Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličine stana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.
Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14 godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih, bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.
Treba li i spominjati British Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok. Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima kronologa mijena Medvednice, Sljemena.
A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo
Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi.
Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija.
Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke.
Jasmina Reis
24. lipnja 2024.
Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom (majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta. Zahvalni.
Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.
