Prošloga je tjedna u srijedu, 16. rujna 2026. Društvo Virovitičana u Zagrebu prvu svoju jesensku tribinu posvetilo rođenome Virovitičaninu Franji Martinu Fuisu i Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera nadahnutu njime. Gost tribine Goran Gazdek, osnivač i direktor festivala, voditelj programa i glavni selektor, a uz njega i Ivana Žada i Sandra PocrnićMlakar, od početka njegovi glavni pomagači da bi se oživjelo sjećanje na njihova gotovo zaboravljenoga sugrađanina i na njegov neobičan život i bogato stvaralaštvo.
Neven Petrović i Goran Gazdek na tribini u Društvu Virovitičana u Zagrebu (Foto Miljenko Brezak)
Franjo Martin Fuis iliti Fra Ma Fu, kako se potpisivao pod novinske
tekstove, jedan je od najpoznatijih hrvatskih reportera tridesetih
godina prošloga stoljeća i pionir moderne fotoreportaže i turističkog
novinarstva. Hrvatsku je obilazio biciklom, prerušavajući se u skitnicu kako bi izbliza upoznao život ljudi s društvenog ruba, fotografirao vlastite reportaže i, uz drugo, pisao scenarije za stripove Andrije Maurovića.
Priča se kako je bio špijun i kako je poginuo bježeći u partizane kad
mu se avion srušio na nepristupačnom dijelu Velebita. Zanimljivo je da
je svake godine festival imao i posebno dizajnirane majice,
a najomiljenija je upravo s avionom koji je doletio iz glave
virovitičkoga dizajnera, autora stripova, ilustratora i umjetnika Davora Shunka.
Zajednička fotografija kao najava Novinarske trilogije, nove knjige Božice Brkan
A Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu od 2015. godine okuplja
novinare, književnike, fotografe, strip-autore, filmaše i druge
pripovjedače i to uz zanimljive izložbe, promocije knjiga i filmova,
tribine, predavanja i druge događaje, na svojevrstan način putujući
Hrvatskom od starta u Virovitici preko Fažane, Brijuna i Daruvara do
Đurđevca, a 12. festival će se po svemu sudeći održati u Zagrebu u HND-u sredinom studenoga, oko Fuisova rođendana.
Sandra Pocrnić Mlakar prisjeća se početaka u rodnom gradu (Foto Miljenko Brezak)
Pisala sam također i o više gastrozanimljivosti predstavljenih na festivalu, od prvoga slavonskog pjenušca, slastica koje su kreirali školarci, lokalnoj juhi, torti, novinarskim kuhanjima itd.
Ivan Žada čita Fuisove pjesme, koje je uz prošlogodišnji festival uknjižio Veljko Krulčić (Foto Miljenko Brezak)
Na zagrebačkoj tribini
sam imala potrebu pohvaliti upornost kolega što važan dio novinarstva i kulture
dovode iz metropole u provinciju i što su šireći priču o Fra Ma Fu, reporterima
i reportaži unatrag desetljeća skrenuli pozor na tu važnu, plemenitu rubnu
vrstu između novinarstva i književnosti i na neki način vratili je iz dobrih
starih novinarskih vremena u sadašnjost i naznačili joj mjesto i u medijskoj
budućnosti, neovisno bila socijalna, politička, ekonomska, gastronomska…, ali
primjerena mediju koji je objavljuje. Kada novinarstvo svakodnevno lavira
između fakcije i fikcije, najvažnije je – ne odustati od (provjeravanja)
činjenica.
Publika odabrana, ali vrlo zainteresirana (Foto Božica Brkan)
Festival je uveo nagrade i skretao pozor i na
dobre reportaže i na dobre reportere i to ne samo u tiskanim medijima nego i u
svima drugima koji su se u međuvremenu razvijali i razvili, a s njima, nužno, i
reportaža kao novi sadržaj prilagođen samim medijima od mainstreama
radijskih i televizijskih do internetskih, primjerice na YouTubu i društvenim
mrežama, makar u citatu, kratkićima. Gazdek je to povezao s potrebom da se u
vremenu brzih i površnih informacija ponovno vratimo ljudima, terenu i
autentično ispričanoj priči.
Goran Gazdek s najljepšim dizajnom Fra Ma Fu Festivala (Foto Miljenko Brezak)
Goran Gazdek
novinarsku je karijeru započeo 1980. godine kao novinar Glasa Slavonije, a bio je
i glavni urednik Bjelovarskog lista te radio na Radio Daruvaru, Osnivač je i
glavni urednik portala Virovitica.net. Pokrenuo je i uređivao portale
Pivnica.net i Framafu.com. Danas djeluje kao slobodni novinar. Kao utemeljitelj
i direktor Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu G. Gazdek je za njegovo
pokretanje bio nominiran i za nagradu Europske federacije turističkih novinara
POVELJA F.E.S.T. Trenutačno je i član Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva, kojem je bio
i potpredsjednik, a predsjednik je Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu
i obrazovanje.
Pitanja, pitanja, pitanja…otvorena za istraživnje slavnoga novinara i putopisca (Foto Božica Brkan)
O svim tim i drugim temama razgovarali su Goran Gazdek i voditelj tribine Neven Petrović, predsjednik Društvo Virovitičana u Zagrebu.
Književnik Alojz Majetić na dodjeli nagrade za najbolju Večernjakovu kratku priču Suradnja s Umjetnom inteligencijom (Foto Miljenko Brezak)
Majetićeva priča govori, kako i naslov kaže, ističe – suradnju AI
i umjetnika, a oblici su neograničeni. Izjavljuje književnik u intervjuu: Mi
s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje
sve dobro što nam ona može dati. Uzdižem pitanje iz jednoga novinskog
naslova u civilizacijsko: Ima li književnost/umjetnost smisla ako ne ide iz
ljudskog duha i uma?
Baš sam bila ponosna što je ugledni kolega književnik iz nacionalnoga kanona
apostrofirao posve svjež dokument s Trga bana Josipa Jelačića 7,
jer, iako se treći mandat u Upravnom odboru neuspješno tučem
za redovito objavljivanje zaključaka za internu i eksternu javnost, napokon ne
samo da je taj objavljen,
čak i u mainstream medijima, nego
i u javnosti i među članovima zazvonio kao rijetko koja točka dnevnoga reda.
Alojz i Saša Majetić i Božica Brkan u Hrvatsko državnom arhivu na obilježavanju 60 obljetnice Večerjakove kratke priče (Foto Miljenko Brezak)
Vidljivosti Deklaracije o umjetnoj inteligenciji nesumnjivo je pridonijelo i to što se slučajno vremenski neplanirano a sretno poklopila i s danomice recentnim preštrikavanjem Trumpova nastupnog polubilijunskog ulaganja u AU, poslije burzovne milijardske dolarske rupe vodeće u tome američke Nvidije i iskakanjem konkurentskoga kineskog DeepSeeka; ali također i s izvještajem britanske Society od Authors kako je već više od trećine prevoditelja i četvrtine ilustratora posao izgubilo zbog generativnog AI te s inicijativama vodeće američke organizacije pisaca Authors Guild za projekt Human Authored odnosno Djelo čovjeka.
Upozorenja sa sviju strana, otvaranje rasprave, ali u osnovi korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti i to ne samo uz prevladavajuću financijsku ili odbijajuću intelektualnu. Istinabog, i u nas su poduzetniji spisatelji već su pohrlili voditi (auto)intervju s AI, čak četveroručno s njime i napisati i pjesmu, ne samo haiku, i roman za hrvatskom. Čak i nisu najgore što je napisano kao lijepa književnost!
Drago mi je što smo Deklaraciju donijeli i prije drugih profesionalnih udruga koje su navodno prodornije i misle modernije od naše koja baš ove godine puni 125 godina i to nakon uobičajene, kratke i žustre e-rasprave članove Upravnoga odbora DHK o, po mojemu, odličnom draftu tajnika Matije Štahana uz nekoliko dodatnih poboljšica. Podsjećam, osim na književne teme poput, primjerice, onoga brata iz kompjutora Branke Primorac, da su recimo 2023. i Zagrebački književni razgovori zagrebli zanimljivu temu Povijesni roman u digitalno doba bez većega odjeka.
Prisjećam se i da smo o AI u drugome nužno zainteresiranome društvu HND-u prvi put načeli raspravu u Zbora znanstvenih novinara u ožujku 2024. I da otad prikupljam i dvojim što bih napisala o njoj, jer mi nije dovoljno ni nekritičko oduševljenje ni nekritičko odbijanje kad su već zbog poslovnih, kapitalnih interesa radiostanice ostale bez i najmanje vijesti i postale brbljavi DJ s reklamama, kad se objavljuju grafovi s udjelom tvrtki u EU koje redovito rabe AI (Hrvatska 11,8 posto prema 20,9 posto u Sloveniji ili nešto manje u Austriji, a najviše 25,1 posto u Švedskoj i 27,6 posto u Norveškoj ili manje od nas – 6,4 posto BiH ili 7 posto u Srbiji ili,4,4 posto u Turskoj)…
Manje se raspravlja o AI i kreativi, poželjnoj kombinaciji i
uglavnom se sve svodi na onu iz prve industrijske revolucije da će opet ovce,
ovaj put strojevi odnosno AI, pojesti ljudi. AI, dakako, odnosno što mi
se osobito dopada da se doduše tek tu i tamo rabi hrvatski UI. No, tada smo
prvi put temeljitije čuli i o dokumentima Europske unije o AI, koje bismo
trebali ugraditi i u svoje nacionalno zakonodavstvo. A da se ne zadržimo samo
na opetovanjem pozivanju na vatikanski dokumenta o tome kako tehnologija AI
sadržava sjenu zla.
Naime, kaj!? Kad samo usput malo bacim pogled na tekuću politiku,
ma ne moram ići dalje od ovih naših
saborskih zastupnika i ministara, nekako pomislim da bi AI, dok gq ne nafilamo
drugačije, puno bolje, a zasigurno poštenije odradila posao. Čak nam svakodnevno
i manje omalovažavala našu običnu malu ljudsku inteligenciju. Dvojim jedino s
emocionalnom inteligencijom AI. Nekako na kraju uzdajem se ipak jedino u to da
nas kao ljude, ono što si utvaramo da jesmo, može održati osjećaj i vjera u
dobrotu, u pravu inteligenciju, u Čovjeka, homo sapiensa. Kreativnoga!
Zato i prenosim Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji DHK, u čijem sam
donošenju baš sa zadovoljstvom i ponosom sudjelovala i to stjecajem prilika online:
dakle, na sjednici sam i bila, iako nisam bila. Kao što zahvaljujući tehnologiji
za svoje novinarske i književne kreacije za svoje čitatelje i pratitelje mogu jednostavnije
i točnije, ne dograbiti nego zorno citirati u vlastitu tekstu, makar linkom.
Književnost je fenomen koji prožima cjelinu stvarnosti. Ona je usmjerena na prošlost, ali jednako tako i na budućnost. Pomoću književnosti uživljujemo se u iskustva ljudi minulih vremena, no jednako tako, književnost je – od antičkoga doba do moderne znanstvene fantastike – u nebrojenim primjerima predvidjela, pa i kreirala budućnost. Štogod se izriče, ne može se izreći bez književnosti; suvremena historiografija pokazala je kako je svaki pogled na prošlost nužno priopćen pripovjednim strukturama imanentnim, ponajprije, književnosti. Svete knjige, uz metafizičku i vjersku, oduvijek su imale i pripovjednu ili književnu dimenziju. Od političkih govora do novinskih članaka, u onome trenutku u kojemu dolazi do međuigre misli i riječi, iz govora i pisma izvire književnost. Iz tog razloga nije čudno što se pojava umjetne inteligencije, idejno ne toliko novoga no izvedbeno izrazito recentnoga fenomena, osim na svijet tehnike, znanosti, zdravstva, ekonomije, medija i politike, između ostaloga odnosi i na književnost.
Kao što su pojedini predstavnici drugih grana umjetnosti već i primijetili, osim što obogaćuje pojedine sfere ljudskoga djelovanja, umjetna inteligencija za stvaralački duh čovjeka uvelike predstavlja i prijetnju. Od filmske industrije, gdje zamjenjuje autore scenarija, preko slikarstva i ilustratorstva, gdje kreira djela nerazlučiva od onih kakve može stvoriti ruka likovnog majstora, pa sve do književnoga prevođenja gdje zasjenjuje minuciozni prevoditeljski rad, umjetna inteligencija pokreće mehanizam ugroze kreativnih industrija i umjetničkih poziva. Naposljetku, tu je i književnost sama. U svijetu je već zabilježeno više slučajeva korištenja umjetne inteligencije u književnom stvaranju. Ono može biti zanimljivo kao stvaralački eksperiment, no pitanje koje se pritom postavlja glasi: hoće li umjetna inteligencija ugroziti književnu umjetnost?
Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti.
1. Autorska prava
Problem autorskih prava pri „proizvodnji“ književnosti pomoću umjetne inteligencije tiče se samog načina na koji umjetna inteligencija stvara književnost. Naime, sustavi dubokog učenja za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka, a od kojih je najpoznatiji ChatGPT, tekst stvaraju pomoću već postojećih tekstova – književnih i inih – koji su uneseni u njihov sustav, odakle ih se kompilira kako bi se udovoljilo zahtjevima korisnika. Takvo što može biti korisno za otkrivanje podataka koji su u domeni javnoga dobra, premda i ondje postoje opravdane sumnje u pouzdanost generiranih informacija, no što se tiče književnosti, zapravo je riječ o stroju za citiranje i plagiranje. (Opasnost je posebno velika u području esejistike, pa i izvan književnosti, primjerice u znanosti i novinarstvu.)
Iako je književna teorija druge polovice 20. stoljeća nastojala pokazati da je u književnost u svojoj naravi citatna, kada govorimo o premještanju citatnosti iz konteksta prirodne u kontekst umjetne inteligencije – i priznamo li da citatna književnost može biti i remek- djelo, ali jednako tako i puki plagijat – tada se otvara sljedeći problem: ako je u slučaju „klasičnog“ plagiranja konkretni pojedinac kazneno i moralno odgovoran, tko je odgovoran kada isto čini umjetna inteligencija? U punome smislu riječi to nisu niti korisnik, niti proizvođač – a niti, dakako, sama umjetna inteligencija. Ovo je samo dio problema koje, u pogledu autorskih prava, otvara uporaba umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu.
2. Socijalna sigurnost
Društvo hrvatskih književnika strukovna je udruga koja okuplja književnike, ali se u svojoj praksi ne bavi samo zaštitom autorskih prava hrvatskih književnika, nego i prevoditelja i ilustratora. Raširena a neregulirana uporaba umjetne inteligencije za prevođenje i izradu likovnih prikaza u sve većoj mjeri egzistencijalno ugrožava mnoge vrhunske prevoditelje i ilustratore, čiji posvećeni i nadahnuti rad može lako biti zamijenjen produktima umjetne inteligencije, koji sa svakom svojom novom generacijom sve vještije i umješnije „proizvode“ prijevode i ilustracije. Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će isto biti slučaj i s književnošću. Iako je ovo rješenje naizgled jeftinije, kao društvo ćemo ga, dugoročno, skuplje platiti.
Jer, može li društvo preko noći u zapećak baciti čitavu klasu stručnjaka i majstora, ignorirajući prirođene im talente i stečene vještine? Društvo u kojemu prevoditelje, ilustratore i književnike tehnološki napredak tjera na marginu gubi mnogo više od same socijalne sigurnosti prevoditelja, ilustratora i književnika – ono gubi kulturnu elitu koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh. Zanemariti stvaratelje i autore u hrvatskom bi društvu, kao i u svakome drugom, značilo duhovno se samoosiromašiti i pohrliti u intelektualnu i idejnu pustoš naše vlastite proizvodnje. U kulturi svake zajednice postoji suptilna, nevidljiva ravnoteža koju čine konkretni pojedinci – zamijenimo li dio te duhovne strukture nečim umjetnim, sustav neće opstati čitavim, nego će se s vremenom cijeli urušiti u posthumano stanje.
3. Bit književne umjetnosti
Jedno od trajnih pitanja jednako čitatelja kao i književnika kroz vjekove glasi: odakle dolazi književnost? Je li ona dar sila koje nas nadvisuju; nadahnjuje li je Bog, muze, podsvijest? Kako god bilo, inspiracija i stvaranje plod su ljudskoga bića ili onoga što ga transcendira, a ni u kojem slučaju ne proizlaze iz nečega beživotnog kao što je umjetna
inteligencija. Ona, naime, nije subjekt, nego objekt, a objekt ne može posjedovati stvaralački plamen jer mu nedostaje iskra života, uma i duha. Književnost je posebna disciplina ljudskoga djelovanja po tome što je se ne može kategorizirati ni kao prirodni, ni kao umjetni fenomen – ona na samo sebi svojstven način spaja jedno i drugo.
Književnost je na svoj način prirodna jer se razvila u ljudskome rodu, no nije „prirodna“ u doslovnom smislu riječi, budući da nema konkretnu utilitarnu, za preživljavanje nužnu funkciju kao što je slučaj s nagonskim funkcijama životinjskoga svijeta. Književnost je eminentno ljudski fenomen, k tome i plod jezika kao još jednoga eminentno ljudskoga fenomena – a koji je za nju ujedno i nužan preduvjet. Utoliko je književnost prirodna i umjetna, u isto vrijeme. Samo u takvome prožimanju prirodnoga i umjetnog u njezinu postanku, svrsi i smislu književnost može postojati. Bez jednoga od tih dvaju elemenata književnost umire. Umjetna inteligencija, kada je se zloupotrebljava, književnost lišava upravo njezina prirodnog aspekta. U temelju književnosti je riječ – logos – a taj pojam u izvornome značenju upravo i upućuje na smisao, sklad i svrsishodnost koja podrazumijeva i stvaralački um kao nešto što umjetna inteligencija ne može ponuditi.
***
Sa svime navedenim na umu, Društvo hrvatskih književnika osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima. Sugeriramo zakonodavcu da, uz konzultacije s relevantnim književnim udrugama, u buduće regulacije umjetne inteligencije uvrsti i element odnosa umjetne inteligencije i umjetnosti, kako bi sankcionirao zloupotrebu umjetne inteligencije na štetu književnosti i umjetnosti, a u kojemu bi pravi autor – bilo žrtva plagiranja, bilo onaj tko bi neki angažman dobio da njegov posao „besplatno“ nije odradila umjetna inteligencija – bio oštećen. Književnost je plod ljudskoga duha, ali i jamstvo njegova opstanka zbog čega ga u njezinu stvaranju beživotni automatizam umjetne inteligencije nikada neće moći zamijeniti.
Osobina koja
novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao
je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade
predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je
pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje
potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u
novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne
zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja
koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego
zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba
mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru
da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba
obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se
obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog
dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često
piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.
Na prijelazu
epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna
novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti,
komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova.
Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila
dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati
dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se
vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da
se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je
prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih
kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga
sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira
Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija
špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz
stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se
temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao
aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća
na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u
senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo
praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj
sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji
može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine
uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta,
komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika,
tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz
pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica
Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam
sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam
i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da
će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan –
inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u
blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni
kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i
čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu
kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.
„Umjesto
kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala
mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom
„Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno,
konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod
neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno
djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji
bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i
dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je
borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub
kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je
desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i
polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na
pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje –
iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju,
duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na
kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje
god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici
sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja
davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala
spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica
gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i
blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a
što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i
to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske
scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.
Koje su,
dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim
raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima?
Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je
zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira
Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila
u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i
prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj
revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih
industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure
Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa
Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić,
Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio
zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito,
Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80
godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran
iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125.
godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju
iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko
istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela?
i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle
imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor
ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o
fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući
rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka
Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta
književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija
zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.
Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno
obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica
po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila
zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u
tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima
barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom
sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog,
informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne
treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se
koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.
Božica Brkan
radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u
doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na
prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000.
godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom
iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj,
čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan
pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim
čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi
jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda
nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za
kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja,
vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni
ponovo pročitati.
