Iako se u iskapanja i povijest otprije dva tisućljeća ne
razumijem osobito, trudim se shvatiti važnost toga što znanstvenici i njihovi
pomoćnici kod nas u (rimskoj) provinciji Panoniji ustrajno rade i postvarenje naših
drevnih seoskih legendi i pripovijesti nastalih na primjerice ciglama koje bi izranjale
iza pluga na brazdama na njivama. I sentimentalna sam i ponosna. Uostalom,
koliko sam zanovijetala da Sipćina i u literaturi postane, kao što je
izvorno kajkavski, Sipčina! Do prije kojega desetljeća još su tu
nedaleko, na susjednoj uzvisini, stvarno pekli ciglu, a preostao je, ako i on
nije zaboravljen, samo toponim Ciglana. Zacijelo su i mnoge selske kuće kroza
stoljeća podignute od materijala s današnjih iskopina, često dovožena s
Moslavačke gore. Tek se procjenjuje koliko su vlasnici ville rustice
bili imućni.
U već uhodanoj ekipi ove godine, uz voditeljicu posla dr. sc. Leu Čataj, bili su i njezina zamjenica dr. sc. Sara Popović iz Arheoprojekta, zatim Marko Babeli iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, pa diplomirani arheolozi/antropolozi Dominik Balaban, Uroš Bila i Branimir Cvrtila, studenti arheologije Ivan Pendelić, Anja Mitrović, Matea Trgovčević, Petra Grizelj i Mila Erceg, pomoćni radnici iz sela Stjepan Kumpes i Mijo Komar. I dva psa.
A posla ima još mnogo, samo što su ekipi sve jasniji
obrisi onoga što je bilo na jednoj od uzvisina nedaleko Česme do kojih nisu
mogle doprijeti velike vode koje su se tu nekad redovito izlijevale Čretom.
Istinabog, od 22. svibnja do 16. lipnja, kada su ove godine bili na terenu,
kiševje i naše ovovjeke klimatske promjene bitno su im smanjile broj radnih
dana tako da se kane vratiti kopanju i na jesen.
A preostaju im i brojne stručne analize i
konzervatorsko-restauratorski radovi u radionicama Hrvatskoga restauratorskoga
zavoda te, stručnjacima također inspirativan i važan dio – potraga po
literaturi i usporedbe te stavljanja u kontekst. Sva je sreća da istraživanja
vrlo važna za ovaj kraj uz Općinu Križ i Zagrebačku županiju financira i
Ministarstvo kulture i medija RH.
Dosad je, doznajem, istraženo ukupno otprilike do 2400 m², a ove je godine od toga otvoreno novih oko 1000 m². Ispočetka se istraživao sjeverni, rezidencijalni dio kompleksa,
gdje su još 2016. godine otkriveni dijelovi tzv. objekta 2, građenog od kamena
i opeke vezanih žbukom. S obzirom na njegovu veličinu te freskama oslikane
zidove i mozaičke podove kojima je bio opremljen, pretpostavljaju da se radi o
glavnoj zgradi kompleksa u kojoj je obitavao vlasnik vile, što potvrđuju i
najnovija istraživanja. S obzirom da je plitko u tlu, vila je jako oštećena, a zidovi
su ostali sačuvani na razini temelja ili u negativu te se zahvaljujući brojnim
nalazima iz različitih slojeva i zapuna može pretpostaviti kako su zidovi i
podovi bili građeni i ukrašeni. Dio iskopanoga prijašnjih godina je konzerviran
u restauriran, apsida primjerice, a prošlogodišnje veselje zbog otkrića bunara i
dijela njegove drvene konstrukcije pomućeno je urušavanjem pjeskovita tla, zbog
čega je privremeno i zatrpan, te istraživanje tu tek slijedi.
Dr. sc. Čataj podjednako zadovoljno može opisivati kako su ove godine, osim brojnih ulomaka keramike (dio vrča!), zidne žbuke oslikane oker, žutom, tamnocrvenom, zelenom i crnom bojom, a od metala zasun brave, iskopali i pet primjeraka novca (a prijašnjih godina ukupno šest, iz drugoga i trećeg stoljeća). Mene ponovno fascinira podno grijanje, o kojem svjedoče tek fragmenti šuplje opeke, a znalci nam sve to spajaju u čudesnu priču od koje bismo se, od povijesti učiteljice života zapravo, i mi u našem vremenu mogli ponovno koječemu poučiti, pogotovo ako smo, poput mene, još u drugoj polovici prošlog stoljeća i prohodali po zemljanu graničarskom podu.
Hodajući uz neprestano krčanje ne možemo nego se ponovno zagledati na veliki dalekovod koji se ustobočio baš sredinom nalazišta, ispod kojega bi preopasno bilo raditi, a njegovo pomicanje zahtijevalo bi velik novac. Kako snimke dronom pokazuju ispod zemlje razveden objekt sve do autoceste, ispod zasad neotkupljenih privatnih njiva pa čak i ceste koja nadsvođuje autocestu, možemo se samo prepustiti mašti. Pogotovo naslonimo li na ovaj predan i stručan rad i pomisao o kulturnom turizmu, budući da je, primjerice, u susjednom Vežišću, na Sipu, u mlinu na Česmi, rođena i Milka Trnina.
U Zborniku Moslavine broj XVII. za 2021. godinu (izdavač Muzej Moslavine Kutina, urednica Jasmina Uroda Kutlić) uz druge tekstova objavljen je i moje o sjećanjima ugledne TV novinarke i diplomatkinje a podrijetlom Moslavčanke – Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu (str. 259.-266.). S veseljem ga dijelim s vama, dragi čitatelji.
Božica Brkan
Neda Ritz: formativne
godine u Novoselcu
Nemamo mi Moslavčani mnogo
ljudi poput Nede Ritz. Moram je uvrstiti u knjigu koju, ako je ikad napišem, kanim
nazvati Novim moslavačkim razglednicama u čast i Badalića i njegovih Moslavačkih
razglednica i u čast zanimljivih ljudi čiji su korijeni moslavački, ali manje
poznati ili široj javnosti posve nepoznati.
Nedu Ritz uglavnom prepoznaju kao ženu s maloga ekrana s glavom Solinjanke. Pomišljam: možda bih takvu fotografiju mogla i pronaći u nekom od starih Studija ili TV-programa. Novim su medijima podaci o njoj rijetki. Wikipedia, recimo, navodi kako je Neda Ritz (22. veljače 1943.) hrvatska televizijska novinarka. Radi na Hrvatskoj radioteleviziji. 1978./79. dobila je nagradu Zlatno pero. 1994. je dobila nagradu za životno djelo u novinarstvu, nagradu „Otokar Keršovani”. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.). Glumila je u filmu “Bravo maestro” kao TV novinarka 1978.
HRT nešto detaljnije dodaje kako diplomirala je 1966. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine zaposlena na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Radila je na mjestima suradnice, zatim urednice Programa za kulturu te glavne urednice HTV-a u razdoblju 2000.- 2001. godine. Tijekom 12 godina kontinuirano je pripremala autorsku emisiju „Ekran bez okvira“, te odabrala stotine dokumentaraca i serija strane produkcije iz kulturnog, povijesnog i političkog područja. Bila je pomoćnica ministra kulture Republike Hrvatske od 1984. do 1986. godine. Od 2001. do 2006. godine bile je veleposlanica RH pri UNESCO-u. Umirovljena je 2008. godine. Dobitnica je nagrada za životno djelo “Ivan Šibl” HRT-a i Zlatno pero, nagrade za životno djelo HND-a te “Europski krug” HVEP-a. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića te Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Neda Ritz trenutno je članica Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne poslove Predsjednika Republike dr. Ive Josipovića.
Nije precizirano kad su tekstovi pisani i dopunjavani – nigdje, recimo, nije navedeno kako je šest godina kao umirovljenica bila članicom Programskoga vijeća HRT-a i kako je rado svojoj bivšoj Kući prenosila svoja iskustva i spoznaje – ali zapis Neda Ritz novinarima o književnom radu Božice Brkanjest, 15. siječnja 2020.
Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga
novinarskog društva – ogranak umirovljenika, pa je predsjednica Branka
Starčević tom prilikom, uz drugo, organizirala i da novinari predstave svoje
knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzer o iskustvima supruge diplomata
u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju
novinarsku biografiju. Treći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog
gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu
književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u
novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka
i diplomatkinja Neda Ritz. Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se
kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko
pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti,
primjerice vrata se sama raspiraju. Osobito dojmljivo govorila je o
Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve
male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske
pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.
Iako su mnogi komplimentirali predstavljanju, nitko se nije
sjetio događaj ovjekovječiti fotografijom, pa je vijestica ostala bez
ilustracije. Ne mogu se sjetiti jesam li gospođi Ritz ispričala kako sam u
kajkavskoj priči Citrona ovjekovječila priču koja se prenosila o
novoselskoj gospođi nadšumarici, koja bi, po čuvenju, možda mogla biti njezina
mama. Navodno ipak nije. Napisala sam je davno prije nego što smo napokon
jednoga sunčanog lipanjskog poslijepodneva u 2020. na sat sjele na kavu u Tesla’s
Smart Bar u našem zajedničkom susjedstvu na zagrebačkom Jarunu: ona stanuje na
Hinka Würta 2, a ja na Hinka Würta 4. Poštovana, šarmantna gospođa, kolegica iz generacije u
koju se moja novinarska generacija ugledala i koju uglavnom znam s tv-ekrana, a
zatim sa sastanaka u Novinarskom domu našega Hrvatskoga novinarskog društva te iz
slučajnih susreta u šetnji sa psićem.
Formativne godine koje su je odredile za cijeli život,
izuzetno lijepa sjećanja, Neda Ritz, rođena Birt, vezuje i za naš zajednički
moslavački, novoselečki kraj. „Obično se određuje tko je iz koje regije, a ja
to ne mogu reći“, govori mi. „Moj početak sjećanja je u Novoselcu. To su moje
formativne godine.
Moj je otac Vjekoslav Birt bio šumarski inženjer, pa smo često selili. Rođena sam u Kloštru Ivaniću 1943. godine, a moj brat Dubravko, kasnije inženjer elektrotehnike, rođen je 1941. Promijenili smo nekoliko mjesta od Zagreba, Hrvatske Dubice i Siska, prije nego što smo stigli u Novoselec, kad sam ja imala pet i pol godina. Sa šest sam već krenula u osnovnu školu, u Novoselcu prva četiri razreda, u peti sam krenula u Križ, a već u osmom ponovno smo odselili, u Sisak, gdje sam završila gimnaziju, prije nego što sam otišla u Zagreb na studij germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija dva sam puta bila u Italiji i na stipendiji u Njemačkoj, u Münsteru. Završila sam u roku i prijavila se na natječaj objavljen u Vjesniku na Televiziju. U internoj novinarskoj školi učili su nas Macanović, Letica, Eder i drugi već ugledni novinari. Od 150 studenata odabrano nas je 10, a ja sam bila jedina djevojka. Počela sam raditi 1966. i prošla sve, od mlađeg suradnika do glavne urednice TV 1990. i 1991. Radila sam kulturu, najviše me pamte po Ekranu bez okvira, emisiji s glavom Solinjanke. Dobila sam za nju nekoliko Zlatnih pera i Zlatnih vijenaca ondašnjega Studija. Vrhunac karijere mi je bilo veleposlaničko mjesto u Parizu pri UNESCO-u, od 2001. gotovo pet godina. Raditi s predstavnicima 190 nacija u Gradu svjetlosti, neusporedivo je. Zahvalna sam za to Račanu i Mesiću.
Moji su bili intelektualci, mama Vlatka nije radila, bila je
iz građanske familije, a s nama je – malo s tetom, malo s nama – živio i njezin
otac, udovac, djed Josip Verić, pravnik, sudac i književnik koji je objavljivao
pod književnim pseudonimom Banovac, među ostalim i dva romana, Tomislav,
prvi hrvatski kralj i Katarina, kraljica bosanska. On je mnogo
utjecao na naš pogled na svijet, jer nam je uvijek izmišljao priče. Intelektualac
par excellence. Možete misliti: 1898. godine u Zagrebu učio je latinski
i grčki, čitao knjige… A ja sam pak našoj nepismenoj susjedi Anki čitala Gričku
vješticu i razne ljubavne romane. Bila mi je jako zanimljiva, kao uostalom
i niz drugih ljudi ondje, jer je imala jednoga starijeg ljubavnika koji se
dovozio na biciklu, hlače je primao kvačicom za rublje, koji ju je financirao,
a imala je i mladog ljubavnika, kojega je ona financirala. Kad joj je moja mama
rekla kako može tako, ona je odgovorila, upamtila sam, da nije ona stvar sapun
da bi se potrošila. Imali smo i domaćicu, kućnu pomoćnicu Milku, koja je mamu
zvala milostiva, a kako su onda bile drugarice, to je mojega tatu
toliko ljutilo da joj je našao drugi posao u DIP-u. I kćer joj zaposlio u Pilani.
I naučio je čitati i pisati.Ljutilo ga je i kad je mama objesila veš ne
vodeći računa da je 29. novembar Dan Republike.
Stanovali smo nasuprot željezničke stanice u kući gdje je nekad bila banka. Dobili smo je samo za sebe, ali je moj otac, koji je bio podrijetlom sa sela i jako socijalno osjetljiv, jednu sobu prepustio jednoj obitelji, a veš-kuhinju jednoj samohranoj majci, također radnici u Pilani. U DIP-u je moj otac bio tehnički i komercijalni direktor, nije bio u Partiji, pa nije mogao biti glavni direktor.“
Otac Nede Ritz rođen je 1910. na selu u Donjoj Petričkoj kraj Čazme i prvi je fakultetski obrazovan čovjek iz tog kraja. Mnogima je pomagao, osobito kad bi išli stricu i strini. Htio je studirati medicinu, ali je bila preskupa, pa je odabrao šumarstvo. Bilo je to 1925. i 1926
„Novoselec je bio radnička sredina i da pišem roman o tom
vremenu, bilo bi tu mnogo Zole“, opisuje Neda Ritz. Često se igrala s djecom obitelji Belković, koja je
imala desetoro djece, a desetom je po običaju Tito bio kum. Sjeća se i kako je
jedno od te djece palo u vruću vodu i umrlo. „Stalno sam s nekim od njih išla u
razred, jer su često ponavljali“, dodaje opisujući kako su se zajedno igrali školice,
s gumbima i sa špekulama, pa dodaje: „A nisu me uopće doživljavali. Kako smo imali
veliko dvorište, ja sam imala ljuljačku, ali od njih nikako nisam mogla doći na
red za ljuljanje, pa sam im rekla da je to moja ljuljačka, a oni su rekli meni:
što je tvoje, to je i naše. Takva su bila vremena, 1949. godina.“
Sjeća se i kako su se čudili kad je njezina mama stavila maramu, pa je ona rekla: dok sam ja nosila šešire, vi ste nosile marame, a sad vi nosite šešire, pa sam ja stavila maramu. Sjeća se gospođa Ritz, recimo, i barake u kojoj je kolektivno stanovalo tridesetak ljudi, zajedno i muškarci i žene, pa je žena kojoj je po nešto došla, usred dana bila u krevetu sa svojim dečkom. Ne čudi kako se to usjeklo u pamćenje sramežljivoj djevojčici. Nastavlja:
„Odrastanje u takvoj sredini jako me obogatilo, jer smo mi djeca imali kontakt s prirodom, s običnim životom. U proljeće bih, na zgražanje svoje mame Vlatke, hodala bosa kao i ostala djeca i još mi je živ osjećaje kad dodiruješ zemlju, kad iščupaš cimu krumpira… Sjećam se kako su na DIP-ovoj kapiji prodavali trešnje na lončiće, a u papirnatim škrniclima ih je bilo tako malo! Sjećam se i kako smo za Božić čistili orahe za kolače.“
Središte života u Novoselcu bio je Dom kulture. Film se prikazivao svaki dan, ali cijeli tjedan isti. Neda Ritz sjeća se da je sedam dana zaredom gledala Alibabu i 40 hajduka! Za praznike su se održavale akademije, pa i kako je recitirala Ćopićevu Herojevu majku tako uvjerljivo da su ljudi plakali. Sjeća se i da su k njima za jednu od akademija dolazili posuditi pirotski ćilim te da ga kad su jedanput poslali djecu, njezina mama djeci nije htjela dati, a onda, kad su dijelili Trumanova jaja i crveni sir, kad su s drugom djecom na prozorčić došli ona i njezin brat, rekli su im da za njih nema zato jer njihova mama nije dala tepih za akademiju. Sjeća se živo kako je osramoćena strašno plakala.
„No pamtim tu sredinu kao vrlo srdačnu“, dodaje. „Učili su nas da pozdraviš svakoga koga susretneš na cesti. A kad bismo u školi imali priredbu i kad bismo plesati folklor, poslali bi nas na selo, u Okešinec ili u Vezišće, da posudimo narodnu nošnju. Niti smo mi poznavali ljude kamo bismo došli niti su oni poznavali nas, a ipak bi nam s povjerenjem vadili iz svojih škrinja stare nošnje da u njima plešemo. Imali smo učitelja Višickog, koji je poslije proglašen najboljim učiteljem u Hrvatskoj. Svirao nam je violinu, a u Križu smo svirali tamburice, ja sam svirala bisernicu, tako da smo nadoknađivali što nismo imali glazbenu naobrazbu kakvu bismo imali da smo živjeli u gradu. U školu smo išli pješice nekoliko kilometara i po zimi, po snijegu, jedva čekajući da naiđu kakve sanjke pa da se uhvatimo za njih. Jako sam voljela školu i bila sam jako dobra učenica. Sve nam je bilo nekako prirodno i lijepo.“
I njezini su roditelji imali svoje društvo i sastajali su se po kućama. Prijateljevali su, reklo bi se, s tadašnjom lokalnom elitom: dr. Vučinićem iz Križa, apotekarom Šipušem iz Kloštra Ivanića, inženjerom Čopom, s Karlom Frankeom, direktorom DIP-a (mlada likovna umjetnica Ivana Franke njegova je unuka). „S druge strane, bilo je mnogo sumnjičavosti. Sjećam se kad sam se došla igrati k prijateljici u Kolonu, radničku koloniju, naišla sam kako neki ljudi nešto pretražuju, jer je njezin otac bio kinooperater, pa je valjda prikazivao nekakav film koji nije smio.“
Upečatljivo joj je i kad je u trećem osnovne prvi put išla s kolonijom na more, na Krk, u Malinsku. Učiteljice su bile iz Bjelovara i onda su svojima davale da dižu zastavu, pa je plakala dok su drugi spavali. I iako nije tako odgajana, napisala je doma pismo kako je jedna učiteljica dobra, jer ide u crkvu, a druga, koja ne ide, da je zločesta. „I očito su pročitali pismo, jer su pozvali mog oca i on je zbog toga imao velike neprilike. Crno vrijeme socijalizma. Posljedica je da nikad u životu nisam pisala dnevnik niti sam u pismima pisala išta što bi kome moglo naštetiti. Svejedno, kad smo se nakon sedam godina selili, jako sam plakala. I jako se rado sjećam vremena svog odrastanja.“
Godine 1969. Neda se udala za inženjera građevine Antuna
Ritza, a od 2011. je udovica. Majka je dvojice sinova – Ivo je završio Fakultet
elektronike i računarstva, a Krešo je na Kineziološkom fakultetu postao viši
trener te trenira tenis i nordijsko hodanje – i baka dvoje unučadi, Ane i Erika
Luke. Ne znam jesam li svojoj poštovanoj kolegici i susjedi koje sjećanje potakla
i osvježila svojim knjigama, koje je rado darivala na čitanje dalje svojim
prijateljicama, kao što je cijelu svoju biblioteku već darovala Vukovaru, te
hoće li svoja sjećanja ispričati svojim potomcima. Morat ću joj prenijeti i
sjećanja Moslavčana, primjerice Palme Klun Posavec, kako je u Ivanić Grad
dolazila kao izaslanica i zamjenica tadašnjega ministra, zapravo republičkoga
Komiteta za kulturu, na proslavu okrugle obljenice tamošnjega Pučkoga
sveučilišta, a kako su zahvaljujući njezinu posredstvu moslavački folkloraši
gostovali u Francuskoj te kako se od ganuća rasplakala kad je kriški Graničar
izašao na parišku pozornicu pjevajući i plešući u bogatim nošnjama kraja u
kojem je odrastala.
Zagreb, 20200623 – 2020624 – 20201201 – 20201203 –
20201204
Uz Međunarodni dan žena 7. ožujka 2020. u Domu kulture Josip Badalić u Križu, Božica Brkan imala je čast pridonijeti večeri Sjedila sam za mašinom, šila sam.Iz svoje molske poezije i proze, često iz ženske perspektive svojih graničarki, odabrala je šnajderske, ne samo zavičajne teme, posvećene majci, također švelji, nego i kao hommageženama mnogobrojnih propalih krojačkih, dakle ženskih tvrtki, počevši s Križankom i Vesnom, te uopće ženama bez čije bi iglei šivaćeg stroja, uma i ruku, truda i kreativnosti svijet bio posve drugačije mjesto.
Čitala je iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca 2013. (DKH, Mala knjižnice, 2014., DHK i Pasionska baština nagradili rukopis o temi Kristove muke) pjesme posveta; postaja XI: promatračica i konzumentica medija ipostaja XV: molitva matere kristušove; iz zbirke Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.) pjesme sukna od organdija te ulomak iz romana Ledina(2019.) Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Badnjak 1955.; Jela, Jelica, Jelka; te pjesme iz zbirke Nemoj mi to govoriti(2019.) pjesme haljina za snove i zelena.
Večer Sjedila sam za mašinom, šila samkriški je Forum Žena SDP-a posvetio inspirativnim ženama iz vlastite sredine te njihovoj kreativnosti i radu. Iz fundusa i ormara na pozornici su ponajprije ponovno oživjeli neki od kostima koje je za brojne predstave Amaterskoga kazališta Josip Badalić osmislila i sašila prošle godine preminula Ankica Hodžić-Mehić. Uz drugo, za Sipčinu, igrokaz koji je Božica Brkan napisala za Kajkavijadu i s kojim također najmlađi Križani uspješno nastupaju po Hrvatskoj, prošle je godine, prema ideji Mirjane Pavetić, Anita Budja sašila i nove kostime, koji su, nažalost, premijeru na domaćoj pozornici imali tek sinoć. Oživjeli su slojevi kriške povijesti kroz profesora Badalića, rimskog vojnika, arheologa i primadone Milke Trnine, koja je na pozornici oživjela ne samo u prigodnom filmu, nego i u replici kostima za Kundry iz Wagnerove opere Parsifal, koji je izradila Mirjana Pavetić te u originalnom kostimu što se čuva u amaterskom kazalištu. Anita Budja inače Križankama šiva vjenčanice i svečane haljine, a u subotu se iskazala i haljinama za maturalni ples te za neku od obljetnica matura. Velik trud brojnih ljudi u vlastitoj sredini. Čestitke.