Božica Brkan gost Tribine DHK Lade Žigo Španić


Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:

Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu

„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.

Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“

S tribine / Foto Miljenko Brezak
Sat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak

Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:

SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7

Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.

Dio publike na tribini / Foto MIljenko Brezak
S kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak

Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:

  1. Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?
Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
  • Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
  • Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
  • Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
  • Na kojim se  manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
  • Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
  • Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
  •  Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu  li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
  • Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
  • U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
  • U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
  • Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
  • Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor  štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
  •  „Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
  • Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?
Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak

Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.

20230525

Djeca čitaju Rokija na dijeti, a boje motive s narodne nošnje – Umjesto kave 23. svibnja 2023.

Sjećate li se svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno, da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju, pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P. pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.

Naslovnica slikovnice-stripa

Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.

Roki se i u stripu hrani zdravo

A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:

Duplerica s junacima Rokija na dijeti
Roki, Roki, kad pretjeraš hranom…
Zdrava zdravica iz Rokija na dijeti

Dugo sam smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica, a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih čitatelja – velikih i malih. Eto!  

S promocije Rokija: Branka Primorac i Davor Schunk otkrivaju svoje autorske namjere / Foto Ibis grafika

I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio  najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.

Hlapić, Gita i Bundaš  iz romana u djedov strip

Naslovnica stripa nastalog prema romanu Ivane Brlić Mažuranić
Hlapićeve pustolovine u riječi i slici

Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je – sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.

Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu

Etnobojanka iz moslavačoga sela Potoka
S radionice u Knjižnici i čitaonici Popovača / Foto Slavica Moslavac

No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice, a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i etnologinja Slavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica, muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle, kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako ondje kažu: Baš fora!

Bojanka s motivima narodnoga ruha tek očekuje boje
Narodni motiv obojen dječjom rukom
Pećki vez – fotografija pravoga ili crtež obojen u crtanki?

I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!

Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku post o tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak  i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.  

Unučić i baba čitaju jedno drugome / Foto Miljenko Brezak
Poslije večernjeg kupanja – čitanac i spavanac / Foto Ivan Brezak Brkan

I Božica Brkan čita naglas na Svjetski dan čitanja naglas!

Prenosim s Facebooka Božica Brkan:

Danas je Svjetski dan čitanja naglas. Odazivam se pozivu Hrvatskoga čitateljskog društva i pridružujem se čitajući naglas svoju pjesmu bukve iz najnovije zbirke Breberika & Eklektika koju dijelim s Borisom Domagojem Biletićem. Nadam se da će vam se svidjeti. Video snimio Miljenko Brezak.

#WorldReadAloudDay #LitWorldBuildAStoryChallenge #SvjetskiDanČitanjaNaGlas #HrvatskoČitateljskoDruštvo #HČD@LitWorld

Kako navovi Culturnet, Hrvatsko čitateljsko društvo ove godine pozvalo je autore da naglas pročitaju svoja djela ili njihov dio. Prilozi će se objavljivati na sam dan obilježavanja (1. veljače) u određenim vremenskim razmacima. Svjetska organizacija LitWorld pokrenula je 2010. godine dva programa: LitClubs – Klubovi priča i World Reading Aloud Day – Svjetski dan čitanja naglas.

Čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija razumijevanje za društvene probleme i čimbenik je budućeg uspješnog razvoja djeteta. Čitajmo djeci naglas gdje god i kad god stignemo čime podržavamo i nacionalnu kampanju “Čitaj mi!”. Svjetski dan čitanja naglas bi trebao pokazati svijetu kako pravo na čitanje i pisanje pripada svima. Djeca i odrasli širom svijeta, slaveći moć riječi kreiraju društvo koje će omogućiti svakom, baš svakom djetetu pravo na obrazovanje te pristup knjigama i tehnologiji.

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke

Foto: Slavka Pavić – Umjesto kave 29. listopada 2021.

Slavka Pavić. Brend za dobru fotografiju, za ljubav prema fotografiji i prema njezinu fotografu Milanu Paviću. Pojam za sjajna čovjeka. Za damu koja svako malo u svom Fotoklubu Zagreb nešto slavi: ovog tjedna rođendan. 94. Piše na torti koji su joj darivali. Pojam za prijateljicu koja ti i u vrijeme selfija i digitalne donese starinsku, pa i analognu fotku, koju je snimila kad ste ono bili…

Slavka Pavić u Fotoklubu Zagreb s tortom za 94. rođendan koju joj je ispekla Đurđica Kocijančić / Foto Miljenko Brezak
Čestitke kolega fotografa poštovanoj kolegici fotografkinji u Fotoklubu Zagreb / Foto Miljenko Brezak

Mislim kako se znamo, poštujemo i volimo oduvijek, a ono jedva petnaestak godina, Slavka zna: od promocije mojih Oblizeka u Selcima u Poliklinici dr. Vlaste Brozičević. Kako su jedna od Slavkinih izložaba i odlazak na druženje s mladim kolegama ponukali mojega Miljenka Brezaka da se nakon 50 godina i on pomladi i vrati u Fotoklub Zagreb i fotografiji, čestitamo našoj Slavki – razmjenom fotki. Svi su se sad ionako o njoj raspisali i nikome štofa ne može ponestati. Živjela!

Božica Brkan potpisuje Slavki Pavić knjigu Nemoj mi to govoriti na promociji DHK 30. listopada 2019. / Foto Miljenko Brezak
Fotografija Slavke Pavić: Kuća Šenoa, Božica Brkan i Tonko Maroević, 14. studenoga 2019.

Traktori i kojneki – Umjesto kave 27. srpnja 2021.

Kad nam je djetence, unučić Adrian prvi put došao u Zagreb svojoj kućici, dočekao ga je (i) Ivanov drveni konjić. Još će mjeseci trebati da ga može zajahati, ali djed Miljenko, moj Miljac, obnovio je konjića kojega je napravio za našega dječaka. Điha, diha! Kojnek, kojniček zagalopirao je, zaljuljao se ponovno u našem holu, poslije trideset i četiri godine, sav svježe obojen crveno-bijelo.

Obnovljen Ivanov u Adrianova konjića / Foto Miljenko Brezak

Oživio ga je ne s licitara ili prema tipičnim igračkicama iz Marije Bistrice odnosno Laza – a imamo ih što crnih, a što bijelih, na kotačićima i bez njih – nego kao neku svoju matrjošku, babušku, precrtavši ga s kutije šibica koje sam dovukla iz Rusije, još SSSR-a. Čak je u ta davna vremena najavio, to sam i zaboravila, da će svakom novorođenom djetetu naših prijatelja napraviti takva konjića. Sjeća se da je jednoga napravio i Ivanovoj vršnjakinji Mileninoj Sari. A Smilja nas je uz priču o oživjelom konjiću baš podsjetila kako je njezinoj Maji napravio – zibaču za bebu.

Rastavljen u dijelovima / Foto Miljenko Brezak

Da je u naše vrijeme poduzetništvo bilo u modi, mogao je od toga napraviti i biznis koliko je njegov konjić lijep, ljepši od svih što ih nude ili izlažu u izlozima. Za razliku od onoga što je meni u neko doba naših života izvodio po kući i što sam ja zvala Miljčevim traktorima. Nesklavurni stalak za kućnu vagu za kolače da je ne moramo učvrstiti na zid, težak toliko da, ako ti padne na nogu, ostaneš bez nje. Kad nismo imali namještaja odnosno kad nam je odjeća visjela u Vesninim kartonskim kutijama kojima su kaputi putovali u Rusiju, obnavljao je stare crvotočne gredence, špigle, ramice za slike, mamine svadbene ormare u ormare za vina u konobicu i slično.

Ponovno obojeni dijelovi na sušenju / Foto Miljenko Brezak

Da ga obradujem i da budem praktična, čak sam svome drvodjelcu – uz šnajderski dio života, DIP-ova Pilana me je odškolovala, u njoj su mi radili i tata i mama, a u DIP-u je bilo i njegovo prvo radno mjesto – darivala nekakve amaterske alate za obradu drveta poput ubodne pile… Da smo imali mjesta i da nije odslužio svoje, zacijelo bismo spremili i onoga konja za piljenje drva iz nekoga od naših selskih dvorišta, kad smo spremili i neke cimermanske hobliče, pile i sjekire, samo što se više ne sjećam kamo u naše zagrebačke ostave.

Spreman za galop / Foto Miljenko Brezak
Djedova tajna poruka u konjiću

I tako mi jednostavno pomalo što kaskamo, a što galopiramo, tu i tamo zaržemo. Điha, điha!

20210727

Fotokemika, naša baština – Umjesto kave 8. veljače 2021.

Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!? 

Božica Brkan i Mišo Lišanin pred Kolbasovom izložbom Fotokemika / Fotografija Miljenko Brezak
I lijepa i tužba sjećanja iz izložbenih vitrina / Fotografija Miljenko Brezak

Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)! 

M. Lišanin pred autoportretom S. Kolbasa / Fotografija Miljenko Brezak
Za sjećanje: M. Brezak & Fotokemika / Fotografija B. Brkan


Citronka donijela plod! – Umjesto kave 7. listopada 2020.

Često me Tomo Benko, prijatelj još iz mladosti, razveseli nekom duhovitom porukom na WhatsAppu, a neki mi je, onaj baš siv i kišan dan baš – osunčao. Poslao mi je fotografiju jabuka snimljenih u zdjeli na svom stolu, vidim ispod zdjele Anđelkin tabletić, uz poruku: to je prvi urod od vašega poklona. Ne budi lijena, odmah sam nazvala gospođu Mariju Krušelj u Donju Stubicu. I njoj je dan zamirisao plodom voćke, čiju mi je sadnicu darivala u listopadu 2016., kad su me ugostili u Majsecovu mlinu. 

Prvi plodovi citronke / Fotografija Tomo Benko

Za tu sam književnu večer, napisala Čudesna večer u Donjoj Stubici, a potom sam i jednu dodatnu cijelu Kavu posvetila i citronki, staroj sorti jabuke s njihova tada nedavnog 20. Sajma tradicionalnih sorti u dvorcu Golubovec. Uzdarje za to jer sam s gospođom Marijom i Udrugom Stubička baština uređujući davno Večernjakov Vrt i poslije, surađivala na Hrvatskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima. Tada još nije kao danas bilo cijelih voćnjaka starih sorti, nego smo doslovce jednu po jednu voćku, jednu po jednu sortu otkrivali po cijeloj Hrvatskoj. 

Darovi i uzdarja u Donjoj Stubici 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Ponosim se što je jedan od prvih tekstova o kruški tepki, batugi, gnjilači na internetu bio baš moj. Po toj je voćki jedan od mojih suradnika nazvao i svoju firmu, a nadahnuta božićnicom napisala sam cijeli ciklus kajkavskih proza. Treba znati uživati u starinskome voću – godinama su starinske sorte na ocjenjivanjima jabuka životarile na dnu – a i uzgajati ga, jer se neke sorte uopće, a neke tek kad počnu roditi, nakon pet ili desetak godina smiju orezivati. Zagorci su mi zato dali i   prateću literaturu o toj sorti kojoj je matično stablo uzgojio rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, još 863. godine! Zapisala sam tada:

Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala

Sadnja: Damir Kepe i Miljenko Brezak / Fotografija Božica Brkan

Da ne duljim, poučeni lošim iskustvom s sadnjom darovane mi sadnice slavonske srčike u jednome zagrebačkom vrtu, sadnicu citronke odnijeli smo u Moslavinu. Na svojoj su joj okućnici zasadili naši prijatelji iz obitelji Benki i Kepe. Prijatelj Tomo kazao mi je daju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako se primi, a ako ne mi, za branje zadužujem Tomine unuke Matka i Matea. I eto, dočekasmo da se plodovi žute. Moraju odstajati kao i većina starih zimskih sorti. Da omekšaju i kožica i meso. Veselim se da je jabuka, jer sam dugo mislila kako je kruška citronka, navodno najpopularnija sorta u Turskoj. Obje voćke ime su dobile jer mirišu na citrus, na limun.Uz drugo, našla sam na internetu kako je citronka trdikadrugačija od klasične citronke, dozrijeva početkom listopada i traje do studenoga. Plod joj je sitniji, bijeložuti, posut crvenim točkicama, a meso je sočno, kiselo, veoma ukusno, osvježava i okus dugo ostaje u ustima.  

Posadili je: Tomo Benko i Damir Kepe / Fotografija Božica Brkan

I meni su ga puna usta, iako ga nisam kušala. Sve donedavno čuvala sam i drvenu pločicu s natpisom uz voćku: citronka. Veselim se. Kaže gospođa Marija kako je lijepo umjeti se radovati i čekajući da se primi i da počne rađati i što je konačno urodila. Nije mi preostalo nego da opet kažem kako je čovjek živio kad napiše knjigu, izrodi dijete i posadi drvo. Dodajem: još jedno. Rađa. Ne mogu više govoriti kako u zavičaju imam još samo grobove i nekoliko prijatelja, jer sam grunt, očevinu, Krče, davno pretvorila u platno, Lapuhovo, a poslije i u nekretnine. Želim jabuci citronki na kriškom bregu da raste i rađa dugo i poslije mene. I da se slade njezinim plodovima, da ispeku puno savijača i pita.

20201007 – 20201008 

Moje drvo – Umjesto kave 17. srpnja 2020.

I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…

Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bornebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi. 

Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak

Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.

20200716

Reč kej je ne na 31. Vrazovoj Ljubici

Na 31. Vrazovoj Ljubiciu Samoboru u petak, 19. lipnja 2020. Božica Brkan čitala je svoju ljubavnu pjesmu reč kej je ne iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja je u užem izboru za Nagradu Tin Ujević.

B. Brkan čita pjesmu reč jej je ne na 31. Vrazovoj Ljubici / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici 31. Vrazove Ljubice na Ljubičinu grobu / Fotografija Miljenko Brezak
Cvijeće u čast ljubavi, poeziji i Vrazovoj Ljubici položili su Božica Brkan iz Društva hrvatskih književnika i Miran Šoić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Samobora / Fotografija Miljenk Brezak

Među tridesetak pjesnika okruženih slikama Čede Price u istoimenoj galeriji ljubavne stihove govorili su i Lana Derkač, Davor Šalata, Dijana Burazer, Vlasta Vrandečić Lebarić, Stanke Gjurić, Nikola Kristić, Biserka Goleš Glasnović i drugi, a Ljerka Car Matutinović, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Sonja Zubović i još nekoliko pjesnika svoju su poeziju poslali online. I zbirka poezije izvedene na prošlogodišnjoj Ljubici zasad će biti objavljene digitalno

Ana Horvat uz svoje stihove ovjekovječene u mramoru / Fotografija Miljenko brezak
B. Brkan o smile poezije danas za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak

Večer je oplemenio kantautor Marko Vučković. Otvorena je i vrlo zanimljiva izložba iz Zbirke u Osnovnoj školi Samobor posvećena sjajnom Joži Prudeusu, uz drugo, i jednom od osnivača Ljubice.

Čitanje s kovidskom distancom / Fotografija Miljenko Brezak
S izložbe posvećene Joži Prudeusu / Fotografija Miljenko Brezak

U Prolazu pjesnika okamenjeni su ljubavni stihovi Ane Horvat, a na Ljubičin grob položeno je cvijeće. Hvala organizatoru Pučkom otvorenom učilištu što se ljubavlju i poezijom suprotstavio svim virusima.  

Poziv na festival i u nevremena

20200620

o 31. vrazovoj Ljubica Kulturama na TV Zapad, drugi prilog, ekitirano 23. lipnja 2020.