Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.
Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.
Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rata, ili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.
Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.
U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!
A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…
Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.
U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.
Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.
Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530
20190401 – 20190405 – 20190406
