Jasna Kovačević – Božica Brkan

I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.

Za Željku Lovrenčić u Ogrizoviću i naramak cvijeća / Fotografija Miljenko Brezak

Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac, Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.

Uvod i moderiranje Božice Brkan te sudioici izuzetno zanimljive večeri Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Branka Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Autorski – Književnosti predana

O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše:

Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.

O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:

…neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.

Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski

I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:

Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.

Željka Lovrenčić, knjige i cvijeće / Fotografija Miljenko Brezak

Bunilo Laure Restrepo

Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.

Ja moj brat Juana Mihovilovicha

Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.

Talog kave Maria Benedettia

Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.

Predstavljači i publika / Fotografija Miljenko Brezak

Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji

U Ogrizoviću je u travnju 2018. već predstavljen izbor 12 hrvatskih pjesnika, Encuentros/Poesía Croata Contemporánea, koju je objavio Editorial Escarabajo, a u Bogoti su ga netom prije vrlo uspješno, višekratno kolumbijskoj javnosti predstavile Lovrenčić i Brkan. U uvodu knjige Baciti se u more hrvatske poezije izdavač i pjesnik Eduardo Bechara Navratilova piše:

Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom…
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.

Branka Primorac o tome kako je roman za mladež Maturalac nastajao na španjolskom/ Fotografija Miljenko Brezak

Maturalac Branke Primorac u Barceloni

Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrak za najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja!

Bilosnićeva uznosita posveta prevoditeljiti Tigra

Grupu hrvatskih književnika Lovrenčićeva je i 2018. ponovno odvela je i na Kubu, gdje su, primjerice Marijan Tomislav Bilosnići njegov Tigar/El Tigre – Lovrenčićeva je s Bilosnićem prošpartala i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku… – prihvaćeni odlično kao prije (kažu: nezaboravno!) u Španjolskoj.

Tomislav Marijan Bilosnić o prevođenju i prevoditeljici Željki Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici:

Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…)
Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…)
Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom. (…)

Tomislav Marijan Bilosnić i njegov Tigar /Fotografija Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.

Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek. Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)

I književnici Đuro Vidmarović i Mladen Machiedo bili su u publici / Fotografija Miljenko Brezak

U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju.
Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.

I Historia Drage Štambuka

U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:

Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.

Ravnateljica Jasna Kovačević i u ulozi fotografa Mladen Budimir / Fotografija Miljenko Brezak

Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala

Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:

Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca.
Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…

Božica Brkan čita pismo Alfreda Péreza Alencarta / Fotografija Miljenko Brezak

Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski.
U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…)
Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj Gospi od prelijevanja stihova ili Gospi od prevođenja i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike.
Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…

20190119