja sam tu malu lijepo dizajniranu digitalnu spravicu, koja mi je stala na dlan, nosila iz zadovoljstva, a današnji kolege ih nose jer moraju. Bolje im je doći na zadatak bez olovke nego bez fotoaparata, videokamere. Takvo vrijeme, a krilatica glasi: Suvremeni čovjek nema vremena čitati dugi tekst. Dajmo mu televiziju u tisku! Eto zašto sam se zaljubila u fotografiju mnogo prije nego je postalo normalno više gledati nego čitati. Ironiziram, naravno da to nije razlog jer me isključivost ne veseli. Već sada nam se osvećuje na mnogim planovima, osobito komunikacije, jezika, a dugoročno je pogubna.

Branka Primorac samo sa dijelom nas od pedesetak portreta kolega književnika / Foto Miljenko Brezak

Snimala si fotografiju i novinsku i umjetničku. Po čemu se, po Tvojemu, razlikuju, ako ima razlike?

Teško mi je to objasniti. Točno znam kakva mora biti novinska fotografija, objavila sam ih bezbroj. Jednostavno mora biti dobra, mora biti oštra, dobro kadrirana i mora biti ilustracija teksta uz koji stoji. U sferi umjetničke fotografije stvari se kompliciraju. Zašto snimamo stotine fotografija? Zato da bi dobili jednu-dvije-tri dobre, odlične, umjetničke, vrhunske pred kojima zastaje dah. To je neizvjesna potraga kao istraživanje lijeka za strašnu bolest. Nekome se klik dogodi od prve, nekada od ente, nekada nikad. Ali se nekome ipak dogodi! Mislim da je zato taj prostor djelovanja toliko privlačan. Meni npr. oduvijek, od puberteta, iako nisam do kraja bila svjesna kamo to vodi. Puno toga treba znati o tome kako zarobiti svjetlo, puno eksperimentirati. Puno se toga treba poklopiti u malo vremena – od izbora motiva, rukovanja okularom, trzaja ruke, rakursa, svjetla – da se uhvati neponovljiv trenutak. I to nije sve. Vještina u svemu nabrojenom vodi do umjetnosti, ljepote snimke u kojoj svjetlost odradi posao, donese rezultat koji nekada bude bolji nego što ga je oko nagovijestilo. Dogodilo se i meni nekoliko takvih s kojima sam ja zadovoljna pa i drugi, ali kako točno ponoviti isto odgovora nemam. Dogodi se ili se ne dogodi.

Izjava za TV / Foto Miljenko Brezak

Imala si različite motive i izložbe od neobičnih fotografija poput davnih prirode na naslovnici Večernjakova Vrta – kad su nas se zbog njihove neobičnosti na kolegiju napali naše kolege profesionalni fotići.

Riječ je o izložbi u Fotoklubu Badrov Pogled u krošnje o kojoj svaki put još danas svoje divljenje izrazi Slavka Pavić, najstarija hrvatska fotografkinja. Njoj se to svidjelo, kolegama nije. Bilo je to nerazumijevanje, možda i nešto drugo. Ne bih sada ulazila u detalje, uvijek ima ljudi kojima se nešto sviđa i kojima se nešto ne sviđa. Ali čudi reakcija profesionalca koji bi morao znati prepoznati dobru fotografiju. Ti si kao urednica Vrta prepoznala zanimljivu temu, vrijednost fotografija i objavila ih na ekskluzivnom mjestu tvog priloga i doživjela neugodnu kritiku. Bilo je davno. Mi doduše pamtimo, svi drugi su na to zaboravili. No, evo prigode da kažem kako je nastala. Dobila sam na dar novi fotoaparat, Canon EOS-350 D, digital. Prvi u nizu Canonovih profesionalnih aparata, za mene jedino dostupan. Preporuka je to bila Večernjakova fotoreportera Patrika Maceka. Jedva sam čekala kad ću se sprijateljiti s njime. Iskoristila sam jedan četvrtak kad sam dugo u noć ostajala u redakciji završavajući Reviju, subotnji magazinski prilog, preteču današnjeg Obzora. Da bi mi se glava ohladila kući sam se vraćala pješice. Od Vjesnikova nebodera do Vrbana je tri i pol kilometra. Na tom potezu moj je Canon, kojem je danas skoro dva desetljeća, izgubio nevinost. U mraku u zimsko doba nije bilo pored prometne ulice bilo bog zna što zanimljivo za fotografa. Bar se tako meni činilo. Reda radi okinula sam jedno drvo, golo, tek s nekoliko suhih listova. Blic je jedva odradio posao. Pogled na displej me iznenadio. I tako je počelo. Do kraja puta imala sam cijelu seriju fotografija. Nastavila sam i sutra i prekosutra. Za mjesec dana imala sam trideset dobrih koje su završile na ukupno tri izložbe. Tako slučajno rodila se ta tema.

Branka Primorac: Autoportret

A s otoka Paga, čipkarice i otok sam?

Imam sreću da ljetujem često na Pagu u kući prijatelja. Što logičnije nego nositi fotoaparat i snimati taj predivan gradić oblikovan rukom Jurja Dalmatinca. Tada sam nabavila i stativ za noćno snimanje. Oprema se počela gomilati, ali vrijedilo je. Usput se rodila ideja o kolekciji fotografija paških čipkarica. Obilazila sam ih jedno proljeće, jedno ljeto i još potkraj rujna. Pomagala mi je jedna čipkarica naći sve one Paškinje koje se ne vide na ulici već marljivo rade u svojim malim kuhinjicama. Rado su stale pred fotoaparat. Neponovljivo iskustvo. Ta je izložba u Kneževu dvoru bio događaj za Pag. A vidjeli su je i u Budimpešti i Zadru. 

Na plakatu izložbe Moji kolegei omiljeni Brankin urednik Ivan Kušan

Na nedavno otvorenoj izložbi Moje kolege u Fotogaleriji Narodnoga sveučilišta Dubrava – koja je i povod ovomu našem razgovoru – izložila si čak pedesetak portreta, faca. Jesi li prije odabrala koga ćeš fotkati ili si fotkala pa odabrala najbolje fotke ili…

Svaka je fotografija nastala u drugačijim okolnostima. Najčešće sasvim spontano i bez pravog povoda i namjere da jednom bude izložena. Da sam na to mislila sigurno bih bila sputana i ja i model. Ovako je bilo prirodno da uhvatim skoro na prepad ili baš na prepad neobične nenamještene poze, nekad na granici onoga što se smatra dobrim portretom za javno korištenje npr. u knjigama uz biografiju pisca. Ali baš takve imaju draž, neku dodanu vrijednost. Nadam se i portreti mojih kolega književnika. Još nešto! Zahvalna sam Čedi Grosu koji je kod traženja naslova za ovu prigodu ispalio onaj koji sam iskoristila za aktualnu izložbu.  

Na pozivnici izložbe Brankina kolegica književnica za djecu Silva Šesto

U kojim trenucima fotkaš? Sjećam se kad si cijelu Skupštinu DHK čekala jednoga kolegu želeći snimiti jer ti je falio njegov portret…

Bilo je to kad je izložba već bila zakazana. Tražila sam lica koja bi mogla biti zanimljiva kameri, koja bi mogla dati kolekciji dodatnu težinu. Istoga za kojeg pitaš nisam dočekala. Mislim da mu se nije dalo natezati sa mnom, ali su zato među zadnjima ove godine pristali biti fotografirani Božidar Brezinščak Bagola, Zlatko Krilić, Damir Karakaš, Hrvoje Hitrec i Marko Gregur čija mi fotografija nije uspjela. Tako misli Gros koji mi je pomagao u izboru. Ja nisam do kraja sigurna, ali sam popustila iskusnom oku. Tko zna, možda ga baš takvoga uvrstim u neku drugu izložbu istog naslova.

Primjećujem da su neki naši kolege na Tvojim fotkama prikazani drugačijima nego na uobičajenim svojim službenim portretima, pogotovo kada se sami selfiraju.

Mora tako biti. Inače ne bi govorili o umjetničkoj fotografiji ili nečemu što to nastoji biti. Uostalom i tvoja je fotografija s izložbe upravo takva. Tvoj Miljenko pazi da te ne fotografira baš tako kako sam te ja. Nadam se da nisi ljuta na mene zbog toga. Mislim da nijednog kolegu nisam dovela u situaciju da mu je neugodno stajati pred vlastitim likom na fotografskom papiru. Ali neki pomak od vlastite vizije sebe mora biti.

Branka Primorac: Autoportret

Izložba je i svojevrsni hommage, jer nekih kolega više nema.

Da. To mi teško pada, a istodobno prizivalijepa sjećanja na zajedničke trenutke, događaje ili izrečeno. Npr. karizmatični Ante Stamać me iznenadio komentarom moje biografije Rudolfa Perešina. Ponavljao je njegovo oduševljenje kod svakog susreta. Imam ga fotografiranog u fazi kemoterapije, bez kose, no odustala sam od te snimke. Posebno sam vezana za Ivana Kušana, mog prvog urednika knjige za mladež Maturalac. Tada je učinio grešku u kratkom tekstu moje biografije koja se i danas može naći u bespućima interneta. Nisam zbog toga ljuta, kako bih i bila kad me pomladio za osamnaest godina. I njegovih portreta imam više, ali izabrala sam jedan od zadnjih kad je već bio u domu za starije i nemoćne. Dugo sam tražila dobru fotografiju naglo umrle Irene Lukšić. Bilo mi je stalo da je izložim. Gros s nijednom nije bio zadovoljan, ne toliko zbog moje nesposobnosti koliko njezine vrckavosti pred fotoaparatom. Našla sam jednu koja je više novinska nego umjetnička, ali nadam se dovoljno dobra da stoji uz sve ostale. I tako bih ja mogla još. Spomenut ću još Saliha Isaaka. Njegovih fotografija skoro pa da nema. Sjećam ga se od dana kad sam prvi put došla u DHK. Znao je sve o meni, a ja o njemu ništa. Imala sam tek tri knjige, jedva za članstvo. Nije se volio fotografirati, a ja sam ga ulovila na prepad, mislim na jednoj Skupštini. Njegovo lice koncentracija je melankolije.   
 Nastavljaš li snimati književnike ili već imaš u glavi neku novu temu za izložbu?

Trčiš pred rudo. Prvo da se ohladim od ovog događaja koji još traje. Nikada ne mogu iz jednog uzbuđenja u drugo. Budući da su već pale ideje za Moje kolege na drugom mjestu nastavit ću snimati usput nova imena. Za neke mi je žao da već nisu snimljeni, a s njima sam bila bezbroj puta. Moram to popraviti.

Čime snimaš?

Na izložbi su sve fotografije iz spomenutog Canona koji me dobro služi tolike godine. Naravno da bih ja nešto novo, ali neki dan sam imala u rukama profesionalni Nikon fotoreportera Pixsella Igora Šobana. To je čudo od aparata, a teško kao pretrpana vrećica namirnica iz trgovine koju jedva nosi muško, a kamoli žensko s teškoćama u kretanju. A stoji toliko da sam se smrzla. Ostajem kod starog vjernog Canona. Prije njega to su bila dva prelijepa praktična digitalna Olympusa i u pubertetu moj prvi aparat – analogni ruski Zorki 6.

Za uspomenu, s kolegama, poslije otvorenja izložbe / Foto Miljenko Brezak

Je li te fotografija, pa i izložba, možda nadahnula za neku novu knjigu?

Još nije. Moram završiti one koje su mi već u glavi i dijelom u kompjutoru.

Baš kako u kataloškom tekstu Portreti književnika: Memoarski fotografski zapisi Branke Primorac počasni predsjednik Fotokluba Zagreb Vinko Šebrek citira slavnoga američkog pejzažnog fotografa i ekologa Ansela Adamsa: Ne radite fotografiju samo fotoaparatom. Fotografijom dovodite sve slike koje ste vidjeli, knjige koje ste pročitali, glazbu koju ste čuli i ljude koje ste voljeli.

Branka Primorac: Božica Brkan, 2011., na zložbi Moje kolege presnimio Miljenko Brezak

Ovaj smo razgovor vodile u uobičajeno, što preko messengera a što mejlom. Kao na kavi, iako je već dugo zbog korone nismo popile na nekom od naših mjesta. Uostalom, na kavu smo počele odlaziti tek otišavši iz zajedničke novinske redakcije u kojoj smo povremeno dijelile i prostor i mala slavlja, doduše ne i rokove prijeloma. Mirovinu koristimo obje još više – pišući. I fotkajući. Moram otkriti kako mi se moj Brankin portret s izložbe Moje kolege, snimljen 2011., baš dopada. I podsjeća me na od uha do uha nasmijanu mladalačku karikaturu također zajedničkoga nam redakcijskog kolege Zvonimira Gavranovića Gage. Ne mogu prešutjeti i kako sam na kraju pitanjâ odnosno razgovora Branki napisala:
UOBIČAJENO NOVINARSKI  
Možeš dodati i nešto što te nisam pitala, a imaš baš dobar odgovor!
I da je odgovorilaUOBIČAJENO NOVINARSKI:
Zar bi još? To ti je možda već ionako previše. Bok!

Nije bilo previše, jer smo razvezle i o naslovu izložbe, uredničko-lektorski!

20211111 – 20211121 – 20211122

Monografija Zagreb Stanka Abadžića ili karakterni portreti Zagreba – Umjesto kave 6. travnja 2019.

Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.

U kontralihtu: S. Abadžić i B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.

Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, presnimljeno iz knjige
Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, tema: bicikl / Presnimljeno iz knjige

Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rataili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.

Naslovnica
Naslovnica

Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.

Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige
Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!

I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj rupi / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića
I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj ruti / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…

Stanko Abadžoć / Fotografija Miljenko Brezak
Stanko Abadžić / Fotografija Miljenko Brezak

Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.

U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.

Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak

Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.

Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530

20190401 – 20190405 – 20190406