U Vrbovcu, u Osnovnoj školi Marija Jurić Zagorka, u petak, 2. lipnja 2023. Udruga Osebunjek organizirala je 5. Recital Stara lipa. Među 132 pjesme 56 autora pristiglih na natječaj ocjenjivački sud(Božica Brkan, prof., književnica i novinarka, predsjednica povjerenstva, te članice Vesna Švarc, prof. i Nikolina Crnčić, dipl. uč.) prema propozicijama procijenio je: dvije ravnopravne prve nagrade – Na Gubaševe stanice je fučkal Snježane Budanec i Rat Ljubice Ribić; dvije ravnopravne druge nagrade – Krug Laure Jagić i Huod Božice Črljenec Sljepčević; dvije ravnopravne treće nagrade – Nebeska lojtra Magdalene Blagec i Džemper Anice Bukovec. Još je deset priznanja otišlo pjesmama Teta Micika i babica čistiju mahune Tomislava Ribića, Gnezdo Tatjane Kobije, Črljena jabuka Dragice Reinholtz, Siromak JuraMarice Urošević, Smierukazi Terezije Flegar, Na akcije Snežane Novotny, Nihalka Štefice Vanjek, Zelena domovina Sare Hižman, Do sudnjega dana Nade Starčević Lopac i Naša močka Ivana Grahovca. Za čitanje je odabrano 30, a za objavu u zborniku 54 pjesme.
Najzanimljivija, najpoticajnija od svega na recitalu bila mi je kratka rasprava o različitim predstavljenim ne samo pjesmama i njihovoj umjetničkoj vrijednosti nego i različitim izričajima (autori iz svih kajkavskih krajeva) te, zatim, o kajkavskom kao dijalektu ili jeziku te treba li na njemu pisati. Jedna od zanimljivijih teza je kolege Željka Funde koji misli da sa svakim recitalom kajkavski ide dolje, među ostalim i zato što su pjesme nedovoljno lektorirane (lektorirali su ih sami autori!), a konferansa recitala i uvodnici u zbornike napisani na standardu. I moj je uvodnik na standardu, pisan da bude polemičan, pa mi nije bilo teško, doduše u manjim krugovima, žustro razmjenjivati često oprečna mišljenja, kao što o sličnim temama raspravljamo (imam iskustvo upravo s Fundom!) na tradicionalnome krapinskom Znanstvenom međunarodnom skupu o kajkavskoj književnosti i kulturi. Dok god raspravljamo, ne prihvaćam zasad da je uzaludno.
Prenosim stoga s pozivom na daljnu razmjenu mišljenja svoj uvodni esej iz zbornika 5. kajkavskoga recitala Stara lipa (nakladnik Udruga Osebunjek, urednica Katarina Zadrija), str. 6.-10.
Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu
Što je dobra pjesma? Što je dobra kajkavska pjesma 2023. godine? Na ta me je pitanja potaklo zanimljivo žiriranje za najbolje kajkavske pjesme, u kojem smo se nas tri članice ocjenjivačkoga suda osnovnim obrazovanjem profesorice, ali očigledno s različitim životnim i različitim iskustvom čitanja i pisanja te očigledno različitim književnim stavovima i ukusom, također i uvidom u recentnu književnu, ponajprije poetsku scenu (što se piše i objavljuje u časopisima i samostalnim zbirkama te izborima, panoramama i antologijama, zatim na društvenim mrežama, nagrađuje na drugim natječajima…). Bili posrijedi literarni ili paraliterarni razlozi, i tekstovi i ocjenjivačice bili su podjednako zaštićeni šiframa.
Jedinstveno smo se otprve složile samo oko dviju pjesama, prvonagrađenih: Na Gubaševe stanice je fučkal Snežane Budanec i Rat Ljubice Ribić. Unatoč tome, pa i sa sviješću koliko je teško biti drugačiji, originalan, svoj, dok umalo svaka ambicioznija kajkavska općina ima natječaj za najbolju kajkavsku liriku, ocjenjujem ovogodišnju Staru lipu kreativnim iskorakom, što je posebice, neovisno o razlikama jesu li amateri ili ozbiljniji i iskusniji pjesnici, uočljivo u poetskoj zrelosti, meštriji nekih autora u odnosu na same sebe. Nadam se da će nekima izdvajanje biti poticajno i za budući rad.
Kako ne možeš nego šivati od donesena materijala,sve ostale nagrade naknadni su dogovor, odvagivanje, kompromis, procjene nas dvije po dvije, ne uvijek iste članice žirija. No, ostaje otvorenim nisu li jednakovrijedni rima i slobodan stih, posmodernistički i stil priznatih kajkavskih kanona, zatim teme povijesne, domoljubne, religijske, ljubavne i banalije svakidašnje? Ne možeš ne osjetiti dobar ritam, ne vidjeti zaokruženu osmišljenu sliku izrečenu bilo u četiri ili u četrdeset stihova. Najbolje su, neovisno o anarhiji ukusa i orijentira
prošle pjesme-motivi poput Kruga, Huoda, Nebeske lojtre, Gnezda, Nihalke… i pjesme-metafore umetnute u svakidašnje poslove poput Džempera ili čišćenja mahuna. Neprobojne, skladne, zaokružene te pjesme dojmljiva ritma kao izuzetno zanimljiva, u pjesmi Dobrota, potpisana šifrom Čisto srce, Đurđa Vukelić Rožić ponavlja: Jer vsaki od nas na pleči nosi svoju Golgotu.
O ocjenjivanju/ocjenjivanjima mogla bih napisati ne samo esej, nego i cijelu, vrlo duhovitu, pa i ciničku knjigu o knjigama pjesama, priča ili romanima za nacionalne nagrade, usporedivši ih s ocjenjivanja kulena, salama, vina, slastica… Jedino me, srećom, za razliku od recimo kulena, knjigom još nisi gađali. Teško je dok ne osvijestiš kako je, kao u postavljanju pitanja i očekivanju odgovora, pola toga zadano postavljenim kriterijima, raspisanim natječajem.
Prigodno bi bilo, zacijelo misle neki, da esej o kajkavskim pjesmama i napišem na kajkavskom, na kojem sam eseje, čak kad je to bilo i ciljano i o ciljanim temama, pisala samo djelomično i vrlo rijetko, primjerice za blog ili krapinski Znanstveni skup o kajkavkom jeziku i kulturi. No, ova je tema, neovisno o jeziku pisanja opća i uopće vrijedna razmišljanja u vrijeme rekla bih prekomjerne produkcije svakojakih pjesama, postova na društvenim mrežama i zbirki poezije, pisanja mnogo opsežnijeg od čitanja (ma koliko bili brojni, iskamčene lajkove i klikanost ne računam!), a bez kojega, prema mojem ne profesorskom nego pjesničkom i književničkom iskustvu, nema ili rijetko ima dobroga Teksta.
Uočila sam zanimljive šifre/lozinke,
jer pjesnici, pogotovo koji redovito pjesme šalju na natječaje, znaju kako i ta
začudnost skreće pozor na autora, primjerice:
Vesmir, Vjerogonja, Džemper (kao i pjesma), Krampus
23, Malerica, Limun i limeta, Kira, Dobrava, Kipec v geldtašlinu, Ceker…
do navlakuša kao što su Vrbovec i Vrbovec 13.
Još su važniji naslovi pjesama, a meni su se osobito, ne samo zbog toga,
učinili zanimljivima atipični za kajkavske: Na Gubaševe stanice je fučkal (Snežana Budanec), Teta Micika i babica čistiju mahune (Tomislav
Ribić), Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est (Vladimir Šuk), Kmični fasbinderofski kipec (Vladimir
Šuk), Selska na trejču (Darko Foder), Reči si zstetoveral budem (Željko
Funda), Lajk zavičajni (Davorka
Crnčec)…
Da nisam žirirala u ovome natječaju
propustila bih njegov zanimljiv jezični dio, meni nove riječi, od kojih–neke
za svoj kajkavski rječnik, a neke i za kakav tekst možda – ispisujem ne iz sadašnjice
nego iz tuđih prošli vremena, kao svojevrsno konzerviranje vremena i jezika (zato su važna tumačenja, kao i
navodi iz kojega idioma potječu!) poput: šteči, špehaš, vudienka, najraj,
brščas, samer, rušica, vuletje, otplentavam vuzle… U nekim
tekstovima uočljiv je i utjecaj modernoga žargona, poput izraza kak je šljiva. Da
ne spominjem učestali, nadam se lapus calami, koliko mi je poznato, nepostojeći
u kajkavskom ć. Naišla sam i ne jednom na nekadašnjineologizam
Branke Jagić čkomina, vrlo otporan i rasadžen (mogla bi mu se
brojiti čestotnost!), jer je zaista lijep, tenaneke nove, poput
samina, krasnost…, kojima želim sličnu sudbinu.
S obzirom na teritorijalnu i dobnu raznolikost pristiglih 132 pjesme 56 autora od Biograda na moru do krajnjeg sjevera i od Delnica do Virovitice veseli u pjesničkim tekstovima iskazana raznovrsnost kajkavskih idioma. Zato i jest važan navod o kojem se zavičajnome govoru radi (imamo i primjer žargona, ne jedan: šljiva mi je!). Moglo bi to postati važno za kakav usporedni rječnik (?) s tumačenjem manje poznatih riječi ili pak kajkavski rimarij.
Važno je i autorsko pomlađivanje, koje smo osvijestili tek iza podjele nagrada, otključavši šifre, jer nemamo, kao neki drugi natječaji, nagradu za najmlađega i najstarijega sudionika/sudionicu niti je ona nužna jer, kako se vidi, dob rijetko određuje i kreativnost, ljepotu pjesme. Ali, provjerite u tekstovima: utječu na teme, rječnik, pa i rimarij.
Predlažem organizatoru da razmisli o nagradi, možda i glavnoj, svojevrsnom grad prixu, osim za pjesmu, i za kolekciju pjesmama. Uočila sam, naime, kako su neki autori stjecajem prilika različitim pjesmama sami sebi konkurirali te su ih podijeljene ocjene ocjenjivača na neki način zakinule. Primjer Zviezda Grde v žila i Črljena jabuka; Malerica Pe demači i Na akcije; Krampus 23 Tetka Micika i babica čistiju mahune, Željka preverče senje vu figurice i Hemungi se luftaju na vejami jutra; Souza Smierukazi i Ud rieči se ne živi; Baba Klara Jen den moje babice i Siromak Jura; Dobrava Negda je bila i Naša močka
Iako su svi očekivali da kao predsjednica ocjenjivačkoga suda neke naizgled nerješive dvojbe presiječem, nisam to činila – radije se priklanjajući kompromisu. U nekom sam se trenutku osjetila usamljenom shvativši da – da sam i sama slala pjesme na ovaj natječaj, vjerojatno ne bi prošle – samo da je pjesama na ocjenjivanju bilo više, čak i bez uvrštavanja u zbornik ostale bi neke egzotičnije, eksperimentalne, po mojoj prosudbi odlične, te sam posegla za izdvojenim mišljenjem. Nema potrebe spominjati držanje štange bliskom mi stilu, stvarnosnoj poeziji, prepoznatljivim izgrađenim autorima, napose nekakvim ljubimcima, u kajkavskoj poeziji nesvakidašnjim postmodernističkim temama i iskazu, krležijanstvu naspram Domjanića ili Galovića itd.:Kipec v geldtašlinu, Vladimir Šuk: Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est i Kmični fasbinderofski kipec; Načičkane senje, Darko Foder: Selska na trejču; Vrbovec, Željko Funda: Reči si zstetoveralbudem; Ceker, Davorka Crnčec: lajk zavičajni…
Potaknuta iskustvom, koristim priliku blagotvorno utjecati, posavjetovati potencijalne lovce nagrada na natječajima – od nagrada je katkad važnije i samo sudjelovati! – neka se ne raspituju tko je u žiriju te da ne pišu za ocjenjivače, neka već na idućoj Staroj lipi, primjerice, ne planiraju kako da svoj stil prilagode ovdje spomenutima, voditelju radionice pisanja, uopće bilo kojoj modi i hitu, broju tropa i figura… Neka radije, strogom selekcijom, izgrađuju vlastiti stil. I kad ne vole takve pjesme, objektivni ocjenjivači, koliko je u umjetnosti uopće moguća objektivnost, skinut će kapu dobrim pjesnicima i kad im njihove pjesme nisu bliske, kad nisu po njihovoj mjeri.
Mnogima je, ne uvijek samo amaterima, ozbiljno poraditi i na osnovnoj pismenosti. Ne bih u nepismenosti (ć u kajkavskom!?) uopće tražila estetiku i oslanjala se na još manje pismene čitatelje, a razlikovanje pjesnika i po tome pišu li fonetski ili etimološki (f kleti, v kleti), recimo, mogao bi biti povod za zanimljivu, ne nužno i jalovu raspravu o općim i važnim kajkavskim temama, pa i pravopisu.
Neke takve, sportskim rječnikom rečeno, uspjele su se doskočiti bolje, ali je bitno da potencijalni čitači mogu pročitati i te pjesme, ponajprije dobre i – raznovrsne. Uči se i iz dobre, ali i iz loše literature i uputno je čitati tolerantno. Uostalom, ne kažu li da i iza ponajboljih poeta ostaje tek nekoliko pjesama? Ne mora vam se na prvu svidjeti, ali je vrijedno čitanja. A pogledajte recentne hrvatske antologije: ako nisu kajkavske, uglavnom i ne progovore dijalektom!
Dobra pjesma jednostavno je dobra pjesma.
Ali, zašto je onda važno da pišemo kajkavski? Važno je pisati na kajkavskom da nam jezik, dijalekt, zavičajni govor, idiom – ostane živ. Važno je pisati na kajkavskom i važno je na kajkavskom pisati i pismeno i lijepo, jer užitak koji pruža ljepota, posebice materinskoga jezika, nemjerljiv je. A da bismo i na kajkavskom lijepo pisali, više nam je čitati dobre književnike, ne samo kajkavske. Za pjesme, dakako, pjesnike.
V sebe son vdahnela / Korene drva / Svojega roda, pjeva u pjesmi Drvu potpisana istoimenom šifrom Slavica Grgurić Pajnić iz Delnica. Zato je važno pisati na kajkavskom! Da nam ne izumre skupa s babicama, dedekima, japicama, mamekima; da nam se ne uruši s hižicama, kuvarnicama, plotekima, kukuružnjakima, zdenčekima… Čak je i današnja stara močka Ivana Grahovca, kao da gleda i moderne TV-reklame, rojši mela krekere.
Ako za majstore poput Mladena Kerstnera stručnjaci govore da je pisao na nepostojećem kajkavskom, a uz Krležu vezuju njegov koine oslonjen na prijeilirski kajkavski, od Belostenca i Ivanuša Pergošića do bake Terezije Goričanec, što se ne bismo i mi otisnuli u svoje gruntovečke, kerempuhovske i druge nove još neistražene kajkavske ljepote?
Od tradicije, od zadanih kanona poput Domjanića, Galovića ili Krleže, jer i oni su nam već i vijek unatrag, valja koraknuti dalje, i tematski i stilski. Jedini je to način da i svoj jezik kajkavski održavamo i održimo živim. Pleti kotac k’o i otac ne ide ni u svakidašnjici 21. stoljeća, a kamoli u književnosti suočenoj Chatom GPT. Ako je pak kome samo do poetskoga etnozapisa, da se ne zaboravi, umjesto silovane rime, uvijek se može posegnuti za bezazlenijom pjesmom u prozi, makar i samo sa sentimentalnim popisom nepotrebnih predmeta i njihovih potisnutih naziva. Kao s popisom za štacun. Nezaboravljena ljubav isjeniku, senje, djetinjstvo, gorčine… mogu biti opisani i ovako i onako, ali ne mora zemlica navek biti trda, a kaj samo naš mili. I nisu kajkavski samo ciklame i pušleki, stare, lipe, kerv kervava, trsje, trnaci, hosta i breberike… Nije kajkavski samo prošlost i sentiment u deminutivčićima. Kao u kakvu starinskom vrčaku, hrvatskom (a ne kineskom!) obiteljskom tradicijskom vrtu, neka cvjetaju svi cvjetovi. Neka se najljepši zelene najbolje!
