Imam baš zadovoljstvo i čast gotovo svako ljeto obići dr. sc. Leu Čataj iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda kada sa svojom ekipom u mojem Okešincu ispod Križa provodi arheološka istraživanja rimske vile. Od 2012. godine!
Iako se u iskapanja i povijest otprije dva tisućljeća ne razumijem osobito, trudim se shvatiti važnost toga što znanstvenici i njihovi pomoćnici kod nas u (rimskoj) provinciji Panoniji ustrajno rade i postvarenje naših drevnih seoskih legendi i pripovijesti nastalih na primjerice ciglama koje bi izranjale iza pluga na brazdama na njivama. I sentimentalna sam i ponosna. Uostalom, koliko sam zanovijetala da Sipćina i u literaturi postane, kao što je izvorno kajkavski, Sipčina! Do prije kojega desetljeća još su tu nedaleko, na susjednoj uzvisini, stvarno pekli ciglu, a preostao je, ako i on nije zaboravljen, samo toponim Ciglana. Zacijelo su i mnoge selske kuće kroza stoljeća podignute od materijala s današnjih iskopina, često dovožena s Moslavačke gore. Tek se procjenjuje koliko su vlasnici ville rustice bili imućni.
U već uhodanoj ekipi ove godine, uz voditeljicu posla dr. sc. Leu Čataj, bili su i njezina zamjenica dr. sc. Sara Popović iz Arheoprojekta, zatim Marko Babeli iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, pa diplomirani arheolozi/antropolozi Dominik Balaban, Uroš Bila i Branimir Cvrtila, studenti arheologije Ivan Pendelić, Anja Mitrović, Matea Trgovčević, Petra Grizelj i Mila Erceg, pomoćni radnici iz sela Stjepan Kumpes i Mijo Komar. I dva psa.
A posla ima još mnogo, samo što su ekipi sve jasniji obrisi onoga što je bilo na jednoj od uzvisina nedaleko Česme do kojih nisu mogle doprijeti velike vode koje su se tu nekad redovito izlijevale Čretom. Istinabog, od 22. svibnja do 16. lipnja, kada su ove godine bili na terenu, kiševje i naše ovovjeke klimatske promjene bitno su im smanjile broj radnih dana tako da se kane vratiti kopanju i na jesen.
A preostaju im i brojne stručne analize i konzervatorsko-restauratorski radovi u radionicama Hrvatskoga restauratorskoga zavoda te, stručnjacima također inspirativan i važan dio – potraga po literaturi i usporedbe te stavljanja u kontekst. Sva je sreća da istraživanja vrlo važna za ovaj kraj uz Općinu Križ i Zagrebačku županiju financira i Ministarstvo kulture i medija RH.
Dosad je, doznajem, istraženo ukupno otprilike do 2400 m², a ove je godine od toga otvoreno novih oko 1000 m². Ispočetka se istraživao sjeverni, rezidencijalni dio kompleksa, gdje su još 2016. godine otkriveni dijelovi tzv. objekta 2, građenog od kamena i opeke vezanih žbukom. S obzirom na njegovu veličinu te freskama oslikane zidove i mozaičke podove kojima je bio opremljen, pretpostavljaju da se radi o glavnoj zgradi kompleksa u kojoj je obitavao vlasnik vile, što potvrđuju i najnovija istraživanja. S obzirom da je plitko u tlu, vila je jako oštećena, a zidovi su ostali sačuvani na razini temelja ili u negativu te se zahvaljujući brojnim nalazima iz različitih slojeva i zapuna može pretpostaviti kako su zidovi i podovi bili građeni i ukrašeni. Dio iskopanoga prijašnjih godina je konzerviran u restauriran, apsida primjerice, a prošlogodišnje veselje zbog otkrića bunara i dijela njegove drvene konstrukcije pomućeno je urušavanjem pjeskovita tla, zbog čega je privremeno i zatrpan, te istraživanje tu tek slijedi.
Dr. sc. Čataj podjednako zadovoljno može opisivati kako su ove godine, osim brojnih ulomaka keramike (dio vrča!), zidne žbuke oslikane oker, žutom, tamnocrvenom, zelenom i crnom bojom, a od metala zasun brave, iskopali i pet primjeraka novca (a prijašnjih godina ukupno šest, iz drugoga i trećeg stoljeća). Mene ponovno fascinira podno grijanje, o kojem svjedoče tek fragmenti šuplje opeke, a znalci nam sve to spajaju u čudesnu priču od koje bismo se, od povijesti učiteljice života zapravo, i mi u našem vremenu mogli ponovno koječemu poučiti, pogotovo ako smo, poput mene, još u drugoj polovici prošlog stoljeća i prohodali po zemljanu graničarskom podu.
Hodajući uz neprestano krčanje ne možemo nego se ponovno zagledati na veliki dalekovod koji se ustobočio baš sredinom nalazišta, ispod kojega bi preopasno bilo raditi, a njegovo pomicanje zahtijevalo bi velik novac. Kako snimke dronom pokazuju ispod zemlje razveden objekt sve do autoceste, ispod zasad neotkupljenih privatnih njiva pa čak i ceste koja nadsvođuje autocestu, možemo se samo prepustiti mašti. Pogotovo naslonimo li na ovaj predan i stručan rad i pomisao o kulturnom turizmu, budući da je, primjerice, u susjednom Vežišću, na Sipu, u mlinu na Česmi, rođena i Milka Trnina.
