kajkavski – Božica Brkan

Zavičajni govori u izbornoj nastavi? – Umjesto kave 24. rujna 2020.

Tražeći nešto posve drugo neki sam dan natrapala na internetu kako je nedavno Helena Vlahek na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (Metodika nastave Hrvatskog jezika, mentorica doc. dr. sc. Maja Opašić) diplomirala radom Zavičajni sadržaji u razrednoj nastavi Hrvatskoga jezika (na primjeru kajkavskoga narječja), gdje na 25. od 100 stranica u zaista lijepom kontekstu spominje i mojuKajkavsku čitanku Božice Brkan(Acumen, Zagreb, 2012.):

Čakavka Ljerka Bratonja Martinčević i kajkavka Božica Brkan za zavičajne govore u izbornoj nastavi / Fotografija Miljenko Brezak

“Primjer zavičajne čitanke je „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ koju je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila za uporabu kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika u svim razredima srednje škole. Nadamo se da će tijekom kurikularne reforme i daljnjih napredovanja hrvatskog školstva zaživjeti zavičajne čitanke i razlikovne školske gramatike koje će povećati upotrebu zavičajnih sadržaja u osnovnim školama.”

Ljerka Bratonja Martinčević sa Slovnikom kastafskega govora / Fotografija Miljenko Brezak

Tu je moju knjigu na zavičajnoj kekavici Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama. Bojim se da rabi mnogo manje nego što bi mene veselilo, ne zato što je moja, nego što unatoč velikom trudu stvar sa zavičajnim govorima, dijalektima, ide mnogo sporije od njihova, pa možda i izumiranja ukupnoga hrvatskog jezika. Samo od početka kolovoza pisala sam o već 30. selačkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što, o 19. Znanstvenom skupu o kajkavskoj književnosti i jeziku u krapinskomu Tjednu kajkavske kulture, o emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj, o ne jednome recitalu od krapinskoga do vrbovečkoga o književnim gostovanjima itd.

Upravo listam Slovnik kastafskoga govora Cvjetane Miletić (objavila Udruga Čakavski senjali, Kastav 2019.) s posvetom Dragoj Božici za život svih dijalekata, koju mi jutros na kavi uručila Ljerka Bratonja Martinčević, čakavka, kolegica novinarka Novoga lista. Povod je maestralan: Grad Kastav odnosno kastavska Udruga Čakavski senjali, zaključno do 25. rujna prikuplja podršku za inicijativuna poziv za zajedništvo u očuvanju jezika koji izumiru na području Republike Hrvatske:

Zavičajni govori pospremljeni i u književnim tekstovima / Fotografija Miljenko Brezak

Poduprla sam ideju svim srcem i obrazložila:

„Ovu hvalevrijednu inicijativu želim podržati iskustvom izvorne govornice kekavice, južnomoslavačke kajkavštine s područja Križa odnosno svoga materinskoga, zavičajnog govora rodnoga sela Okešinca, koji premalo istražen doslovce umire sa svakim svojim govornikom.
Uz one na standardu, dosad sam objavila na kekavici, potpuno ili djelomice, više knjiga, neke su pjesme i priče u antologijama i prevedene na više jezika: zbirku kajkavskih pjesamaVetrenica ili obiteljska arheologija (1990.),zavičajnu čitankuOblizeki – Moslavina za stolom (2006.),zbirku kajkavskih pjesamapevcov korak / kajkavski osebušek za eu(2012.)(nagrađena Nagradom Katarina Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.), romanRez / Leica-roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama), zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) i romanLedína (2014.), zbirku kratkih kajkavskih pričaŽivot večni (2017.), zbirku pjesamaNemoj mi to govoriti (2019.),zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.) i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.).
Da bih poduprla rad s djecom, unatrag dvadesetak godina za (vrlo uspješno!) predstavljanje na Kajkavijadiu Varaždinskim Toplicama i na drugim, pa i nacionalnim smotrama te posebnim nastupima kao Kekavec sem od rođenja, za male Moslavčane iz Društva Naša djeca Vladimir NazorKriž i Amaterskog kazališta Josip Badalić Križ pisala sam namjenske poetske tekstove te unatrag zadnjih pet godina i igrokaze na zavičajnom govoru nadahnute zavičajnim temama (osobama, događajima, običajima, igrama i sl.) – Selfie na kipec(o jeziku, anglizmi i kajkavizmi, 2015.),Žabari jel žabe na kolec (rekonstruirali zaboravljenu dječju igru koja se igrala do početka pedesetih 20. stoljeća (2016.),Sipčina (arheološke iskopine rimske vile u Okešincu, 2017.),Fašejnek (etnološki zanimljivi lokalni događaji, 2018.), Gretini Jargani z Križa (o čuvanju okoliša misli globalno, djeluje lokalno s takoreći vršnjakinjom Šveđankom Gretom Thunberg, 2019.). Kako većina djece više nisu izvorni govornici kekavice, osmislili smo i posebne radionice Mala škola kekavice.
O projektima sam pisala u kutinskome Zborniku Moslavine, broj XVI/2018.,str. 269.-274., Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju;na 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjemKajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini početkom rujna 2020. govorila sam o temi Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Aktivnosti smo predstavili i u radijskim emisijama, primjerice Kajkavski osebušek Višnje Canjek-Macan na Obiteljskom radiju Ivanić i Bakina škrinjica Karmen Valente na sisačkom Radiju Quirinus; na lokalnim televizijama i u temi Kekavica Božice Brkanu serijalu Bilješke o jezikuMarije Siriščević na HTV3 (višekratno reprizirano). Mnogo materijala objavljeno je na internetu.
Također, budući da je i u drugih kajkavaca uočena potreba za sličnim materijalom za rad u školi, na slobodnim aktivnostima, u KUD-ovima, za Lidrano i sl., za uzrast od predškolaca do kraja osnovne škole, odnosno početka srednje škole kada slijedi Kajkavska čitanka Božice Brkan,upravo – obiteljska izdavačku kuća Acumen natječe se za tisak pri Ministarstvu kulture i medija RH – pripremam i knjigu kajkavsku crtančicu-čitankicu Selfie na kipec, knigu kej raste z detetom. Već godinama radim i nakekavskom rečniku, koji kanim dovršiti s dr. sc. Mijom Lončarićem i njegovom ekipom dijalektologa.
Motiv toga dijela mojega rada tvrdnja je nepoznatoga mi govornika, manjinca – a i mi kajkavci, posebice kekavci, kao i govornici malenih zavičajnih jezika u izumiranju, jezično smo očito manjinci! – izrečena u HTV-ovoj emisiji Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.“

Ne želim razmišljati na kakav će odjek u mjerodavnih i na terenuideja naići, hoće li i kada zaživjeti, tko će predavati izbornu čakavicu ili moju kekavicu te bude li još imao kome, samo se radujem i neću da mi išta kvari radost.

202000924

B. Brkan gostovala u emisiji Kak je lepi naš kaj TV Zapad

Iako je u gledanoj emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj gostovala 24. studenoga 2016., Božica Brkan ponovno je u istoj emisiji bila gost voditelja i urednika Franje Vukinovca u rujnu i od 18. rujna 2020. može se pogledati i na Youtubu.

Franjo Vukinovac i Božica Brkan na snimanju na TV Zapad u Zaprešinu 8. rujna 2020.

Govorila je o Nagradi Vesna Parunkoju je u Stubičkim Toplicama dobila u lipnju 2020. za pjesmu Haljina za snove , o rujanskome Kajkavskom tjednu kulture u Krapini te o 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura, gdje je izlagala o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu, i Recitalu kajkavske poezije, zatim o Oblizekima, kekavici i svojim djelima na kajkavskome. Pročitala je i više pjesama te prozu.

20200918

Željko Belinić o romanu Ledina

Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina!

Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan

Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama:

Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo?

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Na blogu Čovjek-časopis tri pjesme B. Brkan

Brendirani apostrof – Umjesto kave 29. travnja 2020.

Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?

Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)

O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu.

Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)

Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.

20200419 – 20200420 – 20200428

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane.

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak

S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!

Gretini jargani z Križa na 27. Kajkavijadi

Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan.

Finale izvedbe s ekoporukama i djeci i odraslima / Fotografija Božica Brkan

Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana Bogdani Jana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet.

Iz predstave: i kečkice poput švedske klimatske aktivistice, svoje vršnjakinje / Fotografija Božica Brkan

Razvrstavajte i reciklirajte smeće, jedna je od poruka Gretinih jargana z Križa / Fotografija Božica Brkan

Odlični mladi kriški glumci vježbaju pod vodstvom pedagoginje Marice Kukor/ Fotografija Božica Brkan

27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima.

Glumci, voditelji i pratnja uzbuđeni prije nastupa u Varaždinskim Toplicama / Fotografija Miljenko Brezak

Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec . Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš.

Poput nastupa na pozornici Kajkavijade, tradicijom je u Varaždinskim Toplicama mladim glumcima postao i posjet stastičarnici Nympha, zaslužili su da se oslade! / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke!

20191117

“Žabari jel žabe na kolec” praizvedeni na 24. Kajkavijadi

Vjemi se knige jel toga vraga kej mu tablet veliš*

Božica Brkan

Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen.

I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati.

Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.

Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…

Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne, još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.

Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.

20191013 – 20191015 – 20191017

*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

Slučajno sjedeći kraj Luke Brlekovića u avionu za Bruxelles, gdje nas je proljetos, prije izbora za EU parlament, vrlo različitim povodima a sve radi dobre nekadašnje suradnje ugostila tadašnja europarlamanetarka Marijana Petir, doznala sam da kajkavaca ima i kod Petrinje, kamo sam kanila u goste u Noći knjige.

Riječ po riječ, doznala sam da je i on napisao pjesmu. Jednu jedinu i to na kajkavskom. Pa kako? Luka je rođen u svibnju 2001. u Sisku, otac mu je Marijan, a majka Kristina. Od rođenja je dvije godine živio u Brestu Pokupskom kod Petrinje u kući djeda i bake, a od treće godine živi u susjednom selu Maloj Gorici. Ima i mlađeg brata Leona. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u seoskoj područnoj školi, potom je do osmog razreda pohađao OŠ Dragutina Tadijanovića u Petrinji. U vrijeme kada smo putovali, završavao je treći razred Ekonomske škole u Sisku. Sve sjajni mladići i djevojke i, dakako, mentori.

Kajkavski sam naučio uz djeda i baku, protumačio mi je poslije mejlom, a u pisanju mi pomaže tata. Na žalost, zaključio je, kajkavski se sve manje koristi u mojoj obitelji i na našem području. Stoga s veseljem objavljujem Lukinu pjesmu. Možda napiše još koju.

Luka Brleković

Čekam kak bi mrel

Čuj kaj ti velim
životu se veselim
živel ga bum pošteno do kraja
kak bi došel do večnega raja.

Sam sebi život zeti
nepošteno je mreti
i zato se seti
da se potlem tog u raj ne leti.

Život je jeden
svakome vreden
zemeš ga sebi
i nebu gadno sam tebi.

Zato kad ti teško dojde
da ti zla misel projde
svojih se dragih seti
i prek tega preleti.

Onda oči sopri
i oko sebe pogledi
do svog srca dopri
pa nevolju pobedi.

20190617

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković – Umjesto kave 28. svibnja 2019.

I na sam spomen kajkavskoga, netko se uhvati na udicu starinskih, umirućih, gotovo mrtvih jezika. Dok se sa zluradošću broje (sve brojniji!) lokalni pjesnički natječaji, susreti i izdanja, ne bez sumnje spominju se sve rjeđa, neusustavljena znanstvena istraživanja. Obično se kaže kako samo zahvaljujući entuzijazmu i, kao da je posrijedi kakav advokatski posao, radu probono, objavljuju se natprosječni radovi koji i taj dio hrvatskoga, bio jezik ili dijalekt, održavaju živim. Posebice baš ona najmanje istražena ili posve neistražena (jezična i zemljopisna) područja. Pisala sam ne jednom upravo o takvim primjerima na kojima su mnogi zaljubljenici radili uporno i po dva desetljeća, primjerice Mali rječnik kajkavskoga govora stubičnoga kraja u Osnovnoj školi Donja Stubica i usporedni rječnik kajkavskih govora Čuvari baštine Srednje škole Delnice. Koliko sam ponosna, toliko sam zavidna što se tako ne odnosimo prema mojem zavičajnom kajkavskom po Moslavini. Ni literarno ni znanstveno.

Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

E, jedan od novih sjajnih primjera je knjiga Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković, koji su zajedno potkraj 2018. objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Ogranak Matice hrvatske Delnice. Na predstavljaju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sredinom travnja rad mlade dijalektologinje rođene 1983. u Karlovcu, znanstvene suradnice u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU, na projektu Istraživanje hrvatskih dijalekata, visoko su ocijenili prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. Anita Celinić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić. Rekoše: posebnan događaj, poseban monografski rad. To prije, što je govor istočnoga istraživan mnogo manje od govora zapadnoga Gorskog kotara, kraja koji je zanimljiv povijesno te zbog prijelaznih i miješanih govora, osvjedočenih u ne osobito brojnim radovima, o čemu također, kao o svojevrsno kontekstu, možemo doznati u knjizi.

Posljednji je trenutak, ocijeniše vrlo upućeni stručnjaci i znanstvenici, da se zabilježe izvorni govori uopće, jer, kako je i sama autorica rekla, nestaje izvornih govornika – u nekim se selima ni prije desetljeća više i nisu mogli pronaći – a oni koji bi se još nečeg i mogli sjećati, nisu više osobito ni zainteresirani za intervjue kojima ne vide svrhe/smisla. Budu li pogledali u 260 stranica knjige dr. sc. Marine Marinović, čak i ako ne znaju očitati svaku oznaku u zapisanome, čak i ako ne poznaju kazivače ili su oni već pokojni, moći će biti ponosni što je istraženo ne samo vrlo temeljito sad i uknjiženo nego i uvršteno u Općeslavenski lingvistički atlas.

O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak

Za razliku od onih profesionalacakoji u manje od tjedan dana pokušavaju na terenu istražiti i po desetak govora, mlada izvorna govornica već se godinama udubljuje u svoju temu, otkako je 2004. na drugoj godini studija za predmet hrvatske dijalektologije kod prof. dr. sc. Mire Menac Mihalić na terenu snimila i obradila svoj prvi govor. Doktorirala je 2015. s disertacijom Fonologija i morfologija istočnogoranskih kajkavskih govora. Otkako se zaposlila sustavno istražuje dalje uočavajući brojne promjene u govorima, tome kulturnom dobru, da bi iz, u disertaciji obrađenih više govora istočnogoranskoga poddijalketa (uključeno 19 dijalektoloških punktova!), izdvojila tri – Lukovdol, Osojnik, Smišljak – te ih analizirala i opisala fonološki, morfološki i rječotvorbeno.

M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica uvodno sama kaže kako je njezina knjiga namijenjena dijalektolozima, akcentolozima, slavistima, studentima slavističkih filologija te svim lingvistima zainteresiranima za kajkavsku dijalektološku i jezičnopovijesnu problematiku. Dodala bih i nama zaljubljenicima u svoj jezik, ponajprije kajkavski, te onima koji će to tek postati.

20190527

linkovi

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

Idemo delat – Umjesto kave 14. siječanj 2019.

Popališe mi riječ. Potrošiše je uzaludno. Da mogu, najradije bih je kao novogovor izbacila iz svojih rječnika. Da mi nije važna koliko jest. I delanje, i delati, i delo. I u tekstu i stvarno. Najprije se sa idemo delat ubacio gradonačelnik Bandić, Zagrepčanec, kajkavac. Pa svaka šuša digla i stvarnu i satiričku i kojekakvu nogu, i za i protiv. Misli kak dela. Samo da se nekej dela. A da bar ko dela kak spada, kak bog zapoveda. A da je bar ko kej obdelal! A onda sam se zagrcnula gledajući drugi nastavak Uspjeha na HBO: i tu neko nekaj dela. Recentno! Nemre kajkavski neg seljačija. Ak mene pitate, vrag vam sem jebi takvo delo!

20190113 – 20190114