Miljenko Brezak – Božica Brkan

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković, novinar

U serijali na Youtubu Razgovaramo o Moslavini, Miljenko Brezak i ja predstavljamo kutinskoga novinara Nikolu Blažekovića.

Uoči snimanja Miljenko Brezak i Božica Brkan s Nikolom Blažekovižem

Sa snimanja Razgovora o Moslavini: dogovor Nikole Blažekovića i Božice Brkan / Foto Miljenko Brezak

Izvan kadra: Marija Slota i Vladimir Ilijaš / Foto Miljenko Brezak

Na Facebooku 22. listopada 2023. objavila sam o tome informaciju:

Razgovori o Moslavini: Božica Brkan pita kutinskog novinara Nikolu Blažekovića zašto misli da je novinarstvo virus od kojega se ne možeš izliječiti, da lokalni mediji imaju budućnost, a Facebook medij svih medija; čime je na profilu KuTina Info stekao 25.000 pratitelja; zašto nije nasljednik moslavačkoga spiritusa movensa Dragutina Pasarića te zašto u Kutini sve nosi ime Moslavina te koliko danas Moslavina znači kao regija… Njegov je prvi posao 1990. bio izvještaj s promocije moje zapravo prve knjige Enciklopedija špeceraja u kutinskoj robnoj kući!

Nikola Blažeković na zadatku: snima Slavicu Moslavac na promociji njezine knjige Priče iz Kutine / Foto Miljenko Brezak

Nikola Blažeković, novinar – iz biografije:

– rođen u Kutini 18. travnja 1966.
– osnovnu i srednju školu završio u Kutini
– počeo studirao elektrotehniku, ali nastavlja studij politologije zbog novinarstva
– novinarstvom se počeo baviti kao gimnazijalac u emisiji Nulti sat na Radio Moslavini
– 1989. postaje službeni vanjski suradnik, a 1994. i zaposlenik Radio Moslavine i Moslavačkoga lista
– 1993. uspješno prolazi audiciju na HTV te radi kao novinar u Mozaičnom i Informativnom programu
– 1995. dopisnik HTV-a iz Kutine i Sisačko-moslavačke županije
– 2001. s Andrijom Rudićem pokreće www.kutina.hr , jedan od prvih gradskih portala u Hrvatskoj
– surađivao i s Petrinjskim radijem, Portalom 52, časopisom Hrvatska vodoprivreda, Gospodarskim listom i Vatrogasnim vjesnikom
– 2015. pokreće na Facebooku vlastiti profil KuTina Info, koji stječe 25.000 pratitelja

LINK

Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Nikola Blažeković

20231022

Gospođa iz Vlaške – Umjesto kave 28. srpnja 2023.

Sa 28. Izložbe Otok i more Zadar – Kukljica, za koju su izabrane fotografije 124 autora iz 12 zemalja u svim fotografskim tehnikama izražavanja, razveselili su nedavno mojega Miljenka Brezaka brončanom plaketom za crnobijeli svjetlopis „Gospođa u Vlaškoj“. Ocjenjivački odbor (Tihomir Meštrić, Vesna Benić i Branislav Mađerić) obrazložio je:

Nagrađena crno-bijela Gospođa iz Vlaške Miljenka Brezak

Prizori u ulici pored kojih svakodnevno prolazimo izazov su autoru za pokazati kreativnost snimanja. Crtež žene s suncobranom na uglu zgrade snimljen je u prednjem planu, a dio ulice se vidi dijagonalno na slici pa prizor čini životnu priču.

Naglašeno kolorirana Gospođa iz Vlaške / Foto Miljenko Brezak

I prije su mu s te međunarodne izložbe koju organizira Fotoklub Kornat stizale diplome, ove godine su mu primljene još tri fotke, ali Gospođa iz Vlaške ima posebnu priču. Što zbog motiva, a što zbog upornosti u eksperimentiranju bojom. Snimljena 14. prosinca 2021. sivkasta je i otužna. Stvarno bi rijetki prolaznik uočio da kulisa prekriva, prikriva još tužniji prizor iz samoga srca Zagreba. Inače nesklon bojama, jer i na vozačkom je imao problema zbog djelomičnog daltonizma, fotografiju je pokušao poslati na nekoliko izložaba neprirodno nabildavši boje da bi tek crno-bijelom varijantom iskazao pravo lice jednoga gradskog ćoška.

Prizor iz zagrebačke Stare Vlaške, snimljen 14. prosinca 2021. / Foto Miljenko Brezak

Nisam već dugo, od korone, potresa i oluje, prolazila tim firtlom, obično prosmaknem Europskim trgom, i baš me zanima što li je u ljeto 2023. s gospođom vlaškovuličanskom. Drži li se još ili su i nju pokrpali kakvom novom kulisom?

Izložba fotografija Hrvatski književnici zlatni rez Miljenka Brezaka – Umjesto kave 7. srpnja 2023.

Za književnu dokumentaciju supruge književnice i novinarke Božice Brkan Miljenko Brezak počeo je fotografirati različite događaje (susrete književnika i publike, predstavljanje knjiga, izlete, dodjele nagrada itd.), koji rijetko ostaju šire medijski zabilježeni, budući da kultura uopće mainstream medije zanima vrlo ograničeno. Posve neplanirano različiti konteksti i raspoloženja premetnuli su se u svojevrsnu povijest nestale svakidašnjice. Pogotovo jer neki od književnika, osim u svojim, često i ne osobito široko čitanim tekstovima, žive još u sjećanjima i zahvaljujući i Brezakovim fotografijama: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Robert Roklicer, Ivan Golub, Joja Ricov, Tonko Maroević, Josip Palada… Brezakov mali Canon je ne samo reporterski zaustavio trenutak u vremenu nego ponegdje odklizao u umjetnički iskaz i uspio ovjekovječiti dio života profesionalnih i intimnih krugova te osobnost uglednih, manje ili više široj javnosti poznatih književnika različitih naraštaja bez posebnoga ciljanja poetike i estetskoga dosega pisca.

Miljenko Brezak na svojoj izložbi / Foto Nikola Blažeković

Grafičko oblikovanje izložbe potpisuje Jenio Vukelić iz Pictorisa

Tako je Culturnet najavio izložbu Hrvatski književnici Miljenka Brezaka koja se, potpomognuta Ministarstvom kulture i medija i Gradom Zagrebom, do početka rujna može pogledati u Fotoklubu Zagreb u Ilici. Otvarajući je 4. srpnja 2023. predsjednik Fotokluba Zagreb Hrvoje Mahović podsjetio je kako svake godine za svoje članove imaju natječaj za samostalne izložbe te kako su za ovu od osam prijavljenih odabrali četiri, sadržajno i koncepcijski najbolje, sa 80 posto gotovih fotografija, po ocjeni umjetničkoga savjeta (Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić), a tijekom ljeta usporedo izlažu Nikola Kalinić i Miljenko Brezak.

Književnici na otvorenju, samo dio onih izloženih na zidovima / Foto Nikola Blažeković

Bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika i kronološki najstariji snimljen, Brezakov portret iz 2012., Đuro Vidmarović uspoređujući te dvije izložbe istakao je kako su, iako vrlo različite, zapravo komplementarne te kako je impresioniran Kalinićevim nefigurativnim i psihološkim fotografijama, estetikom apstrakcija, igrom boja i kompozicijama, te Brezakovim povijesno vrijednim portretima književnika. To nije klasičan portret nego viđenje Miljenka Brezaka, osobito primjetno u odnosu svjetla i sjene zbog čega neki književnici ili njihova lica isijavaju, emaniraju. Često je zamjetna i scenografija, primjerice Davor Šalat sa zlatim okvirom kao u starih majstora, sam Vidmarović s bijelim šalom poput Ćire Blaževića i uokviren svojim rodnim selom Piljenicama ili Stjepan Šešelj ugužvan u knjige i slike u redakciji više nepostojećega Hrvatskog slova. Istaknuo je i strip-portret Joje Ricova s brojnim jobovskim gestama te, prema njegovu mišljenju, jedan od najboljih portreta Arsena Dedića uopće, gotovo transcedentalan, posve pjesnički, snimljen u Društvu hrvatskih književnika.

S otvorenja: uz druge i doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić / Foto Miljenko Brezak

Dragutin Tadijanović ukazivao je na važnost književnih portreta za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni. Iako sam neke kolege književnike vidi drugačije od autora fotografija, prema Brezakovim portretima, istaknuo je, književnici i pisci zaista su, kako bi to Tonko Maroević rekao, uskličnici hrvatske kulture. Svaka bi se fotografija mogla tumačiti ponaosob, istaknuo je Vidmarović. A na važnosti vremenom, i za nežive i za žive, dobivaju i datumi snimanja.

Katalog je grafički oblikovao Jenio Vukelić

Katalog s popisom likova izložbe Hrvatski književnici

Prije negoli su se prisutni književnici-modeli dodatno fotografirali svatko uza svoju fotografiju i svi zajedno, Božica Brkan, na kojoj je prema Brezakovoj tvrdnji i krivica za njegovu prvu samostalnu izložbu u 73. godini, podsjetila je kako se ne radi o književnoj nego o fotografskoj antologiji i kako su od novinarskih snimanja i dokumenta, istina ne za osobnu ili putovnicu, te fotografije postale primijenjene i umjetničke.

Miljenkov razred iz kriške Gimnazije nije propustio otvorenje / Foto Nikola Blažeković

Zvonko Radičanin, Miljenko Brezak i Marko Čolić / Foto Božica Brkan

Analiza foto i književnih dometa odmah na licu mjesta / Foto netko usput

Književnike su prošlih desetljeća snimali mnogi, pa i sami književnici i novinari, ustrajno primjerice Drago Dumančić, Nives Gajdobranski, Branka Primorac, Nikola Đuretić i drugi. Za razliku od većine koja se opredijelila za crno-bijelu, nakon premišljanja Brezak je za ovu priliku odabrao koloriranu fotografiju. U vrijeme kada je sve pretrpano fotografijama, tehnološki vrhunski dotjeranima, često samoljubivim selfijima, Miljenko Brezak u hramu hrvatske fotografije, kako je to rekao Marko Čolić, izložio je izabranih 45 fotografija 44 književnice i književnika snimljenih od 2012. do 2023. i one su vrijedan dokument za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Neke od snimljenih ovjekovječio je u njihovoj tipičnoj prepoznatljivoj pozi, a njegov zlatni rez čine fotografije: Andriana Škunca 20180505, Arsen Dedić 20120423, Boris Domagoj Biletić 20181011, Borivoj Radaković 20220929, Božica Brkan 20130706, Božica Brkan 20151009, Božica Jelusić 20190704, Božidar Prosenjak 20181019, Branka Primorac 20181010, Branko Čegec 20211022, Damir Karakaš 20211115, Davor Šalat 20220528, Diana Burazer 20220622, Drago Štambuk 20180426, Đuro Vidmarović 20120303, Ernest Fišer 20180919, Irena Lukšić 20120730, Ivan Golub 20171113, Ivica Matičević 20211023, Joja Ricov 20160409, Josip Palada 2190223, Lada Žigo Španić 20211022, Lana Derkač 20211023, Ljerka Car Matutinović 20191108, Ludvig Bauer 20170523, Marija Lamot 20190622, Marina Šur Puhlovski 20220211, Marko Gregur 20220512, Mate Maras 20220613, Mate Matišić 20170523, Milko Valent 20220929, Mirko Ćurić 20221124, Robert Roklicer 20170916, Sanja Domenuš 20221007, Sanja Pilić 20230414, Siniša Matasović 20180123, Sonja Zubović 20180125, Stjepan Šešelj 20180215, Tomislav Marijan Bilosnić 20220822, Tonko Maroević 20180523, Velimir Visković 20220401, Vera Grgac 20140808. Žarko Jovanovski 20200205, Željka Lovrenčić 20220512 i Zlatko Krilić 20210925. Autor odličnoga izložbenog grafičkog oblikovanja kataloga, plakata i pozivnice je Jenio Vukelić iz Pictorisa.

Nikola Kalinić i Miljenko Brezak na Kalinićevu dijelu izložbe / Foto Nikola Blažeković

Miljenko Brezak i Nikola Blažeković: tko je što snimio? / Foto Božica Brkan

Tko je Miljenko Brezak (Širinec, 1950.), obrazovanjem magistar ekonomije? Dolaskom iz rodne Moslavine u Zagreb na studij 1969. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb, a na Fakultetu ekonomskih nauka vodi Fotoklub Ekonomija. Objavljuje i karikature (Studio, Čvorak…). 2019. obnavlja članstvo u Fotoklubu Zagreb. Fotografije su mu primljene na više nacionalnih i međunarodnih fotografskih natječaja, a osobito su zapaženi portreti. Na internetu objavljuje autorske dokumentarne fotografije i videozapise. Fotografije M. Brezaka primljene su i izlagane na: Portret 2019 i Portret Hrvatske 2020 HFC-a, 39. i 40. Zagreb salon Fotokluba Zagreb, Sveti otok i Otok i more Foto kluba Kornat (brončana plaketa i 2 diplome), COVID 19 Fotokluba Rijeka, Salon Summer, Sea, Sun Foto kluba Krk, Zagrebački salon auto-karikature (fotokarikatura), Razlistaj se FKK Đakovo i Knjižnice i čitaonice Đakovo, Izložba fotografija Žena i Salon crno-bijele fotografije Salon 100+1 Foto kluba Color, 1. natječaj za Hrvatsku vinsku fotografiju (Križevci), Photo salon 2022 FKK Kozjak / Kumanovo, Photo EXPO 2022 Foto-kluba Kragujevac, u kolekciji HFS-a za 35. FIAP bienale Oman 2022., na skupnim izložbama članova Fotokluba 2023. u Zagrebu, Bjelovaru, Rovinju i Splitu te u kineskom gradu Linyi.

Miljenko Brezak, Jasmina Reis, Božica Brkan, Sanja Domenuš, Siniša Matasović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Nikola Blažeković

Sanja Pilić pozira Nikoli Blažekoviću uz svoju fotografiju Miljenka Brezaka

Siniša Matasović s bradom na fotografiji i bez brade uživo / Foto Božica Brkan

Otvorenje izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka bio je sjajan aldomaš jednoga posla koji je okupio zanimljive ljude iz svijeta fotografije od doajenke Slavke Pavić do mlađih poput kutinskoga novinara i fotoreprotera Nikole Blažekovića, zatim iz svijeta književnosti, mnoge Moslavčane iz Brezakove kriške Gimnazije itd. i podsjetio kako se još može lijepo i zanimljivo, smisleno družiti. Pa i plakati kao što je Jasmina Reis zaplakala uz portret Ivana Goluba snimljen u njihovoj Kući Šenoa ili ja uz portret Irene Lukšić s Miljenkovom usnom harmonikom na Brodu književnosti – brodu kulture.

Kajkavski ogranak izložbe: Marija Roščić Paro, Božica Pažur i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Ludwig Bauer i Lidija Duić / Foto Miljenko Brezak

Fotografi njegov model: Miljenko Brezak i Lada Žigo Španić / Foto Božica Brkan

Fotoekipa uoči fajerunta / Foto Miljenko Brezak

Čestitajući autoru fotografija snimljenih stručno, sa srcem, prijateljski, bez ikakvih pretenzija, sisački književnik Siniša Matasović je na Fejsu napisao: Ako smijem dodati svoju malu privatnu komponentu cijele priče, čast mi je što je moj portret našao mjesto na zidu do ramena Roberta Roklicera. Praktički mi dim s njegove cigarete udara u lice kao i toliko puta uživo za njegovog bogatog i produktivnog književnog života. Ili, što bi omiljena književnica, i sama fotografkinja, Sanja Pilić napisala poslije otvorenja: Baš sam se razveselila što smo zajedno.

Link na MB Hrvatski književnici

Božica Brkan gost Tribine DHK Lade Žigo Španić

Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:

Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu

„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.

Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“

Sat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak

Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:

SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7

Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.

Dio publike na tribini / Foto MIljenko Brezak

S kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak

Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:

Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?

Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
Na kojim se manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
„Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?

Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak

Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.

20230525

Djeca čitaju Rokija na dijeti, a boje motive s narodne nošnje – Umjesto kave 23. svibnja 2023.

Sjećate li se svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno, da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju, pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P. pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.

Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.

Roki se i u stripu hrani zdravo

A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:

Dugo sam smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica, a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih čitatelja – velikih i malih. Eto!

S promocije Rokija: Branka Primorac i Davor Schunk otkrivaju svoje autorske namjere / Foto Ibis grafika

I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.

Hlapić, Gita i Bundaš iz romana u djedov strip

Naslovnica stripa nastalog prema romanu Ivane Brlić Mažuranić

Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je – sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.

Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu

S radionice u Knjižnici i čitaonici Popovača / Foto Slavica Moslavac

No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice, a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i etnologinja Slavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica, muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle, kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako ondje kažu: Baš fora!

Bojanka s motivima narodnoga ruha tek očekuje boje

Pećki vez – fotografija pravoga ili crtež obojen u crtanki?

I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!

Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku post o tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.

Unučić i baba čitaju jedno drugome / Foto Miljenko Brezak

Poslije večernjeg kupanja – čitanac i spavanac / Foto Ivan Brezak Brkan

I Božica Brkan čita naglas na Svjetski dan čitanja naglas!

Prenosim s Facebooka Božica Brkan:

Danas je Svjetski dan čitanja naglas. Odazivam se pozivu Hrvatskoga čitateljskog društva i pridružujem se čitajući naglas svoju pjesmu bukve iz najnovije zbirke Breberika & Eklektika koju dijelim s Borisom Domagojem Biletićem. Nadam se da će vam se svidjeti. Video snimio Miljenko Brezak.

#WorldReadAloudDay #LitWorldBuildAStoryChallenge #SvjetskiDanČitanjaNaGlas #HrvatskoČitateljskoDruštvo #HČD@LitWorld

Kako navovi Culturnet, Hrvatsko čitateljsko društvo ove godine pozvalo je autore da naglas pročitaju svoja djela ili njihov dio. Prilozi će se objavljivati na sam dan obilježavanja (1. veljače) u određenim vremenskim razmacima. Svjetska organizacija LitWorld pokrenula je 2010. godine dva programa: LitClubs – Klubovi priča i World Reading Aloud Day – Svjetski dan čitanja naglas.

Čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija razumijevanje za društvene probleme i čimbenik je budućeg uspješnog razvoja djeteta. Čitajmo djeci naglas gdje god i kad god stignemo čime podržavamo i nacionalnu kampanju “Čitaj mi!”. Svjetski dan čitanja naglas bi trebao pokazati svijetu kako pravo na čitanje i pisanje pripada svima. Djeca i odrasli širom svijeta, slaveći moć riječi kreiraju društvo koje će omogućiti svakom, baš svakom djetetu pravo na obrazovanje te pristup knjigama i tehnologiji.

Film s predstavljanja romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan u Kutini

Miljenko Brezak objavio je na Youtubeu film s promocije romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, Acumen, 2022., u Kutini, u Klubu Arcus u Pučkom otvorenom učilištu, 27. lipnja 2022.

Govorili su Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i Božica Brkan, a događaj je ozvučila Vokalna skupina Rusalke.

Foto: Slavka Pavić – Umjesto kave 29. listopada 2021.

Slavka Pavić. Brend za dobru fotografiju, za ljubav prema fotografiji i prema njezinu fotografu Milanu Paviću. Pojam za sjajna čovjeka. Za damu koja svako malo u svom Fotoklubu Zagreb nešto slavi: ovog tjedna rođendan. 94. Piše na torti koji su joj darivali. Pojam za prijateljicu koja ti i u vrijeme selfija i digitalne donese starinsku, pa i analognu fotku, koju je snimila kad ste ono bili…

Slavka Pavić u Fotoklubu Zagreb s tortom za 94. rođendan koju joj je ispekla Đurđica Kocijančić / Foto Miljenko Brezak

Čestitke kolega fotografa poštovanoj kolegici fotografkinji u Fotoklubu Zagreb / Foto Miljenko Brezak

Mislim kako se znamo, poštujemo i volimo oduvijek, a ono jedva petnaestak godina, Slavka zna: od promocije mojih Oblizeka u Selcima u Poliklinici dr. Vlaste Brozičević. Kako su jedna od Slavkinih izložaba i odlazak na druženje s mladim kolegama ponukali mojega Miljenka Brezaka da se nakon 50 godina i on pomladi i vrati u Fotoklub Zagreb i fotografiji, čestitamo našoj Slavki – razmjenom fotki. Svi su se sad ionako o njoj raspisali i nikome štofa ne može ponestati. Živjela!

Božica Brkan potpisuje Slavki Pavić knjigu Nemoj mi to govoriti na promociji DHK 30. listopada 2019. / Foto Miljenko Brezak

Fotografija Slavke Pavić: Kuća Šenoa, Božica Brkan i Tonko Maroević, 14. studenoga 2019.

Traktori i kojneki – Umjesto kave 27. srpnja 2021.

Kad nam je djetence, unučić Adrian prvi put došao u Zagreb svojoj kućici, dočekao ga je (i) Ivanov drveni konjić. Još će mjeseci trebati da ga može zajahati, ali djed Miljenko, moj Miljac, obnovio je konjića kojega je napravio za našega dječaka. Điha, diha! Kojnek, kojniček zagalopirao je, zaljuljao se ponovno u našem holu, poslije trideset i četiri godine, sav svježe obojen crveno-bijelo.

Obnovljen Ivanov u Adrianova konjića / Foto Miljenko Brezak

Oživio ga je ne s licitara ili prema tipičnim igračkicama iz Marije Bistrice odnosno Laza – a imamo ih što crnih, a što bijelih, na kotačićima i bez njih – nego kao neku svoju matrjošku, babušku, precrtavši ga s kutije šibica koje sam dovukla iz Rusije, još SSSR-a. Čak je u ta davna vremena najavio, to sam i zaboravila, da će svakom novorođenom djetetu naših prijatelja napraviti takva konjića. Sjeća se da je jednoga napravio i Ivanovoj vršnjakinji Mileninoj Sari. A Smilja nas je uz priču o oživjelom konjiću baš podsjetila kako je njezinoj Maji napravio – zibaču za bebu.

Rastavljen u dijelovima / Foto Miljenko Brezak

Da je u naše vrijeme poduzetništvo bilo u modi, mogao je od toga napraviti i biznis koliko je njegov konjić lijep, ljepši od svih što ih nude ili izlažu u izlozima. Za razliku od onoga što je meni u neko doba naših života izvodio po kući i što sam ja zvala Miljčevim traktorima. Nesklavurni stalak za kućnu vagu za kolače da je ne moramo učvrstiti na zid, težak toliko da, ako ti padne na nogu, ostaneš bez nje. Kad nismo imali namještaja odnosno kad nam je odjeća visjela u Vesninim kartonskim kutijama kojima su kaputi putovali u Rusiju, obnavljao je stare crvotočne gredence, špigle, ramice za slike, mamine svadbene ormare u ormare za vina u konobicu i slično.

Ponovno obojeni dijelovi na sušenju / Foto Miljenko Brezak

Da ga obradujem i da budem praktična, čak sam svome drvodjelcu – uz šnajderski dio života, DIP-ova Pilana me je odškolovala, u njoj su mi radili i tata i mama, a u DIP-u je bilo i njegovo prvo radno mjesto – darivala nekakve amaterske alate za obradu drveta poput ubodne pile… Da smo imali mjesta i da nije odslužio svoje, zacijelo bismo spremili i onoga konja za piljenje drva iz nekoga od naših selskih dvorišta, kad smo spremili i neke cimermanske hobliče, pile i sjekire, samo što se više ne sjećam kamo u naše zagrebačke ostave.

I tako mi jednostavno pomalo što kaskamo, a što galopiramo, tu i tamo zaržemo. Điha, điha!

20210727

Fotokemika, naša baština – Umjesto kave 8. veljače 2021.

Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!?

Božica Brkan i Mišo Lišanin pred Kolbasovom izložbom Fotokemika / Fotografija Miljenko Brezak

I lijepa i tužba sjećanja iz izložbenih vitrina / Fotografija Miljenko Brezak

Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)!