Taman sam pripremala za objavu članak izložen na rujanskome Znanstvenom skupu kajkavskoga jezika i kulture s međunarodnim sudjelovanjem u Krapini Kako pišu recentni kajkavski pisci?, kad mi je stigao Zbornik radova s Jedanaestoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Riječki filološki dani, održanome u Rijeci od 24. do 26. studenoga 2016. U obilju materijala na više od 400 stranica naišla sam i na ljude koje ni tekstualno nisam susrela nekoliko desetljeća i na izuzetno zanimljive teme. Ali, neka mi bude dopušteno da se iz zavičajnih razloga osobito posvetim izvornome znanstvenom članku Paremije kao pučki kalendar (na primjeru mjesnoga govora Obedišća) Željke Macani Sanje Zubčić.
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Paremije kao zatvoreni mikrotekst sa stabilnom sintaktičkom, morfološkom i leksičkom strukturom jezične su jedinice s posebnom estetikom te strukturom i funkcionalnom cjelovitošću.
Željka, kao izvorna govornica, donijela ih je od lokalnih kazivača, svojih rođaka i susjeda iz Obedišća u općini Križ, koje prema popisu iz 2001. ima 684 stanovnika. Obrađujući građu analizirale ne samo pučki kalendar i jednostavne oblike od Jollesa do Kekeza, nego i, što je mene osobito razveselilo, obedišćanski govor, zapravo južnomoslavački kajkavski kojim jedva da se itko ozbiljnije bavio izuzevši primjerice Martinu Kuzmić s Instituta za jezik i jezikoslovlje. To je moja kekavica!
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Meni je to bilo ugodno i poticajno, a, nadam se, i Višnji, jer je očito poticajno djelovala i na kćer koja je na riječkom Sveučilištu, na kroatistici i na dijalektologiji. A ondje su očito ambiciozni kad dovlače mlade i ambiciozne ljude poput moje Moslavke – neprestano se nadam baš takvima u istraživanju i našega izumirućega govora – a da ne spominjem u svojem naraštaju vršne u književnosti Kristiana Novaka i odnedavno u kritici odnosno znanosti i Maria Kolara. Moram objasniti kako su me svojim člankom djevojke smele: u svoj sam, ne znanstveni nego više književni članak, ušla vrlo široko i sa zaključkom:
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.
Međutim, iako se nastojim držati u kajkavskome aktualnoga pravopisa za standard kako bih bila jasnija svojim čitateljima, u obedickim/obediščanskimsam primjerima otkrila osobito obezvučivanje koje izbjegavam jer katkad vodi nerazumijevanju, ali i stručne oznake koje su meni posve nedohvatne, jer ih jednostavno ne znam, a da ih i imam vremena naučiti, nemam takve znakove u stroju, a da ih i nabavim, uvjerena sam da bi prosječni čitatelji odustali od čitanja mojih tekstova koji ih ionako gnjave. Poruka Macan i Zupčić: primite izraze moje zavisti! Poruka čitateljima: imajte strpljenja s obedickim/obediščanskimparemijama, jer ga i te drevne mudrosti, a i mlade i vrijedne znanstvenice zaslužuju. Kao navlakušu za čitanje odabrala sam tek neke, čuli – ne čuli, najbliskije prema kalendaru:
Ak je na Svečnicu oblačno, medvet ide van, a ak je vedro, ide nazaj f brlok. – 2. veljače;
Sveti Blaš – oslobodi nas Bok grlobolje– 3. veljače;
Sveti Matija – led razbija (ak ga nema, onda ga sprema)– 24. veljače;
Kulko pred Grgura žabe zidu van, tulko po njemu idu nuter. – 12. ožujka…
Završit ću kao u svojoj kekavskoj pjesmi o svojoj babi Julči i proščenjuu Novoselcu, selu susjednome i Okešincu i Obedišću: Sveti Vid – čerešen sit. – 16. lipnja.
Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).
Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.
Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan
Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.
Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.
Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan
Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!
Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…
Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem…
I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan
Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!
Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan
Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.
Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan
Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavskospravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.
Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan
Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!
Puna šenoina kuća dobrih ljudi / Fotografija Miljenko Brezak
Ne bi se ljutio što ću ga, dragi prijatelji, sada podijeliti s Vama.
Plemenita!
Hvala Vam za poslane slike. Koje oko ima slikar! Uhvatiti ugođaj. Čas i čin. Umjetnik! Hvala mu i pohvala.
Vama hvala za tri knjige, što ste mi ih darovali u Kući Šenoa iz ruke u ruke, koje je foto-oko zabilježilo u mojoj ruci. I knjigu „Život večni“ u ruci. Potaknula je knjiga u meni sjećanje na moju pjesmu „Moje vjerujem“, koju sam, u ulomku, unio u knjigu spomena u Kući Šenoa. A sada sam posegnuo za svojom knjigom, gdje je pjesma objavljena. Izašla je u zbirci: “Ivan Golub, Hodočasnik / Peregrino“ u Barceloni 1998. Školska knjiga. Gle, prije 20 godina. Zbirka je bila na „Svjetskom natječaju mistike poezije Fernando Rielo“ u Madridu. Ušla je u deset finalista iz oko 200 rukopisnih zbirki s raznih strana svijeta. Zbirka završava pjesmom „Moje Vjerujem“. Evo je:
Moje Vjerujem
Moje vjerovanje moj je život
Dok smo mladi
dok smo snažni
dok su nam svijetle vlasi
dok nabreknu mišice
molimo najradije:
Vjerujem u Boga Oca
svemogućega stvoritelja.
Kad stanemo nazirati
drugu obalu,
kad klecaju koljena
klonu ruke
molimo najradije:
Vjerujem u uskrsnuće tijela
i život vječni.
Kraj vjerovanja
Kraj putovanja. Amen (str. 138)
Španjolski „Mi credo“ (str. 139)
Hoćete li mi javiti ako je pismo stiglo. Radostan pozdrav Vama i gospodinu Miljenku
Akademik, mons. Ivan Golub
dijamantni misnik
Ivan Golub, Živana Morić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko BrezakOd srca, za čitanje poštovanom Kajkavcu / Fotografija Miljenko BrezakZa toplo i dugo sjećanje gotoljubiti domaćini Kuće Šenoa i mi gosti / Fotografija Miljenko Brezak
Ernest Fišer neposredno prije predstavljanja svoje knjige Korifeji i nastavljači u DHK / Fotografija Božica Brkan
Eseji o hrvatskim književnicima podnaslov je u DHK 19. rujna 2018. predstavljene knjige Ernesta FišeraKorifeji i nastavljači. Izbor prilagođenih tekstova unatrag 50, umalo i 55 godina, od 1967. do 2017. godine, dvojako svjedoči: i o bogatoj karijeri uglednoga književnika i o prethodnicima i suvremenicima koje je odabrao imajući o njima što napisati.
Autor i recenzenti: Davor Šajat, Ernest Fišer i Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju su o knjizi govorili recenzenti Tihomil Maštrović i Davor Šalat (knjigu u izdanju Tonimira i Ogranka Matice hrvatske Varaždin uredio je u međuvremenu preminuli Joža Skok, a na naslovnici je Fišerov portret Josipa Turkovića, ulje na platnu iz 1975.) podsjećajući kako je u uglavnom, ali ne u zajedničkoj knjizi, objavio tekstove o odabranim povjesničarima književnosti i književnicima pretežito, poput Fišera glavninu života, vezanih uz Varaždin, Međimurje odnosno sjeverozapadnu Hrvatsku i kajkavski.
O novoj knjizi Ernesta Fišera Davor Šalat / Fotografija Miljenko Brezak
Fišerovi korifeji su: Ivan Kukuljević Sakcinski, Šime Ljubić, Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Đuro Šurmin, Branko (Drechsler) Vodnik, Dragutin Prohaska; Zvonko Milković, Antun Barac, Nikola Pavić, Gustav Krklec, Dragutin Tadijanović, Miroslav Šicel, Milivoj Slaviček i Joža Skok. Nastavljači su: Milorad Medini, Vinko Kos, Zvonimir Bartolić, Zlatko Crnec, Pajo Kanižaj, Mladen Kuzmanović, Stijepo Mijović Kočan, Željko Sabol, Milorad Nikčević, Stanislav Petrović, Mario Crvenka, Božica Jelušić, Ana Bešenić, Denis Peričič i Sanja Damjan. Dodatno je objavljen i urednički Fišerov uvod u Hrvatsko moderno kajkavsko pjesništvo (1900.-2015.), antologiju na njemačkom u časopisu Most (u kojem je apostrofirana i Božica Brkan).
O Ernestu Fišeru i knjizi govori Tihomil Maštrović / Fotografija Miljenko Brezak
Iz FišerovihKorifeja i nastavljača predani čitatelj može doznati brojne zanimljivosti o predstavljenim autorima koje dosad nije znao. I sama sam s radoznaloću otkrivala podatke koje nisam znala čak i o onima za koje sam mislila kako ih imam u malome prstu od Skoka i Slavičeka do Jelušićeve i Ane Bešenić. Sam je Fišer naveo primjer svog prijatelja Bjelovarčanina Željka Sabola, o čijoj je prvoj knjizi pisao prije više od pola stoljeća da bi završio o njegovu opusu poslije smrti posvetivši mu i pjesmu Kako izgovarati njenoime nadahnutu slavnom Sabolovom Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska, koja mu je iskrojila i životnu sudbinu. No, to je samo jedan primjer.
Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
S veseljem pak za kolege književnike i one koji to tek žele postati prenosim geslo knjige, citat Fišerova imenjaka Hemingwaya: Ni jedan klasik nije nalik na bilo kojeg prethodnog klasika; i zato se nemojte obeshrabrivati.
Ernest Fišer poslije predstavljanja knjige zauzet posvetom / Fotografija Miljenko BrezakErnest Fišer uz knjigu s posvetom i za foto bilješku/ Fotografija Miljenko BrezakS autorom poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak
Što je čovjek stariji, neskromno ali logično valjda i mudriji, to ima bolje društvo. Tako bi trebalo biti, jer valjda ipak – pomnije bira. Tako razglaba Božica Brkan, dodajući kako je osobito sretna kad joj društvo izaberu drugi kao što je to učinio Mario Kolar u svome ogledu Kajkavština uzvraća udarac – kroz prozu!, objavljenom od stranice 154. do 173. u cjelini Ogledi u najnovijemu broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (glavni urednik Ernest Fišer) godište XXVII, br. 3., za 2017.
S podnaslovom Nekoliko uvodnih razmišljanja o kajkavijani u recentnoj hrvatskoj prozi, s primjerima, o čemu je imao govoriti i na prošlogodišnjim jubilarnim 20. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara u okviru teme posljednja dva desetljeća hrvatske književnosti i kritike, inače rijetko upućen u temu, mladi znanstvenik koji je doktorirao na temi Kaja, tekst posvećuje prošle godine preminulome Joži Skoku (1931.-2017.), najvekšemu kajkavoznalcu.
Kada govorimo o kajkavskoj književnosti, automatski pomislimo na kajkavsku poeziju. I to s pravom. Kajkavsko pjesništvo, naime, predstavlja najvažniji dio tog jezično diferenciranog odvjetka moderne hrvatske književnosti, kreće Kolar s početkom 20. stoljeća, s Matošem, Galovićem, Domjanićem, Goranom i Krležom iz prvoga te nastavlja Pavićem i Pavlekom Miškinom, Golubom, Kovačem, Kalinskim, Fišerom i drugim poetama druge polovice 20. stoljeća, koji su, kako kaže, za svoj kajkavski izričaj odabrali poeziju.
Kolar zatim opisuje kako osim kajkavske proze imamo primjere i kvalitetne kajkavske drame (MladenKerstner, BorivojRadaković, Denis Peričić, Kristina Štebih), kajkavskog stvaralaštva za djecu (Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić) te prijevodne književnosti na kajkavštinu (Vladimir Gerić, Tomislav Lipljin, ŽeljkoFunda), pa čak i kajkavske esejistike (Zvonimir Bartolić, Božica Jelušić, Zdravko Seleš) i publicistike (Barica Pahić Grobenski). Ocjenjuje dalje kako je žanrovsko raslojavanje kajkavske književnosti ipak teklo prije svega u kvantitativnom smislu te kako je kajkavska poezija osim kvantitavno i kvalitativno ipak još najvažnija vrsta.
Što se tiče kajkavske proze i proze obogaćene kajkavštinom, osim u posljednja dva desetljeća kada doživljava svoj trijumf, navodi Mario Kolar, poneke vrijedne ostvaraje pronalazimo i u ranijem razdoblju. Izrijekom spominje novelistiku Slavka Kolara (Mi smo za pravicu, 1936), Krležine romane Na rubu pameti (1938) i Zastava (1962, 1967), ili pak pojedine pripovijetke Mladena Kerstnera, pogotovo onih temeljem kojih su snimljeni televizijski serijali Mejaši (1970) i Gruntovačni (1975), te pojedine kajkavske elemente u više Majdakovih djela koja pripadaju prozi u trapericama pisanoj slengom, HitrecovimSmogovcima itd. Više kraćih kajkavskih proznih uradaka od početka dvijetisućitih objavljeno je i u časopisu Kaj, koji otada do danas organizira i natječaj za kratku kajkavsku prozu.
Drugi razlog zbog kojeg prisutnost kajkavštine u recentnoj prozi ne bi smjela proći nezapaženo tiče se činjenice da poneka kajkavska prozna djela, odnosno djela u kojima kajkavština igra važnu ulogu, idu u red najvažnijih književnih djela suvremene hrvatske književnosti uopće, ističe Kolar. Po njegovu, to posebno vrijedi za roman Črna mati zemla (2013) Kristiana Novaka (1979), koji je unatoč brojnim predrasudama ne samo prema kajkavskoj prozi, nego i općenito kajkavskoj, a ustvari cjelokupnoj književnosti na nestandardnim jezicima koju tradicionalno zovemo dijalektalnom, taj je roman superiorno pokazao da vrhunska proza može nastati i na kajkavštini. Da ne bi bilo zabune, odnosno da se taj roman ne bi pokazao kao svojevrsni eksces, kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo, adekvatnost kajkavštine za vrhunske prozne ostvaraje na najbolji je mogući način potvrdio i drugi Novakov roman, Ciganin, ali najljepši (2016). Potvrdu za to nalazi u gotovo nezapamćenoj recepciji prvoga, a i drugoga romana, i to u rasponu od čitatelja preko kritike do medija. Uz brojna izdanja, prijevode, prenošenje na kazališne pozornice navodi i najuglednije nagrade.
Kajkavske dionice navedenih Novakovih romana najbolji su primjer jednakovrijednosti kajkavštine kao izražajnog proznog medija bilo kojem drugom jeziku. S obzirom na način kako i zašto koristi kajkavštinu, Novak predstavlja najbolji primjer modela u kojem su kajkavštinom, dakle, pisani samo oni dijelovi teksta koji bi, kada bi bili pisani standardnim jezikom, predstavljali krivotvorenje jezične stvarnosti koju reprezentiraju, odnosno koju žele vjerno prenijeti u svijet romana.
Mario Kolar potom piše:
“Kajkavštinu u recentnoj romanesknoj praksi pronalazimo i kod Božice Brkan (1955), zagrebačke novinarke i književnice moslavačkog podrijetla, koja se u književnosti isprva afirmirala kajkavskom poezijom (Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990; kasnije i Pevcov korak, 2002), a objavljivala je i poeziju i prozu i na standardnom jeziku (Lift ili politička melodrama, 1993; Bilanca 2.0:odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.; To Toni – Molitva za tihu sućut, 2011; Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013., 2014). Što se tiče kajkavske proze, objavila je nekoliko kajkavskih ‘pripovesti’ po periodici i u svojevrsnoj kajkavskoj autoantologiji Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012), a kajkavštinu je integrirala i u svoja dva standardnojezična romana. Prvi od njih bio je kriminalistički roman Rez (2012) u kojem pronalazimo ponešto zagrebačke urbane te okešinske ruralne kajkavštine. Mnogo više prostora kajkavština, i to ona okešinečka, zauzima u najnovijem njezinu romanu Ledina (2014), koji predstavlja svojevrstan pregled ženskih predaka i potomaka moslavačke graničarske obitelji Brkan u rasponu od više stoljeća. Predstavljajući pojedinu pripadnicu spominjane obitelji, pripovijedna svijest nakon kratkog kontekstualnog uvoda o svakoj od njih daje riječ i njima samima da ispričaju svoju priču. A one u pravilu, osim rijetkih, govore – moslavačkom kajkavštinom. Dakle, osim pojedinih iskaza te uvodnih dijelova o svakoj protagonistici koji su pisani standardnim jezikom, ostatak romana – najmanje polovica – pisan je lokalnim kajkavskim idiomom Okešinca i okolice. Iako predstavljeni kroz različite forme (pismo, telefonski razgovor, dijalog, unutarnji monolog itd.), svi ti kajkavski iskazi protagonistica imaju uglavnom ispovjednu notu, a ono o čemu govore uglavnom su osobne i društvene tragedije (siromaštvo, bračna nevjera, bolest, smrt) s kojima su se morale boriti.” Za ilustraciju navodi ulomak iz iskaza jedne od Brkanovih snaha Julče, kojoj je prvo muž Jožec teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, a zatim joj je sin dobio grbu pavši s konja.
Kajkavštinu za svoju temu Kolar pronalazi i u kratkome romanu 4 brave (2016) mlade riječke autorice međimurskog podrijetla Željke Horvat Čeč (1986), ustvari ciklus proznih crtica u kojima infantilna pripovjedačica pripovijeda o djetinjstvu u Međimurju u razdoblju od 1991. do 1996. Piše dalje:
“Za razliku od navedenih primjera u kojima su kajkavštinom pisani samo pojedini dijelovi proznih djela, u najnovije se vrijeme pojavilo i više proznih djela koja su u cijelosti pisana kajkavštinom. Jedan od prvih i do sada najproduktivniji autor u tom je kontekstu varaždinski književnik, novinar, urednik, kritičar i prevoditelj Denis Peričić (1968). Kajkavsku dionicu svojeg opusa započeo je pjesništvom no ubrzo se okrenuo i kajkavskoj, i to kraćoj prozi, a pisao je i kajkavske drame, pa čak i eseje, te je na kajkavski prevodio.” Neke je tekstove napisao zajedno sa suprugom Anitom Peričić. Osim kratke kajkavske proze, Peričić je objavio i kratki kajkavski roman Netopir i Črni ljudi (2009), koji sažima gotovo sva pobrojana obilježja njegove poetike. Roman je inače nastao žanrovskom preradbom komedije Netopir (1998), koja je pak nastala na temelju istoimene kratke priče
Prije Peričića kajkavske su romane, koliko mi je poznato, nadodaje Kolar su objavili tek Pero Budak i Željko Funda. Slično kao i Peričićev Netopir, i Budakov kajkavski roman I norija je meštrija (1994) nastao je žanrovskom transpozicijom iz dramskog teksta, komedije Kaj je, je! Ono što ga povezuje s Peričićevim romanom je i smještanje radnje u prošlost. Radnja romana događa se, naime, u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, u vrijeme vladavine Marije Terezije. Iako nije precizirana godina kada se događa radnja, pouzdano se može zaključiti kako se radi o nekoliko godina, ili najviše desetljeća, nakon 1768. Naime, te je godine Marija Terezija modernizirala kazneno pravo, u sklopu čega su, između ostalog, zabranjeni i progoni vještica o čemu se u romanu ustvari najviše govori.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017) mladoga koprivničkog pjesnika, prozaika i urednika Marka Gregura (1982) do sada je najnoviji kajkavski roman. I prozu i poeziju na standardu, a i izuzetno uspjelo pjesme na kajkavskome Gregur je objavljivao i prije, a prema mišljenju M. Kolara, tek ga je Trombetassicz predstavio kao zrelog kajkavskog pisca. Kao i Peričić, Funda i Budak, i Gregur radnju svojeg romana smješta u prošlost, točnije u sedamnaestostoljetnu Koprivnicu, u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote, kojeg se povijesnog događaja roman donekle i dotiče, iako osnovicu radnje čine intrige oko izbora za koprivničkog gradskog suca, odnosno u današnjim prilikama gradonačelnika.
U bibliografiji, uz drugo, Kolar uz knjige drugih autora navodi i naslove B. Brkan: Rez: Leica – roman u 36 slika. Zagreb, VBZ, 2012. (roman djelomično pisan kajkavštinom); Kajkavska čitanka Božice Brkan. Zagreb, Acumen, 2012. (zbirka različitih autoričinih tekstova u cijelosti pisanih kajkavštinom); Ledina. Zagreb, Acumen, 2014. (roman djelomično pisan kajkavštinom).
U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?
Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.
Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.
Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.
Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.
20170913
Post scriptum
Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:
Pozdrav, Božice, lijepo si napisala o Joži na svom blogu. Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:
Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.
Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”
Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.
Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan
Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!
Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:
Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan
Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,
Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.
Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.
Obrazloženje za Borisa Perića:
Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan
Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.
Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.
Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.
U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.
Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.
Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.
A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).
Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.
Na 500 stranica objavljeni su brojni zanimljivi tekstovi 45 autora, a kako nema kazala imena, dio spomenutih autora može se pronaći temeljitim čitanjem, tako i Božica Brkan.
Na str. 134. u tekstu Kajeve antologije kao časopisna i knjižna izdanja, Kaj, XLII, Zagreb, 3 (2009.) Ivo Kalinski navodi i:
Uz već provjerena pjesnička imena, u desetak godina – od 1986. do 1999. – obavljivanjem u časopisu KAJ, sudjelovanjem na mnogim recitalima i objavljivanjem u prigodnim zbornicima, nadasve pak samostalnim zbirkama, izregrutirala su se po skokovoj ocjeni – antologijskim pjesmama mnoga nova pjesnička imena. Navodim ih abecednim slijedom: Drago Britvić, Božica Brkan, Zlata Bujan – Kovačević, Zvonimir Bukovina, Ivan Čehok, Miroslav Dolenec Dravski, Ljubica Duić, Željko Funda, Vinko Hasnek, Vladimir Korotaj, Ivan Kušteljega, Zvonimir Majdak, Stijepo Mijović Kočan, Biserka Marečić, Denis Peričić, Zlatko Pochobradsky, Tomislav Ribić, Zdravko Seleš, Valentina Šinjori, Franjo Švob i Jolanka Tišler.
U drugoj cjelini o Skokovu antologičarkom opusu u tekstu Između tradicije i subverzije / Časpis Kaj i kajkavska postmodernaMario Kolar, baš kao u svojoj istoimenoj knjizi nastaloj iz doktorata, predstavljenoj također u svibnju, ali 2016. godine, na str. 138. I 139., sa dvije fusnote na prvoj i jednom na drugoj stranici, analizira Skokovu antologiju i Kaj i piše:
No, niti nakon Skokove antologije i dvaju desetljeća izlaženja Kaja proces (post)modernizacije kajkavskog pjesništva nije bio završen zato što je novo veće pomake u kajkavsko pjesništvo krajem 1980.-tih i početkom 1990.-tih donijela nova generacija kajkavskih pjesnika. Zaokret prema svakodnevici odnosno dnevničko dokumentarističkom i intimnom diskusru na stranicama Kaja predstavila je prije svih Božica Brkan. Prvi puta se u tome časopisu javlja 1987. Izborom kajkavskih pjesama iz svoje kasnije kajkavske zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.). Kao što i govori naslov zbirke, radi se o svojevrsnoj rekonstrukciji obiteljske povijesti, točnije djetinjstva, pri čemu autorica uglavnom govori o stvarnim osobama, mjestima i događajima, Osim što govore o autoričinu djetinjstvu u rodnom selu, pjesme su i pisane lokalnim kajkavskim idiomom autoričina Okešinca, čime je književno oživjela taj osobiti moslavačko kajkavski kekavski varijetet, kojim govori još vrlo mali broj govornika. Sličnu poetsku rekonstrukciju djetinjstva u rodnom selu s mnoštvom dokumentarističkih motiva pisanu lokalnom kajkavštinom još 1978. predstavio je Ivan Golub u svojoj kajkavskoj poemi Kalnovečki razgovori. No, unatoč toj načelnoj sličnosti Golubova pjesan kroz intimno obiteljske i zavičajne motive više govori o univerzalnim ljudskim pitanjima te je u njoj naglašenija duhovna dimenzija. Božici Brkan, za razliku od Goluba, nije toliko stalo do univerzalizacije svojih motiva, već prije svega do rekonstrukcije prošlih događaja, zbog čega je u njezinim pjesmama više dokumentarističkih mikronarativnosti, što ne znači da neke pjesme nemaju i znatniji metaforičko univerzalistički potencijal: «gda ti joca spustiju jamu hiti mu božo sino neke / sitne penez da mu niš ne ostaneš dužna / šepče mi strina jana brkanova v sprevodu / joj de bum sad zla tulke železne penez» (dug). Pjesme koje je 1987. objavila u Kaju bjelodano su predstavile sva ta obilježja njezina poetskog pisma, a pjesma ich fahre da auto des jahres koju je 1995. objavila u Kaju predstavila je drugi tematski pol njezina pjesništva, onaj koji se odnosi na neposrednu svakodnevicu.
Također na str. 200. u tekstu Modernost kajkavskog pjesništva u prikazu Skokove «Rieči sa zviranjka: antologija moderne kajkavske lirike 20. st. 1999. koju je Sead Begović objavio u Vjesniku 5. svibnja 1999. godine navodi također:
U «Riečima sa zviranjka» Skok je pridružio osam novih mladih autora: Božicu Brkan, Ivana Čehoka, Biserku Marečić, Tomislava Ribića, Zdravka Seleša,Ivana Kušteljega, Valentinu Šinjori i Denisa Peričića. Dakle, od uglačanih Matoševih stihova, preko mistifikacija izvornih narodnih motiva, ponekad i njenih parodičnosti, do mladenačke razbarušenosti devedesetih.
Na str. 201. objavljena je kritika Mirjane Jurišić iz Večernjeg lista 13. lipnja 1999. u kojoj, uz drugo, stoji:
Druga pak polovica stoljeća još izrazitije u kajkavskom narječju realizira moderne, i , danas, postmoderne pjesničke modele dokazujući životnost i neosporno kreativnu budućnost, kakva se lijepo nazire u stvaranju najmlađih, od već spomenutoga Denisa Peričića, blago ironičke Valentine Šinjori, osebujnoga spoja novoga i staroga u stuhovima Željka Funde, preko nadahnutoga (auto)biografskog pjevanja Božice Brkan na specifičnoj moslavačkoj kajkavici, proplamsaja urbane kajkavštine u Zvonimira Majdaka, zvučno neodoljiva bednjanskog stiha Ivana Kušteljege, preko kajkavskih pokušaja štokavca Stijepe Mijovića Kočana, estradnih ali nimalo banalnih popularnih stihova Drage Britvića ili Zlatka Crneca, humorističkih štikleca Paje Kanižaja, do sugestivnih pjesama u prozi Ernesta Fišera, kajkavskih stihova prekomurske Hrvatice iz Mađarske Jolande Tišler, pjesničkih ostvarenja današnjega ministra zdravstva Željka Reinera…
Joža Skok, ruže i knjiga za slavljenika / Fotografija Miljenko Brezak
Za knjigom «Rieči sa zviranjka» valja stalno posezati. Kao uostalom i za drugim antologičarskim izborima prof. dr. sc. Jože Skoka: uz spomenuti «Ogenj reči», tu je i antologija kajkavske drame «Ogerliči reči», kajkavske proze «Roužnik rieči» i izbor Krležinih kajkavskih stuhova «Fuga kajkavica haeretica», po čemu je dr. Skok neprijeporni autoritet za ukupnu hrvatsku kajkavsku umjetničku riječ.
Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.
spavača
sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa
kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem skorom opče ni ne sejnam nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu kej su negda govorili da bu bolest pri hiži gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper
manje poznate riječi: spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek
Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.
Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala
Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:
Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala
U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.
Poslije recitala Božica Brkan, Ljiljana Bogojević, Željko Bajza sa suprugom i Vera Grgac
Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.
Ruže i knjiga – dar za slavljenika
Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.
Prije početka trebalo je još nešto i pribilježitiŠulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo
Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.
Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena
A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!
Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornikaI do novih viđenja skupljeni oko slavljenika
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Kada govorimo o kajkavskoj književnosti, automatski pomislimo na kajkavsku poeziju. I to s pravom. Kajkavsko pjesništvo, naime, predstavlja najvažniji dio tog jezično diferenciranog odvjetka moderne hrvatske književnosti, kreće Kolar s početkom 20. stoljeća, s Matošem, Galovićem, Domjanićem, Goranom i Krležom iz prvoga te nastavlja Pavićem i Pavlekom Miškinom, Golubom, Kovačem, Kalinskim, Fišerom i drugim poetama druge polovice 20. stoljeća, koji su, kako kaže, za svoj kajkavski izričaj odabrali poeziju.
