Vračtva vsagdašnja domača, Luičeva i Jembrihova – Umjesto kave 6. kolovoza 2024.

Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinja u prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.

Naslovnica Luičeve ljekaruše u Jembrihovoj nadgradnji

Za preslik je korišten primjerak iz zbirke Rara Gradske knjižnice u Zagrebu (radi lakšega čitanja uvećan je 30 posto). Još za fascinantne izložbe Sladki naš kaj u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici 1998. Jembrih je bio osobito nadahnut Luičevim rukopisom zbog njegove vrijednosti za proučavanje povijesne dijalektologije, tj. hrvatskoga kajkavskoga jezika iz razdoblja zrinskofranko-panskoga jezično-književnoga kruga, a još više zbog važnosti za oživljavanje povijesnoga nazivlja ljekovitoga bilja te za povijest medicine u Hrvatskoj prve polovice 18. st., čak 30 godina prije Lalangueove Medicine ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest, koju je u međuvremenu istraživanjima i tiskanjem javnosti približio doc. dr. Rajko Fureš.

Alojz Jembrih s Luičevom uknjiženom ljekarušom (Foto Miljenko Brezak)

Izuzetno je važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova  animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga, primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud prepisao. 

S tribine Kajkavskoga spravišča: Boris Beck i Alojz Jembrih (Foto Miljenko Brezak)

Vračtva vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.  

Publika na tribini o ljekaruši (Foto Miljenko Brezak)

Nepoznato je zašto rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada, pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72 stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim: bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija; dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad, zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone; opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep – puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…

Duplerica presnimljena iz knjige – povećan rukopis
Presnimljeno iz Luičevih Vračtva

Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.

Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).

Jedna od obilja ilustracija iz knjige

One koje će to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva   Curriculum vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve  boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.  

Kratka analiza knjige na promociji (Foto Miljenko Brezak)
S predstavljanja za sjećanje (Foto Miljenko Brezak)

U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi  tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji  da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!

Na predstavljanju i Željko Vegh, jedan od onih koji je radio na starim kajkavskim rukopisima u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici (Foto Miljenko Brezak)

Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:

Još jedna preslika rukopisa u knjizi

Za oči kermežljive. R.I.
Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.

Kada svinje paraju.
Vzami grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.

Da ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude, i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.

Proti buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.

Friška slanina da se v letu ne zvonja.
Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.

Umjesto kave 11. svibnja 2017.: doktor Fureš i doktor Lalangue

Kad naiđem na informacije o tome kako moderni roditelji u nas odbijaju cijepiti svoju djecu od zaraznih bolesti, sjetim se iz svoje škole otprije pola stoljeća curice, jedne od sestrica blizankinja, koja je šepala zbog dječje paralize, jer tada još nije bilo ni cjepiva a kamoli obaveznog cijepljenja protiv nje. Pa se sjetim i dr. Andrije Štampara i kako se svijet ugledao u njegovu organizaciju doma zdravlja recimo, koja je danas u našoj zdravstvenoj praksi toliko destruirana kao da nije krenula iz Zagreba u prošlome stoljeću. Ne mogu ne sjetiti se ni uništenoga Imunošloškog zavoda, interferona i sličnih tema, pa i sve nižega, dohvatnog nam zdravstvenoga standarda. A moram se sjetiti i zanimljiva para doktora koje dijeli dva i pol stoljeća – Fureša i Lalanguea.

Doc. dr. sc.  Rajko Fureš sa svojom knjigom o Lalangueu / Fotografija Miljenko Brezak

Da se ambiciozni i rijetko svestrani Rajko Fureš, Zagorec rođen u Martinišću 1966., nije zainteresirao za Lalanguea, autora velebnoga izdavačkog opusa, o njemu bismo i dalje mogli doznavati uglavnom iz stranih izvora – na internetu su najviše rangirani francuski linkovi! – i ne znajući koliko nam je važan. Možda bismo natrapali na poneki egzotični citat iz povijesti kajkavskoga jezika i književnosti, kao što sam ja za svoj roman Ledina iz književnopovijesnoga teksta prof. dr. sc. Alojza Jembriha o tome kako ozdraviti kuću poslije velike vode, poplave.

Predstavljači knjige na 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini / Fotografija Miljenko Brezak

Rođenjem Luksemburžanin Joannis Baptiste LalangueIvan Krstitelj Lalangue (Matton, 1743. – Varaždin, 1799.) kao službenik Beča, kojega je podržavala sama carica Marija Terezija, prekomandiran je u austro-ugarsku provinciju, u nekadašnju hrvatsku prijestolnicu Varaždin, radi zdravstvenog prosvjećivanja i liječenja te učinio toliko da je doc. dr. sc. Rajko Fureš, nakon višegodišnih istraživanja i objavljivanja pojedinih zaokruženih dijelova u novinama, časopisima, stručnim jezičnim i medicinskim skupovima, prošle godine objavio i udžbenik za buduće liječnike Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva.

Kada bih odabirala najmiliju knjigu koju sam pročitala u 2016., a nije ih malo, bio bi to upravo Furešov Lalangue. Pročitavši je prvi put, najprije sam je odložila misleći kako po dobrom običaju strašću pretjerujem. Ali ne! I dalje je, pročitavši je drugi i treći put, srdačno preporučujem, ne samo kajkavcima – i ne samo studentima medicine, jezika, ženama… – kao i odmah poslije prvoga predstavljanja u Tjednu kajkavske kulture u rujnu 2016. u Krapini na jubilarnome 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Malo, uporno društvo uvijek spremno na različita mišljenja često organizira zaokružene skupove na kojima, kao i na ovome, uvijek se super provedem, jer upoznam zanimljive pametne ljudi i svašta novoga doznam iz povijesti, kajkavske ponajprije. Takav je slučaj gospon doktor Lalangue.

Lalangueuov Kratki navuk od meštrie pupkorezne iz Furešove knjige

Poput toga svog očiglednog uzora, dr. Fureš je ne samo liječnik, specijalist ginekolog (i šef!) u zabočkoj bolnici nego ginekologiji i porodništvu poučava i buduće liječnike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer. Ali, član je i Društva hrvatskih književnika (i zagorskih također!), piše kolumne, članke, pjesme kako na standardnome hrvatskojm jeziku tako i na materinskom kajkavskom, vodi bitku da se kajkavski prizna jezikom, slika, uređuje knjige, organizira tribine, znanstvene skupove svakojakih tema i sudionika, u svome kraju otac je mnogo čega ponajprije sa svojim Mužima zagorskoga srca.

Knjigom Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva doc. dr. sc. Rajko Fureš je prema Jembrihovu uvodu, nepravedno zaboravljenog varaždinskog liječnika iz 18. stoljeća iznova je otkrio, u isti mah i habilitirao, pokazući njegovu vrijednost na području medicine u Hrvatskoj onoga vremena, u primaljstvu i porodništvu, njegovo djelovanje u kontekstu prosvjetiteljskoga okruženja i slobodnozidarskoga djelovanja u Habsburškoj Monarhiji. U drugome dijelu knjige dr. Fureš opisuje Lalangueove medicinske radove. U trećem je dijelu prikazana percepcija Lalanguea u Hrvatskoj.

Zahvaljujući Furešovoj knjizi Lalanguovo ime ostaje zlatnim slovima zapisano u povijesti hrvatske medicine i grada Varaždina. Knjigu obogaćuju prilozi s Lalangueovim djelima koje je dr. Fureš predočio u transkripciji i suvremenom hrvatskom prijevodu te iscrpni literaturni navodi. Ukratko: angažmanom autora oko prikaza lika i djela prvog autora medicinske literature u Hrvatskoj, i to na narodnome jeziku – kajkavskom književnom jeziku, dobili smo knjigu kakve dosad u nas nije bilo.

Velika podrška knjizi: prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak

Profesor Jembrih dodaje kako čitatelj ima priliku prvi put izblizu upoznati sadržaj Lalangueovih tiskanih medicinskih djela namijenjenih, prije svega, običnom čovjeku – seljaku, a onda svim staležima Varaždinske i Zagrebačke županije, također. Pomišljam: da je danas aktivan, ne bi nama majci dr. Lalangue, stranac a na našemu jeziku koji svi razumiju, samo tako tiskao (sad bi vjerojatno imao TV emisije i web stranice i društvene mreže!) svoje savjete, ma koliko izuzetno korisni i praktični bili. Gdjekad primaljama, na primjer, primjenjivi i poslije dvjesta godina, pogotovo jer su na njihovu materinskom jeziku (na koji je tadašnja primjenjiva i napredna medicinska znanja preveo franjevac Eugen Limpacher). Današnji naši zdravstveni radnici nužno moraju znati barem engleski kako bi mogli tražiti posao u inozemstvu, dok se opća edukacija, primjerice roditelja o cijepljenju, prepušta tržištu, dosegu džepa i kojekakvim aktivistima i šarlatanima.

Autor potisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

O vrijednosti Fureševe knjige o Lalangueu, ne samo o temi kratek navuk od mestrie pupkorezne iz 1777. (!), govori i popis predstavljača, uz autora i kolege liječnike s kojima radi, zaista vrlo različitih, koliko medicinskih toliko i jezičnih stručnjaka: prof. dr. sc Aleksandar Včev, dekan Medicinskog fakulteta osječkoga sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, glavni urednik knjige prof. dr. sc. Alojz Jembrih, recenzenti prof. dr. sc. Dubravko Habek, prof. dr. sc. Miroslav Kopjar i prof. dr. sc. Đuro Blažeka, te u ime nakladnika Anđa Raić.

20170509