Vesnu Parun časteći stihovima – Umjesto kave 5. srpnja 2021.

Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.

Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko Brezak
Publika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak

Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.

Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak

Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.

Lidija Dujić
Arhipelag odlazaka

Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

I. Sonet Vesni

Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.

Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.

Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.

Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.


II. Na, o, po, prema, pri, u otoku

Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.

Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice

istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.

More te je predalo
kao rasklopljenu školjku,
ljušturu raka, kućicu ježa;
slijepu putnicu
koja u potpalublju
zrno po zrno soli
oblaže sedefom riječi.

III. Njeno otočanstvo

Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.

Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.


IV. Na sobu Vesne Parun

stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.  

Lana Derkač
Koliko pisaca odjednom!

Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene
uvalilo se gotovo pedeset godina,
pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik
i prisjetio se svojih proljeća.
Barem desetljeće kasnije,
između mene i današnje mene
prvi čovjek stao je na Mjesec.
U Europi već je bila noć
i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije
dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru
i učinio prvi korak.
Njegova noga zakoračila je u prašinu,
a da nije nosio kacigu,
lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost
i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec,
iste godine u kojoj sam rođena.
Između jedne mene i one druge mene
tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi.
Između mene i mene
otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima,
ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala,
trčala i razbila koljena.
razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica.
Između mene i mene
bespolno su se namnožili pametni telefoni,
Facebook stranice i kiborg-prijateljstva.
Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge
i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost
s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu.
Stroj takvu svjetlost teško očitava.
Između mene i mene,
u vrtu, tijelo je otrovane mačke. 
Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija
i možda joj se noću smiješe Mjesečevo
ili Armstrongovo lice.
Između mene i mene
moj otac gloda kosti odašiljača,
ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine,
svemirskog brašna.
On živi racionalno,
a za svakodnevne potrebe
jednom bit će dovoljno skenirati ruku.
Ako moj otac i zaboravi na prirodu,
kako Ivan Galeb, Desničin lik,
vjeruje da je čovjek zaboravlja,
tu su dronovi što zuje poput insekata.

Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu.
Da je ostavi, bila bi netočna.
Između mene i mene
svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti.
On je pogon.
Između mene i mene,
uvjerena sam, ne tinja samo u zraku.
Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju,
utopljen u vodi.
Koliko pisaca odjednom!
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest.
Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju,
i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte.
Kad bolest upiše svoj kod u tijelo,
ispisala je zaplet.
Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza,
tumačenja snimaka, otpusnih pisama.
Između njega i njega, između mene i mene,
nas i nas, njih i njih, nas i njih,
napeto se čeka na njen rasplet.

Davor Šalat
GIPKIJA OD SVJETLOSTI        

Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava.
Prije za mačje uho koje čuje nečujno,
nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema.
Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti,
brzu ljutnju, stidljivi spokoj
i krijesnice rasplesanih slika.
Postojiš li uopće iza riječi,
stroga u bezvučnom saginjanju,
gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu?
Ili si sva usna
koja, kad ljubi, uobličuje riječi.
A kad govori, približava se poljupcu?

Božidar Brezinščak Bagola
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO

Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak

                                                      U spomen na Vesnu Parun

Lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.

Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.

U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.

Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.

Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.

Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.

Dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli?!

20210619 – 20210702

Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak

Božici Brkan Nagrada Vesna Parun za pjesmu Haljina za snove

Na 3. Festivalu poezije NAGRADA VESNE PARUN u Stubičkim Toplicama, u subotu 20. lipnja 2020. ocjenjivački sud manifestacije u čast velike poetese koja je u tamošnjoj Specijalnoj bolnici provodila posljednje dane, u sastavu Marija Lamot, predsjednica i prošlogodišnja pobjednica, te članovi Ludwig Bauer, prvi pobjednik, Vlasta Horvatić-Gmaz i Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, među tridesetak pjesnika najboljom je ocijenio pjesmu HALJINA ZA SNOVE Božice Brkan uključujući i izvedbu odnosno kvalitetu, kreaciju i interpretaciju stihova.

Skulptura Ivana Tuđe u rukama Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada je pet kilograma teška i više od pola metra visoka skulptura Ivana Tuđe Nevinije ruke. Nagradu Vesne Parun organiziraju Nikola Kristić i Udruga Modus vivendi. 

Izjave za medije / Fotografija Miljenko Brezak
I HRT-ove Vijesto iz kulture emitirale su prilog o Nagradi Vesna Parun

Božica Brkan

haljina za snove


moja haljina za snove
doslovce se raspada
rašiva se po švehu
razdvaja po svakoj niti
dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito
kao u križaljci 
skandinavki

moja haljina iz snova 
odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina 
od spavaćice sa sitnim plavim ružicama
koju sam rasparala za pranje prozora
čarobniju od svake čarobne krpe
ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa 
ponad srca baš banalno
otkucala je svoje

kad bih se nekad zavrtjela oko sebe 
moja haljina za snove otvarala bi puni krug 
svih 360 stupnjeva
starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ
dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo
uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru
uvježbanima za maturalni ples

moja haljina iz snova 
mirisala je lavandom 
mirisala je smiljem 
mirisala je horizontom
čak i onime iza njega
prema šnitu iz burde
nije razmišljala o preklopu i brandu
diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović  
shop now

moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad 
zagledane u oblake 
i nebo kad ostakli u predvečerje
u tvoj dah
i punu mjesečinu
        

20140912 – 20140915 – 20140917 – 20140920 – 20150818 

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Marija Lamot na svom je Facebooku odmah po završetku pjesničkoga festivala napisala: 

Festival poezije „Nagrada Vesna Parun“ 2020.

Slušam noćnu kišu i razmišljam o, upravo završenom, Festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ u Stubičkim Toplicama. Prema zamisli Nikole Kristića i Udruge Modus Vivendi, ovaj festival „otvorenih formi“ nešto je drugačiji od sličnih festivala. Ovdje autori sami interpretiraju svoje stihove, a stručni žiri ocjenjuje pjesme, interpretacije i dojam. Kao prošlogodišnja pobjednica imala sam, nezavidnu, čast da predsjedam žirijem u kojem sam zajedno s Vlastom Horvatić Gmaz, Ludwigom Bauerom i Đurom Vidmarovićem, trebala odabrati ovogodišnjeg pobjednika. Ocjenjivanje pjesama zahtijevalo je pozorno slušanje 24 pjesnika „kako“ čitaju svoje pjesme. Količina kvalitetnih pjesama upućuje na određeno profiliranje i budućnost ovog Festivala. Nakon dilema unutar žirija, pobjednicom ovogodišnjeg Festivala proglašena je Božica Brkan s pjesmom Haljina za snove. Prvi dojam ove pjesme čini jednostavan svakodnevni jezik pun podataka, igra riječi i ironijski odmak koji otvara dublje slojeve značenja, i nasuprot prvotnoj lakoći, otkriva težinu i snagu proživljenih i promišljenih riječi o životu, stvarnosti i snovima, o poeziji. Jednako snažni, ali hermetičniji i, za ovakvu pjesničku manifestaciju, prezahtjevni, bili su virtuozni stihovi Lidije Dujić. Čestitam jednoj i drugoj autorici. Isto tako čestitam i drugim izuzetnim autorima koji nisu spomenuti, zbog različitih mišljenja žirija.
Želim istaknuti autore čije su pjesme na mene ostavile snažan dojam. Kao prvo, predivna pjesma Crveni konj, pjesnikinje Vlaste Vrandečić Lebarić, o kojoj bih mogla pisati nakon čitanja, jer se, samo nakon slušanja, ne usuđujem interpretirati složene metafore i sintagme. Emocionalno najjača, za mene, usprkos manjim stilskim nedostacima, je pjesma Predaj se Ines, autorice Višnje Goljački. Jednako snažna i cjelovita je pjesma Ljubavnici u doba korone, autorice Sonje Kušec Bećirević. Estetski profinjena, iako bez čitanja, nisam mogla razumjeti zbog čega se zove Staklar(?) svidjela mi se pjesma Biserke Goleš Glasnović. Nježno sjećanje na Vesnu Parun zapisala je Acija Alfirević… Ovo su pjesme koje sam ja ocijenila s najvišim ocjenama. Ima još dobrih s nešto nižim ocjenama, ali o njima neću pisati ovaj put. Bilo bi dobro da se pjesme objave u zborniku, kako bi ih nakon pozornog slušanja mogli i pročitati. U svakom slučaju, još jednom, čestitke organizatorima. Čestitke pobjednici Božici Brkan, ali i svima ostalima koji se usuđuju riječima popravljati i mijenjati svijet.
Hvala Vesni Parun za trajna pjesnička nadahnuća!
Ispričavam se, ako neki naslovi nisu točni.
M. L.

Predsjednica ocjenjivačkog suda Marija Lamot obrazlaže nagradu / Fotografija Miljenko Brezak

http://kzz.hr/20200621„Nevinije ruke“ u rukama Božice Brkan

http://www.zagorje-international.hr/izdanja/broj502/mobile/index.html#p=48

20200622

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

 

Kad knjiga i književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018.

Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare – Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.

Brod knižara - Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici (Fotografija Božica Brkan)
Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan

Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.

Božica Brkan s Ludwigom bauerom i sponzorima Broda Knjižare - Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak

Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare - Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak
Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!

Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.

Dignutih jedara: na Brodu knjižari - Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding – razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše? 

20180816 – 20180821

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-lipnja-2016-ja-na-crvenom-tepihu/

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/