Vijenac: Dosegnuti dostojanstvo pjesme

U broju 705. od 11. ožujka 2021. Vijenac iz pera Ljerke Car Matutinović predstavlja knjigu Razlog za pjesmu: Panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Kovrenčić i Božidar Proročić, a objavljuje Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2020. 

Tekst Lj. Car Matutinović o pjesničkoj panorami Razlog za pjesmu… objavljen u Vijencu

Prenosimo tekst iz Vijenca u cjelini s citatom pjesme Košula za na noč Božice Brkan: 

„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja. 

Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih. 

Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac). 

Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele). 

Dio naslovnice Vijenca s tekstom o izboru Razlog za pjesmu Ž. Lovrenčić i B. Proročić

U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne. 

Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).

I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“ 

Još jedno vrijedno predstavljanje recentne hrvatske poezije u Crnoj Gori

20210314

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost 
praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo  njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja   opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

         (…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

          Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje,  kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

         Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji,  oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

         Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
         “sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

         Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930

O zbirci priča Život večni B. Brkan Ljerka Car Matutinović u novoj knjizi Književni ogledi

Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu K(2018). 

Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.

U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze.  Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljećaKao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije

Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje. 

Sve niče iz priče, kajkavski – odličan naslov teksta Ljerke Car Matutinović

Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.

Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta. 

Naslovnica najnovije knjige Car Matutinović

Željka Lovrenčić piše također:

„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana. 

Književne rasprave: Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…)  Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)   

U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)  

I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“). 

I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).

Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „

20191220 – 20200116 

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). 

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). 

Naslovnica Vijenca broj 671.

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“ 

Stranica Vijenca s kritikom

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga). 

Naslovnica zbirke

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak. 

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/
http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.

U najnovijoj knjizi odabranih kritika, kolumni objavljivanih u Vijencu od 2011. do 2018. Ljerke Car Matutinović Kraljevstvo za konjauz druge je autore poput Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjakai drugih uvrštena i Božica Brkan.

Vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.).   pročitana je i na predstavljanju u DHK 26. studenoga 2018. Knjigu je objavila Biakova, a pogovor je napisala dr. sc. Željka Lovrenčić.

20181128

Linkovi

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

 

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčićozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade  nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.

 

Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.

Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, katice Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak
Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak

Počašćena sam što je u Kraljevstvu za knjigu uz knjige Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjaka i drugih uvrštena i vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.). 

Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:

Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.

Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:

(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)

S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak

20181128

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/o-lakrimoniju-lakrimariju-suzniku-umjesto-kave-31-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.

 

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.

Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak

U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:

lakrimonij / lakrimarij                                             


udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao
shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430 

 Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.

20170814

Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe

No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?

Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.

Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.

Pjesma u catalogue izložbe
Pjesma u katalogu izložbe

 A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..

Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.

Pjesma u catalogue izložbe - nastavak
Pjesma u katalogu izložbe – nastavak

Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :

lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.

Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.

20180318 – 20180425 – 20180531  

linkovi

Ljerka Car Matutinović o “Životu večnom” Božice Brkan u Vijencu

U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:

Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.

Sve niče iz priče, na kajkavskom

Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.

„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.

Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.

Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.

Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:

(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“

Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).

Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.

Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.

I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).

A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.

Ljerka Car Matutinović

Hrvatska poezija na španjolskom? Prevela: Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 6. prosinca 2017.

Najnoviji kompliment hrvatskoj poeziji i njezinoj promotorici u svijetu španjolskoga govornog područja Željki Lovrenčić. List Norte de Castilla, koji izlazi u Salamanki, 16. studenoga 2017. objavio je tekst pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta Željka Lovrenčić i suvremena hrvatska poezija odajući time priznanje ponajboljoj hrvatskoj hispanistici, književnici i prevoditeljici koja je, osim što je poznata prevoditeljica sa španjolskog na hrvatski, do sada u hispanofonome svijetu objavila petnaest knjiga prijevoda suvremenih hrvatskih književnika – Čile i Meksiko po pet, Španjolska tri te Bolivija i Kolumbija po jednu. U to nisu uključena djela na španjolskom jeziku objavljena u Hrvatskoj, primjerice prijevodi knjiga Ljubomira Antića,  Hrvoja Kačića te pjesnički izbori El rose de la mariposa  (izbor stihova 25 pjesnika) i Encuentros  (izbor stihova 50 hrvatskih suvremenih hrvatskih pjesnika, u kojem su i pjesme vš autorice Božice Brkan).

Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska
Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska

Alencartov tekst vezan uz promidžbu suvremene hrvatske poezije na području španjolskoga govornog izričaja, započinje prvim književnim vezama između Salamanke i hrvatskih autora koje prema njegovu navodu uspostavlja Fray Luis de Granada prijevodom djela Marka Marulića Carmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in Cruce s latinskog jezika na španjolski jezik.

Pérez Alencart nabraja i druge značajne hrvatske pjesnike poput Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića ili Ignjata Đurđevića, a zatim prelazi u  21. stoljeće spominjući djelo Tigar zadarskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića, kojega naziva Velikim pjesnikom, a koji je boravio u Salamanki 2015. godine. Tigra je, kao i još četiri Bilosnićeve pjesme posvećene gradu koji ga se izuzetno dojmio, na španjolski prevela također Željka Lovrenčić.

Ona je i autorica izbora naslovljenoga Dulce Libertad objelodanjenog 2012., također u Salamanki. Na taj se izbor Pérez Alencart posebno osvrće, a hrvatske pjesnike zastupljene u  maloj zbirci naziva „dvanaestoricom apostola“. Napominje da su Zvonimir Balog, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Mate Ganza, Ana Horvat, Mladen Machiedo, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Irena Vrkljan moderni hrvatski pjesnički glasovi koji su u Španjolskoj izazvali pozornost svojom izvornošću i kvalitetom.

Osvrće se i na Dragutina Tadijanovića čiji je izbor Lovrenčić također objavila u Španjolskoj (Malaga, 2005.), te na Delimira Rešickog čija ga se poezija dojmila i o kojoj je pisao.

20171206

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/      

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-15-veljace-2017-bilosnic-pise-ministrici-kulture/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://ana-horvat-poetry.net/antologije-poezije/encuentros-poesia-croata-contemporanea/

Umjesto kave 20. travnja 2017.: Štorije od besed, knjiga-muzej

Kolega novinar i publicist iz Kutine Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkoga lista i Radija Moslavine, ustrajni istraživač zavičajne povijesti, a osobito toponima, prije neki dan poslao mi je, kako piše, davno obećanu knjigu jedne svoje prezimenjakinje iz Crikvenice, prof. hrvatskoga jezika, Marije Gračaković. Na kraju je dodao:

«Gospođa je čuvarica narječja svog rodnog sela na otoku Krku, baš kao što vi u svojim djelima čuvate i njegujete moslavačku kekavštinu. Nadam se da će
vam biti zanimljivo štivo.»


I bome je! Zna kolega Gračaković koliko sam ga izdavila o zavičajnim govorima u lokalnim medijima (uzaludno!), a sad se podsjetila da sam i gospođu Gračaković uspoznala ne samo preko kolumni objavljivanih u Besedi, redovitoj rubrici u Novome listu koja ustrajno, baš primjerno, njeguje upravo lokalne govore, nego i na crikveničkim 15. Jadranskim pjesničkim susretima prošloga lipnja.

A k tome vidim da je Štorije od besed, izdanje Katedre Čakavskoga sabora Kornić i gradske knjižnice Crikvenica, 2013., uredila moja poštovana kolegica književnica Ljerka Car Matutinovićkoja je s Cvjetanom Miletić i recenzentica knjige! Kako sam ulazila u bodulski, kornićki zavičaj Marije Gračaković, prisjetih se kako smo svojedobno ljetujući petnaestak godina na našemu najveće otoku upravo u Korniću bili gosti Palme Klun Posavec, i ne znajući da su Kornićani svoju zavičajnu zbirku unaprijedili u Kornićarski muzej, a da su tek poslije dobili i svoju knjigu-muzej (koju su vidim i sretna sam zbog toga i financijski poduprli neki moji tamošnji prijatelji).

Eh, da je imala barem koji prikaz za širu publiku koju bi to moglo zanimati, ma samo koji postotak koliko se količinski pisalo o regionalnome nadjeziku koji svi razumiju, valjda za razliku od naših malenih zavičajnih govora oko kojih se tako malo trudimo, a koji su živ demanti ne željenih nego stvarnih razloga. Čakavci i kajkavci očito kvare opću regionalnu jezičnu idilu i deklaracijske teze.

Knjiga Štorije od besed ima, dakako, i mali rječnik, besedar kornićkoga govora, ali u samome sadržaju ima nadasve zanimljivo i korisno bogatstvo koje se rječnički širi prostorom i vremenom, meni, na primjer, izuzetno vrijedno, s mnogo čime i usporedivo i neusporedivo, za meni osobito zanimljivo vrtno (Bašelak ili bosiljak; Bumbak ili pamuk; Busilak ili smilje; Črčak ili cvrčak; Javorila ili lovor, lorber; Kampanela ili fuksija; Kataroška ili bodljikava veprina, ježevina lat. Ruscus aculeatu; Kujma ili dunja; Magranja ili nar, mogranj, šipak; Murva ili duda; Petrusimen ili peršin i čakavski dalmatinski petrusimul, Šmrika ili borovica, lat. Juniperus oxycedrus; Ulika ili maslina; Žgavica ili kopriva, žara; Žlak ili slak…..) i prehrambeno (Cancarele ili kapanci, rijetko tijesto od jaja i brašna ukapano u juhu; Dumijana, bocunić ili bocun odnosno pletenka; Frite ili fritule, spuščanci; Koguma ili poseban okrut, posuda ili čajnik s poklopcem za kuhanje kave i kavovine; Krpe za zid ili krpe kuharice; Mažin ili mlinčić, mlinček; Palinbrod ili prežgana juha; Strugljica ili ribež, Dalmoši ili južniji čakavci, Šibenčani, rekli bi ragatač; Šćikica cukara ili kocka šećera; Škorup ili skorup, vrhnje, kožica na kuhanu mlijeku, Takaljica ili valjak za tijesto, mlinčenjak; Vrnja ili košara pletena od šibe…) područje. Neke su neprevodive – Broskva, Bukaleta, Kamenica, Komoštra, Kumpriva ili košćela, Napa iznad komina; Presnac, Šurlice, Zapešt… – jednostavno bi ih mogla protumačiti samo opisno i onda ne bi svima bilo jasno o čemu je riječ, jer naše kontinentalno, panonsko podneblje nema takva bilja, jela, predmeta.

Priče (i akcentuirane!) su posložene abecedno (nekih slova nema, a nekih ima i nekoliko), ali ne i kronološkim nastankom odnosno objavom. Autorica Marija Gračaković u Puntape besed (puntape je broš!) piše:
«Ovo su štorije kin su besede glavni «likovi». A one su na leta čekale, kako divojke na tanac, da jih niki obrne, da pokažu svoje lipe vešte. Nikako mi se para da san jih, stišnjene, zi klančića dopeljala na široki put da se ne zgubljuju. Otrla san njih prah i one blišće kako svićice po škuroj noći.»
Ako sam dobro brojila, od Akarla (mi bismo rekli heknadlin) do Žrne (žrvanj) ima brat bratu 145 priča o riječima, obično ilustriranima fotografijama. Katkad punim sentimenta, starinskima. Doznala sam tako da kajkavskoikavska duga Božji pasec Nade Lozar – Tomašić ima u Korniću čakavsku – Božji pas. Odakle bih inače to doznala da se nisam prepustila Štorijama od besed? Kao i da meni omiljen Košljun zovu Mostir, Krk Vela, a (i Baščansk!) ploču – pljoča? Vrpcu pak zovu Kurdela i da me nije natentao uvod o crikveničkom maškaranom ludilu s kurdelicama svih boja, zatim kršteničkim, pa prvopričesničkim, svatovskima, sve do one iznad kolina nevistice, kako bih pročitala jednu od malenih, ali temeljnih mudrosti:

Donke: kurdela simo, kurdela tamo, nisi se ni obrnul, a život pasa. I ča? Na zadnju partencu kumpanjaju te tvoji najmiliji, rodbina i prijatelji, a bome i venci, a na njih kurdele na ke zo zlatne slova piše zadnje bog i «hvala ča si svin ljuden bil čovik» al nič sličnoga.

20170419

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-17-prosinca-2016-bozi-pasec-nade-lozar-tomasic/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-na-15-jadranskim-knjizevnim-susretima-u-crikvenici/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/