Brendirani apostrof – Umjesto kave 29. travnja 2020.

Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje  apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?

Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)

O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu. 

Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)

Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.

20200419 – 20200420 – 20200428   

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo  i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane. 

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i  sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!

Gretini jargani z Križa na 27. Kajkavijadi

Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan

Finale izvedbe s ekoporukama i djeci i odraslima / Fotografija Božica Brkan

Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana BogdanJana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet. 

Iz predstave: i kečkice poput švedske klimatske aktivistice, svoje vršnjakinje / Fotografija Božica Brkan
Razvrstavajte i reciklirajte smeće, jedna je od poruka Gretinih jargana z Križa / Fotografija Božica Brkan
Odlični mladi kriški glumci vježbaju pod vodstvom pedagoginje Marice Kukor/ Fotografija Božica Brkan

27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima. 

Glumci, voditelji i pratnja uzbuđeni prije nastupa u Varaždinskim Toplicama / Fotografija Miljenko Brezak

Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec  a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec . Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš. 

Poput nastupa na pozornici Kajkavijade, tradicijom je u Varaždinskim Toplicama mladim glumcima postao i posjet stastičarnici Nympha, zaslužili su da se oslade! / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke!

20191117


Vjemi se knige jel toga vraga kej mu tablet veliš*

Božica Brkan

Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen. 

I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati. 

Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.

Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…  

Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne,  još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.

Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.


20191013 – 20191015 – 20191017  

*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se  na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

Slučajno sjedeći kraj Luke Brlekovića u avionu za Bruxelles, gdje nas je proljetos, prije izbora za EU parlament, vrlo različitim povodima a sve radi dobre nekadašnje suradnje ugostila tadašnja europarlamanetarka Marijana Petir, doznala sam da kajkavaca ima i kod Petrinje, kamo sam kanila u goste u Noći knjige.

Riječ po riječ, doznala sam da je i on napisao pjesmu. Jednu jedinu i to na kajkavskom. Pa kako? Luka je rođen u svibnju 2001. u Sisku, otac mu je Marijan, a majka Kristina. Od rođenja je dvije godine živio u Brestu Pokupskom kod Petrinje u kući djeda i bake, a od treće godine živi u susjednom selu Maloj Gorici. Ima i mlađeg brata Leona. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u seoskoj područnoj školi, potom je do osmog razreda pohađao OŠ Dragutina Tadijanovića u Petrinji. U vrijeme kada smo putovali, završavao je treći razred Ekonomske škole u Sisku. Sve sjajni mladići i djevojke i, dakako, mentori.

Kajkavski sam naučio uz djeda i baku, protumačio mi je poslije mejlom, a u pisanju mi pomaže tata. Na žalost, zaključio je, kajkavski se sve manje koristi u mojoj obitelji i na našem području. Stoga s veseljem objavljujem Lukinu pjesmu. Možda napiše još koju.

Luka Brleković

Čekam kak bi mrel

Čuj kaj ti velim
životu se veselim
živel ga bum pošteno do kraja
kak bi došel do večnega raja.

Sam sebi život zeti
nepošteno je mreti
i zato se seti
da se potlem tog u raj ne leti.

Život je jeden
svakome vreden
zemeš ga sebi
i nebu gadno sam tebi.

Zato kad ti teško dojde
da ti zla misel projde
svojih se dragih seti
i prek tega preleti.

Onda oči sopri
i oko sebe pogledi
do svog srca dopri
pa nevolju pobedi.

20190617

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković – Umjesto kave 28. svibnja 2019.

I na sam spomen kajkavskoga, netko se uhvati na udicu starinskih, umirućih, gotovo mrtvih jezika. Dok se sa zluradošću broje (sve brojniji!) lokalni pjesnički natječaji, susreti i izdanja, ne bez sumnje spominju se sve rjeđa, neusustavljena znanstvena istraživanja. Obično se kaže kako samo zahvaljujući entuzijazmu i, kao da je posrijedi kakav advokatski posao, radu probono, objavljuju se natprosječni radovi koji i taj dio hrvatskoga, bio jezik ili dijalekt, održavaju živim. Posebice baš ona najmanje istražena ili posve neistražena (jezična i zemljopisna) područja. Pisala sam ne jednom upravo o takvim primjerima na kojima su mnogi zaljubljenici radili uporno i po dva desetljeća, primjerice Mali rječnik kajkavskoga govora stubičnoga kraja u Osnovnoj školi Donja Stubica i usporedni rječnik kajkavskih govora Čuvari baštine Srednje škole Delnice. Koliko sam ponosna, toliko sam zavidna što se tako ne odnosimo prema mojem zavičajnom kajkavskom po Moslavini. Ni literarno ni znanstveno.

Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

E, jedan od novih sjajnih primjera je knjiga Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković, koji su zajedno potkraj 2018. objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Ogranak Matice hrvatske Delnice. Na predstavljaju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sredinom travnja rad mlade dijalektologinje rođene 1983. u Karlovcu, znanstvene suradnice u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU, na projektu Istraživanje hrvatskih dijalekata, visoko su ocijenili prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. Anita Celinić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić. Rekoše: posebnan događaj, poseban monografski rad. To prije, što je govor istočnoga istraživan mnogo manje od govora zapadnoga Gorskog kotara, kraja koji je zanimljiv povijesno te zbog prijelaznih i miješanih govora, osvjedočenih u ne osobito brojnim radovima, o čemu također, kao o svojevrsno kontekstu, možemo doznati u knjizi.

Posljednji je trenutak, ocijeniše vrlo upućeni stručnjaci i znanstvenici, da se zabilježe izvorni govori uopće, jer, kako je i sama autorica rekla, nestaje izvornih govornika – u nekim se selima ni prije desetljeća više i nisu mogli pronaći – a oni koji bi se još nečeg i mogli sjećati, nisu više osobito ni zainteresirani za intervjue kojima ne vide svrhe/smisla. Budu li pogledali u 260 stranica knjige dr. sc. Marine Marinović, čak i ako ne znaju očitati svaku oznaku u zapisanome, čak i ako ne poznaju kazivače ili su oni već pokojni, moći će biti ponosni što je istraženo ne samo vrlo temeljito sad i uknjiženo nego i uvršteno u Općeslavenski lingvistički atlas.

O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak
O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak

Za razliku od onih profesionalacakoji u manje od tjedan dana pokušavaju na terenu istražiti i po desetak govora, mlada izvorna govornica već se godinama udubljuje u svoju temu, otkako je 2004. na drugoj godini studija za predmet hrvatske dijalektologije kod prof. dr. sc. Mire Menac Mihalić na terenu snimila i obradila svoj prvi govor. Doktorirala je 2015. s disertacijom Fonologija i morfologija istočnogoranskih kajkavskih govora. Otkako se zaposlila sustavno istražuje dalje uočavajući brojne promjene u govorima, tome kulturnom dobru, da bi iz, u disertaciji obrađenih više govora istočnogoranskoga poddijalketa (uključeno 19 dijalektoloških punktova!), izdvojila tri – Lukovdol, Osojnik, Smišljak – te ih analizirala i opisala fonološki, morfološki i rječotvorbeno.

M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica uvodno sama kaže kako je njezina knjiga namijenjena dijalektolozima, akcentolozima, slavistima, studentima slavističkih filologija te svim lingvistima zainteresiranima za kajkavsku dijalektološku i jezičnopovijesnu problematiku. Dodala bih i nama zaljubljenicima u svoj jezik, ponajprije kajkavski, te onima koji će to tek postati.

20190527

linkovi

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

 

 

 

 

 

Idemo delat – Umjesto kave 14. siječanj 2019.

Popališe mi riječ. Potrošiše je uzaludno. Da mogu, najradije bih je kao novogovor izbacila iz svojih rječnika. Da mi nije važna koliko jest. I delanje, i delati, i delo. I u tekstu i stvarno. Najprije se sa idemo delat ubacio gradonačelnik Bandić, Zagrepčanec, kajkavac. Pa svaka šuša digla i stvarnu i satiričku i kojekakvu nogu, i za i protiv. Misli kak dela. Samo da se nekej dela. A da bar ko dela kak spada, kak bog zapoveda. A da je bar ko kej obdelal! A onda sam se zagrcnula gledajući drugi nastavak Uspjeha na HBO: i tu neko nekaj dela. Recentno! Nemre kajkavski neg seljačija. Ak mene pitate, vrag vam sem jebi takvo delo!

20190113 – 20190114

Kurikulum i kajkavski – umjesto kave 6. rujna 2017.

Na 16. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini 4. rujna u okviru Tjedna kajkavske kulture, uz brojne druge teme, ponovno se govorilo i o neučenju kajkavskoga u školama, čak ni u područjima gdje je on materinski jezik, dijalekt ma što. Višegodišnja nastojanja da se kajkavski nađe barem u izbornoj ili kojoj drugoj, obično sporednoj nastavi, rezultirala su rijetkim dobrim primjerima kao što je donjosutlanska kajkavska ikavica u OŠ Šenkovec, što je bio temelj da se priredi i rječnik. Dok se neki lokalni (i kajkavski) govori na uzumiranju štite kao nematerijalno kulturno dobro, postoje i negativni primjeri – spomenuta je Čučerje u Zagrebu – da se u školi djeci čak zabranjuje i čavranjenje na odmoru na kajkavskome!?

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak

Uz svoj 70. rođendan i predstavljanje 5. knjige radova sa toga znanstvenog skupa, kajkavolog prof. dr. sc. Alojz Jembrih iskoristio je priliku da progovri o kajkavskom jeziku danas, položaj, status kojega je, po mnogima, teži negoli kada je startao znanstveni skup, pa i kada se Hrvatska osamostaljivala. Potovo u ostaviranju školske kulturne reforme, možda i zato što smo mi kajkavci, kako se čulo, premalo borljivi, kuražni.

Jezična metodologija Stjepka Težaka

Jembrih je podsjetio kako je svojedobno prof. dr. sc. Stjepko Težak (1926.-2006.), uz drugo i proučavatelj ozaljskoga govora, u vezi s kajkavskim zapisao kako „osnovnoškolsku svjedodžbu učenik ne bi smio dobiti ako ne zna da već od 16. stoljeća teče rijeka koja je početkom 19. stoljeća narasla do visoko razvijenoga standarda i mogla je pod drugačjim povijsnim zvijezdama – postati književnim jezikom sviju Hrvata.”

Težak misli na kajkavski književni jezik koji je tri i pol stoljeća bio polifunkcionalni književni jezik, podsjeća Jembrih, dodajuči kako Težak kaže: „Naš učenik u školi mora steći spoznaju ne samo da je kajkavski živi izraz dijela hrvatskoga pučanstva nego i živi izvor današnjih i sutrašnjih umjetničkoj ostvaraja te da bi hrvatska kultura bez kajkavskih svojih dijelova bila krnja.”

Težak navodi kako je kajkavsko narječje kao takvo „jedno od triju naših glavnih narječja. Ali, što je možda važnije, to je i jezik na kojem je stvorena bogata kultura, bez koje bi hrvatska kulturna baština bila jako osiromašena, lišena visokih vrijednosti.” I upravo je taj jezik dobio svoje međunarodni kod, dodaje Jemrih. Na pitanje: Koje mjesto pripada kajkavsko narječje u školi? Težak odgovara: „Mjesto mu je u obveznoj nastavi, u dodatnoj nastavi, u ibornoj nastai, u izvannastavnim aktivnostima, u učeničkim listovima, časopisima i zbornicima, na školskim priredbama. U prvom redu kajkavsko narječje ulazi u područje nastavnoj predmeta – hrvatski jezik, i to u svim njegovim odsječcima: u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, u nastavi filma i drugih medija, u nastavi pismenog i usmenog izražavanja.”

Ljevičar Kapović zastupa učenje (i) dijalekata

Zanimljivo je da je govoreći o tome standardolozi malo pozora posvećuju narječjima, kako se rijetko tko bavi kajkavizmima u standardu, prof. dr. sc. Alojz Jembrih citirao i znanstvenika mlađe generacije prof. dr. sc. Matu Kapovića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje opću fonologiju i morfologiju, a znanstveno ga, uz drugo, zanimaju i jezična politika, sociolingvistika i dijalektologija. Član je i Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU, a i zastupnik je u zagrebačkoj gradskoj skupštini iz redova Radničke fronte te se tuuz njega nikako ne može, kako se nerijekto čini, zanimanje za dijalekte gurnuti posve desno.

I Kapović se poziva na Težaka, a u intervjuju Predragu Darabošu za H-Alter, Udrugu za medijsku kulturu, 23. kolovoza 2017., uz drugo, kaže: „Čak i kad pišemo npr. o dijalektologiji, nemoguće je izbjeći političku realnost – postojanje nacionalnih država, etničko svrstavanje itd. – a ta stvarnost donekle utječe i na biranje onoga o čemu će se pisati.”

Sudionici 16. Znanstvenoga skupa u okviru krapinskoga Tjedna kajkavske kulture 4. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici 16. Znanstvenoga skupa u okviru krapinskoga Tjedna kajkavske kulture 4. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Intervjuist ga podsjeća kako u knjizi Čiji je jezik? otvoreno zagovara  demokratičniji odnos prema govornom jeziku i dijalektima koji se smatraju inferiornijim u odnosu na standard, zbog je čak i etiketiran kao jugonostalgičar. Pita: „Odakle takav ekstremni antagonizam prema našim narječjima koja su jednako (ako ne i više) hrvatski kao što je i štokavski standard?” Kapović kaže: „…Jezična je situacija složena i naravno da se ne poklapa s crno-bijelim nacionalističkim mitovima i imaginarnim tradicijama i narativima. Komentirajući tezu „o dugotrajnom tihom ratu akademske zajednice i stručnih skupina protiv oživljavanja narječja i lokalnih govora”, Kapović za H-Alter kaže:

Odnos prema dijalektima morao bi biti daleko dameokratičniji                    

Lingvisti se često šale, ali to je zapravo točna definicija, da jejezik dijalekt s vojskom i mornarnicom. Kajkavski nema ni vojske ni mornarice, a o povezivanju jednog jedinstvenog jezika (naravno, standardnog) s jednom jedinstvenom nacijom sam već govorio. Iz toga proizlazi i to da službena jezična politika, čak i kad se inače bavi dijalektima, vrlo često sa zazorom gleda prema “prevelikom” isticanju dijalekata. Moj je stav da bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

To je, doduše, gotovo sve i sad moguće i dopušteno, no jezična je politika drugačija i preferira standard nauštrb dijalekata – to ne mora nužno biti tako, ali u praksi je to nekad teško mijenjati. Svakako je to povezano i s onim o čemu smo prije govorili – neznanstvenim preskriptivističkim praksama (“ljudi ne znaju govoriti” i sl.).

Kapović komentira i odnos prema narječjima na kroatistici, zatim posljednjih godina pravu malu renensansu pisanja rječnikâ lokalnih govora (najviše čakavskih, ali i kajkavskih pa i štokavskih) ali i tvrdnju da bi usporedno učenje dijalekta uz standard bilo otegotno za ovladavanje standardom:

To nije točno. Dapače, u udžbeniku se kroatističke metodike pokojnoga Stjepka Težaka (koji je inače, iako nije bio dijalektolog, sjajno opisao svoj lokalni govor Ozlja i njegove okolice), koji je literatura na fakultetu, vrlo jasno ističe da usporedno učenje dijalekatskih i standardnih oblika čak pomaže djeci u usvajanju gradiva i učenju standarda. No čitava je priča potpuno smiješna – djeca standard ionako usvoje, kao drugi jezik (ako im je prvi npr. neki dijalekt koji se dosta razlikuje od standarda), već zarana preko crtićâ (s TV-a i interneta), čitanja slikovnicâ i sl. Komično je ponašati se kao da djeca u školi uče standard kao strani jezik od samog početka. S tim da npr. u mnogim velikim gradovima govorni jezik (što se tiče, recimo, morfologije) uopće ne odudara previše od standarda.

Post scriptum: Kajkavska čitanka Božice Brkan

Moram na kraja dodati kako sam vrlo ponosna što je moja Kajkavska čitanka Božice Brkan (s rječnikom sa više od 6000 riječi) odobrena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.

20170906

Link

http://www.h-alter.org/vijesti/jezik-i-nacija