Josip Gujaš–Đuretin – Božica Brkan

Predstavljena nova knjiga „Mene su ljepote ostavile“ Josipa Gujaša Đuretina – Umjesto kave 6. studenoga 2019.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija.

Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa.

Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično.

Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici.

U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina:

AKORDI O HRVATSKOJ

Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim
Potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske

voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku

Žute naranče

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima

i pričinja mi se:

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje

Pečuj, 1966.

Jabuke

jedemo jabuke
(po glavi po jednu)
ja i žena
jabuke iz vinograda
sa izleta
simbolične jabuke:

sećam se Adama i Eve
i Edena

kao da je nova ars poetica

Pročišćen
Blistav da budem

Jezik mi treba kao kristal:
kao prizma što zaslepljuje:

da se sviđam,
da me cene

kada mi već moje misli odbaciše

Bp, dec. 1966.

bez naslova

Kad ću biti opet opijen
duhom
dosadna je ova krčma
čama

duša moja u kutu plače:

sama

minijature

Kad sam pošao ulicom
iskočile sobe pred zidove
da me vide

u snu sam išao među voćke
da budem plod
probudio sam se i saznao
da nisam stigao nikud

Jesu li zaboravili

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative:

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati

dec. 1966. Bp.

beli snežni bregovi

beli snežni bregovi
ja o vama sanjam
beli što ste uspeli biti
ja vam se klanjam

minijatura

cvatu trešnje
osećam miris:

u hladnim rukama

braći iseljenicima

svojoj braći
iza nepremostivih
morskih pučina
danas šaljem paket reči

pod nebodere i na kanadske brodove
jednu nevidljivu nit šaljem

avionom da put bude kraći

svojoj nikad neviđenoj braći
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi

Odvijana Podravina

Bela mesečina
u čaši vina

Pobegla krčmarica
Iz snenog vrbika

Čarda i topole
Dijamanti mojih zenica

Bicikl stari
Po pustim stazama plače

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča

Muči i grize
Odvijana Podravina

moje blago

imam gorčinu sto puta pobeđenog
imam gorčinu što traje do smrti
ne pobeđenu od nikoga

golubica

htela je do mene kroz prozor
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice

jedno malo odsustvo
žličica meda

jedno malo odsustvo
dva dana u drugoj sferi

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu

kao da spremaju golgotu

neka kao priprema
neki kao planovi

za novo krunjenje

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena

tolika gnezda
u nadama oživela

vruć pesak posiplju
za pod tabane

neka kao priprema
neki kao planovi

da navale svi na jednoga

1967.

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor

Naličje jedne noći

3

Ruše hrasta prljavim sekirama
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se
Tko su te zaklonjene osobe
što patuljke šalju:

oboriti plemenito stablo

20191106

Promocija knjige ‘JOSIP DUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile’ u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.

Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.

Đuro Vidmarović uz Gujaševu bistu (iz knjige)

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak) — Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene su ljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.: Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807

Linkovi

Moslavačka riječ u Garešnici

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=8061

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/