kajkavski – Božica Brkan

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan

Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.

Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!

Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.

Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica
podrapan – rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Kmukač, treća zbirka kajkavskih pjesama Katarine Zadrije – Umjesto kave 6. listopada 2024.

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…

… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.

Vračtva vsagdašnja domača, Luičeva i Jembrihova – Umjesto kave 6. kolovoza 2024.

Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinja u prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.

Naslovnica Luičeve ljekaruše u Jembrihovoj nadgradnji

Za preslik je korišten primjerak iz zbirke Rara Gradske knjižnice u Zagrebu (radi lakšega čitanja uvećan je 30 posto). Još za fascinantne izložbe Sladki naš kaj u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici 1998. Jembrih je bio osobito nadahnut Luičevim rukopisom zbog njegove vrijednosti za proučavanje povijesne dijalektologije, tj. hrvatskoga kajkavskoga jezika iz razdoblja zrinskofranko-panskoga jezično-književnoga kruga, a još više zbog važnosti za oživljavanje povijesnoga nazivlja ljekovitoga bilja te za povijest medicine u Hrvatskoj prve polovice 18. st., čak 30 godina prije Lalangueove Medicine ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest, koju je u međuvremenu istraživanjima i tiskanjem javnosti približio doc. dr. Rajko Fureš.

Alojz Jembrih s Luičevom uknjiženom ljekarušom (Foto Miljenko Brezak)

Izuzetno je važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga, primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud prepisao.

S tribine Kajkavskoga spravišča: Boris Beck i Alojz Jembrih (Foto Miljenko Brezak)

Vračtva vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.

Publika na tribini o ljekaruši (Foto Miljenko Brezak)

Nepoznato je zašto rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada, pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72 stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim: bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija; dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad, zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone; opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep – puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…

Duplerica presnimljena iz knjige – povećan rukopis

Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.

Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).

One koje će to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva Curriculum vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.

Kratka analiza knjige na promociji (Foto Miljenko Brezak)

S predstavljanja za sjećanje (Foto Miljenko Brezak)

U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!

Na predstavljanju i Željko Vegh, jedan od onih koji je radio na starim kajkavskim rukopisima u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici (Foto Miljenko Brezak)

Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:

Za oči kermežljive. R.I.
Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.

Kada svinje paraju.
Vzami grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.

Da ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude, i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.

Proti buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.

Friška slanina da se v letu ne zvonja.
Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.

U Vijencu B. Brkan razgovara s A. Jembrihom, najvećim živućim kajkavologom

Iz Vijenca Matice hrvatske broj 743 – 744 od 8. rujna 2022., str, 27., prenosimo razgovor s filologom Alojzom Jembrihom.

Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Razgovarala BOŽICA BRKAN

Stranica iz Vijenca s intervjuom Alojza Jembriha

Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Naslovnica Vijenca s intervjuom A. Jembriha

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.

Alojz Jembrih snimljen na krapinskome 21. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, knjižvnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, koji mu je bio i posvećen kao jubilarcu, osnivačku i jednom od važnih organizatora / Foto Miljeko Brezak

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte

Objavljeno 13. rujna 2022.

Kaj bi štela? – Umjesto kave 28. siječnja 2021.

Kaj bi štel? Udara s naslovnica dnevnih novina. Ma nema standarda kojim bi se to izreklo preciznije, ubojstvenije. Bit će valjda na našim brojnim studijima novinarstva i komunikologije i stilističkih analiza, povod je tu. Umalo sam se navukla na veselje, da kroz tiskarsku boju ne probija politički kal, kaljuža u kojoj su se dečki zaigrali. Tak mali Iveki zamišljaju demokraciju sebi za po doma. Za to ne moraju nužno biti Zagorci rođeni z malom maturom. Takva borba za zagorske brege iole pametnome i poštenome – ima toga još! – priziva samo suze za zagorske brege, ali ne šlager s krapinskoga festivala, jer ima toga i u drugim našim dijalektima, idiomima, samo što još uglavnom nije snimljeno i što lokalnih zavičajnih govora ima sve manje u medijima.

Jedna od dojmljivih naslovnica / Fotografija Božica Brkan

Kao književnica i novinarka oslonila sam se na dugogodišnje praćenje medija iznutra i na spoznaje iz ankete što sam je tada vodila sa pedesetak utjecajnih novinara, urednika, književnika. Ukratko, vrlo porazno stanje uopće o zavičajnim govorima u medijima, čak i lokalnima, napose kajkavskima. Dobrim primjerima navela sam tada Slobodnu Dalmaciju i Novi list te zanimljive primjere s različitim govorima iz reklama Zagrebačke pivovare i Hrvatske lutrije.

Te, 2015. konstatirala sam kako je unatrag pet godina sve uočljivije:
a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice;
b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih primjera)
c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije,
prepričava se više kao eksces.

Oprimjerila sam, recimo, naslovnicama 24 sata, Bandićevim Idemo delat! i nakon uhićenja Zakaj baš ja? Tugaljivo i sentimentalno prisjetila sam se tada i drugih zanimljivih primjera, pa i kako je u dobra stara vremena u više od dvadeset svojih lokalnih izdanja Večernjak njegovao i kolumne na lokalnim govorima.

Što ima novo u pet idućih, sad već i tih još pet prošlih godina? Slobodna još redovito poseže za lokalizmima barem u naslovima, Novi list održava još redovito tjedni prilog Beseda (iz koje su Kastavci prošle godine potakli nacionalnu akciju neobaveznih satova zavičajnih govora, ali je i razgovor o tome odgodila korona, online nastava, potres…). Lokalnim govorima u zaštićenoj nematerijalnoj baštini uz bednjanski govor, čabarske govore, govor Huma na Sutli,govor otoka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor…pridružila se i Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drage Štambuka. Od kraja prošle godine na internetu, uz kvazirječnike na društvenim mrežama, imamo i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika.

Prije punih pet godina (organizatori skupa Hrvatska udruga Muži zagorskog srca iz Zaboka i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine još skupljaju novc da otisnu knjigu!), zaključila sam kako unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Procijenila sam važnim da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama te na webu (npr. radijske i tv emisije, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.). Predložila sam temeljito istraživanje i analize. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Kak ne bi!? A kaj bi ja štela? Pa da ne mora biti stvarno velika svinjarija poput najnovije, slučajno oroslavke, da sve naslovnice progovore kajkavski. Makar zbog primjera za stilističku analizu.

Zavičajni govori u izbornoj nastavi? – Umjesto kave 24. rujna 2020.

Tražeći nešto posve drugo neki sam dan natrapala na internetu kako je nedavno Helena Vlahek na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (Metodika nastave Hrvatskog jezika, mentorica doc. dr. sc. Maja Opašić) diplomirala radom Zavičajni sadržaji u razrednoj nastavi Hrvatskoga jezika (na primjeru kajkavskoga narječja), gdje na 25. od 100 stranica u zaista lijepom kontekstu spominje i mojuKajkavsku čitanku Božice Brkan(Acumen, Zagreb, 2012.):

Čakavka Ljerka Bratonja Martinčević i kajkavka Božica Brkan za zavičajne govore u izbornoj nastavi / Fotografija Miljenko Brezak

“Primjer zavičajne čitanke je „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ koju je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila za uporabu kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika u svim razredima srednje škole. Nadamo se da će tijekom kurikularne reforme i daljnjih napredovanja hrvatskog školstva zaživjeti zavičajne čitanke i razlikovne školske gramatike koje će povećati upotrebu zavičajnih sadržaja u osnovnim školama.”

Ljerka Bratonja Martinčević sa Slovnikom kastafskega govora / Fotografija Miljenko Brezak

Tu je moju knjigu na zavičajnoj kekavici Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama. Bojim se da rabi mnogo manje nego što bi mene veselilo, ne zato što je moja, nego što unatoč velikom trudu stvar sa zavičajnim govorima, dijalektima, ide mnogo sporije od njihova, pa možda i izumiranja ukupnoga hrvatskog jezika. Samo od početka kolovoza pisala sam o već 30. selačkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što, o 19. Znanstvenom skupu o kajkavskoj književnosti i jeziku u krapinskomu Tjednu kajkavske kulture, o emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj, o ne jednome recitalu od krapinskoga do vrbovečkoga o književnim gostovanjima itd.

Upravo listam Slovnik kastafskoga govora Cvjetane Miletić (objavila Udruga Čakavski senjali, Kastav 2019.) s posvetom Dragoj Božici za život svih dijalekata, koju mi jutros na kavi uručila Ljerka Bratonja Martinčević, čakavka, kolegica novinarka Novoga lista. Povod je maestralan: Grad Kastav odnosno kastavska Udruga Čakavski senjali, zaključno do 25. rujna prikuplja podršku za inicijativuna poziv za zajedništvo u očuvanju jezika koji izumiru na području Republike Hrvatske:

Zavičajni govori pospremljeni i u književnim tekstovima / Fotografija Miljenko Brezak

Poduprla sam ideju svim srcem i obrazložila:

„Ovu hvalevrijednu inicijativu želim podržati iskustvom izvorne govornice kekavice, južnomoslavačke kajkavštine s područja Križa odnosno svoga materinskoga, zavičajnog govora rodnoga sela Okešinca, koji premalo istražen doslovce umire sa svakim svojim govornikom.
Uz one na standardu, dosad sam objavila na kekavici, potpuno ili djelomice, više knjiga, neke su pjesme i priče u antologijama i prevedene na više jezika: zbirku kajkavskih pjesamaVetrenica ili obiteljska arheologija (1990.),zavičajnu čitankuOblizeki – Moslavina za stolom (2006.),zbirku kajkavskih pjesamapevcov korak / kajkavski osebušek za eu(2012.)(nagrađena Nagradom Katarina Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.), romanRez / Leica-roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama), zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) i romanLedína (2014.), zbirku kratkih kajkavskih pričaŽivot večni (2017.), zbirku pjesamaNemoj mi to govoriti (2019.),zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.) i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.).
Da bih poduprla rad s djecom, unatrag dvadesetak godina za (vrlo uspješno!) predstavljanje na Kajkavijadiu Varaždinskim Toplicama i na drugim, pa i nacionalnim smotrama te posebnim nastupima kao Kekavec sem od rođenja, za male Moslavčane iz Društva Naša djeca Vladimir NazorKriž i Amaterskog kazališta Josip Badalić Križ pisala sam namjenske poetske tekstove te unatrag zadnjih pet godina i igrokaze na zavičajnom govoru nadahnute zavičajnim temama (osobama, događajima, običajima, igrama i sl.) – Selfie na kipec(o jeziku, anglizmi i kajkavizmi, 2015.),Žabari jel žabe na kolec (rekonstruirali zaboravljenu dječju igru koja se igrala do početka pedesetih 20. stoljeća (2016.),Sipčina (arheološke iskopine rimske vile u Okešincu, 2017.),Fašejnek (etnološki zanimljivi lokalni događaji, 2018.), Gretini Jargani z Križa (o čuvanju okoliša misli globalno, djeluje lokalno s takoreći vršnjakinjom Šveđankom Gretom Thunberg, 2019.). Kako većina djece više nisu izvorni govornici kekavice, osmislili smo i posebne radionice Mala škola kekavice.
O projektima sam pisala u kutinskome Zborniku Moslavine, broj XVI/2018.,str. 269.-274., Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju;na 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjemKajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini početkom rujna 2020. govorila sam o temi Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Aktivnosti smo predstavili i u radijskim emisijama, primjerice Kajkavski osebušek Višnje Canjek-Macan na Obiteljskom radiju Ivanić i Bakina škrinjica Karmen Valente na sisačkom Radiju Quirinus; na lokalnim televizijama i u temi Kekavica Božice Brkanu serijalu Bilješke o jezikuMarije Siriščević na HTV3 (višekratno reprizirano). Mnogo materijala objavljeno je na internetu.
Također, budući da je i u drugih kajkavaca uočena potreba za sličnim materijalom za rad u školi, na slobodnim aktivnostima, u KUD-ovima, za Lidrano i sl., za uzrast od predškolaca do kraja osnovne škole, odnosno početka srednje škole kada slijedi Kajkavska čitanka Božice Brkan,upravo – obiteljska izdavačku kuća Acumen natječe se za tisak pri Ministarstvu kulture i medija RH – pripremam i knjigu kajkavsku crtančicu-čitankicu Selfie na kipec, knigu kej raste z detetom. Već godinama radim i nakekavskom rečniku, koji kanim dovršiti s dr. sc. Mijom Lončarićem i njegovom ekipom dijalektologa.
Motiv toga dijela mojega rada tvrdnja je nepoznatoga mi govornika, manjinca – a i mi kajkavci, posebice kekavci, kao i govornici malenih zavičajnih jezika u izumiranju, jezično smo očito manjinci! – izrečena u HTV-ovoj emisiji Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.“

Ne želim razmišljati na kakav će odjek u mjerodavnih i na terenuideja naići, hoće li i kada zaživjeti, tko će predavati izbornu čakavicu ili moju kekavicu te bude li još imao kome, samo se radujem i neću da mi išta kvari radost.

202000924

B. Brkan gostovala u emisiji Kak je lepi naš kaj TV Zapad

Iako je u gledanoj emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj gostovala 24. studenoga 2016., Božica Brkan ponovno je u istoj emisiji bila gost voditelja i urednika Franje Vukinovca u rujnu i od 18. rujna 2020. može se pogledati i na Youtubu.

Franjo Vukinovac i Božica Brkan na snimanju na TV Zapad u Zaprešinu 8. rujna 2020.

Govorila je o Nagradi Vesna Parunkoju je u Stubičkim Toplicama dobila u lipnju 2020. za pjesmu Haljina za snove , o rujanskome Kajkavskom tjednu kulture u Krapini te o 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura, gdje je izlagala o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu, i Recitalu kajkavske poezije, zatim o Oblizekima, kekavici i svojim djelima na kajkavskome. Pročitala je i više pjesama te prozu.

20200918

Željko Belinić o romanu Ledina

Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina!

Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan

Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama:

Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo?

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Na blogu Čovjek-časopis tri pjesme B. Brkan

Brendirani apostrof – Umjesto kave 29. travnja 2020.

Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?

Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)

O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu.

Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)

Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.

20200419 – 20200420 – 20200428

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane.

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak

S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!