Nemoj mi to govoriti i Generalov sin, Srbin a Hrvat promovirane u Vrbovcu

Prva promocija knjigâ uživo ponovno nakon umalo godinu dana! Samo u listopadu odgodili smo ih pet. Da nije bilo online predstavljanja, tribina i razgovora, umalo bih zaboravila doživljaj vlastite nove knjige. Utoliko više zahvaljujem kritičarima Denisu Derku, Željki Lovrenčić, Ladi Žigo Španić, Strahimiru Primorcu i Marinku Krmpotiću na dojmljivim kritikama prošle godine objavljena romana Generalov sin, Srbina a Hrvat (Acumen, 2020.) te Željki Lovrenčić i Ljerki Car Matutović, Ladi Žigo Španić i Đuri Vidmaroviću, koji su pisali o zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.), koja je prošle godine bila u užem izboru za Tina, a ove predložena i za Nagradu Miroslav Krleža, i koje ćemo vjerojatno morati ponoviti izdanje, jer smo ostali na nekoliko autorskih primjeraka. Oni su posredovali s čitateljima preporukama i podsjećanjima da su novi naslovi uopće stigli. 

Prije promocije sa Zagorkom Božica Brkan i Katarina Zadrija / Foto Miljenko Brezak
S promocije / Foto Miljenko Brezak

Promocija dviju toliko različitih knjiga odjednom održana je u srijedu 30. lipnja 2021. u jednom od najvrelijih dana navodno drugoga toplinskog vala. Pribojavaš se: hoće li uopće itko doći, je li kome stvarno toliko stalo do lijepe književnosti i mojega teksta? Zahvaljujem hrabrima, što su došli, neki kolege čak iz Varaždina, a napose članovima Udruge Osebunjek, koja je organizirala predstavljanje, te Narodnoj knjižnici Vrbovec, domaćinu (knjižničarka Mateja Hrgovan), koja mojih knjiga ima kao da sam im zavičajna književnica.

Publika epidemiološki / Foto Miljenko Brezak
Dio knjiga B. Brkan iz Narodne knjižnice Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Dio gastronomskih knjiga B. Brkan vrbovečkoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Pa tko se ne bi osjećao lijepo u rodnom kraju Marije Jurić Zagorke, novinarke i književnice, moje slavne prethodnice i kolegice po peru!? Pogotovo kad vas načitana i odlično pripremljena voditeljica promocije Katarina Zadrija, koja i sama piše, ambiciozno usporedi s njom! Možda smo previše odužili, ali nekako nitko nije odlazio, dok sam čitala i pjesme koje nikad nisam čitala uživo, te  za čitanje i za slušanje zahtjevnu prozu, govorila o jeziku, nastajanju pojedinih naslova, pisanju i čitanju uopće, odgovarala na pitanja. Lijepo je kad čovjek ima poticaj i može poticati. Kad je kultura i u manjim mjestima još živa i kad publiku ne otmu lagane TV priče.

Uoči snimanja emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Ton pod kontrolom Dražena Petraka / Foto Miljenko Brezak

Dio ozračja pokušali smo zadržati i prenijeti i za posebnu emisiju Radio Vrbovca (urednica Katarina Zadrija, snimio Dražen Petrak), koja će biti emitirana 30. srpnja 2021. u 18 sati.

Zahvaljujem na svemu, osobito na slušanju i čitanju onoga što sam napisala.

Plakat za promociju

Božica Brkan

20210701

Vrbovečki smisao Poezije – Umjesto kave 29. lipnja 2021.

Unatoč brojnim mjesnim pjesničkim, osobito kajkavskim recitalima, jedan od najmlađih, vrbovečki Stara lipa, treći, održan u petak 11. lipnja 2021. među prvih priredbama poslije otvaranja – drugi je održan kao jedan od posljednjih prošle godine prije zatvaranja, pisala sam Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.Ponovno zanimljiv. Meni možda i zato što sam mimo natjecanja imala priliku pročitati svoju vetrenicu i izreći nekoliko lijepih prigodnih riječi, ono što se danas obično zove motivacijskim govorom.

Katarina Zadrija u ime organizatora Udruge Osebunjek i pobjednica recitala Davorka Plukavec iz Krapine / Foto Miljenko Brezak
S nagrađenima / Foto Miljenko Brezak

Razmišljala sam: o čemu? Koje bi to bile riječi? Umalo sam rekla što i prošle godine. O kajkavskom, i o pisanju na kajkavskom i o jeziku, dijalektu, narječju, zavičajnom govoru, kako god. Ali promijenila sam ideju. Stjecajem prilika prethodnog dana bila sam na 5. Danima A. G. Matoša u Tovarniku i Vinkovcima, književnika koji je sam cijela književnost i koji je, iako nije kajkavac, napisao antologijsku kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno (Kaj da počmem, moja draga mati,: Smrt i betek — to je sinek tvoj…). Ponukani Matošem, kojem je domovina i krajolik i jezik, nas nešto književnika razgovarali smo i o književnosti i jeziku kao važnom dijelu nacionalnoga, pa smo razgovarali o događajima u Subotici vezanima uz tzv. bunjevački jezik, hrvatsku ikavicu koji je postala srpska ikavica i koja se govornicima, Bunjevcima, ne i drugim srbijanskim Hrvatima koji govore hrvatski, jednostavno – isplati.

Lijepa riječ: Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Ne mislim da bismo možda i mi, kajkavski ekavci, progovorili srpskim kajkavskim, ali s obzirom na projekcije koje govore kako bi do 2080. Hrvati kao narod mogli izumrijeti, onda bi možda mogao izumrijeti i naš jezik. Hrvatski. I standardni i ma koji ča-kaj-što. Tko će njime, tim mrtvim našim jezikom onda govoriti? Vjerojatno nitko. Tko će ga slušati? Rijetki. Ali možda će ono što je zapisano ipak, makar ponekad, netko i pročitati. 

Je li ovo iskaz nečiste savjesti prema kajkavskom? Ne! Govorim o kajkavskom, ma kojem od naših zavičajnih govora, kao našem osviještenom razlikovnom elementu. I tu dolazimo do pitanja, pogotovo na još jednom vrbovečkom pjesničkom okupljanju: zašto onda uopće pišemo kajkavski? Da se okupimo? Za nagradu?
Ne bi li bilo jednostavnije da pustimo post na bilo kojoj od društvenih mreža, jer bismo doprli do većega kruga ljudi, osvojili više lajkova, šeranja i emotikona?

Obrazlaganje nagrada: u publici uglavnom pjesnici / Foto Miljenko Brezak

Pišemo li, međutim, da održimo jezik živim? Da održimo sebe živim?
Da iskažemo nešto dobro iz ove naše nedobre svakodnevice? Da iskažemo ljepotu? Sudeći prema tekstovima koje sam imala čuti u Vrbovcu i pročitati u njihovu zborniku, zbog svega toga pomalo, da iz svoga malog kruga velikih ljudi dotaknemo Poezijom, da Riječju pridonesemo Dobrom, Lijepom.
Da sve to pomalo održimo ne samo u svome, nego, nesebično, široke ruke, i u životu onih koji nisu darivani takvim talentom! U svome prolaznom životu, ali i kad nas ne bude, kad možda nitko ne bude govorio tako kako mi govorimo odnosno kako smo mi govorili. Smisao je Riječi, Poezije, po mojem, da sve to nadraste i da podijelimo taj osjećaj neusporediv s bilo kojim drugim.
Hvala vam svima, pjesnici i pisci, na tome silnom trudu!

Naslovnica trećega Zbornika kajkavskoga recitala Stara lipa

20210610 – 20210611 – 20210628

Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.

Kako baš čitam autobiografsku, memoarsku pozamašnu knjižurinu Običan čovjekIvana Goloba, koji je, uz to što je svećenik, znanstvenik, sveučilišni profesor, akademik…, i pjesnik i to kajkavskih, nezaboravnih Kalinovečkih razgovora, prigodnim sam našla citirati ga pjesnicima okupljenima pošto su lipe davno ocvale, tek u petak, 21. kolovoza 2020. na 2. Kajkavskom recitalu Stara lipau Vrbovcu.

Božica Brkan s urednicama zbornika recitala dr. sc. Alojzijom Tvorić Kučko (također i izbornica radova) i Katarinom Zadrijom (predsjednica Udruge Osebunjek) / Fotografija Miljenko Brezak

 Za dobru umjetnost, za dobru poeziju stvarnost je posve irelevantna, no, korona je izrežirala da se toga vrlo vrućega dana nađemo u Dijanešu, rodnome selu pjesnika iz 19. stoljeća Krunoslava Kutena i ponovno otkrijemo autora popularnih dječjih pjesmica poput Djeca i maca(Pokraj peći maca prela,/ Do nje dobra djeca sjela/ Pak joj tako šaptat stala: „Predi pređu, maco mala…). Baš prigodno, jer Golub, nimalo običan čovjek, napisa da kultura je veličina maloga narodatumačeći kako veliki mogu imati veliku industriju, velike posjede te mi to nemamo i ne moramo posezati za onim što nemamo, nego isticati ono što imamo. 

Publika s pozornice / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike straga, s izložbom slika i fotografija, članova udruge (Fotografija Miljenko Brezak

Tek prije koju godinu osnovana Udruga Osebunjek poseže u vlastitu, zavičajnu baštinu, ponajprije zapostavljenu, zanemarenu kajkavsku. Iako sam bila pomalo ljubomorna kako su se okrstili, jer nisam li osebušek– riječ, koju kao i oblizekepokušavam uživjeti u standardni hrvatski jezik – inaugurirala ja naslovom svoje zbirke pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.), nagrađene Katarinom Patačićza najbolju knjigu objavljenu te godine upravo na kajkavskome!? Sad sam ponosna što i na vrbovečkom, vjerojatno najmlađemu od brojnih kajkavskih recitala u stihu žive različiti kajkavski idiomi od Gorskoga kotara i Ozlja, Zagreba i Podravine, do Međimurja, od Zagorja do moje Moslavine.

Za uspomenu: s nagrađenima i organizatorima / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer dio njih, poput moje kekavice, umire doslovce sa svakim govornikom. Za okvir događaja, nisam pedesetak kolega propustila podsjetiti kako je u međuvremenu kajkavski uvršten i na popis svjetskih jezika kao književni jezik, aZlatna formula ča-kaj-štoprošle godine na popis nacionalne zaštićene nematerijalne baštine. Njezin idejni začetnik poeta, liječnik i veleposlanik Drago Štambuk također je pokretač pjesničke manifestavije Croatie redivive ča-kaj-štokoja je početkom kolovoza u njegovim rodnim Selcima na Braču obilježila 30 godina postojanja. Valja, dakle, samo imati dobru ideju i biti uporan i vrstan!

Božica Brkan govori svoju kajkavsku programatsku pjesmu ta moja kej pesma / Fotografija Miljenko Brezak
Prvonagrađena pjesnikinja Ljubica Ribič iz Varaždina / Fotografija Miljenko Brezak

Na ocjenjivanje za 2. Recital kajkavske poezije Stara lipaVrbovec lani se odazvalo 44 autora sa 96 pjesama, a ove 56 autora sa 137 pjesama. Osim što objave prigodni zbornik, ove godine sa 46 autora – bude li tko poželio građu za znanstvenu analizu ili usporedni kajkavski rječnik, primjerice – podijele i skromne, ali pjesnicima očito važne nagrade:  prvo mjesto podijelili su Ljubica Ribić (Rieči leptira) i Goran Gatalica (Sečanja pospravlena vu svet), drugo mjesto Davorka Crnčec (Mojoj baki Trezi) i Ljiljana Vuglač (Zadnji stih živlenja) i treće mjesto Slavica Grgurić Pranjić (Človek noj se sobrat) i Marija Hegedušić (Naša hiža).

Osim pjesnika, koji pišu iz ljubavi, dokolice i drugih razloga, čestitke svakako zaslužuju organizatori s pjesnikinjom Katarinom Zadrijom na čelu.

Želimir Novak govori svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Hrvoje Herček i Ivana Blažinović recital su oplemenili glazbom / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo se na tome prijateljskom okupljanju s distancom nisam samo ja podsjetila na mile mi događaje kada su primjerice Hrvoje Herček i Ivana Blažinović izvodili stihe moje tinejdžerske kolegice pjesnikinje Dee Volarić otprije umalo pola stoljeća, mnogo prije negoli su postali hit Novih fosila, ili, kada je prva čitana pjesma Željka Bajze, koji je u to vrijeme bio organizatorom Susreta pjesnika i recitatora u rodnom mu Poznanovcu, a koji još živi kao bedekovački. Ili, primjerice, pjesmu je čitao i Želimir Novak, koji je na promocijama čitao moje tekstove kao izvorni govornik kekavice, a uskoro objavljuje i zajedničku knjigu pjesama sa suprugom, mojom rođakinjom Jagicom. Uz druge, razveselio me i trud mladih kolega Tibora Martana i Gorana Gatalice i mnogih drugih.

20200822