Vijenac o Privremeno neuporabljivo: “Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?”

Vijenac broj 745. od 22. rujna na str 20. objavljuje kritiku romana Božice BrkanPrivremeno neuporabljivo iz pera Ljerke Car Matutinović Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Prenosimo s veseljem i zahvalnošću.

Kritika Ljerke Car Matutinović

Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Stranica iz Vijenca

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštrijuautoričine nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Sve ljubavi Ljerke Car Matutinović četverojezično – Umjesto kave 30. ožujka 2022.

Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.

Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim morem…

Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović uglazbio i izveo na predstavljanju:

Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko Brezak
Predstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak

Ljerka Car Matutinović

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA

Kad već postoji planina treba se

                                       penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je

                                          upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je

                                           osvojiti

Polako u mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je

zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili Ljepotu daljinama

(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020., str. 76.)

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Vijenac: Dosegnuti dostojanstvo pjesme

U broju 705. od 11. ožujka 2021. Vijenac iz pera Ljerke Car Matutinović predstavlja knjigu Razlog za pjesmu: Panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Kovrenčić i Božidar Proročić, a objavljuje Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2020. 

Tekst Lj. Car Matutinović o pjesničkoj panorami Razlog za pjesmu… objavljen u Vijencu

Prenosimo tekst iz Vijenca u cjelini s citatom pjesme Košula za na noč Božice Brkan: 

„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja. 

Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih. 

Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac). 

Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele). 

Dio naslovnice Vijenca s tekstom o izboru Razlog za pjesmu Ž. Lovrenčić i B. Proročić

U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne. 

Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).

I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“ 

Još jedno vrijedno predstavljanje recentne hrvatske poezije u Crnoj Gori

20210314

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost 
praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo  njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja   opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

         (…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

          Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje,  kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

         Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji,  oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

         Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
         “sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

         Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930

O zbirci priča Život večni B. Brkan Ljerka Car Matutinović u novoj knjizi Književni ogledi

Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu K(2018). 

Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.

U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze.  Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljećaKao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije

Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje. 

Sve niče iz priče, kajkavski – odličan naslov teksta Ljerke Car Matutinović

Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.

Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta. 

Naslovnica najnovije knjige Car Matutinović

Željka Lovrenčić piše također:

„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana. 

Književne rasprave: Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…)  Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)   

U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)  

I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“). 

I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).

Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „

20191220 – 20200116 

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). 

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). 

Naslovnica Vijenca broj 671.

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“ 

Stranica Vijenca s kritikom

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga). 

Naslovnica zbirke

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak. 

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/
http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.

U najnovijoj knjizi odabranih kritika, kolumni objavljivanih u Vijencu od 2011. do 2018. Ljerke Car Matutinović Kraljevstvo za konjauz druge je autore poput Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjakai drugih uvrštena i Božica Brkan.

Vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.).   pročitana je i na predstavljanju u DHK 26. studenoga 2018. Knjigu je objavila Biakova, a pogovor je napisala dr. sc. Željka Lovrenčić.

20181128

Linkovi

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

 

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčićozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade  nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.

 

Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.

Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, katice Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak
Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak

Počašćena sam što je u Kraljevstvu za knjigu uz knjige Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjaka i drugih uvrštena i vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.). 

Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:

Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.

Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:

(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)

S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak

20181128

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/o-lakrimoniju-lakrimariju-suzniku-umjesto-kave-31-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.