ivica Matičević – Božica Brkan

U DHK predstavljena knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“

U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.

S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.

Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.

Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.

20240325

Umjesto algoritma ili Imaju li blogovi smisla u 2024.? – pogovor Ivana Brezaka Brkana u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Sve što je Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress, poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video, možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je Matt.

Bloganje je zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.

Naslovnica s idejom Ivana Brezaka Brkana, knjigu je grafički oblikovao Neven Osojnik

Kajgod, blogerica.

Blogerica nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40 godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016. do pro- sinca 2024.

Čekaj, 40 godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća prije nego što je blogerica započela blogati.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu

Postblogerski blog

Umjesto kave blogerica je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.

Da objasnim. Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.

Ni ti blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već poznato o ljudima koje – već poznajemo.

Potom nam je Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih želja i najgorih strahova.

Prestanimo hraniti algoritme, za sebe

Algoritam ne bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je površina interneta postala. Guglate li (ah,

internetske riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.

Blogovi to nikad nisu trebali biti.

Blogovi (weblog) započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su bile namijenjene dijeljenju naših misli.

Uostalom, i sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured- nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.

Nitko od moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama, ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.

Zašto uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku, Instagramu, TikToku?

Kao što je Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.

Blogerica je upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne, književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim unukom.

Jer, blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku – kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.

Ali ne, ona je morala blogati.

Blogeričino novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije, jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?

Iz svega što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti lako postanu dobri blogeri.

Dapače, rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.

Umjesto novinarke – blogerica.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu knjige Umjesto kave

Umjesto bloga

Ova knjiga zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora – kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400 objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.

Mnogi će i dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.

Zašto smo se predali algoritmu – umjesto blogu?

Umjesto kave ispunjava ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.

Moj kolega Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje, jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?

Neka vam Umjesto kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama, bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez bloga) u najboljim 30-ima.

Umjesto algoritma – odaberite blog.

P. S. A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.

Blog Matt Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/

Knjiški recenziraj – Netokracija: https://www.netokracija. com/bloganje-i-citanje-srednjoskolci-213810

Ivan Brezak Brkan

Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.

Predstavljena knjiga Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi Željke Lovrenčić

Imala sam zadovoljstvo i čast predstaviti danas u DHK najnoviju knjigu Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Mala knjižnica DHK (urednik Ivica Matičević), 2023. Matija Štahan, tajnik DHK, pročitao je recenziju dr. Davora Šalata, a autorica je pročitala i odabran kratak tekst iz knjige koja donosi 34, uglavnom prethodno objavljena teksta koja spajaju njezin znanstvenički, publicistički i prevoditeljski rad u oba smjera (pogovor i izvornoj knjizi, pogovor i knjizi prevedenoj na španjolski ili sa španjolskog na hrvatski, o prevedenim knjigama hrvatskih autora iz svijeta, npr. Novaković, recenzije knjiga objavljene kao pogovori ili predgovori te recenzije i kritike, prikazi i osvrti) objavljeni u uglavnom serioznijoj specijaliziranoj kvalitetnoj i raznovrsnoj književnoj i kulturnoj periodici odnosno na internetskom portalu za kritiku Stav, učasopisima Kolo, Nova Istra, Književna Rijeka, Alternator, Hrvatski iseljenički zbornik itd.

S predstavljanja: Matija Štahan, Željka Lovrenčić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Knjiga, prema riječima recenzenta Šalata, objedinjuje tekstove o poeziji i prozi suvremenih hrvatskih autora, pa tako Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Slavka Jendrička, Stanka Krnjića, Ljerke Car Matutinović, Stjepana Šešelja, Maje Kušenić Gjerek, Pere Pavlovića, Sanje Domenuš te o prozi Hrvoja Hitreca, Diane Rosandić Živković, Tihane Petrac Matijević, Božice Brkan (o romanima Generalov sin, Srbin a Hrvat, str. 79.-81., i Privremeno neuporabljivo, str. 126.-131.!), čileanskog književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha… Njezine su teme pomno odabrane, katkad i takve da ih osim nje nitko drugi i ne obrađuje, predstavljene na afirmativan način tako da bi zainteresirale čitatelja.

Naslovnica pete Lovrenčićkine knjige u Maloj Knjižnici DHK

Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi peta je Željkina knjiga u Maloj knjižnici DHK, a isto tako i peta knjiga u različitih izdavača iz dijela Željkina stvaranja o književnosti na književan, publicistički način, kojem je temeljitije posvećena posljednjih petnaestak godina, o čemu svjedoče i naslovi: Književni prikazi i drugi zapisi (2011.), Stazom do riječi (2014.), Književnosti predana (2018.) i Samo kritično, molim! (2021.) za koju je u Đakovu dobila Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku.

Željka Lovrenčić sa svojom najnovijom knjigom / Foto Miljeno Brezak

Lovrenčić, znanstvenica, književnica i prevoditeljica, komparatistica, kroatistica i kroatologinja te hispanistica autorica je 18 knjiga i pjesničkih panorama (često dvojezičnih, a katkad i trojezičnih). Uredila je 18, prevela 77 knjiga, a među brojnim nacionalnim i inozemnim nagradama dobitnica je i Libra za vajik za prijevod Nerudinih Sjećanja.

Uza sve drugo, ta zaljubljenica u hispanoameričku književnost drugi je put dopredsjednica DHK-a, dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica Hrvatsko-hispanskoga društva, Hrvatskoga PEN-a, Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.

Dio brojne publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić je sudjelovala na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze DHK organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Nedvojbeno, promotorica dobre književnosti, potvrdila su izlaganja i na današnjem predstavljanju njezine najnovije knjige.

Izjava za Vijesti iz kulure / Foto Miljenko Brezak

Događaj su popratili HTV (Vijesti iz kulture, Dobro jutro Hrvatska), Hrvatski katolički radio, Culturnet.hr i drugi.

20240215

Kosor, Zweig, Matičević ili znamo li prepoznati svoje heroje? – Umjesto kave 3. veljače 2023.

Što li bi to iz e-mejlova, fejsova, sms-ova i ine e-komunikacije dvojice današnjih književnika, ne samo hrvatskoga i europskoga, moglo držati vodu i poslije stoljeća ili bar nekoliko deseljeća? Pomislila sam to usred vrlo zanimljivoga i poticajnog predstavljanja knjige u knjižari Matice hrvatske, u četvrtak 26. siječnja 2023. točno u podne, o nepoznatoj korespodenciji Josipa Kosora i Stefana Zweiga, na više od 360 stranica i to još dvojezičnoj?

Višedesetljetno dopisivanje: Josip Kosor i Stefan Zweig / Presnimljeno iz knjige

Ivici Matičeviću, koji nije na društvenim mrežama ali se bakće s književnošću, očito nije dostajalo što je od 2011. do 2017. za Ex libris radio na ediciji Kosorovih Djela, na nekih pet tisuća stranica (i studiji o Kosoru Trijumfa duše). U posljednjoj, dvanaestoj knjizi priredio je izbor iz Kosorove korespodencije, poštanske pošiljke (pisma, dopisnice, razglednice, telegrami…), koje su Kosoru stizale sa svih strana svijeta, navodi u uvodu Europski krug pismom (Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu od 1909. do 1938., objašnjavajući povod Matičinu izdanju. A Kosorov Moj prijatelj Zweig proistekao je iz vremena korone i vrlo uspjele komunikacije kolega znanstvenika – Line Marie Zangerl, germanistice i arhivistice u Literaturarchiv Salzburg (projekt stefanzweig.digital) i Amande Shepp, bibliotekarke i arhivistice u Daniel A. Reed Library Special Collections & Archives Division, State University od New York, Fredonia, te Ivice Matičevića iz Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU.

Ivica Matičević potpisuje svoju najnoviju, vrlo neobičnu knjigu / Foto Miljenko Brezak

Kopajući, radoznala i predana gospoda otkrila su na drugom kraju svijeta među valjda 6000 Zweigovih pisama i više od stotinu Kosorovih, dosad nepoznato dopisivanje jedva nešto obrazovanoga, samoukoga hrvatskoga književnika s ruba Austrougarske i dekadentnoga Bečlije, europski uglednoga i izuzetno obrazovanog književnika, kojega, uz drugo, fascinira i Kosorova bikovska šija. Naznačujem da objavljeno već sada ima neobjavljeni i neistraženi nastavak, vjerojatno i s više problema (i novca!), jer se zagrebački istraživač sada objavljenih Kosorovih pisama dokopao lako i brzo, čak i bez naplate, da bismo mi pomalo voajerski mogli čitati i redom i napreskokce, zagledati faksimile.

S predstavljanja u knjižari Matice Hrvatske: Luka Šuput, Boris Senker, Tihomir Glowatzky, Marta Glowatzky Novosel, Ivica Matičević i Miro Gavran / Foto Miljenko Brezak

Tek dio zaintresirane publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Što se to nalazi u pismima od prvoga, napisanoga 28. svibnja 1909. (već drugo jutro banuo je Zweigu na vrata!) do navodno posljednjega, datiranoga 22. svibnja 1938.? Hoće li se možda naći gdje još koje pismo do Zweigova samoubojstva 1942. godine? Hoće li se možda otkriti i koje Zweigovo pismo Kosoru, koji se u siromaštvu i s koferčićem, putovao i seljakao po Europi, od Beča (gdje je s Zweigom pio u Caffeu Beethoven, kojega više nema) ili Londona (gdje je bio aktivan u Jugoslavenskom odboru) te s nakanom do Moskve (gdje ga je najviše zanimao Stanislavski)… Katkad se i zbog novca obraćao i novostečenom prijatelju, kao što ga je nagovarao i da ga podrži u kandidaturi za Nobela (Kosor je, tko to danas još i zna, za Nobelovu nagradu bio predložen čak dvaput, 1927. i 1939.!) ili za izvođenje djela u austrijskim i njemačkim teatrima…

Akademik Boris Senker o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti / Foto Miljenko Brezak

Naklapam, malo o tome znam pa mi je sve novo iz zanimljivo, nema to još ni na internetu, ali imali su štogod o Kosoru reći upućeniji poput akademika Borisa Senkera, naširoko razmahaloga Kosorovog kolege dramatičara Mire Gavrana, Luke Šeputa te prevoditelja Tihomira Glowatzkoga i Marte Glowatzky Novosel. Ivica Matičević tvrdi kako je Dubravko Jelčić najzaslužniji što danas uopće govorimo o autoru Požara strasti…, jer je upravo on spasio Kosorovu rukopisnu ostavštinu iz Dubrovnika, pa se dvije i pol godine ubijao piščevom autobiografijom u rukopisu nečitkom, kakvim su pisana i sada zapravo teško dešifrirana i pisma napisana na njemačkom (koji je Kosor, prema prvom pismu, učio tek dvije godine) i, eto, objavljena desetljećima poslije. Knjiga je zanimljivo likovno opremljena, oplemenjena. Puno pijeska morate prosijati za možda malo zlata, konstatirao je Matičević na promociji. A umješni ga i lakše prepoznaju.

O zamkama očitavanja i prevođenja Kosorovih pisama Tihomir Glowatzky, s Martom Glowatzky Novosel prevoditelj / Foto Miljenko Brezak

Kao povod da se ponovno razglaba o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti danas, kad nije ni u lektiri i kad se dvoji i pripada li kanonu te ima li ili nema mjesto u prvih deset hrvatskih dramatičara. Možemo se podsjetiti na Kosora (Maske na paragrafima) kojim se potkraj osamdesetih u Gavelli bavio Kosta Spaić i na onoga HNK-ova (Žena) Vrgočeve, Buljana i Magellija u prošlom desetljeću. Kosor bi, naslućuju njegovi poznavaoci, zanovijetao kako god okrenuli, ali ma što mislili, prema Matičevićevoj ocjeni i odgovoru na pitanje Zašto su ta pisma važna?, ovom knjigom Kosorovih privatne povijesti istrgnute zaboravu, zapravo je svatko profitirao. Istraživanja će se sigurno nastaviti i doznat ćemo više o književnome i uopće životu ne samo prve polovice prošloga stoljeća. O zanimljivim našim facama i njihovim aktualnim relacijama Europom. Barem da ne mislimo kako je sve počelo s nama (i, ne daj bože, s internetom ili sa Schengenom). Jesmo li dovoljno face da se suočimo s pitanjem što ga je ovom prilikom glasno izgovorio Matičević: Znamo li prepoznati svoje heroje?

Jedan od faksimila / Presnimljeno iz knjige

Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021.

Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?

Dio književnika sudionika 19. Pulskih dana eseja prvoga dana ispred prostorija Istarskoga ogranka DHK / Foto Miljenko Brezak

A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.

Kajogledi, vnebogledi

Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021. / Foto Miljenko Brezak

Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić (DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).

Božica Jelušić na nagradu uzvraća esejom uživo / Foto Miljenko Brezak

Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,

već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme…

Fluidnost eseja

Ivica Matičević, jedan od prijašnjih dobitnika Nagrde Zvane Črnja, povukao je zanimljive paralele pisaca iz vremena NDH i današnjega / Foto Miljenko Brezak

Davor Šalat: knjiga eseja u užem izboru, a vrlo zanimljiv esej u izlaganju / Foto Miljenko Brezak

Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.

Miroslav Mićanović govorio je o temi Pjesnik i nevrijeme / Foto Miljenko Brezak

Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i prvi čovjek Đakovačko-slavonskog ogranka, predstavlja svoj esej / Foto Miljenko Brezak

Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja…

Božica Brkan izlaže esej Lova kao piščev ideal / Foto Miljenko Brezak

Lada Žigo Španić izlagala je o nobelovcima, a intervjuirala književnike koji Nobela još nisu dosegli / Foto Miljenko Brezak

I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .

Zašto Pulski dani eseja?

Dolores Butić ima riječ / Foto Miljenko Brezak

Autor i voditelj Pulskih dana eseja Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:

Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.

Samo jedan od inozemnih gostiju: Janko Rožič iz Slovenije / Foto Miljenko Brezak

Jelena Lužina zainteresirala je i druge izlagače i slušače uvukavši u priču i Hekubu / Foto Miljenko Brezak

Pred Arenom i u slobodno vrijeme: Božica Brkan, Božica Jelušić, Lana Derkač i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak

Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.

Koncentracija: Branko Čegec / Foto Miljenko Brezak

Samo kratki predah između intelektualnih odmjeravanja i druženja uz podršku tajnice Istarskoga ogranka DHK Vanje Grubišić / Foto Miljenko Brezak

20211028

Zašto je Krleža autorska prava ostavio DHK? – Umjesto kave 19. srpnja 2021.

Već to što sam bila pozvana da dostavim pet besplatnih primjeraka knjige Nemoj mi to govoriti za potrebe rada prosudbenog povjerenstva Odbora Fonda Miroslav Krležaispunilo me ponosom. Uspaničili smo se, jer smo i tih pet primjeraka nabožali povlačeći ih iz knjižara, shvativši da bismo trebali dotiskati zbirku koja je prošle godine bila i u užem izboru za Tina. Za Krležu se, za razliku od drugih nagrada, ne prijavljuješ sam, nego djelo mora uočiti netko od autoriteta, a i – Krleža je ipak Krleža.

Ivan Rogić Nehajev zahvaljuje na Nagradi / Foto Božica Brkan

Dosad su ga od 1986. dobili međaši hrvatske kulture s kojima se ni Krleža ne bi nužno složio (Lasić, Aralica, Prica, Mihalić, Vrdoljak, Lonza, Paro, Fabrio, Horvatić, Žmegač, Vitez, Pavličić , Tribuson, Visković, Kravar, Brešan, Novak, Ujević Galetović, HNK, Rošić, Drach, Bourek, Grčić, Gudelj, Senker, Karpatsky, Milanja, Perić, Fiamengo…). A ove godine, iz izbora dvije godine unatrag, posthumno je povelja namijenjena Saši Anočiću za Marinkovićeva Kiklopa u Gaveli, a nagradu je poslije užega izbora sa Zoranom Ferićem, Borbenom Vladovićem, Goranom Tribusonom, Elvisom Bošnjakom konačno otišla Ivanu Rogiću Nehajevu za knjigu Rapave kajde (Matica hrvatska, 2019.). Djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost, kako je u obrazloženju naveo Ivica Matičević, predsjednik Odbora Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža, odnosno jedanaestu zbirku poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.

Krleži na oku: Ivica Matičević / Foto Božica Brkan

Nelagodno bih se osjećala što smo na lijepoj svečanosti, ponajmanje zbog epidemioloških uvjeta, bili tako malobrojni – više medija negoli kniževnika! – da nismo baš uživali u dobrome Tekstu – osobito završnome o gluposti! – a i u Rogićevoj dostojanstvenoj zahvali, kada je s nama iz perspektive osobnoga ukusa podijelio najbliskije mu iz Krležina opusa od Legendi, Hrvatske rapsodije, Na rubu pameti, Balada do prve knjige Zastava… Podsjetio je i na potpis na Deklaraciji itd. Dojmilo me se posebice njegovo retoričko pitanje zašto je Krleža autorska prava (iz kojih se pribire nagradni fond) ostavio baš Društvu hrvatskih književnika. I neknjiževni šareni magazini analizirali su kako je, sve do vozača, raspodijelio svoju imovinu, rukopise. Mogao je i autorska prava, primjerice, darivati i svome impozantnom djelu Leksikografskom zavodu, koji danas nosi njegovo ime.

Poslije svečane dodjele / Foto Božica Brkan

Dok se književnici/pisci/ autori svako malo međusobno hvataju za gršu, polemiziraju/svađaju se zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje i financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK? Ma i HDP! I preko groba uči nas Krleža neugodno i svojim Fondom, iz kojega će iduću nagradu dodijeliti i studentima kroatistike koji će se baviti njegovim djelima. Kako nagrađenik Rogić Nehajev reče, o nagradi se nema puno što govoriti, što je napisano, napisano je. A i najčešće se, dodao je, ono što je napisano okreće protiv nas. Eto, Krleža to demantira čak i praktičnom novčanom ostavštinom svome društvu kada svoj rođendan tako dojmljivo čestita kolegama književnicima. Samo neka se što više tiska, čita, izvodi na pozornicama!